Blagdansko ime obraćenja Pavla motivirano je događajem obraćenja svetog Pavla. Negdje se blagdan se zove na Pavlovo.

Ime Pavao, Pavle, Pavel, Pavo, Paviša, Pavina,Palika, Paval, Palko.

Iz imena Pavao, Pavle izvedena su i neka prezimena: Pavković, Pavleković.

Pavina supruga u podravskim selima zove se Pavinovka.

Ime Pavla dovodi se u vezu sa Šaulom (Savao).

Šaul Pavao jedan je od najvećih muževa prve Crkve. Ponio je Kristo životvomo svjetlo, radosnu vijest spasenja i slobode, u cijeli tadašnj kulturni svijet, sve do kraja zemlje. Židovima i poganima, narodu što sjedi u’ tmini, onima što mrkli kraj smrti obitavahu, donosi jarku, životvomu svjetlost. Razgoni mrak, tjera strah, kida spone krute sudbine, slijepog slučaja, neumoljive kobi gušenja stihijskih sila, u kojima tone tadašnje društvo, izdano u svojim opravdanim religioznim težnjama. Izvikuje: Bog je Otac, Bog je Ljubav, a očituje nam se u svom ljubljenom Sinu, Isusu Kristu. Samo u njemu imamo spasenje, mir, radost.

Šaul Pavao blagovjesnik je siromaha, potlačenih, sužnjeva. Kristovom riječju kida okove stravičnog ropstva grijeha, egoizma, društvenih nepravdi. Objavljuje istinsku slobodu svima. Bog je naš otac. Mi smo članovi njegove obitelji. Krist nam je naš brat. Zato prestaju nepravedni društveni, religiozni i kulturni okovi. Nema u Božjem kraljevstvu više: Grk-Židov, obrezanje-neobrezanje, barbar-skit, rob-slobodnjak, nego sve i svima – Krist. U Kristu, i samo u Kristu, može se izraditi bolji, ljudskiji, bratskiji svijet, svijet ljubavi i topline, života i svjetla, radosti i nade.

U svijet bez nade Šaul Pavao unosi svijetlu nadu. Nas život nije bez smisla, ne završava u ništavilu. Krist je uskrsnuo. I mi ćemo uskrsnuti na život beskonačne radosti.

Šaul Pavao jedan je od najvećih apostola kršćanstva, jedan od najvećih likova svjetske povijesti, čovjek koji je udario tokove zapadne kulture u onom najuzvišenijem što ta kultura u sebi krije: vjera u čovjeka, vjera u istinu koja oslobađa. Vjera u bolji svijet, svijet ljubavi, slobode i mira. A sve to izvire iz vjere u Isusa Krista, iz vjere u Oca Gospodina našega Isusa Krista, iz vjere u životvomu snagu Duha Svetoga, iz vjere u Ljubav Oca i Sina.

Gonitelj kršćana Saulus preobratio se i postao je sljedbenikom Krista, od tada je on jedan od apostola i sveti Pavao. U kalendaru njegovo preobraćenje veže se za 25. siječnja.

U narodu se toga dana zapaža promijena vremena, smatra se da je do toga dana prošla polovica zime. Gata se iz vremenskih prilika kakav će biti isphod gospodarske godine, jer se vrijeme polako mijenja pa se nagovještava dolazak proljeća. Znači, ako je tog dana lijepo vrijeme urod će biti bogat, ako bude magle uginut će stoka, dok vjetrovi znače rat.

Vjeruje se luk toga dana valja staviti u torbu te ga treba objesiti naopačke, onda neće donositi sjemenje.

Neki još smatraju promjenu vremena toga dana polovicom kruha, naime ako je obitelj sačuvala polovicu namirnica i polovinu krme skrbljene do proljeća, onda je obitelj i stoka osigurana pa će prebroditi zimu.

The post 25. sječnja Blagdan Svetog Pavla, život i narodni običaji na Pavlovo appeared first on Narodni.NET.

To dete otrgne vragu lanca! A onu kuću, u kojoj se posti, obiđe zlo i vražja sila. To dete je premorilo ga (vraga), i nije kepeš dojt u nu kuću.

Govorilo se: pred Tri kralja su postila naša deca. I onda naši su stari kazali da zato postiju jel onda haždaji naraste lanac. Haždaja (zvijer) je svezana da deca ne poste, onda bi ona potrgala lanca i bi celog sveta progutala.

Dijete je postilo sve do pojave prve zvijezde na nebu, a poslije je moglojesti. Tom je prigodom djetetu darovana jabuka, jaje, a poslije i novac.

Negdje još blagdan Sveta Tri Kralja nazivaju Tri ferale. Taj danje post za svakoga.

