Vrijeme nastanka prave čipke pada u doba renesanse. Prvotna je šivena čipka proizašla iz bodova tzv. bijelog veza: šivenoga raspleta i pripleta. Kod raspleta iz tkanine se izvlači određeni broj niti potke, dok se preostale paralelne niti opliću iglom i koncem i tako stežući tvore određene uzorke. Bod pripleta zapravo je bod obameta, zračni bod (punto in aria). Iglom i koncem stvara se uzlić koji se uvijek nastavlja na napetu poprečnu nit ili bod prethodnoga reda. I dok je rasplet vezan uz okomite i vodoravne niti geometrijski raspletene podloge, bodom obameta slobodnije se gradi zadani ukras, i to je već prvi korak u razvoju samostalne čipkaste tvorbe.

Čipka na batiće svoje ishodište nalazi u razvojnom procesu, odnosno u tehnologiji tkanja i pozamenterije. Slobodne niti osnove nakon što je tkanina skinuta s tkalačkoga stana trebalo je učvrstiti, međusobno ispreplesti, da ne bi došlo do paranja tkanine. Isto se događalo i kod pozamenterijske izradbe raznih rubnih traka pri snovanju osnove na vertikalnom tkalačkom stanu. U slijedu razvoja osamostaljivanja tehnike prepletanja u jednom su se trenutku niti, radi lakšeg rada, počele namatati na držalice ” batiće” izrađene od olova, kosti ili drveta.

Kako “bez alata nema zanata”, treba spomenuti da su za izradbu šivene čipke potrebni igla, konac i podloga u obliku okrugla ili zaobljena tvrdo napunjenog jastuka. Kod čipke na batiće, osim istoga ili sličnoga jastučnog podloška, potreban je i određeni, uvijek paran, broj batića na koje se namata konac, te pribadače kojima se red po red učvršćuje ispleteni dio uzorka.

Hrvatsko čipkarsko dobro ni po bogatstvu ni po sačuvanim primjercima ne može se mjeriti s golemim čipkarskim blagom na zapadu Europe. No, hrvatska povijesna i folklorna tekstilna građa može na svoj način upozoriti na razvojni put čipke, osobito one šivene, od njezina postanka do savršenih oblika samostalnog ukrasa.

The post Razvoj čipkarstva na našim područjima appeared first on Narodni.NET.

The post Neizmjerno bogatstvo sestara benediktinki iz Hvara appeared first on Narodni.NET.

Po tehnici rada razlikujemo čipku zvanu tenerifa, zatim tenerifu s mreškanjem i mreškanje na okviru. Tenerifa se radi na kartonu, tako da se najprije načini podloga u obliku zrakaste paukove mreže.

Zatim se iglom oko niti podloge isprepliću različiti, pretežno geometrijski ornamenti. Pri mreškanju, podlogu čini mreža malih kvadratnih okanaca po kojima se također iglom isprepliću ukrasni motivi. Čipka od agave radi se bez predloška ili nacrta. Svaki je primjerak unikatan i njegov izgled ovisi o maštovitosti i kreativnosti osobe koja ga izrađuje. Danas je izradba čipke od agave sve traženiji suvenirski, zavjetni ili predmet darivanja, iako njezina proizvodnja ovisi tek o nekolicini redovnica u hvarskom samostanu.

The post Hvarska čipka od Agave appeared first on Narodni.NET.

