Koliko takvih mijesta imamo u lijepoj našoj? Ne previše, a najgore je od svega što se svakim danom broj tih mjesta smanjuje.

Jedan od primjera tradicijske kolijevke je i Imotski, grad u Dalmatinskoj zagori poznat po svoja dva jezera i pregršt tradicionalnih običaja.

Svi smo čuli za gangu tradicionalnu narodnu pjesmu koja nam dolazi baš iz tih krajeva. Naš tekst o imotskoj gangi – Intrenet stranica posvećena gangi.

Od neizostavnih Imotskih galantara poznatih iz

Prosjaka

Sinonim su tradicije i očuvanja običaja pisali smo o njima, nema krize u Imotskih galantara

Tradicionalni običaji odlaska na silo ili udvaranje kako se to radilo u neka stara vremena baš je u Imotskom najbolje sačuvan i njegovan kao dio kulture i tradicije tog malog mjesta. Već smo pisali što je to Silo i kako izgeda odlazak na silo na još jednom mjestu sam pronašao zanimljiv članak o odlasku na silo.

Dernek kao mjesto okupljanja i veselja koje je bilo karakteristično za razne prigode je jedan od starih običaja u Imotskoj krajni a na derneku su se sklapali razni poslovi uz veselje dobru kapljicu i kvalitetnu domaću hranu. Što je to dernek?

Još ćemo izdvojiti jednu pravu mušku igru karakterističnu za imotsku krajnu koja je sastavni dio svakih druženja. Šijavica muška narodna igra.

https://www.youtube.com/watch?v=6k30K3GtEMU

Nemožemo reći da je šijavica imotska igra ali je zasigurno najočuvanija igra u tim područjima.

Ovo su neki od mnogobrojnih Imotskih običaja i običaja karakterističnih za Imotsku krajnu za nabrojati sve običaje bi mi trebalo puno više od jednog članka.

Pa zbog čega to sve radim?

Čitajući jedan članak sa Imotskih Novina  i odrastajući u tom istom Imotskom koji je samo prije 10-20 godina bio prepun života i veselja, a danas je pred izumiranjem a s njim nestaju i sve one lijepe narodne tradicije koje su generacijama taj kraj činile posebnim i lako pamtivljim.

Nevezano za politiku jer i sam nisam uopšte politički opredjeljen prenosim vam tekst sa tog portala. Siguran sam da je Imotski samo jedan u nizu Hrvatskih gradova koji su pred gašanjem i zaboravom, a sa njim i njihovi tradicionalni običaji koji su dio kulture i vezani za to mjesto.

Samo pretraživanjem imotskog na googleu

Članak vam prenosim u potpunosti:

U Imotski smo pošli da vidimo kako izgleda grad u kojem je sve propalo. Putem smo shvatili da Imotska krajina kuburi s lokalnim javnim prijevozom, jer dugo nismo vidjeli toliko autostopista, raznih životnih dobi, kao od Zagvozda do Imotskog.

Kažu stari ljudi da je u Dalmatinskoj zagori tako izgledalo i nakon Drugog svjetskog rata.

− Ima li posla? Nikako – kaže sredovječni Imoćanin kojeg smo povezli.
– Nije tipična izolacija, ali radi se na tome. Više nemamo Sud, a imali smo ga još u ona vremena. Sad je u Sinju. 

A Katastar ide u Makarsku. Carina će u Kamensko. Izgubili smo i rodilište. A posla nema. Ko ima vojnu mirovinu, može nekako, a drugi nikako − kaže naš sugovornik i dodaje da je imao “sriću u nesrići”. Nesreća je, veli, što je 1991. morao u rat, a sreća je što sad ima vojnu mirovinu.

− Bogami, da nemam tu mirovinicu, jeba bi ježa, da oprostite – kaže čovjek.
– Oni stariji od mene imaju njemačke penzije, moja generacija vojne, a mladi nemaju ništa. Šta će nego bižat u Zagreb il Njemačku? Sve tvornice u Imotskom su propale − zaključuje.

Priča o propasti imotskoga gospodarstva, koje je u sutonu socijalizma – zapravo do početka privatizacije − zapošljavala oko 7000 Imoćana, priča je o neshvatljivom gospodarskom sunovratu koji je od Imotskog i Imotske krajine učinio egzistencijalne invalide: danas je u cijelom gradu u proizvodnji zaposleno manje od stotinu ljudi, dok ih je 4300 na Zavodu za zapošljavanje.

Sve ove 23 godine u Imotskom i okolnih osam općina na vlasti su takozvane “desne opcije“: uglavnom HDZ, uz povremene i mjestimične mandate HSP-a. U kolonu pluseva HDZ-u valja upisati modernu zgradu Pošte iz 90-ih, te rješenje vodoopskrbe i telefonskih priključaka, dok je kolona minusa značajno duža, pa idemo abecednim redom: “Agrokoka”, “Autopoduzeće”, “Brodosplit”, “Imostroj”, “Imota”, “Napredak”, “Novogradnja”, “Trimot”, “Vodogradnja”, “Vodoprivreda”…

Poljoprivredni kombinat “Agrokoka” imao je prije HDZ-a stotinjak radnika – danas firma ne postoji. “Autopoduzeće” je rasprodalo desetke predratnih kamiona i “kipera”, te ostalo samo na putničkom prijevozu. Pogon splitskog škvera u Prološcu, gdje su se izrađivali dijelovi za brodove, zatvoreno je. Tvornica za posebne namjene “Imostroj” imala je više od 200 zaposlenih, ali tvrtka ne radi još od 1998. godine.

