Većina današnjih splitskih spomenika, kojih nema mnogo, svojim je nastankom vezana uz međuratno razdoblje. Prije Prvoga svjetskog rata imao je Split samo jedan spomenik, spomenik pjesniku Luki Botiću (1830.-1863.). Taj je spomenik po narudžbi Općine Split izradio Ivan Meštrović, a otkrivenje 1901. godine. Do 1921. godine nalazio se na Botićevoj poljani (Prokurativama). Te je godine, po želji kipara Meštrovića, preseljen na prvi vrh Marijana.
Drugi je splitski spomenik dobio književnik Marko Marulić. Godine 1924. osnovan je u Splitu Odbor za proslavu 400. godišnjice smrti pjesnika i filozofa Marka Mami ića (1450.-1524.). Predsjednik Odbora bio je gradonačelnik Ivo Tartaglia, a tajnik don Frane Bulić, ravnatelj Arheološkog muzeja. Među ostalim svečanostima predviđenim za proslavu obljetnice, Odbor je pokrenuo akciju prikupljanja doprinosa za izradu spomenika. Tijekom akcije obratili su se i Ivanu Meštroviću koji je pristao izraditi i darovati kip. Nakon toga je prijedlog o podizanju spomenika iznesen pred Općinsko vijeće koje je 10. srpnja 1924. donijelo zaključke o podizanju spomenika Marku Ma-ruliću u Splitu, o prihvaćanju dara kipara Meštrovića uz izraze najdublje zahvalnosti, te o davanju općinskoga doprinosa za troškove izrade i podizanja spomenika. Uz prethodno skupljene doprinose te doprinos koji je Splitu darovalo Poglavarstvo grada Zagreba, s doprinosom Splitske općine namaknuta su sredstva za izradu i podizanje spomenika. Kip je odliven u Kraljevskoj akademiji za umjetnost i umjetnički obrt u Zagrebu te je početkom 1925. godine prevezen u Split. Postolje za spomenik izradila je u Splitu klesarska tvrtka Voltolini-Fabris, po nacrtu općinskog arhitekta ing. Josipa Kodla. Spomenik je postavljen na Trgu 9. XI. 1882. (Voćnom trgu) pred palačom Milesi, gdje se i danas nalazi. Svečanost otkrivanja kipa uklopljena je u proslavu 1000-godišnjice Hrvatskoga Kraljevstva, odnosno u svečanost puštanja u promet Ličke pruge, kada su u Split pristigli brojni gosti iz cijele države. Kip je svečano otkriven 26. srpnja 1925. u 9 sati ujutro. Svečanom otkrivanju bili su nazočni izaslanici kralja i Vlade, Sveučilišta iz Zagreba, Društva hrvatskih književnika, Jugoslavenske matice i drugih udruženja Treći spomenik koji je postavljen u Splitu također je djelo Ivana Meštrovića. No, za razliku od prva dva spomenika, taj je izazvao mnogo prijepora, ne svojim izgledom i izradom, nego svojim smještajem i značajem. Bio je to spomenik Grguru Ninskome. Prilikom izrade Marulićeva kipa Ivan Meštrović obećao je Splitu darovati još jedno djelo. Budući da se te 1925. godine slavila tisućita obljetnica Hrvatskoga Kraljevstva, izabran je jedan od povijesnih likova osobito isticanih u toj prigodi. Meštrović je, u pismu splitskom načelniku od 5. kolovoza 1925., zbog prijepornih situacija u kojima se prije našao u vezi s postavljanjem drugih kipova, uvjetovao darovanje spomenika, ne samo umjetničkom slobodom pri uobličenju kipa, nego i izborom mjesta na koje će kip biti postavljen. U tom je pismu Meštrović ponovio namjeru da besplatno izradi gipsani odljev kipa i nacrt postolja, a da Splitska općina plati materijal, izradu kipa u kamenu ili bronci, izradu podnožja i postavljanje kipa, a zahtijevao je potpunu slobodu koncepcije, te slobodu izbora mjesta na kojem će kip biti postavljen, pri čemu je naveo da mjesto postavljanja kipa mora biti u neposrednoj blizini katedrale.Općinsko upraviteljstvo