Kuhanje u glinenim posudama

U početku lonci su bili glineni. Vrijedni lončari izrađivali su ih i pekli. Natovarili bi puna kola lonaca i prodavali ih od sela do sela i u gradovima.

Obično tražili su mero za mero (miru za miru), što znači koliko je moglo stati pšenice ili kukuruza u lonac. Stari ljudi tvrdili su da je najbolje jelo kuhano u zemljanu loncu.

Ostaloga posuđa bilo je malo, bilo je jednostavno, a najčešće se rabila karnica, kronjska škudela, pijodina ili terina i bukaleti, a poslije pojavili su se pijati (tanjuri).

Krnica ili karnica bila je drveni tanjur za nalijevanje vode u brentu, a iz krnice se i jelo.

Kronjska najčešce nazivana i tavajola ili škudela bila je veća glinena zdjela iz koje je jela cijela obitelj. Ime je dobila po Kranjcima koji su te zdjele izrađivali i ukrašavali, te ih prodavali po sajmovima.

Pijodina ili terina izrađivala se od keramike, bila je još veća, i iz nje su jeli istodobno svi ukućani. Rabila se najčešće za salatu, ali i za drugu |ghranu, primjerice za palentu i krumpir.

i Pijodina ili kronjska škudela napunila bi se : hranom i stavila nasred stola, i iz nje bi jela cijela  obitelj drvenim žlicama. Poslije su se pojavile aluminijske žlice i vilice.

Iz bukaleta, bukare, bukalića i morkuša pilo se vino. Raznih su veličina, a izrađeni su od gline ili keramike.

The post Tradicionalno narodno posuđe, svakodnevna upotreba i nazivi glinenog posuđa appeared first on Narodni.NET.

Ponegdje ta je gredica bila isklesana od kamena, ili glatko brušena. Prostor od gredice do sredine ognjišta bio je popločan raznobojnim pločicama, a od sredine do zida gdje je gorjela vatra i pekao se kruh, bili su crveni matuni (opeka).

Uza zid gdje je gorjela vatra bilo je udubljenje koje je pri dnu bilo šire a prema dimnjaku uže i završavalo je u dimnjaku. To su bile špaleti. Zanimljivo je da se tako nazivaju i prednji svinjski pršuti, ili prednje noge, U kaminu (dimnjaku), na poprečnome komadu željeza visjela je komoštra.

Komaštre

Komoštre (komaštre) su izrađivali kovači od kovana željeza, na jednome kraju imale su ukrašenu željeznu kuku za vješanje posuđa, a na drugome dugačku željeznu kuku na kojoj su bile obješene o željeznu šipku u dimnjaku. Između obiju kuka bio je lanac također izrađen od kovana željeza. Duljina komoštre prodešavala se prema veličini lonca, tako da bi se donja kuka na kojoj je bila mala kuka, zakačila prema želji na bilo koji kolut.

Za kuhanje rabila se i trapija, željezni tronožac u obliku trokuta ili pak okrugla oblika, ispod koje se stavljala žeravica.

Pribor i oprema komin

Svako ognjište imalo je puhalnico, paleto, popecah, muleto i napo.

Puhalnica je bila mesingana ili željezna cijev duljine oko metra, koja je pri dnu imala dva šiljka, a služila je za potpirivanje vatre.

Paleta je bila željezna lopatica s dugačkom drškom, njome se grabio ili zgrtao pepeo i žeravica.

Popečak (žarač) bio je od kovana željeza i ukrašen. Muleta je bila čelična hvataljka za žeravicu.

Napa (polica) je bila drvena, u obliku šesterokuta, a nalazila se iznad ognjišta. Bila je pričvršćena uz gredu dvjema čeličnim tankim trakama. Prostor od nape prema dimnjaku bio je zidan u obliku kupole. Napa je sakupljala dim i paru i usmjeravala u dimnjak.

Na zidu uz napu bio je slijepi prozorčić sa zavjesicom u kome se držala bukaleta s vinom kada se pilo uz ognjište.

Na napi su se nalazile raznobojne ćikari (šalice). Za crnu kavu šalice su bile manje, a za bijelu kavu veće.

Veće šalice zvale su se kovarske ćikari ili kovarske škudeli, jer rudari bi ujutro iz njih jeli kruh i mlijeko. Na svakoj napi bio je i maženin (mlinac za kavu).

Svaka napa imala je toranakamin (ukrasna zavjesica), a Ineke su nape imale i po dva toranakamina lijepo pzvezena ili ukrašena čipkama i pletama (nabori).

The post Stari komin (kamin, ognjište), upotreba i tradicionalna stara pomagala na kaminu appeared first on Narodni.NET.

U Hrvatskoj i okolici najčešći alkoholni i društveni napitak domaće proizvodnje su vino i rakia, vino kao sinonim dobrog života i kvalitete je najčešći suučesnih narodnih i društvenih poslova i narodnih druženja.

Konzumiranje vina se radilo iz jedne bukare iz koje su svi pili…

Kako je nastala bukara i koja je njezina priča pročitajte u nastavku!

Zanimljivo je to da na našim prostorima imamo jednu vrst “Kukse“,koja se zadržala ovdje još odavnina.

Naši preci su se snalazili onako kako je to okoliš oko njih zahtjevao.

