Na sam su se Badnjak ukućani rano ustajali, a žene su napravile božićni objed, pospremile dom i spravile nemrsnu hranu za večeru, budući da se na Badnjak posti. Uglavnom se jela riba, često bakalar, pekao kruh koji bi bio na stolu sve do blagdana Sveta tri kralja, a njegova je veličina simbolizirala obilje naredne godine. Muškarci su pak hranili stoku koja je također trebala biti spokojna zbog božićnih svetkovina, a također su pripremali drva za ogrjev i nabavljali hranu koju bi domaćice potom pripravljale. Nakon večere odlazilo bi se na tradicionalnu misu, tzv. polnoćku, na kojoj bi se dočekao Božić.

Badnjak i slama

Stari je običaj bio unijeti na dan prije Božića tri velika panja koja simboliziraju Sveto Trojstvo i postaviti ih pored ognjišta. Iz njihove vatre palile su se svijeće, a često bi se u vatru u kojoj su ti panjevi gorjeli dodao dio gozbe i pića, a njihova bi vatra trebala donijeti mir i dobro ukućanima. Badnjakom se nazivao i samo jedan veliki panj ili pak velika zelena grana koju se obično prislanjalo uza zid, bilo s vanjske, bilo s unutarnje strane doma. Kad bi otac obitelji unosio badnjak, čestitao bi ukućanima koji bi mu potom uzvraćali.
U kuću je obično otac obitelji unosio slamu koju bi se rasprostrlo po podu, simbolizirajući Isusovo rođenje u staji na slami. Slama bi se postavila pod stolom pjevajući božićne pjesme. Često su žene izvlačile slamke, koja bi uhvatila dužu, imala bi veću i bolju preslicu. Od ostatka slame pravili su se vijenci i snopovi koji su simbolizirali plodnost i dobar urod ili bi se slama postavila na stol prekrivena, najčešće bijelim, stolnjakom. Na slami se sjedilo i pričalo sve do odlaska na misu polnoćku, a često se po noći na njoj i spavalo, simbolizirajući samog Isusa.

Božićno drvce

Premda je kićenje božićnog drvca star običaj, u hrvatskim krajevima on nije bio raširen sve do sredine 19. stoljeća, uglavnom utjecajem njemačke tradicije te prostorno-političkih dodira. Bez obzira na to što kićenje drvca nije bilo rašireno, domovi su se prije svejedno na Badnjak kitili cvijećem i plodovima, a posebno zelenilom, a to su najčešće činila djeca. Isprva su se kitila bjelogorična stabla, a poslije zimzelena, i to voćem, najčešće jabukama, ali i šljivama, kruškama te raznim slasticama i ukrasima izrađenim od papira, najčešće lanci te razne niti.
Ispod drvca redovno su se stavljale jaslice, izrađene najčešće od drva. Isprva su bile samo u crkvama i kod imućnijih ljudi, a često je postojalo “nadmetanje” tko će napraviti ljepše jaslice.

Božić

Na Božić se često odlazilo na tri mise, za početak na polnoćku na sam Badnjak na kojoj bi se dočekao Božić, zatim na ranojutarnju misu zornicu, tzv. malu misu gdje se obično pričešćivalo, a na poldanicu ili velu misu odlazilo se po danu. Na mise su djevojke često odlazile u različitim svečanim haljinama.
Žene su dan prije pripremile bogati božićni jelovnik, a ručak je bio svečan i bogat te je za stolom okupljao cijelu obitelj. Jelo se voće, povrće, meso, razne pečenke, kruh, hladetinu, peciva i brojna druga jela.
Poslije ručka odlazilo se čestitati rodbini i prijateljima, a potom ostalim mještanima. Koledanje ili čestitarenje činilo se pjevajući tradicionalne božićne pjesme, a čestitare bi se često darivalo. Mladići su djevojkama često kao tradicionalni božićni dar darivali tzv. božićnicu, ukrašenu jabuku. Prvi posjetitelj koji bi posjetio kuću na Božić, tzv. polaznik ili položar, trebao bi biti zdrav, krepak, veseo što bi domu donijelo srećo, a često su se unaprijed domovi dogovarali o “slučajom” posjetitelju da se ne bi izazvalo nesreću. Ako bi pak na Božić padala kiša, vjerovalo se da će uroditi sve što se okopa motikom.

Poslije Božića

Naredni su blagdani također imali svoje običaje. 26. prosinca, na blagdan Svetog Stjepana, čestitao se imendan istoimenim osobama (Stjepan, Stjepko, Stipe, Stipo, Stjep, Stijep, Štef, Štefica, Stjepka, Stipica itd.) pjevajući božićne pjesme. Na Svetog Ivana, narednog dana, blagoslivljalo se vino, a slama se iznosila iz doma i postavljala na voćke da bi bolje rodile naredne godine. Na dan Nevine dječice narednog se dana često vršilo tzv. šibanje, kad bi se ljudi lagano udarali vrhovima šiba, obilježavajući bol ubijene dječice. Na misama su se blagoslivljala djeca. Na Novu godinu međusobno bi se čestitalo, ali bi ugođaj bio manje intiman za razliku od božićnog.
Svršetak dvanaestodnevnice, dvanaest božićnih dana, blagdan je Sveta tri kralja ili Bogojavljenja. Na taj se dan spominjemo triju mudraca koji su darivali Isusa, odlazi se na misu, skidaju se ukrasi te završava blagdansko razdoblje. Blagoslivljaju se kuće za narednu godinu, a blagoslovljenom su se vodom blagoslivljali i vrtovi te buduće ljetine. Često su božićne pjesme pjevali tzv. zvjezdari odjeveni u tri kralja noseći zvijezdu.

The post Božićni običaji i Božića tradicija u Hrvatskoj appeared first on Narodni.NET.

