Sveti Vid obilježava se 15. lipnja, dakle u sredini ovog mjeseca, kada obično nastupa lijepo, sunčano vrijeme. Međutim, narodni prognostičari zapamtili su da je u ovo doba godine znalo biti i obilnijih kiša. Stoga lijepo vrijeme na ovaj dan nagovještaj je lijepog vremena cijelog lipnja, ali kiša na svetoga Vida može biti znak dulje neizvjesnosti i kiše.
Sveti Vid rođen je na otoku Siciliji u 3. stoljeću. Bio je progonjeni kršćanin. Rođen je u tada još poganskoj obitelji, a sa sedam godina morao je pobjeći iz rodnog mjesta i to ne sa svojim roditeljima već odgojiteljicom i hraniteljem jer ga je vlastiti otac želio prisiliti da odustane od svoje nove vjere, kršćanstva. Bježao je baš u doba velikog Dioklecijanova progonstva kršćana pa mu ni drugdje nije bilo puno bolje. Uhićen je i odveden u Rim gdje je izveo nekoliko čuda, a jedno od njih je i izlječenje careva sina, koji je bio ospjednut. No, Vidu ni ovo nije pomoglo od mučenja. Prvo su ga mučili na, za to vrijeme, uobičajene načine, a potom su ga bacili u kotao vrelog ulja. Predaja kaže da ga je iz kotla vrućeg ulja spasio anđeo te odveo u drugi grad gdje je Vid umro.
756. godine njegove su relikvije prenesene u St. Denis kod Pariza. U 9. stoljeću Vidove je relikvije opat Hilduin dao slavnome samostanu Korvey na rijeci Weseru. Taj samostan kasnije je postao središtem štovanja svetog Vida. Sveti Vjenceslav, češki vojvoda, dobio je u Korveyu ruku svetog Vida i prenio je u Prag, sagradivši njemu u čast crkvu. Na temeljima te crkve podići će se kasnije divna gotska katedrala, možda jedna od naljepših crkava katoličkoga svijeta.
Vid kao Svetovid
Štovanje svetog Vida snažno je zahvatilo slavenske narode i to oko 600. godine kada je o njemu počela kružiti prva legenda te je u to doba njemu u čast sagrađena i prva crkva u Rimu. Smatra se da je sveti Vid zbog sličnosti imena nadomjestio stari slavenski poganski kult štovanja Svetovida. U slavenskoj mitologiji Svetovid je bio četveroglavi bog koji gleda na sve četiri strane svijeta, zbog čega ga često nazivaju i Svevid (jer sve vidi). Imao je konja bijele boje koji se čuvao u hramu. Vjerovalo se da Svetovid jaše na tom konju i juri protiv neprijatelja, a konj se također koristio i za gatanje. O Svetovidu su ovisili uspjesi ratnih pohoda, trgovačkih putovanja, bogatstvo žetve. U isto vrijeme on je držao jedan luk ili mač, kao simbol rata i rog za piće. Svetovidu su prinošene životinjske žrtve.
Crkve sagrađene u spomen svetog Vida obično se nalaze na brežuljcima i brdima kako bi sveti Vid odatle sve vidio. U našem se narodu sveti Vid smatra zaštitnikom očiju, tj. vida. Svetom se Vidu preporučuju ljudi slabog vida i sluha te zazivaju u pomoć padavičari, histerici, opsjednuti. Kao svog zaštitinika slave ga apotekari, pivari, gostioničari, podrumari, vinogradari te glumci. Njegova se zaštita moli za vrijeme grmljavine, nevremena, požara, neplodnosti i jalovosti te kad valja izvesti neke teške zadatke.
Najpoznatija katedrala svetog Vida u Hrvatskoj je ona u Rijeci, a ovaj je svetac ujedno i zaštitnik ovog grada. 15. lipnja tako Rijeka slavi i Dan grada i to obilježava crkvenim i pučkim svečanostima.
