U ovo vrijeme, kad se raznoraznim supstancama sumnjivog postanja sustavno trujemo i ispotiha ubijamo, valjalo bi se podsjetiti na tradicionalne vrijednosti i baštinske proizvode koji su, osim za osnovnu uporabu, znali poslužiti i kao istinska – likarija.

Na našem jadranskom podneblju postojao je kult konobe, te naše dobre čuvarice namirnica (u vremenima prije ere frižidera), ali i intrade svakovrsne. U toj kripti svakog dalmatinskog domaćinstva i danas je pohranjen čitav jedan rječnik vernakularnoga govora, ali u njoj, odvajkada, bilo je pohranjeno i puno više. Za razliku od praelemenata koje je istaknuo grčki filozof Empedoklo (vatra, voda, zrak i zemlja), poker dalmatinskih praelemenata svakako jest: vino, kvasina, ulje i rakija. Sva ta likvidna kvadrifora čuva(la) se u konobi. Kao hostija u tabernakulu!

Prošek, dakako, nije mi izostao, njega podrazumijevam u četvrtini elementarnosti što pripada vinu; ta, ipak je prošek vino. (Ulje smo obradili u zasebnom članku.)

A vino je zacijelo, uz maslinovo ulje, krv Dalmacije! Arterijama Dalmatinaca teče vino, u venama mu klizi maslinovo ulje; polako, kao med u boci kad ga je u njoj malo.

Iako je tehnologija na krilima scijentizma otišla daleko, nije iz Dalmacije mogao uteći onaj drevni i drveni način pripreme vina: nisu još uvijek utihnuli glasi težaka koji u konobi, u kaci, “meškom” od česmine pešta grozdove otrgane s čokota i dopremljene u mjehovima na tovaru. I danas ima ložja, vinograda, do kojih samo tovar može došetati, i otamo prenijeti ubranu intradu doma, ili makar do mjesta na kojem čeka traktor, kamion ili reno-četvorka s prikolicom.

I sad mi odzvanjaju u ušima nonotovi udarci “meškom”, i sad mi kroz nozdrve prodire vonj vina što kuha u badnju, i sad vidim mušice što se uzvrte kad se lancun s badnja pomakne… Barili od pet stolitara i sada nijemo leže u konobi, na kantirimapodjacani drvenim penulama (može li itko prevesti drugi dio prethodne rečenice na “hrvatski”? Pa da čakavština nije jezik!? Prc Milojka!).
Prošek, to divno desertno vino, nije se u kućanstvima proizvodio u velikim količinama. Obično je postojao jedan manji baril, ili jedna veća dimijana, u kojoj se čuvao prošek. Uvijek za posebne namjene: ako ti je u kuću došao uvaženi gost, likar, pop ili učitelj, ili ako djetetu daješ za obrok jaje u sorbulu. Dijete, kad je već veće dijete, ne baš dječarac ili djevojčica, nije smjelo piti vino (kao ni crnu kavu, jer će mu/joj tada, govorilo se, narasti rep!), ali u srednjim razredima osnovne škole none i nonoti svojem su mezimčetu znali dozvoliti da sorbulano jaje zalije čašicom razvodnjenog prošeka. Evo, i sad vidim, kako je narančastost prošeka – izvijajući se poput sirene u plićaku – plivala u emulziji te bevande… A, vjeruje se, da je prošek i dobar afrodizijak…

Pogriješi li se što u postupku pravljenja vina u konobi, vino će se pokvariti, te će nastati “brsata” ili “maravan”. A vino može i “poć na kvasinu”, što je daleko manja šteta, jerbo je ocat nužan u gastronomiji, a pokvareno vino nije ni za što (možda tek za ispeći rakiju?).

Kvasina se obično čuvala u velikoj dimijani od 50 litara (ili više njih), a talog na dnu zove se “matica”, što je zapravo ekstrakt prave kvasine i može potjecati od prije sto i više godina (znam za takve slučajeve u našim konobama). Kako se kvasina iz dimijane troši, tako se ta staklena pletenka nadolijeva s novim vinom, koje postupno prelazi u kvasinu. Zna se tu dimijanu iznijeti i na sunce, kako bi se ubrzao proces pretvorbe alkohola u ocat.

Čuo sam stare ljude govoriti kako litra prave kvasine ima cijenu kao litra najboljeg vina! I doista, bez prave kvasine nema dobre ni pašticade, ni brujeta, a salate da se i ne spominju. Moja je nona, osim dijetalnog recepta “rizi na uju”, znala skuhati i “rizi na kvasinu”; narančasti rižot s kapulom, izgledom đuveđu nalik, koji je, ohlađen, djelovao poput pravog deserta.