Vjeruje se da su pavlini još daleke godine 1400. svojim dolaskom u Lepoglavu donijeli umijeće izradbe čipke na batiće. Potporu u njezinu širenju dalo je i lokalno plemstvo, a izradba čipke udomaćila se među seoskim stanovništvom prije svega kao dodatni izvor zarade. S vremenom čipkarstvo postaje i poseban oblik narodnoga stvaralaštva. Široka je paleta proizvoda koja se mijenja ovisno o vremenu nastanka i željama korisnika, od rubnog ukrasa na platnenoj ženskoj nošnji, koji čipkarice iz Zagorja prodaju ženama iz susjednih područja, do ukrasa interijera građanske kuće. I likovnosti izradaka vidljiv je veliki raspon – od geometrijskih motiva užih ili širih pruga do barokne stilizacije cvjetnih uzoraka na recentnoj proizvodnji. Ta se vještina održala zahvaljujući i Cipkarskoj školi osnovanoj početkom 20. stoljeća, koja djeluje sve do Drugog svjetskog rata. Pojedine nastavnice u školski program uvode sve značajke najboljih europskih čipaka, a svojim nacrtima, u koje često prenose folklorne motive npr. zlatoveza ili šaranih tikvica, lepoglavskoj čipki daju svojevrsnost izgleda i ljepotu po kojoj se ona ipak izdvaja iz spomenutog konteksta. Rad škole određuje i vrstu predmeta koji se izrađuju. To su ponajprije modni detalji, ovratnici i orukavlje, te različiti tabletići, salvete i stolnjaci uz uvijek prisutne primjerke crkvenog ruha.

I nakon ukidanja škole mnoge čipkarice nastavljaju s radom, pa se čipkarska tradicija prenosi s koljena na koljeno. Danas je ona, kao i na Pagu, u rukama tek nekolicine starijih žena. Jedan od značajnijih pomaka za očuvanje i ovog dijela hrvatske narodne baštine svakako je osnivanje Čipkarskog društva “Danica Brossler” u Lepoglavi koje će, nadamo se, ustrajati na promicanju i vrjednovanju vještina čipkarstva u svojem kraju.

The post Tradicionalna Hrvatska čipka na batiće appeared first on Narodni.NET.

U Hrvatskoj tu pojavu pratimo na bijelom platnenom ruhu, prije svega ženskoj košulji, od Istre do Dubrovačkog primorja. I dok prsa istarske košulje nose ures izrađen u jednostavnom ili složenijem raspletu, na području srednje Dalmacije (Trogir, Primošten, zadarski otoci, otok Pag) nailazimo, uz rasplet, i na složenije ukrase – pruge prvotne retičele. Retičela u doslovnom prijevodu znači mala mrežica, dok prvotna retičela znači da je izvedbom vezana uz podlogu platna. To je veći, u platnu urezan, kvadratni prostor nadopunjen nitima osmerokrake “paukove mreže”, oko kojih se šivanjem, bodom obameta izrađuju željeni ornamenti.

Drugi platneni predmet ženske nošnje jadranskog pojasa jest pokrivalo za glavu. Primjerice, mali istarski kvadratni rubac, uz bijeli vez, krasi i pokoji raspleteni motiv, a pačetvorinasta bijela marama poznata od Hrvatskog primorj a do Dubrovnika oplemenjena je ponegdje ukrasnom prugom prvotne retičele uz dodatak rubne čipke izrađene na batiće.

Većina je tih ukrasa rustikalna u svojoj elementamosti izradbe, no vješto su izabrani struktura platna, debljina konca i veličina ukrasnih elemenata pojedinih motiva. Cesto je kreativnost i izradba zastala na prvom koraku, kao da se prestrašila neslućenih mogućnosti napretka. Izuzetak od toga svakako je čipkarstvo otoka Paga.

Paška čipka, čipka šivena iglom, ravnopravno se uspoređuje sčipkarskim proizvodima istočnog Sredozemlja, ali se svojim posebnostima od njih i razlikuje. Na folklornom tekstilu otoka Paga nalazimo potvrdu tumačenja da je izradba čipke na iglu autohtono kulturno dobro na našemu jadranskom području, koje svoje osnove nalazi u vještinama bijelog veza: izrizu, raspletu i pripletu. Na prsima ženske platnene košulje i pokrivala za glavu susrećemo rad koji se zove paški teg- ukras izveden bodom šivene čipke u obliku prvotne retičele, geometrijskog uzorka, rađen bez grafičkoga predloška, a mjestom nastanka vezan uz kvadratni prostor urezan u osnovnom platnu odjevnoga predmeta.

