Rublje se presvlaci obicno na 8-10 dana, a za neke kažu “na Gospu nadra, na Gospu sadra”, tj. da se presvlace jedanput u godinu,
odnosno rijetko. Kad idu u crkvu onda se oblace cisto. “Bureciti” znaci: gizdati se, oblaciti lijepo odijelo.
Turci, odnosno, mjesni muslimani nisu dopuštali katolicima da nose odijelo od boljih materijala i u svijetlim bojama i na taj nacin su
znatno utjecali na nošnju. Kad je jedan katolik od Uzdola bio obukao crveni džemadan, umalo da ga Turci nisu ubili.
Prozor je poznat kao mjesto gdje se izrauju cilimi. Izrauju ih muslimanske žene, i to u samom Prozoru.
Kod muslimanskih žena bilo je veza i svilom i zlatom. Glavni ornamentalni motivi su vegetabilni i metalno posue.
Od oko 1930. bilo je uvedeno da muslimanske i katolicke djevojke idu uciti vesti kod muslimanskih žena u Kopcicima. Banska je
uprava davala posebni materijal i otkupljivala izraevine. Vezlo se i po motivima sa strane.
Muškarci su obicno tkali šarene podveze na tzv. “stancicu” ili “malom stanu”, tkackoj dašcici, ali to rade i žene. Kroz rupice na stancicu
ide modra osnova, koja se potkiva crvenom. Rukom se promece potka, prstom sablja, a stancic se diže gore i dolje.
Gajtan se plete na “rošcic”.
NOŠNJA KOD KATOLIKA
1. Muška nošnja
A) U starije vrijeme – kao što je vec spomenuto, nekada su sukneni haljeci bili bijeli.
Oko kape na glavi najprije su ljudi nosili bijele šalove, a poslije i crne, i po tome su se poznavali Ramljaci u tursko vrijeme. Kažu, u
Gornjoj Rami, da je crvene šalove uveo stari Zane, kada je došao i poceo se baviti bojenjem. 1931. samo je još jedan starac u Rumbocima
nosio crni šal. Na Uzdolu prvi crveni šal nosio je Tomo Stojanovic, a njegova žena prva je obukla curak. Kada je umro, šalom su ga pokrili i
tako nosili na groblje.
Stariji ljudi iz Rame su mi pricali kako je bilo u prošlosti, pa i sve do pred prvi svjetski rat, drvenih opanaka. Opanak bi se izdubio od
komada drveta. Na sredini je bio prerezan da se može pregibati.
Opci je bio obicaj da se nose percini, duga kosa do vrata. Nosili su ih i katolici i muslimani do pod kraj 19. stoljeca. Starac Kudušic u
Jaklicima nosio je kiku do vrata i 1931. I Ante Topic iz D. Vlasti nosio je (1932) percin: bio ga je obrijao pa ga opet pustio, jer ga je boljela
glava. I Stipan Meter iz Podbora (star 60 godina) nosio ga je (1932).
Ukoliko je percin bio duži, utoliko je to bila veca dika. Pozadi je pravi percin pleten i spuštan niz lea. Sprijeda je nošen rašcešljan
“mali percin”. Momku bi cešljala percin mati ili sestra, o oženjenom njegova žena.
Prica se kako je pok. Stipo Zelenika (s Uzdola) davao tri dukata da mu ne sijeku percin kad je došao u austrijsku vojsku, a neka žena
“risjanka” mu je nudila da joj proda percin za pet dukata, da ga uplete u svoju kosu. A on je odsjeceni percin poslao kuci: nije htio da joj ga
proda, da ne bi ona njega, Stipana, mogla ucarati. Prica se kako se opasno moglo “ucarati” kosom. Kad je Austrija okupirala Bosnu (1878),
pod klanicom Pavla Zelenike našle su se tri pletenice i u tijeku godine dana umrlo je iz kuce jedanaestero, a ostalo samo troje celjadi.
Natjerali su ga bili da premjesti kucu, ali ni to nije pomoglo. Sve se to pripisuje utjecaju caranja.
Kod katolika uopce nije bio obicaj da se nosi brada. Matan Samardžija s Uzdola bio se okladio za dukat da ce pustiti bradu i nosio ju je
godinu dana. Ante Ivanovic s Ustirame bio je kod fratara. Boljela ga je glava pa se zavjetovao i pustio bradu na godinu dana. To su jedina
dvojica katolika u Rami za koje se zna da su nosili bradu.
Prica se u D. Rami kako je Nikola Sindik iz Gnojnice kod Mostara bio opsovao bradu nekom muslimanu i zato bio kažnjen. Onda je i on
za inat pustio bradu, kada vec brada ima toliku cast!

