Pošto su se našli na ovom graničnom prostoru na kojem se oduvijek sukobljavao Istok i Zapad i gdje se bilo veoma teško održati, morali su se boriti s ljutim neprijateljima kako bi osigurali svoj opstanak. To je u njima razvijalo hrabrost, pa i narodna pjesma kaže: »Hercegovci najbolji junaci«.

Hrvatskoj zagori i Hercegovini su ljudi oduvijek bili gladni zemlje i u zemlju su najviše vjerovali, jer je od nje isključivo zavisio njihov životni opstanak. Zemlja je stoljećima ‘bila vlasništvo aga i begova i na njoj su radili naši ljudi kao kmetovi. Oni su morali neprestano paziti da jednoga dana ne ostanu bez zemlje. Zato su morali ugađati sve svojim agama i činiti im na volju. Mnogi su kmetovi tak0 i postupali, pa je nastala izreka: »Veži konja gdje ti aga kaže«. Oni koji se tome nisu mogli potpuno prilagoditi ostajali su najčešće bez zemlje.

Jednoga dana aga bi jednostavno skinuo komaštre s ognjišta, što je bio znak da kmet mora seliti sa zemlje.

Aga je istodobno dodjeljivao zemlju onomu kmetu koji mu je bio pokoran.

I narod kaže: »Ne može se jednim svanuti dok se drugima ne smrkne«.

Oni ljudi koji su dolazili do sukoba s agama i begovima i nisu mogli podnositi turskoga zuluma bježali u Dalmaciju, ili bijeli svijet i nikad se nisu više vraćali.

The post Poslovice i način života Dalmacije i Hercegovine pod turskim utjecajem appeared first on Narodni.NET.

Dani od pokladne nedjelje do Čiste srijede zovu se pokladni dani.

>>> Pokladni dani, dani maškara

Pokladna nedjelja, nedjelja prije čiste srijede, na poseban način se obilježavala kod katolika. Misari, posebno djevojke i momci, tada bi se lijepo obukli, jer je to zadnja nedjelja prije korizmenog vremena kada se skromnije odijevalo. Poslije mise u Rami su bile užine. Mnogi bi, koji su se u istoj godini ženili, na pokladnu nedjelju isplanirali užinu na kojoj bi se sabrala sva rodbina i prijatelji iz čitave župe. Svatko bi u torbi ponio pite,ušćipaka, sira, mesa i kolača.

Sve bi postavili na peškire ili neke druge prostirke, koje bi položili na zemlju, a ako bi bilo snijega ili kiše, onda bi se sklanjali u mogaze ili pojate susjednih kuća ili samostana. Poslije užine bi se zaigralo kolo, zapjevala pjesma, i usput proašikovalo. Time bi se i prekinule zabave ove vrste sve do Uskrsa.
Na pokladni utorak, utorak prije Čiste srijede, bio je običaj ispeći ušćipke koje bi jeli oni što su se brinuli za ovce (zimi bi ih hranili dalje od kuća) i oni koji bi ih vodili na rašćinu (hrana za stoku pripremljena ljeti od hrastovih grana). Kad bi se uvečer kućna čeljad sabrala, poslije večernje molitve počastili bi se ušćipcima, sirom i mesom prije posta. Maškare u današnjem smislu nisu bile prisutne u dalekoj ramskoj tradiciji. Ali, bilo je dosta djece koja bi skrivala svoje lice iza jednostavnih maski, načinjenih od stare odjeće. Bilo je i momaka koji bi pred djevojkama izigravali neke likove preko kojih bi izricali svoje poruke, trudeći se da ne budu prepoznati.

Maškare s posebnim maskama postaju masovnije prihvaćen običaj u Rami tek u drugoj polovici dvadesetog stoljeća. Namaskirani, uglavnom djeca i mladi, išli bi od vrata do vrata razveseljavajući ukućane koji bi ih nagrađivali orasima, jabukama, jajima, krafnama, bombonima, a ponetko i novcem. Kada se običaj toliko omasovio, postao je opterećenje za domaćine pa su neki čak zaključavali vrata pred maškarama. Takvima bi se maškare osvećivale tako što bi im bacali svježa jaja po zidovima kuće ili bi napravile neku drugu manju štetu. Zbog toga sam, početkom ovog stoljeća, uveo običaj u Gornjoj Rami da maškare ne idu od vrata do vrata nego da krenu ispred samostana, iz Podbora, iz Jaklića i susretnu se u Ripcima, gdje bi ih domaćice dočekale mezom, pićem, krafnama i kolačima. Poslije kola i pjesme na Ripačkom raskršću otišli bi u dvoranu u Ripcima, gdje bi igrali i plesali do pred ponoć pokladnog utorka, a onda se razišli svojim kućama.

The post Poklade ili Maškare ili… appeared first on Narodni.NET.