Uskrs je, svakako, najstariji i najsvečaniji kršćanski blagdan, te ujedno i centar crkvene godine. Neki pučki običaji o Uskrsu sadržavaju i pretkršćanske elemente isprepletene s novijim kršćanskim, magijsko simbolične radnje, kao i vjerske običaje stopljene u narodnoj tradiciji.

Razdoblje od tjedan dana, neposredno prije Uskrsa, u kojem se slavi spomen posljednjih dana Kristova života na zemlji, njegove smrti i uskrsnuća je Veliki tjedan.
Nedjelja prije Uskrsa ili šesta korizmena nedjelja, u katoličkom se kalendaru slavi kao Cvjetnica ili cvitna nedilja, kao spomen na Kristov ulazak u Jeruzalem. Crkveni obred ili Euharistija na dan Cvjetnice, slavio se kao i svugdje u katoličkom svijetu, samo su se neki pučki običaji ponegdje razlikovali. Na taj se dan u crkvu nose palmine ili maslinove grančice, a kod nas su u nedostatku tih, ljudi nosili neku drugu, procvjetalu, granu, koju su kasnije zaticali iznad prozora, za grede, za raspela itd., da štiti kuću od udara groma, a ukućane, kroz godinu, podsjeća na mir i ljubav.Ujutro je bila obaveza umivanja u cviću. -U kajin bi se stavilo nekoliko ljubičica, latica kaćuna, ili kakvoga drugog cvijeća, kojega bi dan ranije ubrala djeca. Zatim bi se kajin s vodom i cvijećem nakratko iznosio pred kućna vrata (da se anđeli umiju, tj. prerano umrla djeca), a onda bi se svi ukućani tako izredali, umivajući se u tom cvijeću (zbog lipote i čistoće obraza u Korizmeno vrime). Na Veliki su se četvrtak užad crkvenih zvona «vezala», te tako ostajala, bez zvonjenja do Velike subote. Na Veliku se subotu kuhaju i bojaju jaja. To je najrasprostranjenija i najpoznatija uskrsna tradicija diljem Europe i ujedno, najprihvaćeniji simbol najvećeg blagdana Katoličke crkve, tj. života, plodnosti i obilja. Bojenje i ukrašavanje jaja poznavali su još stari Germani, Slaveni, pa onda i Hrvati. Naravno da ranije nije bilo umjetnih boja, pa su se ljudi snalazili na druge načine. Jedan od najsigurnijih i najjednostavnijih postupaka bojenja jaja, a koji se kod nas najviše rabio je onaj pomoću ljuske od kapule i komadića hrastove kore. Naime, jaja se kuhaju dvadesetak minuta u vreloj vodi u koju smo dodali malo kvasine i žličicu soli (da ne puknu), zajedno s ljuskom od kapule, ili komadićima očišćene hrastove kore, te tako poprime blijedo-crvenkastu, odnosno svjetlosmeđu boju, a potom se namažu slaninom da dobiju odgovarajući sjaj. Jaja su se ukrašavala i tako da se tvrdo kuhana jaja malo ohlade, oblijepe manjim, ovlaženim listićima djeteline, listovima mrkve ili laticama kakvog cvijeća, te umotaju u tanku žensku čarapu i ostave u boji desetak minuta. Nakon toga se posuše i opet namažu slaninom kako bi dobila visoki sjaj, a na njima ostanu lijepi i vidljivi cvjetni motivi.
Jaje je simbol cikličke obnove prirode i ponovnog rađanja, te se u kršćanstvu smatra simbolom novog života, pa otuda običaj ukrašavanja jaja. U nekim je krajevima Hrvatske i u svijetu ovo umijeće poprimilo karakter nelimitiranoga, istraživačkoga umjetničkog izražavanja, te se na tu temu organiziraju skupovi, sajmovi, izložbe, pa čak i škole ukrašavanja uskršnjih jaja.

U noći Velike subote, žene ili djeca nose jaja na blagoslov, s tim što je to u stvari blagoslov jela i što se sačuvalo do današnjih dana. Tako su blagoslovljena jaja bila, obavezno, prvo jelo koje su ukućani konzumirali na Uskršnje jutro. Ništa se od blagoslovljenog jela nije smjelo bacati. Ako je slučajno što preostalo da se nije pojelo to se dalo domaćem blagu ili se bacalo u vatru da izgori. Simbolika jaja sačuvala se i u pučkom vjerovanju. Vjerovalo se, naime, da jaja snesena na Veliki četvrtak mogu ljude štititi od nekih bolesti (križobolja), a ljuska se oguljenih jaja bacala na tek zasijane oranice. Na dan Uskrsa djeca i odrasli muškarci nosili bi tvrdo kuhana jaja sa sobom u crkvu, te se poslije mise tucali jajima. Razbijeno je jaje pripadalo protivniku, a snalažljiviji su muškarci znali izliti jaje od gipsa, obojiti ga i na taj način protivnicima porazbijati jaja, sve dok prijevara ne bi bila otkrivena. Druga se Uskrsna nedjelja kod nas slavila kao Mali Uskrs, kad su se također kuhala i spremala jaja, samo u znatno manjim količinama.

The post Uskrsni običaji appeared first on Narodni.NET.

