Četrdesetnica ili korizma dio je crkvene godine u kojem se kršćani pokornički pripremaju za svetkovanje Uskrsa, ujedno je i spomen na četrdeset dana koliko je Krist postio u pustinji, ali i na četrdeset godina lutanja izraelskog naroda pustinjom nakon bijega iz egipatskog ropstva. Počinje na Čistu sridu, kad se vjernike posipa pepelom uz riječi: “Sjeti se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah vratiti!”, ili po suvremenijoj verziji: “Obrati se i vjeruj Evanđelju!” i traje do mise Večere Gospodnje na Veliki četvrtak, a svakog petka preporučen je post i nemrs, što mnogi vjernici prošire na čitavo korizmeno razdoblje, čak posteći o vodi i kruhu, u sve dane osim nedjelja. Govorilo se: “Nedija ne da postu na se!”

Kroz to vrijeme ne organiziraju se slavlja ni vjenčanja, nekoć je bio običaj da se nosi tamnija, neuglednija odjeća u znak pokore, a žene su skidale nakit. U Zagori se nije okupljalo na sijela niti pjevala ganga. U tjednu bi se pohađalo Križni put, a gotovo svi stariji žitelji Dalmacije znali su recitirati i popjevavati nekoliko desetaka kitica “Gospina plača”. Budući da se približavaju toplija vremena, intenzivirali su se poljoprivredni radovi, a u zadarskoj okolici i na otocima zapjevali bi: “Gorka muka Gospodina, kopaj, pobro, do kolina!”

Večernja ‘dodajica’

I premda su se težaci, kad bi se razabrali od krnjevalskih ludosti i na Čistu srijedu smrknuti se posipali pepelom, splitska gospoda održavala je, kako ih je siromašni puk nazivao – Krnjine sedmine. Posjeli bi u kočije i gajete pa s Brodarice krenuli put Vranjica, gdje bi “postili” uz prstace, kućice i lošćure, pa sve zalijevali čuvenim kaštelanskim i vranjičkim crnjakom.

Za to vrijeme po prašnjavim varoškim kaletama djeca su vukla komoštre s komina, kako bi ih očistili, a žene su fregale kuću, skale i dvor, posebno pazeći da se očiste svi mračni kantuni i ukloni paučina, a na ponistre se prostirala roba iz drvenih bavula.

Iza večere se kroz godinu, a u korizmi intenzivnije, dugo molilo, a takozvana dodajica bila je kad bi otac molitvu “predao” majci koja je tada predvodila, a onda majka babi i tako redom. Siromašni puk je na blagdan svetoga Grgura usred korizme 12. ožujka, znao zavapiti: “A moj Grgure, nikad ti iz gladne korizme, ka ni ja iz duga…”

Kako se bližio Veliki tjedan, pučani pjevači češće bi se okupljali, uvježbavajući pasionske pjesme, po kojima je Dalmacija bila poznata i dio su njezine kulturne baštine, a dogovarali su i raspored za dojmljive procesije Velikog četvrtka i Velikog petka. Posebno je važno bilo pjevanje Muke Gospodina našega Isukrsta u kojoj je svaki pjevač imao ulogu, te opojnoga napjeva “Puče moj” koji se smatra osnovom glagoljaškog pjevanja Hrvatskog primorja i otoka, ali i potke na kojoj je istkana klapska tradicija.

‘Muku pozobala’

Splitski Marjan u srednjem je vijeku nosio ime “Mons Kirie eleison – Brdo Gospodine smiluj se”, a tako je nazvan prema pokorničkim procesijama koje su za korizmenih dana vijugale po tada goletnom, samotnom brdu daleko od maloga grada, ali i po pustinjacima pokornicima koji su živjeli u špiljama na južnim obroncima iznad mora, a u te dane bi ih se pohodilo.

