Uskrs je, svakako, najstariji i najsvečaniji kršćanski blagdan, te ujedno i centar crkvene godine. Neki pučki običaji o Uskrsu sadržavaju i pretkršćanske elemente isprepletene s novijim kršćanskim, magijsko simbolične radnje, kao i vjerske običaje stopljene u narodnoj tradiciji.

Razdoblje od tjedan dana, neposredno prije Uskrsa, u kojem se slavi spomen posljednjih dana Kristova života na zemlji, njegove smrti i uskrsnuća je Veliki tjedan.
Nedjelja prije Uskrsa ili šesta korizmena nedjelja, u katoličkom se kalendaru slavi kao Cvjetnica ili cvitna nedilja, kao spomen na Kristov ulazak u Jeruzalem. Crkveni obred ili Euharistija na dan Cvjetnice, slavio se kao i svugdje u katoličkom svijetu, samo su se neki pučki običaji ponegdje razlikovali. Na taj se dan u crkvu nose palmine ili maslinove grančice, a kod nas su u nedostatku tih, ljudi nosili neku drugu, procvjetalu, granu, koju su kasnije zaticali iznad prozora, za grede, za raspela itd., da štiti kuću od udara groma, a ukućane, kroz godinu, podsjeća na mir i ljubav.Ujutro je bila obaveza umivanja u cviću. -U kajin bi se stavilo nekoliko ljubičica, latica kaćuna, ili kakvoga drugog cvijeća, kojega bi dan ranije ubrala djeca. Zatim bi se kajin s vodom i cvijećem nakratko iznosio pred kućna vrata (da se anđeli umiju, tj. prerano umrla djeca), a onda bi se svi ukućani tako izredali, umivajući se u tom cvijeću (zbog lipote i čistoće obraza u Korizmeno vrime). Na Veliki su se četvrtak užad crkvenih zvona «vezala», te tako ostajala, bez zvonjenja do Velike subote. Na Veliku se subotu kuhaju i bojaju jaja. To je najrasprostranjenija i najpoznatija uskrsna tradicija diljem Europe i ujedno, najprihvaćeniji simbol najvećeg blagdana Katoličke crkve, tj. života, plodnosti i obilja. Bojenje i ukrašavanje jaja poznavali su još stari Germani, Slaveni, pa onda i Hrvati. Naravno da ranije nije bilo umjetnih boja, pa su se ljudi snalazili na druge načine. Jedan od najsigurnijih i najjednostavnijih postupaka bojenja jaja, a koji se kod nas najviše rabio je onaj pomoću ljuske od kapule i komadića hrastove kore. Naime, jaja se kuhaju dvadesetak minuta u vreloj vodi u koju smo dodali malo kvasine i žličicu soli (da ne puknu), zajedno s ljuskom od kapule, ili komadićima očišćene hrastove kore, te tako poprime blijedo-crvenkastu, odnosno svjetlosmeđu boju, a potom se namažu slaninom da dobiju odgovarajući sjaj. Jaja su se ukrašavala i tako da se tvrdo kuhana jaja malo ohlade, oblijepe manjim, ovlaženim listićima djeteline, listovima mrkve ili laticama kakvog cvijeća, te umotaju u tanku žensku čarapu i ostave u boji desetak minuta. Nakon toga se posuše i opet namažu slaninom kako bi dobila visoki sjaj, a na njima ostanu lijepi i vidljivi cvjetni motivi.
Jaje je simbol cikličke obnove prirode i ponovnog rađanja, te se u kršćanstvu smatra simbolom novog života, pa otuda običaj ukrašavanja jaja. U nekim je krajevima Hrvatske i u svijetu ovo umijeće poprimilo karakter nelimitiranoga, istraživačkoga umjetničkog izražavanja, te se na tu temu organiziraju skupovi, sajmovi, izložbe, pa čak i škole ukrašavanja uskršnjih jaja.

