Četrdesetnica ili korizma dio je crkvene godine u kojem se kršćani pokornički pripremaju za svetkovanje Uskrsa, ujedno je i spomen na četrdeset dana koliko je Krist postio u pustinji, ali i na četrdeset godina lutanja izraelskog naroda pustinjom nakon bijega iz egipatskog ropstva. Počinje na Čistu sridu, kad se vjernike posipa pepelom uz riječi: “Sjeti se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah vratiti!”, ili po suvremenijoj verziji: “Obrati se i vjeruj Evanđelju!” i traje do mise Večere Gospodnje na Veliki četvrtak, a svakog petka preporučen je post i nemrs, što mnogi vjernici prošire na čitavo korizmeno razdoblje, čak posteći o vodi i kruhu, u sve dane osim nedjelja. Govorilo se: “Nedija ne da postu na se!”

Kroz to vrijeme ne organiziraju se slavlja ni vjenčanja, nekoć je bio običaj da se nosi tamnija, neuglednija odjeća u znak pokore, a žene su skidale nakit. U Zagori se nije okupljalo na sijela niti pjevala ganga. U tjednu bi se pohađalo Križni put, a gotovo svi stariji žitelji Dalmacije znali su recitirati i popjevavati nekoliko desetaka kitica “Gospina plača”. Budući da se približavaju toplija vremena, intenzivirali su se poljoprivredni radovi, a u zadarskoj okolici i na otocima zapjevali bi: “Gorka muka Gospodina, kopaj, pobro, do kolina!”

Večernja ‘dodajica’

I premda su se težaci, kad bi se razabrali od krnjevalskih ludosti i na Čistu srijedu smrknuti se posipali pepelom, splitska gospoda održavala je, kako ih je siromašni puk nazivao – Krnjine sedmine. Posjeli bi u kočije i gajete pa s Brodarice krenuli put Vranjica, gdje bi “postili” uz prstace, kućice i lošćure, pa sve zalijevali čuvenim kaštelanskim i vranjičkim crnjakom.

Za to vrijeme po prašnjavim varoškim kaletama djeca su vukla komoštre s komina, kako bi ih očistili, a žene su fregale kuću, skale i dvor, posebno pazeći da se očiste svi mračni kantuni i ukloni paučina, a na ponistre se prostirala roba iz drvenih bavula.

Iza večere se kroz godinu, a u korizmi intenzivnije, dugo molilo, a takozvana dodajica bila je kad bi otac molitvu “predao” majci koja je tada predvodila, a onda majka babi i tako redom. Siromašni puk je na blagdan svetoga Grgura usred korizme 12. ožujka, znao zavapiti: “A moj Grgure, nikad ti iz gladne korizme, ka ni ja iz duga…”

Kako se bližio Veliki tjedan, pučani pjevači češće bi se okupljali, uvježbavajući pasionske pjesme, po kojima je Dalmacija bila poznata i dio su njezine kulturne baštine, a dogovarali su i raspored za dojmljive procesije Velikog četvrtka i Velikog petka. Posebno je važno bilo pjevanje Muke Gospodina našega Isukrsta u kojoj je svaki pjevač imao ulogu, te opojnoga napjeva “Puče moj” koji se smatra osnovom glagoljaškog pjevanja Hrvatskog primorja i otoka, ali i potke na kojoj je istkana klapska tradicija.

‘Muku pozobala’

Splitski Marjan u srednjem je vijeku nosio ime “Mons Kirie eleison – Brdo Gospodine smiluj se”, a tako je nazvan prema pokorničkim procesijama koje su za korizmenih dana vijugale po tada goletnom, samotnom brdu daleko od maloga grada, ali i po pustinjacima pokornicima koji su živjeli u špiljama na južnim obroncima iznad mora, a u te dane bi ih se pohodilo.

O poljičkim korizmenim uzancama piše 1906. godine čuveni don Frano Ivanišević:
– Na Čistu sridu valja očistit criva. Iđe se u crkvu na misu i pepelanje. Ti dan počinje korizmeni post. U prijašnja doba ne bi za živu glavu niko primrsija za svi’ četrdeset dana, nego baš da bi svrnila nemoć. Danas Crkva otpušća pa se u nedilje korizmene puno svita mrsi, drugi’ dana malo ko. Postarija čeljad a osobito ženske ne će ni u svetac ni u rabotni dan u usta stavit mrsna kroz korizmu, koliko sičana. O korizmi dica pivaju: “Korizma – kupus progrizla, ulje polokala, muku (brašno) pozobala…”

Fažol na brujet i tanka bevanda

Splitski težaci u korizmi su ponajviše jeli ono što bi preostalo do proljetnih plodova. Najčešće kupus, sočivicu (leću), različite grahorice, ripu, kumpire, te pujiške riže, sve slabo začinjeno, takozvana soparna jela, bez masti.

Pila se tanka, treća ili četvrta bevanda. Najveći korizmeni specijalitet bile su lazanje s fažolom na brujet. Uskrsne blagdane stare težačke obitelji dočekivale su na rubu izgladnjelosti, pa su djeca, nakon što bi se nakon četrdeset dana prvi put do sita najela, litala po nekoliko dana.

Izvor : Slobodna Dalmacija

Foto: Pave Gruica

The post Povijest korizme u Dalmaciji appeared first on Narodni.NET.

Prva nedjelja nakon poklada nazivaju Čista nedelja.

Na Čistu nedelju bio je običaj da su gazde poslije podne otišli u svoje podrume, gdje su se častili kumovi, rodbina, susjedi i drugi. Tada je vino već bilo pretočeno sa kiselice. Pred podrumovima  predvečer su zapalili vatru od kukuruzovine. Domaćice kada bi obavile posao kod kuće, nahranile su stoku pa su pošle za svojim muževima u podrume. Ponijele su sa sobom večeru za muža i njegove goste. U podrumu se večeralo i oko vatre pjevalo i veselilo. Mladež je naložila oganj na kraju sela na pašnjaku. Slično starijima i oni bi igrali, pjevali i preskakali vatru. Veselje se obično završilo oko 9-10 sati uvečer. Vjerojatno je i ovdje mladež zapalila krpe umočene u ulje ili mast te ih pričvršćene na prut zapalila, pa se s njima okretalo u noći. Običaj se zove lilanje.

U crkvi se svakog petka održava večernja misa, u selima zvana večernica. Vjernici pred crkvom, kod križa, pjevaju postne pjesme.

Za vrijeme posta na trgu ispred crkve nakon svete mise veće djevojke u grupama izvode kružni ples, ustvari kolo uz popijevku: Rime raj, rume raj, rime-rume raj…

Kad je Žalosi tijedan onda u cirkvi svezo se krizi na oltaru u crno. Na Žalosni tijedan ili Crnoj nedelji žene idu u crkvu u crnim rukavima jer su Isusa tada počeli mučiti.Na Veliki tjedan žene su išle u džasnim (žalosnim), beloj rubači i belim rukavima u crkvu. Na Veliki petak ogledalo so umotale u belu krpu nek se nitko nemre u njemu pogledat.

Korizma i korizmeni običaji

The post Korizmeni tjedan i običaji, običaji korizmenih nedjelja appeared first on Narodni.NET.

Takva jela od povrća kuhana s tjesteninom ili krumpirom najčešće se zovu maneštre ili manistre. Tome valja pridodati uobičajenu palentu ili puru. U obične korizmene dane slane ribe, obično srdele i riba sušena na suncu, bile su svakog dana na jelovniku. U svečanije dane u korizmi spremao se bakalar i pekle su se pršurate ili fritule (vritule). To su uštipci od beskvasnoga tijesta g grožđicama, prženi u ulju ili na maslu i posuti šećerom.

Poljičani su početkom 20. stoljeća jaja smatrali mrsnom hranom, te su ih posljednji put prije Uskrsa jeli o pokladama. Ljudi su, unatoč svemu polako mijenjali ustaljene navike. To je bilo povezano s osudom onih koji su se služili danim povlasticama. Ivanišević o tome piše:

„Kada pop navišćuje po biskupskoj naredbi korizmeni otpust i tumači u koje dane može se jist mesa, čuje se žamor po crkvi, ljutu se stariji:Proklet bija ko ga se okusija, Nestalo više vire i zakona, Ne virujemo više ni u papu, ni u biskupe ni u pope, otkad su poste pobacili. Koji su pametniji, neće tomu prigovarati, nego se čuje di reku: ‘Biskup je otpustija, na njegovu dušu.“

Početkom 20. stoljeća postariji ljudi, a osobito žene, cijelu korizmu nisu jeli meso. Osnovne korizmene namirnice u priobalju navode se u pjesmici iz Poljica:

„Korizma Kupus pogrizla,

Ulje polokala,

Muku (brašno) polokala.“

U korizmi se nije sviralo niti plesalo, ni općenito veselilo.

Nedjelja prije Uskrsa je Cvjetnica. Na Cvjetnicu se na blagoslov nosio svežanj maslinovih ili palminih grančica. To je bilje tome blagdanu dalo ime, u Poljicima – Cvitnica ili Cvitna nedilja. Opis blagoslova maslinovih grančica:

„Pri velike mise svaki starešina kućni ili kogod od mlađi’ nosi naručak kića maslinovine, jelića i drugog zelenog granja, unaša u crkvu, ‘di pop blagoslovi. Napose blagoslovi se naramak maslinova pruća s lišćem, drži se na otaru, a kad se dovrši blagoslov, pristupaju stariji, poljubu misniku ruku i primaju na dar po jednu grančicu.“

U Poljicima su muškarci, napose stariji, kućedomaćini nosili grančice na blagoslov. Poljički su mornari blagoslovljene grančice stavljali na jarbole, a ribari na provu brodova ako nisu imali jarbola.

Blagoslovljena se grančica zatakne za strehu, svete slike, raspelo ili nešto što je obvezno visjelo u sobi. Stavljala se i u zemlju na polju ili u vrtu, a trebala je osigurati zdravlje, sreću, zaštitu i dobar urod.

U obredima Velikog tjedna bile su prisutne šibe i smatralo se da njihova prisutnost može podariti blagoslov. Pučko shvaćanje iz Poljica:

„Šibice od barabana kažu da su sritne, a najsritnija opet ona šibica što ima na sebi tri blagoslova: na Cvitnicu, na otkrivanje križa i na barabana.“ .