Rublje se presvlaci obicno na 8-10 dana, a za neke kažu “na Gospu nadra, na Gospu sadra”, tj. da se presvlace jedanput u godinu,
odnosno rijetko. Kad idu u crkvu onda se oblace cisto. “Bureciti” znaci: gizdati se, oblaciti lijepo odijelo.
Turci, odnosno, mjesni muslimani nisu dopuštali katolicima da nose odijelo od boljih materijala i u svijetlim bojama i na taj nacin su
znatno utjecali na nošnju. Kad je jedan katolik od Uzdola bio obukao crveni džemadan, umalo da ga Turci nisu ubili.
Prozor je poznat kao mjesto gdje se izrauju cilimi. Izrauju ih muslimanske žene, i to u samom Prozoru.
Kod muslimanskih žena bilo je veza i svilom i zlatom. Glavni ornamentalni motivi su vegetabilni i metalno posue.
Od oko 1930. bilo je uvedeno da muslimanske i katolicke djevojke idu uciti vesti kod muslimanskih žena u Kopcicima. Banska je
uprava davala posebni materijal i otkupljivala izraevine. Vezlo se i po motivima sa strane.
Muškarci su obicno tkali šarene podveze na tzv. “stancicu” ili “malom stanu”, tkackoj dašcici, ali to rade i žene. Kroz rupice na stancicu
ide modra osnova, koja se potkiva crvenom. Rukom se promece potka, prstom sablja, a stancic se diže gore i dolje.
Gajtan se plete na “rošcic”.
NOŠNJA KOD KATOLIKA
1. Muška nošnja
A) U starije vrijeme – kao što je vec spomenuto, nekada su sukneni haljeci bili bijeli.
Oko kape na glavi najprije su ljudi nosili bijele šalove, a poslije i crne, i po tome su se poznavali Ramljaci u tursko vrijeme. Kažu, u
Gornjoj Rami, da je crvene šalove uveo stari Zane, kada je došao i poceo se baviti bojenjem. 1931. samo je još jedan starac u Rumbocima
nosio crni šal. Na Uzdolu prvi crveni šal nosio je Tomo Stojanovic, a njegova žena prva je obukla curak. Kada je umro, šalom su ga pokrili i
tako nosili na groblje.
Stariji ljudi iz Rame su mi pricali kako je bilo u prošlosti, pa i sve do pred prvi svjetski rat, drvenih opanaka. Opanak bi se izdubio od
komada drveta. Na sredini je bio prerezan da se može pregibati.
Opci je bio obicaj da se nose percini, duga kosa do vrata. Nosili su ih i katolici i muslimani do pod kraj 19. stoljeca. Starac Kudušic u
Jaklicima nosio je kiku do vrata i 1931. I Ante Topic iz D. Vlasti nosio je (1932) percin: bio ga je obrijao pa ga opet pustio, jer ga je boljela
glava. I Stipan Meter iz Podbora (star 60 godina) nosio ga je (1932).
Ukoliko je percin bio duži, utoliko je to bila veca dika. Pozadi je pravi percin pleten i spuštan niz lea. Sprijeda je nošen rašcešljan
“mali percin”. Momku bi cešljala percin mati ili sestra, o oženjenom njegova žena.
Prica se kako je pok. Stipo Zelenika (s Uzdola) davao tri dukata da mu ne sijeku percin kad je došao u austrijsku vojsku, a neka žena
“risjanka” mu je nudila da joj proda percin za pet dukata, da ga uplete u svoju kosu. A on je odsjeceni percin poslao kuci: nije htio da joj ga
proda, da ne bi ona njega, Stipana, mogla ucarati. Prica se kako se opasno moglo “ucarati” kosom. Kad je Austrija okupirala Bosnu (1878),
pod klanicom Pavla Zelenike našle su se tri pletenice i u tijeku godine dana umrlo je iz kuce jedanaestero, a ostalo samo troje celjadi.
Natjerali su ga bili da premjesti kucu, ali ni to nije pomoglo. Sve se to pripisuje utjecaju caranja.
Kod katolika uopce nije bio obicaj da se nosi brada. Matan Samardžija s Uzdola bio se okladio za dukat da ce pustiti bradu i nosio ju je
godinu dana. Ante Ivanovic s Ustirame bio je kod fratara. Boljela ga je glava pa se zavjetovao i pustio bradu na godinu dana. To su jedina
dvojica katolika u Rami za koje se zna da su nosili bradu.
Prica se u D. Rami kako je Nikola Sindik iz Gnojnice kod Mostara bio opsovao bradu nekom muslimanu i zato bio kažnjen. Onda je i on
za inat pustio bradu, kada vec brada ima toliku cast!

B) Sadašnja nošnja – Muškarci nose do tijela i ljeti i zimi “gace” i “košulju” od domaceg platna. Gace se prave od jednostavnog konopljanog
ili pamucnog platna. Nogavice su im srazmjerno uske i dopiru do sredine listova. Ranije su košulje pravljene samo od cistog kudeljnog
platna, a u novije vrijeme i od miješanog. Ako je i osnova i potka od kudelje (“kudilje”), takvo platno se zove “postav”. (Još prostije platno
naziva se kucinom). “Melez” je platno u kog je osnova od kudelje, a potka od pamuka. “Uzvod” je platno u kog je osnova od pomiješane
kudelje i pamuka, a potka je od pamuka. Ranije su košulje imale dugacke i široke rukave; u G. Rami na košuljama nije bilo jaka, a u D. Rami
ih je bilo oduvijek. Sada se nose vecinom košulje sa pokupljenim rukavima, “na svrzace” ali bez manšeta.
“Ogrica” (jaka) je uspravna i visoka 2-5 cm i po ivicama je “kerana” ili je je po površini “križicana” (vez u obliku križa). “Misna košulja”, u
kojoj se ide k misi, ljepše je graena: rukavi su joj od uzvoda i ukrašena je bobcima (zrnima) na prsima, oko ogrice i oko rukava. Košulja se
uvijek uvlaci u gace.
Ljeti idu na rad samo u gacama i košulji i opasani pojasom (“pas”), a preko njega još i kožnim “kaišem”. Pojas je boje trule višnje. Za
pojas se obicno zadjene lula, kutija s duhanom, nož i šibica. Ranije su po vunenom pojasu nosili “bensilaj” (listove) kojeg je zamijenio
skromni kaiš. Rijetki su pojedinci koji su nosili bensilaj u vrijeme mog boravka u Rami. Pod utjecajem Hercegovaca, poslije prvog svjetskog
rata pocele su se nositi šarene “kapice”.
I ljeti i zimi se još nosi po gornjem tijelu a preko košulje “anterija” ili “curdija”. Anterija se kroji od platna. Lice joj je od boljeg platna,
“meleza”, a postavi se u “potunom” amerikankom. Nema rukava. Njeni su dijelovi: “lea”, “poramenice” (otvori za ruke), i “niz cidra” (prednji
dijelovi). Optocena je bijelim gajtanom. Kada se sašije, izradi se na njoj ukras “cesma” (“cesmanje”): navezu se malo ukrasi sprijeda bijelim i
crvenim koncem pomocu igle. “Misna anterija” se razlikuje od obicne po tome što je ljepše izraena i više ukrašena. Na anteriji ima vezenih
križica i tocno na leima. Osobit ukras na anteriji su “kite” od crvene pree, i to po tri sa svake strane, a na ivici gdje se spajaju prednji i
zadnji dio anterije: jedna je odmah ispod otvora za ruku, druga na sredini a treca na kraju te ivice.
Anterija obicno pada preko pojasa, a zimi joj se donji kraj mece pod pojas.
Neki nose zimi ispod anterije “džemadan” od cohe ili sukna koji se kupuje gotov u ducanu. Bez rukava je a na prsima se preklapa.
Istog kroja je kao anterija je i “curdija”, ali se kroji od sukna. Ima ih bijelih i crnih. Bilo da je bijela bilo da je crna, optace se crvenom
“strukom” (preom). Ljeti se nosi prebacena preko jednog ramena, a navlaci se samo u slucaju potrebe. Zimi se nosi redovno preko anterije.
Kao i anterije, tako i curdije kroje i šiju žene kod kuca. U G. Rami se nose više bijele, a u Donjoj Rami crne curdije. Klini na curdiji u G. Rami
mogu se presamititi na prsima. (Curdija se u Fojnici zove džoka).
Na ponekom muškarcu se vidi crn cohani fermen.
Preko curdije oblaci se zimi “koparan”, kako ga zovu u Gornjoj, a “gunjac” kako ga zovu u Donjoj Rami. I u G. i u D. Rami taj je
haljetak od crnog sukna u cetiri niti. Nekada je koparan u G. Rami nošen dug do koljena, sada do sredine stegana, a u D. Rami je znatno
kraci: samo do pod pojas. Haljetak ima rukave. Na rukavima mogu biti “kite” od crvene pree, i to na tri mjesta ili samo na kraju. U staro
vrijeme bilo je toga više. Peševi mu se ne napinju na prsima. Gunjac u D. Rami se ukrašava crvenim gajtanom, od kojeg se prave i ruže po
gunjcu.
Ni ljeti se k misi ne ide u samim gacama, osim tko ima lijepe gace, nego se obuku i “šalvare”, koje se u D. Rami nose stalno, a ljeti
po potrebi. Šalvare su “crne” (singave, prirodna boja vune mrkih ovaca), od sukna u dvije niti. Nogavice od šalvara padaju po tozlucima. Po
šavu s unutarnje strane nogavica i po donjoj ivici nogavica vise bijele ili crvene i bijele kite od pree. Po donjem rubu nogavica provuceno
je nekoliko redova (najmanje dva) bijelog konca. To su “kola”. Ili, po ivicama šalvara su izvezeni bijeli križici, uopce mnogi ornamenti sa
raznim kombinacijama križeva. Dok u G. Rami ljeti idu u gacama ili u singavim šalvarama, zimi nose bijele ili crne suknene cakšire. Te cakšire
su samo malo optocene crvenom “strukom” (sirodom), koju takoer same žene proizvode. Nogavice su od koljena nadole sasvim uske.
Cakšire imaju sa strana dva džepa za ruke.
Ranije su svitnjaci na krajevima bili kiceni, pa su ti krajevi spuštani sprijeda da se vide. Pojasom ce se pokriti gornja ivica šalvara
odnosno cakšira.
Na noge se navlace najprije “corape na kovcaluk”, a na listove stavljaju “tozluci”. Carape su vunene i dopiru do sredine listova. Kod