Bivši trgovački div “Napredak” imao je 800 zaposlenih, 180 prodavaonica širom Hrvatske i BiH, poslovne prostore u Splitu, te hotel i robnu kuću u Imotskom − danas tvrtka postoji samo kao dio kolektivne memorije. Tekstilna tvornica “Trimot” prije HDZ-a je zapošljavala 1400 radnika, a danas nula: tvrtka je u poodmaklom stečaju, kao i “Vodoprivreda”.

Pazar spao na 2-3 banka

Ostade tek vinarija “Imota” – u bivšoj Jugoslaviji druga po veličini, iza kumanovske – kao ostatak čuvene Poljoprivredne zadruge koja je prije HDZ-a imala 400 zaposlenih, s kooperantima do 700, i koja je opskrbljivala cijelu BiH i Srbiju (znalci tvrde da je “Imotin” vinjak “Dorat” bio bez premca na bivšem jugoslavenskom tržištu), ali i ona je spala na samo 90-ak radnika te je u grogiranom stanju.

Upravo je sudbina “Imote” bila okidač za nedavni prosvjed imotskih građana, prvi koji se u dva hrvatska desetljeća zgodio u gradu Imotskom, okupivši oko 300 prezrenih građana. To je i bio povod našeg dolaska u Imotski.
− U Imotskom bi se moglo prosvjedovat svaki dan – kaže nam Boris Eljuga dok prodaje ribu na imotskom pazaru.
– Prije 20-30 godina bilo je 20 iljada ljudi više nego sad, a imamo pozitivni prirast. A šta će ljudi nego se iseljavat? Evo mojih četvero dice, svi u Zagrebu. A završili fakultete: ekonomija, grafički dizajn, psihologija. Al nema posla, pa stoj u Zagrebu. Evo, pazarni dan, srida, a nema nikoga − dodaje Eljuga.

U Imotski smo došli u srijedu baš zbog tradicionalnog sajamskog dana: svojedobno su tu srijedom dolazili deseci tisuća ljudi – od Duvna do Ljubuškog i Širokog Brijega − a danas je to mali kvartovski pazarić sa šačicom prodavača i kupaca.
− Ovo iza je moj poslovni prostor – nastavlja Boris – i dajem ga za sto kuna misečno, ma niko neće. Dava sam i mukte, samo da mi ćer zaposle, pa ništa.

Pitamo ga koga smatra odgovornim za ovakvu devastaciju Imotskog i Imotske krajine.
− Ako sam ja stvorio obitelj i ne vodim računa o njoj, onda ja ne valjam, ja sam kriv − veli naš sugovornik.
Čovjek očito aludira na dosadašnje središnje i lokalne vlasti, a među njima i na HDZ-ova gradonačelnika Antu Đuzela, koji Imotskim stoluje već osam godina. No, za divno čudo, na ovotjednom imotskom prosvjedu pojavio se i sam gradonačelnik, da bi podržao prosvjednike.

− Ne znam, ispalo je da je Đuzel organizirao prosvjed, ja sam to drukčije zamišljao – komentira nam tu činjenicu 25-godišnji Ivo Bilopavlović iz imotske Udruge mladih.
− Čovjek je osam godina na vlasti i gradi samo zidiće po gradu, ništa proizvodnja, i sad organizira prosvjed protiv samog sebe – kaže Mirko Karoglan, Bilopavlovićev vršnjak iz iste udruge.

Lakše do posla u Hercegovini

Ivo i Mirko nisu nepoznati javnosti: upravo su njih dvojica, s još nekoliko prijatelja i istomišljenika, preklani organizirali performans za Jadranku Kosor prilikom njezina tadašnjeg premijerskog posjeta Imotskom. Uoči Kosoričina dolaska, na fasadi Duhanske stanice objesili su ženske gaće i drugo donje rublje iz nekadašnjeg asortimana “Trimota”, a kad su im vatrogasci skinuli “instalaciju”, objesili su transparent “Vratite ukradeno”, nakon čega su privedeni na policiju.

Pitam ih što ih je ponukalo na taj performans, koji se može smatrati pretečom zadnjeg prosvjeda.
− Općenito propast Imotskog, katastrofa na svim razinama u gradu – veli Mirko.
− Sve naše matere su radile u “Trimotu” – dodaje Ivo.
Vraćamo se na temu: momci nisu optimisti.
− Mi smo zadnja rupa na svirali. Mimoišla nas autocesta, vlak na tračnice, sve nas je mimoišlo – kaže Mirko.

– Ti nemaš di doć pitat da te zaposle, to je dno. Od moje generacije 80 posto ih je otišlo iz Imotskog. Kad diplomiraju, sritni su dva dana i onda skuže da neće nać posla. Prije ćeš nać posao u Hercegovini, u Širokom ili Grudama − dodaje on.

− Ti u Imotskom ne možeš napravit bend, jer se ljudi taman uvježbaju i odu ća. Kad nemaju posla, jedino u policiji možeš radit. Svi stariji su bili u ratu i žive od vojnih mirovina. Jedino nas opet rat može spasit – gorko se šali Ivo.
− Ne možeš ti ni otić iz Imotskog kad oćeš – opet će Mirko.
– Ide autobus za Zagreb u dvi ure i ti dođeš na šalter “Autopoduzeća”, a on ti kaže: “Ne vozimo danas.” Zašto? Nema goriva. Pa di to ima?

Ivica Kukavica profesor je kineziologije i umirovljeni bojnik Četvrte brigade, triput ranjavan u ratu. Na lokalnim izborima bit će nezavisni kandidat za gradonačelnika.
− Motivirala me teška i beznadna situacija u gradu, koja me podsjeća na rat: kad je bilo najbeznadnije, ipak smo uspili. Najlakše bi mi bilo da uživam u visokoj vojnoj mirovini i privilegijama, ali ne mogu gledat u što se grad pretvorio. Meni je nevjerojatno da su propale tvrtke poput “Imostroja” ili “Trimota”, koji je proizvodio donje rublje za NATO. Ili “Agrokoka”, koja je opskrbljivala tadašnju JNA i pola Jugoslavije.