I životinje su postile, a pod stoku nije se stavljala slama.

Božićna slama na kojoj se spavalo, na Tri kralja, iznosi se van. Slamu koja je bila na stolu domaćice stavljaju pod kokoši da bolje nesu jaja. Iz slame se pravi pojas kojim se vežu snopovi da bi bolje rodilo polje, a sjemenje s božičnog stola čuva se i na pretuletije (proljeće) se pomiješa s ostalim sjemenjem, najčešće zobi, da ono bolje urodi.

Običaji i tradicija na Sveta Tri Kralja

The post Običaji i tradicija na blagdan Sveta Tri kralja appeared first on Narodni.NET.

Svaki član obitelji stao je na sjekiru i pošukao svoje lice mokrom jabukom. Prema vjerovanju, na sjekiru su stali zato “da budu jaki kao željezo”, u vodi su se umivali “da budu svježi kao voda”, a jabukom su pošukali lice “da budu crveni i zdravi kao jabuka”.

Obrisati se nije smjelo, nego stajali su pored peći, neka se samo od sebe osuši i molili su se Trima kraljevima. Kućni starješina rasjekao je jabuku na toliko dijelova koliko je članova bilo u obitelji te su kriške zajedno pojeli. Novac umetnut u jabuku uvijek je odnesen u crkvu da obitelji ne nedostaje novaca.

Jabuka s kovanicama za umivanje na Sveta Tri Kralja

The post Tradicionalni običaj umivanja na blagdan Sveta Tri Kralja appeared first on Narodni.NET.

Pred večer, kad se ukućani okupe oko stola, domaćin iz pojate donese vreću slame, te nakon pozdrava: -Hvaljen Isus i Marija, počne moliti -Oče naš…, te posipati slamu po kući. Tako prostrta slama, koja simbolizira mjesto Kristova rođenja (štalicu u Betlehemu), ostaje u kući sve do Sveta Tri kralja.

Za djecu je to bilo posebno zadovoljstvo jer su se mogla nesmetano igrati i valjati po slami do mile volje. Nakon toga domaćin u kuću unosi badnjake. Negdje su to bila tri posebno pripremljena komada hrastova drveta, često omotana bršljanom (oduvijek se smatralo da tri badnjaka znamenuju presveto trojstvo), koji će gorjeti cijelu badnju večer i Božić, a negdje se unosilo i palilo samo jedno drvo.

Samo paljenje badnjaka simbolizira svjetlo u noći Kristova rođenja. Ranije se na otvorena ognjišta stavljao poveći komad drveta koji je držao vatru cijele noći, pa se na božićno jutro, od njegova žara palila vatra, a kasnije, za vrijeme ručka i božićna svijeća. Unoseći badnjake u kuću domaćin bi pozdravio: “Hvaljen Isus i Marija – dobro vam došao Badnji dan i porođenje Božje”. “-I s tobom zajedno” – odgovarali bi ukućani, te bi započinjali zajedničku molitvu za zdravlje, mir i dobro cijele obitelji u nadolazećoj godini. Tada domaćin blagoslivlja ukućane i kuću kršćenom vodom, te kiti kuću grančicama bršljana.

Također je bio običaj da domaćin nakon večere (koja je bila obavezno posna), poškropi badnjake vinom, kako bi nadolazeća godina bila rodna. U nekim je zaseocima domaćin raspirivao i udarao badnjake ožegom da daju što više vatre, jer se vjerovalo; Koliko je dobra vatra koju daje drvo badnjak, takva će biti i godina. Danas je običaj paljenja badnjaka gotovo iščezao iz sasvim prozaičnih razloga. Seoske su kuće danas uglavnom obnovljene, bez kamina, pa i peći na drva, tako da ih mnogi, jednostavno nemaju gdje paliti, a u gradovima je to poodavno otišlo u zaborav. Na Badnju se večer morao okitit bor. Običaj kićenja bora pred Božić potječe iz Njemačke, s kraja šesnaestoga i početka sedamnaestog stoljeća, da bi se i kod nas udomaćio, dosta kasno, tek u devetnaestom stoljeću, ali je zato običaj kićenja kuće zelenilom, uglavnom bršljanovim grančicama dosta dug. Zelenilo u kući u zimskom periodu simbolizira novu životnu snagu koja početkom godine počinje sve više jačati. Negdje na istaknuto mjesto stavljao se bor i pripremao za kićenje. Kako su se mijenjale godine i stoljeća, tako su se mijenjali i ukrasi za kićenje bora. Ranijih su godina ljudi stavljali na bor ukrasne bombone, ako su ih imali, ili cukarine, šećerne kockice, hrastove šiške, sitni krumpir, orahe, sve to umotano u kakav sjajni ili krep papir.