katolika su carape više bijele sa crnim šarama (križevi i sl.), dok su kod muslimana vecinom takoer bijele ali sa crvenim šarama bez križeva.
Za izvoenje šara na carapama kažu “klicat”. Zimi navlace preko carapa još i “terluke” i “bozavce”. Bozavci su od crne vune i sežu do više
“košcice” (clanka na nozi), a terluci su kraci (isto što i priglavci u Srednjoj Bosni) i bijeli su sa vezenim crvenim šarama. Bozavci mogu biti
“veliki” ili “mali” tj. kraci (do clanaka) ili viši (do iznad clanaka). U opanke se podlažu “obojci”.
Tozluci se prave od crnog sukna, optoceni crvenom strukom. Viaju se i crveni tozluci. Nose se uz šalvare. Mali nose, u novije
vrijeme, mjesto tozluka crne carape do pod koljena. To su primili od Hercegovaca.
Ranije su nošeni obicno oputni opanci, a bilo je i drvenih. Oputne opanke pravi sami sobom od kože koju kupe ili sami pripreme
kožu za to. U novije vrijeme, u periodu izmeu dva svjetska rata, poceli su se nositi i opanke od gume. Nose i “kundure”, grube polucipele,
pa i duboke cipele, vojnicke ili radnicke.
Na glavi se nosi fes, i to je starija kapa. Mlai nose samo fes, crven ili crn, vecinom crn. Ranije su momci nosili ispod fesa bijelu
nakeranu kapu. Momci i sada nose na fesovima kite sa bobcima i sl. Stariji omotaju oko fesa još i bijelu krpu ili crveni šal. Kada je vrucina,
onda samo omotaju tu “krpu” oko glave. Šale ne može svatko da kupi, pa nosi bijelu krpu. Kupovni crveni šal zovu u G. Rami “krmez”.
Ranije su bili crni šalovi. Dva su nacina obavljanja šala: “u kolac”, kad se lijepo savije jedan uvijen red pa po njemu drugi, i “na plose”; šal se
previje po dužini na cetvero i onda obavije. Mnogi mlai nose sada kackete, a nose se i šeširi. U Sovicima i Doljanima nose i crne šubare, a i
po Rami, možda pod utjecajem iz Hercegovine.”
Zimi se nosi i “kaban”, krojena od sukna, koje je pola od vune a pola od kostrijeti (i valjano). Duga je do zemlje, široka, nema rukava.
Obicno ima “kokuljicu”, ali može i bez nje. Vecinom je “zelene” (tamnosive) boje. Ima sprijeda proreze za ruke. Sada vec ni cobani nemaju
kabanicu nego u obicnom odijelu idu i po kiši.
Zimi svi nose vunene rukavice na kojima je samo palac odvojen. Šarene podveze za cakšire tkaju žene na male rucne stanove
(tkacku dašcicu).Mnogi muškarci još nose na kaišu “cantre” u kojima su ranije nošeni fišeci.
Kada se ide kuda, hrana i druge stvari se nose u torbi. Obicnim danom se nosi u Donjoj Rami vunena torba, u kojoj preovladava
crvena boja, a u G. Rami se nosi torba “strunjavica” (od kostrijeti). Kad se ide k misi ili u varoš Prozor, nosi se “šarpelj” ili “džuzdan”. Šarpelj je
kožna torba bez poklopca, cije se nošenje napušta, a sve više se širi džuzdan, kožna torba sa poklopcem, saracki rad iz Visokog (a u Srednjoj
Bosni to zovu šarpelj). Prvi je Jozo Glibo iz Kovaceva Polja ponio džuzdan pocetkom 20. stoljeca, a sada (1931) ga ima gotovo svatko.
Dio muške nošnje su i lule, koje se kupuju u Imotskom. Po proizvoacu ih zovu “uzelke”. Mnogi ih i sada nose sa sobom,
zadjenute za pojas ili za lea.
Kada su u žalosti, muškarci ne nose kicene košulje i izvrcu gornje suknene haljetke.
Nema stocica za sjedenje u crkvi kao u selima oko samostana u Kraljevoj Sutjesci.
Muška djeca nose iste dijelove odjela kao i odrasli samo bez pojasa, ali se opasuju kaišem.
2. Ženska nošnja
Ženska odjeca u Gornjoj Rami je u potpunosti domaci proizvod, a u D. Rami kupuju gotove jecerme od terzija u varoši. Ima i drugih razlika.
Po selima Uzdolske župe ta nošnja je mješovita: ima gornjoramskih i donjoramskih elemenata.
Košulja u Gornjoj Rami je toliko duga, da sasvim pokriva gace, a u D. Rami su i same nogavice od gaca spuštene duže, te vire ispod
košulje. Donji dio nogavica je šaren, osobito u djevojaka; to su “nameci”.
Rukavi na košulji su široki. “Ogrica” na košulji je visoka svega oko 1 cm i sva je išarana. Sapinje se na puce ili sa “špiodom” (iglom s
velikom glavom). Košulja u žena “križica se” samo malo oko razreza a djevojke vezu i “cesmaju” više njedra. To cesmanje je
odnedavno.”Križicanje” je vez vunenim koncem u boji na košuljama i na gacama. “Cesmanje” je bijeli vez po košulji i po platnenoj anteriji, i

