Ipak, postoji jedna stara metoda koja se koristila za izradu dugoročne vremenske prognoze koju su najčešće radile nekad davno nečije bake. Na neki način može se nazvati ženska narodna meteorologija, jer su žene bile te koje su promatrale vrijeme virkanjem kroz prozor u nebo i pratile vremenske promjene. Stari običaj praćenja vremena zvan brojanice ili Lucijin kalendar prati vrijeme brojeći punih 12 dana počevši od Sv.Luce ( 13.12.) do Badnjaka (24.12) iz sata u sat. Svaki dan predstavlja nadolazeći mjesec u godini, a svaki dan je podijeljen na 28,29,30 i 31 dan (onoliko dana koliko sadrži nadolazeći mjesec).

Računica po ovom običaju bi izgledala ovako:

-13.12. predstavlja siječanj

-14.12 predstavlja veljaču

-15.12. predstavlja ožujak

-16.12 predstavlja travanj

-17.12. predstavlja svibanj

-18.12. predstavlja lipanj

-19.12. predstavlja srpanj

-20.12. predstavlja kolovoz

-21.12. predstavlja rujan

-22.12. predstavlja listopad

-23.12. predstavlja studeni

-24.12. predstavlja prosinac

Dežuranjem tako iz sata u sat zapisuju se kratke rečenice ili bilješke koje sadrže opis trenutačnog vremenskog stanja (oblačno, kiša, snijeg, vjetar, sunce, led, toplije, hladnije i slično). Takvim marljivim prikupljanjem meteoroloških podataka napravile bi kalendar za cijelu nadolazeću godinu. Izrada ovog kalendara pomalo je danas smiješna, ali iznenadna zahlađenja u nekom od toplijih perioda za bake koje su izrađivale ove kalendare ne bi sigurno bile neko posebno iznenađenje.

The post NARODNA (PUČKA) METEOROLOGIJA: BROJANICE ILI LUCIJIN KALENDAR appeared first on Narodni.NET.

The post Jeste čuli za kokošiji Badnjak? Zanimljiv blagdanski običaj za kokošiji Badnjak. appeared first on Narodni.NET.

što se tiče samoga Badnjeg dana, njegovo je značenje u tom da se posti, sijeku badnjaci, čisti kuća i priprema jelo, ali pravoga blagdanskoga veselja nema dok se ne spusti sumrak i dok se badnjaci ne počnu unositi u kuću.

Nekadašnja priprema kuće i okućnice za Badnjak

Kakva je god kuća, malena i čađava, običaj je da se na Badnji dan temeljito očisti i uredi. Taj posao obično obično obave djevojke i mlade nevjeste, jer se one moraju i najviše sramiti ako u kući i pred kućom nije potpuno čistoća i red. Tako se najprije čisti stojna kuća od čađe, luga i prašine. Iznese se lug iz kuta i dobro omete šopa, očisti se lisa od čađe i kuća se dobro izmete i uredi. Isto tako ostružu se i očiste stvari u kući: drveni stoci, sinija, hambar, naćve i čanjci, bronzini i kotluše, kašike i bukare. Sve se to opere u vrućoj vodi i lugu i tako čisto postavi na svoje mjesto. Također se očiste i operu vrata kuće, pendžeri i zidovi se obijele, a omete se avlija (dvor) i obor ispred kuće, tako da u blagdanske dane izgleda čista kuća i njezin okoliš.

U nekim selima još je običaj da se kuće i torovi okite.

The post Badnjak, stari zaboravljeni običaji i poslovi za Badnjak appeared first on Narodni.NET.

Na sam su se Badnjak ukućani rano ustajali, a žene su napravile božićni objed, pospremile dom i spravile nemrsnu hranu za večeru, budući da se na Badnjak posti. Uglavnom se jela riba, često bakalar, pekao kruh koji bi bio na stolu sve do blagdana Sveta tri kralja, a njegova je veličina simbolizirala obilje naredne godine. Muškarci su pak hranili stoku koja je također trebala biti spokojna zbog božićnih svetkovina, a također su pripremali drva za ogrjev i nabavljali hranu koju bi domaćice potom pripravljale. Nakon večere odlazilo bi se na tradicionalnu misu, tzv. polnoćku, na kojoj bi se dočekao Božić.

Badnjak i slama

Stari je običaj bio unijeti na dan prije Božića tri velika panja koja simboliziraju Sveto Trojstvo i postaviti ih pored ognjišta. Iz njihove vatre palile su se svijeće, a često bi se u vatru u kojoj su ti panjevi gorjeli dodao dio gozbe i pića, a njihova bi vatra trebala donijeti mir i dobro ukućanima. Badnjakom se nazivao i samo jedan veliki panj ili pak velika zelena grana koju se obično prislanjalo uza zid, bilo s vanjske, bilo s unutarnje strane doma. Kad bi otac obitelji unosio badnjak, čestitao bi ukućanima koji bi mu potom uzvraćali.
U kuću je obično otac obitelji unosio slamu koju bi se rasprostrlo po podu, simbolizirajući Isusovo rođenje u staji na slami. Slama bi se postavila pod stolom pjevajući božićne pjesme. Često su žene izvlačile slamke, koja bi uhvatila dužu, imala bi veću i bolju preslicu. Od ostatka slame pravili su se vijenci i snopovi koji su simbolizirali plodnost i dobar urod ili bi se slama postavila na stol prekrivena, najčešće bijelim, stolnjakom. Na slami se sjedilo i pričalo sve do odlaska na misu polnoćku, a često se po noći na njoj i spavalo, simbolizirajući samog Isusa.

Božićno drvce

Premda je kićenje božićnog drvca star običaj, u hrvatskim krajevima on nije bio raširen sve do sredine 19. stoljeća, uglavnom utjecajem njemačke tradicije te prostorno-političkih dodira. Bez obzira na to što kićenje drvca nije bilo rašireno, domovi su se prije svejedno na Badnjak kitili cvijećem i plodovima, a posebno zelenilom, a to su najčešće činila djeca. Isprva su se kitila bjelogorična stabla, a poslije zimzelena, i to voćem, najčešće jabukama, ali i šljivama, kruškama te raznim slasticama i ukrasima izrađenim od papira, najčešće lanci te razne niti.
Ispod drvca redovno su se stavljale jaslice, izrađene najčešće od drva. Isprva su bile samo u crkvama i kod imućnijih ljudi, a često je postojalo “nadmetanje” tko će napraviti ljepše jaslice.

Božić

Na Božić se često odlazilo na tri mise, za početak na polnoćku na sam Badnjak na kojoj bi se dočekao Božić, zatim na ranojutarnju misu zornicu, tzv. malu misu gdje se obično pričešćivalo, a na poldanicu ili velu misu odlazilo se po danu. Na mise su djevojke često odlazile u različitim svečanim haljinama.
Žene su dan prije pripremile bogati božićni jelovnik, a ručak je bio svečan i bogat te je za stolom okupljao cijelu obitelj. Jelo se voće, povrće, meso, razne pečenke, kruh, hladetinu, peciva i brojna druga jela.
Poslije ručka odlazilo se čestitati rodbini i prijateljima, a potom ostalim mještanima. Koledanje ili čestitarenje činilo se pjevajući tradicionalne božićne pjesme, a čestitare bi se često darivalo. Mladići su djevojkama često kao tradicionalni božićni dar darivali tzv. božićnicu, ukrašenu jabuku. Prvi posjetitelj koji bi posjetio kuću na Božić, tzv. polaznik ili položar, trebao bi biti zdrav, krepak, veseo što bi domu donijelo srećo, a često su se unaprijed domovi dogovarali o “slučajom” posjetitelju da se ne bi izazvalo nesreću. Ako bi pak na Božić padala kiša, vjerovalo se da će uroditi sve što se okopa motikom.