taj je Meštrovićev zahtjev iznijelo pred Općinsko vijeće, koje je na sjednici održanoj 23. listopada 1925. prijedlog i zahtjev jednoglasno prihvatilo. Model kipa Meštrović je dovršio u rujnu 1927. Na prijedlog Općinskog upraviteljstva, Vijeće općine Split prihvatilo je izrađeni model, kao i ponudu Umjetničke akademije u Zagrebu za odlijevanje kipa u bronci, te je odobrilo sredstva u visini 1,4 milijuna dinara za troškove odlijevanja, izrade podnožja, prijevoza i montiranja spomenika. Nakon što je izrada kipa dovršena u ožujku 1929. godine, pristupilo se rješavanju detalja njegova postavljanja. Sjednici Općinskog upravitelj stva održanoj 6. travnja 1929., na kojoj se to pitanje razmatralo, bio je nazočan i Ivan Meštrović. On se usprotivio ideji da se najprije naprave probe s izrađenim modelom koji bi se prenosio od mjesta do mjesta, tražeći najprikladniji položaj. Zahtijevao je da se kip postavi na Peristil, ali pristao je na kompromis po kojem je to postavljanje trebalo biti privremeno dok se ne utvrdi učinak spomenika. Time je, barem formalno, ostavljena mogućnost kasnijeg pomicanja spomenika. Odluka o postavljanju spomenika Grguru Ninskom na Peristil podijelila je stručnjake u gradu i cjelokupnu splitsku javnost. Oko tog pitanja razvila se živa polemika na novinskim stupcima. Bila je to jedna od najžešćih splitskih polemika međuratnog razdoblja, koje je ionako obilovalo polemikama o brojnim prijedlozima i pothvatima vezanim uz uređenje gradske jezgre. Jer, kao što je, tijekom ove rasprave primijetio jedan od njezinih istaknutih sudionika, voditelj Konzervatorskog ureda za Dalmaciju u Splitu, Ljubo Kraman, «Splićani vole takva “pitanja”, i znaju da u raspravu takovih pitanja unesu sav svoj temperamenat i neograničenu ljubav prema svom gradu». No, ovaj je put rasprava prekoračila granice Splita te zahvatila i zagrebački i beogradski tisak, a pridružio se i talijanski te u manjoj mjeri i francuski tisak.
Treći spomenik koji je postavljen u Splitu također je djelo Ivana MeŠtrovića. No, za razliku od prva dva spomenika, taj je izazvao mnogo prijepora, ne svojim izgledom i izradom, nego svojim smještajem i značajem. Bio je to spomenik Grguru Ninskome. Prilikom izrade Marulićeva kipa Ivan Meštrović obećao je Splitu darovati još jedno djelo. Budući da se te 1925. godine slavila tisućita obljetnica Hrvatskoga Kraljevstva, izabran je jedan od povijesnih likova osobito isticanih u toj prigodi. Meštrović je, u pismu splitskom načelniku od 5. kolovoza 1925., zbog prijepornih situacija u kojima se prije našao u vezi s postavljanjem drugih kipova, uvjetovao darovanje spomenika, ne samo umjetničkom slobodom pri uobličenju kipa, nego i izborom mjesta na koje će kip biti postavljen. U tom je pismu Meštrović ponovio namjeru da besplatno izradi gipsani odljev kipa i nacrt postolja, a da Splitska općina plati materijal, izradu kipa u kamenu ili bronci, izradu podnožja i postavljanje kipa, a zahtijevao je potpunu slobodu koncepcije, te slobodu izbora mjesta na kojem će kip biti postavljen, pri čemu je naveo da mjesto postavljanja kipa mora biti u neposrednoj blizini katedrale. Općinsko upraviteljstvo taj je Meštrovićev zahtjev iznijelo pred Općinsko vijeće, koje je na sjednici održanoj 23. listopada 1925. prijedlog i zahtjev jednoglasno prihvatilo. Model kipa Meštrović je dovršio u rujnu 1927. Na prijedlog Općinskog upraviteljstva, Vijeće općine Split prihvatilo je izrađeni model, kao