I on je, veli, nekidan bio na prosvjedu.
− Htio sam dati potporu obespravljenima, kojih je u Imotskom stvarno puno, ali mi je žao da se prosvjedi organiziraju sad kad je sve gotovo, kad su tvornice uništene i kad su radnici već na birou i još samo traže neisplaćene plaće.

Stoga, ako osvoji vlast, naš sugovornik tvrdi da će se posvetiti upravo vinariji “Imota”, zadnjoj slamci gradskoga gospodarstva. “Imota”, kaže, mora postati imotski “Agrokor”.
− Definitivno moramo krenuti od nule. Bilo je u ovih 20 godina puno ministara i moćnih ljudi iz Imotskog, pogotovo u doba Tuđmana, ali s ove distance ispada da su se oni okoristili pojedinačno, ali Imotski od toga nije imao ništa − kaže Kukavica.

Vraćamo se kući, u perspektivni Split: opet Imoćani stopiraju. Izgleda da je “Autopoduzeće” i danas ostalo bez goriva.
− Slabo je Imotski cijenjen u Hrvatskoj – kaže mi mladac kojeg sam povezao do Lovreća.
– Dobili smo samo dva slova IM na tablici, prije nam je na autima pisalo Makarska. A sve drugo smo izgubili.

The post Gubitak i propast kolijevke tradicionalnih običaja appeared first on Narodni.NET.

Na koloriranim Carrarinim crtežima Imoćanke i Imoćana objavljenim 1846.
godine prepoznajemo gotovo istovrsnu odjeću. Žena preko duge bijele košulje, vezene
uzduž rukava, nosi tipično dinarski dugi prsluk jačermu istaknutih klinova. Urešena je
komadima raznobojne čohe i pletenim vunenim vrpcama. Pregača je uska vunena s
vodoravno položenim ukrasnim prugama. Preko oglavlja — visoke okrugle krute kapice
nalik toki, položena je velika bijela dijagonalno presložena marama koja slobodno pada
niz leđa. Nad čelom uočavamo ukrasne igle s visećim kovanim novčićima, oko vrata
nizove crvenih koralja. Na nogama se razaznaju bijele čarape, urešeni nazuvci i opanci.
Muškarac je preko košulje obukao crveni preklopljeni prsluk urešen zlatnim nitima, a
preko njega istobojan prsluk s našivenim zlatnim trakama, metalnim pločicama i pucetima.

Kaputić od smeđeg sukna prebacio je preko lijevoga ramena. Razrezi na
hlačama podloženi su crvenom čohom i opšiveni pletenom okruglom vrpcom. Oko
crvenkape omotao je šareni šal. Opasan je mrežasto pletenim vunenim i kožnim pojasom
za koji je zataknuto oružje.
Na Hogelmullerovim litografijama Imotskog i okolice6 iz 1841.-1847. i 1870.
godine pronalazimo likove u tradicijskoj odjeći. Jasno raspoznajemo kape omotane
šalovima na muškarcima, a dinarske košulje, suknje tipa carze, prsluke jačerme, kape i
bijele marame na ženskim likovima. Žene na Kubinoj slici Dalmatinke iz okolice
Imotskog odjevene su u bijele košulje i tamne duge prsluke jačerme, te obuvene u
pletene opanke.
U Salvatorovu izdanju Das was verschwindet7 iz 1905. godine jedna od ilustracija
prikazuje dvojicu seljaka iz okolice Imotskoga. Nose tamne hlače i prsluke urešene
crvenim upredenim vrpcama te bijele košulje s prevrnutim ovratnicima. Opasani su
kožnim pojasevima pripašajima. Glave su omotali crvenim šalovima.
Najsustavniji prikaz narodnog života u Imotskoj krajini na prijelazu 19. u 20.
stoljeće, pa tako i pučkog odijevanja, dao je fra Silvestar Kutleša u monografiji Život i
običaji u Runovićim, jednoj župi Imocke krajine. Građu za ovo opsežno etnografsko
djelo, napravljeno prema Radićevoj Osnovi, prikupljao je trinaest godina (od 1924.),
ispitavši ukupno 149 kazivača. Iako su zapisi najvećim dijelom nastali za vrijeme
župnikovanja u Runovićima, djelo je kompleksan prikaz tadašnje pučke kulture cijele
Imotske krajine jer je dopunjeno različitostima karakterističnim za ostala sela. U
poglavljima “Odijelo i obuća”, “Nakit i češljanje”, te mjestimično unutar drugih
tematskih cjelina, autor opisuje narodnu odjeću do pred Drugi svjetski rat uspoređujući
tadašnju suvremenu odjeću sa starijim slojevima i registrirajući brojne promjene.
Prema Kutleši, u svim selima Imotske krajine nošnja je bila ista. Neznatne su bile
razlike u odijevanju stanovnika brdskih i nizinskih pripoljskih sela. Razlike u odijevanju
sela od sela predstavljale su lokalne specifičnosti.

Za tekst se zahvaljivamo Josip Forjanu koji je i  (voditelj Posudionice i radionice narodnih nošnji) U Imotskoj krajni.

The post Povjest odjevanja u Imotskoj krajni appeared first on Narodni.NET.

Tako bi nekako, valjda, Raos opisao svoje vrijedne Imoćane da je i danas među njima. Klesani majstorskom rukom Antuna Vrdoljaka i oživotvoreni zahvaljujući veličinama kakvi su Rade Šerbedžija i pokojni Šovagović, „Prosjaci i sinovi“ uveseljavaju nas u tko zna kojoj reprizi po redu, upravo završenoj na HTV-u. U Zagvozdu više nema Škilje i njegovih šćapa što dosjetljivošću othraniše generacije prosjaka, ali je zato živa uspomena na sinove – spretne trgovce za koje je tridesetih godina prošloga stoljeća znala cijela Europa.