U noći Velike subote, žene ili djeca nose jaja na blagoslov, s tim što je to u stvari blagoslov jela i što se sačuvalo do današnjih dana. Tako su blagoslovljena jaja bila, obavezno, prvo jelo koje su ukućani konzumirali na Uskršnje jutro. Ništa se od blagoslovljenog jela nije smjelo bacati. Ako je slučajno što preostalo da se nije pojelo to se dalo domaćem blagu ili se bacalo u vatru da izgori. Simbolika jaja sačuvala se i u pučkom vjerovanju. Vjerovalo se, naime, da jaja snesena na Veliki četvrtak mogu ljude štititi od nekih bolesti (križobolja), a ljuska se oguljenih jaja bacala na tek zasijane oranice. Na dan Uskrsa djeca i odrasli muškarci nosili bi tvrdo kuhana jaja sa sobom u crkvu, te se poslije mise tucali jajima. Razbijeno je jaje pripadalo protivniku, a snalažljiviji su muškarci znali izliti jaje od gipsa, obojiti ga i na taj način protivnicima porazbijati jaja, sve dok prijevara ne bi bila otkrivena. Druga se Uskrsna nedjelja kod nas slavila kao Mali Uskrs, kad su se također kuhala i spremala jaja, samo u znatno manjim količinama.

The post Uskrsni običaji appeared first on Narodni.NET.

Za pravljenje opanaka koje su se nosile u crkvu, dernek ili koju drugu svečanost, kupovala se debela goveda koža i lijepo krojena oputa od bekina ovaca bijele boje. Za izradu takvih opanaka trebalo je 18 rastegalja (rastegalj je dužina opute između dvije ruke koje bi se vodoravno ispružile lijevo i desno). Za misne opanke trebalo je od opute izvesti naplet odozgo i oputu za vezivanje krajeva opanaka. Osim toga, na napletu je trebalo sa strane napraviti zbijena “krila”, a na navrazači stubiće u obliku krnjeg stošca. Ovako izrađene opanke zvale su se “pod veliku građu”. Za lijepo oblikovanje opanaka postojali su drveni kalupi (veći i manji, za muške i ženske). Za malu djecu kalupi nisu trebali, to bi žene “našprljale” odoka. Za veličinu potplata služila je drvena daska u obliku opanaka i po njoj se krojilo. Rupe na potplatu su se bušile nabadačom. Oputa se plela velikom iglom čavalušom. Svaka cura pred udaju trebala je znati napraviti opanke, da bi sutra mužu, djeci i sebi znala opanke praviti i potkivati kad se prošuplje. Misne opanke čuvale bi se tako da bi se u njih nabilo krpe da se ne deformiraju, zatim bi se izvana omotale krpom i stavile u skrinju poslije dolaska iz crkve ili s derneka. Opanci se nisu davali drugome jer bi se iskrivile po tuđoj nozi, a da bi bile bijele, mazale su se gipsom, a maslom da bi omekšale.
Svaka udavača morala je uz ruho donijeti sebi za crkvu i druge svečanosti nove, tek načinjene opanke pod “veliku građu”, jer kako će sutra u crkvu bez novih opanaka?

The post Priča o opancima! appeared first on Narodni.NET.