B) Sadašnja nošnja – Muškarci nose do tijela i ljeti i zimi “gace” i “košulju” od domaceg platna. Gace se prave od jednostavnog konopljanog
ili pamucnog platna. Nogavice su im srazmjerno uske i dopiru do sredine listova. Ranije su košulje pravljene samo od cistog kudeljnog
platna, a u novije vrijeme i od miješanog. Ako je i osnova i potka od kudelje (“kudilje”), takvo platno se zove “postav”. (Još prostije platno
naziva se kucinom). “Melez” je platno u kog je osnova od kudelje, a potka od pamuka. “Uzvod” je platno u kog je osnova od pomiješane
kudelje i pamuka, a potka je od pamuka. Ranije su košulje imale dugacke i široke rukave; u G. Rami na košuljama nije bilo jaka, a u D. Rami
ih je bilo oduvijek. Sada se nose vecinom košulje sa pokupljenim rukavima, “na svrzace” ali bez manšeta.
“Ogrica” (jaka) je uspravna i visoka 2-5 cm i po ivicama je “kerana” ili je je po površini “križicana” (vez u obliku križa). “Misna košulja”, u
kojoj se ide k misi, ljepše je graena: rukavi su joj od uzvoda i ukrašena je bobcima (zrnima) na prsima, oko ogrice i oko rukava. Košulja se
uvijek uvlaci u gace.
Ljeti idu na rad samo u gacama i košulji i opasani pojasom (“pas”), a preko njega još i kožnim “kaišem”. Pojas je boje trule višnje. Za
pojas se obicno zadjene lula, kutija s duhanom, nož i šibica. Ranije su po vunenom pojasu nosili “bensilaj” (listove) kojeg je zamijenio
skromni kaiš. Rijetki su pojedinci koji su nosili bensilaj u vrijeme mog boravka u Rami. Pod utjecajem Hercegovaca, poslije prvog svjetskog
rata pocele su se nositi šarene “kapice”.
I ljeti i zimi se još nosi po gornjem tijelu a preko košulje “anterija” ili “curdija”. Anterija se kroji od platna. Lice joj je od boljeg platna,
“meleza”, a postavi se u “potunom” amerikankom. Nema rukava. Njeni su dijelovi: “lea”, “poramenice” (otvori za ruke), i “niz cidra” (prednji
dijelovi). Optocena je bijelim gajtanom. Kada se sašije, izradi se na njoj ukras “cesma” (“cesmanje”): navezu se malo ukrasi sprijeda bijelim i
crvenim koncem pomocu igle. “Misna anterija” se razlikuje od obicne po tome što je ljepše izraena i više ukrašena. Na anteriji ima vezenih
križica i tocno na leima. Osobit ukras na anteriji su “kite” od crvene pree, i to po tri sa svake strane, a na ivici gdje se spajaju prednji i
zadnji dio anterije: jedna je odmah ispod otvora za ruku, druga na sredini a treca na kraju te ivice.
Anterija obicno pada preko pojasa, a zimi joj se donji kraj mece pod pojas.
Neki nose zimi ispod anterije “džemadan” od cohe ili sukna koji se kupuje gotov u ducanu. Bez rukava je a na prsima se preklapa.
Istog kroja je kao anterija je i “curdija”, ali se kroji od sukna. Ima ih bijelih i crnih. Bilo da je bijela bilo da je crna, optace se crvenom
“strukom” (preom). Ljeti se nosi prebacena preko jednog ramena, a navlaci se samo u slucaju potrebe. Zimi se nosi redovno preko anterije.
Kao i anterije, tako i curdije kroje i šiju žene kod kuca. U G. Rami se nose više bijele, a u Donjoj Rami crne curdije. Klini na curdiji u G. Rami
mogu se presamititi na prsima. (Curdija se u Fojnici zove džoka).
Na ponekom muškarcu se vidi crn cohani fermen.
Preko curdije oblaci se zimi “koparan”, kako ga zovu u Gornjoj, a “gunjac” kako ga zovu u Donjoj Rami. I u G. i u D. Rami taj je
haljetak od crnog sukna u cetiri niti. Nekada je koparan u G. Rami nošen dug do koljena, sada do sredine stegana, a u D. Rami je znatno
kraci: samo do pod pojas. Haljetak ima rukave. Na rukavima mogu biti “kite” od crvene pree, i to na tri mjesta ili samo na kraju. U staro
vrijeme bilo je toga više. Peševi mu se ne napinju na prsima. Gunjac u D. Rami se ukrašava crvenim gajtanom, od kojeg se prave i ruže po
gunjcu.
Ni ljeti se k misi ne ide u samim gacama, osim tko ima lijepe gace, nego se obuku i “šalvare”, koje se u D. Rami nose stalno, a ljeti
po potrebi. Šalvare su “crne” (singave, prirodna boja vune mrkih ovaca), od sukna u dvije niti. Nogavice od šalvara padaju po tozlucima. Po
šavu s unutarnje strane nogavica i po donjoj ivici nogavica vise bijele ili crvene i bijele kite od pree. Po donjem rubu nogavica provuceno
je nekoliko redova (najmanje dva) bijelog konca. To su “kola”. Ili, po ivicama šalvara su izvezeni bijeli križici, uopce mnogi ornamenti sa
raznim kombinacijama križeva. Dok u G. Rami ljeti idu u gacama ili u singavim šalvarama, zimi nose bijele ili crne suknene cakšire. Te cakšire
su samo malo optocene crvenom “strukom” (sirodom), koju takoer same žene proizvode. Nogavice su od koljena nadole sasvim uske.
Cakšire imaju sa strana dva džepa za ruke.
Ranije su svitnjaci na krajevima bili kiceni, pa su ti krajevi spuštani sprijeda da se vide. Pojasom ce se pokriti gornja ivica šalvara
odnosno cakšira.
Na noge se navlace najprije “corape na kovcaluk”, a na listove stavljaju “tozluci”. Carape su vunene i dopiru do sredine listova. Kod

