Nakon godinu dana njezinim zagovorom spašen je grad Catania od erupcije vulkana Etne, a Maltežani joj zahvaljuju jer ih je 1551. spasila od turske invazije. Njezino ime ušlo je u rimski kanon mise. Svojim djelima proslavili su je mnogi kršćanski pisci. Zazivaju je kod bolesti grudi, neplodnosti, potresa, vatre, prirodnih nepogoda, vulkanskih erupcija, a zaštitnica je Malte, Malteškoga viteškog reda, San Marina, Sicilije, Catanije, Molisea, mučenika, ljevača zvona, pekara, draguljara, žrtava silovanja i mučenja, dojilja, neudatih žena te brojnih naselja, župa, crkava i kapela diljem svijeta i hrvatskih krajeva (Kanfanar, Novigrad u Istri). Sretan imendan želimo našim Agatama, Jagodama i Dobrilama!

Negdje smatraju dan svete Agate pogodnim za vještice koje se te noći pojavljuju.

Kazuju:

Nakon Nove godine tada se prvi put promijeni pravac vjetra.

Zapaža se : Ako vjetar puše s istoka tada će donositi narodu zarazna oboljenja.

No pored toga čak i ovo: Ako je crveno nebo, vještice će imati svoju skupštinu.

Sveta Agata život i običaji

The post 5. veljače blagdan Svete Agate appeared first on Narodni.NET.

Ipak, vrhunac božične proslave bio je uvijek prvi dan Božića — Porođenje Isusa.

Na Božić, prije zore, ustaju sva kućna čeljad i jedni drugim a čestitaju ovako:

»Na Dobro ti došao Božić i sveto Porođenje Isusovo!«

Odgovor:

» I s tobom Bog da zajedno!«

Tom prigodom svi se rukuju, a u nekim selima se i ljube. Kad su svi čestitali jedni drugima i posjedali oko ognjišta, započinje zajednička jutarnja molitva. Posebno se u molitvi preporučuje svetom i slavnom Porođenju Isusovu da svima donese obilje zdravlja, veselja i napretka u kudi.

Običaji mladih i djece za Božić

Poslije molitve pije se prava crna kava, domaća rakija loza i mezi se razino voće i kolači. Djeca i mladež unose posebnu živost u toplo obiteljsko ozračje u domu. Oni se istinski raduju Božiću.

Djeca dobivaju od starijih razno voće:
orahe, suhe smokve, rogače, jabuke i šećer.

Momci i djevojke željno iščekuju božične derneke.
U kojoj kući nema djece ni mladeži, tu nema pravoga ni velikoga božičnoga veselja.

The post Tradicionalni Božićni običaji u zagorja i hercegovine appeared first on Narodni.NET.

Običaj je jedan od temeljnih pojmova (hrvatske) etnologije.

Među različitim klasifikacijama običaja preteže podjela na: životne ili obiteljske, godišnje ili kalendarske te radne ili gospodarske.

Životni ili obiteljski običaji vezani su uz značajne događaje u čovjekovu životu:

rođenje djeteta i određene trenutke tijekom njegova odrastanja, značajnije događaje u životu seoske mladeži, sklapanje braka, smrt i pogreb.

Godišnji običaji obilježuju blagdane koji se ponavljaju svake godine, a u Hrvata su najvećim dijelom povezani s istaknutim blagdanima kat. kalendara. Radni ili gosp. običaji pretežito se odnose na početak ili dovršetak važnih poljodjelskih i drugih poslova (npr. oranja, sjetve, žetve, gradnje kuće).

Među običaje mogu se ubrojiti i tradicijski oblici međusobne radne pomoći, odn. solidarnoga pomaganja na razini susjedstva i seoske zajednice  moba.

Vjerovanja i narodni običaji

Uz običaje se često vežu određena vjerovanja i magijski postupci oslonjeni na predodžbe koje velikim dijelom pripadaju pretkršćanskom svjetonazoru. Osim drugih promjena, običaji su tijekom vremena bili podvrgnuti snažnoj kristijanizaciji.

I sadašnje vrijeme obilježuje potreba za ceremonijalnim i simboličkim ponašanjem u značajnim prigodama osobnoga života i života zajednice (npr. proslave mjesnih i drž. blagdana, početka i dovršetka izgradnje javnih objekata i sl.) te u proslavama vjerskih blagdana u javnoj i obiteljskoj sferi.

U tim se prigodama uz suvremene oživotvoruju i mnogi stari običaji, odn. suvremeni su običaji snažno oslonjeni na tradiciju u tom pogledu postoje velike lokalne, obiteljske, pa i individualne razlike.

The post Što su narodni običaji appeared first on Narodni.NET.

SVETA GENOVEVA(422.-502.) je zaštitnica Pariza, koja je za vrijeme osvajačkih pohoda Huna pružala utjehu svom francuskom narodu. Njezin blagdan u srednjem vijeku, iako s malim zakašnjenjem, bilježe i neke misne knjige.

Ime Genoveva bilo je poznato u našim naseljima.