Šibama se pripisivalo slično djelovanje kao i grančicama blagoslovljenima na Cvjetnicu. Na Veliki četvrtak ili petak molilo se i po sto Očenaša, Zdravomarija i Slavaocu. Moleći se uz Božji grob na Veliki četvrtak ljudi nisu smjeli sjesti već samo kleknuti ili stajati. Na Veliki petak se stalno kod kuće molilo ili su bili u crkvi uz Božji grob. U uređivanju Božjeg groba sudjelovali su mještani, donoseći cvijeće i svijeće. Na misi se taj dan ljubio križ. Navečer se održava procesija i pjeva se „Puče moj:“

„Puče moj,

što učinile tebi ili u čemu ožalostile tebe, odgovori meni!“

Na Veliki petak ljudi su se gotovo potpuno suzdržavali od jela. U Poljicima se nije jelo ni pilo:

„Nađe se pobožne čeljadi, da će postiti u suvo ili „žeživat“ od jedne do druge „glorie“, to će reć 48 uri ne okusit se ni kapi vode. To se zove „postit gloriju“ na čast muke spasiteljeve, a dobije se veliko pročoišćenje.“

Proširilo se vjerovanje da taj dan valja piti više crnog vina. U Poljicima se često govorilo:

„U Veliki petak koliko se vina popije, onoliko krvi u žile navrije.“

Na Veliku subotu su se u Poljicima kupali ljudi koji su imali svrab, a da bi kupanje bilo uspješnije cijeli su čin izvodili gotovo obredno:

„I na Bilu subotu, kad se proslavi Gloria u crikvi, idu se niki okupat u more ili živu vodu u Cetini, da jim se skine srab, ali idući tamo ne imaju se obazirat na nikoga.“

Dio obreda na Veliku subotu je blagoslov vatre. Blagoslovljena se vatra kući prenosila pomoću komada drva. Smatralo se da blagoslov neće napustiti kuću sve dok se obnovljena vatra ne ugasi. Zar su najčešće prenosile žene.

Početkom 20. stoljeća u uskrsnoj noći, blagoslovljenom vodom su blagoslivljali sav životni prostor:

,,U donjin Poljicin malo se ko slatko naspavao na Uskrs obnoć: jesu li mitila ponoć, od svake kuće po jedno, dvoje i troje ide po polju od zemlje do zemlje, nosi kršćene vode, poškropi svaki komad vinograda grančicom maslinovine blagoslovljene na Cvitnicu, zadije palmu i govori: ‘Kud ja ovom vodom, tu Gospodin Bog svojim blagoslovom’.“

Razdilu se u dvoje: jedan u zapad, drugi u istok, daje moguće prije nego sunce izađe, da blagoslovi sve vinograde. Iđe se i na pokopišće, oškropu se grebi i izmoli nekoliko očenaši za mrtve.“

Na blagoslov su se nosili razni proizvodi. Blagoslovljena se hrana jela na Uskrs, za vrijeme doručka. Pojelo bi se natašte malo od svega. Zbog blagoslova se s ostacima blagoslovljene hrane postupalo na poseban način. Na Uskrs se umivalo blagoslovljenom ili tekućom vodom. Kako je Uskrs svečani dan i pada u proljeće kada je vrijeme toplije i ljepše, u Poljicima su govorili da je Uskrs gizdavac. Ljudi su taj dan nastojali obući što svečaniju i ljepšu odjeću i očekivalo se da će svatko, a osobito mladi ljudi, odjenuti nešto novo, ponoviti se. U uskrsno doba najčešće se darivao uskrsni kruh ili pecivo, osobito djeci. U Poljicima se taj uskrsni kruh nazivao pogača:

„Pogača prava čini se od same šenice. Triba prosijati brašno na gusto sito ili još bolje na koprinu. Rastanji se na loparu za dva prsta debeline, pa kad se ‘oće, da bude baš uredna i stimana (činjena) privme se na pisani kraj lopara, pa ostane sva lipo napisana, a na sridini križ. Peče se u prisan, jer bi kvasanje pokvarilo pismo, a u općenito sve tako tanke pogače i bez pisana kuvaju se u prisan.“

Tradicionalna Uskrsna pogača

Cesto se naziva i sirnica. Tim uskrsnim kruhovima su dodavani različiti mirisi i dodaci poput limunove ili narančine kore, grožđice, pinjole, suhih smokava i si. Šećer se često spominje kao sastojak uskrsnoga slatkog kruha. Pečenje uskrsnoga kruha i kruha općenito je bilo vrlo zahtjevno:

„Puno je do stopanjice zna li kruh umisit, uredit, lipo ispeć, svako ne zna, ne iđe jon za rukon. Zato se čuje prikor, kad se goni mlivo u mlin na paripčetu:

„Deh vranića – na tebi je šenica,

Kakva je stopanjica – bit će gora neg sirčanica.“

Kućanice su često nosile kruh da se ispeče u seoskoj peći kod profesionalne pećarice, jer se smatralo daje kruh pečen u peći „korisniji, čistiji, durećniji (trajniji)“. To se činilo o svakom većem blagdanu ili poslu, kad se zbog manjka vremena ili zbog veće količine kruha koju treba ispeći to ne može učiniti kod kuće. Kruh se početkom 20. stoljeća veoma cijenio:

„Pogača je u gornjim Poljicin (u drugim malo se čini) puno činjeno jiće, nosi se za dar, a peče se uvik na kovinu pod cripnjon. Kaže se: Lipe su ti oči – pri pogači.“

Čestitanje se odvijalo usmeno, najčešće na sam Uskrs, poslije jutarnje ili večernje mise ili na uskrsni ponedjeljak. Zaziv poznat početkom 20. stoljeća u Poljicima je glasio:

„Na dobro vam došlo sveto Uskrsnuće! I vami na spasenje!“. Svi koji su tijekom godine živjeli na gospodarskim imanjima podalje od mjesta u Poljicima za blagdan su dolazili kući.

Tekst napisala: Ana Šarić

The post Uskrs i Uskrsni običaji u Poljicima appeared first on Narodni.NET.

Selo Bukovica čije običaje opisujemo tipično je selo zadarskog zaleđa. Narod se u njemu redom bavio uzgojem stoke i ratarstvom. Od toga se živjelo, a i danas je tako za nekolicinu ljudi koji se iz mjesta nisu iselili.

Uskrsni običaji

Zadnjim danima poklada završavale su se igre i sve ostale karakteristike tog dijela godine nakon kojeg nastupa 40-dnevna korizma. Korizma je vrijeme u kojem se zaljubljeni parovi nisu mogli ženiti pa bi

poklade bile zadnji trenuci za to. Većinom bi se ta situacija pratila raznim šaljivim pjesmama poput ovog stiha:

„Poklade, poklade, svaki svoju popade.“

Opravdanje za takav običaj bilo je samo značenje korizme kao razdoblja duhovnog čišćenja i pripreme za najveći kršćanski blagdan. Pripreme su se vršile i u fizičkom smislu, pa su post (jedenje samo kruha i vode) i nemrs (nejedenje mesa) bili česti u vrijeme korizme. I sam početak korizme u tom je duhu. Naime, Čista srijeda bila je posna. Kroz korizmu redovito je srijedom i petkom bio nemrs.

Zadnja nedjelja pred Uskrs – Cvjetnica – (malo opširnije) bila je posebna i u skladu s imenom. Dan prije crkva bi se kitila cvijećem, a na sam dan, rano ujutro djeca bi otišla skupljati cvijeće (poljsko cvijeće, ljubičica, ciklama, cvijet badema…) nakon čega bi se u njemu umivali prethodno ne cijedeći vodu. S obzirom da se u tom kraju maslina, čiju se granu nosilo na blagoslov, rijetko nalazila, većinom bi cijelo selo svoju grančicu uzimalo s jednog od nekolicine stabala koja su rasla upravo ispred crkve. U sklopu mise održavala bi se procesija u kojoj bi vjernici obišli crkvu moleći, pjevajući, slaveći Boga, dok su djeca putem posipala cvijeće. Posebnih običaja za Cvjetnicu nije bilo. Uz tradicionalnu misu i malo bogatiji objed, ljudi su isto radili (čuvali stoku) jer je taj posao obvezan svaki dan.

Na Veliki četvrtak bi se obavljala ispovijed vjernika, a Veliki je petak bio postan i neradan.

Velika subota je najmlađima najdraži dan. Tad su se, naime, bojale pisanice i to većinom u vodi u kojoj se kuhao peršin ili orahova kora, za tamnozelenu, a ljuska crvenog luka za smeđecrvenu boju. Pisanice su se ukrašavale i urezivanjem različitih motiva. Na Veliku subotu domaćica bi detaljno očistila kuću, dvorište (avliju), torove, sjenike… pripremajuće se za veliki dan. Jelo bi se blagoslivljalo u subotu navečer, a košarica bi sadržavala sljedeće:

jaja (po jedno za svakog člana obitelji i dva za svećenika), mladi luk, kruh (pšenični kruh ukrašen narodnim motivima koji su se oblikovali čašom i za razliku od ostalih dana kruh bi prelili razmućenim jajem za postizanje sjaja), sol (nosili su soli koliko je potrebno za soljenje uskrsnog jela, a posebno se ponijela veća količina za stoku), zmijska trava (tzv. Kaloper – vjerovalo se da blagoslovljena štiti od ugriza zmije, na njenom se blagoslivljanju inzistiralo ne toliko zbog zaštite ljudi, koliko stoke). Imućnije obitelji u košaru za blagoslov stavljale bi i pršut. Blagoslivljanje  zmijske trave i soli za stoku pokazuje nam koliko su ljudi ovisili o njoj. Stoka im je bila osnova za život i za vrijeme blagdana na nju se ni je zaboravljalo. Bila je dio svakodnevnog življenja obitelji, neophodan dio.

Ujutro na sam Uskrs jela bi se blagoslovljena hrana nakon čega bi se išlo na svečanu misu. Misa bi počinjala većinom oko podneva, a nakon nje bi narod skupljen oko crkve igrao igre i plesao narodna kola. Plesalo se tzv. biračko kolo. U kolu bi sudjelovao podjednak broj muškaraca i žena. Jedan sudionik kola bio je ujedno i kolovođa, glavni pjevač, koji bi započeo pjesmu, a zatim bi pjevali i drugi. Za to vrijeme jedan bi muškarac započeo biranje, odnosno odabir djevojke koja mu se u kolu svidi. Birač bi ju primio za ruku i zajedno bi šetali sredinom kola, upoznavajući se, dok bi ostatak kola pjevao pjesmu ljubavne tematike. Vremena za upoznavanje imali su toliko koliko je trajala pjesma, nakon čega bi izabrana djevojka birala. Kolo bi se tako igralo dok god su sudionici htjeli. U skladu s pravilom neženidbe, u korizmi se kolo nije plesalo. Isto tako nije karakteristično samo za Uskrs, plesalo se za seoske fešte, sajmove i ostale vrste proslava. Pjesama koje su se u kolu pjevale bilo je mnogo. Priložit ću tek par stihova:

„Biraj mali da si zdravo

Hajde mali(a) izaberi

i vodi je kući pravo

koga tvoje srce želi.“

Osim biračkog kola igrala bi se još jedna plesna igra, tzv. kukulešće. U njoj su se izdržljivi i fizički spremni pojedinci (muškarci i žene) natjecali u brzom plesu uz zvuke usne harmonike. Pobjednik je bio najizdržljiviji plesač.