Relativna raznolikost konačne likovne slike ukrasa košulja izrađenih paškim tegom može se zahvaliti različitim međusobnim kombinacijama tek nekolicine standardnih, strogo geometrijskih motiva, manji ispunjeni ili šuplji kružić, manji ili veći krug, polukrug, trokutić, romb, pravokutni ili trokutasti listić cikcak-pruge te prava ili neprava četverolisna rozeta. Posebnu draž pojedinim motivima i prozračnost ukupnoj slici ukrasa daju mali rubni kružići.

Ta vještina paških žena poslužila je početkom 20. stoljeća za osnivanjem čipkarske škole za izradbu samostalnih dekorativnih predmeta koje tek sada nazivamo paškom čipkom. Izrađuje se prema predlošcima, pretežito radovima poznatih umjetnika, koji su u svoje nacrte vješto prenosili mnoge elemente ukrasa s folklornog tekstila. Uz crkveno ruho, izrađuju se tabletići, stolnjaci, rupčići i dijelovi odjeće koji svoju primjenu nalaze ponajprije u građanskom društvu. Paškinje takav rad prihvaćaju kao izvor dodatne zarade, te on često postaje jedini stalni izvor prihoda škrtoga otočnog podneblja. U svoj rad unose maksimum strpljenja i maštovitost kreacije, tako da neke čipkarice postaju prave umjetnice. Posljednjih nekoliko godina proizvodnja čipke u gradu Pagu u rukama je žena uglavnom starijih od šezdeset godina. Kako tradicija ne bi nestala, godine 1995. pokrenut je jednogodišnji čipkarski tečaj koji već petu godinu zaredom polazi zavidan broj Paškinja mlađe dobi. O promicanju paškog čipkarstva, kao značajnog segmenta hrvatske narodne baštine, odnedavno se brine i Društvo paških čipkarica “Franjo Budak”.

The post Tradicionalna šivena čipka appeared first on Narodni.NET.

Prvi zapis o paškoj čipki datira iz 15. stoljeća, odnosno iz samostana sestara benediktinki. Upravo su benediktinke zaslužne za dolazak čipke na Pag, točnije 1485. godine su bogati supružnici bez djece, Juraj i Milica Pogančić podigli crkvu i samostan na Pagu, kojeg su naselile redovnice benediktinke, koje su razvile različite djelatnosti, a među njima i izradu čipke. Čipku su prodavale Mlečanima i Austrijancima te širile njezinu izradu na cijeli Pag. Danas u benediktinskom samostanu u Pagu postoji oko 127 komada čipke, neki stari i 150 godina. Sestre benediktinke osnovale su i prvu školu za izradu čipke na Pagu u 19. stoljeću. Njihova kolekcija paških čipki u kojima ima košulja, oltarnik (star 150 godina!), liturgijskog tekstila i sličnog proglašena je kulturnim dobrom Republike Hrvatske.

Smatra se da je paška čiška potekla iz talijanske Venecije, no postoje podaci da je možda stigla i iz grčke Mikene. U prošlosti nisu postojale nacrtane šablone već su se uzorci prenosili s majki i baka ne kćeri praktičnim radom i usmenom predajom.

Na izložbi je svoje mjesto prvi puta našla paška čipka davne 1880. godine, a od tada je, možemo tako reći, proputovala cijeli svijet te je bila izložena u Londonu, New Yorku, Parizu, Budimpešti te mnogim drugim gradovima. Na izložbi u Parizu 1936. godine dobila je zlatnu plaketu kao iznimno vrijedan ručni rad. Zanimljiv podatak svakako je i taj da je Marija Terezija na svom dvoru imala jednu pašku čipkaricu koja je pravila čipku za potrebe austrijskog  dvora.