Uzgred, kad bi došlo do opekotina na suncu, pri neopreznom početku sezone ljetnog kupanja, na izgorena mjesta kože stavljale su se obloge od kvasine, koje su hladile nadraženo mjesto i sanirale epidermu. I uganuti zglob, ili natučeni mišić, stezao se fašicom iliti zavojem i natapao domaćim vinskim octom.

Kvasina je, eto, bila i dobra – likarija!

A još bolja likarija od nje je i četvrta četvrtina dalmatinskih likvidnih praelemenata iz konobe – rakija!

Kult i kultura pečenja rakije u nas traju odvajkada. Osnovna, temeljna rakija u Dalmaciji svakako je lozovača iliti komovica, a ponegdje ju se nazivlje i – “drofuja” (prema čakavskom apelatvu “drof”, značenja drop ili kom).

Ostaci grožđa nakon turnanja u tijesku (ta iscijeđena gotovo suha tvar naziva se “hib”), ostavlja se nekoliko tjedana u najlonskim vrećama, a onda se odnosi “na kotal”, to jest u “rakijaču” ilitiga “lambik”, na pečenje rakije. Osim od grožđa rakija se peče i od smokava (smokovača), i to od suhih smokava. U kacu se stave smokve (one ružne i raspadnute suhe smokve, “rasplaćuše”) i pomiješaju s vodom u omjeru: 1 kilogram smokava na 2 litre vode. Ostavi se da se “uskuha”, a svako jutro i večer mora se pobijati kako bi se sastojci ispremiješali. Smjesa je spremna za pečenje onog časa kad slador padne na nulu; dakle, kad šećer apsolutno prijeđe u etanol. Postoji poseban “provin” kojim se to mjeri. Smokovača se, u načelu, rijetko peče odvojeno, pa je čest slučaj da se i smokve i “hib” pomiješaju zajedno i skupa peku, tim prije što je količina smokava uvijek u minornom položaju u odnosu na količinu groždane mase. Kad se sve ulije u kotao, na vrh se doda naručaj stabljika i lišća od koromača.

Nekoć su ljudi brali i plodove od planike iliti maginje, pa se i od toga pekla rakija, ovaj put – “manjigovica”.

Vatra pod kotlom ne smije biti jaka, pa se zato lože drva slabije kalorične vrijednosti, a to su drva gluhača ili smriječa, bora ili čempresa. Kotao mora kuhati “nalagahno”, tako da se mirno i postupno vrši kondenzacija pare u drugom kotlu koji se zove “serpentina”. U tom je drugom kotlu, u hladnoj vodi uronjena svinuta cijev što dolazi iz kotla u kojem smjesa kuha, pa se u njemu, rekoh, kondenzira para, a na “nosu” istječe destilat čiste rakije. Spočetka, kad proteče, izlazi rakija s visokim postotkom alkohola u sebi, i ta se rakija zove “špirit”, a na koncu destilacije izlazi blaga rakija kojoj je naziv “flema”. Špirit se stavlja sa strane, ako se želi, i on se koristi za obloge ili dezinfekcije. Kako je špirita malo, postoji i uzrečica kako “u malon bačvi špirit stoji!”, a obično se primjenjuje na čovjeka koji je onizak rastom i kojeg resi eksplozivna narav. Flema se ne koristi samostalno, nego se njome postiže ekvilibrij jakosti rakije, budući da se njome regulira stalnost snage rakije koja je obično, tijekom destilacije, dosta jaka. Prosjek jakosti rakije svodi se na 18 – 19 gradi, što će reći da ima između 43 i 45 posto alkohola u sebi.

Rakija je važan resurs svakog domaćinstva u Dalmaciji. Stari ljudi su se prali tako što su se brisali krpom namočenom rakijom, a njome su se polijevale sve vrste ozljeda, računajući čak i crvenilo kao znak upalnog procesa, jer su naši stari slijepo vjerovali u iscjeliteljsku moć rakije, pa makar to bila i kakva palijativna kura ili, istom, puki placebo-efekt.