Poslije Božića

Naredni su blagdani također imali svoje običaje. 26. prosinca, na blagdan Svetog Stjepana, čestitao se imendan istoimenim osobama (Stjepan, Stjepko, Stipe, Stipo, Stjep, Stijep, Štef, Štefica, Stjepka, Stipica itd.) pjevajući božićne pjesme. Na Svetog Ivana, narednog dana, blagoslivljalo se vino, a slama se iznosila iz doma i postavljala na voćke da bi bolje rodile naredne godine. Na dan Nevine dječice narednog se dana često vršilo tzv. šibanje, kad bi se ljudi lagano udarali vrhovima šiba, obilježavajući bol ubijene dječice. Na misama su se blagoslivljala djeca. Na Novu godinu međusobno bi se čestitalo, ali bi ugođaj bio manje intiman za razliku od božićnog.
Svršetak dvanaestodnevnice, dvanaest božićnih dana, blagdan je Sveta tri kralja ili Bogojavljenja. Na taj se dan spominjemo triju mudraca koji su darivali Isusa, odlazi se na misu, skidaju se ukrasi te završava blagdansko razdoblje. Blagoslivljaju se kuće za narednu godinu, a blagoslovljenom su se vodom blagoslivljali i vrtovi te buduće ljetine. Često su božićne pjesme pjevali tzv. zvjezdari odjeveni u tri kralja noseći zvijezdu.

The post Božićni običaji i Božića tradicija u Hrvatskoj appeared first on Narodni.NET.

Istražujući značenja i cijeli običaj badnjaka i paljenja badnjaka na Badnju večer najjednostavnije mi je opširno opisati jednu nekadašnju Badnju večer na selu.

Priprema badnjaka i Badnja večer na selu

Najčešće domaćin kuće, a može i neki drugi muškarac, sječe badnjake u svojoj šumi. Badnjaci moraju biti od mladih dubića. U nekim selima sijeku se tri badnjaka, a opet u drugima: jedan ili dva. Mladi dubići sijeku se obično s jedne strane, i to u koso.

Ima raznih vjerovanja u vezi siječenja badnjaka. Badnjaci se donose kući i stave uza zid pokraj vrata stojne kuće. Oko njih se nalaze gomile drva koje su pripremljene za božične dane.

Na badnju večer moraju svi ukućani obvezno biti u kući čim pane prvi sumrak. Dok ukućani sjede za ognjištem, domaćica pripremi blagoslovljenu vodu i raznoga žita: kukuruza, ječma i pšenice. U nekim selima je običaj da se s obje strane ognjišta prostre slama.

Na ognjištu se ranije stavi dubova podloga ili uzglavače na koje će se nasloniti badnjaci. Neki, opet, badnjake naslanjaju na račvasto željezo koje se naziva prikladanj. Domaćin i još dvoje mlađe čeljadi unose badnjake u kuću.

Najprije ulazi domaćin, noseći badnjake na ramenu, i ovako pozdravlja svoje ukućane:

»Valjen Isus i Marija!

Na Dobro vam došla badnja večer i sutranje sveto Porođenje!«

Ukućani odgovaraju:

»Vazda Isus i Marija!

I s tobom Bog da zajedno!«

Tako isto ponavlja i ono dvoje čeljadi što ulaze za domaćinom i unose badnjake u kuću. Tada ih domaćica i ostali ukućani posiplju žitom u znak dobre i plodne godine. Istodobno domaćica škropi blagoslovljenom vodom domaćina, badnjake i cijelu kuću, a kroz to vrijeme svi mole Vjerovanje. Domaćin postavlja badnjake na ognjište tako da ih pomakne malo udesno, a tanke krajeve okrene prema sopi. Zatim se nastavlja zajednička večernja molitva:

Gospin pozdrav, posebna preporuka svetom i slavnom Porođenju, Četiri djela, Dušo Isusova i Svet.

Nakon zajedničke molitve postavlja se na siniju večera. Tada se spomenu oni kojih više nema živih ili se nalaze u tuđini. Obnavlja se sjećanje na njih u molitvi i razgovoru.

Običaj je od turskih vremena da se puca iz pušaka ili drugoga oružja u znak veselja što dolazi Božić. U sami sumrak na Badnju večer na sve strane puca kao da je ratno stanje. To je trenutak kada se na selu najbolje osjeti da počinje božično slavlje. U kući se pjevaju božične pjesme: »U se vrime godišta…«

Nikom se ne spava i jedva se čeka svanuće.

Pogledajte još i Badnjak i Božićni običaji u Imotskom i okolici

The post Kako se pripremaju badnjaci? Tradicionalna Badnja večer na selu appeared first on Narodni.NET.

– ispovjediti se tijekom Adventa
– okititi bor
– pripraviti jaslice
– stvoriti blještav ugođaj osvjetljenjem i kićenjem domova i naselja
– ići na polnoćku ili koju dnevnu misu, što čine i “godišnjaci”
– obaviti bogojavljenski blagoslov
– namaknuti dobrog jela i pića.
U ovakvom suvremenom obilježavanju božičnih blagdana gube se i zaboravljaju narodni običaji, koji su više lokalnog karaktera i koji se mijenjaju i dopunjuju od mjesta do mjesta. U prihvaćanju novosti i blještavila suvremenog slavljenja ovi običaji izostaju. U biti, oni sadrže mnogo duhovnosti i ljepote, prezentirajući vjeru i njezino značenje kod ljudi pojedinog mjesta. Trebali bismo čuvati i njegovati te drevne i lijepe običaje, uklapajući ih sa suvremenim novostima, koje dolaze do izražaja u božičnim slavljima. Objedinjavajući stare narodne običaje i suvremeno spremanje slijedimo kontinuitet spomena na Kristovo rođenje. Time će svako naše slavljenje Božića biti kršćanskije i bogatije u doživljavanju. Jednostavno, imat će više duše, bit će bliže betlehemskom ozračju.

Vrijeme Adventa

Cijelo vrijeme Adventa predstavlja dužu pripravu za slavljenje božičnih blagdana. To je vrijeme prve korizme, vrijeme ozbiljnosti i ujedno vrijeme pokore. Pravi kršćanin nastoji se tada ispovjediti, kako bi mi ne i čiste savjesti dočekao svete dane. Svećenici su običavali ispovijedati po crkvama tijekom svih dana Adventa, u svitanje, prije rane mise. U posljednje vrijeme zakazuju se velike ispovijedi, na koje dođe više svećenika i svi župljani, koji mogu doći, pa svatko tada ima priliku za svetu ispovijed. Bolesne, stare i nemoćne obilaze svećenici po domovima i ispovijedaju ih.