Biračko kolo:

httpv://www.youtube.com/watch?v=lO0zc0ZTDNc

Kukulešće plesna igra:

https://www.youtube.com/watch?v=SI1d4b1Pvew

U ranim poslijepodnevnim satima išlo bi se kućama na uskrsni objed, na kojem su bili svi članovi obitelji. Trpeza je bila bogata, puno bogatija od uobičajenih dana (s janjetinom, svinjetinom, mladim lukom, domaćim kruhom…). Odmor nakon ručka u poslijepodnevnim satima bio bi prekinut obvezom čuvanja stada, koje se ni za blagdane nije smjelo zapostaviti.

Uskrsni običaji u Bukovici i bojanje jaja.

Tekst napisala: Maja Kresović

The post Tradicija i Uskršnji običaji u Bukovici appeared first on Narodni.NET.

Velik je i raznolik broj takvih postupaka zabilježen u hrvatskim krajevima, te je nemoguće navesti sve pojedinačne slučajeve. Najrasprostranjenija metonimijsko-metaforička praksa, zabrana obrađivanja zemlje na Veliki petak, ponegdje održavana tijekom svih dana šutnje zvona, poznata je u svim hrvatskim krajevima, u primorskoj i kontinentalnoj Hrvatskoj. Njome se tijekom Svetoga trodnevlja, a posebno na dan Isusove smrti i polaganja u grob na Veliki petak, nastojalo izbjeći kopanje rupa i oranje. U Kastavštini je izbjegavanje kopanja tumačeno sličnošću toga postupka s kopanjem rupe za križ na koji je Isus bio razapet (Jardas 1957:56). Najčešće je objašnjenje da zemlju ne valja dirati jer u njoj počiva Isus; zabilježeno je u Istri, Dalmaciji, Gorskome kotaru, Baniji, okolici Zagreba, Hrvatskom zagorju i Slavoniji (Francetić 1996:87, Kovač 1990:171, Škoda i Držić 1941:75. Livijo 1986:31, Bonifačić Rožin 1959:40, Korenić 1896:143, Kotarski 1917:197, Lovretić 1990:315). U Samoboru ga je zabilježio Lang (1992:615):

Otkako se zvona zavežu, ne “orje se” i ne kopa sve do Velike subote, dok se zvona opet ne odvežu; takav je običaj od davne “starine”, da se “ne giba v zemlu, dok je Isusovo telo v zemli”.

Zabrana “povrede” zemlje išla je tako daleko da je nije smjela gaziti ni stoka, te se ona na Veliki petak nije izgonila na pašu, primjerice u Petrčanima u okolici Zadra i u Krašiću kod Jastrebarskog (Bonifačić Rožin I954d:25, vlastiti podaci). Međutim, u srednjoj Dalmaciji, u Lici. Baniji i Kordunu, te u Bosni (Milićević 1967/68:480-1, Bonifačić Rožin 1955:30 i 1955a:21, Matešić 1936:8, Kristić 1956:136-37. Barun 1956:147, Filipović 1949:133) bilo je dopušteno orati drugome, siromahu, čovjeku bez volova, osobito poslijepodne na Veliki petak ili Veliku subotu. Čini se da je u tim slučajevima milosrdno i dobrotvorno obilježje dana prevladalo općeprihvaćenu zabranu i rezultiralo društvenom solidarnošću. što se vidi u sljedećem napisu iz Duvna.

“…) a mnoge dobrog srca starješine na Veliki petak l drugi dan Uskrsa oru zemlju siromasima, a sebi za dug život i dobro zdravlje svojih ukućana i svoga blaga.”

U Novigradu kod Zadra na Veliki su petak volovima omotali kopita platnom “da ne ranjivaju zemlju” (Bonifačić Rožin 1954:33).

Na Veliki se petak ponegdje nije smjelo niti hodati po tlu, primjerice na Velome Ižu (Livijo 1986:31). No kako su ljudi ipak morali obaviti dnevne poslove i otići u crkvu, zabranu je valjalo nekako zaobići. U Petrčanima kod Zadra to se činilo na sljedeći način (Bonifačić Rožin 1954d:25):

Na veliki petak cili dan, od ponoći do ponoći ni se zaganjalo blago nikakvo, da ne bi zemlju vređalo. Niti su ljudi stali na zemlju, kad bi išli nekud, nego su išli po daskama. Od kuće do kuće i od kuće do crikve su bile daske po kojima se išlo. Na veliki petak ne dira se zemlju.

U Kupinečkom Kraljevcu, jugozapadno od Zagreba, odbacivale su se cipele s cvekima (čavlima) i obuvali opanci (Barlek 1996a: 13):

Četvrtkom, petkom i subotom išlo se Isusa kuševat. Ako je toplo, žene su bile bose, a po hladnoći obukle bi opanke, ali nikako ne cipele jer one imaju cveke (“da se zemlja ne rani – opanjki imaju samo kožu dole”).
Brojna i vrlo različita gatanja o učinku vremenskih prilika na urod, te preporuke i zabrane u vezi sađenja različitoga povrća – krumpira, krastavaca, graha i si. zabilježena su u svim krajevima, od Slavonije i Hrvatskog zagorja do Like i Dalmacije, uz navođenje dana u kojima se izvode (Veliki tjedan ili neki posebni dani) (Filakovac 1914:169, Marković 1977:115, Zorić 1991:70, Lovretić 1990:560, Bakrač 1987:355, Kotarski 1917:297, Rajković 1973:201 i 1981:239, Hećimović-Seselja 1985:194). Primjerice, u okolici Zagreba u času posljednjega oglašavanja zvona sadili su se krastavci (Bakrač 1987:355), a u trenutku njihova odvezivanja Zlarinjani su sadili grah jer će navodno dobro roditi (Rajković 1981:239).

U zapisima često nije jasno rečeno kad je zabranjeno obrađivanje zemlje ili sadnja, pa se može steći dojam kako su te radnje istodobno i zabranjene i preporučene. Ta se proturječnost razrješuje u onim opisima u kojima se jasno navodi da se zemlja obrađuje ili da se sade određene biljke do posljednjega oglašavanja zvona ili za vrijeme njega, a da se to opet može činiti kad se zvona ponovno oglase. Zapisi su često nejasni, možda i zato što je Crkva mijenjala termine održavanja obreda – u različitim razdobljima održavali su se ujutro, poslije podne ili pak navečer, ovisno o tome pomicalo se i zamiranje i ponovno oglašavanje zvona.

Češće se u Svetom trodnevlju spominje praksa tresenja ili pucanja na voćke ne bi li bolje rodile, a u Slavonskoj Posavini i u Lici provodila se u trenutku odvezivanja zvona na Veliku subotu (Markovac 1940:87, Bonifačić Rožin 1955:30 i 1955a:21). Međutim, to se, kao i neki drugi postupci što se provode u posebno djelotvornim svetim danima, moglo učiniti na Veliki petak, primjerice u Koprivnici, Jaskanskome prigorju, Otoku u Slavoniji i Delnicama u Gorskom kotaru (Horvat 1896:252, Rožić 1908:34, Lovretić 1990:315, Bonifačić Rožin 1954C:27). U Delnicama su voćke tukli ljeskovim šibama blagoslovljenim na Cvjetnicu (Bonifačić Rožin 1954c:27).

Postupak s voćkama katkad se spominje i o drugim datumima, primjerice u Dalmaciji i Istri sredinom XIX. stoljeća (prema Belaj 1994:337). Vitomir Belaj pretpostavlja da je riječ o vrlo starom euroazijskom agrarnom obredu koji se do XX. stoljeća zadržao na prostoru jugoistočne Europe. Bio je poznat u antičkoj Grčkoj te je preko Luke ušao u Evanđelje u prispodobi o neplodnoj smokvi (Luka 13. 6-9).

The post Zemoljoradnja u uskrsno vrijeme appeared first on Narodni.NET.

Nemrs je suzdržavanje od namirnica mesnoga podrijetla, a post je potpuno odricanje od hrane odnosno uzimanje samo jednog potpunog obroka dnevno.

Međutim, puk nije razlikovao ta dva pojma, te je pod pojmom posta najčešće razumijevao nemrs.

U početku je preduskrsni post trajao od dva do šest dana, a u IV. i V. stoljeću ustalio se kao četrdesetodnevno razdoblje. Zakoni glede posta i nemrsa mijenjali su se tijekom stoljeća s obzirom na propisane dane, te količinu i kakvoću hrane. K tome, bili su podložni mjesnim zakonima i običajima, što uvelike otežava njihovo istraživanje.

U prvim stoljećima kršćanstva tijekom cijele korizme bio je dopušten samo jedan obrok dnevno, koji se uzimao navečer i nije smio sadržavati meso niti hranu mesnoga podrijetla (mlijeko, sir. maslac, jaja). Već u kasnome srednjem vijeku večernji je obrok pomaknut na sredinu dana, što je otvorilo put uvođenju još jednoga obroka navečer, pri kojemu se, međutim, nije smjelo do sita najesti. Također se. već od IX. stoljeća, ovisno o mjesnom običaju i crkvenim olakšicama, ponegdje od zabrane izuzima hrana životinjskog podrijetla, osim samog mesa.

Krajem XIX. stoljeća u zagrebačkoj je nadbiskupiji u sve dane korizme bio obvezatan post, što je značilo da se smjelo do sita najesti jedanput dnevno, a srijedom, petkom i subotom bilo je propisano suzdržavanje od mesa (nemrs). Ponegdje još nije bilo dopušteno jesti ni druge životinjske proizvode. Približno istodobno, zbog skupoće nekih namirnica (ulja) koje bi u korizmi trebale nadomjestiti mast životinjskog podrijetla, vrhbosanski (sarajevski) nadbiskup je tijekom korizme 1887. godine na području svoje nadbiskupije dopustio uzimanje jaja. sira i drugih mliječnih namirnica, te svinjske masti, i to u sve posne dane, a od mesa se treba suzdržavati samo petkom i subotom.