Frane Budak bio je gradonačelnik Paga početkom 20. stoljeća te je utemeljio (novu) Čipkarsku školu u kojoj se uči izrada ovog vrjednog ukrasnog predmeta. Ovaj je čovjek također izdvojio čipku od ostalih predmeta kao što su zavjese, plahte, pokrivači te maramice te je uz to prikupio oko pedesetak uzoraka ili nacrta izrade čipke prema kojima se rade i danas. Čipkarska škola radila je s manjim prekidima od datuma osnutka, a postoji i danas i to u sklopu srednje škole Bartula Kašića. U Pagu postoji i Udruga paških čipkarica koja danas djeluje i koja izrađuje veće količine ovog predmeta.

Paška čipka je izvorni hrvatski proizvod te je također i kulturno dobro Republike Hrvatske. Ovo je suvenir kojeg mnogi rado uzimaju te simbol cijelog otoka Paga, ali i cijele Hrvatske. Mnogi pašku čipku nazivaju bijelim zlatom, a u Pagu postoji i galerija paške čipke u kojoj su primjerci stari i stotinu godina.

Paška se čipka šije iglom (čipka na iglu) ili preplitanjem niti pomoću batića (čipka na batiće), a posebna je po tome što se šije veoma tankim koncem te što je veoma čvrsta. Naime, radi se višestruko šivanje tankim koncem, što se još naziva i dintel, zbog čega je paška čipa dobila čvrst izgled, kao da je uštirkana. Danas mnogi ovaj suvenir uokviruju te postaje vrijedan umjetnički detalj na zidu kuće.

U Pagu se svakog lipnja održava i festival čipke koji traje nekoliko dana te svake godine ima sve više posjetitelja, posebice iz inozemstva. Ove godine se održava po treći puta i traje od 18. do 21. lipnja.

The post Paška čipka – bijelo zlato appeared first on Narodni.NET.

Prvo razdoblje traje otprilike do 1715, kada (prema stručnoj literaturi) i u Francuskoj završava treći dio modnog razdoblja iz doba vladavine Luja XIV.

Već popisi odjeće potkraj 17. st. donose mnogo novosti, a posebno se ističe odjeća Marjete, kćerke pjesnika Jerolima Kavanjina. I kasnije su članovi ove obitelji i obitelji Kapogroso-Kavanjin bili nosioci mode u Splitu. Slična je garderoba zabilježena početkom 18. st. u popisu miraza Katarine Bemardi, samo što je bila izrađena od nešto skromnijeg materijala.

Haljina (vestura) prati Splićanku već od 16. st. (ranije razdoblje još nije proučeno) i cijelo 17. st. U popisima miraza iz tog razdoblja nije bilo vestura, dok se u inventaru kuće Barbieri spominje tek poneka.

Novi dio odjeće je karpeta (»carpetta«), za koji u literaturi postoje vrlo različita tumačenja. Mogla je to biti suknja, haljina i haljetak, u Istri je to vrsta šala, dok je u dubrovačkim renesansnim inventarima naziv karpeta bio jedan od naziva za sag. U inventaru Venecijanke Cecilije Contarini iz 1644. popisano je nekoliko karpeta. Budući da su neprestano bilježene u jednini, a osim toga od osam popisanih samo su dvije bile bez rukava, znači da to nisu bile cipelice već haljine — karpete. I prema Grewenbrochovom crtežu karpeta je bila haljina kratkih rukava. Može se pretpostaviti da je taj naziv i u Splitu značio haljinu, iako rukavi nisu nikad spomenuti. Možda je karpeta u nas bila haljina bez rukava poput jadranske suknje čiji je gornji dio bio bogatiji i pridržavao suknju uz tijelo. U sličnoj odjeći bogato vezenoj i vezanoj na ramenima prikazuje slikar Vivarini nekoliko djevojčica, a Grewenbroch tu odjeću zove karpete. Karpete su inače popisane u kombinaciji s odjećom raznih naziva. Na prijelazu iz 17. u 18. st. karpeta je prvi put popisana s novim dijelom odjeće zvanim »mezzo manto« ili man* to. Manto je bila vrst odjeće koja se u Francuskoj javljala u drugoj polovici 17. st. Razrezan sprijeda i sa strane pridignut vrpcama, podstavljen finim materijalima koji su u naborima dolazili do punog izražaja.

