Postavlja se Isusov grob koji Čuvaju četiri starija čovjeka iz mjesta, a navečer svećenik dvanaestorici izabranih ljudi pere noge. Pošto se na taj dan jelo samo zelje, on se u narodu naziva zeljavi četvrtak. Na Veliki četvrtak i petak vjernici mole posebne molitve. Procesija s križem i kan tacima na Veliki petak zalazi u sve zaseoke župe sv. Ane, a navečer se oko crkve pale vatre. Na Veliku subotu hrana se nosi na blagoslov, a u ponoć se ide na Vazmeno bdijenje.

Uskrs kao najveći kršćanski blagdan slavi se i iščekuje na poseban način u svim župama, pa tako i u župi Sv. Ane u Poljicima kraj Imotskog. Tu su se uskrsni običaji održali kroz stoljeća usprkos svim teškoćama s kojima se naš narod suočio kroz povijest. Neki običaji su se tijekom vremena prestali održavati i sada samo žive u sjećanjima naših baka i djedova, dok se neki, kao npr. kantanje, održavaju i danas, a sežu u vremena prije nastanka naše župe.

Tri dana Velikog tjedna, odnosno Veliki četvrtak, Veliki petak i Bijela subota nazivaju se posni dani, jer se postilo otkad na Veliki  Četvrtak utihnu zvona do subotnje noći kad bi zvonu ponovno zazvonila, Za vrijeme šutnje zvona u crkvenim obredima mjesto njih no koriste drvene čegrtaljke.

Na Veliki četvrtak u crkvi se postavlja Isusov grob s Njegovim tijelom, kojega obično kite žene. U staro vremena na Isusov grob se stavljalo dvanaest tanjurića proklijale pšenice i u sredinu svakog tanjurića stavljala se čaša s vodom, uljem i luminima koji su gorjeli do u subotu u ponoć. Ispred Isusova groba postavljala se straža naoružana karakterističnim kopljima i štitovima, a sastojala se od četiri, obično starija, čovjeka iz župe koji su se dva po dva smjenjivali svakih dvadeset do trideset minuta. Straža se čuvala za vrijeme crkvenih obreda, a nn Veliki petak cijeli dan. Taj običaj se održao do 1972. godine. Na večer se ide u crkvu na obred Isusove večere, kada dvanaest ljudi sjedi oko oltara, a svećenik im pere noge kao što je Isus to činio apostolima. Na taj dan jelo se samo zelje, pa se on zato u narodu naziva „zeljavi četvrtak“, a u tijeku dana svakoje čeljade moralo izmoliti molitvu Velikog četvrtka i to sto puta.

Molitva glasi ovako:

„Dušo grišna budi u viri kripna

Kada budeš putovati

Dugin putin, tisnin klancin

Susrist će te duv nečisti

Kušat će te, varat će te

U si moja il si Božja

A ti njemu vako reci:

Tvoja nišan, Božja jesan

„ Bogu oću, tebi neću

Iđen Bogu na sudišće

Bogu sam se obećala

Na blag danak na

Veliki četvrtak

Izmoliti sto križića

Sto amena sto Jezusa

Sto se puta prikrstiti.“

Veliki petak se svetkuje u tri dijela: Križni put i kantanje, Gospin plač i navečer obred Velikog petka. Od starina u župi sv. Ane običaj je da križ ide iz crkve u crkvu ujutro oko šest sati. Križ nosi jedan čovjek, bos ili u suknenim čarapama. Kad se narod okupi i izmoli se molitvasvećenik predaje križ križonoši, a isti tren kantači počinju kantati. Kada križ iziđe iz crkve ide se preko polja gdje se formira procesija. Tada se svi zaustave i križonoša se vraća duž procesije i vjerovnicima prinosi križ da ga poljube. Nakon ljubljenja križa procesija ponovno kreće i zalazi u sve zaseoke župe sv. Ane. Vjernici ispred svojih kuća dočekuju križ i ljube ga, a ako je neko bolestan i ne može izići križ mu se nosi u kuću.