Papine su odluke mogle u različite godine biti drugačije: 1902. g. dopušta jesti meso u nedjelju, ponedjeljak, utorak i četvrtak, a jaja i mliječne proizvode u sve dane osim Velikoga petka, a u godinama Prvoga svjetskog rata svi vjernici imali su oprost od posta i nemrsa. Prenoseći papinu odluku iz 1902. godine, nadbiskup upozorava vjernike da konzumiranje mesa istoga dana isključuje konzumiranje ribe, jer se meso dopušta stoga što su ribe preskupe.

U međuraću olakšice glede životinjskih proizvoda postaju dijelom trajnoga zakona. Zagrebačke novine “Hrvatska straža” (broj od 23. II. 1936.) donose početkom korizme 1936. godine upute o zakonu o nemrsu i postu. Tadašnji zakon o nemrsu zabranjivao je meso i juhu s mesom, a nije branio jaja. mlijeko i mliječne proizvode, te začine s mašću. Zakon o postu propisivao je da se na posne dane smije samo jedanput do sita najesti, ali nije branio pojesti nešto ujutro i navečer. Nemrs je obvezivao u sve petke u godini, a post u sve korizmene dane osim nedjelja. Uz još neke druge dane u godini, post i nemrs zajedno bili su propisani za Pepelnicu te za korizmene petke i subote. Izričito se navodi da se na Veliku subotu poslijepodne već moglo jesti meso i nije se moralo postiti.

Pogledajmo koliko su se ljudi pridržavali pravila posta i nemrsa u korizmi i koliko su brzo reagirali na olakšice koje su oslobađale sve vjernike, a ne samo djecu, starce i bolesnike od zabrana. Iz starijih je podataka razvidno da se izbjegavalo jesti jaja. Pietro Nutrizio Grisogono iz Trogira spominje vrlo strogi zakon u Dalmatinskoj zagori s kraja XVIII. stoljeća. Ubojstvo i krađa navodno su bile “ništavne sitnice” prema povredi zakona o postu, a:

Lašnje je nagovoriti sto Morlaka na krivu zakletvu, nego jednoga da pojede jaje u korizmi.

Poljičani su još početkom XX. stoljeća jaja smatrali mrsnom hranom, te su ih posljednji put prije Uskrsa jeli o pokladama. I drugi podaci svjedoče o tome da su unatoč olakšicama u različitim hrvatskim krajevima ljudi polako mijenjali ustaljene navike. To je bilo povezano s osudom onih koji su se služili danim povlasticama, kako opisuje Ivanišević u Poljicima u Dalmaciji (1987:445):

Kada pop navišćuje po biskupovoj naredbi korizmeni otpust i tumači, u koje dane može se jist mesa. čuje se žamor po crkvi. ljutu se stariji: “Proklet bija. ko ga se okusija”, “nestalo više vire i zakona”, “ne virujemo više ni u papu, ni u biskupe ni u pope. otkad su poste pobacili.” Koji su pametniji, ne će tomu prigovarati, nego se čuje ‘di reku.- biskup je otpustija. na njegovu dušu.

Mnogi podaci prikupljeni o postu i nemrsu tijekom prve polovice XX. stoljeća govore o pridržavanju starijih pravila i glede propisanih dana i glede vrste hrane. Prema podacima iz Istre. Dalmacije. Podravine. Slavonije i Bačke, od početka XX. stoljeća vjernici se sve više priklanjaju reduciranome nemrsu u srijedu, petak i subotu.

I dok je u tim krajevima razlika u poštovanju nemrsa bila dobno i donekle spolno određena, u Retkovcima u Slavoniji početkom XX. stoljeća svi su se, bez obzira na spol i dob, suzdržavali od mesa.

Osoba koja bi jela meso uspoređivana je s Judom -apostolom izdajnikom.

U Imotskoj krajini, u Savičenti kod Pule, na Hvaru, u požeškome i brodskome kraju, te u Bosni, sve do međuraća mnogi, a osobito žene, u sve dane. ili samo u srijedu, petak i subotu, nisu jeli bili smok (mliječne proizvode), iako je to propisima bilo dopušteno. Razlog nemrsu moglo je biti, kao u Imotskoj krajini, krajnje siromaštvo stanovništva, ili. pak strogost domaćica koje su pazile što se jede (Kutleša 1993:275):
Ljudi bi začinili i uljem i maslom, pa u nike dane i mesa, ali ne da žena i neimašćina.

Siromaštvo se katkad navodilo i kao izgovor, kao u sljedećoj isprici građana Samobora za nepoštovanje korizmenoga posta:

Siromaku ni greh, če ne posti, on mora jesti, kaj ima, se se dost naposti, kad niš nima. Vem greh nejde v zube, neg ze zubi.

Naspram toga. u nedalekim selima Jaskanskog prigorja neke su žene tijekom cijele korizme jele samo kruh. Što je u prvoj polovici XX. stoljeća bila praksa u većini krajeva na Veliki petak. Veliki petak, kao dan kulminacije korizmene priprave, dan Isusove smrti i najžalosniji dan u katoličkoj godini, rezultirao je odgovarajućim ponašanjem ljudi glede prehrane.

Na Veliki petak ljudi su se gotovo potpuno suzdržavali od jela. Taj se podatak potvrđuje u svim područjima od Istre, Kvarnera i Dalmacije, preko Like, Gorskog kotara i središnje Hrvatske i Bosne, do Slavonije i Karaševa u Rumunjskoj. U Ivčević Kosi u Lici ujutro se pio rasol, a u podne jeo zalogaj kruha i vinom, u Omišlju na Krku crna kava, smokve i rakija.

Svi poste, veliko i malo. na taj dan. Samo u večer jedu kisela zelja, uljem začinjena, i komadić kruha.

U Poljicima se nije ni jelo ni pilo.

Nađe se pobožne čeljadi, da će postit u suvo ili “žežinat” od jedne do druge “glorie”, to će reć 48 uri ne okusit se ni kapi vode. To se zove “postit gloriju” na čast muke Spasiteljeve, a dobije se veliko prošćenje.

Varijante toga strogog posta zabilježene su u različitim krajevima Bosne – u Duvnu, u okolici Bihaća, te u Kreševu u srednjoj Bosni.

Suprotno tim podacima, u središnjoj i istočnoj Hrvatskoj na Veliki petak bilježimo podatke o posebnim pecivima. a u Dalmaciji oištipcima zvanim pršunate, pršurate ili fritule. U okolici Slunja pekla se beskvasna pogača kljukuša, koja se jela prelivena vrelom vodom i začinjena s malo ulja i češnjaka, a u Čučerju kod Zagreba kukuruzni kruh poliven uljem – poljevka.

Prema riječima Josipa Markovića. bivšega župnika u selu Sikirevcima u Slavonij, u drugoj polovici XX. stoljeća korizmeni se post uvelike razlikovao od nekadašnjega:

I nakon liturgijske obnove, uglavnom je ostalo isto, samo što sada vjernici na Uskrs ne žeđaju kao što su nekada žeđali, jer se sada u korizmi i ne posti kao nekada. Sada se u korizmene petke jedva drži nemrs, a samo je na Veliki petak post i nemrs. No kako je već rečeno, naš narod smatra da dobro posti, ako drži samo malko stroži nemrs. Zato se sada već u puno kuća. na Veliki petak peče svježa riba. “ali na ulju”, pa je to po njihovom shvaćanju “strogi post”.U doba kad se odredba o nemrsu poštovala gotovo cijele korizme posljednji dan poklada nastojalo se potrošiti što više mesa. Negdje se jelo neumjereno.

-Primjerice, četvrtak prije pokladne nedjelje, u Trebarjevu u Sisačkoj Posavini zvan Iakomec, bio je dan kad se meso jelo i do devet puta .

Preostalo se meso na različite načine konzerviralo. U Samoboru su ga zalili mašću, a na Uskrs prepekli i pojeli, a mesnice su tijekom cijele korizme bile zatvorene. U Koprivničkom Ivancu dio preostaloga mesa žene su “pospremale v štublak pa onda na Veliki petak dale svinjama kaj budu bole napredovale”. U okolici Dubrovnika, kao i na Braču, ostatke bi mesa od poklada osušili i jeli polovicom korizme ili na Uskrs.

Obilježje korizmenog jelovnika

Osnovno obilježje korizmenoga jelovnika jest izostavljanje mesa i mesnih prerađevina, te uporaba maslinova ili bučina ulja ili masla (pretopljenog maslaca) za mašćenje. Ako su ljudi doista tijekom cijele korizme provodili nemrs, njihov se jelovnik bitno razlikovao od onoga u pokladno ili u uskrsno doba. Pitanje je, međutim, koliko je često meso općenito bilo na njihovu jelovniku. Postojale su razlike između pojedinih krajeva, ovisne ne samo o njihovim prirodnim obilježjima i njima prikladnom tipu gospodarstva, pa i prehrambenim navikama, nego i o njihovu bogatstvu: u Slavoniji je meso bilo češće na jelovniku nego drugdje. S iznimkom mesa. dakle, prehrana u korizmi odgovarala je prehrani u zimsko doba i sastojala se od različitoga povrća, krumpira, kaša od brašna i si.

3    Osnovne korizmene namirnice u priobalju navode se u sljedećoj pjesmici iz Poljica:

Korizma Kupus pogrizla,

Ulje polokala.

Muku (brašno) pozobala.

A ova pjesmica iz Preloga u Međimurju govori o kontinentalnom jelovniku:

Fašnik ima veljke joči i doge mostače.

Pepelnica se dosmica Koli njega skače.

Denes zeljem gibanica.

Zutra povrtnica.

Tomo vam je semo kriva Stara pepelnica.

Sudeći po objema pjesmicama, kupus, odnosno žulje bili su glavni prehrambeni artikli u korizmi u oba kraja. No bilo je i nekih razlika. Poljički će nam primjer poslužiti za opis korizmene prehrane na Jadranu početkom XX. stoljeća. Kao i uobičajena prehrana,korizmena je prehrana bila vrlo jednostavna i mogli bismo reći siromašna. Sastojala se ponajviše od kiseloga kupusa i mahunarki (graha, boba. leće), od kojih se kuhalo varivo, samo ili pomiješano s pšenicom ili krumpirom, a začinjeno solju i maslinovim uljem. U priobalju se takva jela od povrća kuhana s tjesteninom ili s krumpirom najčešće zovu maneštre, manistre. Tome valja pridodati uobičajenu palentu ili puru – kašu od kukuruzna ili prosena brašna.