Ženska odjeća pod nazivom manto poznata je u Veneciji već u 16. st., ali u inventaru koji donosi Molmenti manto nije ni s čim kompletiran. U Francuskoj je manto moderan već u drugom modnom razdoblju za vladavine Luja XIV (1661—1670), a zvali su ga »manteau ou jupe de dessous«.

Ta vrst odjeće bila je ponekad dulja, a ponekad kraća. Kraću su zvali »mezzo manto«, a izgledala je kao neka vrst prsluka. Na primjer, polumanto od crnog atlasa bez ribljih kostiju (za učvršćivanje) ili »zipponzin« sašiven od damasta sa srebrnom čipkom na rukavima. Drugi komplet sastavljen od polumanta i karpete bio je ukrašen srebrnom čipkom i dvostrukim gajtanima (alamarima). Ta vrsta ukrašavanja pozamenterijom bila je u to doba aktualna i u francuskoj modi pod nazivom »brandenbourgs«. Komplet šivan od žutog brokata bio je ukrašen tankom vrpcom i resama. U Francuskoj su u to doba suknje ukrašavali vrpcama od različitog materijala, tj. resama zvanim »pretinatailles«.

I u drugim dalmatinskim gradovima žene su slijedile evropsku modu i nosile dijelove odjeće s istim nazivima kao i žene u Splitu. Odjeća Danijele Fanfonje iz 1713. bila je vrlo raskošna a njezini pojedini dijelovi bili su elegantni i skupi. Tako je manto od zelenog baršuna, podstavljen grimiznim (ljubičasto-crvenim) atlasom, ukrašen zlatnim resama, bio procijenjen 660 lira, a kompletirao je bogatu karpetu, ukrašenu srebrnim resama, procijenjenu 1 800 lira, dok je haljina od nizozemske čoje sa zlatnim alamarima na rukavima stajala 283 lire.

Sredinom 17. st. u Francuskoj se dvjema suknjama dodaje i treća, sprijeda otvorena i pridržana pribadačama i kopčama, a mogla je biti produžena i u povlaku. Svaka od njih dobila je i ime. Donja se zvala »la fidele«, a srednja »la friponne«. Takva suknja bila je »de parade et d’eclat«. Šivana je od tkanine zlatne ili srebrne boje i bogato izvezena, dok je donja suknja bila obogaćena također vezom i vrpcama. Treća se suknja zvala »la modeste«. I u Splitu su bile modeme dvije pa i tri suknje, a možda i haljine: »una sota-na di damaschetto verde con oro con due manti de merli d’argento e mon-pariglietta«. Cijeli komplet procijenjen je 193 lire. Drugi je komplet bio: »una carpetta di damaschetto con oro color Isabela con doi manti de merli oro seda«. Bio je skuplji i vrijedio 207 lira.

Odjeća Splićanke isticala se ponekad skupim i efektnim materijalima. Osim spomenutih materijala bila je to i raša ili raž, dopunjena zlatnom ili srebrnom čipkom, zatim neka vrst tafta, ljubičasti tabin sa srebrnom čipkom, brokat boje krvi protkan zlatom, dopunjen čipkom i »monpariglie-ttom«, uskom dekorativnom vrpcom koja je bila poznata i u Veneciji. Bilo je i drugih bogatih i vrlo elegantnih materijala. Za manto se upotrebljavao »damaschetto« sa zlatnim cvijećem, a podstava je bila od istog materijala; zatim »zendal«, »siniglia« (u tom je slučaju podstava bila od »zendalona«), lina vrst svile »terzanclla«, veo, brokat, zlatna čipka, raš i rijetko padovanska čoja kestenja* te boje.

Cijene odjeći bile su različite, a ovisile su o materijalima i ukrasima. Karpeta od zlatnog brokata sa zlatnom čipkom i »monparigliettom« procijenjena je 700 Ura, dok je druga u istom popisu, šivana od raša, ukrašena čipkom i »monparigliettom« stajala 164 lire.
U ženskoj garderobi onog vremena zabilježena je ponekad j Motana, Za taj odjevni predmet postoje različita tumačenja, prenut kojim» to mote biti i suknja i haljina. Sotana je popisana zajedno s mantom, a i posebno. Vjerojatno je to bila vrst haljine, jer je sotana Katarine Bernardi imala srebrna puceta.