to samo na prsima, a ivice se ukrašavaju keranjem. Od skora ženske košulje kod katolika imaju odozdo 20-30 cm široke vezene bordure.
Po košulji doe vunen “pregnjac” (G. Rama) ili “prganj” (D. Rama) ili “pregac” (Uzdol) s uzicama, koje služe i mjesto pojasa, ali se
uzice vezuju tako da pregnjac bude 5-10 cm ispod pojasa uzice. Pregnjac se tka od bijele osnove i crvene potke, ali tako da se osnova ne
vidi. Dosta je širok, ali u Donjoj Rami kraci i uži nego u Gornjoj. Razlikuju se “misni” i “kucni pregnjac”. “Misni ima “cenare”, a pruge u drugoj
boji. Kad se ide k misi, onda niz pregnjac vise dvije kožne “terkije”, a na kraju terkija su praljak, nožic i kljucic od sanduka, a po njima su
metalne “pule”. “Praljak” je gvozdeni šiljak kojim se prave rupe na opancima za oputu.
Neki put žena stavlja pregacu pozadi: tako radi kad ima menstruaciju, pa da se ne vidi kako joj je isprljana košulja. To samo u
Gornjoj Rami.
Za razliku od žena, djevojke se opasaju pojasom s pavtama i meu “sojke” (tkanice). Sojku nosi i mlada žena. Pojas sa pavtama nosi
i mlada dok ne rodi prvo dijete.
Po gornjem tijelu, a preko košulje, ljeti žena ništa i ne oblaci kad je kod kuce. Kad ide k misi stavlja bijelu ili crnu “curdiju” bez
rukava, od valjanog sukna. Curdija je duga do ispod koljena. U ramenima je dosta široka. Prvi klini sprijeda dou jedan preko drugog.
Optocena je crvenom “strukom”, kod bogatijih i strukom i crvenom cohom, slicno kao u Dalmaciji. Curdija se ukrašava još i privjesima od
cohe, vezom u boji, šljokicama pa i “grlicama” (novcima). Grlice nose samo mlade. Takve “graene” curdije nose djevojke i mlade samo u G.
Rami, a u Donjoj Rami curdija nema ukrasa cohom.
U Doljanima djevojke nose bijele curdije, a kad djevojka ponese crnu curdiju, to je znak da je spremna za udaju.
Zimi žene u G. Rami nose po košulji, a ispod curdije, bijelu “aljinu” od sukna, koja je duža od curdije i ima rukave. To je, kako kažu,
zimska “roba”. Na rukavima sa vanjske strane a na krajevima su kapci od istog sukna ili od cohe. U Donjoj Rami nema haljine, ali ima kratkih
bijelih curdija, kojih nema u Gornjoj Rami.
I katolicke žene zimi, kad odlaze stoci dalje od kuce, oblace muške šalvare.
U Uzdolskoj župi žene nose ljeti samo jelek ili curdiju, a zimi oboje. “Jelek” je haljetak od cohe ili basme, a opšiven širitima ili
gajtanom. Izobicava se, a mjesto njega pocinju nositi anteriju, “bilu anteriju” od prtenog platna. Ljeti se kod njih nosi kraca, a zimi duža
curdija. “Misna” curdija je bijela. Kad požuti, ona postaje “nosno” odijelo i oboji se u crno. Koja ima nosi zimi gunjac, isti kao muški, odnosno
nosi gunjac svoga muža.
Ženske carape su “klicani” ili “isklicani corapi”. Nose se bijele “pape” u kojih je glic crven sa gustim ornamentima; po sredini ima
“biline”, bijele pruge, a i gornja ivica je bijela. Zimi žene nose samo kratke bozavce, koji su jednaki kao i za muškarce.
Kosu jednako splecu i djevojke i žene. Pošto razdijele kosu “usucu” je pa spletu u pletenice. Uplecu svileni upletnjak. Kad se
“burece” djevojke spuštaju pletenice niz lea, a inace ih zaviju oko glave.
Djevojcice nose po kosi samo fes, a djevojka, kada se pocne “zacurivati” i “bureciti” (od oko 17 god.) i stavljati na sebe “kitnju” (nakit), stavlja
na glavu najprije bijelu kapu, a po njoj crven fes, nizak a širok. Ispod bijele kape se prišije gajtan, spleten od konjske dlake, tako da ispod
fesa viri taj gajtan i samo malo od bijele kape. Djevojka na udaju nosi sprijeda na fesu prišiven srebrni novac (tada pocinje nositi novac i na
curdiji). Preko fesa se stavlja “krpa”, koja je šarena (vezena). Stavlja se ovako: pošto se jedan kraj presavije, taj kraci kraj se stavi na glavu tako
da bude ispod dužeg i onda se rogovi sa strane prebace na teme. Krpe su jednake kod djevojaka i mladih žena. U starijih žena je manje šara
na krpi, a u udovica su krpe sasvim bijele. Tako je u G. Rami.
Svaka djevojka i žena ispod brade ima “pobrnjik”, koji drži kapu.
Djevojke u D. Rami imaju nešto drugaciju nošnju na glavi. One nose “djevojacku kapu”; fes na kom su sprijeda dvije uspravne kite
od perja. I ranije i sada je perje paunovo, ali može biti i kokošje i purece perje obojeno u crveno.
Cim se uda, žena ne nosi više fes nego nosi “pocelicu” po bijeloj kapi. Pocelica je od grubog platna i široka do jednog pedlja. Pošto
se naveze, presavije se po pola pa se sašiju ivice na onoj strani koja ce doci na potiljak. Ranije su se vezle svilom, a pošto je svila skupa, vezu
se i rudom. Veze se samo onaj dio koji ce se vidjeti ispod cembera, a cember se utvruje iglama. Ako je pocelica vezena rudom, zove se
“rudenjaca”. “Zlataraca” je pocelica vezena zlatom. Šare na pocelici su: “vodica” sredinom, a ostalo “križici”, “cvitovi” i “grane”. Pocelica je u D.