Korizmeni jelovnik primorja

U obične korizmene dane slane ribe, obično srdele i riba sušena na suncu, bile su svakog dana na jelovniku. U svečanije dune u korizmi u primorskim se selima spremao bakalar i pekle pršurate ili vritule (uštipci od beskvasnoga tijesta s grožđicama, prženi u ulju ili na maslu i posuti šećerom).

Korizmeni jelovnik sjeverne Hrvatske

U središnjoj i sjevernoj Hrvatskoj namirnice su bile uglavnom iste, no razlikovali su se način pripremanja i začini. Osnovna jela pripravljala su se od graha, krumpira, kiseloga kupusa, kukuruznoga i ječmenoga brašna. Kuhani posoljeni grah na salatu ili u juhi, začinjen samo s malo ulja, često je bio na jelovniku. Nazivi takvog graha – u sisačkoj Posavini bosi grah, u okolici Zagreba grah na bosu juhu, u Kupinečkom Kraljevcu bažul nasuve, sami za sebe govore da je riječ o posnom jelu.

Sušena riba

Osobitost je sjeverne Hrvatske začinjavanje jela bučinim, suncokretovim ili repičinim uljem, Korizmenom jelovniku sjevernoga dijela Hrvatske valja još dodati kompote od suhoga voća (krušaka, jabuka, šljiva). U kontinentalnim krajevima zapisi rjeđe spominju ribu kao posnu hranu. Ipak. u istočnoslavonskim selima smještenima uz rijeke u korizmi se jela sušena riječna riba. Drugdje je riba, čini se, postala dijelom korizmene prehrane kasnije, možda pod utjecajem gradova u kojima ju je bilo moguće kupiti.

Možemo zaključiti da se prehrana u korizmi nije bitno razlikovala od prehrane u zimsko doba godine. Osnovna je razlika u prvoj polovici XX, stoljeća još znatno rasprostranjeno izbjegavanje mesa i mesnih prerađevina, što je osobito mijenjalo jelovnik u panonskim krajevima, gdje su mesna jela u druga doba godine česta. Pripremale su se iste namirnice, samo siromašnije za komad svježega ili sušenoga mesa. U priobalju je riba bila dio korizmene prehrane češće nego u unutrašnjosti. Ponegdje u Podravini. Slavoniji i Bačkoj već je od početka stoljeća među korizmenim jelima prisutan bili smok, tj. mliječni proizvodi, i to u sve dane ili samo u one u kojima je bilo dopušteno jesti meso. Dok se drugdje još uvijek izbjegavao. Ponegdje nastaju različita, katkad i složena Jela od dopuštenih namirnica. U sjevernoj Hrvatskoj ističu se različita jela od tijesta kojih se do danas nebe žene u Podravini sa sjetom prisjećaju.

Dob nebe kazivače korizma iz vremena njihove mladosti asocira na odricanja koja bi rado izbjegli samo da su smjeli, jer nisu voljeli različite kaše, nisu podnosili miris masla – pretopljenog maslaca i si,, drugi nižu sočne recepte za kašnjake, štrukle ili vijanice s hajdinsbom kašom, prosenom kašom, zeljem i priče o “debelom grahu, zelju z lagva, neobeljenom krumpiru z rola”, a sve to začinjeno domaćim bučinim uljem zamamnog mirisa.

A kako je bilo s građanima? Iako nemrsna, njihova su jela bila mnogo složenija od seljačkih,- često su sadržavala ribe, a uz njih i različite, danas u prehrani neuobičajene namirnice životinjskoga podrijetla, dopuštene jer je Crkva zabranjivala hranu podrijetlom od toplokrvnih životinja. Dragutin Hire prenosi iz kuharice vrbovečkog župnika Firlingera iz 1813. godine ovaj zamamni korizmeni jelovnik:

Bažuljeva juha. iz crnoga kruha juha, iz gljiva juha, juha od kosane vizovine (ovo meso davala je riba moruna koja se seli iz Crnog mora u Dravu i Savu. Madjari je zovu “viza”), krapavine i ikara. Postna se juha pravila od leće, od puževa, rakova, od friganoga krapa ili šćuke, od žaba, ščukovine, a jeli su kao postnu juhu i prežganu juhu. pripravljali “šlepu govedsku juhu” od kiselog i slatkog vrhnja, od mlieka. vina i celera. Nadevi – u postne juhe bili su od žemlje, vrhnja, mali knedlini od krapovine i Ščukovine (…).

Korizmeni post završava na Veliku subotu, kada je prema crkvenom propisu boji je vrijedio sve do sredine XX. stoljeća poslijepodne bilo dopušteno jesti meso. Zapisi govore da se prvi mesni obrok ipak uzimao na uskrsno jutro. A kako su tada ljudi nastojali nadoknaditi suhu i posnu hranu iz prethodnih šest tjedana, zagrebački je svećenik Vilhelm Švelec u svom kalendaru za 1858. g. preporučio sljedeće:

Na Uskers budi veseo al neprejedi se mesa. inače ćeš zdravljem platiti, pa kada će doći vreme za kuruz sijati, morat ćeš na postelji jadikovati a u zimi gladovati ili skupo si hlebac kupovati!

The post Post i posni jelovnik appeared first on Narodni.NET.

Osamnaest kilometara sjeverno od Zadra nalazi se mjesto Radovin. Dio je Općine Ražanac. Godišnji običaji u Radovinu posebno su zanimljivi. Danas, iako je napredovala tehnologija ipak stari običaji se gube, jedan dio je ostao sačuvan u narodu i djelovanju KUD-a Radovin.

Završetkom poklada i mjeseca maškara dolazi korizma.

Korizma

Blagoslov vatre i pepela označava početak korizme. Običaj nalaže da se ljudi posipaju pepelom. Tada svećenik izgovara riječi: “Spomeni se čovječe da si prah i da ćeš se u prah povratiti.” Na taj dan je strogi post i nemrs, tj. ne jede se meso i jede se samo jednom, najčešće riba. Oni koji žele strogi post jedu kruh i piju vodu.

Od početka korizme, pa sve do Velikog tjedna ide se u crkvu na misu i križni put. Najčešće se misa i križni put održavaju sredinom tjedna. U obiteljima se svaku večer molila krunica.

Ovdje možete pročitati malo više o korizmi na Wikipediji.

Veliki tjedan

Veliki tjedan prolazi u pripremama za blagdan Uskrsa. Do 1950. godine obredi Mise Večere Gospodnje, Klanjanje križu i Vazmeno bdijenje održavali su se u jutarnjim satima. Poslijepodne i navečer održavanje oflcij – pjevanje Jutrenje(jutarnja) i Pohvala novom danu.

VELIKI ČETVRTAK

S poslovima se na Veliki četvrtak završavalo do dva sata poslijepodne. Svi radovi koji nisu bili završeni do dva sata prekidaju se i ostavljaju za sljedeći tjedan, obično utorak ili srijedu poslije Uskrsa. Zvona od Velikog četvrtka ne zvone i vezana su. Na misu se pozivalo čegrtaljkama. Zvona koja su nosile životinje bi se isto tako vezala.

Drži se strogi post i u crkvi se pjeva Gospin plač.

Gospin plač u cjelosti možete pročitati na stranici Katolici.org (Gospin plač).

VELIKI PETAK

Služba Velikog petka održava se u večernjim satima. Sad već izgubljeni običaj je da se sa štapovima udaralo po klupama u crkvi ili podu te vikalo: “Udrite ge Barabana da mu dođe do moždana.” Pjeva se Gospin plač. Križ stoji ispred oltara te vjernici idu na koljenima do križa

i tri puta ga ljube. Na koljenima se vraćaju u klupe.

VELIKA SUBOTA

Na Veliku subotu spremala se hrana za blagoslov. Janjetina koja se peče i nosi na blagoslov zove se vazmak. Iznutrice nakon klanja se ne bacaju već se zajedno s mladim pršutom stavljaju natrag u utrobu i peku zajedno. Krvlju bi se načinio križ na vratima dvorišta (starozavjetni običaj koji se nalazi u Bibliji). Također se spremao slatki kolač, blagoslovnica. Pravio se od brašna, šećera, dosta limuna, kvasca i jaja.. Ako je korišteno više jaja blagoslovnica je izgledala ljepše. Posebno se i ukrašavala. Napravile bi se tanke pletenice i postavile na blagoslovnicu u obliku križa, a na sredinu bi se stavilo jaje premazano šećerom i žutanjkom.

Za mlađu djecu u obitelji bi se pripremale manje blagoslovnice koje su se nosile na blagoslov. Zadaća djece je bila da sakupljaju grančice. Blagoslovnice su se pekle na peki (crijepnja, čripnja, sač).

Misa na Veliku subotu je misa za mlade. Blagoslov je to mlađeg stanovništva u mjestu i hrane koja se donosi. Hrana se nosila u košarama na glavi. Nosi se mlada janjetina (već pečena), jaja, sir, slatki kolači, kukuruz, luk i vino. Jedan dio hrane s blagoslova ostavljao se svećeniku.

USKRŠNJE JUTRO

U današnje vrijeme hrana se na blagoslov nosi na Uskršnje jutro. U nekim obiteljima zadržan je običaj da domaćin kuće kad se hrana donese s blagoslova izgovara: “Blagoslov kući, svaki smrad iz kuće.” Kuća je obvezno morala biti čista, bez prašine i pepela. Obitelj nakon toga zajednički doručkuje. Kosti koje ostanu nakon jela, ne bacaju se već se zakopaju u zemlju. Jede se samo slatki kruh, blagoslovnica, i to ona koja je blagoslovljena na uskršnje jutro. Na misi se slavi Kristovo uskrsnuće i pjevaju pjesme u Njegovu čast.

U prošlosti su mještani nakon mise plesali kolo i pjevali (orcali). U popodnevnim satima muškarci su bućali (boćali).