Dalmatinski nono teško je mogao započeti dan, a da ne srkne gutljaj rakije. To se zvalo: “oprat justa”. Taj je isti nono u “tursku kavu” – spravljenu na komoštrama u kominu ili na kuhalu u kužini – običavao kapnuti naprstak rakije i tako je piti, a nona nije mogla zamisliti predbožićne pršurate iliti fritule bez da u njihovu smjesu ne ulije koji decilitar domaće rakije.

Lozovača, kao temeljac, osnova je za brojne druge rakije ili likere. Najčešće se pravi orahovica, i to na način da se u rakiji 40-ak dana maceriraju, dakle moče prerezani nedozreli (zeleni ilitiga “greštvi”) orahovi plodovi. Ide ih desetak na litru, već prema tome kako tko želi. Rakija sama po sebi potamni, a tkogod još meće i pokoje zrno bruštulane kave, kako bi pojačao kromatičnost orahovice. Već prema (“šekondom”) guštu dodaje se i koja žlica šećera. Može se dodati i vanilin šećer, kao i dvije-tri fetice limuna s korom, odnosno stabljika ili list koromača.

Sličan je postupak i za pravljenje rakije od rogača: rogaćuše iliti rogačice, ali se ovdje na litru rakije stavi devet rogača slomljenih na dva ili tri dijela. Rogaćuša je, smatra se, nekako, “žensko” piće, pa se u pripravak može usuti i malo šećera. Jako je dobra i rakija koja se ne radi prečesto, a to je “gorčica”. Na litru rakije stavi se oko 10 dekagrama gorkih badema u ljuski, s tim da se svaka ljuska malo tucne čekićem, kako bi rakija bolje prodrla unutra, i u se usisala više arome i esencije bitera što počiva u koštunici. Nemojmo zaboraviti ni “šeri-brendi”, liker od višanja, višnjevača dakle, koja se pravi tako da se u rakiju stavljaju šećer i višnje. Netko sve skupa uspe u bocu sa širokim grlom, a netko prvo stavi jednaku količinu višanja i šećera, pa je izloži na suncu uz svakodnevno miješanje da se cukar skroz rastopi, te onda u to ulije rakiju i ostavi da mjesec i pol dana vrijeme učini svoje. I plodovi “mrtine”, ilitiga mirte, također se namaču u lozovači, pa se dobije lijepi napitak indigo boje. Ako se u nj doda i pokoja žlica šećera, nastat će delikatesni liker s kojim će se iznenaditi gosti. Kao i “gorčica”, može se dobiti i rakija s okusom lješnjaka, ako se u rakiju namaču očišćeni plodovi te koštunice. Postoje diljem Dalmacije kotlovnice koje, gdjegdje, peku i rakiju od same smokve, dakle smokovaču, pa se u nju mogu macerirati na tri-četiri komada narezane suhe smokve, i tada postignemo poseban “buke”, tako tipičan dalmatinski… Ako nismo u prilici nabaviti čisti destilat smokovače, iskrižane suhe smokve mogu se utopiti i u običnu lozovaču… Šećer ne treba dodavati, jerbo su suhe smokve slatke same po sebi. Kako bi ova slika bila potpunija, ne smijemo preskočiti reći kako se likeri rade i od zrelih plodova oskoruše, kao i od dozrele dunje…
A, jedna od najpopularnijih dalmatinskih rakija je – travarica. Njezin je recept jednostavan, a čini se tako da se u temeljac lozovičin utapaju razne (ljekovite) biljke. Ima ih čak dvadesetak koje se mogu koristiti, makar ih se uglavnom rabi usve, ili jedva, desetak. Treba reći kako je učinkovitije i bolje kada se u rakiju namaču na propuhu i u hladovini osušene biljke. Među vrstama što se često koriste jesu ove: koromač, mravinac (divlji mažuran iliti origano), majčina dušica, kadulja, ružmarin, kantarion (gospina trava), dupčac, stolisnik, gorska metvica, metvica nana, vrijesak, smilje, plodovi smriječa i gluhača (smriške i gluhaške)…

Premda su sve ovo izvorni dalmatinski alkoholni proizvodi, poglavito travarica i orahovica, ima jedan liker što je stvorio brend od sebe – maraskino! To je liker prepoznat i na tržištu ponuđen kao istinski trademark Dalmacije, a proizvodi se u Zadru od višnje maraske, čija je izvorna i najtočnija riceta, zapravo – tajna! Zna se da je prozirne boje, poput vode, te da se spravlja od autohtone dalmatinske sorte višnje – maraske! – te njezinih i lista i stabljike…

Kad je posrijedi ovaj tetraedar dalmatinskih likvidnih praelemenata, za dokraja ih misaono pojmiti i taktilno obujmiti najbolje bi bilo susresti ih, i kušati, za istim stolom, u jedincatoj prilici ručka ili večere, pa da u toj gastronomskoj liturgiji –  “gladoslužju”! – za aperitiv se u se usrče bićerin dobre domaće rakije, te se onda pristupi pečenoj ribi što se kupa u maslinovom ulju, a kao prilog je salata začinjena dobrom kvasinom iz konobe. I sve to se, najposlije, zalije i natapa s čašama dobrog vina, crnog ili bijelog svejedno: ili već prema guštu…!