U stara vremena krizni put je bio kraći i nije se išlo kroz sve zaseoke, ali zbog otporama zabranama noćšenja križa počelo se zalaziti u svaki najmanji zaseok što se održalo do danas, pa križni put približno šest sati. Cijelim putem se kanta Muka po Ivanu koja se do crkve iskanta dva do tri puta. Kada se križ oko podne vrati u crkvu žene pjevaju poznatu tužaljku Gospin plač. Iza ta dva obreda volovima se išlo orati zemlju onima kojima to nije imao tko, odnosno onima koji su smatrani siromašnima. Ljudi s polja su se dozivali kantanjem.

Zbog neimaštine na Veliki petak kuhao se tzv. ćoravi bakalar, varivo koje se sastojalo od krompira, luka i maslinova ulja, koje se čuvalo posebno za tu prigodu.

Navečer se održavao obred Velikog petka, kada se oko crkve pale vatre, u lončićima u kojima su se nalazili lug i petrulje, koje su služile kao rasvjeta za procesiju koja ide oko groblja i pjeva pjesmu ”Puče moj…”, koja je karakteristična za cijelu dalmaciju. Na kraju obreda velikog petka ponovno se ljubi križ, a u stara vremena se izuvalo na glavnim vratima i na koljenima se lizlo do križa, gdje se davala lemozina namjenjena za održavanje Isusova groba u Jeruzalemu. I za Veliki petak postoji posebna molitva koja se također izgovarala sto puta, a ona glasi:

” Iđe djeva slavnim grobom

Cvileći i plačući

Za križon se protežući

O sveto i slavno drvce

Koje primi Sinka moga

Više mrtva nego živa

Isus s križa govorio

Ko bi ovu molitvu molio

Na blag danak na Veliki petak

Ja bi mu da lip dar

Njegovoj duši raj

Na umrli dan”

Na Bijelu subotu popodne nosi se hrana na blagoslov. Danas je to obilje, a prije je bilo po jedno jaje za svakoga člana obitelji. O ponoći se išlo na Vazmeno bdijenje kada se održavao blagoslov vatre, koja se kresala iz kremena i vode koja se u vrijeme pjevanja Slave ulijevala u kamenice gdje su se ljudi poslije euharistije i umivali, a neki i nosili kući za članove koji nisu mogli doći.

Na sam Uskrs odmah ujutro jelo se blagoslovljeno jaje, išlo se na misu, čestitao se Uskrs, a djeca su se tuckala jajima koja su se bojala u ljuskama crvenog luka. Običaj je bio da momci darivaju najljepšim jajetom djevojke koje im se sviđaju i obrnuto.

Kazivači:

Augustin i Mirjana Livajić

Tekst napisale:

Ivana Ćelić / Ivana Znaor

The post Uskrsni običaji u Imotskom – običaji Imotskih Poljica – appeared first on Narodni.NET.

Na Veliki petak procesija kroz mjesto kanta Muku gorku Gospodinovu. U petak i subotu čuva se Isusov grob. Jaja se bojaju na tradicionalan način, u kuhanoj ljusci od crvenog luka ili kuhanom vinu. Blagosivljaju se na Veliku subotu, a jedu se u uskrsno jutro, prije polaska na misu.

Zmijavci, mjesto u Imotskoj krajini, smješteno je uz jugozapadni rub Imotskog polja u Dalmatinskoj zagori, svega nekoliko kilometara zračne linije udaljeno od mora, u zaleđu Biokova. Zmijavci, kao i ostala mjesta, imaju svoju povijest, tradiciju i običaje.

Veliki tjedan započinje Cvjetnicom. Cvjetnicu slavimo kao spomen na dan kada je Isus ulazio u Jeruzalem te bio posipan cvijećem od mnoštva ljudi koji su ga dočekivali s palminim i maslinovim grančicama. Po priči moje bake na Cvjetnicu se umiva u cvijeću. Cvijeće se preko noći stavi u vodu i u toj vodi noću se kupaju anđeli. To cvijeće su pretežno mirisne ljubice, simbol nježnosti i skromnosti. Na Cvjetnicu se slavi sv. misa na koju se ide s maslinovim, palminim i lovorovim grančicama koje se ludu blugosiivljuju. Ide se u procesiji i pjeva Muka, Blagoslovljene grunčice narod zove jelice. U prijašnju vremena, kada bi bilo nevrijeme, ljudi bi jelice iznosili u dvorišta ili pred kućni prag te bi ih zapalili, vjerujući da će zaustavili glad.