KUD Radovin i uskršnji običaji u Radovinu i okolici

Tekst napisala : Iva Vigan

The post Tradicionalni Uskršnji običaji Radovina (Zadar, Dalmacija) appeared first on Narodni.NET.

obično bi to bio dan oranja kojem siromahu, koji nije u stanju obraditi
svoj posjed. U novije vrijeme, radi užurbanosti i zaposlenosti, pojedinci
nisu u mogućnosti održavati post korizmenih petaka. No, zato postoji
svijest, da trebaju učiniti neko dobro djelo. Nešto udijeliti siromahu,
dati u Crkvu…
U crkvi bi se pjevale korizmene pjesme, koje je narod po selima rado
prihvaćao. Pored tih službenih korizmenih pjesama, narod bi se prepustio
“kantanju”, pjevanju starih, tugaljivih pjesama, tzv. “kantalica”.
Među njima najpoznatije su: “Pođoh spati, Boga zvati”, “Sveti Pejo u raj
pođe”, “Sveti Pejo crkvu gradi”… Mi djeca, znali smo početke i prve
stihove, ali pojedini pobožni kršćani lijepo su znali starinski pjevati
ove korizmene pjesme, koje datiraju iz turskog vremena. Zora Batković
iz Matoševaca, udana Anušić u Kuljane, tako je lijepo znala pjevati ove
pjesme s tugaljivim melosom, što se ne može čuti u izvođenju novijih
skladbi, čak ni u onom fundusu korizmenih pjesama, stvorenom u austrijskom
razdoblju.
Cvjetna nedjelja
Samo ime dobiva po cvatu, cvijetu, kojim obiluje priroda u ovom
proljetnom danu. To je spomen na Isusov slavni ulazak u sveti grad
Jeruzalem, kad su razdragani mještani pred Njega bacali maslinove,
palmine grančice i cvijeće, te prostirali tepihe po putu, kojim je prolazio.
Tako se na ovaj dan poklapa cvjetno stanje vegetacije s Isusovim
kićenim i svečanim ulaskom u sveti grad.
Ovaj se dan svečano slavi u Crkvi kao dan Isusovog kraljevskog dočeka,
kojim počinje tjedan Njegove muke, nakon kojeg slijedi nedjelja
uskrsnuća.
Kod naših katolika Cvjetnica je poseban dan, koji se obilježava umivanjem
cvjetnim laticama i posvetom grančica.
Umivanje ujutro na Cvjetnicu je nešto posebno, gdje kršćanin u vjeri
čini nešto lijepo, koristeći Božji dar prirode, koji mu je pri ruci. Naime,
običaj je u lavor s vodom pomiješati latice raznih cvjetova ili cijele
cvijetove, pa se umivati u tako mirisnoj vodi. Ovakvo jutarnje umivanje
negdje nosi naziv “cvjetanje” a drugdje “ljubičanje”. Prvi naziv

odgovara Cvjetnoj nedjelji a ovaj drugi naziv imamo po ljubičici /ljubici/,
najljepšem proljetnom cvijetu, čije su latice najpoželjnije u lavoru
s vodom za umivanje prilikom uranka na Cvjetnicu. Pri “ljubičanju”
običava se laticama praviti znak križa na licu. To bi bio poseban ritual
u jutarnjim satima, koji sadrži malo igre, malo mirisanja djece Božje,
da bi se sve završilo konačnim umivanjem, kojim bi se odstranile latice
i cvjetovi a zadržao njihov miris na licu. Za one po udaljenim selima
ovo bi uz bila nadoknada za nesudjelovanje u ophodima i procesijama
sa zelenim grančicama.
Na Cvjetnu nedjelju najznakovitije je posvećivanje grančica s cvijećem,
najčešće upletenim u iste grančice. Iz udaljenijih sela manje bi svijeta
došlo crkvi, pa bi oni koji bi došli, nosili i grančice svojih susjeda na
posvetu. U novije vrijeme običaj je da se posvećuju maslinove grančice,
koje se dobave iz Dalmacije. Takva mogućnost u prijašnjim vremenima
bila je malena, gotovo nikakva. Zato su se u našem kraju posvećivale
grančice crnogorice, i to od jelke, koja na završetku svojih grana ima
najtipičnije simetrične križiće. Ove bi se grančice posvetile prilikom
ophoda u crkvi i kao posebne svetinje čuvale po obiteljskim domovima.
Takvu grančicu zvali bi “sveta jelica”. Kod naših katolika postoji
uvjerenje, da ove posvećene grančice s molitvom ukućana čuvaju dom,
obitelji i posjed od svake “nevidovnice”, tj. od svakog zla.
Uzorak “svete jelice” mogao se vidjeti po zasijanim parcelama. Na
njima bi poboli običan štap, koji bi rascijepili pri vrhu i u taj procijep
zataknuli grančicu “jelice” u obliku križića. Ovaj se znamen stavlja s
vjerom, da čuva posijanu pšenicu i inače svaki usjev od vremenskih
nepogoda, korova, snijeti, da pšenicu ne ubije “klja”…
U prijašnjim vremenima po selima se živjelo uglavnom od poljoprivrede,
pa se zasijavao svaki komad zemlje, koji se mogao obraditi. Bilo
je više obrađenog zemljišta, više posijanog žita. Kud god bi krenuli poljem,
prolazili bi zasijanim njivama. Po tim brojnim parcelama redovito
se mogao vidjeti poboden štap sa “svetom jelkom”. U novije vrijeme
ljudi se po našim selima manje bave poljoprivredom a više žive baveći
se drugim djelatnostima. U takvoj situaciji sve se manje nađe površina
zasijanih pšenicom, pa se tako gubi i ovaj lijepi kršćanski običaj. Tek tu
i tamo može se zamijetiti “jelica” na štapu u njivi s klasjem.

U kući bi se “sveta jelica” čuvala na posebnom mjestu. Na nagovještaj
oluje i nevremena iznosili bi je na kućni prag. Dok bi se približavalo
nevrijeme, palili bi je na žeravici tako, da se od nje diže što više dima.
Nazočni bi molili Vjerovanje i preporuke, da nas Bog poštedi od tuče,
poplave, olujna nevremena…, jednostavno, od zla vremena. Sjećam se
takvih prizora iz djetinjstva. Sprema se nevrijeme. Munje paraju nebom
a gromovna tutnjava, s povremenim reskim odjecima potresa kućom.
Baka pali “svetu jelicu” na kućnom ulazu moleći Vjerovanje. Povučen
dublje u kuću virim i preplašeno gledam što se događa. Moleći, baka mi
dobacuje, da i ja molim Vjerovanje. Na njezinu preporuku to i činim u
kutu sobe, do krajnosti preplašen jekom gromova. Slično je doživljavao
i dr. Anto Ćosić, koji u jednoj od pjesama pjeva:
“Vidjet ću opet kako baka
tjera oluju
mašući s križem i svetim moćima”
Ako bi počela padati tuča /led/, onaj koji pali “svetu jelicu” na pragu
doma, dohvatio bi ledeno zrno – obično veličine lješnjaka – da bi
nožem na njemu zarezao znak križa. Sa živom vjerom, pouzdanjem i
molitvom upućenom dragom Bogu, da prestane tuča i vremenska nepogoda.
Veliki tjedan
Dani koji slijede nakon Cvjetnice su dani najviše kršćanske ozbiljnosti,
sabranosti i promišljanja o svetosti vremena i događanja u njemu.
U tim danima najviše se pjevaju prastare pjesme “kantalice”. Na Veliki
četvrtak po crkvama prestaju zvoniti zvona, što traje do obreda bdijenja
u večernjim satima Velike subote. Tada se mjesto zvona u crkvi oglase
čegrtaljke. To su posebne naprave ručne izrade, koje služe za stvaranje
jednostavnih, ali prodornih zvukova. Cijela naprava načinjena je
od drveta. Drška s nazubljenim statorom drži se u ruci a sav preostali
mehanizam, s gipkom daščicom, spretno se okreće. Kod okretanja rub
daščice zapinje o nazubljeni stator, pri čemu se stvaraju jednolični tonovi.

Na Veliki četvrtak i petak bliži i revniji kršćani idu na obrede. Uglavnom,
svatko do tih dana običava obaviti korizmenu ispovijed.
Na Veliki petak uobičajen je strogi post. Dan se provodi s obrocima
kruha, luka, posnoga graha, te jela spravljena od koprive i zelja. Netko
još i strože, o kruhu i vodi.
Velika subota
Kod vjernika po selima banjalučkog kraja uobičajen je stariji naziv,
Crvena subota. Ovaj epitet dobiva po dominantnoj boji, kojom se boje
jaja.
Strogi post Velikog petka nastavlja se i tijekom Velike subote. Iako
se spremaju jela za Uskrs, te posebno za posvetu, ništa se od toga ne
uzima, jer ovaj narod drži strogi post i tijekom ovog dana.
Običaj je u crkvu nositi
jela na posvetu. Donose se raznovrsna jela, nerijetko i pića. Siromašniji
donose pečeni kruh i koje jaje. Nosi se u korpi i izloži u crkvi da svećenik
blagoslovi. Sve što se blagoslovi, zove se “posvećenje”.
Istog dana, pored cjelokupnog spremanja za Uskrs, priprema se najdraže
veselje: “šaraju” se jaja, tj. kuhaju se i boje. Obično u crvenoj boji
a u novije vrijeme koristi se sav spektar boja. Usput se šaraju voskom ili
posebnom kiselinom, tako da postanu dosta lijepe pisanice.
Navečer se ide na službu bdijenja. Po selima, poglavito
onim udaljenijim, nije bilo masovnog odlaska na te obrede. Više
su išli oni bliže crkvi i u gradu. U isto vrijeme, dok traju obredi u crkvi,
pale se vatre pred kućama, slijedeći običaj paljenja ognja pred crkvom,
od kojeg se pali uskrsna svijeća.