Poznato je da su stari Slaveni štovali, između ostalih i boga groma, kiše i ratarstva, kojeg su zvali Perun, te su na povišenim mjestima svetkovali blagdan vatre i sunčeva žara, te u tu čast palili vatre i prinosili žrtve. I danas jedan od vrhova brda Mosor, iznad Žrnovnice kod Splita nosi ime «Perun», kao i jedno brdo kod Vareša u Bosni i Hercegovini.
Dan uoči svetoga Ivana Krstitelja, na za to određenom mjestu, mještani, a osobito djeca donose drva. To su obično sasušene grane, okresine ili suha lozina ostala poslije rezidbe. Sva se drva slože na jednu hrpu i u sumrak zapale. Svaki je zaselak palio svoj svitnjak, a mjesta na kojima se to događalo najčešće se tako i zovu, tj. – Svitnjak. Bilo je važno načiniti što veću hrpu, jer se sutra, na Ivandan, kod crkve prepričavalo, čiji je svitnjak bio veći. Oko svitnjaka bi se okupilo i staro i mlado, a djeca su dovikivala jedna drugima: – Veći naš, nego vaš!
Kad bi vatra napokon splasnula, djeca i mlađarija bi preskakivali preko svitnjaka, jer je vladalo uvjerenje da će tako izgubiti naboje ili bugance s nogu, te da neće dobiti nove. A naboje ili bugance (bolni mjehurići na tabanima), dobivala su najčešće djeca, hodajući bosa po strnini, drači i kamenu.
Poseban su ugođaj, na ovaj veliki blagdan, stvarala crkvena zvona, tj. način zvonjenja i kompozicija zvukova, tako da su crkvena zvona oduvijek mještanima najavljivala o kakvom se događaju radi. Ljudi su prepoznavali sve varijante zvonjenja. Tako je za navješćivanje podneva i Zdravomarije zvonilo samo jedno, tj. veliko zvono. Početak svete mise su označavala dva zvona. Mrtački, tj. obavijest mještanima da je netko preminuo, također su označavala dva zvona, ali s drukčijim sazvučjem, a za proslavu se velikih blagdana zvonilo na osobit način. Naime, zvonar bi se popeo do samih zvona i klatnom, udarajući samo o jednu stranu velikoga i malog zvona, stvarao uhu veoma ugodnu melodiju, koja je razgaljivala duše Ričičana i pozivala ih na svečanost. To se naime radilo sve do elektrifikacije crkvenih zvona, pa je poslije toga prestala potreba za jednostavnim ručnim zvonjenjem.

O nošnji i oblačenju
Na Ivandan su mještani, kao i u drugim svečanim prilikama oblačili najbolje i najljepše što su imali. Ovdje ne možemo govoriti o tipiziranoj narodnoj nošnji u Ričicama, kakvu susrećemo u nekim drugim selima Dalmatinske zagore, ali su oblačenje žena i djevojaka, uz ostale odjevne predmete, karakterizirala barem tri nezaobilazna i prepoznatljiva detalja na njima.
Tako se na tamnu modru ili suknju, koja je uvijek svojom dužinom sezala do ispod koljena, oblačila traversa (pregača), koja je imala dva džepa i vezivala se otraga preko modre svilenim vrpcama (kurdelama), te na leđima ječerma. Traversa je bila jednostavna i praktična pregača s crveno bijelim prugama, (do šezdesetih godina prošlog stoljeća) dok ju nije iz svakodnevne uporabe istisnula modernija traversa, od crnog platna ili šantina. Ječerma se radila od crnog sukna i svojom je dužinom prekrivala modru. Po rubovima i šavovima bila je ukrašena komadima raznobojne čohe i pletenim vunenim vrpcama. Iznošenu, tj. staru ječermu, žene i djevojke su koristile kao podmetač ispod brimena. Udane su i starije žene na glavi imale šudar ili krpu (maramu), i nosile su je uvijek, bez obzira na godišnje doba. Kosu su dijelile po sredini glave i plele pletenice koje su onda omatale oko glave. Šudar (krpa) je rubac ili marama kvadratnog oblika koja se presavijala u trokut te vezivala ispod brade. Djevojke su se od udanih žena razlikovale po oglavlju.
Krpe su nosile za hladnijeg vremena, te njene krajeve vezivale na zatiljku glave. One su kosu najčešće plele u jednu ili dvije nejednake pletenice, (razdjeljak su radile na jednoj strani glave) već prema gustoći i dužini kose, te ju ukrašavale vorketama ili špijodama (igle za učvršćivanje kose). Za neke su svečanije prigode djevojke kosu uplitale oko kakve obojane ili ukrasne vrpce koja se zvala uplitnjak, a na čelu i ispred ušiju izvlačile su čuperke kose koje su kovrdžale, tj. koviljale. Rećine (naušnice) su također bile gotovo nezaobilazan ukrasni detalj kako kod djevojaka tako i kod udatih žena. Zimi su žene obuvale debele vunene čarape koje su sezale do koljena, a na stopala vunene nazuvke (terluke) koji su često bili ukrašeni raznobojnim nitima.
Preko bijele dugačke košulje oblačile su crnu suknenu haljinu (aljinu), dugih rukava, koja je sprijeda bila razrezana i na prsima se kopčala metalnim kopčama (sponama). Muškarci su nosili gaće (hlače) od tvrdoga valjanog sukna, uskih nogavica, koje su bile razrezane desetak centimetara u donjem dijelu, bijelu lanenu košulju s ravnim ovratnikom, te tamnu jaketu (sako) s rukavima, a na nogama su imali suknene bičve.
U zimskom su periodu iznad košulja muškarci oblačili neku vrstu prsluka, koji se zvao «prisumitač» (naziv je dobio po načinu preklapanja jedne strane preko druge), a iznad čarapa su oblačili buzavce ili napršnjake (kratka pletena obuća, koja je sezala do gležnja). I kod muškaraca se razlikovala svečana (misna) od svakidašnje odjeće. Tako su misne muške gaće (šaićene) bile izrađene od modre ili zelene čohe. Nezaobilazna je gotovo u svim prilikama bila zovnica, koju su nosili svi, od staraca, žena do djece. I zovnica se, kao i većina odjevnih predmeta izrađivala od domaće vunene pređe, na koju se stavljala uzica radi lakšega nošenja preko ramena, te kao ukrasi, okrugle kitice izrađene iz raznobojnog konca.