Tijekom Adventa u crkvi se postavlja vijenac s četiri svijeće, koje se pale prema adventskim nedjeljama: na prvu nedjelju Adventa pali se jedna, na drugu dvije, na treću tri i na četvrtu nedjelju sve četiri svijeće. Takvi vijenci sa svijećama mogu se vidjeti i po kućama katolika. Nije nam poznato da se tako postupalo kod banjalučkih katolika u stara vremena. Bar ne u seoskim područjima. Tu su se banjalučki katolici ugledali na susjedne u Hrvatskoj.
Na blagdan sv. Lucije 13. prosinca običava se kao ukras sijati pšenica. Posije se u manjim posudama, da bi izrasla i predstavljala nakit po domovima tijekom božičnih blagdana. Ova pšenica, koja raste u toplini domova, podsjeća nas na novost života, na naše preporođenje s Kristovim dolaskom s jedne, te na kruh naš svakdanji, pripravljen od te žitarice, s druge strane. U zimskom razdoblju, kad priroda miruje i spava, nježne stabljike pšenice potiču nas na razmišljanje, kako se dolazi do one kriške kruha, servirane na stolu: u predstavi nam promiču slike oranja, sijanja, bujanja, rasta, zrenja, žetve /kombajniranja/, sušenja, mljevenja, kuhanja, pečenja i na koncu svih tih radnji eto kruha na našem stolu.
Pšenica u posudi izraste 10 do 15 cm. Ako joj u toplini doma mnogo pogoduje, pa izraste prevelika do Božića, obično se šiša škarama, potkraćuje i dovodi do željene mjere. Katolici običavaju promatrati dane između spomen dana sv. Lucije i Božića. Tu je dvanaest dana, koje poistovjećuju s dvanaest mjeseci naredne godine. Prate vrijeme svakog pojedinog dana, pa stvaraju uvjerenje, da će isto vrijeme biti tijekom cijelog mjeseca,
kojeg taj dan predstavlja.

Badnji dan, Badnjak, Badnjica

Prema novijem poimanju, naslovno Badnjak je samo jedan dan, koji prethodi božičnim blagdanima. Poima se kao dan neposredne priprave i spremanja za polnoćnu misu. Prvotno se slavio još u pretkršćansko vrijeme. Na dan 24. prosinca pada zimski solsticij, kad su se palile vatre /kao ivandanjski krijesovi uoči ljetnog solsticija/, da bi se uz bdijenje iščekivalo rođenje “mladog Sunca”17. Sam pojam dolazi od staroslavenske riječi “b’deti”, što znači bdjeti, biti budan, čekati. Odatle i “badnjak”, badnje drvo ili panj, što se na Badnju večer uz poseban obred /polijevanja, natapanja panja/ unosi u kuću i stavlja na ognjište da gori. Isti panj ili badnje drvo redovito su šuplji, pa odate i “badanj”, koji je kasnije imao drugu namjenu, da se kroz njega dovodila voda na mlinsko kolo. Ovi obredi, pretkršćanski, koji označava čekanje da se pojavi “mlado Sunce” i kršćanski, sadržan u iščekivanju rođenja Gospodnjega u božičnoj noći, jako su bliski, jer se radi o naravnoj vjeri i kršćanskoj objavi. S vremenom cjelokupno slavljenje Badnjeg dana dobilo je kršćansko značenje. Kroz dugi tijek kršćanske povijesti mijenja se uloga badnjeg drveta a s njom i običaji u svezi s njim.
Međutim, znakoviti su običaji kod katolika, koji su vezani uz ovaj dan. Prije svega, to je dan velike pokore, velikog posta. Iako danas Crkva ne preporučuje post na Badnji dan, mnogi katolic prakticiraju post i nemrs na taj dan. Prema običaju iz davnih vremena, post i nemrs na Badnji dan bio je u rangu pokorničkih dana Čiste srijede i Velikog petka. Dobro bi se prala i čistila tepsija od svake masnoće, da i kruh bude po mjeri posta spomenutog dana.  Međutim, ono što je posebno za jest badnje jelo s kruhom. Naime, običaj je na Badnji dan jesti posebno spremljen grah. Nakon varenja odstranila bi se iz njega sva točnost, da bi kuhana zrna bila gnječena. U tako kašastu masu graha doda se malo luka i nešto drugog povrća. To bi bila badnja hrana s kruhom. Iako u drugom dijelu Badnjeg dana mnogi zanemaruju post, katolici ga drže cijeli dan. Tek s polnoćnom misom završavaju s postom i predaju se božičnom veselju.

Ono, po čemu je Badnji dan poznat i po čemu je dobio ime je badnje drvo. Mi ga jednostavno zovemo “badnjak”. Postoji i kod pravoslavaca, s malo izmijenjenim radnjama i običajima. U našem kraju to je drvo, koje se nasloni na kuću i stoji tijekom Badnjeg dana i božičnih dana.

Badnje drvo se “diže” u ranim jutarnjim satima Badnjeg dana. Njime se najavljuje božično vrijeme, božični blagdani. Što se tu čini?
Potrebno je da netko od djece, momčića, urani prije svih i ode do susjedove kuće. Na nju je već naslonjen pripravljeni “badnjak”. Podigne ga od zemlje i zove: “Domaćine!” Zove, dok se ovaj ne odazove. Dobro je kad je domaćin spreman i budan. Ali, ako ga iznenadi, onako snen je nespreman. U svakom slučaju, kad se odazove, slijedi pozdrav mladog susjeda-čestitara: “Badnjak na kuću, Bog i Gospa u kuću! Hvaljen Isus i Marija! Čestit Vam Božić i sveto Isusovo porođenje!” Domaćin odgovara: “Čestita Ti vjera i duša!” Obično u kući nastane komešanje. Ako ih je čestitar iznenadio, na brzu ruku se spreme.
Prijam čestitara je poseban, jer je prije svih uranio i zavrijedio da primi uzdarje. “Digavši badnjak” momčić se pojavljuje na vratima kuće. Tada ga djeca i preostali ukućani zaspu kukuruzom, orasima i lješnjacima. Domaćica ga daruje voćem i kolačima. Za takve čestitare pripravlja se posebni badnji kolač, zvani “kovrtanj”. To je kolač od pšeničnog
brašna, s dodatkom slastica, spravljen u obliku diska, s praznim središnjim prostorom.

Jaslice

Načiniti jaslice i imati taj betlehemski ugođaj u kršćanskom domu za božične blagdane posve je normalna stvar. Čini nam se tako, gledajuću današnju praksu, mogućnosti i htijenja. U ranija vremena mogle su to imati po svojim kućama uglednije kršćanske obitelji. Međutim, po selima, uz skromnost i ne baš zavidan ekonomski status, jaslice se pojavljuju tek u novije vrijeme. Kipić Isusa u jaslicama, te Josipa i Marije i to je već dovoljno da se s malo slame pod “krizmanom” stvori prizor iz Betlehema, pogotovo ako se nađe još koja figura anđela, kralja, pastira, ovčice, “vočića” i magareta. U stvari, naši stari nisu imali mogućnost graditi božične jaslice, ali su živjeli tu betlehemsku stvarnost, iako toga nisu bili svjesni. Sa živom vjerom koju su imali, kad god bi roditelji s djetetom ušli u obor među “blago”, imali su taka ambijent. Uostalom, u turskom vremenu najčešće ih je neki slabi zid dijelio od “blaga” sitnog i krupnog zuba. U takvom se okružju rodio Isus, ne u kraljevskim dvorima…

Uz zabave i igre, koje se nude današnjem djetetu, lijepo je kada djeca sama izrađuju jaslice, stvaraju božični ambijent u domu.