i ponudu Umjetničke akademije u Zagrebu za odlijevanje kipa u bronci, te je odobrilo sredstva u visini 1,4 milijuna dinara za troškove odlijevanja, izrade podnožja, prijevoza i montiranja spomenika. Nakon što je izrada kipa dovršena u ožujku 1929. godine, pristupilo se rješavanju detalja njegova postavljanja. Sjednici Općinskog upravitelj stva održanoj 6. travnja 1929., na kojoj se to pitanje razmatralo, bio je nazočan i Ivan Meštrović. On se usprotivio ideji da se najprije naprave probe s izrađenim modelom koji bi se prenosio od mjesta do mjesta, tražeći najprikladniji položaj. Zahtijevao je da se kip postavi na Peristil, ali pristao je na kompromis po kojem je to postavljanje trebalo biti privremeno dok se ne utvrdi učinak spomenika. Time je, barem formalno, ostavljena mogućnost kasnijeg pomicanja spomenika. Odluka o postavljanju spomenika Grguru Ninskom na Peristil podijelila je stručnjake u gradu i cjelokupnu splitsku javnost. Oko tog pitanja razvila se živa polemika na novinskim stupcima. Bila je to jedna od najžešćih splitskih polemika međuratnog razdoblja, koje je ionako obilovalo polemikama o brojnim prijedlozima i pothvatima vezanim uz uređenje gradske jezgre. Jer, kao što je, tijekom ove rasprave primijetio jedan od njezinih istaknutih sudionika, voditelj Konzervatorskog ureda za Dalmaciju u Splitu, Ljubo Kraman, «Splićani vole takva “pitanja”, i znaju da u raspravu takovih pitanja unesu sav svoj temperamenat i neograničenu ljubav prema svom gradu». No, ovaj je put rasprava prekoračila granice Splita te zahvatila i zagrebački i beogradski tisak, a pridružio se i talijanski te u manjoj mjeri i francuski tisak.
Pitanje smještaja spomenika nije bilo jedino pitanje vezano uz taj spomenik. Podizanje spomenika ponovno je potaknulo tada već desetljećima postavljano pitanje stvarne uloge Grgura Ninskoga kao povijesne osobe, kao i raspravu oko pitanja jesu li uopće važnije znanstvene analize Grgurove uloge od, o njemu, u narodu stvorene slike koja je već u XIX. stoljeću stekla obilježje kulta i nacionalnog mita. O Grguru Ninskom, kralju Tomislavu i crkvenim saborima u Splitu 925. i 928. godine već se dosta pisalo i u vezi s proslavom tisućugodišnjice Hrvatskoga Kraljevstva 1925. godine, a ideja o podizanju spomenika u Splitu dodatno je potakla pisanje o Grguru Ninskom. Tako je već prije postavljanja spomenika u brojnim novinama i časopisima koji su izlazili na hrvatskom području, ali i širom prve jugoslavenske države, izražavana različita mišljenja o Grguru Ninskom i podizanju spomenika i to vrlo često u oštrom polemičnom tonu. Tijekom te široke rasprave ne samo da se u javnosti nije razbistrila slika o Grguru Ninskom, nego se još i dodatno zamutila dodavanjem raznih novih značenja njegovoj ličnosti. Lik Grgura Ninskog, kojemu se pripisivala obrana bogoslužja na slavenskom jeziku i suprotstavljanje uvođenju latinskog jezika, u Dalmaciji je već tijekom narodnoga preporoda u drugoj polovici XIX. stoljeća, a osobito tijekom borbe za upotrebu glagoljice i staroslavenskog jezika u crkvenom bogoslužju na hrvatskom području na prijelomu XIX. i XX. stoljeća, poprimio obilježje simbola borbe za hrvatski jezik i očuvanje hrvatske kulture, pa i borca za hrvatsku državu, kao i simbola suprotstavljanja svim utjecajima i pretenzijama koji su dolazili s romanske/talijanske strane. Grgurov je lik pri tome procjenjivan sa suvremenih gledišta, kako političkih, tako i vjerskih, pa