Slaveći mise Zornice narod je stvorio osobite adventske pjesme. Adventska pjesma Poslan bi anđel Gabrijel u stihovima proriče otajstvo Kristovog utjelovljenja i Marijinog bogomaterinstva.
Hrvatski puk adventsko vrijeme izričito usmjeruje Božiću nazivajući dane od Svete Katarine, prvo čelo Božića tako da božićni krug pučkih običaja koji započinje s vremenom Adventa, a završava Svijećnicom i danom Sv. Blaža. U novije vrijeme sve prisutniji znak Adventa, koji ukazuje na Božić i poziva na obiteljsku molitvu, je adventski vijenac, koji se plete od zimzelenih grančica, ali tako da nema početka ni kraja što označuje vječnost. U vijenac se umeću četiri svijeće koje označuju četiri razdjelnice u ljudskoj povijesti: stvaranje, utjelovljenje, otkupljenje i svršetak. Prve adventske nedjelje pali se prva svijeća i tako redom da do Božića gore sve četiri. Advenski je vijenac danas prihvatila gradska sredina, ali mu prijeti realna opasnost da preraste u puki ukras, da izgubi istinsku simboliku i snagu poziva na božićnu pripravu.
Nakon Svete Katarine slijede dani Svete Barbare (4. prosinca), Sveteog Nikole (6. prosinca) i Svete Lucije (13. prosinca) koji u pojedinim krajevima imaju istu ulogu početka kruga božićnih običaja. Likove Svetog Nikole i Svete Lucije često predstavljaju muškarci ili žene i obilaze domove donoseći darove djeci. Na Svetu Luciju običaj je da se noću osoba ogrnuta bijelom plahtom uputi po kućama darivajući djecu suhim smokvama, bademima, orasima i jabukama te plašeći nestašne mališane. Neposlušni pak pod jastukom pronalaze šibu kao opomenu da se poprave. U današnje doba ovu službu preuzeo je Sveti Nikola koji u čizmicu dobre djece stavlja slatkiše, a šibe dijeli njegov pomoćnik Krampus (simbol zlog duha ili vraga). Tradicionalni, stari hrvatski božićni dar bila je i ukrašena jabuka zvana božićnica, a darivali su je mladići djevojkama.
Jedan običaj koji se sačuvao do danas jest običaj sijanja božićne pšenice kao simbola obnove života i plodnosti. Na dan Svete Barbare ili Svete Lucije sije se pšenica, simbol života u katolika i pripravlja zelenilo za ukras kuće i stola kod svetkovanja Božića. Sam običaj pretkršćanskog je porijekla, ali danas ima kršćansku simboliku, a svrha mu je blagoslov ljetine. Zanimljivo je da ovog običaja nema u protestantskim zajednicama i velikom dijelu Europe pa je uz Portugal i južnu Italiju, on vezan još samo za hrvatsko podneblje. Do Božića pšenica lijepo naraste u posudi ispunjenoj vodom, te ukrašava božićni stol, dok tijekom božićnog vremena stoji pod borom, uz jaslice ili u kutu sobe. Da bi izgledala lijepo, pšenica se podrezuje i ovije hrvatskom trobojnicom, a u nekim se krajevima posred pšenice stavi jabuka te svijeće. Nakon Božića pšenica se daje pticama jer se ništa iz tog svetog doba ne smije baciti. Prema narodnom vjerovanju, gustoća iznikle pšenice, boja i sočnost njezinih vlati, predskazat će bolju ili lošiju žetvu iduće godine.
I dok se običaj sijanja pšenice sačuvao i u gradovima, dotle su i u selima gotovo nestali običaji unošenja badnjaka i rasprostiranje slame pod blagdanskim stolom u predvečerje Božića.
Badnjakom se naziva jedan a u nekim krajevima i tri velika panja, koja se unose u kuću na Badnju noć i stavljaju na ognjište. Taj običaj također je pretkršćanskog porijekla, ali je vremenom zadobio kršćanske oznake. Tri panja simbol su Svetog Trojstva, a njihovim se žarom pripaljuju sve svijeće u kući. Panjevima koji tinjaju obično bi se davalo malo od hrane s blagdanskog stola i vina koje se istom pilo. Vjerovalo se da će vatra velikih panjeva donijeti dobro cijelom domu i svim ukućanima.
Slama se kao znak Božića održala znatno duže od panjeva. Trenutak unošenja slame u kuću, što je obično činio glavni član domaćinstva, označavao je službeni početak proslave blagdana Božića. Unošenje slame i rasprostiranje po podu događalo se s izričitim naglaskom na događaj Božića, jer su redovito taj čin članovi obitelji pratili pjevanjem božićnih pjesama. Slama bi se rasprostrla po podu pod stolom, manji se dio stavljao na stol i pokrivao stolnjakom, a dio se klasja vezivao u snopove ili pleo u vijence. Nakon večere, svi bi ukućani od stola pošli do slame gdje bi sjedili i pričali do vremena polaska u crkvu, a u pojedinim se krajevima na Badnju noć nije spavalo u krevetu već na donesenoj slami. Slama razasuta po tlu bila je znak Isusova rođenja u štalici, dok je simbolika snopova i vijenaca vezana uz plodnost. Poslije blagdana tu su slamu smatrali blagoslovljenom i jamstvom dobrog uroda u vrtu i polju.
U Hrvatskoj se sve do 1850. nije običavalo kititi božićno drvce, iako je takva praksa u njemačkim pokrajinama postoji još od 16.st, a zanimljivo je da su prva božićna stabla bila bjelogorična. Tek učestalim pošumljavanjem u upotrebu ulaze crnogorična drvca. Stablo se nekada kitilo jabukama, narančama, šljivama i kruškama, pozlaćenim orasima i lješnjacima te slasticama od šećera i papira ili staklenim figurama ako ih je tko imao. Uza to, stavljani su papirnati lančići u bojama, zlatne i srebrne niti te lampioni i svjećice koje su se palile u najsvečanijim trenutcima. Iako se u Hrvata običaj kićenja stabla javlja relativno kasno, kićenje doma zelenilom od davnine je uvriježen običaj i dužnost koju su obično obavljala djeca. U primorskim krajevima običaj je bio da djeca kuću ukrase grančicama kadulje, bršljana ili borovim granama, a simbolika kićenja doma zelenilom označava životnu snagu suprotnu zimskom umrtvljenju prirode. Božićno drvce, a negdje zelene grane, su osobito vidljiv božićni simbol. Okićeni borovi stoje danas po gradskim trgovima i pred javnim zgradama. U kućama i u stanovima oni su središte oko kojega se okuplja obitelj i darivaju djeca na Badnjak ili na Božić. Premda se može uočiti pretkršćanska ili nekršćanska pretpovijest tog njihovog unošenja božićnog drva ili zelenila u domove, danas su neizostavan znak slavljenja Božića. U osobit događaj obiteljskog zajedništva spada kićenje borova u kući, a pod bor se redovito stavljaju i jaslice ili koji drugi znak Božića.
Jaslice, koje se stavljaju pod božićno drvce izravno ukazuju na događaj koji se proslavlja – noć Isusova rođenja i jasno označuju da se on rodio u štali. Nekada su se jaslice radile od gipsa, gline ili drveta, a nalazile su se samo u crkvama i bilo je pitanje časti napraviti što veće i vjerodostojnije jaslice. U njima su likovi Isusa, Marije i Josipa, pastira, trojice mudraca i njihove pratnje, a zatim vola i magarca te ovaca i deva. Prema nekim zapisima prve jaslice, u prirodnoj veličini napravio je Sveti Franjo još 1223. godine. Na jaslice ukazuje reljef Kristovog rođenja u luneti trogirske katedrale, djelo majstora Radovana. Najstarije danas sačuvane jaslice nalaze se u vrtnoj kapeli franjevaca na otočiću Košljun uz otok Krk. Načinio ih je nepoznati majstor u 17. stoljeću. U kućama se jaslice postavljaju tek od 19. st. U Hrvatskoj je poznato i koledanje uz nošenje jaslica, a početkom ovoga stoljeća jaslice postaju vrlo čest ukras crkvi kroz božićno vrijeme. Danas su jaslice našle mjesto gotovo ispod svakog božićnog drvca, jer su iz crkvi jaslice prešle i u kuće i stanove. Naravno, kućne jaslice su nekad vrlo skromne, bez mnogo likova, sadržajno upravljene samo na događaj u betlehemskoj štalici.
Od božićnih ukrasa spomenimo i svijeće koje imaju dvojaku simboliku: one su znak buđenja prirode i znak svjetla koje je Isusovo rođenje donijelo svijetu.