Veliki četvrtak je dan posta i molitve. Slavi se sv. misa sa „Slavom“, zvona zvone, a iza „Slave“ utihnu i ne zvone do 23 sata na Veliku (Bilu) subotu. Svećenik pere noge dvanaestorici ministranata, kao što je Isus na posljednjoj večeri prao noge dvanaestorici apostola. Poslije sv. mise pjeva se „Gospin plač“. Na Veliki Četvrtak običaj je jesti zelje, kao sjećanje na posljednju Isusovu večeru na kojoj su jeli gorko zelje.

Prijašnjih godina molilo se:

 „Dušice grišna

Budi u viri kripna

Kada budeš putovala

Dugin putim

Tisnim klancim

Pitat će te duh nečisti

Je si l moja il Božija

A ti njemu odgovori

Nisam tvoja neg Božija

Kada sam bila na onome svitu

Na Božijem cvitu

Ja sam govorila

Na blag danak

Na Veliki četvrtak

Sto križića

Sto Ješusa

Sto amena

Sto se puta prekrstila

U ime Oca i Sina I Duha svetoga“

Na Veliki petak cijelo mjesto utihne zbog sjećanja na muku Gospodnju, Taj dan je strog post i nemrs, a većina posti o kruhu i vodi. Kroz mjesto se ide za križem i kanta se Muka gorka Gospodinova. Toga dana peče se pogača (kruh bez kvasca) i pije se crno vino, uz geslo „Koliko tog dana popiješ, toliko krvi dobiješ“ U svim imotskim župama prije je bio običaj da se na Veliki petak i Veliku subotu čuva Gospodinov grob. Taj običaj zove se kvarantore, četrdesetosatno klanjanje.

Više o crnom vinu za Veliki petak

Za Veliku subotu uvriježio se naziv Bila subota. Riječ „bila“ u starohrvatskom jeziku znači velika, i to se u narodu održalo do danas, Tog dana jaja se nose na blagoslov u crkvu, a uz jaja se nose i druga jela, pogače, sirnice. Na Veliku subotu bojaju se jaja – pisanice

Bojanje jaja je na tradicionalan način – Jaja se bojaju u kuhanoj ljusci od crvenog luka ili u kuhanom crvenom vinu gdje dobivaju kristalnu ljubičastu boju.

Više o tradicionalnom ukrašavanju jaja.

Na Veliku subotu Također je post, U 11 sati oglase se zvona, zvoni „Glorija“.

Prije je bio običaj da se svatko tko ima priliku umije dok zvoni, a kad zvono prestane više se ne umiva. Oni koji bi se tada našli u polju, dok zvono zvoni zaustave rad i iz žbanja se umiju vodom. Na Veliku subotu slavi se vazmeno bdijenje, misa uskrsnuća Gospodnjega.

Na uskrsno jutro, prije polaska na misu, jede se blagoslov, tj, blagoslovljena jaja. Slavi se svečana sv, misa uskrsnuća Gospodnjega, Običaj je da se na Uskrs krste djeca.

Uskrsni ponedjeljak je znak produženog Uskrsa, odnosno to je duhovni ponedjeljak kojim se opečaćuje jačina Uskrsa.

Autor teksta: Barbara Milas

The post Uskršnji običaji Imotske krajne – običaji kroz Veliki tjedan u Zmijavcima – appeared first on Narodni.NET.

Najbolje je da krenemo sa svakodnevnim poslovima i prehranom Imoćana i njihovih predaka, poljoprivreda je bila najraširenije možda i jedno zanimanje ovoga kraja.

A najrasprostranjenija žitarica ovog područja bio je kukuruz. Sije se u razdoblju od polovice travnja do polovice lipnja. U brdskom području sijao se brzorod, a u poljskom morac.

Na zemljištu koje je obitelj planirala zasijati tom krušaricom trebalo je izvršiti nekoliko predradnji. Od kuće je trebalo prebaciti đubar, koji je skupljan u pojati, svinjcu, kokošinjcu ili su svi oni prethodno bili pomiješani na đubrištu izvan dvorišta. Prenosio bi se na leđima, na magarcima ili konjima sa samarima, a oni koji su imali kola prevozili su ga na kolima. Jedna vreća bi se razbacivala na 4 do 6 metara kvadratnih njive.