katolika su carape više bijele sa crnim šarama (križevi i sl.), dok su kod muslimana vecinom takoer bijele ali sa crvenim šarama bez križeva.
Za izvoenje šara na carapama kažu “klicat”. Zimi navlace preko carapa još i “terluke” i “bozavce”. Bozavci su od crne vune i sežu do više
“košcice” (clanka na nozi), a terluci su kraci (isto što i priglavci u Srednjoj Bosni) i bijeli su sa vezenim crvenim šarama. Bozavci mogu biti
“veliki” ili “mali” tj. kraci (do clanaka) ili viši (do iznad clanaka). U opanke se podlažu “obojci”.
Tozluci se prave od crnog sukna, optoceni crvenom strukom. Viaju se i crveni tozluci. Nose se uz šalvare. Mali nose, u novije
vrijeme, mjesto tozluka crne carape do pod koljena. To su primili od Hercegovaca.
Ranije su nošeni obicno oputni opanci, a bilo je i drvenih. Oputne opanke pravi sami sobom od kože koju kupe ili sami pripreme
kožu za to. U novije vrijeme, u periodu izmeu dva svjetska rata, poceli su se nositi i opanke od gume. Nose i “kundure”, grube polucipele,
pa i duboke cipele, vojnicke ili radnicke.
Na glavi se nosi fes, i to je starija kapa. Mlai nose samo fes, crven ili crn, vecinom crn. Ranije su momci nosili ispod fesa bijelu
nakeranu kapu. Momci i sada nose na fesovima kite sa bobcima i sl. Stariji omotaju oko fesa još i bijelu krpu ili crveni šal. Kada je vrucina,
onda samo omotaju tu “krpu” oko glave. Šale ne može svatko da kupi, pa nosi bijelu krpu. Kupovni crveni šal zovu u G. Rami “krmez”.
Ranije su bili crni šalovi. Dva su nacina obavljanja šala: “u kolac”, kad se lijepo savije jedan uvijen red pa po njemu drugi, i “na plose”; šal se
previje po dužini na cetvero i onda obavije. Mnogi mlai nose sada kackete, a nose se i šeširi. U Sovicima i Doljanima nose i crne šubare, a i
po Rami, možda pod utjecajem iz Hercegovine.”
Zimi se nosi i “kaban”, krojena od sukna, koje je pola od vune a pola od kostrijeti (i valjano). Duga je do zemlje, široka, nema rukava.
Obicno ima “kokuljicu”, ali može i bez nje. Vecinom je “zelene” (tamnosive) boje. Ima sprijeda proreze za ruke. Sada vec ni cobani nemaju
kabanicu nego u obicnom odijelu idu i po kiši.
Zimi svi nose vunene rukavice na kojima je samo palac odvojen. Šarene podveze za cakšire tkaju žene na male rucne stanove
(tkacku dašcicu).Mnogi muškarci još nose na kaišu “cantre” u kojima su ranije nošeni fišeci.
Kada se ide kuda, hrana i druge stvari se nose u torbi. Obicnim danom se nosi u Donjoj Rami vunena torba, u kojoj preovladava
crvena boja, a u G. Rami se nosi torba “strunjavica” (od kostrijeti). Kad se ide k misi ili u varoš Prozor, nosi se “šarpelj” ili “džuzdan”. Šarpelj je
kožna torba bez poklopca, cije se nošenje napušta, a sve više se širi džuzdan, kožna torba sa poklopcem, saracki rad iz Visokog (a u Srednjoj
Bosni to zovu šarpelj). Prvi je Jozo Glibo iz Kovaceva Polja ponio džuzdan pocetkom 20. stoljeca, a sada (1931) ga ima gotovo svatko.
Dio muške nošnje su i lule, koje se kupuju u Imotskom. Po proizvoacu ih zovu “uzelke”. Mnogi ih i sada nose sa sobom,
zadjenute za pojas ili za lea.
Kada su u žalosti, muškarci ne nose kicene košulje i izvrcu gornje suknene haljetke.
Nema stocica za sjedenje u crkvi kao u selima oko samostana u Kraljevoj Sutjesci.
Muška djeca nose iste dijelove odjela kao i odrasli samo bez pojasa, ali se opasuju kaišem.
2. Ženska nošnja
Ženska odjeca u Gornjoj Rami je u potpunosti domaci proizvod, a u D. Rami kupuju gotove jecerme od terzija u varoši. Ima i drugih razlika.
Po selima Uzdolske župe ta nošnja je mješovita: ima gornjoramskih i donjoramskih elemenata.
Košulja u Gornjoj Rami je toliko duga, da sasvim pokriva gace, a u D. Rami su i same nogavice od gaca spuštene duže, te vire ispod
košulje. Donji dio nogavica je šaren, osobito u djevojaka; to su “nameci”.
Rukavi na košulji su široki. “Ogrica” na košulji je visoka svega oko 1 cm i sva je išarana. Sapinje se na puce ili sa “špiodom” (iglom s
velikom glavom). Košulja u žena “križica se” samo malo oko razreza a djevojke vezu i “cesmaju” više njedra. To cesmanje je
odnedavno.”Križicanje” je vez vunenim koncem u boji na košuljama i na gacama. “Cesmanje” je bijeli vez po košulji i po platnenoj anteriji, i

