Odnos nove obitelji prema nevisti koja ni nakon dvije-tri godine braka ne bi ostala trudna vidljivo se mijenjao. U obiteljima koje bi se polako pomirile sa sudbinom, žena bi postala predmet žaljenja, dok je u drugima bila izvrgnuta ruglu i napadima. U odnosu prema njoj odlučujuću je ulogu imala svekrva. Ona koja ne bi prihvatila činjenicu da neće imati naslidnika, nagovarala bi sina, pa je on obiteljsko nezadovoljstvo riješavao vrijeđanjem, grubošću i postupnim zanemarivanjem supruge. Tomu treba dodati i pogrdne nazive koji su upućivani ženama bez djece, kao što su neplotkinja, šćirka ili jalovica. Ovisno o jačini pritiska i o materijalnim mogućnostima obitelji, žene su se odlučivale tražiti pomoć, pa su ili tajno ili u dogovoru s mužem odlazile babicama, seoskim ženama koje su liječile travama, pravim travarima po Bosni i Hercegovini, ili liječnicima u gradove: Žene bi se vele mučile da dobiju dicu. Najviše bi se kadile s nikin travan, ćulile na vidru doklen se voda ne oladi. I tako svaki dan:

sakrij se u kantun da te kogo ne vidi, pa čuli i moli Boga da ti se smiluje i da ti da da ostaneš zbabina.

Bilo je žena koje su odlazile svećeniku po blagoslov, ili se zavitovale nekom svecu, a zauzvrat bi se, ovisno o materijalnim mogućnostima, obvezale platiti misu ili odnijeti vrijedan poklon u crkvu koja je nosila svečevo ime, imala njegov kip ili sliku. Neke su žene zavit ispunjavale tako što su bosih nogu prelazile kilometre kamenih staza od kuće do svetišta. Bosonogi zaviti zbog neplodnosti najčešće su se davali Gospi, pa bi se za blagdana više takvih žena viđalo u svetištima u Sinju i Vepricu i sličnim svetištima.  Bilo je žena koje su zavit ispunjavale puzeći na koljenima oko Gospina oltara, crkve ili svetišta. No zavit se nije samo davao zbog neplodnosti. I muškarci i žene odlučivali su se na nj vjerujući da će im to pomoći da riješe nevolje u koje su zapali. Osim liječenja travama i lijekovima, blagoslova i zavjeta, tražila se i pomoć gatara, što starije žene nisu odobravale jer su držale da gatanje može više naškoditi nego pomoći.

Uzroci ženine neplodnosti objašnjavali su se na više načina. Iako je većina prihvaćala vjerovanje daje to Božja voja, u pravilu se tvrdilo daje to do žene, a ne do muškoga. Negdje se izričito spominjala Božja kazna za prijašnji grij mladog para ili njihovih obitelji. Bilo je i onih koji su ostale uvjeravali da do neplodnosti dolazi od krvi, jerbo nije svačija krv jednaka, pa se muško i žensko ne mogu sastat. Jedna je kazivačica kao dokaz tomu navela priču o bračnom paru iz Zagore koji je između dva rata dugo bio bez djece. Muž je, nezadovoljan što nema nasljednika, naspravija dite kumi. Povrijeđena njegovim postupkom, žena je utjehu potražila u susjeda pa je uskoro i ona ostala zbabina.