Zatim se sijalo. Ako se zemlja obrađivala motikom, onda bi se sjeme posijalo prije kopanja. Sjeme je bilo plod od prošlogodišnje berbe. Kopali su muškarci i žene, stariji i mlađi, i to svi motikom. Žene i djeca kopali su motikama manje težine i veličine. Kopalo se jedan za drugim u redu, a razmak je bio širine zahvata motikom. Muškarci bi zahvaćali veću širinu. Kopalo se u dubinu između 10 i 20 cm. Ako je bilo raslinja na zemlji ili uz plot, ono se je mašklinom vadilo van kako ne bi oduzimalo hranu, vlagu i sunčevu svjetlost usjevu. Iz korijena se vadio korov, troskot, pirika, metvica i drugo. Iza kopanja svaki od sudionika morao je iza sebe uskopanu zemlju poravnati. To se nije činilo jedino ako bi se namjeravalo zemlju pobranati i tako zatrpati sjeme i poravnati zemlju.

Oralo se drvenini ili željeznim plugom. Plug se vise upotrebljavao u polju nego u brdskom području. U brdskom području upotrebljavano je ralo. Ono je u cijelosti drveno, a samo je lemiš bio željezni. Ralom ili plugom upravljao bi čovjek, a za vuču su korišteni volovi, konji, krave i magarci. Rijetko su vukli ljudi. Plug (ili ralo) dovozio se na kolima ili na samaru konja ili magarca. Kad se zemlja orala, sijalo bi se nakon oranja, rukom. Sijač je nosio pod lijevom rukom zobnicu, a desnom rukom je razbacivao sjeme tako da bi nakon svakog bacanja pošao korak naprijed. Neki su sijači s godinama postajali pravi majstori ravnomjernog bacanja sjemena. Zatim bi se zemlja ravnala branom. Ona je bila široka oko jedan i pol metar. S prednje strane bila je to daska široka oko dvadeset centimetara, koja je s jedne strane imala ručku za vuču, a s druge drinove grane za ravnanje. Da bi bolje legla na zemlju, na brani je uvijek netko stajao, najčešće onaj ratar koji je upravljao oranjem. Za djecu je biti na brani bio poseban doživljaj i izuzetno zadovoljstvo. Ponekad bi se na branu stavio oveći kamen.

Kada bi kukuruz, obično krajem lipnja, narastao do veličine dva do tri lista, onda bi se okopavao motikom, a vrlo rijetko ralom ili plugom, i to na njivama gdje bi bio posijan u red. Okopavanjem uništavao korov i trava, višak naraslih stabljika kukuruza te su se sjekle zemljane kapilare da vlaga ne izlazi iz zemlje. Ostavljala se jedna stabljika na otprilike pola kvadratnog metra. Posječene stabljike nosile su se kući i s njima bi se hranila domaća stoka. Kada stabljika kukuruza naraste do visine četrdesetak centimetara, onda bi se ogrtalo  uz kukuruznu stabljiku nagrtala bi se okolna zemlja tako da se stabljika ojača novim žilama i da se ponovo uništi korov te pojača vlažnost tla uz stabljiku. Kukuruz se ručno ogrtao na njivama gdje je sijan slobodnom rukom, a plugom gdje je sijan na red. Radilo se u pravilu od samog izlaska sunca pa do njegovog zalaska. Kraći odmor uziman je za ručak oko 10 sati. Ako su radnici išli dalje i ako su bili samo domaći, onda se nosila sa sobom suha hrana za ručak. Ako je njiva bila bliže i ako su radili i susjedi ili rodbina, onda je ručak netko donosio na njivu. To je najčešće bila začinjena pura i kapula. Pura bi se „začinila“, tj. prelila poprženom slaninom i svinjskom mašću koja se iz slanine pri prženju iscijedila. Uz iće, obvezno je piće bilo vino. Kada bi pojeli i popili, pušači bi zapušili cigaru od duhana vlastite proizvodnje. Duhan se motao u kartine, novinski ili drugi papir, te u kapucinu. Iz jedne lule bi ih i više pušilo. Bilo je i kupovnih, ali i onih koje su ljudi sami radili od rašeljkovine ili panja drače.