– U mene se ćaća zva Ante Kristić Rankan – priča Stipe Kristić Ćonćo, dok na se, vas ponosan, meće galantarsko odijelo.

– Nu me, silo nečista! – zafrkaje Stipe ženu otočanku koja se zaljubila u krš zabiokovski.

– Zašto su ćaću Rankan zvali? – pitam.

– A, zato što je ranijo na sîlo. O tom ću ti kašnje. Daklem, obilazijo ti on tako Česku, Njemačku, Austriju, prodava špigle, makazice, kravate, satove, budilice…, i nosijo ovoga đavla prida se – okačio Stipan butigu oko vrata, nabio kapu, pa ne znam je li mi se to u Zagvozdu, na zvizdanu, sam Matan prid očima ukaza. Šjor Stipe je umirovljeni šofer, dobar dio života proveo je u Rijeci, ali, krv nije voda. Kad je zapjevao Pauna, sav sam protrnuo.

Todorićevih 500 kuna

– Ja unuku pitan: Rijeka, London, Pariz ili Zagreb, a ona meni kaže: Zagvozd, dide, Zagvozd – milo Stipi oko srca, što se kamen na kojem se samo žilavošću održati moglo, ne zaboravlja, iako se s njega odlazilo jer ga se žvakati nije moglo. Susjed mu, poštar Marko Čagalj, sav se oznojio, a kako i neće kad pred sobom nosi punu torbu mirovina.

– Kako Matan reče: kruv svoj, s ramena svoga, ne mere drugačije! – uhvatio je Marko Stipanov štap, pa oponaša Šerbedžiju – skinuo mu hod, boju glasa – vidi se da je seriju dobro proštudira.

Uz noge mu sin Ivan (10). Najmlađi je to galantar dične krajine. Na otvaranju Park shopa – velikog trgovačkog centra u Imotskom – toliko je dobro oponašao Potrku da mu je Todorić mlađi od Zmijavaca udijelio petsto kuna.

Eto, što su ti galantari – potomci im prodajne kuće otvoriše.

– Onda, oćeš kad naresteš imat svoj šoping-centar? – bockan maloga.

– A, dašta ću! – ne da se Ivan zajebavat. Dijete je bistra pogleda, trgovina mu očito neće biti strana.

– U početku je nekima smetalo ono “prosjaci”, a onda jin se srićon pamet prosvitlila. A, šta je ovde svit moga nega domislit se kako priživit? Zemlje nije bilo, vode isto. Išlo se prvo u Ameriku, Argentinu, posli u Češku, Austriju, u rudnike Belgije, na bauštele po Njemačkoj… – nabraja poštar.

– I koliko bi Stipe ćaća galantarijo po Češkoj? – opet ja.

– To san ti bijo reka da ću ti kazat kašnje. Više bi na ženske potrošijo nego zaradijo, a po tri se godine vraća ne bi – stari je Rankan očito znao kako se živi, a i sin mu je široke ruke. Čovjek nas ugostio ko begove: mastili se pršutom i sirom, zalijevali kujundžušom, pa najranije navalili na meso s gradela. Uto se puna želuca sjetih još jedne Raosove mudrolije: „Onaj koji ne zna upitat kad mu je za potribu, neće znat ni pružit komu triba.” A, u Zagvozdu pred čija vrata baneš, daju i šakom i kapom, kao da su najbogatiji na svitu.

Vrata svakom otvorena

– A, vidiš ti njega domaćina. U Rijeci je pedeset godina, ali Zagvozd iz njega ne izlazi. U Stipe je sva sila glumaca za festivala: jidi, pij, veseli se do zore – vrata svakom širom otvorena. Takvi smo ti mi ljudi. Dođu nan sad doli s mora, kroz tunel, napravimo lipu feštu, počastimo, al neš se, prijo, u Baškoj Vodi najist, rodijaci svaki euro od turizma dvaput priokriću – smije se Marko. Imoćani su počeli trgovati po Europi početkom 20-ih godina prošloga stoljeća, iako se spominje da je bilo pojedinaca koji su se tim zanatom hranili i ranije.

Galantarske torbe ili korpe bile su tada vrlo popularne, a Irci su u njima, recimo, prodavali ribu. Češljiće, ogledalca, narukvice, kojekakve kreme i pomade…, Imoćani, i nešto manje Hercegovci, nudili su sve do Drugog svjetskog rata. Robu su većinom kupovali od židovskih veletrgovaca, a koje su, kako ste vidjeli u TV seriji, znali i nadmudriti, da ne kažemo prevariti. Poslije Drugog rata, Imoćani sele većinom u Zagreb i Split, okreću se i preprodaji ili iznajmljuju sobe i stanove u kućama koje su kupili ili izgradili od novca što su ga zaradili vani.

Dovezli se pred Mlikotine dvore. Ne bi ih se, bogami, ni sam Matan postidio. Pred kućom smo velepoštovanoga glumca Vedrana i kamenom starinom ponosnog mu ćaće Ante.

– Ako kome triba u Zagvozdu spomenik dignit, unda su to Matan i Vedran! – kaže Stipe Kristić i veli da je i s Radom Šerbedžijom, na „Glumcima u Zagvozdu“, divanio o njegovoj nenadmašnoj ulozi što ga vinu u visine, a trebao ju je nositi Boris Dvornik.

– Kako je Dvorniku u to vrime umra ćaća, Vrdoljak je ponudijo ulogu Radi, a njemu je bilo neugodno tako uskakat, i tek je to prihvatijo kad mu je Dvornik da svoj blagoslov.