Definicija bukare je kratka i jednoznačna. Riječ je o posudi (” Krigli “) od drveta iz koje se pije vino. Ipak, daleko od toga da je bukara samo posuda. Ona je postala sinonim za domaće vino, vesela sijela i neka dobra stara vremena. U našem narodu bukara je opjevana gotovo jednako kao i vino ili lijepa djevojka i zbog toga i danas živi u kolektivnom sjećanju.
Tradicionalno je bukara posuda od najmanje ½ litra zapremine, a najčešće litar ili više, tako da je obično služila kao zajednička posuda za vino, te bi kružila od osobe do osobe. (ostalo je još i ime pot, ali pot je rađen od metala)

Poslije su Bukare radjene i manje, od par decilitara.Uglavnom za bevandu, manje za lozovaću.Pila se i bikla iz Bukare (Mlado Vino mješano sa kozjim mlijekom)
Kaže se i najgore vino u Bukari od Smrike bi bilo lijepoga okusa.Sama Smrika je davala ugodnim mirisom.

Klek ili smreka

Za izradu ovih proizvoda koriste se uglavnom tradicionalni alati, a od sirovina drvo smreke (Smrič, Smrika,Kleka) koje ima karakterističan miris i ljekovita svojstva. Prije nego što se započne praviti bukara, potrebno je pronaći pravu smreku. Smreka se zatim pila i stavlja na tavan sušiti. Tek kad se smreka dobro osuši, a ponekad to traje i do godinu dana, dobije se kvalitetno drvo za izradu bukara.

Također, može se koristiti i orahovo drvo što uglavnom ovisi od proizvođača, jer svaki majstor ima svoju tehniku proizvodnje.
U početku je bukara bila zemljana posuda jednakog oblika ( nešto slićno je ostalo po imenom Bukaleta)
Bukaleta,  ali već stoljećima se afirmirala tradicija pravljenja bukara od drveta.Jer drva je bilo nešto u okolišu, točnije u kršu.S toga se drvo više i brže primjenjivalo za izradu Bukare.Vrste bukara i sama izrada se razlikovala od područja do područja.
Od Hercegovine, Dalmatinske Zagore,Bukovice, Like, pa sve do istre, pa i šire.Njeno porijeklo je vrlo delikatno, neki kažu da je potekla još od Grka.Ali to je samo jedna od mnogobrojnih teza.

Najčešća Bukara je izgledala cijela napravljena od drva, skupa sa drvenom ručkom (Držaćem)
Negdje je umjesto drvene ručke “lajsne“ za ručku bilo umetnuti rog od neke grane, poslije su rađeni obrući od metala, do te promjene je najviše došlo poslije drugoga Svijetskoga rata.Avioni koji su bili srušeni, iskorištavao se njihov materijal od kojeg su bili sačinjeni.Sav metal bi se bio iskorištavao za izradu kojekakvih alata ili pribora za jelo.pa tako i metalni obrući za samu Bukaru.

The post Povjest i priča bukare na našim prostorima appeared first on Narodni.NET.

Blagdani i beskrajne ceremonije s barokno odjevenim knezom i njegovim pomoćnicima, zatim nadbiskup i svećenstvo u sjajnim odorama stvarale su same po sebi svečana raspoloženja na gradskim ulicama i trgovima, pogotovo u danima dolaska novog kneza, posjeta generalnog providura, ustoličenja novog nadbiskupa, velikih crkvenih blagdana, procesija i si. Bogate gozbe, vesele priredbe i plesovi u plemićkim salonima u njihovim elegantno uređenim kućama u gradu, manjim »casinima« u blizini grada i većim kućama na zemljišnim imanjima, kao i onima bogatijih građana bile su vjerojatno vrlo česte. U manjim sobama tih zdanja odvijali su se intelektualni razgovori i pretresale prilike i događaji u gradu. To je doba kada se i u Veneciji za ugodne i prisne razgovore napuštaju veliki saloni pretrpani baroknim namještajem i odlazi se u manje sobe s vrlo ukusnim i laganim rokoko namještajem koji više odgovara lakoći konverzacije.

Na otvorenom prostoru izvode se viteški turniri, alke, regate i igraju balote. U kućama se igra bili jar, šah, tombola, a pogotovo karte koje su bile prava zaraza tog doba. Kazališni život je dosta razvijen, koliko su to dopuštale same prilike, a obrtnici nalaze razonodu u moreški i pastirskom kolu zvanom čerkjata (»cerchiata«). I puk ima svoje zabave: balote, karte, omiljeno kolo i pjesmu praćenu narodnim glazbalima. Na prelima se prepričavaju stari događaji i junaštva, ali se istodobno i mladi bolje upoznavaju radi stupanja u brak.

U doba žetve i jematve u Splitu je vladala posebna živost, osobito u predgrađima. Sva su predgrađa mirisala maštom i mladim vinom, i kako Ka-vanjin kaže, mlade žene su poigravale, veseleći se obilju plodova, a ni starice nisu mogle odoljeti mladom vinu i obilno su ga pile:

A starice na kominu,

Uz bukaru ciela pića,

pokle site dobro pinu,

pivaju Marka Kraljevića,

pa kad vidu dno bukari,

jedva otidu na rusari.

Na žalost, do nas je o svemu tome doprlo malo vijesti. Vjerojatno da je do sada otkriveno malu takvih izvora na osnovi kojih bi mogli upoznati sve one detalje Koji upotpunjuju sliku života Splićana u 18. st. Ipak, j na osnovi tako malobrojnih i rasutih fragmenata pokušali smo dati zaokruženu sliku tog života u nekoliko manjih cjelina.

The post Društveni život u povjesti Splita appeared first on Narodni.NET.