A, dakako, bilo bi dobro izist i komad “slatkega” iliti “paštu”, neki dobar kolač, recimo fetu bračke torte “hrapoćuše” ili komad “škanjade”, odnosno šaku hvarskih “paprenjoka”, hroštula ili medenjaka, pa to sve skupa obliti slapom studenog prošeka niz grlo…

Izvor: dalmacijanews.hr

Autor: Siniša Vuković

The post Vino, kvasina i rakija tradicionalni baštinski proizvodi appeared first on Narodni.NET.

Prije pečenja rakije šljiva je ostavljena određeno vrijeme da omekša u velikim drvenim kacama, najčešće tri tjedna. Kace su bile zapremine 25-28 akova ( 1 akov-50 litara). Šljiva je destilirana procesom pečenja u rakijskom kotlu, pretvaranjem pare i njihovom kondenzacijom kada se tekućine pročišćavaju, odnosno razdvajaju sastojci smjese, što je najčešće trajalo oko dva sata, nakon čega se dobivao destilat različite kakvoće.

U najvećem broju sela Šokadije, prva najača rakija u procesu pečenja, odnosno prvi mlaz naziva se bašica ili prva patoka, a najslabija zadnja rakija -patoka. Smatra se da je rakiju najbolje spremiti i držati u dudovom buretu, po kojem je znala dobiti specifičan miris, ukus i posebnu zlatnu boju. Općenito se kaže kako je najbolje da odleži, što starija to bolja.

U prošlosti šljivovica je bila neizostavna tijekom obavljanja različitih poslova i običaja uz rad: oranje, sjetva, kosidba, kupljenje sijena, žetva, komušanje kukuruza, tijekom čijanja perja, sijela, oko svinjokolje, kirijašenje… Ona je obavezna i za određene časti : za Badnjak se u Šokadiji pila medena rakija, nazdravlja se rođenju djeteta, u svatovima…

Jedna nardona slavonska pjesma koja govori o šljivovici:

Alaj’ sam se rakije natuko
jedva sam se do kuće dovuko!

Dođi diko ranije, pa ćeš piti rakije,
Ja ću piti limunadu pa me ljubi mladu!

Pila cura šerbeta, pa je spala s kreveta,
A ja pijo rakijice pa joj ljubim lice!

Oj rakijo, alaj bi te pio,
Kad bi tebe od koga dobio!

Imam muža jedna mu je mana,
Samo voli biti kod kazana!

U današnje vrijeme EU donosi  nove odredbe zakona o trošarinama i strogih europskih direktivakoja će  uništiti tradicionalnu proizvodnju čuvene slavonske šljivovice – pitanje je o kojemu su raspravljali voćari – proizvođači domaće rakije s područja istočne Hrvatske, u utorak, 7. veljače u Slavonskom Brodu na ‘okruglom stolu’ kojega je organizirala Hrvatska poljoprivredna komora. Naime, zbog skupih trošarina i neisplativosti proizvodnje, mnogi vlasnici obiteljskih gospodarstava ozbiljno razmišljaju o prestanku proizvodnje rakije usprkos njihovu znatnom ulaganju u vlastita gospodarstva, jer ih se tretira kao industrijske proizvođače. O toj problematici govorio je magistar Mijo Gašparović iz javne poljoprivredno savjetodavne službe, upozorivši da su mnogi već porušili svoje šljivike.

Evo jasne zakonske odredbe: proizvođač koji za prodaju proizvede do tisuću litara rakije, godišnje plaća trošarinu od 53 kune po litri čistog alkohola s time da trošarinu moraju platiti u roku od 30 dana nakon proizvodnje. Za one koji proizvedu više od 20 litara čistog alkohola godišnje, obavezni su platiti trošarinu čak i onda ako svu rakiju sami i popiju. Trošarina iznosi od 25 do 30 kuna po litri rakije, ovisno o postotku alkohola u rakiji. Tu nema nikakve računice, smatraju šljivari, koji već dugo pokušavaju izboriti smanjenje trošarina.