Djeca su dobro pazila gdje se stavljaju bomboni, pa bi obično, kad roditelji u svečarskoj atmosferi na njih zaborave, na mjesto bombona stavljala što drugo. Posebno je ozračje vladalo u kućama pri odlasku na Polnoćku. Susjedi su dočekivali jedni druge, te bi tako uz svjetlost svijeća, svi zajedno krenuli u crkvu. Na božićnomu su ručku morali biti prisutni svi ukućani. Domaćin bi uz virovanje palio Božićnu svijeću, te ukućanima čestitao Božić riječima: “Dobro vam doša Božić i porođenje Božje”, a oni bi odgovarali: “I s tobom zajedno”. Nakon objeda domaćin bi gasio božićnu svijeću koricom kruha namočenoga u vino, a isti se obred ponavljao za večerom, kao i na dan svetoga Stjepana i Ivana. Ako je u kući bio koji Stjepan ili Ivan, tj. Stipe ili Iko, oni bi dočikali čestitare i častili. U nekim su zaseocima ovi obilazili kuće i častili vinom i rakijom.Četvrti dan po Božiću su Nevina dječica ili Mladenci. U Ričicama je među pučanstvom kolala uzrečica: –Mladenci šćap po dici. Naime, toga bi dana roditelji, lagano, šibali djecu vrbovim šibama da budu otporna i zdrava. Običaj paljenja svijeće i gašenja iste koricom kruha namočenoga u vino, ponavljao se i na Novu godinu, koja se čestitala riječima: “Dobro ti došlo mlado lito”.

Na Sveta tri kralja ili Vodokršće iz crkve se donosila kršćena voda i njome se škropili njive i vinogradi, a slama se, koja je bila prostrta po podu iznosila na polja s vjerom u njenu plodnost i zaštitničku moć. Sijanje božićne pšenice na dan sv. Lucije je i danas jedan od najprisutnijih hrvatskih božićnih običaja. Zelenilo u kući u Božićno vrijeme izriče prosperitetnu želju za budućim rastom, vitalnošću, napretkom i svekolikim obiljem u idućoj godini. Tih je dana u dugim, zimskim večerima bilo iznimno živo. Uz radost, mir i osjećaj pripadnosti domu i obitelji i izričaj dobrih želja, svjetlost je jedan od osnovnih znakova Božićnoga vremena. Svjetlost sve prožima, bilo kroz petrolejke, voštanice, otvorene komine ili plamsaj vatre panja Badnjaka. Tako se tih Božićnih dana u nama i pred nama stapaju u prekrasnu harmoniju, vjekovima udaljeni pretkršćanski običaji solis invictis- nepokolebljivog sunca u kršćansku simboliku mladoga Boga –Božića.
Darivanje je u vrijeme Božića povezano s mnogim povijesnim okolnostima. Tako je darivanje početkom godine bilo poznato još u vrijeme Rima (u 4. je stoljeću početak nove godine postao datum Kristova rođenja), a nazivalo se strenae, po boginji Strenji. Jedan, danas, gotovo zaboravljeni običaj u predbožićnim danima kod nas je bila cina. Treća je nedjelja došašća bila poznata i kao materice. Majke su toga dana bile posebno izdašne te darivale, kako svoju, tako i ostalu djecu, raznim darovima. Najčešće je to bilo voće, i to orasi, bajami ili bomboni proizvedeni od šećera, kod nas, nekada, dobro poznati cukarini. Djeca nisu posebno odlazila u tuđu kuću na cinu, nego su najčešće bila pozivana od rodbine ili bi dobila svoj dio pri slučajnom susretu. Toga je dana svaka majka u traversi morala imati pokoji bombon, oras ili nešto drugo, namijenjeno djeci, a djeca su znala da će od majki, toga dana dobiti kakav slatkiš. Na kućnim su vratima djeca morala, zajedno u glas izgovoriti kakvu kratku čestitarsku pjesmicu, a ja se ove s radošću još sjećam:
“Dobro jutro domaćice
Čestitan ti materice,
Mi smo došli priko gaja
Da nam dadneš šaku bajma.”.
Četvrte su nedjelje došašća bili očići, te su djeca opet bila darivana, ovaj put od svojih očeva. Toga bi se jutra djeca ustala ranije nego inače ( obično bi ih majke na to potakle) te ocu, dok je još bio u krevetu, vezivala noge kakvim užetom ili krpom i ne bi ga odvezala sve dok im ne bi dao nekakve darove. Takve se roditeljske obaveze prema djeci nikako nisu smjele zaboraviti, pa su ljudi, već u jesen ubirali jabuke, kruške, oskoruše, orahe i drugo voće, te ga spremali i čuvali za ovakve i slične prigode. Često se voće, da bi što duže sačuvalo svjež izgled i okus spremalo i zatrpavalo u žito, najčešće u pšenicu koja se čuvala u varićaku, vrećama ili starim bačvama. Skidale su se i višalice, (rodnije grane loze s većim grozdovima) spremljene još poslije trgačine, iznad bačava u konobama. U hladnim bi zimskim danima ova slastica svima razgalila dušu.