Rami nešto viša nego u Gornjoj. Pocelica se namiješta ovako: uzme se dio starog fesa na koji prišiju iznutra “tukur” ili “tokur” ili “koljut”, oko
dva prsta širok drveni obruc. Pocelica se veže na tu kapu. Koja žena ima dukata prišije ih po ivici kape tako da budu na celu ispod pocelice.
Pocelica u Uzdolskoj župi odnosno kolut, je visoka (u Rami niska i zanijeta natrag). Kad se stavi na glavu, odozgor se sve pokrije krpom. Krpa
koja se nosi kod kuce je bijela, a za izlazak, kad se ide k misi, šarena. S krajeva joj vise kitice. Krpa u G. Rami je domace tkanje “u velike nite”.
U Uzdolskoj župi viaju se krpe kao gornjoramske, ali vecinom potpuno bjiele domace ili kupovne. Žene u D. Rami uvijek nose kupovnu
bijelu maramu i zovu je “cember”. Velicine je oko 1×1 m. Ta krpa, odnosno cember, u G. Rami pokriva samo ramena a u Donjoj Rami je duža.
Pocelica se vezuje ispod brade “pobrnjikom”. U G. Rami to je obican gajtan za radni dan, a kicen gajtan kad se ide k misi. U Donjoj
Rami je pobrnjik širok i sastoji se od nizova bobaka u boji.
Sada (1935) u Doljanima samo jedna djevojka, Delfa Matic, izrauje pocelice. Ona ih prodaje ili samo naplacuje trud, ako mušterija
donese sav materijal.
Muslimanke ne nose pocelice.
Udovice u Gornjoj Rami nose potpuno bijelu krpu umjesto pocelice: to je “udovicka kapa” ili “bijela pocelica”. A u D. Rami spuštaju
bijeli cember tako da sasvim pokrije pocelicu. Nekada je krpa u svih žena bila bijela ili sam vrlo malo ukrasa, a sada u vecem dijelu Rame
bijele krpe nose samo udovice (radnim danom i ostale žene). U istocnom dijelu Rame udovice nose crvenu krpu. Odnedavno se nose šarane
kape.
Ornamenti na krpi i uopce platnu su u ogromnoj vecini (i 95%) u boji trule višnje, kako u pogledu na broj lica koja imaju šare u tim
bojama, tako i u pogledu na udio te boje u cjelokupnoj ornamentalnoj površini. Ta boja dobiva se od jasenove kore. Pored te boje javljaju se
crvena i žuta. 19. srpnja 1931. na Šcitu, kod crkve, samo je jedna žena imala vez u otvoreno-crvenoj boji. Kod mlaih žena vez je narocito
natrpan bojom trule višnje, a kod žena srednjih godina ornamenti su raznovrsniji, boje su vecinom geometrijski (“na kutije”). Rijetko se vide
stilizirane grae. To je otuda što se sve radi mehanicki na razboju.
Djevojka ne nosi prsten s kamenom nego jedino viticu (jednostavnu burmu), a prsten s kamenom nosit ce tek pošto se uda i dobije
ga od kuma, kad bude dovedena u novu kucu.

Pored iznijetih podataka o udovickoj nošnji, i žene u žalosti uopce kad se “se poruše” ili kad “ruše”, nose izvracenu curdiju, kao što i
muškarci izvrcu suknene haljetke.
U G. Rami sam slušao da je bilo toga, ali poodavno, da su katolicke žene nosile “zar” (veo preko lica), kao i muslimanke.
3. Tetoviranje
Kod katolika postoji obicaj tetoviranja. Tetoviraju se i muškarci, ali narocito žene. Mnogo više se tetoviraju u Gornjoj nego u Donjoj Rami, a
tvrde da se sada uopce manje tetoviraju nego ranije. Kažu “sicati” ili “nasicati križeve (križove)”, po tome što je križ najveci ornamentalni
motiv. Kao objašnjenje zašto se to radi, navode da je to obicaj ostao iz turskog vremena kada su se žene, a i muški, tetovirali, kao ne bi mogle
mijenjati vjeru i prelaziti na islam ali i da se opcenito “da se znamo da smo kršcani”. Stariji, meutim, znaju da se fra Aneo Nuic, docniji
profesor na Širokom Brijegu, oko 1876. borio protiv tetoviranja.
Tetoviraju se, “sicaju križove”, obicno na Josipovo (blagdan sv. Josipa) ili na Blagovijest, rjee na dan sv. Ive. U Doljanima samo na
Josipovo. U nekim selima ne drže se samo tih blagdana, nego se tetoviraju uopce s proljeca, ali ne nedjeljom, i to u vrijeme poslije Jurjeva, a
prije nego što prispije zeleno voce; nalaze da rane od tetoviranja i bušenja uha udaraju na zlo kad se jede voce.
Tetoviranje izvode obicno žene, ali ima i muškaraca koji to rade. Od ženskih to rade djevojke kao cobanice, izuzetno i udate žene.
Razni su nacini tetoviranja. Jedan je nacin da se na mjestu na tijelu koje ce se tetovirati najprije olovkom izvuce crtež, zatim
“majstor” brzo bode (“sica”) iglom po zategnutoj koži i onda natrlja smjesom od uglja i meda. Upotrebljava se ugalj od smrekova drveta, koji
se sjekirom stuca u prah. Mjesto meda drugi kapnu vode u prah da bude kao mastilo. Kao boja upotrebljava se i barut (u Gornjoj Rami