to samo na prsima, a ivice se ukrašavaju keranjem. Od skora ženske košulje kod katolika imaju odozdo 20-30 cm široke vezene bordure.
Po košulji doe vunen “pregnjac” (G. Rama) ili “prganj” (D. Rama) ili “pregac” (Uzdol) s uzicama, koje služe i mjesto pojasa, ali se
uzice vezuju tako da pregnjac bude 5-10 cm ispod pojasa uzice. Pregnjac se tka od bijele osnove i crvene potke, ali tako da se osnova ne
vidi. Dosta je širok, ali u Donjoj Rami kraci i uži nego u Gornjoj. Razlikuju se “misni” i “kucni pregnjac”. “Misni ima “cenare”, a pruge u drugoj
boji. Kad se ide k misi, onda niz pregnjac vise dvije kožne “terkije”, a na kraju terkija su praljak, nožic i kljucic od sanduka, a po njima su
metalne “pule”. “Praljak” je gvozdeni šiljak kojim se prave rupe na opancima za oputu.
Neki put žena stavlja pregacu pozadi: tako radi kad ima menstruaciju, pa da se ne vidi kako joj je isprljana košulja. To samo u
Gornjoj Rami.
Za razliku od žena, djevojke se opasaju pojasom s pavtama i meu “sojke” (tkanice). Sojku nosi i mlada žena. Pojas sa pavtama nosi
i mlada dok ne rodi prvo dijete.
Po gornjem tijelu, a preko košulje, ljeti žena ništa i ne oblaci kad je kod kuce. Kad ide k misi stavlja bijelu ili crnu “curdiju” bez
rukava, od valjanog sukna. Curdija je duga do ispod koljena. U ramenima je dosta široka. Prvi klini sprijeda dou jedan preko drugog.
Optocena je crvenom “strukom”, kod bogatijih i strukom i crvenom cohom, slicno kao u Dalmaciji. Curdija se ukrašava još i privjesima od
cohe, vezom u boji, šljokicama pa i “grlicama” (novcima). Grlice nose samo mlade. Takve “graene” curdije nose djevojke i mlade samo u G.
Rami, a u Donjoj Rami curdija nema ukrasa cohom.
U Doljanima djevojke nose bijele curdije, a kad djevojka ponese crnu curdiju, to je znak da je spremna za udaju.
Zimi žene u G. Rami nose po košulji, a ispod curdije, bijelu “aljinu” od sukna, koja je duža od curdije i ima rukave. To je, kako kažu,
zimska “roba”. Na rukavima sa vanjske strane a na krajevima su kapci od istog sukna ili od cohe. U Donjoj Rami nema haljine, ali ima kratkih
bijelih curdija, kojih nema u Gornjoj Rami.
I katolicke žene zimi, kad odlaze stoci dalje od kuce, oblace muške šalvare.
U Uzdolskoj župi žene nose ljeti samo jelek ili curdiju, a zimi oboje. “Jelek” je haljetak od cohe ili basme, a opšiven širitima ili
gajtanom. Izobicava se, a mjesto njega pocinju nositi anteriju, “bilu anteriju” od prtenog platna. Ljeti se kod njih nosi kraca, a zimi duža
curdija. “Misna” curdija je bijela. Kad požuti, ona postaje “nosno” odijelo i oboji se u crno. Koja ima nosi zimi gunjac, isti kao muški, odnosno
nosi gunjac svoga muža.
Ženske carape su “klicani” ili “isklicani corapi”. Nose se bijele “pape” u kojih je glic crven sa gustim ornamentima; po sredini ima
“biline”, bijele pruge, a i gornja ivica je bijela. Zimi žene nose samo kratke bozavce, koji su jednaki kao i za muškarce.
Kosu jednako splecu i djevojke i žene. Pošto razdijele kosu “usucu” je pa spletu u pletenice. Uplecu svileni upletnjak. Kad se
“burece” djevojke spuštaju pletenice niz lea, a inace ih zaviju oko glave.
Djevojcice nose po kosi samo fes, a djevojka, kada se pocne “zacurivati” i “bureciti” (od oko 17 god.) i stavljati na sebe “kitnju” (nakit), stavlja
na glavu najprije bijelu kapu, a po njoj crven fes, nizak a širok. Ispod bijele kape se prišije gajtan, spleten od konjske dlake, tako da ispod
fesa viri taj gajtan i samo malo od bijele kape. Djevojka na udaju nosi sprijeda na fesu prišiven srebrni novac (tada pocinje nositi novac i na
curdiji). Preko fesa se stavlja “krpa”, koja je šarena (vezena). Stavlja se ovako: pošto se jedan kraj presavije, taj kraci kraj se stavi na glavu tako
da bude ispod dužeg i onda se rogovi sa strane prebace na teme. Krpe su jednake kod djevojaka i mladih žena. U starijih žena je manje šara
na krpi, a u udovica su krpe sasvim bijele. Tako je u G. Rami.
Svaka djevojka i žena ispod brade ima “pobrnjik”, koji drži kapu.
Djevojke u D. Rami imaju nešto drugaciju nošnju na glavi. One nose “djevojacku kapu”; fes na kom su sprijeda dvije uspravne kite
od perja. I ranije i sada je perje paunovo, ali može biti i kokošje i purece perje obojeno u crveno.
Cim se uda, žena ne nosi više fes nego nosi “pocelicu” po bijeloj kapi. Pocelica je od grubog platna i široka do jednog pedlja. Pošto
se naveze, presavije se po pola pa se sašiju ivice na onoj strani koja ce doci na potiljak. Ranije su se vezle svilom, a pošto je svila skupa, vezu
se i rudom. Veze se samo onaj dio koji ce se vidjeti ispod cembera, a cember se utvruje iglama. Ako je pocelica vezena rudom, zove se
“rudenjaca”. “Zlataraca” je pocelica vezena zlatom. Šare na pocelici su: “vodica” sredinom, a ostalo “križici”, “cvitovi” i “grane”. Pocelica je u D.