Nastavilo bi se kopati do užine. U međuvremenu moglo se je zapaliti i popiti. Užina je dolazila između podne i jedan sat. Nakon užine slijedio je duži odmor za kojeg bi tkogod i odspavao. Kopalo bi se do zalaska sunca, a potom se išlo na večeru u gazde.

Ako se do njive mogla dovesti voda, kukuruz se u polju za sušnih dana natapao i zalijevao. Korištena je voda iz Matice, iz kanala i voša. Za natapanje je postojao uhodani redoslijed zatvaranja piluna. Prva se zatvarala Perića luka, zatim Kraljevića luka, ustave na pojedinim mlinicama, Trzini piluni na Maloj Matici, Gaj, Krvavice, Postolića gornji, Postolića donji piluni i Zmijavački most. Svaka od tih ustava zatvarana je dva do tri puta tijekom ljeta. Rijetka su bila ljeta u kojima je bilo dovoljno kiše tako da nije bilo potrebno zalijevanje.

Tijekom osmog mjeseca sjekao bi se arbet. To su one stabljike koje nisu nosile plod ili je plod bio jako bolestan. Arbet bi se nosio kud za prehranu stoke. Žene su nosile u brimenu na leđima, muškarci na ramenu. Usput bi se odmarali naslanjanjem brimena ili naramnjaka na usputne zidove. Izbjegavali su one zidove koji su bili zadračeni novijom dračom. Prevozilo se i na samaru konja ili magareta, ili na kolima.

Većina radnika išla je na rad u polje ili u brdo pješice. Neki su jahali na magaretu ili konju ili se vozili na kolima. Puno bi to značilo radnicima koji su iz udaljenih sela trebali prijeći i više od 10 km do polja.

Brzorod je dozrijevao početkom mjeseca srpnja, u isto vrijeme kad i ječam, morac je dozrijevao u listopadu. Zrno brzoroda bilo je sitnije od zrna poljskog kukuruza, a brašno je imalo izrazito žutu boju. Pura od njegova brašna imala je izvrstan okus i sladunjav miris. Kada bi kukuruz sazorio, sjeklo ga se kosirićem, kosiračom ili srpom. Ako je zemlja bila mokra, iznosilo ga se odmah na uzglavak. Ponekad bi se sjekao i kada ne bi bio dovoljno zreo zato što će uskoro nabujati Blato pa će ga biti teško izvlačiti iz polja. Ako bi se sjekao kad bi Blato već poplavilo njive, odvozio se lađama. Za boljih godina urod je bio u polju 20-25 metričkih centi po hektaru. Brzoroda pak polovinu te težine.

Kod kuće se klip odvajao od kukuruzovine komušanjem. Često su za komušanje pozivane žene i djevojke iz zaseoka. Pjevalo se, pričalo, a brzo bi se i momci sjatili pa bi sve prštalo do sočnih pošalica i podbadanja. Okumušan kukuruz spremao se na tavane ili u saloše. Kapucina (komušina) služila je za punjenje jastučnica, vezanje loza, vezanje raspačenog duhana i slično. Kukuruzovina se slagala u plaste. Suha je pospremana u pojate. Zrno s klipova manilo se ručno, a na suncu sušilo, ako je bilo potrebno i moguće. Potom je išlo put mlinice.

The post Tradicija i uzgoj kukuruza u Imotskom polju appeared first on Narodni.NET.

srme i svilenih vrpci gajtana.20 Istovrsni odjevni predmeti pojavljuju se i na nekoliko
građanskih obiteljskih fotografija. Šal oko glave i pojas oko struka nisu vuneni tkani,
već su izrađeni od karirane levantinske svile. Za pojasom je zataknuto oružje. Obuća —
— terluci i pleteni kožni opanci ne razlikuju se od seljačkih. Košulja od tankoga
kupovnoga platna nije krojena i vezena poput dinarske. Uspravnim ovratnikom podsjeća
na košulje rasprostranjene u priobalju. Tek će se na fotografijama imotskoga
gradonačelnika Luke Vukovića, glavara Studenaca Joke Bilića, te mladoga Imoćanina
(koje datiraju s kraja 19. i s početka 20. st.) pojaviti košulje građanskoga kroja s
prevrnutim ovratnicima. Na njima uočavamo i ostale modne detalje (polucipele, visoke
cipele gete, čizme do koljena, plitku kapu, podvezice na hlačama) koji podsjećaju na
europsku građansku modu iz mediteranskoga kulturnoga kruga.