Zbog velike važnosti koju je rađanje imalo u seoskim zajednicama, moglo bi se očekivati daje tijekom trudnoće žena bila zaštićena i pošteđena svojih uobičajenih poslova. Kazivači tvrde da je bilo obitelji koje su trudnu snahu pazile, ba bi je čak i svekar nadgledao i upozoravao da se treba čuvati nepotrebnog napora riječima: Bog ti da, imaj pamet, ćerce, znadeš šta nosiš u torbi. Ako joj svekrva nije bila zla i nerazumna, trudnica bi bila oslobođena težih fizičkih poslova i dužih stajanja na nogama. No, odnos prema njoj nije samo ovisio o ćudima svekra i svekrve nego i o nizu drugih čimbenika. Među najvažnijima bili su brojnost šire i uže obitelji i zdravog potomstva, poglavito muške djece. Tako se u pravilu i u brižnim obiteljima znatno manje pazilo na trudnicu ako je obitelji već imala jato diverove diče, ako žženi to nije bilo prvo dijete i ako je bila zdrava. Ni sama žena nije se usuđivala tražiti poštedu. Da izbjegne sramotu prid sviton, šta od velika droba, šta od grija linosti, prvih nekoliko mjeseci se okolo droba pritezala prid svekrom i svekruvon i do zadnjeg časa radila što više može, pa se dešavalo da iskrcava brime i rađa dite.

Takav je odnos prema trudnici bio i dijelom posljedica vjerovanja da joj pošteda od redovitih poslova može više naškoditi nego pomoći, posebice pri porodu: Ili je zdrava, pa rodi, ili nije, pa pobaci. Ko je moga stat i počiniti.Nedostatak zdravstvenih savjeta za zaštitu trudnoće u današnjem smislu nadomještao se nizom pravila. Ona su se oslanjala na vjerovanja kojih se u prvoj polovici stoljeća još držala starija generacija. Tako se gotovo svaka obitelj trudila zadovoljiti trudničine želje za određenom vrstom hrane. Vjerovalo se, naime, da materina žeja izađe ditetu i da se ono može roditi s velikin ušćipkon ili orajon po tilu, ili nekim drugim bijegon, ako je upravo to ona poželjela i potom se nezadovoljena mašila za tijelo. Starije su žene još savjetovale trudnicu da ne ubija zmiju, jer bi u protivnom mogla roditi šarasto dijete i da izbjegava susrete sa štringama, tj. sa ženama zlih očiju, za koje se držalo da mogu naudit plodu.

Druga skupina vjerovanja odnosila se je na prenatalno određivanje dječjeg spola. Najčešće se nagađalo po položaju droba i po izgledu lica. Ako je trudnica nosila nisko, imala maćano lišće i ako je dijete oživjelo na desnoj strani, vjerovalo se da će roditi žensko i obratno, ako joj je trbuh bio visoko, a lice joj bilo čisto i ako je dijete oživjelo na lijevoj strani, tvrdilo se da nosi muško.

The post Dalmatinske trudnice i rodilje te njhov način života appeared first on Narodni.NET.

Krajem ožujka pojedine su obitelji upućivale svoja stada na ljetnu ispašu, gdje su bili planinski stanovi. Stada su povjeravali kćerima u dobi između završetka školovanja i udaje koje su se tijekom djetinjstva pokazale kao dobre čobanice. U selu se držalo da u ispašu triba posla divojku ka dođe pameti, jer je osim čuvanja ovaca ona morala znati sirit, posaditi krumpir i zelen, žeti travu i skupljati sijeno, plesti i kuhati. Prije odlaska majke bi čobanicama predale torbu s hranom i odjećom, poškropile i’ kršćenon vodon i blagosovile. Putem bi kupile tuđe ovce za ljetnu ispašu i glasno se opraštale od mještana.

Život čobanica

Čobanice su živjele na planini u stanovima, nastambama s jednom prostorijom koje su se gradile od naslaganog kamena, suhozida, i prekrivale snopovima slame. Unutra se nalazio ograđen prostor za spraćanje bravi po noći, komin i jasle. Jaslama su se zvale grede iznad prostorije koje su služile za odlaganje sijena i za spavanje. Pored stanova bili su torovi u koje su se bravi spraćali za podnevne žege. Glavna zadaća čobanica za rabotni dan bila je čuvanje ovaca i sirenje. S mužnjom i sirenjem mlijeka započinjalo se u zoru. Poslije sirenja pustile bi stado po planinskim pašnjacima. Štacije za pašu redovito su se mijenjale kako bi se trava mogla brže obnoviti. Stado se vraćalo u tor prija žege i ponovno puštalo od tri sata poslije podne do sumraka. Subotom se jedna od čobanica spuštala u selo noseći hranu za obitelj i otuda vraćala nakon nedjeljne mise sa stvarima koje su bile potrebne u planini.