Rami nešto viša nego u Gornjoj. Pocelica se namiješta ovako: uzme se dio starog fesa na koji prišiju iznutra “tukur” ili “tokur” ili “koljut”, oko
dva prsta širok drveni obruc. Pocelica se veže na tu kapu. Koja žena ima dukata prišije ih po ivici kape tako da budu na celu ispod pocelice.
Pocelica u Uzdolskoj župi odnosno kolut, je visoka (u Rami niska i zanijeta natrag). Kad se stavi na glavu, odozgor se sve pokrije krpom. Krpa
koja se nosi kod kuce je bijela, a za izlazak, kad se ide k misi, šarena. S krajeva joj vise kitice. Krpa u G. Rami je domace tkanje “u velike nite”.
U Uzdolskoj župi viaju se krpe kao gornjoramske, ali vecinom potpuno bjiele domace ili kupovne. Žene u D. Rami uvijek nose kupovnu
bijelu maramu i zovu je “cember”. Velicine je oko 1×1 m. Ta krpa, odnosno cember, u G. Rami pokriva samo ramena a u Donjoj Rami je duža.
Pocelica se vezuje ispod brade “pobrnjikom”. U G. Rami to je obican gajtan za radni dan, a kicen gajtan kad se ide k misi. U Donjoj
Rami je pobrnjik širok i sastoji se od nizova bobaka u boji.
Sada (1935) u Doljanima samo jedna djevojka, Delfa Matic, izrauje pocelice. Ona ih prodaje ili samo naplacuje trud, ako mušterija
donese sav materijal.
Muslimanke ne nose pocelice.
Udovice u Gornjoj Rami nose potpuno bijelu krpu umjesto pocelice: to je “udovicka kapa” ili “bijela pocelica”. A u D. Rami spuštaju
bijeli cember tako da sasvim pokrije pocelicu. Nekada je krpa u svih žena bila bijela ili sam vrlo malo ukrasa, a sada u vecem dijelu Rame
bijele krpe nose samo udovice (radnim danom i ostale žene). U istocnom dijelu Rame udovice nose crvenu krpu. Odnedavno se nose šarane
kape.
Ornamenti na krpi i uopce platnu su u ogromnoj vecini (i 95%) u boji trule višnje, kako u pogledu na broj lica koja imaju šare u tim
bojama, tako i u pogledu na udio te boje u cjelokupnoj ornamentalnoj površini. Ta boja dobiva se od jasenove kore. Pored te boje javljaju se
crvena i žuta. 19. srpnja 1931. na Šcitu, kod crkve, samo je jedna žena imala vez u otvoreno-crvenoj boji. Kod mlaih žena vez je narocito
natrpan bojom trule višnje, a kod žena srednjih godina ornamenti su raznovrsniji, boje su vecinom geometrijski (“na kutije”). Rijetko se vide
stilizirane grae. To je otuda što se sve radi mehanicki na razboju.
Djevojka ne nosi prsten s kamenom nego jedino viticu (jednostavnu burmu), a prsten s kamenom nosit ce tek pošto se uda i dobije
ga od kuma, kad bude dovedena u novu kucu.

Pored iznijetih podataka o udovickoj nošnji, i žene u žalosti uopce kad se “se poruše” ili kad “ruše”, nose izvracenu curdiju, kao što i
muškarci izvrcu suknene haljetke.
U G. Rami sam slušao da je bilo toga, ali poodavno, da su katolicke žene nosile “zar” (veo preko lica), kao i muslimanke.
3. Tetoviranje
Kod katolika postoji obicaj tetoviranja. Tetoviraju se i muškarci, ali narocito žene. Mnogo više se tetoviraju u Gornjoj nego u Donjoj Rami, a
tvrde da se sada uopce manje tetoviraju nego ranije. Kažu “sicati” ili “nasicati križeve (križove)”, po tome što je križ najveci ornamentalni
motiv. Kao objašnjenje zašto se to radi, navode da je to obicaj ostao iz turskog vremena kada su se žene, a i muški, tetovirali, kao ne bi mogle
mijenjati vjeru i prelaziti na islam ali i da se opcenito “da se znamo da smo kršcani”. Stariji, meutim, znaju da se fra Aneo Nuic, docniji
profesor na Širokom Brijegu, oko 1876. borio protiv tetoviranja.
Tetoviraju se, “sicaju križove”, obicno na Josipovo (blagdan sv. Josipa) ili na Blagovijest, rjee na dan sv. Ive. U Doljanima samo na
Josipovo. U nekim selima ne drže se samo tih blagdana, nego se tetoviraju uopce s proljeca, ali ne nedjeljom, i to u vrijeme poslije Jurjeva, a
prije nego što prispije zeleno voce; nalaze da rane od tetoviranja i bušenja uha udaraju na zlo kad se jede voce.
Tetoviranje izvode obicno žene, ali ima i muškaraca koji to rade. Od ženskih to rade djevojke kao cobanice, izuzetno i udate žene.
Razni su nacini tetoviranja. Jedan je nacin da se na mjestu na tijelu koje ce se tetovirati najprije olovkom izvuce crtež, zatim
“majstor” brzo bode (“sica”) iglom po zategnutoj koži i onda natrlja smjesom od uglja i meda. Upotrebljava se ugalj od smrekova drveta, koji
se sjekirom stuca u prah. Mjesto meda drugi kapnu vode u prah da bude kao mastilo. Kao boja upotrebljava se i barut (u Gornjoj Rami