The post Zaboravljeni narodni običaji i stara narodna tradicija Božićnog vremena appeared first on Narodni.NET.

 Prije nekoliko dana vozeći se gradom nisam mogao a da ne primijetim kako su se po gradu već počela lagano paliti Božićna svijetla i kako polagano ali sigurno ulazimo u ono ludo vrijeme blagdana i božićne manije koja malo koga ostavi ravnodušnim.

Nakon tih nekoliko minuta koliko je trebalo da mi „sjedne“ kako je Božić pred vratima iako se čini kao da je jučer prošao shvatio sam i da ću uskoro dobiti poklone zbog čega me preplavio poznati osjećaj sreće i zadovoljstva koji je vrlo brzo zamijenio osjećaj očaja i škrgut zubi jer sam se sjetio da i ja drugima moram kupiti poklone.

Taj osjećaj očaja i škrguta zubi nije iz razloga što mrzim kupovati drugim ljudima poklone, jer volim, već zbog toga što čovjek više jednostavno ne zna što bi kupio, a kada konačno odluči mora se suočiti sa nevjerojatnim gužvama i redovima u svim mogućim trgovinama u cijeloj zemlji u kojoj navodno nitko nema.

Konzumerizam koji je zavladao je doista poprimio nevjerojatne razmjere i mjerilo sreće je postao broj poklona ispod jelke koja je sada već ljubičaste ili roze boje i čije je ukrašavanje postalo prava umjetnost, a jedino pravilo je „gledaj, ali ne diraj, mama je potrošila sedam dana namještajući svaku kuglicu“ dok jaslice pak izgledaju poput Sheratona sa potocima, bazenćićima i mostićima.

Osjećaj zajedništva je u potpunosti nestao, a jedini osjećaj koji je ostao je onaj napetosti, da ne bi slučajno napravili neki nagli pokret pa pomaknuli jednu od kuglica i tako izazvali opći kaos.

Danas kada pitate bilo koje imalo starije dijete što želi da ga dočeka na Božićno jutro ispod bora odgovor će u većini slučajeva biti Iphone, Ipad, Ipod ili jednu od sličnih I-stvarčica, vjerojatno zamišljajući Djeda Božićnjaka kako juri u zvijeri od saonica koju više ne pokreće nekoliko slatkih sobova već barem dvjesto pedeset konjskih snaga, a dugi popis dobre i zločeste djece je uredno uploadan u jednu od I-stvarčica.

Jedini službeni oblik čestitanja blagdana postao je onaj putem facebooka, twittera i sličnih „dnevnih boravaka“ u koje smo se svi preselili, dok smo za stvarni svijet ostali vezani jedino našim bakama i djedovima kojima je taj svijet nepoznat i čije smo priče kako je to prije bilo puno jednostavnije, ali i puno toplije odbacivali s čuđenjem i podsmijehom nesvjesni da su oni imali ono što mi vjerojatno nikada nećemo imati i da je to prava svrha blagdana: zajedništvo, toplina, povezanost, a ne tko je dobio više poklona i čija je jelka veća i ljepša.

The post Dolazi nam Božić!! appeared first on Narodni.NET.

Alkarska svečanost se održava u prvom tjednu mjeseca kolovoza i traje 3 dana. Prvi dan je natjecanje za Baru, drugi dan za Čoju a treći dan je vrhunac alkarske svečanosti – natjecanje za Alku.