Slama u kući

Jedan lijep običaj, radost za djecu, je unošenje slame u dnevnu sobu, ili koji drugi zgodan kutak kuće. Prostirala se po podu /ili po goloj zemlji kod siromašnijih obitelji/, da bi se djeca tijekom božičnih dana mogla igrati. Radosna bi se valjala i gombala, ponajviše u večernjim satima. Stariji ih puste da to čine do mile volje. Kad dođe vrijeme molitve, objeda ili prevrše svaku mjeru, domaćin odsječeno kaže: “Dosta je!” I tada stvarno bude dosta, pa se djeca umire. Sjećam se da smo i mi mali bili previše živi i bučni. Katkad se toliko zanesemo u igri, da to starijima postane nepodnošljivo. Tada bi otac presjekao naše nestašluke povišenim glasom: “Mir djeco!” I mi smo znali da više nema igre. Ovo prostiranje slame po kući je običaj s mnogo znakovitosti. Tu se jednostavno povlači paralela: novorođeni Isus na slamici u štalici i djeca po svojim domovima na pripravljenoj slami. Time se dobiva vjerniji betlehemski ugođaj.

I u novije vrijeme vidimo slamu po katoličkim kućama. Ali s njom više nije zastrt cijeli pod, nego možemo vidjeti samo simbolični rukohvat slame pod okićenom jelkom, u predvorju ili na ulazu u kuću.
Ostaje puka simbolika od ondašnje radosti dječice. Nažalost, po domovima je sve manje djece i koliko god ih ima, lijepo će slušati o jaslicama i slamici. Bit će im to interesantno, ali igre, zabave nude im suvremene mogućnosti.

Pripremanje jela

Za ovako veliku svetkovinu domaćini se pobrinu za obilan stol u svojemu domu. Svatko se priprema, što bolje može. U toj pripremi ima posebnosti, koje su karakteristične za naš kraj, pa je i njih zanimljivo spomenuti.
a/ Pečenje
Svaki domaćin se potrudi da za Božić “nešto okrene na ražnju”. U starini to je bio običaj samo za božićne blagdane, da bi se u novije vrijeme isti običaj primijenio i za druge velike svetkovine, zavjete i prigodna slavlja. Pored velikih svinja koje se uhranjuju i u kolinju spremaju i suše kao zimnica, uhranjuje se krmence, kojih 20 do 40 kilograma. Peče se na ražnju tijekom Badnjeg dana, kad se održavao strogi post a počelo bi se jesti nakon polnoćne mise, ili nešto kasnije prilikom božičnog doručka.
Dakako, ovo bi bilo glavno božično jelo,  postojala uzrečica: “Najeo se kao na Božić ujutro.” Ovo pečenje dotjecalo bi ukućanima do Nove godine, ili čak do Bogojavljenja.
b/ Gibadnjica
Ovo je posebno božično jelo, koje se redovito nalazilo na stolovima katolika po selima . To je jedna vrsta mekanog kolača. Donekle je slična baklavi, samo nema one žestine sladora, već je mnogo
blaža. I nije onako tanka, nego se naslaže i do 15 cm. Spremala bi se u jednoj, ili dvije posude, zavisno o broju ukućana. Toliko bi se pripremilo ove slastice, koliko bi bilo potrebno za objede tijekom božičnih blagdana. Nekoliko dana prije Božića domaćice pripremaju jufke. Ne kupuju ih, nego same razvijaju i peku. Do Badnjeg dana složene jedna na drugu suše se u ostavi ili kuhinji. Gibadnjica se “slaže” na Badnji
dan, pa vjerojatno po njemu ima toliko sličnosti u nazivu. Jufke se slažu u veći sud jedna na drugu, zalijevaju sladorom, mljevenim ili samo zdrobljenim orasima, lješnjacima i suhim grožđem. Složi se po trideset, četrdeset jufki, dok se ne popuni posuda. Sve se na koncu zalije slatkim prelijevom. Tako spremljena gibadnjica prava je poslastica za svršetak obilnih božičnih obroka.

Božić ne bi bio Božić bez gibadnjice i pečenja
na ražnju.

Božično slavlje

Kad padne Badnja večer, nitko ne spava. Ukućani su na okupu i mole “Uobćenu” večernju molitvu. Ona je nešto duža, s više preporuka a doda joj se i koja krunica. Moli se pored upaljene svijeće, pobodene u vazu iznikle i ponarasle pšenice. Sva ostala svjetla budu pogašena. Sve je spremljeno za proslavu božičnih blagdana. Preostaje ono posljednje: spremanje za polnoćnu misu. Sudjelovanje na toj misi predstavlja poseban doživljaj kod katolika. Tada i “godišnjaci” priđu crkvi, pa i pojedini inovjerci. To je misa u sred svete noći. Negdje se pomiče i bude zornica. Već navečer Badnjeg dana skupljaju se grupe i družine po selima, koje masovno kreću crkvama

.. Oni udaljeniji pođu odmah s večeri, da bi sa zastajkivanjima kod prijatelja /dok se oni spreme/ na vrijeme stigli crkvi.
Polnoćna sveta misa bila bi svečana, s ugodnim napjevima božičnih pjesama, koje svi znaju. Cijela crkva bruji od pjesme. Te pjesme se čuju na dolasku i povratku “misara” kući.
Uobičajeni pozdrav na dan Božića, koji se mogao čuti u prošlosti, a danas se tu i tamo spominje, glasi:
“Hvaljen Isus i Marija! Čestit Božić i sveto Isusovo porođenje!” Pozdravljeni nato odgovara: “Uvijek bio hvaljen! Čestita Ti vjera i duša!”

U konkretnom narodnom pozdravljanju ono “čestit” se izgovara brzo i sa stezanjem, pa se čuje skraćeni odgovor: “Čest’ Božić…”
Sa slamom, razastrtom po podu dnevne sobe, djeca dolaze na svoje. U svečanom raspoloženju, neometani od starijih, predaju se svojim radostima. Ali u božičnoj noći očekuje ih još jedna radost, lijepo iznenađenje. To su darovi za njih, za najmlađe. Obično u svetoj noći, dok stariji i veća djeca idu na ponoćnu Misu, mala djeca spavaju. Za njih se pripreme darovi i stave pod “krizman”, pod jastuk, u obuću, ili na prozor. Kada ujutro nađu uzdarje, radosni su i iznenađeni. Stariji kažu, da im je to “Isus donio”. Dok se po našim selima nije znalo za Djeda Mraza, za sv. Nikolu, po našim domovima djeca su primala božične darove, što predstavlja izvorni kršćanski običaj. Ako se ne ode na polnoćnu misu, ide se na dnevnu. Inače, na prvi dan Božića ne ide se nikuda. Taj dan se svetkuje u obitelji, u svome domu. Objedi su svečani i obilni, s uobičajenim pečenjem i “gibadnicom”.