Zahvala za tekstove i teme Vinku Paviću i portalu IMOArt

The post Božićni običaji Imotskog i okolice appeared first on Narodni.NET.

Poglavito se vezuje za dobar urod voćaka, no toga dana u se krajevima gdje se  pije vino, dokle svetkovina Velike Gospe (15.kolovoza) povezana je sa zrelim grožđem.

Za taj dan veže se običaj cijepljenja voćaka u rano proljeće, tj. oko Blagovijesti da bi dale plemenit, ukusan i bogat rod.

Negdje se  blagdan naziva i Sadovenica,  što upućuje na sađenje sjemenja biljaka.

Negdje se slavi pod nazivom Blagovica, odnosno Blagovist.

Taj dan slavio se je kao Bezgrešno začeće Marijino. Smatralo se je povoljnim sađenje voćaka, prema analogiji: kako je Marija postala trudna, tako će se i sadnice primiti i donositi bogat rod.

Hrvati kada grmi i sijeva, na prsima prekriže ruke i mole se Majci Božjoj da ih zaštiti.

U  hrvatskim selima smatra se povoljnim taj dan cijepiti voćke.

Pučanstvo drži da nije dobro posuditi grančicu za cijepljenje, jer bi se s njom zajedno dao i budući rod.

U cijepljenju voćaka vješti idu od kuće do kuće i iz ljubavi kalame voćke.Drže da trnje valja na Blagovijesti utaknuti pod koru voćaka, onda voće neće popadati s drveta.

Blagovist, pripovist kazuju. Naime, po Bibliji na taj dan anđeo je navijestio Mariji da će kroz devet mjeseci roditi Isusa.

Na taj dan ljudi vaćaju krv – rano ustanu i piju vino na štesrce,pripremaju se za prominu vrimena i za poslove koji slide. Ko popije malo više na taki prazan stomak, borme se i napije. Tu se onda dešavaju svakake ludorije i pripovitke,

Bunjevci taj dan smatraju pogodnim za prikupljanje krvi, tj. piju crno vino, i to samo jednu čašu da bi se ono pretvorilo u krv. Inače, prema sjećanju starijih mještana, toga je dana u selu bilo najviše pijanih ljudi u godini, jer su htjeli dobiti što više krvi.

Vaćanje krvi se obavlja obično prije izlaska sunca, jer se krv vaća na taj način, što se pije crno vino i tko više popije, taj će te godine imati više krvi. Toga dana pije vino čak i onaj koji, inače, nikada ne pije. Tom se je prigodom dopušteno opiti, jer je to – zdravlje. Ima  priča:

Kada je Bog stvorio i vidljivo i nevidljivo, stvorio je vino – od tri kapi krvi.

Jedna je kap krv od orosa (pijetla), druga kap od kurjaka, a treća kap od svinjčeta.

Šta se desi na Blagovicu?

Covik kad popije jednu čašu, popio je prvu kap krvi, pa će zapivati kao oros  kad popije drugo pol litre, druga kap krvi, napast će na svakoga i povijat će ga ko vuk  a kad popije treću čašuru, treću kap krvi, uvaljat će se svagdi ko prase.

Šokci zapažaju:

Koliko žabe prije Blagovijesti krekeću, toliko će ju poslije Blagovijesti ćuteti.

Slično kazuju i Podravci: Do Sadovenice kuliko žabe napre regajo, potla nje tuliko šute. No kreketanje žaba smatra se i nekovrsnom molbom: Žabe regajo, prose kišu.

Blagovijest

Blagovijest ili Navještenje Gospodinovo katolička je svetkovina u spomen na događaj, kada je arkanđeo Gabrijel navijestio Blaženoj Djevici Mariji, da će začeti Isusa po Duhu Svetom.

Blagovijest se slavi 25. ožujka, 9 mjeseci prije Božića. Riječ je staroslavenskog porijekla i znači dobra, lijepa vijest. Prema Bibliji, arkanđeo Gabrijel navijestio je Mariji, da će začeti Sina Božjega po Duhu Svetome.

Dogodilo se to u Nazaretu, u vrijeme kada je Marija bila zaručena s Josipom, ali još nisu zajedno živjeli. Arhanđeo joj se na početku obratio riječima: “Zdravo Marijo, milosti puna, Gospodin s Tobom”, što je postalo početak molitve “Zdravo Marijo”. Marija je prihvatila Božji naum riječima: “Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj!” Arkanđeo je tada otišao.