– Šjor Ante, a jel bilo i u Mlikota galantara? – zasjeli smo u hladu konobe glumčeva oca, koji bi mu, da je pinku mlađi, mogao biti i dubler.

– A, di i nije bilo. Ljudi su se snalazili kako su znali i umili. Ja se sićan pedesetih da su i žene trgovale na taj način. Dolazile bi na vrata, zazivale, nudile robu, krpe, marame, češljiće za gnjide čupat, jer nije tad velike higijene bilo – po vodu si mora lipo do Vrljike. Iljadu i pol godina je ovaj narod na kamenu opsta, pa sad ti misli, moj čovik, koja pamet za to triba.

SAŠA LJUBIČIĆ / Slobodna Dalmacija

The post Imotski galantari – potomci Škilje i Kikaša ne boje se svicke krize appeared first on Narodni.NET.

Tako je rijeka Vrljika osobito važna za Imotsku krajinu. To je jedina rijeka s izvorištem pitke vode na širokom prostoru koji je omeđen neretvanskim i cetinskim krajem. Iako u cijeloj dužini toka pet puta mijenja ime, važna izvorišta ima u Imotskoj krajini. Posebno su značajni oni na području Prološca i na području Glavine Donje. Tu se nalazi i područje Perinuše koje je obilježeno starom mlinicom, ali i popratnim kompleksom koji se mijenjao u vremenu, kako su se mijenjale društvene i životne prilike na ovom području. Prvotne konture čitavog kompleksa nastale su još u vremenu srednjeg vijeka, a prvu značajniju gospodarsku namjenu dobiva s dolaskom Osmanlija na područje Imotske krajine. No, lokalno stanovništvo od njega ubire korist tek s protjerivanjem Osmanlija, kada čitav prostor potpada pod upravu Mletačke Republike. Tako je prostore nekadašnjeg Arci bega – Čauševića dobila obitelj omiškog plemića Ivana Zuane Franceschija, u prvoj polovici 18. stoljeća. Franceschiji su bili ugledna i utjecajna talijanska plemićka obitelj u Dalmaciji, čiji se član Ivan Franceschi istaknuo u borbama protiv Osmanlija u Imotskom. Tako je zbog junaštva, ali i zbog naknade pokrivanja vojnih troškova koje je imao u čitavom pothvatu, dobio begluk kojega je prethodno uživao Čaušević. Na taj je način i područje Perinuše dobilo ime, po obitelji Perinović, čiji su članovi dugo vremena vodili poslove u ime obitelji Franceschi.

Posjed Perinuša smješten je na jednom od rukavaca Vrljike i danas privlači velik broj turista i ostalih posjetitelja. No, isto tako se može kazati da čitavo područje još nije, ni približno, iskoristilo sve turističke kapacitete i mogućnosti. Posjed danas sačinjavaju mlinica sa pripadajućim mlinovima, velika kamena dvokatnica, okolna kamena zdanja s podrumima i drugim pripadajućim prostorijama, različita spremišta, ali i ograđeni vrtovi te stara šetnica smještena uz neposredan rukavac rijeke Vrljike. Ako se uzme u obzir starost čitavog posjeda, može se kazati da je prilično očuvan, unatoč velikim oštećenjima koje je pretrpjela, posebno unutrašnjost zdanja, u razornom potresu 1942. godine.

Svojevremeno su mlinice bile preteča onoga što danas predstavljaju kafići i ostali ugostiteljski objekti, u širim relacijama društvenih okvira. U mlinicama se odvijao aktivan društveni život, posebno u vrijeme kada su ljudi morali čekati po desetak ili više dana, da i njihovo žito dođe na red za obradu. Tako su se pod njihovim krovovima razmjenjivale informacije, dijelili savjeti, saznavale novosti, pričale priče i legende, tumačila kazivanja, dogovarali poslovi, obavljale razmjene dobara i slično. Upravo zbog svoje prisutnosti takvim dogovorima i saznavanju različitih informacija, mlinari su uživali poseban status u društvu i svugdje bili rado viđen gost. Mlađe generacije lako mogu usporediti vrijednost i brzinu pronalaska neke informacije na društvenim mrežama, s onodobnim značenjem mlinareva znanja i posjedom mlinarevih informacija.

U međuvremenu, stvaraju se različiti planovi s pokušajima revitalizacije čitavog područja Perinuše, naravno, prije svega poštujući sve nadležne zakonodavne norme. Nadamo se kako će bar neki od tih planova uroditi plodom. Čitav prostor Perinuše zaslužuje biti otrgnut od zaborava i okova prošlosti, koji su često nepotrebna smetnja onima koji napredak doživljavaju isključivo kao potpunu promjenu. Međutim, prilagodba je nešto što jedino donosi značajne rezultate. Rezultate koji će biti vidljivi lokalnim žiteljima, turističkoj zaajednici, ali i istinskim očuvateljima povijesti, koji se brinu za zaštitu povijesnog naslijeđa, identiteta i svega onoga što čini svekoliku baštinu. Baštinu, koju često treba sačuvati i braniti prvenstveno od nas samih.

Izvor: Dalmacijanews

Autor: ANTE JUROŠ

The post Mlinice nekadašnje mjesto odvijanja društvenog života appeared first on Narodni.NET.

U muškoj odjeći nerijetko je jedini vidljivi platneni dio košulja od domaćeg konopIjinog ili lanenog platna. Hlače od valjanog sukna, obično obojenog modro, a rjeđe u prirodnoj, smeđoj boj i, uskih su nogavica i sežu do gležnj a. Spomenuta je već slojevitost u oblačenju gornjeg dijela tijela. Povrh košulje odijeva se sukneni prsluk (krožat), kojemu se prednji dijelovi preklapaju. U svečanim prilikama preko njega se navlači još jedan prsluk (jačerma) koji je izrađen od kupovne čohe i bogato ukrašen srebrnim ili pozlaćenim metalnim aplikacijama. Preko toga još slijedi sukneni smeđi ili modri kaput s rukavima (koporan), većinom samo prebačen preko ramena ili pleća.