Sve do pedesetih godina prošlog stoljeća, karakteristična obuća muškaraca i žena bili su tzv. opanci oputaši, koje su ljudi sami izrađivali od goveđe ili svinjske i ovčje kože. U Ričicama su žene bile vještiji izrađivači ove vrste obuće, nego muškarci, a to se ujedno smatralo ženskim poslom, pa su se rijetki muškarci upuštali u izradu opanaka.
Mukotrpan je i težak bio rad na izradi opanaka-oputaša. Najprije je trebalo dobro očišćenu (goveđu ili ovčju) kožu posoliti i namazati sa smjesom od kukuruznog brašna, čađe i pepela (da se izvuče što više vlage), te posušiti i dobro ostrugati dlake. Za donji dio ove obuće (potplat) rabila se goveđa ili svinjska koža, a za gornji dio, ovčja koža. Za suhi, ljetni period su se izrađivali opanci od svinjske kože, a za vlažnije i kišovitije vrijeme, od goveđe kože. Goveđa se koža prije sušenja morala izrezati na manje komade, dostatne za jedan potplat, radi kasnije jednostavnije obrade.
Za gornji se dio opanaka ovčja koža izrezivala na tanke trake, te se namakala u vodi. Zatim se pomoću vretena usukivala u oputu i premazivala lojem ili voskom.
Bez drvenih kalupa posebno napravljenih za ovu vrstu obuće, teško da bi itko uspio izraditi dobre i kvalitetne opanke-oputaše kakvi su se nekada izrađivali i nosili. Kasnije su ljudi, kad su to financijske prilike dozvoljavale, počeli kupovati i nositi opanke kajišare, slične oputašima, samo što su gornji dijelovi bili napravljeni, kako i sam naziv govori, od kajiša.

httpv://www.youtube.com/watch?v=oDkd1L1nGmk

Zahvala za tekstove i teme Vinku Paviću i portalu IMOArt

The post Narodni Običaji za Ivandan (Sv. Ivana) appeared first on Narodni.NET.