Kako je to sveti dan Gospodnjeg pojavka, ne izostaje ni posebna božićna molitva, koja se inače moli tijekom božičnih blagdana. Ona je duža, s više preporuka. Moli se svečano, s tri /”Trojstvo”/, ili bar jednom upaljenom svijećom. Svijeće se obično pobodu u ozelenjelu pšenicu u zdjeli, koja je ponarasla 10-15 cm. Sva kućna čeljad moli a ako netko u međuvremenu pristigne, pridružuje se i moli s ukućanima. Po svršetku molitve gase s svijeće. Gase se zalogajem kruha, umočenim u crno vino. Taj komadić kruha se nadnese iznad plamena svijeće, stisne, pa vino, koje se cijedi gasi svijeću. I dok se vije dim s ugašenih svijeća, zdjelu s mladom pšenicom i svijećama svi nazočni redom prinose grlu pod bradu. Ovo kađenje čini se s uvjerenjem, da nikoga neće boljeti grlo do sljedećeg Božića.

The post Božić i slavljenje Božića u Hrvatskoj i Susjednoj BiH appeared first on Narodni.NET.

Pred večer, kad se ukućani okupe oko stola, domaćin iz pojate donese vreću slame, te nakon pozdrava: -Hvaljen Isus i Marija, počne moliti -Oče naš…, te posipati slamu po kući. Tako prostrta slama, koja simbolizira mjesto Kristova rođenja (štalicu u Betlehemu), ostaje u kući sve do Sveta Tri kralja.

Za djecu je to bilo posebno zadovoljstvo jer su se mogla nesmetano igrati i valjati po slami do mile volje. Nakon toga domaćin u kuću unosi badnjake. Negdje su to bila tri posebno pripremljena komada hrastova drveta, često omotana bršljanom (oduvijek se smatralo da tri badnjaka znamenuju presveto trojstvo), koji će gorjeti cijelu badnju večer i Božić, a negdje se unosilo i palilo samo jedno drvo.

Samo paljenje badnjaka simbolizira svjetlo u noći Kristova rođenja. Ranije se na otvorena ognjišta stavljao poveći komad drveta koji je držao vatru cijele noći, pa se na božićno jutro, od njegova žara palila vatra, a kasnije, za vrijeme ručka i božićna svijeća. Unoseći badnjake u kuću domaćin bi pozdravio: “Hvaljen Isus i Marija – dobro vam došao Badnji dan i porođenje Božje”. “-I s tobom zajedno” – odgovarali bi ukućani, te bi započinjali zajedničku molitvu za zdravlje, mir i dobro cijele obitelji u nadolazećoj godini. Tada domaćin blagoslivlja ukućane i kuću kršćenom vodom, te kiti kuću grančicama bršljana.

Također je bio običaj da domaćin nakon večere (koja je bila obavezno posna), poškropi badnjake vinom, kako bi nadolazeća godina bila rodna. U nekim je zaseocima domaćin raspirivao i udarao badnjake ožegom da daju što više vatre, jer se vjerovalo; Koliko je dobra vatra koju daje drvo badnjak, takva će biti i godina. Danas je običaj paljenja badnjaka gotovo iščezao iz sasvim prozaičnih razloga. Seoske su kuće danas uglavnom obnovljene, bez kamina, pa i peći na drva, tako da ih mnogi, jednostavno nemaju gdje paliti, a u gradovima je to poodavno otišlo u zaborav. Na Badnju se večer morao okitit bor. Običaj kićenja bora pred Božić potječe iz Njemačke, s kraja šesnaestoga i početka sedamnaestog stoljeća, da bi se i kod nas udomaćio, dosta kasno, tek u devetnaestom stoljeću, ali je zato običaj kićenja kuće zelenilom, uglavnom bršljanovim grančicama dosta dug. Zelenilo u kući u zimskom periodu simbolizira novu životnu snagu koja početkom godine počinje sve više jačati. Negdje na istaknuto mjesto stavljao se bor i pripremao za kićenje. Kako su se mijenjale godine i stoljeća, tako su se mijenjali i ukrasi za kićenje bora. Ranijih su godina ljudi stavljali na bor ukrasne bombone, ako su ih imali, ili cukarine, šećerne kockice, hrastove šiške, sitni krumpir, orahe, sve to umotano u kakav sjajni ili krep papir.

Djeca su dobro pazila gdje se stavljaju bomboni, pa bi obično, kad roditelji u svečarskoj atmosferi na njih zaborave, na mjesto bombona stavljala što drugo. Posebno je ozračje vladalo u kućama pri odlasku na Polnoćku. Susjedi su dočekivali jedni druge, te bi tako uz svjetlost svijeća, svi zajedno krenuli u crkvu. Na božićnomu su ručku morali biti prisutni svi ukućani. Domaćin bi uz virovanje palio Božićnu svijeću, te ukućanima čestitao Božić riječima: “Dobro vam doša Božić i porođenje Božje”, a oni bi odgovarali: “I s tobom zajedno”. Nakon objeda domaćin bi gasio božićnu svijeću koricom kruha namočenoga u vino, a isti se obred ponavljao za večerom, kao i na dan svetoga Stjepana i Ivana. Ako je u kući bio koji Stjepan ili Ivan, tj. Stipe ili Iko, oni bi dočikali čestitare i častili. U nekim su zaseocima ovi obilazili kuće i častili vinom i rakijom.Četvrti dan po Božiću su Nevina dječica ili Mladenci. U Ričicama je među pučanstvom kolala uzrečica: –Mladenci šćap po dici. Naime, toga bi dana roditelji, lagano, šibali djecu vrbovim šibama da budu otporna i zdrava. Običaj paljenja svijeće i gašenja iste koricom kruha namočenoga u vino, ponavljao se i na Novu godinu, koja se čestitala riječima: “Dobro ti došlo mlado lito”.