Ovo Kristovo utjelovljenje događaj je spasenja. Sin Božji utjelovio se da postane Spasitelj, da izvrši djelo spasenja.

Blagdan navještenja

The post 25. ožujka Blagovijest blagan i običaji appeared first on Narodni.NET.

Poznato je da su stari Slaveni štovali, između ostalih i boga groma, kiše i ratarstva, kojeg su zvali Perun, te su na povišenim mjestima svetkovali blagdan vatre i sunčeva žara, te u tu čast palili vatre i prinosili žrtve. I danas jedan od vrhova brda Mosor, iznad Žrnovnice kod Splita nosi ime «Perun», kao i jedno brdo kod Vareša u Bosni i Hercegovini.
Dan uoči svetoga Ivana Krstitelja, na za to određenom mjestu, mještani, a osobito djeca donose drva. To su obično sasušene grane, okresine ili suha lozina ostala poslije rezidbe. Sva se drva slože na jednu hrpu i u sumrak zapale. Svaki je zaselak palio svoj svitnjak, a mjesta na kojima se to događalo najčešće se tako i zovu, tj. – Svitnjak. Bilo je važno načiniti što veću hrpu, jer se sutra, na Ivandan, kod crkve prepričavalo, čiji je svitnjak bio veći. Oko svitnjaka bi se okupilo i staro i mlado, a djeca su dovikivala jedna drugima: – Veći naš, nego vaš!
Kad bi vatra napokon splasnula, djeca i mlađarija bi preskakivali preko svitnjaka, jer je vladalo uvjerenje da će tako izgubiti naboje ili bugance s nogu, te da neće dobiti nove. A naboje ili bugance (bolni mjehurići na tabanima), dobivala su najčešće djeca, hodajući bosa po strnini, drači i kamenu.
Poseban su ugođaj, na ovaj veliki blagdan, stvarala crkvena zvona, tj. način zvonjenja i kompozicija zvukova, tako da su crkvena zvona oduvijek mještanima najavljivala o kakvom se događaju radi. Ljudi su prepoznavali sve varijante zvonjenja. Tako je za navješćivanje podneva i Zdravomarije zvonilo samo jedno, tj. veliko zvono. Početak svete mise su označavala dva zvona. Mrtački, tj. obavijest mještanima da je netko preminuo, također su označavala dva zvona, ali s drukčijim sazvučjem, a za proslavu se velikih blagdana zvonilo na osobit način. Naime, zvonar bi se popeo do samih zvona i klatnom, udarajući samo o jednu stranu velikoga i malog zvona, stvarao uhu veoma ugodnu melodiju, koja je razgaljivala duše Ričičana i pozivala ih na svečanost. To se naime radilo sve do elektrifikacije crkvenih zvona, pa je poslije toga prestala potreba za jednostavnim ručnim zvonjenjem.