upotrebljavaju i smjesu od baruta i luca). Drugi nacin, koji se primjenjuje oko Širokog Brijega u Hercegovini, jest taj da se od kore jasenove ili
od debelog papira napravi “kalup”. Kad posoci jasen, obreže se komad kore u kvadrat u njemu isjecanjem napravi križic, pa se onda kora
digne s drveta. To se metne na ruku i dobro utegne špagom. Iglom se bode u kožu po onome križu i posipa prašinom od uglja. Rana se
poslije zavije jasenovim lišcem koje se drži kod se ne uhvati krasta. U kori se izrezuju i drugi ornamenti osim križa.
Osim križeva, prave se tocke, u novije vrijeme ispisuju na taj nacin ime i prezime, godinu roenja i sl.
Žene se najviše tetoviraju po rukama i prsima, a muškarci na mišicima. Tu se stavljaju križevi. Viaju se i muškarci i ženske koje
imaju tetoviran mali znam križa na celu. Vrlo cesto se vide mali križici i na prstima izmeu clanaka, kao i izmeu palca i kažiprsta. Viao sam
u žena i samo tocke na celu i obrazima.
Iako kažu da tetoviranje treba izvesti odjedanput, neki ga izvode godinama tako da i u tijeku deset godina izvode po jedan križ.
Otkako djeca idu u školu i manje su kod stoke, sve se manje tetoviraju.
4. Deformacije
Deformiranje lubanje. U Doljanima prave neki povoj širok 2-3 prsta pa njim utežu djetetu glavu za 3-4 mjeseca, jer glava treba biti
okrugla. To rade majke. Koja zapusti, u djeteta ce glava biti kutna ili kosa.
Bušenje uha. Nije ranije bilo ženska koje nije provrtilo uši, a sada se kod katolika i to napušta.
Dolazili su u Ramu Duvnjaci koji su u ušima imali zlatne menuše kao dugme. Objašnjavali su Ramcima da to nose zbog bolesti
ociju.
NOŠNJA KOD MUSLIMANA
1. Muška nošnja
Nošnja ramskih muslimana veoma je slicna nošnji muslimana u Visockoj Nahiji. Donje rublje kod obicnih seljaka je od konopljanog
platna, veoma grubo i jednostavno.
Ranije su svi nosili po košulji “jecermu” bez rukava, skrojenu od kupovnog cita. Preko donjeg kraja jecerme doe pojas. Preko
jecerme se nosi “fermen”, koji ima gotovo svatko, a netko nosi preko jecerme “džemadan” od cohe. U D. Rami se nosi vecinom fermen, a u
Gornjoj džemadan. Sada mjesto jecerme vecina nosi graanski prsluk. – Nekada su nošene i toke.
Zimi se oblace još povrh pomenutih haljetaka “gunjac” ili “koparan”, koji je isti kao i u okolini Sarajeva i Visokog. Na gunjcu je
zelena “graa” (ruže i drugi ukrasi od zelenog gajtana). Nekada su i kod muslimana bili bijeli koparani. Mjesto koparana sada mnogi nose
graanski prsluk.
I muslimani nose singave šalvare ili cakšire, sve istog kroja kao i u katolika. Cakšire ispod koljena se podvezuju “podvezama” (tkanim
na tkacku dašcicu). Više se ne nose “šarvale” i uz njih “tozluci”. Ramske šalvare se razlikuju od šalvara u Skopljaka po tome što je u Skopljaka
crvena optoka, a u Rami se šalvare šaraju bijelim koncem. Tozluci u Gornjoj Rami su crni, a u Donjoj crveni.

Opasuju se vunenim pojasom, koji je u vecine zelen; u ostalih crven.
U Gornjoj Rami se nose bijele carape (“corape” s kukcima, a u Donjoj carape “rudaši” (vrta pletiva). Po carapama se nose bozavci.
Vecinom se nose opanci “oputnjaši”, koje seljaci sami prave, i to rade muškarci.

The post Narodne nošnje u Rami i okolici appeared first on Narodni.NET.

Nošnje srednje Bosne

Južno od Sarajeva ove se nošnje protezu na planine Bjelašnicu, Treskavicu i Jahorinu i izbijaju na Drinu kod Goražda. I u ovoj širokoj oblasti nailazimo na brojne varijante srpskih i hrvatskih nošnji, dok su nasuprot njima bošnjačke- muslimanske ujednačene, kao i u dinarskim nošnjama.

Ženske nošnje srednjobosanskog tipa imaju i neke posebne karakteristike. Tu na prvom mjestu dolaze košulje od “uzvodnog” pamučnog ili mješanog “beza”, duge do gležanja, sa nabranim klinima ispod ruke, koji se čine vrlo širokim. Zubun, kao najvažniji gornji haljetak, ovdje nije ujednačen kao u dinarskim nošnjama. Neke nošnje nemaju zubune, već kratke gunjiće ili čerme. Pregača u srednjobosanskim nošnjama, takođe nije bila svuda uobičajen haljetak. U nošnjama oko Žepča, Tuzle, Vareša, Kiseljaka, Fojnice i Kreševa pregače se nisu nosile.

U nošnji na glavi kod djevojaka su karakteristični crveni fesići, a kod žena razni oblici kotura ispleteni od pruća, preko kojih dolazi četvrtasta marama, bijela, bez veza.

