Uzgojem domaćih životinja seljaci su stvarali važne prehrambene namirnice (meso, mlijeko, mast, jaja) i proizvodili razne sirovine (kožu, vunu, krzno, perje i dr.). Stočarstvo je, usto, bilo u suodnosu s ratarstvom, zaokružujući njime cjelokupan agrarni proces.
Kao posebnost, ne samo u načinu stočarenja nego i u stilu življenja, izdvaja se planinsko ili transhumantno stočarstvo koje se primjenjivalo u gorskoj i u dijelu primorske Hrvatske. Njegovo je osnovno obilježje da se sa stokom, radi bolje ispaše, odlazi na duže vrijeme izvan stalnoga mjesta stanovanja u udaljenije krajeve. Pritom se, najčešće s ovcama – jer o njima je riječ – ljeti dizalo na pašnjake u planinu, a u manjoj mjeri zimi spuštalo iz brdskih krajeva u toplije, nizinske ili primorske predjele. Uz Dinaru i Biokovo klasična je stočarska planina bio Velebit, kamo su ljeti dolazili pastiri iz Like, Primorja i sjeverne Dalmacije. Njihova je stočarska praksa primjer suptilnih regionalnih razlika unutar istog tipa stočarstva.
Budući da su Ličani svoje privređivanje temeljili podjednako i na ratarstvu i na stočarstvu, na velebitskim su pašnjacima pojedini ukućani boravili kraće vrijeme, obično od lipnja do srpnja. Odlazili su iz dvaju razloga: da od ovaca zaštite dozrijevanje usjeva na poljima u domicilnom selu te da pokupe sijeno na pašnjacima u planini. Provodeći proljeće i jesen kod kuće, lički su se pastiri bog oštre klime zimi spuštali u primorje.
Primorcima je ovčarstvo bilo primarnom poljoprivrednom granom, pa su na sjevernim i sređnjovelebitskim pašnjacima boravili dobar dio godine, ali etapno, slijedeći vegetacijski rast. Tako su u proljeće, obično oko Jurjeva (23. travnja), cijele obitelji pošle u podgoije gdje su, na visini od približno 700 m, imale sezonske stanove. Kako su ih nastojali sagraditi u dolcima, gdje je bilo i nešto zemlje, iskorištavali su boravak i za sjetvu kukuruza, ječma, krumpira, kupusa, graha. Počevši od Antunova (13. lipnja) izdigli bi se u nadgorje gdje su na visini od 1 000 do 1 200 ni također imali pravo na pašu. U jesen su se spuštali prema domicilnom naselju, ali opet etapno, ubravši usput i dozreli prirod u podgorju.
Dalmatinsko se planinsko stočarstvo gotovo već približilo nomadskom. Krećući se stalno sa životinjama za boljom travom, i ljudi su bili drukčije organizirani. Pojedine obitelji iz Ravnih kotara ili Bukovice prepustile su, naime, svoje ovce iskusnim pastirima, ujedinjenima u tzv. kum-paniju, sa starješinom na čelu. Sa skupljenim stadom, koje je moglo imati i do 10.000 ovaca, uz cijelu karavanu konja i mazgi natovarenih hranom i solju, putovali su i po nekoliko dana do južnovelebitskih pašnjaka. Odmah pri polasku odvojili su tri stada. U prvom su bile ovce koje se muzu, u drugom jalove ovce, a u trećem janjad. Svako od njih pratili su pastiri i to jedni sa stalnom pozicijom na prednjem dijelu stada |prednjaci), drugi na bočnim stranama (Icrilaši), a treći na stražnjem dijelu (prikupljači). Uz njih su bili i ovčarski psi. Ovce su bile obilježene znakovima vlasništva, utisnutima bilo bojom, bilo zarezivanjem bilo pak bušenjem ušiju. Odlazak (izdig) tih velikih stada obično je bio priređen sredinom lipnja, a povratak (zdig) početkom rujna.