O nošnji i oblačenju
Na Ivandan su mještani, kao i u drugim svečanim prilikama oblačili najbolje i najljepše što su imali. Ovdje ne možemo govoriti o tipiziranoj narodnoj nošnji u Ričicama, kakvu susrećemo u nekim drugim selima Dalmatinske zagore, ali su oblačenje žena i djevojaka, uz ostale odjevne predmete, karakterizirala barem tri nezaobilazna i prepoznatljiva detalja na njima.
Tako se na tamnu modru ili suknju, koja je uvijek svojom dužinom sezala do ispod koljena, oblačila traversa (pregača), koja je imala dva džepa i vezivala se otraga preko modre svilenim vrpcama (kurdelama), te na leđima ječerma. Traversa je bila jednostavna i praktična pregača s crveno bijelim prugama, (do šezdesetih godina prošlog stoljeća) dok ju nije iz svakodnevne uporabe istisnula modernija traversa, od crnog platna ili šantina. Ječerma se radila od crnog sukna i svojom je dužinom prekrivala modru. Po rubovima i šavovima bila je ukrašena komadima raznobojne čohe i pletenim vunenim vrpcama. Iznošenu, tj. staru ječermu, žene i djevojke su koristile kao podmetač ispod brimena. Udane su i starije žene na glavi imale šudar ili krpu (maramu), i nosile su je uvijek, bez obzira na godišnje doba. Kosu su dijelile po sredini glave i plele pletenice koje su onda omatale oko glave. Šudar (krpa) je rubac ili marama kvadratnog oblika koja se presavijala u trokut te vezivala ispod brade. Djevojke su se od udanih žena razlikovale po oglavlju.
Krpe su nosile za hladnijeg vremena, te njene krajeve vezivale na zatiljku glave. One su kosu najčešće plele u jednu ili dvije nejednake pletenice, (razdjeljak su radile na jednoj strani glave) već prema gustoći i dužini kose, te ju ukrašavale vorketama ili špijodama (igle za učvršćivanje kose). Za neke su svečanije prigode djevojke kosu uplitale oko kakve obojane ili ukrasne vrpce koja se zvala uplitnjak, a na čelu i ispred ušiju izvlačile su čuperke kose koje su kovrdžale, tj. koviljale. Rećine (naušnice) su također bile gotovo nezaobilazan ukrasni detalj kako kod djevojaka tako i kod udatih žena. Zimi su žene obuvale debele vunene čarape koje su sezale do koljena, a na stopala vunene nazuvke (terluke) koji su često bili ukrašeni raznobojnim nitima.
Preko bijele dugačke košulje oblačile su crnu suknenu haljinu (aljinu), dugih rukava, koja je sprijeda bila razrezana i na prsima se kopčala metalnim kopčama (sponama). Muškarci su nosili gaće (hlače) od tvrdoga valjanog sukna, uskih nogavica, koje su bile razrezane desetak centimetara u donjem dijelu, bijelu lanenu košulju s ravnim ovratnikom, te tamnu jaketu (sako) s rukavima, a na nogama su imali suknene bičve.
U zimskom su periodu iznad košulja muškarci oblačili neku vrstu prsluka, koji se zvao «prisumitač» (naziv je dobio po načinu preklapanja jedne strane preko druge), a iznad čarapa su oblačili buzavce ili napršnjake (kratka pletena obuća, koja je sezala do gležnja). I kod muškaraca se razlikovala svečana (misna) od svakidašnje odjeće. Tako su misne muške gaće (šaićene) bile izrađene od modre ili zelene čohe. Nezaobilazna je gotovo u svim prilikama bila zovnica, koju su nosili svi, od staraca, žena do djece. I zovnica se, kao i većina odjevnih predmeta izrađivala od domaće vunene pređe, na koju se stavljala uzica radi lakšega nošenja preko ramena, te kao ukrasi, okrugle kitice izrađene iz raznobojnog konca.

Sve do pedesetih godina prošlog stoljeća, karakteristična obuća muškaraca i žena bili su tzv. opanci oputaši, koje su ljudi sami izrađivali od goveđe ili svinjske i ovčje kože. U Ričicama su žene bile vještiji izrađivači ove vrste obuće, nego muškarci, a to se ujedno smatralo ženskim poslom, pa su se rijetki muškarci upuštali u izradu opanaka.
Mukotrpan je i težak bio rad na izradi opanaka-oputaša. Najprije je trebalo dobro očišćenu (goveđu ili ovčju) kožu posoliti i namazati sa smjesom od kukuruznog brašna, čađe i pepela (da se izvuče što više vlage), te posušiti i dobro ostrugati dlake. Za donji dio ove obuće (potplat) rabila se goveđa ili svinjska koža, a za gornji dio, ovčja koža. Za suhi, ljetni period su se izrađivali opanci od svinjske kože, a za vlažnije i kišovitije vrijeme, od goveđe kože. Goveđa se koža prije sušenja morala izrezati na manje komade, dostatne za jedan potplat, radi kasnije jednostavnije obrade.
Za gornji se dio opanaka ovčja koža izrezivala na tanke trake, te se namakala u vodi. Zatim se pomoću vretena usukivala u oputu i premazivala lojem ili voskom.
Bez drvenih kalupa posebno napravljenih za ovu vrstu obuće, teško da bi itko uspio izraditi dobre i kvalitetne opanke-oputaše kakvi su se nekada izrađivali i nosili. Kasnije su ljudi, kad su to financijske prilike dozvoljavale, počeli kupovati i nositi opanke kajišare, slične oputašima, samo što su gornji dijelovi bili napravljeni, kako i sam naziv govori, od kajiša.

httpv://www.youtube.com/watch?v=oDkd1L1nGmk

Zahvala za tekstove i teme Vinku Paviću i portalu IMOArt

The post Narodni Običaji za Ivandan (Sv. Ivana) appeared first on Narodni.NET.

