Za misno ruho se znalo, stajalo je u ormaru i oblačilo samo u crkvu. Često nije bilo moguće da sva čeljad pohodi istu sv. Misu, nego su se izmjenjivali da bi obukli istu robu. Jednostavnim rječnikom rečeno, nije se imalo što obući, jedno odijelo nije bilo «ni moje ni tvoje, već naše». Često je tako bilo i s obućom, pa «traljice» u vrhovima cipela nisu bile ništa neobično zbog većih brojeva.
Pranje rublja je, dakle, obično trajalo tri dana. Taj proces nije bio jednostavan, a nije se često ni pralo.
Parjenica
Pravila se od velike šuplje vrbove klade ili nekog drugog mekanog drveta uz strogu pažnju da to drvo ne pušta boju

Prvi dan se pripremala prljava roba i stavljala u parjenicu. Imenica parjenica dolazi od glagola pariti, dakle prljava roba se na neki način, noć i dan, a ako je rublje bilo prljavije i duže parila u parjenici.
Parjenica se pravila od velike šuplje vrbove klade ili nekog drugog mekanog drveta uz strogu pažnju da to drvo ne pušta boju.
Parjenice su bile veće ili manje s obzirom na brojnost obitelji, a s obzirom veličinu klade. Bilo je vrlo važno drvo iznutra «izoblati» da bude ravno i da ne dere robu. Dno je moralo biti nabijeno zemljom da ne bi puštalo vodu. Kako je roba naših starijih bila od konoplje ili lana mogla se prati na taj način, za razliku od današnje robe. Zanimljivo je reći da se konoplja više sijala u selima «preko Bosne», a lan u našim selima uz Savu.

Rublje bi se, dakle, zatrpalo sa svih strana, a zatim dobro prosijanim pepelom posulo po robi i zalilo vrelom vodom. Pokrilo bi se nekim jačim platnom, odnosno starom ponjavom. Naravno, drveni parjeničin poklopac bi se dobro uglavio na kraju, a počesto se na nj stavljao i kamen. Tako je valjalo stajati makar dan i noć da spoj pepela i vode omekša prljavštinu rublja.

Valja reci da se strogo pazilo i na odabir pepela (u nekim našim selima pepeo zovu i lug, baš kao što se zove i šumica, gaj). Nije mogao biti od bilo kojeg drva ili drugog ogrijevnog materijala.. Pepeo je pomno prosijan i očišćen i bilo kakvih natruha.
Koliko je pepeo važio kao izvrstan deterdžen, ali i kao šampon sjetit će se naši stariji koji su prali glavu, osobito ako su imali prhut (perut) pepelom. Kazu da je pranje kose pepelom bilo dosta efikasno.

Drugi dan se rublje vadilo iz parjenice. I to je imalo svoj red i ritam. Prije svega domaćica je trebala imati dugačko korito (najprije drveno, a onda metalno te kasnije plastično). Trebalo je imati pravu, čistu motku i praćak. Žene bliže Žendragu nosile su tamo rublje na pranje. Najprije su praćakom dobro tukle svaki komad prevrćući ga.

Bila je od velike vaznosti «lukšija» , dakle ona voda u kojoj je pepeo prokuhan. U njoj se robu još dobro gnjiječilo i pretreživalo upornije mrlje, koje bi se još jače praćakom tukle. Praćak je inače trokutasta drvena naprava s «držaljom». Donja površina je bila dobro izblanjana i vrlo glatka. Naravno i opet od drveta koje ne pušta boju, na primjer topole. Praćak je trebao biti vrlo lagan i napravljen tako da se lako drži u ruci.

Uz sve radove, pa i uz pranje rublja, tekla je ženska pjesma. Razmišljajući o tome često se pitam, kako su te žene toliko umorne, uvijek rado pjevale. Pjesme kojih se sjećam, najčešće su bile:

Ja sam tebe bezecovo mala
na Žendragu kad si robu prala.

Jedna mi se curica dopala
Na Žendragu kad je robu prala.

Sjećam se i zagonetke vezane uz pranje rublja: «Ričući na potoku, svo selo oprala» (praćak).

Treći dan se roba sušila. Stavljala se sušiti čak i po strniku, osobito teže stvari kao ponjave, vreće, torbe, torbice…

Tarabe su bile pune opranog rublja, a miris lukšije se rasprostirao sokakom. Rubine koje je trebalo rozati stavljane su na sanduke i poslije velikog truda «rozanja», na njih se stavljao kamen. Ni najbolja pegla ih ne bi bolje «isplisirala». Glačanja nije bilo. Peglu su u selu imale samo krojačice i to pegle u koje se stavljala žeravica. Na sreću ni materijali nisu bili takvi da su zahtjevali umjetnička peglanja.

Kolikogod je to to bio naporan posao domaćica je sjala od radosti kada je sakupljala i «kalufila» osušenu robu. Znalo se da bez higijene mogu lako nastati bolesti od kojekavih nametnika (ušiju, stjenica…..)

U to vrijeme su i higjenske kontrole kružile selom najviše insitirajući na čistoći rublja. Poznati su bili i mali školski higijeničari, koji su uz predsjednika razreda i blagajnika oponašali vlast u malome. Ti higijeničari su svako jutro pregledali učeničku čistoću, osobito nokte. Stoga su se majke živo trudile da im djeca idu u školu čista i uredna da «ih tamo ne prozovu», jer je to bila za cijelu kuću velika sramota.