Natjecanje se sastoji od gađanja „alke“ , gdje alkar u punom trku na konju kopljem mora pogoditi „u sridu“. „Alka“ je željezni obruč podijeljen na tri jednaka dijela dok je u sredini najmanji dio –  „srida“. Dva veća otvora nose po jedan „punat“ (bod) a jedan nosi dva „punta“ a pogodak kopljem u samu „sridu“ nosi tri punta. Pobjednik je onaj alkar koji sakupi najviše punata.

httpv://www.youtube.com/watch?v=qhF-reQB-es

U očuvanju tradicije održavanja Sinjske alke, sinjani su se pobrinuli da se svečanost stojećima održava u punom sjaju. Sinjska alka nije samo suhoparno natjecanje gađanja kopljem već je prava ceremonija s pravilima. Sinjani su do današnjih dana brižno sačuvali oružje, opremu i odoru iz tih davnih vremena koju svakog kolovoza alkari s svojim konjima i alkarski momci u povorci ponosno pronose kroz svoj Sinj. Tako se i Alka održava na ulici u gradu Sinju koja se nalazi ispod tvrđave, te se ulica svake godine posebno uredi, pripremi i prilagodi potrebama viteškog nadmetanja – Sinjske alke.

The post Sinjska Alka appeared first on Narodni.NET.

Drugi je pohod triju mudraca s istoka koji su se došli pokloniti malome Isusu donijevši mu darove, mirtu, zlato i tamjan. Na dan Bogojavljenja ili Sveta Tri kralja posljednji put pale se božićne svijeće i božićno drvce. Blagdanom  Sveta Tri Kralja zaključuje se središnji skup božićnih običaja. Toga dana se skidaju božićni ukrasi i u kući završava obiteljski božićni ugođaj. Tim danom završava se osobit period – tzv. “dvanaest dana”- dvanestodnevnica. I taj je blagdan obilježen počimanjem što se očituje blagoslovom kuća, koje obično počinje drugi dan iza Božića i traje do Sveta Tri Kralja. Sa svećenikom je obavezno išao jedan tutor i ministranti spremljeni u haljine. Svećenik je nosio križ dok su ministranti nosili kandilo, posudu sa tamjanom, zvono i svetu vodu. Svaki domaćin je pred kućom čekao svećenika. Ministranti su hodajući zvonili i pjevali „Narodi nam se kralj nebeski“. Nakon molitve i blagoslova obitelji, svetom vodom i mirisom tamjana svi ukućani poljubili bi svećenikov križ počevši s glavom obitelji. Poslije posvete domaćin je darivao svećenika novcem, a ministrante voćem, slatkišima i u novije vrijeme novcem. Djeca u obitelji dobivaju svete sličice . Tutor na ulaznim vratima kredom upiše znak i godinu blagoslova. Slično je i danas samo modernizirano pa i ministranti ne pjevaju, ne nosi se tamjan i mislim da se manje moli i sve u nekoj žurbi više izgleda kao neka formalnost, a sve manje svečanost i susret obitelji sa župnikom. Nekoć se blagoslovljenom vodom škropilo po kući, staji, vrtu, polju, pčelinjaku itd.

Kršćansko značenje blagoslova domova temelji se na božićnoj istini da se je Bog udomio na zemlji. Svećenik započinje blagoslovnu molitvu zazivom: “Mir kući ovoj i svima koji prebivaju u njoj!”. Po Božiću naši hramovi postadoše kuće, a kuće hramovi, jer se Bog okućio na zemlji da stanuje među nama, s nama i u nama. Blagoslov kuća stoga želi naglasiti da su naše kuće i stanovi obitavališta Božja i zazivlju da se Bog ne iseli iz naših domova. Stoga valja blagosloviti čovjeka, obitelj, da bi on sam, njegova obitelj i njegov svijet – bili dom Božji. Božićni krug običaja završava na Svijećnicu i blagoslovom grla na dan Svetog Blaža. Bez obzira na mnoštvo različitih običaja, s pravom se može reći da je Božić čisti obiteljski blagdan. U duhovnom svijetu Božić je mjera vrijednosti, mira, sloge, poštovanja doma, moralnih normi i obilja.

The post Sveta Tri Kralja appeared first on Narodni.NET.

Korizmenu četrdesetnicu sa svima navedenim blagdanima povezuje značenje prijelaza, priprave i pokore. Za ilustraciju pogledajmo što biblijski tekst kaže o djelovanju proroka Jone u Ninivi (Jona 3, 3-10):

Jona ustade i ode u Ninivu, kako mu Jahve zapovjedi. Niniva bijaše grad velik do Boga | tri dana hoda. Jona prođe gradom dan hoda, propovijedajući: “Još četrdeset dana. i Niniva će biti razorena.” Ninivljani povjeravaše Bogu; ogla-siše post i obukoše se u kostrijet. svi od najvećega do najmanjega.

Glas doprije do kralja ninivskoga: on ustade s prijestolja, skide plašt sa sebe, odjenu se u kostrijet i sjede u pepeo. Tada se po odredbi kralja i njegovih velikaša oglasi i objavi u Ninivi: “Ljudi i stoka, goveda i ovce da ne okuse ništa, ni da pasu, ni da vodu piju. Nego i ljudi i stoka da se pokriju kostrijeću. da glasno Boga zazivlju i da se obrati svatko sa svojega zlog puta i nepravde koju je činio. Tko zna, možda će se povratiti Bog. smilovati se i odustati od ljutoga svog gnjeva da ne izginemo?” Bog vidje što su činili: da se obratiše od svojega zlog puta. I sažali se Bog zbog nesreće kojom im bijaše zaprijetio, i ne učini.

U navedenome tekstu možemo prepoznati elemente korizmene priprave -pokoru, post. pokorničku odjeću, molitvu. Osobito je u prvim stoljećima kršćanstva korizma imala značenje pokorničkog razdoblja i priprave katekumena za krštenje. Po uzoru na izgon Eve i Adama iz raja, tada su ljudi javno okajavali teške grijehe i bivali izopćeni iz zajednice Crkve. Morali su odjenuti pokorničku odjeću, dobivali su znak križa pepelom na čelu, stari znak pokore. Na Veliki četvrtak pokajnici su primani natrag u crkvenu zajednicu. Vjerojatno iz solidarnosti sve je više ljudi sudjelovalo u obredu pepeljenja pokajnika, a nakon IX. i X. stoljeća, kad je javno pokajanje prestalo biti običaj, ostao je obred pepeljenja, za koji se već od XII. stoljeća koriste grančice posvećene na Cvjetnicu (Bieritz 1991:91, 96-97).