Pletene vunene čarape bile su raznih oblika. Mogle su dopirati do koljena, do pola lista, iznad gležanja ili su samo prekrivale prednji dio stopala, a također su ih oblačili u nekoliko slojeva. Vidljivi dio čarapa obično je bio ukrasno ispleten raznobojnom vunom. U cijelom dinarskom području nošeni su opanci oputaši ili pripletnjaci. Preko čarapa, a iznad opanka, stavljali su još i suknene dodatke, koji se s unutrašnje strane nogu kopčaju metalnim kopčicama; često su bili dekorirani vezom i suknenim aplikacijama.

Oko struka muškarci su obavijali dugački pas od crvene ili modre tkanine ili sastavljen od snopa vunenih uzica. U svečanim prilikama stavljali su i širi pojas od svile. Osim tekstilnih, uobičajeni su i vrlo široki kožni pojasovi (pašnjača, bensilah, čemer) koji se sastoje od nekoliko slojeva, a ukrašavali su se utisnutim mjedenim kružićima. U odjeljke pojasa mogli su pohraniti kutiju s duhanom i pribor za paljenje vatre, čime su nadoknadili nedostatak džepova. U najsvečanijim prigodama za takav bi pojas zaticali oružje: nož te jednu do dvije kubure.

Odjeću je dopunjavala crvena suknena kapa ravnog ili, rjeđe, blago stožastog tjemenog oblika, po obodu vezena i opremljena kiticom crnih resa.

Ovim općim i najraširenijim odlikama dinarske muške odjeće dodajmo još nekoliko karakterističnih lokalnih pojedinosti. Tako su npr. na južnom dijelu zone, oko Metkovića i Poljica, hlače još prijelaznog oblika; dugih su nogavica, ali s proširenjem stražnjega dijela (gaće na klišta). Uz svečanu odjeću Neretljani su se, kao i stanovnici Imotskoga i Poljica, zagrtali crvenom kabanicom od domaćega sukna, krojenom poput pelerine s kukuljicom.

U krajevima nekadašnjeg intenzivijeg utjecaja turskog odijevanja bilo je uobičajeno da se oko crvene kape omota šal. Ako je šal bio svilen savili bi ga oko ruba kapice. No, mogao je biti od vunene tkanine, pa bi njime pri oma-tanju zapravo posve prekrili kapicu. Takav je oblik oglavlja bio osobito raširen u Imotskoj krajini.

The post Tradicionalna nošnje Dlmatinske zagore appeared first on Narodni.NET.

Na Veliki petak procesija kroz mjesto kanta Muku gorku Gospodinovu. U petak i subotu čuva se Isusov grob. Jaja se bojaju na tradicionalan način, u kuhanoj ljusci od crvenog luka ili kuhanom vinu. Blagosivljaju se na Veliku subotu, a jedu se u uskrsno jutro, prije polaska na misu.

Zmijavci, mjesto u Imotskoj krajini, smješteno je uz jugozapadni rub Imotskog polja u Dalmatinskoj zagori, svega nekoliko kilometara zračne linije udaljeno od mora, u zaleđu Biokova. Zmijavci, kao i ostala mjesta, imaju svoju povijest, tradiciju i običaje.

Veliki tjedan započinje Cvjetnicom. Cvjetnicu slavimo kao spomen na dan kada je Isus ulazio u Jeruzalem te bio posipan cvijećem od mnoštva ljudi koji su ga dočekivali s palminim i maslinovim grančicama. Po priči moje bake na Cvjetnicu se umiva u cvijeću. Cvijeće se preko noći stavi u vodu i u toj vodi noću se kupaju anđeli. To cvijeće su pretežno mirisne ljubice, simbol nježnosti i skromnosti. Na Cvjetnicu se slavi sv. misa na koju se ide s maslinovim, palminim i lovorovim grančicama koje se ludu blugosiivljuju. Ide se u procesiji i pjeva Muka, Blagoslovljene grunčice narod zove jelice. U prijašnju vremena, kada bi bilo nevrijeme, ljudi bi jelice iznosili u dvorišta ili pred kućni prag te bi ih zapalili, vjerujući da će zaustavili glad.

Veliki četvrtak je dan posta i molitve. Slavi se sv. misa sa „Slavom“, zvona zvone, a iza „Slave“ utihnu i ne zvone do 23 sata na Veliku (Bilu) subotu. Svećenik pere noge dvanaestorici ministranata, kao što je Isus na posljednjoj večeri prao noge dvanaestorici apostola. Poslije sv. mise pjeva se „Gospin plač“. Na Veliki Četvrtak običaj je jesti zelje, kao sjećanje na posljednju Isusovu večeru na kojoj su jeli gorko zelje.

Prijašnjih godina molilo se:

 „Dušice grišna

Budi u viri kripna

Kada budeš putovala

Dugin putim

Tisnim klancim

Pitat će te duh nečisti

Je si l moja il Božija

A ti njemu odgovori

Nisam tvoja neg Božija

Kada sam bila na onome svitu

Na Božijem cvitu

Ja sam govorila

Na blag danak

Na Veliki četvrtak

Sto križića

Sto Ješusa

Sto amena

Sto se puta prekrstila

U ime Oca i Sina I Duha svetoga“

Na Veliki petak cijelo mjesto utihne zbog sjećanja na muku Gospodnju, Taj dan je strog post i nemrs, a većina posti o kruhu i vodi. Kroz mjesto se ide za križem i kanta se Muka gorka Gospodinova. Toga dana peče se pogača (kruh bez kvasca) i pije se crno vino, uz geslo „Koliko tog dana popiješ, toliko krvi dobiješ“ U svim imotskim župama prije je bio običaj da se na Veliki petak i Veliku subotu čuva Gospodinov grob. Taj običaj zove se kvarantore, četrdesetosatno klanjanje.