Izvor : hasić online

The post Bosanski običaji i način pranja rublje i higjene u prošlosti appeared first on Narodni.NET.

Čeljadi je bilo puno u kući, a ”aljine” je trebalo prati. Naše bake i prabake su za pranje veša koristile drvena korita ili kace u koja su naveče kiselile veš. One su imale velike kace, veće od jednog metra. Žene bi stavljale veš u kacu i svaki red veša posipale su lugom. To se zvalo parenje. Kada bi stavile sav veš, onda bi to zalile ključalom vodom do vrha kace. Kacu bi dobro potrpale da ne isparava.

Ovako potopljen veš bi se kiselio cijelu noć, a domaćica ga je slijedećeg dana, u ranim jutarnjim satima, vadila iz korita i slagala u jednu ili više drvenih posuda, čabrove. Čabar je po obliku sličan kaci, ali je nešto manji, pravljen od jelovog ili hrastovog drveta. Čabar je imao tri noge, a pri samom dnu imao je i otvor, koji se zatvarao drvenim čepom i kroz koji bi voda istjecala, nakon što bi se veš popario.
Da bi se veš popario trebalo je skuhati vodu u araniji u koju bi se istresao već ranije pripremljen lug od bukova drveta. Zatim bi se voda dugo miješala kako bi se lug što bolje rastopio. Sve to vrijeme voda je morala ključati. Kada bi se lug potpuno rastopio, posebnom posudom, tj. tavom, zakučala bi se ova smjesa, lukšija, i njom bi se zalijevalo rublje u čabru ili koritu. Kako nerastopljeni lug ne bi ostajao na vešu, preko čabra se prostirala gusta lanena žaka, na kojoj bi lug ostajao. Čabar je na samom dnu imao manju rupu kroz koju bi se cijedila voda, koja bi se vraćala u araniju. Postupak se ponavljao više puta (govorilo se da je najbolje ako se to uradi jedanaest puta) , kako bi se veš što bolje popario. Veš bi se, nakon što se popario (nerijetko je to trajalo cijeli dan), ostavio da odstoji preko noći da se ohladi i da se voda iz njega iscijedi.

Treći dan bi se veš vadio iz čabra i nosio na korita gdje se ispirao u hladnoj vodi kako bi se iz njega odstranila cijeđ (voda iz aranije pomiješana sa lugom). Žene, a bilo je i muškaraca, nosili su veš od kuće do korita na “obremači” – obrenjači. To jer bio drven srg dužine oko dva metra koji se nosio na ramenu ili iza vrata. Veš bi se naslagao sa prednje i zadnje strane i obrenjača je bila teška jer je veša bilo dosta, a i put do korita je bio dug . Na isti način se veš nosio kući nakon pranja.

Ispiranje se vršilo lupanjem rublja pratljačom (hrastova ili bukova daska u komadu, dimenzija oko 30 x 20 x 2 cm, koja je imala dršku, na posebnom stolu za ispiranje ili na posebnom dijelu korita predviđenom samo za pranje veša. Isprani veš je nošen kući gdje je steran na ogradu ili štrik, posebno na mjestima koja su bila sunčana, kako bi se mogao brzo osušiti.
Nikakav deterdžent (govorile su naše bake) ne bi tako mogao ubijelit veš kao lug (pepeo) od bukve.
Sve do pronalaska pegle (prvo one na žar, pa električne) rublje se nije ni peglalo, već se slagalo, te bi se na njemu neko vrijeme sjedilo ili su se na njega stavljale valjuge (ravni, teži komadi drveta), kako bi se ispravilo. Čisto i ”popeglano” rublje bi se slagalo u kufere (drvene sanduke) u kojima je mlada donosila svoju opremu ili bi se vješalo o srg u spavaćoj sobi.

Pojavom ”kabaša” (sapuna za veš), a kasnije i deterdženata, prestaje se s pranjem pomoću luga. Tada se veš otkuhavao u vešnim loncima na šporetu, u kući, a ispirao se i dalje pomoću pratljača i na koritima. Prljavija i grublja odijela, poput željezarskih, otkuhavala bi se i ribala uz pomoć tzv. ribaljki , a potom ispirala kao i ostali veš. Nabavkom električnih strojeva napušta se i ovaj oblik pranja, mada su pratljače i ribalice još dugo bile u upotrebi.
Prokuhana i izbistrena mješavina luga i vode služila je ne samo za izbjeljivanje bijelog rublja, nego i za pranje suđa i posuđa, pravljenje domaćeg sapuna, pa i za pranje kose.

Zabilježeno je da se lukšija koristila i za suzbijanje svraba i to kupanjem tom tekućinom, mada je pojava svraba bila rijetka u našem kraju. Poslije nanošenja te tekućine trebalo se obavezno saprati vodom jer je žestina tekućine bila velika i pržila je tijelo. S lukšijom se nije valjalo ”igrati”, jer se moralo voditi računa da voda dobijena iz lukšije bude čista i bistra, jer gusta voda dobijena iz lukšije mogla je svojom žestinom da skine i snese kožu sa tijela.
Ovaj “tretman” ponavljao se dva puta.

Izvor teksta i nekih slika: Taračin Do

The post Ručno pranje rublja appeared first on Narodni.NET.