upotrebljavaju i smjesu od baruta i luca). Drugi nacin, koji se primjenjuje oko Širokog Brijega u Hercegovini, jest taj da se od kore jasenove ili
od debelog papira napravi “kalup”. Kad posoci jasen, obreže se komad kore u kvadrat u njemu isjecanjem napravi križic, pa se onda kora
digne s drveta. To se metne na ruku i dobro utegne špagom. Iglom se bode u kožu po onome križu i posipa prašinom od uglja. Rana se
poslije zavije jasenovim lišcem koje se drži kod se ne uhvati krasta. U kori se izrezuju i drugi ornamenti osim križa.
Osim križeva, prave se tocke, u novije vrijeme ispisuju na taj nacin ime i prezime, godinu roenja i sl.
Žene se najviše tetoviraju po rukama i prsima, a muškarci na mišicima. Tu se stavljaju križevi. Viaju se i muškarci i ženske koje
imaju tetoviran mali znam križa na celu. Vrlo cesto se vide mali križici i na prstima izmeu clanaka, kao i izmeu palca i kažiprsta. Viao sam
u žena i samo tocke na celu i obrazima.
Iako kažu da tetoviranje treba izvesti odjedanput, neki ga izvode godinama tako da i u tijeku deset godina izvode po jedan križ.
Otkako djeca idu u školu i manje su kod stoke, sve se manje tetoviraju.
4. Deformacije
Deformiranje lubanje. U Doljanima prave neki povoj širok 2-3 prsta pa njim utežu djetetu glavu za 3-4 mjeseca, jer glava treba biti
okrugla. To rade majke. Koja zapusti, u djeteta ce glava biti kutna ili kosa.
Bušenje uha. Nije ranije bilo ženska koje nije provrtilo uši, a sada se kod katolika i to napušta.
Dolazili su u Ramu Duvnjaci koji su u ušima imali zlatne menuše kao dugme. Objašnjavali su Ramcima da to nose zbog bolesti
ociju.
NOŠNJA KOD MUSLIMANA
1. Muška nošnja
Nošnja ramskih muslimana veoma je slicna nošnji muslimana u Visockoj Nahiji. Donje rublje kod obicnih seljaka je od konopljanog
platna, veoma grubo i jednostavno.
Ranije su svi nosili po košulji “jecermu” bez rukava, skrojenu od kupovnog cita. Preko donjeg kraja jecerme doe pojas. Preko
jecerme se nosi “fermen”, koji ima gotovo svatko, a netko nosi preko jecerme “džemadan” od cohe. U D. Rami se nosi vecinom fermen, a u
Gornjoj džemadan. Sada mjesto jecerme vecina nosi graanski prsluk. – Nekada su nošene i toke.
Zimi se oblace još povrh pomenutih haljetaka “gunjac” ili “koparan”, koji je isti kao i u okolini Sarajeva i Visokog. Na gunjcu je
zelena “graa” (ruže i drugi ukrasi od zelenog gajtana). Nekada su i kod muslimana bili bijeli koparani. Mjesto koparana sada mnogi nose
graanski prsluk.
I muslimani nose singave šalvare ili cakšire, sve istog kroja kao i u katolika. Cakšire ispod koljena se podvezuju “podvezama” (tkanim
na tkacku dašcicu). Više se ne nose “šarvale” i uz njih “tozluci”. Ramske šalvare se razlikuju od šalvara u Skopljaka po tome što je u Skopljaka
crvena optoka, a u Rami se šalvare šaraju bijelim koncem. Tozluci u Gornjoj Rami su crni, a u Donjoj crveni.

Opasuju se vunenim pojasom, koji je u vecine zelen; u ostalih crven.
U Gornjoj Rami se nose bijele carape (“corape” s kukcima, a u Donjoj carape “rudaši” (vrta pletiva). Po carapama se nose bozavci.
Vecinom se nose opanci “oputnjaši”, koje seljaci sami prave, i to rade muškarci.

The post Narodne nošnje u Rami i okolici appeared first on Narodni.NET.

No, bojanje jaja posebna je čar i tome se svaka obitelj najviše veseli. U Rami na Uskrs svaka kuća ima bojana jaja. Ona se ukrašavaju na Veliku subotu, no netko ih ukrašava i ranije.

S koljena na koljeno

Najstarija tehnika šaranja jaja poznata na ovim prostorima je tehnika “šaranja voskom”. Iako je ta tehnika teška i iziskuje strpljenje i vrijeme, ipak se očuvala do današnjih dana, a kako nam kaže baka Lucija, ona se prenosi s koljena na koljeno. Ona je ovu tehniku naučila od svoje majke, a ona od svoje, tako da se tradicija ne prekida, a Lucija se nada da će se tradicija nastaviti i dalje, preko njezine unučadi i praunučadi. Ukratko nas je i upoznala s postupkom izrade pisanica.

– Glavni pribor je ‘pisaljka’, kako se to zove u ovom kraju, i pravi pčelinji vosak. Pisaljku pravim od stare konzerve, jer tako ovdje svi rade. Što je pisaljka tanja, to će šara biti bolja. Na perce stavljam komadić voska pa ga zagrijavam na plamenu svijeće i crtam po svježem jajetu. Crtam svašta: cvijeće, križeve, grančice, a ponekad čak i imena i neke važnije datume. Pušta se mašti na volju i to je, zapravo, umjetnost, kaže nam baka Lucija, koja je svoja jaja najčešće voljela davati onima koji su joj najdraži, svojim unucima.

Žao joj je, kako kaže, što danas ljudi više nemaju toliko mašte pa se uglavnom upotrebljavaju umjetne boje za jaja dok su se nekada upotrebljavale boje koje su se pronašle u prirodi.

– Jaja su se većinom bojila pomoću ljuske od crvenog luka i čađi s krovova kuća. Boja u loncu se nije bacala, već kad bi jedna obitelj skuhala jaja, ona bi posudila lonac skupa s ljuskom i čađi drugoj obitelji kako bi i oni sebi obojili jaja, kaže nam baka Lucija.