Odjevni predmet »polachetta« javlja se u splitskim popisima prvi put potkraj 17. st. Prema Boeriju to je vrst odjeće, zapravo haljetku, koji se kopčao zlatnom ili srebrnom dugmadi. Molmenti spominje »polachette« u Veneciji, ali ili ne opisuje. U Splitu su se »polachette« šivale od tanjih I od debljih materijala, što je ovisilo o sezoni. Od debljih su se materijala upotrebljavali čoja ili baršun, a od tanjih atlas ili damast ukrašen zlatnim cvijećem. Podstavljene su bile istim ili različitim materijalima, ukrašene vrpcama, čipkom ili vezom. Pojedine »polachette« imale su i rukave s nalivenom čipkom.

Zanimljiv podatak za tu vrst odjeće donosi 1791. Botterini: »Od oko 1720. počele su se upotrebljavati kamižole do pasa (odjeća nazvana na iskrivljenom ilirskom polachetta) sa dva ravna nabora na bokovima, s našivkom S dugmadi te pozlaćenom ili srebrnom vrpcom. Kamižola je napravljena od finog pana prirodne boje, podstavljena krznom da štiti od zime, Za ljeto su od finog kamelota i kućne sarzette…«. Ovaj se opis odnosi na kamižole s Velog Lošinja. U Splitu se izgleda ti nazivi nisu miješali. U inventaru kuće Barbieri bilo je više kamižola, od kojih je jedna bila bez rukava, dok su posebno popisane »polache« sa zlatnim ili srebrnim pucetima i »polachette« bez puccta.

Prsluci (korzeti i busti) su rijetki u popisima, osim onih koji se spominju uz karpete. U modi je bio i prsluk (busto) ukrašen plastronom.

Katarina Bernardi imala je u svojoj garderobi i dva para hlača (»bra-goni«) od čoje i jedan od svile. Prema Boeriju »bragoni« znači hlače. Nije jasno jesu li to bile hlače ili je to bio dio donjeg rublja. Sva tri para bila su proci jenjena samo 18 lira. Smatra se da su se gaćice, i to muške pod nazivom »mudante«, upotrebljavale u Veneciji već 1300. godine.

I među odjećom Andrijane, kćerke »mistra« Ivana Tintorisa iz Splita, koja se udala za Florijana de Venetiis, zabilježen je 1570. par hlača u kombinaciji | drugim odjevnim predmetom — nekom vrstom ogrtača s kukuljicom (»una cappa con un per de braghesse«). Ženske su se gaćice upotrebljavale u Njemačkoj i Nizozemskoj već od 16. st. Početkom 19. st. Engleskinje su ih nosile samo prigodno, dok su sredinom istog stoljeća bile u općoj upotrebi. Šivane su bile od perivih materijala, a krojene kao muške hlače, duge do koljena.

Gaćice s nogavicama i pričvršćene vrpcom nosile su se u drugoj polovici 18. st., dok se potkraj istog stoljeća opet spominju »bragoni«, iako dosta rijetko. U popisu odjeće venecijanske gospođe iz 1744. zabilježeno je nekoliko pari hlača pod nazivom »braghesse«, što prema Boeriju ima isto značenje kao i »bragoni«. Bile su šivane od finog materijala, jedan par od baršuna, a uz to i bogato ukrašene. Možda su to bile hlače, jer su ih Veneeijanke nosile još potkraj stoljeća, pa su i Splićanke mogle prihvatiti tu vrst odjeće.