Više o crnom vinu za Veliki petak

Za Veliku subotu uvriježio se naziv Bila subota. Riječ „bila“ u starohrvatskom jeziku znači velika, i to se u narodu održalo do danas, Tog dana jaja se nose na blagoslov u crkvu, a uz jaja se nose i druga jela, pogače, sirnice. Na Veliku subotu bojaju se jaja – pisanice

Bojanje jaja je na tradicionalan način – Jaja se bojaju u kuhanoj ljusci od crvenog luka ili u kuhanom crvenom vinu gdje dobivaju kristalnu ljubičastu boju.

Više o tradicionalnom ukrašavanju jaja.

Na Veliku subotu Također je post, U 11 sati oglase se zvona, zvoni „Glorija“.

Prije je bio običaj da se svatko tko ima priliku umije dok zvoni, a kad zvono prestane više se ne umiva. Oni koji bi se tada našli u polju, dok zvono zvoni zaustave rad i iz žbanja se umiju vodom. Na Veliku subotu slavi se vazmeno bdijenje, misa uskrsnuća Gospodnjega.

Na uskrsno jutro, prije polaska na misu, jede se blagoslov, tj, blagoslovljena jaja. Slavi se svečana sv, misa uskrsnuća Gospodnjega, Običaj je da se na Uskrs krste djeca.

Uskrsni ponedjeljak je znak produženog Uskrsa, odnosno to je duhovni ponedjeljak kojim se opečaćuje jačina Uskrsa.

Autor teksta: Barbara Milas

The post Uskršnji običaji Imotske krajne – običaji kroz Veliki tjedan u Zmijavcima – appeared first on Narodni.NET.

Ako nešto hoćemo da kažemo o vilama i višticama, trebamo to različito što su to različita dva pojma. Recimo vile, kao vile, one nisu zaslužne za svoj grijeh, odnosno za svoju nevidljivost, što ih ljudi ne mogu vidit. Jedino kome se one oće ukazati, đe one imaju svoj izbor za to, od strane ljudi. A kako su one postale, one su postale na jedan poseban način. Kad je na primjer Bog od Adama i od Eve tražio da prikažu svoju djecu Bogu, onda je Eva svoje najljepše i najfinije šćeri tražio da prikažu svoju djecu Bogu, onda je Eva svoje najljepše i najfinije šćeri sakrila od Boga, da ih Bogu ne prikaže. A Bog ko Bog svemoguć, bio i znao za sve i zato je on te njezine šćeri odredio da budu vile, da ih nitko vidjet ne more i da su one posebne. One su postojale od tada i one postoje vječito do dana današnjega, a postojat će i do strašnoga suda. Tako se mislim uči u vjeri našoj rimokatoličkoj. Tako znanje imamo o njima. A one su nevidljive zato što one imaju toju moć da se mogu ukazati kome oće i kako oće. Ukazuju se one pretežno ljudima. One ljude i prisvajaju. To postoji. Ja sam čuo od stari priča da vila nikad ne more rodit muško, one samo žensko rađaju. I tako postoji taj njiov život i njiova veza. U današnje vrijeme sasvim su drukčiji pojmovi. Ovdje je geneza vila biblijski motivirana.

Bilo da su “Evine šćeri” ili “pogansko vjerovanje”, svi se u konačnici slažu s tim da su vile te koje pomažu ljudima, da su općenito nešto dobro i lijepo. Takve su i gotovo sve predaje o njima koje sam prikupila. Najčešća su, ipak, dva motiva: pletenje konjske grive i igranje (plesanje) noćnoga kola.

Imotske vile i narodna predaja

The post Značenja narodnih mitskih predaja appeared first on Narodni.NET.

Znao je Iko nekada i popiti, ali je Žeran uvijek znao gdje Iko treba raditi čim bi ga upregao u kola i pošao u nekom pravcu. Znao se čak zaustaviti kod njegove parcele. Ranio je Iko i kasnio iz polja. Jednog jutra naumio Iko rano u polje kopati.

Dođe u štalu, Žerana nema. Vrati se u kuću i kaže ženi što se dogodilo. Žena ga ukori i kaže da još prilegne, da je vrlo rano i da ga mjesečina probudila. Točno mu je i ovo rekla: “Vratit će ti ga vile kad se naigraju.” Iko je čuo za vile, za njihovo kolo i igranje, ali nije u to vjerovao kao njegova žena.

Vratio se prileći i nakon nekog vremena ponovno ode u štalu. Na njegovo veliko iznenađenje Žeran je bio u štali. Privezan gdje ga je i on vezao. Čekao je Iko da se dobro razdani i da dobro pogleda Žerana. Imao je što i vidjeti. Žeranova griva bila je spletena u najljepšu pletenicu. Bilo je u njoj i zelene trave. Tek je tada povjerovao ženi i njezinim pričama o vilama.

Kako je bio ponosan na Žerana!

Bilo mu je drago da su za igru odabrale baš njegova Žerana.

Pripovijetka o Žeranu i vilama

The post Tradicionalna pripovjetka o Žeranu i vilama appeared first on Narodni.NET.

Plavo Jezero je pristupačnije i ljeti kada ne presuši je popularna lokacija kupača Imotske krajne, dok Crveno Jezero odiše s misterijom i nepoznatom dubinom koja ni dan danas nije istražena.

Donosimo vam jednu legendu o nastanku ta dva imotska jezera u siromašnom dalmatinskom kršu.