Neodrživa je situacija po ovakvim Zakonima, poručuju. Kontrole po registriranim obiteljskim gospodarstvima već su krenule. Tko ne plati trošarinu, propada. A riječ je o opstanku stoljetne tradicije naših predaka – proizvodnje nečega što je brend i izvrsnost samo po sebi – domaća slavonska šljivovica.

Kako šokci peču rakiju?

Za pravog Šokca pečenje rakije nije samo puki posao koji se odradi na brzinu nego višestoljetna tradicija koja ima svoje zakonitosti … ili ,,adet”, trud koji se na kraju isplati litrama i litrama šljivovice što ugodno grlo grije. Rakija se peče od bijelih i crnih šljiva. Tako su radili naši (pra)dide i dade. Dok se rakija peče valja nešta i prizalogajit’ iz kuće se donese slanine, probode se na štap, pa se peče. Rakija se peče na ,,kazane” tj. broj koliko se puta ,,nastavi”. Njekada je skoro svaka kućna zadruga imala kazan za peći rakiju, a danas ih imaju samo pojedine kuće, većinom one koje imaju više šljiva. Oni koji nemaju posude tj. kazan, posude i za to daju gazdi (vlasniku) ,,ušur” jednu litru rakije po kazanu. istrese ,,kom”. Kom se danas baca, a prije je, u nedostatku stočne hrane, služio za ishranu svinja. Pogled na vreli kom izaziva nelagodu. Jer, da se prolije po nekome, zaradio bi taj gadne opekline. Kada se izlijeva kom, djeca nemaju šta raditi oko kazana. Nastavak pečenja rakije nakon ,,rušenja” kazana zovu ,,nastavljanje” – u kazan se stavlja novi kom, a na spoj kape i peći, s kojeg je prethodno skinut stari, uvijek ide novi sloj mekinja.

Ako bi šljive stuk’o mraz ili zbog kakve druge nedaće, pekla se rakija repovača. Repa se nariba i sku’va, a kom u kaci mora odradit’ osam dana i tek onda kreće pečenje rakije – repovače. Jaka je to rakija, po 17 gradi, i miriše po zemlji. U vrijeme Austro-ugarske, na snazi je bila svojevrsna prohibicija. Država je htjela imati kontrolu nad svim, pa i nad proizvodnjom te potrošnjom rakije. Otada i pjesma : ,,Peče čiča rakiju” … Hoće li Hrvatska pri ulasku u Europsku uniju sačuvati običaje i tradiciju pečenja rakije, a ne da ga zabrane, k’o u vrijeme neke prohibicije, skrivanja s kazanima.

Ima kazana različite veličine, većinom od 60, 80 ili 100 litara. Početak ili ,,zastavljanje” kazana je kada se stavlja ,,kom”, zatim se obdržava vatra već prije ,,podložita”. Većina kazana za rakiju starih, nestalo je u našim slavonskim selima za vrijeme Prvog svjetskog rata, jer ih je vojska pokupila za izradu raznih potreba. U velikim drvenim ,,kacama” se držala sakupljena šljiva, koja nakon nekoliko tjedana započne ,,raditi”, prije toga se povremeno mora mješati kom. Nakon ,,pristavljanja” istovremeno na spoju peći i kape kazana stavlja se i provjerava ”dihtung” od mekinja. Kotao se u početku loži sitnijim drvima da kom brže provri i pretvori se u alkolholnu paru koja kroz dugu cijev odlazi u kazan u kojem cijev spiralno prolazi kroz spremnik s ‘ladnom vodom koja paru ‘ladi i pretvara u rakiju. Prva koja poteče zove se bašica, jaka je od 22 gradi. Potom curi normalna rakija a zadnja curi ,,patoka” u kojoj je tek nekoliko gradi. Ne mješa se s ostalom rakijom, al’ se na kraju i ona iskoristi, ispeče (pripjecanje). U početku je rakija bezbojna, no ulijeva se u (h)’rastovu burad, od čega nakon 4-5 mjeseci poprimi zlatnožutu boju.