Korizmene propovijedi Vilhelma Švelca, svećenika zagrebačke nadbiskupije, nastale sredinom XIX. stoljeća, ističu pokorničko značenje korizme. Korizma je vrijeme spasenja, vrijeme milosti u kojemu Crkva “prizivlje grešnike 1 sebi i kriči: Činite pokoru, obernite se”. Znak križa pepelom na čelu opominje na pokoru i na sve što je Isus za ljude pretrpio; da bi bili dionicima Isusovih zasluga, ljudi moraju tijekom korizme činiti pokoru: nevolje i patnja put su pokore i svetosti (Švelec 1855:113-137).

I Važan element korizme je post. praksa koju susrećemo u različitim religijama svijeta. Post imade višestruko duhovno značenje: priprave za primanje Božjega duha. sredstva intenziviranja molitve, oružja u borbi protiv kušnje i slično (Bieritz 1991:94). On je. u kombinaciji s molitvom i dobrim djelima, osnovni element četrdesetodnev-ne korizmene pokore sve do danas (Zagorac 1988:122-26. Maračić 1991:10-12), premda se tijekom stoljeća njegov sadržaj znatno promijenio i u smislu količine (broja obroka) i kakvoće (njihova sadržaja). J

Unatoč promjenama u naglasku njezina sadržaja.[korizma je tijekom stoljeća zadržala obilježja prijelaznog razdoblja. Nekad je to bilapriprema i uvođenje kate-kumena te ponovno primanje grješnika u crkvenu zajednicu (Zagorac 1988:138). Kasnije korizma ima istaknutije značenje pripreme za duhovnu obnovu, prijelaza u novi život po Isusovu uskrsnuću. Stoga korizmena obilježja imaju i funkciju odvajanja od prethodnoga razdoblja – poklada, i funkciju uključivanja u sljedeće razdoblje

–    uskrsno. Čišćenje ljudi, kuće, okućnice i stvari početkom korizme simbolično je i stvarno odvajanje od prethodnoga stanja, a ujedno je i priprema, kao i molitva, pobožnosti i post za doba koje počinje Isusovim uskrsnućem. Može se reći da se, odvajajući se od svjetovnoga i uobičajenoga stanja, ljudi pripravljaju za sveto, ujedno se djelomično i sami sakralizirajući. Kulminacija priprave zbiva se na Veliki petak, u posebnim pobožnostima. velikome broju molitava, dobrim djelima i gotovo potpunome postu. |

U ovome se poglavlju prikazuju važnija crkvena obilježja korizme. Napose će biti riječi o crkvenim propisima i preporukama glede posta, o intenzivnijem vjerskom životu, o odredbama u svezi s veseljem, glazbom, plesom, svadbom. Crkvene značajke korizme čovjek je prenosio u svakidašnji život, prisvajao ih je i interpretirao, proževši njima cjelokupan život u tome razdoblju. Crkvena tumačenja korizme kao razdoblja pripreme očišćenjem, uzdržavanjem od mesa i općenito od jela. kao razdoblja žalosti i tuge, čovjek je simbolično i stvarno izražavao određenim radnjama: na početku stoji stvarno i simbolično čišćenje od prethodnoga razdoblja, a tijekom cijeloga razdoblja ističu se post, povećani broj molitava i pobožnosti, ozbiljnost i tuga iskazani tamnijom odjećom, uzdržavanje od plesa, veselja i zabave te odgađanje sklapanja braka.

Etnografski podaci ne mogu točnije pokazati koliko su ljudi doista živjeli po crkvenim pravilima. Oni najviše govore o poželjnom i očekivanom ponašanju. Tu i tamo građa upozorava na odmak, pa ćemo saznati da početkom XX. stoljeća u Jaskanskom prigorju mnogi ni za Vuzam nisu dolazili na misu (Rožić 1907:275) ili da je u Slavoniji u međuraću bilo godišnjaka koji su samo na Veliki petak odlazili u crkvu (Bogutovac 1971:129) ili onih koji se nisu odazivali na uskrsnu ispovijed (Markovac 1940:84). Leopold Rusan, župnik u Remetama kod Zagreba, žalio se od 1930-ih do 1950-ih godina na slab posjet vjernika crkvi na Čistu srijedu, slab posjet Božjem grobu na Veliki petak i na slab odaziv na pobožnost križnoga puta. Godine 1942. zapisao je da na korizmenoj ispovijedi nije bilo mnogo “pokornika” – lijepo je vrijeme odvelo ljude na poljske radove, a sve je veći broj onih koji na ispovijed odlaze u grad.

Ipak, i uz te zapise o propustima u održavanju korizmenih pobožnosti građa govori o iznimno velikome utjecaju Crkve na svakidašnji život i ponašanje u korizmi.

The post Opća obilježja korizme appeared first on Narodni.NET.

Dalmatinski pršut je gastronomski specijalitet nastao sušenjem na dimu i buri mesa stražnjih (ponekad i prednjih) nogu svinje. Zbog svog specifičnog okusa i neobičnog načina dobijanja smatra se jednim od najorginalnijih proizvoda hrvatske kuhinje a samim time je postao nezaobilazan dio ponude turističke, ugostiteljske pa i privatne ponude ne samo područja Dalmacije već i ostatka Hrvatske. Po okusu i načinu izrade sličan je istarskom pršutu, te nekim šunkama u sjeverozapadnom dijelu Hrvatske.