Nekada davno živio je bogati Gavan na prostoru današnje Bekije i dijelu Dalmacije. Kuću za stanovanje imao je na jezeru Krenica. Jednog dana naišao je sv. Petar prerušen u prosjaka i obratio se Gavanovoj ženi riječima: “Bog ti dao, bili mi dala komadić kruha da pojedem?” Na te riječi Gavanovica je uzvratila: “Šta će meni Bog tvoj dok je meni živ Gavan moj?” Sv. Petar je podigao štap i kazao:

“Od zla roda neka nema poroda!”

U taj čas nastade strašan zemljotres i tamo gdje su stajali Gavanovi dvori, nastade jezero. Kad vidje Gavanovica da će je voda potopiti, uze dvoje djece, jedno muško, jedno žensko i stade bježati prema brdu, a voda je potekla za njom i sustigla je. Sveti Petar ju je savjetovao: “Baci muško dijete, od zla roda neka nema poroda!” Ona je, ne slušajući, nastavila trčati sve do brda gdje ju je sustigla voda. Kad je vidjela da nema kamo, ostavila je muško djete i na tom se mjestu pojavio ponor u koji je voda utjecala. Tako je jezero Krenica nastalo na mjestu Gavanovih dvora. Matica (kanal koji je vodio višak vode iz jezera) je putanja bježanja Gavanove žene i ponor u dnu polja gdje je bačen Gavanov sin jedinac.

U isto vrijeme su se u jezera pretvorila i sva mjesta u kojima je Gavan prebivao pa je tako nastalo Crveno i Modro jezero u Imotskom, Krenica kod Prološca i Vrbina kod sela Blaževići.

 

The post Legenda o nastanku Imotskih jezera appeared first on Narodni.NET.

Sve detaljnije o Ivanbegovini njezinim žiteljima i običajima možete pogledati na istoj stranici: www.Ivanbegovina.com

Nama odnosno meni je bila zanimljivija druga strana tj uredništvo i organizacija same stranice te smo im postavili nekoliko pitanja vezano za običaje njihovog kraja i budućnost i ciljeve same stranice!

Jedan od najzančajnijih pitanja upućenih autoru i uredniku stranice :

Zbog čega ste pokrenuli vašu internet stranicu?

Stranicu tj. blog sam pokrenuo prije nešto više od dvije godine. Razlog pokretanja ležao je u želji da svima onima koji nisu u mjestu Ivanbegovina, a čeznu za njim, “olakšan dušu” kako bi se reklo i omogućim im uvid u događaje iz mjesta iz kojeg su niknuli.

Jel mislite da se gubi narodna tradicija i u malim mijestima?

Mišljenja sam da se narodna tradicija gubi jer se ne uviđa njena istinska vrijednost. Razlog ovom neuviđanju leži u krizi mlađeg naraštaja koji, iako žive na selu, podložili su se velikom utjecaju “urbanog” stila života u kojem slobodno vrijeme provode pred računalom a uopće nemaju volje za proučavanje tradicije svog kraja niti bilo kakve ljubavi prema istoj, a onda, sukladno tome, niti želje za očuvanjem onog što nas međusobno razlikuje.

Kako su na vašu stranicu reagirali mještani i prijatelji?

Stranica je, na moje iznenađenje, naišla na ogromno odobravanje i omogućila mi osobni kontakt s osobama koje imaju isto prezime kao i ja a ne vuku korijen iz Ivanbegovine, što govori u prilog vrijednosti jedne ovakve stranice.

Mislite da ćete preko stranice moći opisati ljudima stare običaje kojima su se bavili njihovi djedovi i puno generacija prije?

Pa moja nastojanja i nisu isključivo okrenuta pokušaju da izvještavamo onom što se trenutno događa nego i o onome što se događalo. Normalno je da događaji koji su bili interesantni u godinama koje su iza nas, zbog svoje zanimljivosti, kao i želje pojedinaca o očuvanju istih ponovno budu aktualizirani i predočeni mlađima. Svi događaji iz prošlosti imaju za zajednički nazivnik zajedništvo i upravo je zajedništvo ono što nas motivira da se “isplati” gurati tradiciju u budućnost a nikako je ne ostavljati prošlosti.

S obzirom na veliku zastupljenost društvenih mreža poput facebooka jel mislite da internet stranica ima veće prednosti?

Što se tiče broja društvenih mreža, mišljenja sam da se internetska stranica najbolje promovira preko facebooka ili neke druge društvene mreže. Možda je tu ključ angažiranja onih koje sam spomenu na početku. Internet stranica, ovakvog tipa, svoju nadopunu dobija preko društvenih mreža jer su upravo društvene mreže “magnet” koji privuče interesante da posjete određenu web stranicu.

I za kraj kako vidite budućnost vaše stranice?

Budućnost ove stranice vidim kao jednu objektivnu, humorističnu stranicu koja će imati samo jedan cilj: OČUVANJE I PODSJEĆANJE NA RODNI KRAJ I BUĐENJE INTERESA I LJUBAVI PREMA RODNOM KRAJU IZ KOJEG SE OTIŠLO ZBOG EGZISTENCIJALNIH RAZLOGA.

Nadamo se daljnjem rastu stranice i redovitom ažuriranju novim zanimljivim vijestim iz moje male seoske sredine.

Sa stajališta iseljenika iz te male sredine mogu ustvrditi da svoju svrhu i plan prisjećanja na rodni kraj intrenet stranica Ivanbegovina.com radi izvaredno dobro te sa veseljem pogledam nove članke i nove dogodovštine u mojem malom mjestu!

Za kraj usmjerite vaše intrenet preglednike na adresu Ivanbegovina.com i pogledate težnju i posao jedne male Dalmatinske sredine da očuva i obavjesti svoje stanovnike i one u dalekom svijetu sa novim vijestima i novostima iz svojeg rodnog kraja.

The post Ivanbegovina selo moje malo appeared first on Narodni.NET.