Muške nošnje su u ovoj grupi ujednačenije nego ženske. Košulje su takođe od “uzvodnog” platna, bez veza, sa veoma širokim rukavima, naročito u sarajevskoj nošnji. I kod muških i kod ženskih košulja karakteristične su “kerice” od konca po rubu rukava. Za cijelu grupu nošnji i u istočnoj i u srednjoj Bosni karakteristični su kod muškaraca na glavi fesovi i oko njega crveni vuneni šalovi kod srpskog i hrvatskog stanovništva, a bijeli šarani peškiri kod bošnjačkog. Fesovi kod hrvatskog stanovništva su sasvim tamne boje, gotovo crni, kod srpskog nešto svjetlije boje, a kod bošnjaka otvorenocrveni. Kod njih nailazimo i na crvene i zelene šalove omotane oko glave, čak i žute, kao u zeničkoj Vrhovini. Na nogama su karakteristični tozluci crvene i tamno plave boje.

Imućniji ljudi nose dijelove odjeće od crne čohe, vezene crnim gajtanima. To su ferman, džemadan, ječerma i koparan, a takođe i čaksire, jako nabrane u struku pozadi. Sve ove elemente naročito su prihvatili bošnjaci srednje i istočne Bosne. Kožni pojas “bensilah” je karakterističan za sve srednjobosanske nošnje, i nalazi se kod svih etničkih grupa.

tradicionalne nošnje srednje Bosne

Tradiciju i nošnje srednje Bosne pogledajte u priloženom video zapisu!

httpv://www.youtube.com/watch?v=evUcvs_VANc

The post Srednjebosanska narodna nošnja appeared first on Narodni.NET.

Bosanske nošnje

Zbog toga u našim nošnjama nalazimo tragove balkanske, mediteranske i orijentalne kulture. Ovi kulturni utjecaji su ostavili svoj pečat na narodne nošnje i nesumnjivo doprinijeli njihovoj diferencijaciji.Istražiti kako su izgledali ljudi u narodnim nošnjama je bilo moguće prije svega sa materijalnim arheološkim ostacima u vidu tkanica, odjevnih predmeta i nakita.

U starim ilirskim grobnicama na Glasincu otkriveni su u nekim grobovima ukrasi od pucadi poređanih tako da pokrivaju cijela prsa, isto kao što je slučaj sa tokama. Na ovom nalazištu pronađeni su i okamenjeni ostaci tkanina, omotane oko jednog noža. Jasno se vidi struktura tkanja u “četiri nita” i u vidu riblje kosti ; iste takve nailazimo na šalvarama muškarca u dinarskim i srednjobosanskim nošnjama.Takvi arheološki ostaci iz srednjeg stoljeća sačuvani su samo fragmentarno, npr.: ženska kapa u Biloj kod Travnika, razni oblici prstenja, minđuša, a značaj im je pojačan činjenicom da su upotrebljavani i kasnije u 19. stoljeću.Većina nošnje vlastele u srednjem stoljeću je bila izrađena od skupocjenih tkanina uvezenih sa strane. Iz arhivskih dokumenata srednjeg stoljeća, uglavnom iz dubrovačkih arhivskih spisa, spominju se npr. haljine ad modum bosnensem, zatim pojas zvan centura larga bosignana, kao dijelovi nošnje bosanske vlastele.

Iz 16.stoljeću datira i jedan šturi podatak koji se može pročitati u knjizi putopisca Benedikt Kuripešić “Putopis kroz Bosnu, Srbiju, Bugarsku i Rumeliju 1530”- izdanje Sarajevo 1950., str. 23. Tu stoji da se hrišćani obiju vjerozakona odijevaju isto kao i Turci, a razlikuju se samo po tome što ne briju glave kao Turci.

Daleko iscrpniji je bio čuveni Evlija Čelebija koji je ostavio podatke o nošnji iz 17. stoljeća i to uglavnom o sarajevskoj muslimanskoj-gradskoj nošnji.Sarajevo je bilo jak trgovački centar, najznačajniji u Bosni i Hercegovini i jedan od jačih na Balkanu. Karavane svakovrsne robe su pristizale i sa istoka i sa zapada da bi zadovoljile potrebe šarolikog sastava gradskog stanovništva. Društvene i političke prilike toga vremena uticale su na promjene u nošnji kroz razne propise u 18.vijeku. Godine 1794. Hašamudin paša izdao je poseban propis kojim je za bosansku raju bila propisana boja i vrsta odjeće.
Kako bosanci katolici i pravoslavci, tako su i jevreji bili potčinjeni ovim propisima i pokazivali veliku sklonost da se oblače kao i vladajuća klasa. Zbog toga su ponekad morali da plaćaju globe. Crvena čoha je npr. bila dozvoljena samo feudalnoj vladajućoj klasi. Pravila su vrijedila i za obuću. Npr. jevrejske žene su se nosile veoma slično muslimanskim, ali im je bilo zabranjeno nositi žute i crvene čižme. Nemuslimani, muskarci kao i žene, su morali nositi obuču crne boje. To je naravno najteže padalo ženema, njihova sklonost ka obući, posebno kod jevrejskih žena je po nekoliko puta godišnje zauzimala mjesto u računu jevrejske vjerske zajednice.

Period 19.stoljeća obiluje većim brojem podataka nego ranije. To su uglavnom putopisi koji ponekad ostavljaju i detaljan opis pojedinih nošnji. Među njima su skoro uvijek zabilježeni opisi gradskih nošnji , ali ima i opisa seoskih nošnji: putopisi Ivana fra Jukića, Ivana Kukuljevića-Sakcinskog i Matije Mažuranića. Bilo je to vrijeme tadašnje “globalizacije” i modernizacije bosanskog društva, vrijeme kada su neke tradicije, pa tako i narodne nošnje, isčežavale ili gubile na snazi, dok su neke nastajale zbog boljih komunikacija, industrijskih otkrića s kraja tog stoljeća, i dolaska Austro-Ugarske 1878. godine.