Moderne su bile i skupe i elegantne »cottole«. Boerio kaže da se tako zvala vrst starinske ženske haljine.Stara mjera u Dalmaciji bío je veliki venecijanski lakat koji je iznosio 6,84 dm, a mali venecijanski lakat imao je 639 dm. Međutim, u do sada proučenoj građi nišani naišla na spomenute razlike između malog i velikog lakta. Tako je za četiri »cottote« bilo potrebno Četrnaest lakata materijala.

No ni iz toga se ne može zaključiti kakav je zapravo bio taj odjevni predmet jer je za suknje, s obzirom na širinu i duljinu, bilo potrebno mnogo tkanino.

Uz spomenutu odjeću nosile su se marame od cendala ili finog lanenog platna. Bile su izvezene zlatnim nitima i ukrašene zlatnom čipkom i čvorovima od vrpce: »un faziol da spala canelin con merlo d’oro e fiochi«. Prebačene preko ramena djelovale su vrlo elegantno. I kecelje su bile u modi. Zabilježena je jedna od cendala, obogaćena vezom, druga je bila obrubljena širokom čipkom, izrađenom »u rete«, koja se u popisima spominje nekoliko puta. Tu je vjerojatno riječ o dalmatinskoj retičeli. Ova je retičela bila poznata u Dalmaciji još otprije. Za dalmatinsku ratičelu u 16. st. bio je karakterističan motiv četvorolisla u pravoj i nepravoj retičeli. a tako je nastavljeno sve do naših dana, U franjevačkom samostanu u gradu Hvaru šivana čipka na albi je dalmatinska retičela iz 16. st., a u istom mjestu sačuvana su i dva fragmenta s pučkom retičelom, izrađenom u platnu, iz prve polovice 17. st.    j

čipka »d’aria« spomenuta uz ime Katarine Bemardi vjerojatno je značila zračni bod, nastao iz pripleta. Možda je tu riječ i o zračnom bodu visoke čipke poznatom u dalmatinskom čipkarstvu, i to u cmo-bijeloj kombinaciji.

I jedna i druga čipka vjerojatno su bile domaće proizvodnje. Marijana Gušić kaže da su čipku u Dalmaciji pa tako i u Splitu u 18. st. čipkale »picokare« trećoretkinje, tj. franjevke. Tom su redu vjerojatno pripadale građanke i pučanke iz Splita, ali i one iz okolnih mjesta. Bile su to neuke žene, pa kako M. Gušić kaže, nisu mo^le postići onu ljepotu čipkanja na batiće kakvu su imale čipke iz glasovitih mjesta u Flandriji i Brabantu (Francuska), iako je i među njima bilo vještih i nadarenih koje su čipkale fine i kvalitetne čipke.

U splitskim popisima često se spominje flandrijska čipka na zarukavlju, na poculicama i ovratnicima, cijenjena i moderna i u evropskim modnim centrima. Možda sva ta čipka i nije bila porijeklom iz Flandrije, već rađena na flandrijski način, nalik na flandrijsku čipku.Vrlo lijepe rukavice upotpunjavale su luksuzne toalete raznih boja, bogato ukrašene zlatnom vrpcom, zlatovezom i cvjetnim motivima izvezenim u prirodnim bojama i zlatu. Elegantni mufovi bili su dio garderobe bogatih žena, više kao ukras a manje kao potreba. Bili su ukrašeni zlatnim vezom i cvijećem prirodnih boja, dok su mufovi za zimu bili od bijelog lisičjeg krzna ili hermelina. Mufovi su proizvod venecijanskog 15. st. Bili su sašiveni od finih tkanina i podstavljeni krznom. U početku su ih nosile kurtizane, a tek kasnije postali su dio garderobe ostalih žena. Moda Luja XIV proširila je upotrebu mufa diljem Evrope. U popisima miraza splitskih udavača zabilježeni su tek potkraj 17. st.

Srebrni pojasovi sa srebrnom kopčom, zlatne srme, vrpce od jednobojne ili prugaste svile i zlatne vrpce stezale su vitki struk žena. Lepeze su bile od srebrnog perja ili od cendala s ručkama od bjelokosti ili od kornjačevine.