Prije su ljudi oko kazana sjedili do dugo u noć. Znalo se popit, zapjevati al se htjelo i pojest, pa se znlo otići u nečiji kokošinjac po par kokoši, koje bi ,,ošurili” vrelom vodom iz kazana ili u komu, a ispod kazana su potom pekli u tepsijama. Kažu, bio je to pravi specijalitet. Prije se pekla slabija rakija, a iz razloga da je bude više. Tada je 12, 13 gradi bila ekstra jaka rakija, a danas se računa kao slaba. Danas se u prosjeku po kazanu ‘vata oko 8 litara rakije, po 17 gradi. Na kraju se čeka da iscuri ,,patoka” te se ,,ruši” kazan, jedan skida cijev (lulu), drugi skida ,,kapu”, pa se istrese ,,kom”. Kom se danas baca, a prije je, u nedostatku stočne hrane, služio za ishranu svinja. Pogled na vreli kom izaziva nelagodu. Jer, da se prolije po nekome, zaradio bi taj gadne opekline. Kada se izlijeva kom, djeca nemaju šta raditi oko kazana. Nastavak pečenja rakije nakon ,,rušenja” kazana zovu ,,nastavljanje” – u kazan se stavlja novi kom, a na spoj kape i peći, s kojeg je prethodno skinut stari, uvijek ide novi sloj mekinja.

Ako bi šljive stuk’o mraz ili zbog kakve druge nedaće, pekla se rakija repovača. Repa se nariba i sku’va, a kom u kaci mora odradit’ osam dana i tek onda kreće pečenje rakije – repovače. Jaka je to rakija, po 17 gradi, i miriše po zemlji. U vrijeme Austro-ugarske, na snazi je bila svojevrsna prohibicija. Država je htjela imati kontrolu nad svim, pa i nad proizvodnjom te potrošnjom rakije. Otada i pjesma : ,,Peče čiča rakiju” … Hoće li Hrvatska pri ulasku u Europsku uniju sačuvati običaje i tradiciju pečenja rakije, a ne da ga zabrane, k’o u vrijeme neke prohibicije, skrivanja s kazanima.

Rakija je orijentalni izraz za alkoholno piće koje se dobiva destilacijom provrele, fermentirane komine voća, biljaka ili žitarica, što je različito od kraja do kraja Lijepe naše. U Slavoniji se rakija najčešće pekla od šljiva : šljivovica…- ljuta, vrlo jaka i nasuprot meka, rakija s malim postotkom alkohola.Prepečenica je ona rakija koja je i dva puta pečena. Istodobno pekla se rakija i od grožđa : lozovača, od grožđanogkoma, odnosno tropa : komovica, komovača, tropica…kao i od duda: dudovača. U nekim selima Đakovštine i brodskog kraja uz druge rakije, pekla se i repovača, rakija od šećerne repe koja je rezana i kuhana, posebice onda kada šljive nisu rodile. Na području Gradiškog kraja oživljen je običaj pečenja rakije od kukuruzovine – kuruze. Starinska ”Ižimača” u istočno brodskom mjestu Beravci je priredba, u kojoj se uz pomoć konja u sačuvanoj ižimači kružnoj drvenoj napravi, mljevenja i tiještenja jabuka u sok, jabukov mošt. Od kojega se nakon nekog vremena peče rakija – jabukovača.

Rakija, šljivovica slavonska, ”iz ‘rastovog ili dudovog bureta”, ponijela je slavu Slavonije svijetom. Ona je lijek i umornom, objesnom i prkosnom tijelu i duši. Bez nje se u Slavoniji, ne događa ništa važnijega: od rođenja pa do smrti. Ona je svojevrsni životni eliksir Šokaca, afrodizijakum. Daje im snagu i nudi veselje.

Svaki narod ponosan je na svoje rakije. U Hrvatskoj, a posebice u Slavoniji, šljivovica ima gotovo mitsku poziciju. Opjevana je u pučkim pjesmama, nudi se najdražim gostima i daruje najvažnijim osobama. Međutim, proizvodnja i ponuda Slavonske šljivovice nije u skladu s mogućnostima koje pruža tržište, tradicija i priroda.Voćarstvo je značajna grana tradicijskog poljodjelstva. U prošlosti Šokadije nije bilo kuće ili zadruge koja nije imala voćnjak – šljivik: ispod podkućnice ili negdje na stanupod šumom (gospodarskoj cjelini izvan sela). Šljiva (plava ili bijela), smatrana je izrazito značajnim plodom. Ako je urodila – donosila je novce ukućanima: peko se pekmez, sušila za zimu, a najviše je išla u rakiju.

The post Sve o slavonskoj šljivovici appeared first on Narodni.NET.