Prilikom odabira svinje za uzgoj ili kupnja iste a u svrhu dobijanja pršuta treba voditi računa o različitim mesnim karakteristikama pojedinih pasmina jer su različite po omjeru masnog i mišićnog tkiva. Smatra se da treba izabrati svinju križanaca svinje pasmine Yorkshire i Landras, težine od 120-180 kg jer ta svinja daje najbolji omjer.

Vrijeme kolinja ovisi od područja na kojem se vrši pa tako može biti od sredine studenog (Dalmatinska zagora) pa do siječnja ili veljače u narednoj godini dok se ne zadovolje određeni uvjeti jer treba čekati buru za kolinje i temperaturu do 10 °C zbog mogućnosti pojave muha i njihove sposobnosti da unište meso postavljanjem larvi.

Pršut je dio stražnje noge svinje od vrha bedrene kosti do početka gornjeg zgloba koljenice. Ovaj dio mesa spada u prvu kategoriju kvalitete mesnih dijelova svinje. “Pršut” dobijen od prednje noge svinje zove se plećka ili špaleta u nekim dijelovima Dalmacije ali to je meso druge kategorije što automatski rezultira i slabijom kvalitetom pršuta koji se dobije. Po rasijecanju mesa sa svinja treba odstraniti koljenicu od ostatka noge jer ona nije dio pršuta te nogu od trupa odvojiti na gornjem kraju bedrene kosti u samome zglobu zajedno sa pripadajućim mesom u ravnini trupa. Prilikom odvajanja pršuta od trupa svinje valja pripaziti da su rezovi što pravilniji jer se u nepravilno odrezanom mesu može javiti kvarenje.

Meso pršuta treba očistiti, oprati i soliti u čistoj prostorij, samo meso se soli na temperaturi do 10 °C i tako stoji 7-8 dana te se po potrebi dosoljava i ostavi se stajati još 10-ak dana za kojih se meso stavlja pod pritisak tj. tijeskanje da se iz njega ocijedi višak vode koju sol privlači na površini, te zaostala krv. Pri reguliranju težine za pritisak kod tiješnjenja valja pripaziti da ne puknu kosti unutar mesa jer će zbog toga nakon nekog vremena meso propasti. Prije stavljanja na sušenje meso treba zaštititi od kukaca tako da se pršut premaže mješavinom oštrog brašna, masti i papra, mljevene ljute paprike i luga (samo onog nastalog sagorijevanjem kvalitetnog drveta) ili lojem od svinje .

Nakon soljenja i zaštite pršuti se oko 70 dana lagano dime uz protok svježeg zraka (što hladnija temperatura prostorije) i izvor dima. Proizvodnja dima je najčešće od sagorijevanja drvene mase kvalitetnog drveta pri čemu se dobija specifična boja i aroma pršuta. Sušenje treba trajati barem 12 mjeseci a smatra se da najbolju kvalitetu pokazuju pršuti sušeni oko dvije godine.

Bura ima specifičan utjecaj na sušenje pršuta te je u početnoj fazi sušenja ključna jer tada pršuti imaju najveću količinu vlažnosti u sebi a bura ih isušuje na prirodan a neagresivan način. Za dobar pršut, osim bure, potrebno je i jugo jer na suhom zraku kora se presuši i puca, a sredina ostaje premekana a bura kad puše u zraku je vlažnost minimalna.

Pršut treba rezati isključivo nožem (a ne strojem za rezanje) kako bi mu se sačuvao okus. Idealno narezani pršut debeo je između 1 i 1,5 mm i trebao bi biti što dulji komad odrezan. Pršut se obični servira uz neku od tvrdih vrsta sireva, a posebno je cijenjen domaćin koji uz pršut servira Paški ili Livanjski sir. U Dalmaciji je kao delicija neizbježno serviran na gotovo svim pirevima te kulturnim i društvenim događanjima kao dio predjela ili švedskog stola. Postoji više “podvrsta” dalmatinskog pršuta a sve ovisno od kraja iz kojeg dolazi i to:

Drniški pršut (smatra se jednim najkvalitetnijim)

Hercegovački pršut

Sinjski pršut

s time da se tijekom godina zbog povećane potražnje i porasta proizvodnje pršuta određeni proizvođači istakli iznimnom kvalitetom i zbog toga na proizvedene pršute zasluženo stavljaju znak Izvorno hrvatsko te je uz sireve najzastupljeniji prehrambeni proizvod koji je dobio čast da nosi znak Izvorno hrvatsko.

The post Dalmatinski pršut, sve što niste znali! appeared first on Narodni.NET.

Kada sam sve to skuhao i odvojio od kosti, dobio sam 12 kg mesa za spravljanje smjese. Sve meso sam sjekao nožem na veće komade i tome dodao sol, začine i tekućinu u kojoj se kuhalo meso. Nakon što sam to dobro izmješao pristupio sam punjenju želuca smjesom. Želudac ne smije biti napunjen više od tri četvrtine svog volumena, a to zato da se može kvalitetno isprešati, bez opasnosti od njegovog pucanja.
Pošto se želuci napune, svi otvori zatvore, napravi  omča za ovjes,  švargli se stavljaju na opkuhavanje. Opkuhavanje traje sat do sat i pol, uz povremeno prekretanje i bockanje. Poslije opkuhavanja, švargli se umoče u čistu vrelu vodu i nakon toga se postavljaju na ravnu površinu na kojoj će se vršiti njihovo prešanje.

Preko njih se postavi ravna daska i optereti ih se sa 6-7 kg tereta po švarglu te se pristupi njihovom intenzivnom bockanju. Bockanje se treba obavljati sa pletaćom iglom ili štapićem za ražnjiće, a svaki ubod mora ići najmanje do sredine švargla u dubinu. Švargli trebaju ostati dva dana pod opterećenjem, a nakon toga se nose u pušnicu. Prije početka dimljenja, sa švargla treba odstraniti zgusnutu masnoću koja je ostala nakon prešanja i tada započeti s dimljenjem.