Na Sveta tri kralja ili Vodokršće iz crkve se donosila kršćena voda i njome se škropili njive i vinogradi, a slama se, koja je bila prostrta po podu iznosila na polja s vjerom u njenu plodnost i zaštitničku moć. Sijanje božićne pšenice na dan sv. Lucije je i danas jedan od najprisutnijih hrvatskih božićnih običaja. Zelenilo u kući u Božićno vrijeme izriče prosperitetnu želju za budućim rastom, vitalnošću, napretkom i svekolikim obiljem u idućoj godini. Tih je dana u dugim, zimskim večerima bilo iznimno živo. Uz radost, mir i osjećaj pripadnosti domu i obitelji i izričaj dobrih želja, svjetlost je jedan od osnovnih znakova Božićnoga vremena. Svjetlost sve prožima, bilo kroz petrolejke, voštanice, otvorene komine ili plamsaj vatre panja Badnjaka. Tako se tih Božićnih dana u nama i pred nama stapaju u prekrasnu harmoniju, vjekovima udaljeni pretkršćanski običaji solis invictis- nepokolebljivog sunca u kršćansku simboliku mladoga Boga –Božića.
Darivanje je u vrijeme Božića povezano s mnogim povijesnim okolnostima. Tako je darivanje početkom godine bilo poznato još u vrijeme Rima (u 4. je stoljeću početak nove godine postao datum Kristova rođenja), a nazivalo se strenae, po boginji Strenji. Jedan, danas, gotovo zaboravljeni običaj u predbožićnim danima kod nas je bila cina. Treća je nedjelja došašća bila poznata i kao materice. Majke su toga dana bile posebno izdašne te darivale, kako svoju, tako i ostalu djecu, raznim darovima. Najčešće je to bilo voće, i to orasi, bajami ili bomboni proizvedeni od šećera, kod nas, nekada, dobro poznati cukarini. Djeca nisu posebno odlazila u tuđu kuću na cinu, nego su najčešće bila pozivana od rodbine ili bi dobila svoj dio pri slučajnom susretu. Toga je dana svaka majka u traversi morala imati pokoji bombon, oras ili nešto drugo, namijenjeno djeci, a djeca su znala da će od majki, toga dana dobiti kakav slatkiš. Na kućnim su vratima djeca morala, zajedno u glas izgovoriti kakvu kratku čestitarsku pjesmicu, a ja se ove s radošću još sjećam:
“Dobro jutro domaćice
Čestitan ti materice,
Mi smo došli priko gaja
Da nam dadneš šaku bajma.”.
Četvrte su nedjelje došašća bili očići, te su djeca opet bila darivana, ovaj put od svojih očeva. Toga bi se jutra djeca ustala ranije nego inače ( obično bi ih majke na to potakle) te ocu, dok je još bio u krevetu, vezivala noge kakvim užetom ili krpom i ne bi ga odvezala sve dok im ne bi dao nekakve darove. Takve se roditeljske obaveze prema djeci nikako nisu smjele zaboraviti, pa su ljudi, već u jesen ubirali jabuke, kruške, oskoruše, orahe i drugo voće, te ga spremali i čuvali za ovakve i slične prigode. Često se voće, da bi što duže sačuvalo svjež izgled i okus spremalo i zatrpavalo u žito, najčešće u pšenicu koja se čuvala u varićaku, vrećama ili starim bačvama. Skidale su se i višalice, (rodnije grane loze s većim grozdovima) spremljene još poslije trgačine, iznad bačava u konobama. U hladnim bi zimskim danima ova slastica svima razgalila dušu.

Zahvala za tekstove i teme Vinku Paviću i portalu IMOArt

The post Božićni običaji Imotskog i okolice appeared first on Narodni.NET.

Sveta tri kralja, ili Bogojavljenje, ili Vodokršće predstavljaju

završetak božićnih blagdana. Nekada se taj blagdan zvao Tri

mudraca od istoka. Badnjak koji se stavljao na Badnju večer da
malo gori s ostalim drvima dogorio bi na Tri kralja. To je značilo da
su božićni blagdani završili. Toga dana iz kuće se iznosi i božićni bor.
Posjeti obitelji, prijateljima, susjedima u božićno vrijeme i blagoslov
vode na Bogojavljenje kraj su radosnih, božićnih blagdana. Ti dani
u srcima vjernika bude svijest o pripadanju Božjem narodu i poticaj
su da poput mudraca s Istoka svatko potraži Boga, pokloni mu se
i daruje ono što u srcu nosi.
Iznimne zasluge u proučavanju tih i drugih hrvatskih običaja
pripadaju etnolozima Luki Iliću Oriovčaninu (Oriovac, 1817.
– Novska, 1878.) i Milovanu Gavazziju (Gospić, 1895. – Zagreb,
1992.). Osim njihovih djela malo je podataka o običajima vezanim
za blagdan Sv. tri kralja. Međutim, usmenom su predajom do
naših dana sačuvani dragocjeni podatci o tome, te se u ovom
radu navode suvremeni zapisi o nekadašnjim običajima koji su
pratili Sv. tri kralja. Zapisi su izvorno nastajali od 2001. do 2006.
godine u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, a uradili su ih studenti
filozofskih fakulteta u Splitu i Mostaru kojima je autor ovoga rada
bio mentorom pri pisanju seminarskih i diplomskih radova.
Blagdan Sveta tri kralja karakteriziraju: blagoslov vode;
škropljenje blagoslovljenom vodom; usmene lirske pjesme (vjerske
i svjetovne); maskirani ophodi zvjezdara i koledara; blagoslov kuća
i apotropejski obredi.
1. BLAGOSLOV VODE
Sv. tri kralja Hrvati tradicionalno slave kao veliki blagdan. U
Splitu su, primjerice, na taj dan frigane fritule “kao što to dolikuje
velikom blagdanu”.2 Hrvatska kršćanska obitelj na Sv. tri kralja ne

smije biti bez blagoslovljene vode koja se posvećuje u crkvi ili pred
crkvom uoči ili na Sv. tri kralja. Ta se voda u narodu još naziva
kršćena i sveta voda.
U nekim su krajevima, kao u Retkovcima, ljudi iz crkve donosili
veliku posudu svete vode. U Poljicima bi na Vodokršće iz svake
kuće netko pred crkvu donosio vjedro vode u koje bi svećenik uz
molitvu i blagoslov “stavio malo blagoslovljene soli, prekrižio ga i
u vodu spustio križić”. Mladići su iz udaljenijih posavskih mjesta
jašući na konjima dolazili po svetu vodu u Trebarjevo (Rihtman-
Auguštin 1995: 143). U Splitu uoči Sv. tri kralja vjernici za cijelu
godinu uzimaju svetu vodu iz badnja u crkvi i donose je kući.3 U
Trogiru se voda blagoslivlja na Vodokršće. 4 U Posušju i Širokom
Brijegu, primjerice, domaćice na taj dan u crkvu nose vode i soli
kako bi ih svećenik blagoslovio.5 U Rami na taj blagdan domaćica
u crkvu na blagoslov nosi sol, koju kroz godinu prije škropljenja
miješa s vodom.
Dok katolici blagoslov vode obavljaju u crkvi, pravoslavci sa
svećenikom, koji u ruci nosi visoko podignut križ, u procesijama
idu na obližnji potok ili rijeku ili kod zdenca. Na tim je mjestima
postavljen stol na kojem je pripravljeno potrebito za blagoslov. Taj
obred prati grmljavina topova (Ilić, Oriovčanin 1846: 105).
2. ŠKROPLJENJE BLAGOSLOVLJENOM VODOM
Blagoslovljena voda čuva se do idućega Vodokršća u kućama,
kojom će domaćin u određene dane i po potrebi škropiti ukućane,
stoku, stvari i imanje.
Škropljenje je obred kojim svećenik ili biskup škropilom,
a domaćin, domaćica ili drugi tko od ukućana grančicom, na
primjer, hrasta, bora ili jele, prskaju blagoslovljenom vodom osobe,
stvari, domove, štale, dvorišta, vrtove i sl., s namjerom da se očiste
i da se od njih odagnaju demoni. Obred je drevnoga porijekla i
nalazi se u mnogim religijama (lustracija). U kršćanskoj civilizaciji
obred škropljenja u sakramentu krsta postoji od samih početaka.