Ostali poslovi djevojaka

Uz čobanovanje djevojke su preuzimale pranje robe na depozitu, odlazak po drva, pruće, travu ili šušanj. U svezi s tim jedna od kazivačica se prisjeća: Svaki se list kupija di god se odilo. Na jednu vrvu skupi suve masline, na drugu suve borovine, na treću planinskoga šušnja, nameti mažu i s vr toga stavi grana ili pruća, unda uprti na kosti i dotraj doma. Zimi je djevojke čekala priprema vune i pletenje. Oprana se vuna izvlačila iz vrića, ćepukala među . rukama, gargašala da se rastrese, potom vezivala na kudiju i prela neprestanim okretanjem vretena, te konačno namatala u klupka Osim kućnih poslova djevojke su često odlazile sa starijim ženama po hranu u gradove. Jedna kazivačica svjedoči o umoru dolasku s puta: Otiđi u grad, donesi vriću kumpira na kostma pa unda vako odaj na rukan uza skale do posteje di ćeš lec.

The post Poslovi i život dalmatinki u prošlosti appeared first on Narodni.NET.

Dalmatinski krš

S druge strane Dalmatinska zagora kao naziv je postao poznat i „službeni“ naziv jednog područja koji se koristi u mnoge svrhe uključujući i turističke propagandne materijale. Uvođenjem naziva Dalmatinska zagora, obuhvatilo se područje koje je zaostajalo razvojem za ostalim krajevima, tako da je taj naziv implicirao na siromaštvo i zaostalost u razvoju cijelog kopnenog dijela Dalmacije a neki će tvrditi i graničnih područja BiH. Dok se priobalje iza II. sv. rata razvijalo industrijski i turistički, kopneni dio Dalmacije koji je teritorijalno definiran kao Dalmatinska zagora, neopravdano je ignoriran od tadašnje države.

Danas se kroz sve cjeline Dalmatinske zagore mogu vidjeti posljedice takve politike, od vrlo niske naseljenosti tih područja (depopulacije) do zapuštenosti kulturnih, poljoprivrednih i gospodarskih dobara. Iako se današnja država trudi oživjeti i podignuti na noge Dalmatinsku zagoru, te se vide pomaci, ipak će biti vrlo teško vratiti raseljeno stanovništvo, napuniti škole djecom, osigurati radna mjesta da bi Dalmatinska zagora zasjala u punom sjaju i ljepoti kakvu zaslužuje i teritorijalno i povijesno.

Nažalost, i dan-danas je za pojedince iz ostatka Hrvatske, Dalmatinska zagora ili Zagora sinonim za siromaštvo, zaostalost i nerazvijenost te se prema njoj odnose oholo, podcjenjivački pa čak i s uvredama. Veliku ulogu pri uvođenju pojma Dalmatinske zagore kao siromašnog kraja  imaju mediji.

Govor Dalmatinske zagore je štokavsko-ikavski koji se proteže i na susjednu BiH. U današnje vrijeme stanovništvo Dalmatinske zagore odlično poznaje književni jezik ali se i dalje služi svojim dijalektima. U Dalmatinskoj zagori ima više dijalekata koji se razlikuju od područja do područja. Zbog uvriježenog i rasprostranjenog shvaćanja Dalmatinske zagore kao kulturno, gospodarsko i povijesno zaostalog, pasivnog, neukog i siromašnog područja bivše Jugoslavije koje je pripadalo Hrvatskoj vremenom se počeo forsirati dijalekt razvijenijih i urbanijih područja kojima je kako-koji dio gravitirao. Preuzimanjem tuđeg dijalekta (npr. splitskog) bilo je rasprostranjeno iako spontano. Mijenjanjem dijalekta mladi ljudi su pokušavali i na taj način skriti pripadnost Dalmatinskoj zagori, odnosno izbjeći predrasude o siromašnom, nepismenom i zaostalom podrijetlu. Proračunatom politikom području i stanovništvu kopnene Dalmacije iza II. sv. rata, učinjena je velika materijalna, gospodarska, tradicijska, kulturna i socijalna šteta. Generacije mladih naraštaja su osjetile „politiku – Dalmatinska zagora“ te je veliki broj napustio svoje domove i zauvijek otišao iz Dalmatinske zagore. Danas zahvaljujući samostalnoj Hrvatskoj stanovništvo se u potpunosti vratilo svom dijalektu te se opet može čuti izvorni govor ovih područja.