Uskrs
Ovaj dan sviće u lijepom proljetnom vremenu, u ambijentu probuđene
prirode, s cvatom i svježinom, koju nosi ovo godišnje doba. Spomendan
Kristovog uskrsnuća i novo bujanje životnih tokova u prirodi

svjedoče o novosti Bogom danog života. Postoje posebnosti u slavljenju
ovoga dana, koje se očituju u uhodanim običajima, kojim se Uskrs slavi.
Kad se ukućani probude, umiju i dotjeraju, slijedi jutarnja molitva,
da bi nakon nje pristupili doručku. Prvo se na stol stavlja “posvećenje”,
jelo blagoslovljeno u crkvi prethodnog dana. Svi ga blaguju. Tek nakon
uzimanja “posvećenja” mogli su se posluživati i drugim jelima. “Posvećenje”
se sve mora potrošiti. Ako što preostane od uskrsnog doručka,
pojede se prilikom sljedećih obroka. Dobro se pazi, da ništa ne propadne,
da ni mrvica ne padne sa stola. Potom djeca obilaze po susjedstvu,
gdje ih daruju lijepo obojenim jajima. Nakon doručka ide se u crkvu.
“Misari” se grupiraju u sve veće grupe i povorke, koje se povećavaju, što
se više bliže crkvi.
Cijelog uskrsnog dana posebnu zabavu predstavljaju pisanice, šarena
jaja. Tko ih je sačuvao? Tko rano razbio? Čije je jaje ljepše? Sve su
to zanimljivosti, koje prate ovu zabavu. Najveću napetost predstavlja
tucanje jajima. Čije će jaje biti jače? Čije najjače? Tuca se oblijim krajem
jajeta. Kad se to riješi, okrene se manje obla strana, “šota”. Dogodi se, da
važnija, šiljasta strana bude slabija i protivnik je razbije. A ona “šota”,
za koju držimo da je inače slabija, razbije i obliju stranu protivnikova
jajeta i njegovu “šotu”. Važno je, čije će jaje na koncu ostati čitavo bar
na jednom, ili po mogućnosti na oba kraja. To su pobjednici a sva ostala
jaja su polupana, pa se gule i jedu na licu mjesta. Dakako, obješenjaci i
tu znaju podvaliti. Netko će nabaviti drveno, gipsano ili plastično jaje.
Pored sve opreznosti, uvijek se ne prepozna čvršći imitat, kojim se lako
razbije naravno jaje, uz gromko likovanje posjednika imitata i smijeh
nazočnih.
Popodnevno vrijeme uskrsnog dana je vrijeme zabava, veselja,
igranki, inače druženja djece, mladeži i starijih.
Po selima se na uskrsne blagdane zabavljaju
djeca i mladež ljuljaškama, u narodu zvanim “gege”. Sam naziv
dolazi od arhaične pučke riječi “gegati se”, što znači, ljuljati se, njihati
se, klatiti se. Dva bi se lanca svezala na stup drveta i dolje spojila. Na
istom spoju stavili bi manju dasku, koju bi prekrili nekim haljetkom i
eto “gege”. Momče sjedne na dasku obloženu komadom odjeće a drugi
ga ritmički potiskuje, pa se ljulja do mile volje.

Ni Uskrs nije mogao proći bez pucanja. U jednostavnom narodnom
slavlju, osim pjesme i igre, treba da se puca, trese, da se ori. Uostalom,
ne baš tako davno, bio je običaj pucati prilikom podizanja pod svetom misom.
U težnji da što bučnije provedu uskrsne blagdane, momci bi pravili
svakojake ručne prangije i iz njih pucali. Te imitacije pušaka bile su
prilično nakaradne. No, tko je to gledao? Važan je prasak, pucanje!
Kako priručne prangije nisu davale kakav zaglušujući prasak, efikasnija
buka stvarala bi se na drugi način. Mlađarija bi običavala pucati
limenom konzervom s pomoću karabita. Karabit se mogao dobiti od
željezničara i rudara , koji su ga koristili za osobne
svjetiljke “karabituše”. Momče uzme praznu limenku od laka, pa
je na dnu probuši. Unutra stavi malo karabita i vode, čija smjesa stvara

eksplozivni plin. Začepljen poklopcem u limenci, stvara sve veću koncentraciju.
S malo vatre na rupi plin se aktivira, i uz bučnu eksploziju
izbija poklopac. Sve se to događa u rukama momka!
U novije doba na raspolaganju su i pirotehnička sredstva. I pored
toga, u slavljenju uskrsnih blagdana iščezava taj efekt buke i praska. Poimanje
kršćana o ovim blagdanima mijenja se nabolje. Uskrsno veselje
se svodi na slavljenje suvremenog čovjeka i kršćanina, gdje do izražaja
dolazi profinjenije doživljavanje radosne vijesti o Kristovom uskrsnuću
i nada u naše osobno uzdignuće.

The post Korizmeni i uskršnji običaji appeared first on Narodni.NET.

Nije bilo svatova, igre i veselja, svirači su se odmarali. Nediljom su cure i snaše odlazile u crkvu pokrivene u tamnije štofane marame, nisu se nosili dukati ni šamije, a cure nisu plele i kitile pletenicu. Starije snaše su bile obučene u crno ruvo i pokrite u crne marame. Posli podne nediljom išlo se na križni put te bi se za lipog vremena cure i momci zabavljali igrama: ,,šetale se frajle”, ,,žabe-labe”, ,,mjenje stupova”… i sve tako do Gluve nedilje – nedilje pred Cvjetnicu.

Na nedilju Cvjetnicu sve su žene i cure išle u crkvu pokrivene samo u crne marame noseći cice mace na posvetu.

Ako je dan velike nedilje (dani od Cvjetnice do Uskrsa) bio neki od svetaca (ko Josipovo) bila je misa na kojoj su se pjevale korizmene pjesme, a svečana misa bi se održala u neki dan poslije Uskrsa kada bi se najavilo da je ta misa u čast tog sveca.

Do velikog četvrtka, dopodne Šokci su radili po zemlji, sijalo se, sadile su se bašće, šokice su prisađivale cviće jer se virovalo da će rodit i cvast veliko – krupno, ako se uredi Velike nedilje.

Od Velikog ponediljka, Šokci su počeli šarati šibe za đecu, kako bi priredili dosta šiba za šibanje koje je bilo tri dana: na Veliku sridu, četvrtak i petak kada bi mame vodile svoju đecu u crkvu.

Šokice su uskrsne kolače pekle već na Veliki četvrtak jer se njekad davno na Veliki petak nije ni vatra ložila. Na veliki petak prije izlaza sunca Šokci su svoje kape kitili grančicom koprive koju su nosili cili dan kako ih ne bi bolila glava i đeca su došla na svoje, nisu smili dobiti batina na Veliki petak jer će mama imati čireve po rukama. Jako se postilo, u crkvu su snaše išle u crnom ruvu, pokrite u crne marame, a cure su bile u crnom ruvu pokrite u ,,krpe” (bile marame od beza sa šlingom).

Na Veliku subotu peko se kruv, kuvala se šunka i kobasice, šokice su šarale jaja i to voskom u tintoblaju ili crvenome luku; nisu one pravile ,,dročke” ko Švabice koje su jaja samo ofarbale u farbi. podmazivale su se sobe i kijeri (kućari), prala se skalina, krečili se coklovi, pomeo se put i avlija; a đeca su brala travu i pravila gnjizda ge će im zec doniti darove (šarana jaja, bombone jajašca, licitarske bebike i konjiće, a možda i šipku šećera (oblizala). Uvečer se išlo u crkvu na Uskrsnuće: cure i snaše već u svjetlijem ruvu i svečanije opremite čime su najavljivale da je Korizma prošla. Još samo da prespavaju i odnesu posvećenje na misu, a kad se vrate doma moći će se, fala bogu, čestito i najesti.

ŠTO SE JELO U KORIZMI

Na pokladni utorak, u 23,00 sati, ili jedanajst navečer kako se govorilo u Šokadiji, u svakom šokačkom selu začulo bi se veliko zvono s crkvenog tornja. To je bio znak da za jedan sat započinje korizma i da se krene doma iz kola. Svi bi požurili svojim kućama, posebice oni koji su ogladnili od ludog pokladnog utorka i cjelodnevnog pjevanja, igranja i ludovanja, jer to je bila zadnja prilika da se pojede štogod mrsno, ako je ostalo, jer sutradan je Čista srida, najstroži korizmeni post.

U svojoj knjizi ”običajnik župe Sikirevci” župnik Josip Marković-Čolin, iznosi slijedeće:
”Do pred II svjetski rat postilo se strogo, samo što su kod nas pod riječju ”post” smatrali samo nemrs, pa su se tih posnih jela dobro najeli sva tri puta na dan.”
Jedino se u prvom korizmenom tjednu, za vrijeme proljetnog kvatrenog posta, zadržao običaj strogog posta, pa se nije ni ”bililo”, što znači da se nije jelo niti mlijeko i mliječni proizvodi, a niti jaja.

Slično piše i župnik Josip Lovretić u svom djelu ”Otok – narodni život i običaji” objavljenom još 1897.godine:
”U post jedu samo posna jela bez škramice masti. Sad imade samaca koji zafrigaju ili zaprgaju mašću. Ljudi će kadgod primrstit, ali žene neće nikad, osobito starije. Imade i danas svita, osobito starijeg, koji poste čitavu korizmu, pa će ni nedilje ni sveca primrsit.”

Mnoge su knjige zabilježile bogastvo šokačkoga stola za Božić, Uskrs, kirvaje, zaruke, svatove, krstitke i mnoge druge običaje. Ali za korizmeno vrijeme baš i nema puno podataka.

Šime Varnica, poljodjelac iz Gradišta, u svom djelu ”Iz Gradišta – narodni život i običaji” objavljenom 1900. godine, piše šta se jelo: ”Kod nas se najviše jelo žitno brašno. Jede se doduše i kukuruzno (prošno) i ječmeno, tj. od žitnog se brašna misi kru, a kod nas se kru jede. Jede se i prova od kukuruznog brašna i kru ječmenak od ječmenog brašna, ali to bude samo onda kad se izmakne (pofali) žita. Drugog brašna kod nas ne jede nitko.”

Od brašna su se pravile masnice, torte, kiflice, pita u kiselo, pita slatka, gibanica, muškaconi kolači, kolači sa salikadom, kolači listarići – ali samo korizmenom nediljom, a ostalim danima posna provara, simenjača, makovača, lokše, varenice, pogaču, valjušci i rezance s raznim dodacima poput sira, maka, simena i dr.

Kuvali su se variva s kruhom (gagula, korice, kiselice i privare), variva od brašna (žganci, kukuruzna kaša, tarana, rezanci na više načina, valjušci obični i u rasolu, veliki valjušci), variva na mliku (griz, bundeve i repice u mliku) te variva na vodi (gra zafrigani i posni, papula od gra, kupus kiseli, rasol čorba, repice obične, repice u mundiru i repice u simenu i lutina čorba). Kuvala se i riba.

”Ribu kuvamo ‘vako: Razlagodimo ju, operemo, u lonac pomećemo i pristavimo. Kad riba bude kuvana, onda uljemo u lonac sirćeta i malo se prokuva. A ima tko ne kiseli nego jede slatku čorbu.”

Luka Lukić iz Varoša u svom djelu ”Varoš – narodni život i običaji” obogaćuje šokačku siniju s još nekim jelima iz Varoša. Peče se; u kvas pita, sirna pita, pekmezara, mutača ili pita s mlikom, prgnjača te razne vrste kolača. Najbrojniji su paprenjaci, salaši, kolači od pekmeza, kolači s mandulama, pereci, pletenice, kolači s crnim vinom, brašnom i šećerom te kolači s maslom, jajci i šećerom.