Zaključak

U hrvatskoj je tradiciji golemo značenje blagdana Sveta
tri kralja. Slično je i kod drugih slavenskih, indoeuropskih i
drugih kršćanskih naroda. Taj blagdan karakteriziraju vjerski i
svjetovni obredi. Vjerske obrede čine: blagoslov vode, škropljenje
blagoslovljenom vodom i blagoslov kuća. Svjetovne obredi ogledaju
se u maskiranim ophodima zvjezdara i koledara, te u apotropejskim
obredima. U apotropejskim obredima opažaju se elementi iz
pretkršćanskih vremena. Slične su obrede izvodili slavenski,
indoeuropski i drugi narodi.
Hrvatski maskirani i apotropejski obredi, kao i neki drugi
obredi baštine podrijetlo iz drevnih pretkršćanskih vremena, a
prema sačuvanim podatcima i po pripovijedanju kazivača, izvodili
su se do pedesetih godina dvadesetoga stoljeća.
Izvođenje obreda sinkretizira različite oblike narodnog
stvaralaštva od glazbe i plesa do teatarskih elemenata i usmenih
književnih oblika. U izvođenju su do naših dana sačuvani samo
blijedi odbljesci nekadašnjih obreda. Kao i druge i te su obrede
pratile lirske pjesme. Pjesme koje su pratile blagdan Sveta tri
kralja mogu se motivski razvrstati na vjerske i svjetovne. Neke
od tih pjesama vezane su uz Sv. tri kralja, a neke su izvođene i u
drugim obredima i prigodama. Jezik tih pjesama karakteriziraju
slikovitost, emocionalnost, ritmičnost, harmoničnost.

Uz blagdan Sveta tri kralja kod Hrvata i drugih naroda vežu
se određena narodna vjerovanja poput onih da će sretnim biti
onaj koji oko ponoći vidi otvoreno nebo. Tom blagdanu pripada i
apotropejski obred kupanja u obližnjim rijekama.
Narodni obredi i pjesme koje su ih pratile imaju životnu,
socijalnu, teološku i estetsku funkciju. Golemo je njihovo značenje u
očuvanju hrvatskoga nacionalnoga i vjerskoga identiteta. Sačuvani
su zapisi riznica etnološkog, usmeno-književnog, filološkog,
antropološkog, teološkog, etnomuzikološkog i lingvističkog blaga.
PRILOZI
1. TRI KRAJA JAHAHU
Tri kraja jahahu,
s onih sunčanih stran.
Tri dara nosjahu:
miris, zlato i tamjan.
Pod njima su konji,
kano bile vile,
niti zobi zobju
nit im žeđa priđe.
Prvi je u bijelu,
drugi u crvenu,
treći sav u zlatu,
kao sunce sija.
Prvi je Gašpar kralj,
dobroga je roda
i on želi vidit
slavu Oca Boga.
Drugi je Melkior,
dobroga koljena
i on želi vidit
slavu Gospodina.
Treći je Baltazar,
dobroga roda
i on želi vidit
slavu Oca Boga.
I tako dođoše,
pred grad Jeruzalem,
pitajuć za mjesto,
gdje se Isus rodi?
Vratar odgovori:
“Mi toga ne znamo
i naš se kralj boji
i mi svi priznamo
da se On rodi.
Rodi bi se u palaču,
a ne na toj gori,
gdje pastiri skaču.
ako ga nađete,
natrag se vratite
i meni Irudu
glase donesite”.
“Irude prekruti,
Irude prehudi,
Krista hoćeš ubit
to nam srce sluti”.
Al od anđela upute dobiše,
te se drugim putem vratiše.

The post BLAGOSLOV KUĆA appeared first on Narodni.NET.

Pod izrazom “Svi sveti”, ne misli se samo na osobe koje su službeno proglašene svetima, već na sve one neupadljive, zaboravljene ljude koji su savjesno obavljali svoj posao i dužnosti, često podnosili nepravde, pokorom i trpljenjem zadovoljili za svoje grijehe i svjedočili veliku požrtvovnost: majke, očevi, vrsni radnici svake ruke, liječnici, branitelji domovine i ljudi svih zanimanja…. svi oni pripadaju mnoštvu svetih i njima je posvećen blagdan Svih svetih. Crkva poziva sve ljude da ih se sjete, da im se zahvale i preporuče. To je prvi smisao posjeta grobovima.

Prve zabilježene povijesne tragove blagdana Svih svetih nalazimo u 4. stoljeću, dok je Papa Grgur III. (731. – 741.) premjestio ovaj blagdan na 1. studenoga kako bi se poklopio s drevnim keltskim blagdanom »Samhain« koji je označavao Novu godinu.

Samahain je bio najveći i najznačajniji praznik u keltskom kalendaru. Kelti su vjerovali da na ovaj dan duhovi šeću svijetom živih, jer tada duše onih koji su umrli tijekom godine putuju na drugi svijet. Ljudi su se okupljali i prinosili žrtve mrtvima, u oblika voća, povrća, životinja.. Palile su se i velike vatre, kako bi se putujućim dušama pomoglo u prelasku na drugi svijet i kako bi se lutajuće mrtve odvratilo od opsjedanja živih.