Također, u svrhu bojanja upotrebljavale su se i različite biljke i korijenje biljaka kako bi se jaja ukrasila. Primjerice, crvenkasto-smeđa boja postizala se tako što se ljuske crvenog luka prokuhaju petnaestak minuta u vreloj vodi pa se onda unutra polože jaja koja zaista dobiju prekrasnu boju. Zelena boja se dobivala  kuhanjem jaja u vodi u kojoj se nalaze kopriva ili špinat, dok se žuta jaja dobiju ako se prije kuhanja jaja u vodi prokuha ljuska od oraha. No, tu nije bio kraj mašti. Kako bi jaja na sebi imala ukras, prije uranjanja u vodu, ona se umotaju u gazu ili najlon čarapu, uz prethodno stavljanje lista peršina, djeteline ili neke druge biljke. Kasnije, odstranjivanjem gaze ili čarape, ostajala je prirodna boja jaja na dijelu prekrivenom biljkom, što je izgledalo jako lijepo.

Danas, nažalost, malo tko ukrašava jaja na takav način, jer se upotrebljavaju umjetne boje, što ni približno ne može dočarati Uskrs kao što je to bilo prije.

Nadmetanje u tucanju jajima

Na sam Uskrs, slijedi tucanje jajima, što i dan danas predstavlja pravo nadmetanje u kojem su uživali i djeca i stariji, posebno muškarci. Tradicionalno natjecanje u tucanju jaja slijedi uglavnom poslije mise, a pobjednici u ovom zanimljivom natjecanju dugo se pamte.

Tako se i nakon Uskrsa danima zna pričati o nečijem jajetu koje je razbilo drugih pedesetak jaja. Baš zato su i pripreme tvrdih jaja trajale za neke i kroz čitavu godinu.

Iako su se mnogi ovi običaju izgubili u vremenu, mnoge od njih Ramljaci ne daju zaboravu pa će oni koji još drže do običaja i ove godine uzeti u ruke vrećice s bojama i baciti se na posao bojanja jaja te će se, na radost ukućana, posebno onih najmlađih, Uskrs dočekati s košaricama punim crvenih, zelenih, plavih, žutih pisanica.

Stari običaji na Cvjetnicu

Cvjetnica je nedjelja prije Uskrsa. Stari je običaj da momci na Cvjetnicu donesu u crkvu desetak metara dugačku mladu jelku, okićenu rupcima, jabukama i cvijećem. Poslije mise, na kojoj bi se ove grane blagoslovile, momci bi ih vraćali kućama i dijelili ih onima koji nisu imali. Kada su fratri zabranili ovaj običaj, vjerojatno iz praktičnih razloga, onda su misari na Cvjetnicu donosili manje grančice od jelke ili tisovine. Blagoslovljene grančice nosili su kućama, a ove bi grančice čuvali kao najveću svetinju.

Posveta jela

Velika subota je dan posta u Bosni, iako nije prema crkvenoj odredbi. Na Veliku subotu donosi se u crkvu ‘posvetališće’, jelo za blagoslov koje se blaguje na uskrsno jutro. Svaka kuća bi trebala donijeti ‘posvetališće’. Za ‘posvetališće’ se najčešće donosi pogača ukrašena križem ili nekim drugim šarama s križićima, mladi plodovi, meso, sir i jaja. Prije blagovanja ‘posvetališća’ svi trebaju oprati ruke, jer se blagoslovljeno jelo ne smije uzimati neopranih ruku. Prije blagovanja, uz redovitu jutarnju molitvu, mole se i neke posebne molitve koje se samo na Uskrs mole.

The post Uskršnji običaji u Bosni appeared first on Narodni.NET.

U arhivu franjevackog samostana u Fojnici cuva se grb nekih Sokolovica na kojemu su na zlatnom polju u crnoj boji prikazana tri polumjeseca okrenuta prema gore, I medju njima sokol okrenut ulijevo. Pored imena SOKOLOVICH u popisu imena zapisano je kasnijom rukom rijec “Sarajevo”, sto bi znacilo da su se oni u neko doba, mozda do 1699. godine, nalazili u Sarajevu. Brodski Sokolovici su, prema tradiciji, iz Sarajevskog polja dolinom Bosne presli na slavonsku stranu, u selo Sumece, odakle je jedan clan obitelji, imenom Tomo a po zanimanju kovac, presao u Bosanski Brod. Buduci da je Brod bio ishodiste vrlo prometnog puta prema Sarajevu, kovacke usluge bile su vrlo unosan posao pa je Tomo vremenom postao imucan I sa brojnom porodicom.

Bosanski Brod

Milusici, takodjer su porijeklom iz Sarajeva, zapravo sa Stupa u Sarajevskom polju, gdje jos I danas ima njihovih prezimenjaka.

Zanimljiva je povijest jedne danas vec ovdje izumrle porodice Kostica. Kostici su bili cincarskog, grckog porijekla iz Makedonije, pa su prvobitno zivjeli u Derventi gdje su od tamosnjih Kostica preuzeli prezime. U Brod je dosao Pero K. Kostic kao vec dobrostojeci trgovac I poduzetnik. Njegov najstariji sin Aristoteles, poznat u gradu bolje pod imenom Risto, razvio je trgovinu na veliko, pecaru rakije, pekmezaru, preradu koze I tvornicu kozne manufacture sa 12 sivacih masina na elektricni pogon. Izradjivali su, naime, vrlo lijepe kozne kapute. No, dok je stari Pero radio na uhodan I solidan nacin, sinovi Risto I Zarko su se bacilli na spekulacije s duhanom u Poljskoj, na cemu su izgubili nezamislivo veliku sumu od 36 miliona tadasnjih dinara. Tako je firma propala I oko 1925. godine potpuno likvidirana. Danas se jos kuce na uglu uz prilaz ka mostu zovu “ Kostica pecara” gdje se, naime, nalazio najveci dio njihovih pogona.

Bosanski Brod kroz povijest

Medju najstarije gradjane Broda ubrajaju se Hadzizulfici. Bili su porijeklom iz Slavonske Pozege, odakle su u doba Beckog rata (1683-1699) prebjegli preko Save I nastanili se na Unki, da bi nakon 1739. dosli u Bosanski Brod. Bili su zanatlije, ali su se bavili I poljoprivredom.