”Na goloj se žege peku: kukuruzi, krompir, jajca i gljive. Krompir se i jajca u žegu zapreću, kukuruz se na ražan natakne i peče, a gljive se na golu žegu metnu i peku.”

U posudama se peku ribe, pite, kolači i jajca, a u vodi se kuvaje jajca, gra, grašak, krompir, zeleni i kiseli kupus,…rezanci i valjušci. U mliku se kuva pirinač (riža), griz, rezanci, tganci, kruv i kaša. Na maslu i kajmaku se peku jajca.

Kuva se kupus kiseli i slatki s jubučicama, krompir se kuva ili čitav ili izrezan, sa mundirom ili brež njeg. Gra se kuva ko cušpajz s maunama ili brež nji.” Luka iznosi i jednu osobitost iz svoga kraja: ”U ‘vom kraju, kad se kuva gra ili kupus, ne miša se ništa drugo, a ne ko što njeki svit smiša i gra i kupus.” Ovako se pravilo tj. način priprave održalo u brodskoj Posavini kos šokaca starosjedilaca do današnjih dana.

Kuva se i dublek (bundeva), zafligana čorba, krompirova čorba, jabučna čorba, kiselica ili kisela čorba, riblja čorba koja se ne fliga nego se dobro zakiseli sirćetom, te lukovar od kruva i mlika.

”Zabilita se jela pravu kad se posti. Mjesto da se razne čorbe i cušpajzi mašću zafligaje, prečinju se mlikom i brašnom. U mliko se meti po dvi, tri žlice brašna, dobro se izmete i u jelo salje.”

Kako je i uobičajeno da konac djelo krasi, završiti ćemo djelom Josipa Lovretića ”Otok-narodni život i običaji” objavljenom još 1897.godine, u djelu gdje pisac govori o jelima i nabraja slijedeća: ”Kiflice u kiselo, mućene, u slatko na prste – mafeži ili amići, s modlicom, na suvo s jajima bez masti i škvarnjače za nedilju.

Navode se ; sosina cicvara, cicvare u mliku, na kravjem maslu, od kukuruznog brašna, od sirutke i na kajmaku. Svoje mjesto nalaze i prove i to prova obična, prova ladnjača, prova balzamača i provara simenjača. Nalazimo i uvijače kao što su posna i masna makovača, simenjača i makovača s medom. Slijede njegova najmilija jela, obzirom na prostor koji im je posvetio i njihovu brojnost, pite; s grizom posna i masna, s grizom i medom, s pirinčem i medom, sa sirom, sa sirom i medom te masna pita ili maslenica.

Na kraju nalazimo i obilje čorbi od kojih izdvajamo; prženu čorbu, slatku čorbu, kiselu i slatku čorbu od bundevskog simena, cvarog, čorbu od bila gra, kiselu graovu čorbu, zaprženu graovu čorbu, čorbu od ripe (krompira) zaprženu slatku i kiselu, od sose s jajcem, s kajmakom i sa sirutkom te čorbu od sose slatku i kiselu. Tu su i prikuvnica, čorba od slatke sirutke, rasolna čorba, šljiovik i gljiova čorba te zapržena gljiova čorba slatka i kisela.

donosi: šokacgraničar

The post Korizma i korizmeni običaji u Slavoniji appeared first on Narodni.NET.

A poklade moj pritusti

u utorak dušu pusti,

a srida ti dan dohodi,

žalostan se ti nahodiš.

Stoga se nastojalo produžiti pokladno veselje Da bi spriječili zvonara da u ponoć zazvoni najavljujući korizmu, mladići bi u Puntu na Krku ispunili bravu na crkvenim vratima kamenčićima. Zvonar bi se barem pola sata zadržao otvaranjem vrata tijekom kojih je mladež makar nakratko, produžila veselje.

Zbog skromnije i korotne odjeće, suzdržavanja od mesa, a često i od mliječnih proizvoda, korizmeno doba nije bilo omiljeno. Tome su umnogome pridonosile crkvene zabrane i preporuke glede plesa, pjesme i veselja.’

Isusovac Juraj Mulih opisao je u svojemu molitveniku iz 1748, g. korizmu kao razdoblje svakojakih uzdržavanja, kao “sveto vrijeme”

vu kojemsze vnogi szpametni, i pobosni lyudi. od vszafee igre. obilnoga goschenya, i szvetszkoga veszelya: dapache i od zakonszbe (akoprem drugach szebi szlobodne posztelye, ili naszladnoszti) zarad Boga, i Molitve zdersavaju. ter josehe telo szvoje vszakem otajnem naehinom trapiti znaju… Najtisze pobosno. prez igre. i navadnoga veszelya. vdavati. i seniti. vu sszako vreme je dopuseheno.

Što se moglo dogoditi onima koji se toga ne pridržavaju? Fra Josip Banovac u knjizi propovijedi iz 1763. godine u jednom propovjednom primjeru navodi moguću posljedicu spolnih odnosa u korizmi. Dijete proizašlo iz tog čina pripast će vragu kad odraste. No poučni primjer ipak završava sretno: dijete će se spasiti zahvaljujući trogodišnjoj pokori i pomoći Majke Božje.

Na temelju kojih podataka etnolog može nešto reći o tome jesu li i koliko su ljudi poštovali crkvene preporuke i zabrane svadbi i spolnih odnosa u korizmi? Do odgovora na to pitanje može se doći putem matičnih knjiga krštenih i vjenčanih. Za različita područja u Hrvatskoj (Slavonija. Podravina), u drugoj polovici XVIII. i u prvoj polovici XIX. stoljeća, one pokazujuizrazito zaostajanje vjenčanja u ožujku, mjesecu koji najčešće cijeli pada u korizmu. Nešto što teže zaključivati o poštovanju upute o suzdržavanju od spolnih odnosa, no krnjim i početkom godine opaža se manji pad broja novorođene djece, te se može pretpostaviti da je i ta crkvena preporuka donekle bila poštovana .

U svim hrvatskim krajevima etnografski podaci ističu pokorničko obilježje korizme. Od Istre i Dalmacije do Slavonije i liaČke u korizmi se nije sviralo niti plesalo, ni općenitije veselilo . Zapis llića Orlovćanina za Slavoniju polovicom XIX. stoljeća vrijedio je gotovo i cijelo stoljeće kasnije:

Kroz c(ij)elo je vr(ij)etne od čiste sr(tj)ede do uskersa, u Slavonii tiho i krotko.

Zbog zabrane plesa, glazbe I veselja korizma prolazi polako, kao stara žena, pjevalo se u Omišlju na Krku:

Bamba, bamba korizma, sve si smokve pojila i orlhi pohrestala Da bi vrat zlomila, na svetoga Kurila korizma, korizma van da re brže sveti Vazam.

No. zabranjeni ples i glazbu mladi su ljudi nadoknađivali raznovrsnim i maštovitim igrama. Često je teško razlučiti koje su od zapisanih korizmenih igara specifične upravo za korizmu, a koje su se igrale tijekom cijele godine. Stoga spominjem samo igru odraslije mladeži koju je u Gornjim Andrijevcima kod Slavonskog Broda zabilježio Stjepan Krpan, i sam podrijetlom iz toga mjesta

Na stazi pred kućom djevojke i momci igrali su se parićka. Sudionika u igri moglo je biti deset i više. Jedan momak uzeo je od neke djevojke njenu maramicu, u nju stavio kamenčić i onda maramicu uvrnuo. Igrači, muško i žensko, u parovima su stajali u krugu ili pak sjedili, npr. na stranicama zidane ćuprije. Momka s maramicom u ruci koji je prišao drugom momku iz jednog para, ovaj je upitao što traži. Odgovorio je glasno: “Parićka”. Odmah je nadodao da želi sebi za para djevojku s kojom ovaj u paru stoji ili sjedi. Kad ovaj na to nije pristajao, onda je od momka s maramicom, i to njome, dobivao po dlanu nekoliko batina, npr. pet vrućih ili pet ladnih, ili pak )ednlh i drugih, dakle jačih ili slabijih udaraca. Time je djevojka i nadalje ostajala s njime 1 paru. Ako je neki momak djevojku iz para dao. zamijenio je momka s maramicom. Igra se tako nastavljala dok se u nošenju maramice i traženju para nisu izredali svi momci.

Šezdesetih godina XX. stoljeća u Metkoviću, u Vidu kod Metkovića i u Opuze-nu tijekom cijele korizme, a napose u Velikome tjednu, djeca su se igrala oponašajući prizore koje su uz Božji grob u crkvi izvodili odrasli muškarci. U Opuzenu su obilazili selom tražeći novac i jaja za “čuvare svetog groba”, kako su se nazivali. Oblačili su se kao rimski vojnici, razapinjali su Isusa, glumili stražu na grobu, izvodili prizor s prestravljenim vojnicima na grobu, organizirali procesiju s križem koji je, kao i među odraslima, nosio pokornički odjeven lik. predstavljajući Simuna Cirenca i slično. Te su dječje igre bile pravi mali kazališni spektakli, kao u ovoj sceni u Metkoviću :

Odredi se mjesto gdje će biti Kristov grob. U dvorištu, ili zidini staroj ili među borovima. U jednoj zidini u Orašini. Tamo je grob: sanduk ili maškadur. Vojnici čuvaju stražu, kao u crkvi. Povremeno (imitacija crkve) straža se mijenja, a mjenjanje vrši centurion. To traje dok dođe vrijeme glorije. Obično se nađe zvono ili komad željeza. Jedan viče, otegne: Glorija!

Pri tome se svi vojnici počinju tresti, jer predosjećaju nešto će se dogoditi. Tresu rukama, kopljem i štitovima.

Poslije toga. kad je ovaj zazvonio sa strane, onda Isus izleti iz maškadura, zauzme pozu, ima grančicu stabla, simbol mira. Grob okite. Vojnici od straha popadaju izbezumljeni oko groba. I svaki nastoji zauzeti neku pozu. Neki zaklanja rukom oči od svijetla uskrsnuća, neki se ko u šoku trese, ne može k sebi, tako da svaki daje neku posebnu figuru, a svi daju atmosferu panike. Poslije kratkog vremena oni se osvijeste i u paničnom bijegu svi bježe. Onda je gotovo i malo iza toga druga grupa izvodi gloriju.

The post Kako se u korizmi provodilo vrijeme appeared first on Narodni.NET.