Miješanje mediteranskih i dinarskih kulturnih osobina, prožimanje građanskih
modnih stilova s tradicijskim komponentama seljačke odjeće, mnogo je vidljivije na
ženskom kostimu. Crvenkapa, metalna pojasna kopča papta i dugi haljetak bez rukava
ječerma dinarskoga su tipa i pripadaju tradicijskom seljačkom odjevnom inventaru. Za
razliku od seljačke, ova je ječerma izrađena od fine crvene venecijanske čohe i bogato
urešena aplikacijama zlatnih srmanih niti. Ostali odjevni dijelovi krojem, načinom
urešavanja i materijalom mnogo više nalikuju odjeći mediteranskog kulturnog prostora, s
prepoznatljivim utjecajem građanskih modnih strujanja. Djevojka je odjevena u svilenu
bluzu i široku nabranu suknju ukrašenu ažurom i svilenom čipkom. Pripasala je užu
uzorkovanu svilenu pregaču pastelnih tonova sa širim volanom. Ruho dopunjuje mnogo
prsnoga zlatnoga nakita (broševi i lanci s križevima) i elegantne crne cipelice. Oko vrata
je položena tanka crvena svilena marama s utkanom cvjetnom bordurom i resama.
Pristigla je iz francuske mode onoga vremena preko jadranskih krajeva, gdje je često
dijelom ženske odjeće. Izgled pojasa ostaje neraspoznatljiv. Mogli bismo ga
rekonstruirati na temelju Ujevićeva rukopisa u kojem se spominju kupovne tkanice
izrađene od vrpce zlatnog širita.
Na crtežu Grete Turković Imoćanka u narodnoj nošnji prepoznajemo
karakteristično žensko oglavlje tipa impregnirane toke preko koje je prevučena vezom
bogato urešena kapica i prebačena vezena marama. Pričvršćena je s tri igle s visećim
kovanim novčićima. U zbirci Etnografskog muzeja Split nalazi se nekoliko starinskih
ženskih kapica nalik onima na crtežu. Inventirane su pod lokalnim nazivom čepelice,
počelice. Kapica čepelica nepoznata podrijetla nalazi se u zbirci Posudionice i
radionice narodnih nošnji. Ni jedan ih etnograf ne spominje opisujući seljačko tradicijsko
ruho. Sudeći po materijalu izrade (tanko pamučno platno, markizet) i finoći gustoga veza
(križića svilom zagasitih boja često u kombinaciji sa zlatovezom ili aplikacijama zlatnih
pozamanterijskih vrpci širita), moguće je da su ih nosile samo Imoćanke.
Pojedini modni utjecaji mediteranske ili gradske provenijencije na početku 20.
stoljeća postupno počinju mijenjati seljačku odjeću i ona će izgubiti svoju apsolutnu
pripadnost dinarskom kulturnom krugu.
Promjene su najprije zahvatile mušku odjeću i tekle prema njezinu
pojednostavnjenju. O vezenoj muškoj košulji dinarskoga tipa, koju spominje Kutleša,
nema materijalnih dokaza. Rano ju je zamijenila mediteranska košulja s uspravnim
ovratnikom izrađena od tanjeg kupovnog platna, odnosno košulja građanskoga kroja s

prevrnutim ovratnikom. Starinske bogato urešene prsluke jačerme zamjenjuju džoke —
crni ili modri čohani jednostavnije urešeni prsluci domaće izrade. U modu dolaze različiti
prsluci mediteranskoga kroja i nazivlja — đileti i krožeti. Kopčali su se gumbima
botunima. Kaputi kumparani izrađivali su se od crne čohe i jednostavno ukrašavali
opšivanjem crnom vrpcom kurdelom. Poslije Prvoga svjetskog rata iz građanske se mode
preuzima haljetak zurka. Bio je duži i zakopčavao se kopčama
palamarima. Nosili su se i kaputi građanskoga kroja jakete.