Po povratku kući domaćini su tom vodom i soli škropili kuću,
stoku i njive. Obvezno se u trenutku miješanja vode i soli moli
Vjerovanje, a ukućani mole Vjerovanje i dok se kuća škropi. Tom
vodom su se nekoć, na primjer, u Posušju i Širokom Brijegu kroz
cijelu godinu subotom škropile kuće i imanja.9
Pored škropljenja svetom vodom povodom Sv. tri kralja taj
se obred kod Hrvata tradicionalno obavlja na Veliku subotu; uoči
Jurjeva, Duhova, Ivandana i na same blagdane; na Badnjak, uoči
Nove godine; uoči patrona župa, te u druge dane kroz godinu, protiv
vremenskih nepogoda, zmija i sl. Škrope se i: temelji kuća, slime na
krovu, kuća prije useljenja, kolijevka, svatovi, lijes, grob i dr.
3. PJESME
Kao što su se u blagdanima od Božića do Sveta tri kralja
ponavljali određeni obredi, tako su se ponavljale i pjesme. U nekim
od tih pjesama opažaju se utjecaji pjesama drugih naroda, a neke
su autohtone hrvatske. U to vrijeme izvodile su se usmene lirske
vjerske i svjetovne pjesme. Njihova je funkcija socijalna, teološka i
estetska.Na taj blagdan pjevale su se pjesme o Tri kralja koji su plovili
da bi Isusa vidjeli u Betlehemu te mu se poklonili i hvalu davali:
Tri su kralja idrila,
da b’ Isusa vidila.
Mnogu goru projdoše
dok u Betlem dojdoše.
Kad u Betlem dojdoše,
to Isusa nađoše
i njemu se klanjaše,
Bogu hvalu davaše
Sveton Divon Marijon.10
Okrug Gornji kod Trogira
U Pučišćima na Braču do naših je dana predajom sačuvana
pjesma o Tri kralja koji jahahu i nosjahu darove: miris, zlato i
tamjan. Pod njima su konji kano bile vile. Prvi je u bijelu, drugi u
crvenu, a treći sav u zlatu.
Kad su došli u Jeruzalem, pitali su vratara Irudova: Gdje
se Isus rodi? (Narodni pjevač u toj pjesmi ne navodi kako su se
kraljevi našli pred Irudom.). Irud im je rekao da i on zna da se
Isus rodio, ali ne zna gdje, te je zatražio od kraljeva kada se budu
vraćali od Isusa da i njemu glase donesu.
Kraljevi su slutili da Irud želi ubiti Isusa. Kraljevi od anđela
upute dobiše, te se drugim putem vratiše. Pored ostaloga i arhaični
oblici imperfekta jahahu, nosju, zobju svjedoče o starini te pjesme.
(Prilog 1.)
Svake se godine na blagdan Sv. tri kralja u crkvi Sv. Ivana
Krstitelja u Postirama na Braču pjeva pjesma Kad se Bog čovik
učini, koja je po tradiciji stara pet stoljeća. Narodni je pjevač u
pedeset katrena opjevao dolazak Stvoritelja i Otkupitelja svijeta.
Snažne su lirske slike koje taj najradosniji čin u kršćanstvu
oslikavaju mnogim čudesima koja se dogodiše: noć se u dan

promijeni; anđeli s neba sletiše; jasno je sunce zasjalo, a tamnost
noćna pobjegla; živine su Stvoritelja poznale, a đavolu je snaga
izginula. Na svijetlom istoku zvijezda se ukazala i kad je vidješe tri
kralja, Gašpar, Melkior i Baltazar, vele se čudiše. Kraljevi su shvatili
da se kraljić porodi, koji će s nami vladati. Spremili su vojsku i
službu, i dobre konje vrh svega, a zvijezda im je bila u družbi.
Kad su stigli u Jeruzalem, kraljevi su pitali građane: u ke se
rodi Bog strane / i k stanu put im da kažu.
Za dolazak kraljeva čuo je srditi Irud, hitro je krenuo prema
njima te ih pitao kamo su pošli. Saznavši od kraljeva da se rodio
Isus, Irud sazva sve svoje zbore da vidi što mudraci govore gdi će
se Isus roditi. U Betlem odgovoriše, / da se porodit imaše. / Irude,
ti ne čudi se/ jer pisma tako tumače. Zatim je Irud uputio kralje
u Betlehem jer će ondje Isusa naći, ali da mu na povratku kažu
gdje je Isus. Ponovno je zasjala zvijezda koja je od kraljeva pobjegla
kada se pojavio Irud. Zvijezda je Tri kralja dovela do spilice i ondje
je zvijezda iskricam kapala.
Pred kućicom Svet Osib (Josip) šetaše i s trudom drva beraše,
jer bihu dnevi studeni. Kada Osib ugleda mnoštvo, od straha tužan
uspreda, Mariju brzo zazove da sinka probudi i sakrije. Kralj ga
je Baltazar tješio i molio da su s najboljom namjerom prišli da od
nebeskoga poroda prime blagu utjehu. Osib dršćući otvori vrata,
kralji s glave skinuše predragocjene te krune, padnu na koljena
te svaki od njih Božjeg sina nadari. Isus tada kraljevima udijeli
blagoslove, a Bog im objavi da se ne vraćaju istim putem.
Pjesma završava molitvom upućenom Isusu da nama grijehe
oprosti i neka se duša napuni njegovom blagom milosti.
3.1. Zvjezdari (zvezdari), betlemaši
Uoči Tri kralja i sutradan navečer, kao i na Božić đaci su
nosili Zvijezdu od papira s pet ili sedam krakova. U nju su stavljali
jednu ili dvije svijeće i na dugoj motki je nosili. Do četrdesetih
godina dvadesetoga stoljeća bio je običaj u Slavoniji da i tri istočna
kralja idu. Tri bi se mladića kao tri kralja obukli, jedan ili dva kao
anđeli, jedan kao Bog, a jedan kao vrag, zatim jedan kao Eva i još
jedan kao Adam. Odijela su im bila urešena i dragocjena. Idući
kroz sela i varoši, pjevali su pjesme.
Arkanđeo je u ruci nosio mač i po stupanju u sobu zapjevao
bi pjesmu kojom bi kazao da je na taj božićni dan od Boga poslan
po Isusovu porodu narodu navijestiti veliko veselje i dušama