Puka je slučajnost što se njezino ime podudara s imenom brabantske kraljice Genoveve, popularne u europskim pučkim knjigama.

U pučkoj tradiciji spajanjem dvaju likova širi se kult Genoveve, kao simbola bračne vjernosti i strpljivosti Legenda govori o sumnjičavom mužu Stilfridu i supruzi mu Genovevi koja čuva svoje žensko poštenje kroza sva iskušavanja i neugodnosti, da bi se na kraju sve sretno završilo.

Legenda o Genovevi kazivala se  kao pučka pripovijetka.

Za napuštenu ženu s dugom, neurednom kosom obično se kazuje: Tako izgleda  Genoveva.

Jedva da je prošlo 18 godina od njene smrti, kad je jedan svećenik napisao na latinskom život djevice Genoveve, čiji je ugled u Galiji i cijelom kršćanskom svijetu bio golem.
Ovaj svećenik, čije je ime ostalo nepoznato, i sam je mogao poznavati sveticu; ispitao je svjedoke.
Njegov su rukopis umnožili prepisivači.
Iz jednog rukopisa iz 9. stoljeća koji je sačinio neki redovnik iz opatije Sveta Genoveva iz Pariza, došao nam je „ život “ iz 520. godine.

Sveta Genoveva je velika svetica.
Njezin je zagovor kod Gospodina moćan.
Devetnica sv. Genovevi ne samo da je molitva zagovora za zadobivanje posebne milosti, već ona također vodi na put posvećenje svaku dušu koja se povjerava brizi pariške svetice.

Blagdan Sveta Genoveva i tradicionalni običaji1

The post Blagdan Sveta Genoveva i tradicionalni običaji appeared first on Narodni.NET.

Poznato je da su stari Slaveni štovali, između ostalih i boga groma, kiše i ratarstva, kojeg su zvali Perun, te su na povišenim mjestima svetkovali blagdan vatre i sunčeva žara, te u tu čast palili vatre i prinosili žrtve. I danas jedan od vrhova brda Mosor, iznad Žrnovnice kod Splita nosi ime «Perun», kao i jedno brdo kod Vareša u Bosni i Hercegovini.
Dan uoči svetoga Ivana Krstitelja, na za to određenom mjestu, mještani, a osobito djeca donose drva. To su obično sasušene grane, okresine ili suha lozina ostala poslije rezidbe. Sva se drva slože na jednu hrpu i u sumrak zapale. Svaki je zaselak palio svoj svitnjak, a mjesta na kojima se to događalo najčešće se tako i zovu, tj. – Svitnjak. Bilo je važno načiniti što veću hrpu, jer se sutra, na Ivandan, kod crkve prepričavalo, čiji je svitnjak bio veći. Oko svitnjaka bi se okupilo i staro i mlado, a djeca su dovikivala jedna drugima: – Veći naš, nego vaš!
Kad bi vatra napokon splasnula, djeca i mlađarija bi preskakivali preko svitnjaka, jer je vladalo uvjerenje da će tako izgubiti naboje ili bugance s nogu, te da neće dobiti nove. A naboje ili bugance (bolni mjehurići na tabanima), dobivala su najčešće djeca, hodajući bosa po strnini, drači i kamenu.
Poseban su ugođaj, na ovaj veliki blagdan, stvarala crkvena zvona, tj. način zvonjenja i kompozicija zvukova, tako da su crkvena zvona oduvijek mještanima najavljivala o kakvom se događaju radi. Ljudi su prepoznavali sve varijante zvonjenja. Tako je za navješćivanje podneva i Zdravomarije zvonilo samo jedno, tj. veliko zvono. Početak svete mise su označavala dva zvona. Mrtački, tj. obavijest mještanima da je netko preminuo, također su označavala dva zvona, ali s drukčijim sazvučjem, a za proslavu se velikih blagdana zvonilo na osobit način. Naime, zvonar bi se popeo do samih zvona i klatnom, udarajući samo o jednu stranu velikoga i malog zvona, stvarao uhu veoma ugodnu melodiju, koja je razgaljivala duše Ričičana i pozivala ih na svečanost. To se naime radilo sve do elektrifikacije crkvenih zvona, pa je poslije toga prestala potreba za jednostavnim ručnim zvonjenjem.