Hadzisejdici su starinom iz Maglaja, a po zanimanju su bili trgovci. Njihov pradjed bio je neki Hazi-Sejdo, sin Muhameda, koji je oko 1860. godine ovdje preminuo, pa je pokopan s lijeve strane ulaza u dzamiju. Bio je, dakle, jedan od osnivaca.

Arslani su bili porijeklom iz Makedonije I po narodnosti Turci, ali su se rado priznavali Arnautima. Halid Arslan ( = Lav) je zacetnik ove familije, a sluzbovao je kao vojno lice u Cardaku nako sto je bila ukinuta sluzba azapa. Posljednji potomak bio je Sabit Arslan, prvi bosanskobrodski novinar I popularni vlasnik kafane preko puta zeljeznicke stanice. Bavio se slikarstvom. Kao dopisnik sarajevske “Vecernje poste” bio je autor svih vijesti koje su se objavljivale u ovom najpoznatijem dnevniku u Sarajevu izmedju dva rata.

Mujkanovici su, kako izgleda, bili starinom iz Slavonije, odakle su pod konav Xvii stoljeca presli u Novi Seher kod Tesnja, a kasnije su se doselili na Unku, pa sredinom XVIII stoljeca u Brod. Bili su uglavnom zanatlije, prije svega mesari.

Hodzici su se relativno kasno naselili u Bosanskom Brodu. Hafiz Husein Hodzic dosao je iz Stanic Rijeke kod Doboja, mozda negdje oko sredine XIX stoljeca. Bio je imam u staroj dzamiji koja se ( do 1907. godine) nalazila na mjestu danasnje. Tu je I pokopan sa desne strane od ulaza.

Njegova dva sina bila su takodjer hafizi, a zvali su se Mehmed I Husein. Mehmed je dugo vremena bio gradonacelnik I za njegovog sluzbovanja je Bosanski Brod prerastao iz male kasabe u grad sa evropskom fizionomijom. Mnoge komunalne ustanove, kao vodovod, kanalizacija I elektro svjetlo, bili su u Bosanskom Brodu uvedeni prije nego kod susjeda na lijevoj obali Save.

Mehmedov brat Husein ( mladji) bio je dugo godina imam u brodskoj dzamiji, a uz to I muderis, nastavnik na mjesnoj Medresi sve do njenog ukidanja 1907. godine. Njegov sin Hilmija radio je kao sluzbenik u Kotarskoj ispostavi. Oba sina Huseina ( starijeg) pokopani su pored oca sa desne strane ulaza u dzamiju.

Hadzialagici su bili porijeklom iz Dervente. Dva brata, Hadzi-Atif I Hadzi-Hasan, imali su za vrijeme turske uprave veliku trgovacku radnju, osnovanu 1870. godine, u kojoj su se prodavale fine orijentalne izradjevine. Pored toga drzali su I knjizaru, prvu u gradu, pa se preko njihove veze moglo nabavljati knjige iz Prekosavlja. Odrzavali su veze sa Brlicima u Slavonskom Brodu.

Imali su velike posjede u Klakaru I Lijescu, gdje se nalazio I veliki, zidom opasani cardak u kojem su provodili ljetne mjesece. Odrzavali su, takodjer, prijateljske odnose sa djakovackim biskupom J.J. Strossmayerom koji im je prilikom dolazaka u Slavonski Brod rado dolazio u posjete. On im je dao nasaditi vinograd u Klakaru. Hadzialagici su bili I vlasnici najveceg hana u Bosanskom Brodu.

Iz knjige “ Grad pored Rijeke” ( Dr. Djuro Basler)

The post Bosanski Brod kroz povijest, najstarije porodice Bosanskog Broda appeared first on Narodni.NET.

Ono što tradicionalnu bosansku kuhinju odvaja od ostatka svijeta, kako to savršeno definira Alija Lakišić, jeste bogatstvo različitih uticaja, saft Istoka i Zapada, okus Mediterana koji se odomaćio u planinskim krajevima i, vjerovali ili ne, ta njezina prilagodljivost savremenim zahtjevima medicine.

Nisam baš uvjerena da se moderni tempo življenja uklapa u tradicionalni bosanski običaj da večera traje i po šest sati (a ako je ukomponovana sa akšamlukom – do zore), niti znam kako pronaći dovoljno vremena za spravljanje zijafeta koje u pravilu prati kuhanje istiha, što će reći – na laganoj vatri, ali znam pouzdano da, čak i preko okeana, domaći recept tj. jelo napravljeno po originalnom receptu može biti pravi poklon.Bosanci koji žive izvan BiH te ško mogu nabaviti Lakišićev Bosanski kuhar, tu prelijepu zbirku svega onog što je stoljećima okupljalo različit svijet oko jedne sofre, pa se nadam da će vam recepti koje ćete moći naći na CB pomoći da obradujete nekog vama dragog.

Teško je, zaista, od gotovo 500 stranica na kojima Lakišić s guštom opisuje sve bosanske običaje, navike, zimnice, teferiče, pripremanja jela i daje uputstva za njih – pa čak i za vrstu posuđa u kojem se kuha, ali i servira koji zijafet – odlučiti se za bilo šta, no upravo skori dolazak ramazana, onako praktično upućuje da nije zgoreg prisjetiti se osnovnih elemenata Čaršijskog iftara. Pravili su ga, objašnjava Lakišić, trgovci i zanatlije za važne goste i nije mogao proći bez ovih jela: škembe-čorba, pače, bosanski lonac i kadaif. Pa makar se – umjesto svega – jela zeljanica.

No krenimo redom..

• Jemek – pojedinačno jelo, ali i obrok
• Mezetluk – uvod u obrok (sirevi, suho meso, turšije, tope, hladna pečenja, jalan-dolma)
• Ikindijuša – užina (zavisi od godišnjeg doba)
• Iftar – glavni obrok u vrijeme mjeseca posta, ramazana (stalno se smjenjuju slana, slatka, topla i hladna jela)
• Akšamluk – sjedeljka uz jelo i piće (Sarajlija Muhamed Nerkesi u 16. stoljeću je zabilježio da je jedina zapovijed akšamluka da se pije, al’ da se ne smije napiti)
• Sijelo – sjedeljka poslije večere (serviraju se lagana jela: pečeni krompir presječen napola, kajmak, pekmez, pogača, kesteni)
• Teferič – vrijeme provedeno u gozbi i veselju

The post Tradicionalna bosanska kuhinja appeared first on Narodni.NET.