spasenje. Potom bi zamolio domaćina da u njegov dom dovede i
ostalu družinu. Kada bi svi ušli u dom, zapjevali bi pjesmu slavnoj
betlehemskoj štalici u kojoj je Djevica porodila sinka po kojem je
svemu narodu došlo spasenje. Zatim bi mladić koji je predstavljao
Boga zapjevao da je on onaj koji je stvorio Svijet i sva mjesta za
čovjeka; nebo suncem, mjesecom i zvijezdama nakitio, i zemlju
plodovima nasitio; bašču jednu posadio s puno radosti bez tuge i
žalosti; i poslije stvori lijepo djelo – čovjeka da bude dika i Božja
prilika. Adam i Bog pjesmama nastavljaju dijalog kojim Adam Bogu
zahvaljuje, a Bog mu govori da će ga u raj postaviti za vječnoga
čuvara i da nikada ne će imati smrti ni žalosti, te će sa svakoga
stabla moći jesti plodove osim sa stabla života jer će u tom slučaju
poznat smrt i milost izgubit. Potom je Bog Adamu obećao stvoriti
pomoćnicu. Mladić koji je predstavljao arkanđela pjeva pjesmu o
Adamu koji je usnuo, a kada se probudio pored njega je bila njegova
drugarica Eva. Na scenu stupa mladić koji je predstavljao vraga i
nagovara Evu da ne vjeruje Bogu i da sa zabranjenoga stabla ubere
voće jer će tako biti lijepa, dična i Bogu prilična. Adam upozorava
Evu, a vrag je uporno nastavlja nutkati da ubere zabranjeno voće.
Eva je ubrala jabuku (Ilić, Oriovčanin, 1846: 110-114).
Na sjeverozapadu i sjeveru Hrvatske zvjezdare su činili
tri dječaka koji su se maskirali kao kraljevi i predstavljali su
Gašpara, Melkiora i Baltazara. Nosili su u rukama zvijezdu
najčešće načinjenu “od oboda sita, oblijepljenu šarenim papirom i
drugim ukrasima, s izrezima različitih figura, koje prozirne isijava
svjetlo svjećice iz pozadine – i pri tome pjevaju koju popijevku o
trima kraljima, Betlehemu itd.” (Gavazzi, 1991: 212). Zvjezdari su
nazivani i zvezdari i betlemaši.
Ponegdje su zvjezdare činila tri mladića obučena kao kraljevi i
jedan mladić koji je nosio zvijezdu (Lozica, 1996: 247-249).
Zvjezdari su skupljali darove. Obred se održavao i u tridesetim
godinama dvadesetoga stoljeća, a po Gavazzijevu mišljenju u
hrvatske je krajeve došao od Nijemaca i Slovenaca.
Obredi koledara i zvjezdara prepleću se ponajviše po repertoaru
pjesama koje su izvodili. Među njima su pjesme vjerskoga i
svjetovnoga karaktera. Motivski je svijet tih pjesama raznovrstan.
3.2. Koledari
Koleda je riječ mnogostrukoga značenja. U uporabi su i nazivi
kolenda, kolendra (u Splitu i okolici), koledva (u Dubrovniku i okolici),

a izvođači se nazivaju koledaši, kolendaši, kolendraši; kolojani (u
Zlarinu kod Šibenika), koleđani (kod Hrvata u Rumunjskoj); junaki
i ditići kod gradišćanskih Hrvata. Nazivaju se i koledvači, (Grgec
1943: 151) te koleđani, kolijani, a u Istri, Hrvatskom primorju pa i
Lici i fiole (prema pripjevu “fiole”) (Gavazzi 1991: 201).
Koleda znači: skupno pjevanje muške djece, mladića pa i
odraslih ljudi, te djevojaka i žena; adventsko čestitanje imendana;
čestitanje božićnih i novogodišnjih blagdana; obred, ophod, pjesma;
božićni kruh, božićno darivanje, božićna vatra, božićna slama koja
se prostirala po sobi; Badnji dan, Nova godina. Mladić je djevojci
kolendao pod ponistrom. Koleda znači i krijes koji se palio na
Jurjevdan (23. travnja) i na Ivandan (24. lipnja) te krijes koji se
palio za vrijeme biranja seoskih kraljeva (Lozica 2002: 173.-176).
Koledom su se nazivale obredne vatre koje su palili uskoci. Kod
gradišćanskih Hrvata koledati znači prositi (Žganec, 1964: 139).
Najstariji je spomen kolede kod Bugara u 9. stoljeću, a nalazi
se u Sinajskom trebniku, u kojem se koledovanje karakterizira
običajem “bivših poganih” te se zabranjuje. U Rusiji se u 11. st.
koledovanje smatra običajem starih poganih i ističe se da “nije
lijepo koledovati ni rusalije plesati”. Slično je i kod drugih Slavena.
U Hrvatskoj se prvi put kolede spominju u Dubrovačkom statutu
iz 1292. godine. (Gluhak, 1993: 328).
Koledarske pjesme se u različitim krajevima izvode u različito
vrijeme.
Na Braču, primjerice, kolendanje počinje od Sv. Kate. Koledari
idu od kuće do kuće i čestitaju imendan na Sv. Katu (25. studenoga),
Sv. Nikolu (6. prosinca), Sv. Lucu (13. prosinca), Sv. Tomu (21.
prosinca); na Stipandan (26. prosinca), Ivandan (27. prosinca).
Dakle, u te dane pjesme su koledari izvodili u onim kućama
u kojima je bila imenjakinja ili imenjak svetice ili sveca: Kata,
Nikola (Mikola, Miko), Luce, Tomo, Stipo, Ivo (Ivan).11 Zanimljivo
je da kazivači ne navode da se koledalo i na blagdan sv. Barbare.
Vjerojatno je tako zato što je kod Hrvata u starim vremenima to ime
bilo rijetko. Koledari su, također, išli od kuće do kuće pjevajući i
čestitajući Novu godinu (Mlado ljeto) i Sveta tri kralja (6. siječnja).
Koledari su svoj obred završavali tražeći darove od domaćina.
U nekim su krajevima (npr. na Kordunu) Srbi koledali
Hrvatima o katoličkom Božiću, a Hrvati Srbima o pravoslavnom
Božiću (Gavazzi, 1991: 200).Kolende su s obzirom na tekst koji je pratio dionice ophoda
imale tri dijela. Prvi je dio činilo pjevanje pod prozorom, kapijom ili
vratima doma, a drugi i treći dio izvodili su se u domu domaćina.
U Kaštel Starom koledanjem se zvalo pjevanje mladića pod
prozorom dragane na blagdan Sv. tri kralja. U tim je pjesmama
mladić virna sluga djevojke i došao je pod njezin prozor da joj uruči
dar. Dojmljivi su lirski efekti u toj pjesmi: mladić djevojku naziva
dušom svojom, gospojom i vilom, cvitom od slatkosti, urešenjem
svojim, krunom od liposti, zlatnom kitom, izričući žal zato što su
prošli božićni blagdani i Mlado lito ali on svoju dragu nije darovao.
Vodokršće je također vrijeme kada se dragi međusobno daruju.
Međutim, momak u pjesmi nema drugoga dara nego da joj dariva
srce s ljubavlju:
Dobra večer, Bog da,
Draga dušo moja,
Da ti dara poda
Virna sluga tvoja.
Gospojo i vilo,
Cvite od slatkosti,
Urešenje moje,
Kruno od liposti.
Evo nam projdoše
od Božića blagdani,
ali ne projde
ljubav među nami.
Projdoše Božići,
Projde Mlado lito,
Ja te ne darova,
Moja zlatna kito.
Evo su nam došli
Vodokršća kralji,
Kad se dariju
Među sobom dragi.
Moja dušo draga,
Ja dara ne imam,
Nego da ti srce
S ljubavlju darivam.
Zbogom, dušo moja,
Zbogom, srce moje,
Zbogom mi ostavaj
Vilo i gospojo.12
Kaštel Stari
Narodni pjevač tugu mladića zbog rastanka od djevojke
izriče anaforama: Zbogom, dušo moja, Zbogom, srce moje, Zbogom
mi ostavaj. U navedenoj pjesmi stihovi tri puta počinju riječima
zbogom.
Magični je broj tri čest u usmenoj književnosti. U magiji taj
broj znači obilje. Basme se u određenim prigodama izgovaraju tri
puta. U antičkoj grčkoj filozofiji broj tri ima vrijednost mnoštva.
Pitagora je broj tri nazvao brojem dovršenosti, kojom se izražava
početak, sredina i završetak.

The post Hrvatski običaji na Sveta Tri Kralja appeared first on Narodni.NET.