O nošnji i oblačenju
Na Ivandan su mještani, kao i u drugim svečanim prilikama oblačili najbolje i najljepše što su imali. Ovdje ne možemo govoriti o tipiziranoj narodnoj nošnji u Ričicama, kakvu susrećemo u nekim drugim selima Dalmatinske zagore, ali su oblačenje žena i djevojaka, uz ostale odjevne predmete, karakterizirala barem tri nezaobilazna i prepoznatljiva detalja na njima.
Tako se na tamnu modru ili suknju, koja je uvijek svojom dužinom sezala do ispod koljena, oblačila traversa (pregača), koja je imala dva džepa i vezivala se otraga preko modre svilenim vrpcama (kurdelama), te na leđima ječerma. Traversa je bila jednostavna i praktična pregača s crveno bijelim prugama, (do šezdesetih godina prošlog stoljeća) dok ju nije iz svakodnevne uporabe istisnula modernija traversa, od crnog platna ili šantina. Ječerma se radila od crnog sukna i svojom je dužinom prekrivala modru. Po rubovima i šavovima bila je ukrašena komadima raznobojne čohe i pletenim vunenim vrpcama. Iznošenu, tj. staru ječermu, žene i djevojke su koristile kao podmetač ispod brimena. Udane su i starije žene na glavi imale šudar ili krpu (maramu), i nosile su je uvijek, bez obzira na godišnje doba. Kosu su dijelile po sredini glave i plele pletenice koje su onda omatale oko glave. Šudar (krpa) je rubac ili marama kvadratnog oblika koja se presavijala u trokut te vezivala ispod brade. Djevojke su se od udanih žena razlikovale po oglavlju.
Krpe su nosile za hladnijeg vremena, te njene krajeve vezivale na zatiljku glave. One su kosu najčešće plele u jednu ili dvije nejednake pletenice, (razdjeljak su radile na jednoj strani glave) već prema gustoći i dužini kose, te ju ukrašavale vorketama ili špijodama (igle za učvršćivanje kose). Za neke su svečanije prigode djevojke kosu uplitale oko kakve obojane ili ukrasne vrpce koja se zvala uplitnjak, a na čelu i ispred ušiju izvlačile su čuperke kose koje su kovrdžale, tj. koviljale. Rećine (naušnice) su također bile gotovo nezaobilazan ukrasni detalj kako kod djevojaka tako i kod udatih žena. Zimi su žene obuvale debele vunene čarape koje su sezale do koljena, a na stopala vunene nazuvke (terluke) koji su često bili ukrašeni raznobojnim nitima.
Preko bijele dugačke košulje oblačile su crnu suknenu haljinu (aljinu), dugih rukava, koja je sprijeda bila razrezana i na prsima se kopčala metalnim kopčama (sponama). Muškarci su nosili gaće (hlače) od tvrdoga valjanog sukna, uskih nogavica, koje su bile razrezane desetak centimetara u donjem dijelu, bijelu lanenu košulju s ravnim ovratnikom, te tamnu jaketu (sako) s rukavima, a na nogama su imali suknene bičve.
U zimskom su periodu iznad košulja muškarci oblačili neku vrstu prsluka, koji se zvao «prisumitač» (naziv je dobio po načinu preklapanja jedne strane preko druge), a iznad čarapa su oblačili buzavce ili napršnjake (kratka pletena obuća, koja je sezala do gležnja). I kod muškaraca se razlikovala svečana (misna) od svakidašnje odjeće. Tako su misne muške gaće (šaićene) bile izrađene od modre ili zelene čohe. Nezaobilazna je gotovo u svim prilikama bila zovnica, koju su nosili svi, od staraca, žena do djece. I zovnica se, kao i većina odjevnih predmeta izrađivala od domaće vunene pređe, na koju se stavljala uzica radi lakšega nošenja preko ramena, te kao ukrasi, okrugle kitice izrađene iz raznobojnog konca.

Sve do pedesetih godina prošlog stoljeća, karakteristična obuća muškaraca i žena bili su tzv. opanci oputaši, koje su ljudi sami izrađivali od goveđe ili svinjske i ovčje kože. U Ričicama su žene bile vještiji izrađivači ove vrste obuće, nego muškarci, a to se ujedno smatralo ženskim poslom, pa su se rijetki muškarci upuštali u izradu opanaka.
Mukotrpan je i težak bio rad na izradi opanaka-oputaša. Najprije je trebalo dobro očišćenu (goveđu ili ovčju) kožu posoliti i namazati sa smjesom od kukuruznog brašna, čađe i pepela (da se izvuče što više vlage), te posušiti i dobro ostrugati dlake. Za donji dio ove obuće (potplat) rabila se goveđa ili svinjska koža, a za gornji dio, ovčja koža. Za suhi, ljetni period su se izrađivali opanci od svinjske kože, a za vlažnije i kišovitije vrijeme, od goveđe kože. Goveđa se koža prije sušenja morala izrezati na manje komade, dostatne za jedan potplat, radi kasnije jednostavnije obrade.
Za gornji se dio opanaka ovčja koža izrezivala na tanke trake, te se namakala u vodi. Zatim se pomoću vretena usukivala u oputu i premazivala lojem ili voskom.
Bez drvenih kalupa posebno napravljenih za ovu vrstu obuće, teško da bi itko uspio izraditi dobre i kvalitetne opanke-oputaše kakvi su se nekada izrađivali i nosili. Kasnije su ljudi, kad su to financijske prilike dozvoljavale, počeli kupovati i nositi opanke kajišare, slične oputašima, samo što su gornji dijelovi bili napravljeni, kako i sam naziv govori, od kajiša.

httpv://www.youtube.com/watch?v=oDkd1L1nGmk

Zahvala za tekstove i teme Vinku Paviću i portalu IMOArt

The post Narodni Običaji za Ivandan (Sv. Ivana) appeared first on Narodni.NET.