Suknene hlače zamijenile su hlače užih nogavica od tanjega crnoga ili modroga
platna ragadina bez ikakva ukrasa. Ne vežu se uzicom, nego kopčaju gumbima
botunima. Umjesto starinske crvenkape i peškira u modu dolazi šibenska kapa ili niska
kartonom impregnirana kapa okrugljica s križem od crvene čohe ili svile na tjemenu.

Muškom obućom postaju gete (visoke cipele mediteranskoga tipa s elastikom), postole
na špigete (koje su se vezale remenčićem ili uzicom), polucipele poput mokasina ili
čizme tvrdih visokih sara ukrašene kožnim kiticama. Umjesto kožnog oko struka se
omatao svileni levantinski pojas.
Značajne promjene doživjelo je žensko oglavlje. Djevojke su visoke crvenkape
zamijenile plitkim kapicama okrugljicama prekrivajući ih kašmirskim rupcima cvjetnoga
uzorka lanetama . Djevojke i žene uskoro napuštaju starinska oglavlja i
pokrivaju se samo različitim vunenim, pamučnim ili svilenim rupcima šudarima,
vaculetima, venculetima. Starije su se žene pokrivale pletenim tamnocrvenim ili crnim
vunenim rupcima pletovima, a mlađe svilenim smeđim ili bijelim šudarima. U
posljednjoj fazi nosili su se štofani rupci s cvjetnom bordurom, tzv. sinjski vaculeti.
Pod mediteranskim utjecajem na mjestu raznobojnog dinarskog veza na ženskoj se
košulji izrađuje bijeli rupičasti vez nalik čipki. Izrađuje se oplitanjem izvučenih niti ili
šivanjem između dviju širina platna.
Svečane ječerme od kupovne čohe spominje Tolić, a Kutleša opisuje crljene
jačerme od venecijanske čohe koje su blagdanom nosile samo najbogatije djevojke.
Tolić spominje sadake — ženske zatvorene prsluke bez rukava obložene finom kožom
koje su nosile samo najbogatije.
Jednodijelnu će košulju zamijeniti dvodijelno ruho koje postaje donjim rubljem.
Košulja košuljak (na prsima urešena naborima i tvorničkom čipkom merlićem, uspravna
ovratnika i rukava nabranih u orukvice) izrađivala se od bijeloga tankoga kupovnoga
platna. Podsuknja šotana bila je od crvenog ili šarenog platna. Istu ulogu imala je i šarena
suknja brnjica, modra, sastavljena od prslučića oplećine i skuta modre. Preko košuljka
zimi se navlačio platneni haljetak vunica, a ljeti haljetak dugih rukava zumbin izrađen od
čohe, štofa, šarena platna ili pliša.
Ulogu gornje odjeće imala je suknja od modroga kupovnoga platna zvana modra
ili brnjica. Donji nabrani dio bio je kao kod carze našiven na prslučuć oplećak,
oplećinu koji se sprijeda zatvarao kopčama sponama. Uz donji je rub bila opšivena crnim
plišem, a ponekad izvezena. U posljednjoj razvojnoj fazi izrađivat će se od mnogo

tanjega crnoga platna glota i naziv joj je vuštan na oplićak. Pod njom se nosila bijela
platnena nabrana podsuknja kotula, a zimi i gaćice ukrašene merlićem.
Vunenu tkanu pregaču zamijenila je kupovna traverca od crnoga platna šantina ili
svile. Prvotno je poput tkane bila složena u nabore, a kasnije se šije od pravokutnoga
komada platna, obrubljuje čipkom i veže straga širokim svilenima vrpcama kurdelama na
mašnu fjok.
Sastavnim dijelom tradicijskog odjevnog inventara postaje vunena ili svilena
marama oko vrata. Pojavljuje se na Kirinovu crtežu imotske nošnje
nastalom oko 1930. godine i na slici Zoe Borelli Molitva ukućana na Božić .
Umjesto starinske višeslojne obuće obuvaju se tanje pamučne bijele ili crne čarape
bičve i polucipele gete na kopču izrađene od žute i crne kože s lakiranom petom na sjaj.
U ovakvu izmiješanom obliku seljačka će se odjeća u pojedinim selima zadržati
do pred Drugi svjetski rat, kada će potpuno iščeznuti iz svakodnevne uporabe

The post Razvoj i promjene Imotske pučke odjeće appeared first on Narodni.NET.