Papa je naknadno izabrao 1. studenoga kao datum godišnjice posvete jedne kapele u bazilici sv. Petra relikvijama:

svetih apostola i svih svetih, mučenika i ispovjednika, i svih savršenih pravednika koji počivaju u miru po čitavome svijetu.

Običaji:

• U Hrvatskoj je ovaj blagdan bio prihvaćen kao mali ili prvi Božić, pa se za taj dan pekla prva orehnjača ili makovnjača, jela se purica punjena kestenjem, kruškama ili jabukama, med i pouljeni grah.
• Odrasli namjerno ostave mrvice na stolu kako bi na Dušni dan djecu uvjerili da su dušice bile.
• Jedan od poznatijih sjeverozapadnih običaja najvjerojatnije ima keltsku podlogu: u noći između Svih Svetih i Dušnog dana, na stolu se ostaljala litra vina i litra rakije, u otvorenim bocama i nekoliko čaša pokraj njih. Ukoliko tko od predaka naiđe tu noć, da se počasti…
• Drugi običaj je ostavljanje znaka na grobu. Obično bi se na križ na nečijem grobu (ukoliko iz te obitelji ima cura za udaju) odostraga zacrtala crta kredom ili nečim sličnim. To je bio znak da je netko zamijetio curu iz neke kuće i da će za sv. Andriju ( 30.11.) u tu kuću doći prosci (snuboki). Razlog ovog običaja je bio jednostavan: kako je bilo malo prilika za “društveni život”, nekada se mogućeg partnera moglo upoznati samo na crkvenim svečanostima, jer su ionako bile jedine. A kako je društvo bilo postavljeno, to je bio način komunikacije. Nama danas neobičan, ali tako to nekada bješe…

Ovako to rade Meksikanci

Jedan od najrasprostranjenijih običaja Meksikanaca desetljećima  je pozivao djecu (male anđele), za pamćenje na prethodni dan (1. studeni, Svi Sveti) da s igračkama i šarenim balonima ukrase njihove grobove.

Sljedećeg dana odrasli koji su umrli su bili počašćeni izloženom, pokojnikovom omiljenom hranom i pićem, kao i ukrasima i osobnim stvarima. Cvijeće, posebno zempasúchil (indijska riječ za posebnu vrstu nevena) i svjeće, koji su postavljeni na grobovima, trebali su duše odvesti doma svojim voljenima.

Prvo, cijela obitelj priprema grobnice i oltare, čiji članovi donose pokojnikovu omiljenu hranu i piće. Svijeće su zapaljene, drevni tamjan  gori, molitve i crkvene pjesme za mrtve su zapjevane, a zatim se piće i hrana konzumiraju. Nešto poput piknika.

U šest sati  popodne, zvona se oglašavaju svakih 30 sekundi, dozivajući mrtve. Zvona se čuju i tijekom noći. Pred zoru, zvona prestaju, a rođaci onih koji su držali bdijenje tjekom cijele noći, odlaze kući.

Jedan od najupečatljivije odvijanje proslave Dana mrtvih odvija se na jezeru Pátzcuaro, gdje u cik zore (1. studenog) Purepecha indijanci proslavljaju svečanim lovom na patke. U ponoć, kuhana patka i druge začinenje poslastice se donose na groblje, gdje treperi na tisuće svijeća. Za posjetitelje koji dođu slijedi čudnovat prizor – žene se mole, a muškarci pjevaju.

Bilo kako bilo, slavite li ovaj dan ili ne, odvojite trenutak da se sjetite svojih najmiliih koji više nisu s vama, a onda pođite se družiti sa živima jer na današnji dan slavi se i život!

Povijest kaže..

Spomendan vjernih mrtvih nastao je inicijativom sveca, benediktinskog opata iz Clunyja, svetog Odilona. Krajem I. tisućljeća, već se na mnogim mjestima nakon blagdana Svih svetih slavio i spomendan mrtvih. Taj spomendan 998., sv. Odilo službeno je uveo u Cluny, o kojem je bilo ovisno oko tisuću benediktinskih samostana. Preko benediktinaca, blagdan se proširio po Europi. Vatikan je službeno potvrdio ovaj blagdan 1311.

Španjolska je 1748. dobila povlasticu, da njezini svećenici na Dušni dan mogu služiti tri mise: jednu za koga god žele namijeniti, drugu na nakanu Svetog Oca, a treću za sve vjerne mrtve. Tu je povlasticu papa Benedikt XV. 1915. proširio na cijelu Crkvu.

Uz ovaj blagdan, kao i za Dan Svih svetih, običaj je obilazak groblja i paljenje svijeća za pokojne.

The post Običaji na Dan mrtvih; Svih svetih appeared first on Narodni.NET.