Glavu su pokrivale vrstom koprene od tkanine zvane cendal, ukrašene crnom čipkom, zatim poculicom s uskom zlatnom vrpcom koju su sprijeda 70 križale, a otraga vezale.

Splićanke su nosile i »veste« od »bata« ili kambrika. Prema Boeriju to su bile suknje od svile ili Škota koje su se nosile uz cendal. Možda se ipak u ovom razdoblju pod ovim ili nekim drugim nazivom krila jednostavna haljina visokog struka, kakve su u to doba ušle u evropsku modu, a nosile su se još i poslije Direktorija.

U inventaru Elizabete Pavišić udate u Omišu zabilježen je šal od »mad-rasa« koji je ona možda nosila vezan kao ešarpu, kako je tada bilo u modi. Osim što su estetski izgledale, ešarpe su bile i funkcionalne jer su donekle pokrivale dekolte.

Sopratuto se i dalje susreće, ali rijetko. Splićanke su i u zadnjem desetljeću 18. st. nosile tabarine, šivane od atlasa, cendala, raša, najčešće crne boje. Tabaro se često šivao od bijele čoje uvezene iz Engleske i vjerojatno je bio namijenjen ženi. I u to doba bila je modema bijela boja, pa su se mnogi odjevni predmeti šivali od bijelih materijala. Duh antike već je tada inspirirao modne kreatore, pa oni pristaju uz jednostavnu profinjenu eleganciju koja je zahvatila i Split. Ponekad se velada šije od bijele čoje. Spominje se i odjeća »sotto abito«, koja je bila poznata i u popisima iz 1784. Pokladni crni ogrtač »tabarro da maschera«, pa i bauta i dalje su aktualni bar u pokladno doba, koje je u Splitu bilo puno živosti i veselja.

Fine pregače dopunjavale su elegantne toalete, a interesantni su bili nazivi boja materijala: zmajeva krv, sok od trave itd. Vrlo lijepe rupce od muslina, vela, sese, tj. od materijala koji su u to doba bili u modi, Splićanke su vjerojatno vezivale oko ramena, a vezene velete i slamnate šešire stavljale su na glavu.

Lijepu odjeću i bez pretrpanih ukrasa dopunjavale su bijele svilene rukavice, kožne rukavice duge ili kratke ili rukavice od kambrika, tj. od materijala koji se upotrebljavao i za šivanje haljina. Čarape su bile svilene, pamučne, platnene i pletene od konca. Cipele su bile od svile i kože, a poneke i od vrlo meke kozje kože. Dinka Kapogroso-Kavanjin koja se udala 1803. imala je četrnaest pari cipela raznih vrsta, od kojih je svaki par procijenjen 20 lira. O čizmama koje sada žene nose nema pobližih podataka. Lagani mufovi bili su vezeni, a topliji su se šivali od kunina krzna. Vezene lepeze ili lepeze s kosturom od bjelokosti bile su gotovo obavezni rekvizit žene, a možda i muškarca, samo što se to u inventarima ne može diferencirati.

Košulje su i u ovom razdoblju brojne, a šiju se od raznih materijala: korama, konstance ili običnog platna. Rukavi su vjerojatno od istog materijala, a čipka se na njima više ne spominje. Ženske gaćice (»mudante«) Šivane od domaćeg ili venecijskog dimi ta ili flanela redovito se spominju u popisima. Frizure su također bile suvremene. Na spomenutom portretu Elizabete Jelić kosa je visoko podignuta, ukrašena baršunastom vrpcom s nalivenim biserima.

I u ovom kao i u ranijim razdobljima očito je da se moda prali, samo, na Žalost, ne znamo kakvi su se sve krojevi krili pod nazivom abito. Možda neki od luksuznih modela, moderni u doba Luja XVI, kao što je poloneza.

U svemu se osjeća elegancija, suvremenost pa i bogatstvo odjeće koje je 82 ovaj drufttveni stalež mogao sebi priuštiti.

The post Odjevanje bogatih Splićanki u 18 stoljeću appeared first on Narodni.NET.