Za ljude u Dalmatinskoj zagori može se kazati da imaju dinarski mentalitet. Iako ne treba generalizirati u tom dinarskom mentalitetu živi i hajdučki element. Kao glavno mjerilo vrijednosti u dinaraca je junaštvo. Krški kraj i surov život čovjeka Dalmatinske zagore učinio je različitim od žitelja primorskih krajeva. Dinarske obitelji su tradicionalno bile patrijarhalne.

 Kultura

Dalmatinska zagora obiluje kulturnim događanjima i proslavama od kojih je u Hrvatskoj i diljem svijeta najpoznatija Sinjska alka koja se već stoljećima održava svakog kolovoza u Sinju. Slijede: Imotska sila, S Tinom u Vrgorcu, Glumci u Zagvozdu, itd. Najpoznatiji folklor Dalmatinske zagore je ojkavica, rera, ganga i šijavica.

Dalmatinska zagora danas

Do prolaska i otvaranja autoceste Zagreb – Split – Dubrovnik, dijelom Dalmatinske zagore glavna prometnica je bila stara Napoleonova cesta ( građena 1808.godine ), tako da možemo govoriti i o prometnoj izoliranosti mjesta na tim prostorima pa i na taj način dočarati nekadašnju politiku prema kopnenoj Dalmaciji.

Veći dio Dalmatinske zagore je tek nakon osamostaljenja Republike Hrvatske i završetka Domovinskog rata dobio vodovodnu mrežu. Do tada su krški krajevi oskudijevali vodom za piće i higijenu a voda za natapanje bila je luksuz.

Stočarstvo u Dalmatinskoj zagori kao privredna grana je izumrlo, što je opet posljedica iseljavanja stanovništva.

Bez obzira na prerasude koje su ih pratile ne tako davno, stanovništvo Dalmatinske zagore samo svojom upornošću i voljom od nepismenih i neukih ljudi postali su mahom pismeni, školovani, a mnogi od njih su i priznati stručnjaci u cijelom svijetu.

Značajnijim ulaganjima i naporima kako Hrvatske države, raznih udruga i društava tako i pojedinaca, danas Dalmatinska zagora pokušava izići iz gospodarske zaostalosti.

Nažalost, i danas je činjenica da će mnogi prozivati u prvom redu državne vlasti za ulaganja u Dalmatinsku zagoru, s kritikom o uzaludnom bacanju „para“ u ništa.

Jedan od najvećih muzeoloških projekata u Hrvatskoj bio je „Dalmatinska zagora – nepoznata zemlja“ na kojem je izloženo oko 3000 eksponata iz svih razdoblja života Dalmatinske zagore od prapovijesti do danas. Izložbom je obuhvaćeno područje od Krke i Zrmanje do Neretve. Oko 90% izloženih eksponata potpuno je nepoznato javnosti pa i stručnjacima. “Izložba ispravlja pogrešne predodžbe da je Dalmatinska zagora povijesno i kulturno zaostalo, jalovo, krševito, pasivno i siromašno područje Hrvatske, tek s folklornim identitetom, nešto potpuno različito od urbane dinamike susjednih razvijenih primorskih gradova”.

The post Dalmatinska zagora appeared first on Narodni.NET.