Prva degustacija mog ovogodišnjeg švargla je bila nakon 17 dana i osam dimova, a zaključak je da treba još 5-6 dana i dva do tri dima i onda ću ih vakumirati te tako vakumirane spremiti na hladno i mračno mjesto. Vjerujem da će njihova trajnost biti neupitna najmanje 60 dana od vakumiranja, što je sasvim u redu, jer napravljene količine za duži period ne bile ni dostatne.

Švargl – recept

1.    Kuhano meso 10 kg (glave cca 5 kg, srca cca 1,5 kg, jezici cca 1,5 kg, kožice cca 2,0kg)
2.    Sol         2,40 %  – 0,24 kg = 24dkg
3.    Paprika ljuta       0,4 % – 0,04 kg  = 4 dkg
4.    Biber mljeveni    0,4 % – 0,04 kg   = 4 dkg
5.    Želatina ( juha u kojoj se kuhalo meso) 1,5 L
6.    Svinjski želuda

Za materijal zahvaljujemo ladica.net

The post Što je švargla i kao je pripremiti? appeared first on Narodni.NET.

Pogledajmo Zdravkovu sušionicu u kojoj možemo naći puno praktičnih savjeta  oko sušenja i dimljenja mesa.

Kobasice mičem s dima nakon tri-četiri dima, kad poprime boju opalog jesenjeg lišća i kad se na njuh osjeti blagi okus dima. Prvo ih spustim u pušnici ispod nivoa dima i tu ostaju oko pet dana, a zatim, prebacujem ih u zidanu prizemnu prostoriju, zatamnjenu, ali s prozorom, koji  je zbog prozračnosti često otvoren na „kip“. Temperatura u toj prostoriji je oko 10 stupnjeva, a vlaga se kreće oko 70%. Kobasice koje su u crijevu 34-36mm mi jedemo već za Božić, a one 38-42 nastavljamo kad ove „sprašimo“.

Kulenove seke dimim oko osam puta i nakon toga ih prebacujem u istu prostoriju, gdje bi trebale odstajati u istim uvjetima bar još 60 dana. Kulenove seke spremam u prirodno crijevo tipično za tu kobasicu, a to je zapravo svinjsko izlazno crijevo promjera cca 50 mm koje kupujem kod našeg lokalnog mesara.

Kulenove dimim 12 puta i nakon toga ih skidam i prebacujem u istu prostoriju gdje su već skinute kobasice i kulinove seke. Prvo kušanje kulena ne može biti prije Uskrsa i to mora biti najmanji, a optimalno vrijeme je od srpnja pa do kraja godine. Kulen spremam također u prirodni ovitak, koji je u stvari svinjsko slijepo crijevo, a i njega kupujem kod našeg mesara.

Osim kobasica, kulena i kulenovih seka, radim i rolano carsko meso i sušenu vratinu. Rolanje carskog mesa se radi tako da se sa odkrojenog komada skinu rebra i koža, zatim se suho soli kao i drugo meso te se nakon deset dana urola i stavi u goveđe izlazno crijevo “poncakl” i navuče se mrežica. Isto se napravi i s vratinom. Prije rolanja ja napravim smjesu soli (1 kg), ljute paprike (15 gr.), slatke parike (35 gr.) i crnog mljevenog bibera (50 gr.) pa s tom smjesom dobro istrljam pripremljene komade.

Meso prije stavljanja na dim držim obješeno u prozračnoj prostoriji da se izvana prosuši, a nakon toga dimim svaki drugi dan po 5-6 sati. Dimljenje vršim pomoću jedne priručne pećice, koja se nakon rata djelila postradalim domaćinstvima kao ispomoć Crvenog križa. To je klasična „bubnjara“ kakve se često sreću u domaćoj izradi i nije ju problem napraviti.

Sam postupak ide tako da se najprije potpali  vatra i peć se natrpa zdravim bukovim drvima i kad se dobro razgori, zatvore se na minimum dovodi zraka, tako da unutar peći postojeća drva samo tinjaju i tom priliko stvara se bogat, dugotrajan i dovoljno hladan dim. Pred kraj dimljenja, kad ostane samo žera, ubacim još dvije „dunst“ flaše od tri litre piljevine i produžim dimljenje za još cca 1,5 sat.

Danas je ponovo red za dimljenje. Potpalio sam vatru oko 6 sati navečer i to će trajati do negdje 10-11 sati, a svakih sat, sat i pol odem vidjeti stanje. Moja pušnica je dosta velika, negdje 3×3 m i to mi omogućava da peć nije direktno ispod mesa pa se izbjegava da zbog velike temperature dođe do prenaglog sušenja vanjskih dijelova proizvoda koji se suše.

Ukoliko se površina prenaglo suši i uz pomoć dima se zatvore sve pore na površini, onemogućava se sušenje središnjih dijelova pa kod kulena i kulenovih seka dolazi do pojave šupljina u sredini i ostalih neželjenih pojava i promjena u izgledu i okusu istih. Drva za sušenje bi trebala biti suha, a što se tiče vrste, najbolja su od graba i bukve, dok hrastovina zbog tanina i crnogorica zbog smole, nisu preporučljiva, iako neki koriste crnogoricu zbog karakterističnog mirisa, ali bi to trebalo biti u minimalnim količinama.

Nakon što se vatra dostatno razgori zatavaram dovode zraka na minimum i tada počinje polagano i dugotrajno hladno dimljenje proizvoda u pušnici. Kad završi dimljenje, otvaram vrata na pušnici da se prozrači i tako ostavljam do slijedećeg dimljenja. Vrata mogu biti otvorena jer ne postoji opasnost od propuha jer je pušnica na tavanu, koji je dosta prozračan, ali nije otvoren i nema propuha na njemu.

Orginalni članak možetledati na ladica.net

Još jednom se zahvaljivamo u pomoći prikupljanja narodnih običaja našeg kaja.

The post Dimljenje i sušenje mesa appeared first on Narodni.NET.