su mu i pripisivane suvremene ideje koje s vremenom u kojem je stvarni Grgur djelovao nisu imale veze. Dvadesete su godine, uz prije pripisani status branitelja hrvatskog jezika, te borca protiv romanskog/talijanskog utjecaja, donijele pripisivanje novih obilježja liku Grgura Ninskoga, što će biti osobito izraženo u vrijeme postavljanja spomenika. U raspravama koje su se razvile, znanost je ostala u pozadini, a u prvi su plan izbila politički i vjerski obojena razmišljanja, pri čemu su znanstveni argumenti izvlačeni samo ako su se u ta razmišljanja uklapali. U Grguru se tada počelo gledati simbol jugoslavenstva, koji je, boreći se za hrvatski jezik pridonio afirmaciji Južnih Slavena i time položio temelje zajedničkoj državi. To su mišljenje osobito promicale unitaristički orijentirane organizacije. Pripadnici Starokatoličke crkve (Hrvatske katoličke crkve), uspostavljene 1923. godine, od Grgura Ninskog napravili su svoga zaštitnika, gotovo svetca, gledajući u njemu protivnika rimskoga pape i svojevrsnoga hrvatskog lana Husa. S druge su strane, rimokatolički krugovi to pobijali kao izmišljotinu, te su, pozivajući se na znanstvena istraživanja, dokazivali daje Grgur bio vjeran rimskom papi. Rasprava o Grguru Ninskom na vjersko-političkoj razini upletena je tada i u raspravu o sklapanju jugoslavensko-vatikanskoga konkordata. U pripisivanju sad ovih, sad onih ideja Grguru Ninskome, išlo se i dalje pa se o njemu počelo govoriti i kao o preteči Sv. Save u borbi s Rimom. Tako je, eto, Grgur Ninski istovremeno jednima bio dosljedni rimokatolik, drugima neka vrsta hrvatskoga protestanta i stvaratelj nacionalne crkve, trećima poklonik pravoslavlja, a bilo je i onih koji su ga navodili kao začetnika bosanskoga bogumilstva. U vrijeme uvođenja šesto-siječanjske diktature osobito se isticalo Grgura Ninskog kao simbol jugoslavenstva. Većim se dijelom nastala rasprava, kao i znatan dio iznesenih mišljenja tako postupno sve više udaljavao od razloga podizanja spomenika Grguru Ninskome u Splitu te od rasprave o njegovu smještaju. Golemi kip narušiti arhitektonski sklad postojeće cjeline, zakloniti od pogleda mnoge lijepe detalje i općenito narušiti dojam antičkog ambijenta u srcu Dioklecijanove palače. Osim toga, ni spomenik srednjovjekovnom biskupu nije se uklapao u antičku palaču. K tome je, prema don Frani Buliću, i Meštrovićev kip u relativno uskom prostoru, okružen antičkom kolonadom, gubio na svom izričaju. Don Frane Bulić nije bio usamljen u iskazivanju tih stavova, ali bio je najglasniji i najpoznatiji protivnik postavljanja spomenika na Peristil. Postavljanju kipa na Peristil prvi se suprotstavio Ljubo Karaman, voditelj Konzervatorskog ureda u Splitu, a podršku su takvu stavu dali i mnogi splitski inženjeri. Tako je upravo među stručnjacima, u pitanju smještaja spomenika Grguru Ninskome na Peristil, splitska općinska vlast imala najjaču oporbu. Nizom istupa u tisku i apelima upućenim istaknutim osobama, uključujući i kralja Aleksandra, don Frane Bulić pokušao se suprotstaviti podizanju spomenika na Peristilu, ali bez uspjeha. U vrijeme podizanja spomenika povukao se u Solin, ali i kasnije će jasno očitovati svoj stav prema neprikladnom smještaju spomenika u svakoj prigodi kad je to mogao. Pučki rečeno, sukob don Frane i Grgura pretvorit će se u nezaobilaznu splitsku storiju, a prepričavat će se i dugo nakon smrti don Frane Bulića 1934. godine.
Izvor: RADICA Novi Split