Bosanske narodne nošnje i tradicija

Materijali

Do kraja 19. stoljeća narodna nošnja seoskog stanovništva je bila najvećim dijelom domaće proizvodnje. Izrađivale su je žene na selu, a neke dijelove su radile seoske i gradske zanatlije. Materijali za nosnju su izrađivani od vune, lana, konoplje i kože. Od lana i konoplje tkalo se platno za osnovne dijelove: košulju, gaće, kao i ženske marame za pokrivanje glave. Čisti lan se koristio za praznične dijelove nošnje, dok se miješao sa konopljom za svakidašnje dijelove. Pamuk koji je bio u velikoj upotrebi u gradskoj nošnji se počeo upotrebljavati na selu krajem 19.stoljeća i to najprije u srednjoj i istočnoj Bosni, Posavini i Hercegovini.

Vuna je imala najveću primjenu u izradi nošnje. Od nje se izrađivalo sukno, nevaljano i valjano, za sve gornje haljetke, kako ljetnje, tako i zimske. Osim toga i za čarape, pregače, tkanice i torbe. Boje su bile bijela, crna i tamnoplava i takvo valjano sukno se upotrebljavalo kod svih etničkih grupa.

Koža se upotrebljavala najčešće u sirovom stanju, neprerađena, samo osušena.Od nje je izrađivana obuća, tj. opanci koji su se nazivali putravci, oputnjaci, fašnjaci. Oputa kojom su se pleli ovi opanci bila je od tanje ovčije ili kozje kože.Pored ovakvih oputara pravili su se i posebni opanci od “učinjane” kože, a nosili su ih imućniji mladi ljudi krajem 19. stoljeća, sve dok se cipele nisu pojavile u narodnoj nosnji. Ova pojava se veže ustvari za uticaj Austro-Ugarske. Od toga su koristi imali oni siromasniji, koji su počeli da nose opanke od “učinjane” kože, koji su bili jeftiniji od cipela.

Opanci od “učinjane” kože su se izrađivali najviše u Sarajevu, Visokom, Travniku, Jajcu, Banjaluci, Bugojnu, Tuzli, Brčkom, Bijeljini. Sarajevski opanci, tzv. sarajski, kao i visočki su imali svoj poseban stil i razlikovali se od travničkih “šabara” i brčanskih “bijelih opanaka”.

Bosanske tradicionalne nošnje

Pored materijala domaće proizvodnje u narodnim nošnjama na našoj teritoriji nalazimo krajem 19.vijeka u manjoj mjeri i materijale manufakturne i fabričke proizvodnje. Tkanine manufakturne proizvodnje uvozile su se još u srednjem stoljeću u Bosnu i sa Istoka i sa Zapada. Dolazile su najčešće posredstvom dubrovačkih trgovaca. Od ovih materijala najviše su se upotrebljavali somot i crvena čoha. Ovi materijali su se krajem 19. stoljeća upotrebljavali najviše kod imućnijeg seoskog stanovništva.

ZUBUN — ćurdija, gornja suknena ženska haljina bez rukava (leđa). Bogato je ukrašena našivenom čohom i gajtanom (strukom).

U Hercegovini, zapadnoj i srednjoj Bosni, poznate su bile ječerme od crvene čohe kod muškaraca, u zapadnoj Hercegovini imućnije djevojke nosile su “sadake” od crvene čohe, i to praznikom, za razliku od crnih suknenih zubuna koji su bili u redovnoj upotrebi; ženski “svitni zubuni” u istočnoj Hercegovini izrađivani su od svjetlozelene čohe, dok su raskošne muške dolame bile od zelene ili crvene čohe. Poslije dolaska Turske u naše krajeve, taj novi kulturni inventar se ispoljio u upotrebi novih materijala. Primjena ovih materijala se veže prvenstveno za nošnju građanskog i feudalnog staleža, a kasnije se raširila i na seosko prvenstveno bošnjačko stanovništvo.
Najrasprostranjeniji materijal u seoskim nosnjama nekih krajeva krajem 19. stoljeća, jesu “aladža” i “šamaladža”- pamučna ili svilena prugasto tkana materija, tamnocrvene ili tamnoplave i bijele boje. Od nje su najvise izrađivane ženske ječerme i kratke ili duge anterije. Ječerme i aladže ušle su u upotrebu i kod srpskog i kod hrvatskog stanovnistva srednje Bosne. Pored aladže i šamaladže, veliku upotrebu imao je i “atlas”, jedna vrsta svilenog satena. Od njega su se u gradu izrađivale ženske libade, salte, anterije, ječerme, a nailazimo ga i na selu, mahom u muslimanskim ženskim nosnjama.
Uticaj Austro-ugarske imperije i njena aneksija BiH iz 1878. je ostavila i traga na narodne nošnje, prvenstveno na primjenu materijala. Sve više se upotrebljavaju fabrički materijali. Pored pamučnog platna, na selu se najviše upotrebljava crni saten “glot” i to za ženske suknje i dimije kod srpskog i hrvatskog stanovništva srednje Bosne, istočne Bosne, Posavine i Hercegovine. U zapadnoj Bosni suknje od ovog materijala počele su se nositi tek pred drugi svjetski rat. Sa novim materijalama koji su ulazili u upotrebu, dolazili su i novi krojevi, a s njima i nova terminologija. Većina tih termina je orijentalnog porijekla; ječerma, fermen, džemadan, koparan, bošča, fes, zubun itd.

The post Narodne nošnje Bosne i Hercegovine appeared first on Narodni.NET.