O poljičkim korizmenim uzancama piše 1906. godine čuveni don Frano Ivanišević:
– Na Čistu sridu valja očistit criva. Iđe se u crkvu na misu i pepelanje. Ti dan počinje korizmeni post. U prijašnja doba ne bi za živu glavu niko primrsija za svi’ četrdeset dana, nego baš da bi svrnila nemoć. Danas Crkva otpušća pa se u nedilje korizmene puno svita mrsi, drugi’ dana malo ko. Postarija čeljad a osobito ženske ne će ni u svetac ni u rabotni dan u usta stavit mrsna kroz korizmu, koliko sičana. O korizmi dica pivaju: “Korizma – kupus progrizla, ulje polokala, muku (brašno) pozobala…”

Fažol na brujet i tanka bevanda

Splitski težaci u korizmi su ponajviše jeli ono što bi preostalo do proljetnih plodova. Najčešće kupus, sočivicu (leću), različite grahorice, ripu, kumpire, te pujiške riže, sve slabo začinjeno, takozvana soparna jela, bez masti.

Pila se tanka, treća ili četvrta bevanda. Najveći korizmeni specijalitet bile su lazanje s fažolom na brujet. Uskrsne blagdane stare težačke obitelji dočekivale su na rubu izgladnjelosti, pa su djeca, nakon što bi se nakon četrdeset dana prvi put do sita najela, litala po nekoliko dana.

Izvor : Slobodna Dalmacija

Foto: Pave Gruica

The post Povijest korizme u Dalmaciji appeared first on Narodni.NET.

Običaji Uskrsa od najstarijih se vremena prenose s koljena na koljeno. Nekada je ovdje život bio vrlo težak, bilo je puno djece, puno gladnih usta, a upravo ovo doba, na prijelazu iz zime na proljeće hlapile su zalihe hrane, stoga je dobro došao običaj korizme. Naime, nakon pusnog “ludovanja” u narodnom običajnom kalendaru slijedi razdoblje takozvanog “pročišćavanja” koje počinje od Pepelnice i traje sedam tjedana sve do Uskrsa. To je razdoblje posta i odricanja, običaj koji je nastao na temelju vjerovanja da se uzdržavanjem od blagovanja različitog obilja može zadobiti Božja milost. No, objašnjenje takvog ponašanja, osim vjerskog utjecaja, možemo pronaći i u tome što je u tom vremenu priroda iscrpljena te miruje između zime i nadolazećeg proljeća. U prošlosti, ti su mjeseci bili gospodarski najteži za seljačka imanja, pa su zahtijevali skromnost u hrani i piću.

U tom periodu nisu se održavale ni svadbe, jer se smatralo da čovjek ne griješi dušu samo onda kad obilato jede, nego i kad se pretjerano veseli. U stara vremena, kad se oblikovao korizmeni jelovnik, iscrpljenost zaliha hrane poklapala se s korizmenim razdobljem posta. Tako je poslije zime u smočnicama ponestajalo mesa od kolinja (osim šunke koja se čuvala za Uskrs), perad je bila prorijeđena, našlo se krumpira, zelja, brašna, kukuruznog brašna, mlijeka i mliječnih proizvoda, sušenog povrća i voća. Prema tim posnim zalihama oblikovao se i korizmeni jelovnik. Pripremalo se kiselo zelje, kisela repa, fažol i krumpir, pečeni krumpir, kuhani krumpir začinjen s malo masnoće ili začinjena palenta, palenta i mlijeko, kukuruznica ili šmorn, sir i vrhnje, mlijeko i domaći kruh te kompoti od sušenog voća. Kruh se pekao od domaće pšenice. Bio je to crni kruh u kojem su bili komadići zrnja pšenice i drugih žitarica. Nešto poput današnjeg integralnog kruha. Samo nedjeljom se kuhalo meso, najčešće govedina (otprilike kilogram mesa na obitelj od osam članova) kada se na stolu našla juha, govedina s umakom od luka i kuhani krumpir.

U vrijeme posta pripremala su se razna tkz. soparna jela tj. kuhalo se  bez masti, s uljem od bundeva. I u vrijeme posta na Tri kralja, na Badnjak, ali i na korizmeni tjedan pred Uskrs postilo se, kao i obično svakog petka.

U Hrvata za vrijeme Korizme od četrdeset dana jednom na dan je dozvoljeno najesti se do sitosti i to posnom hranom. Nedjeljom, ponedjeljkom, utorkom i četvrtkom obično se kuhala juha od rajčica, razne  vrste tjestenine, kolači od dizanog tjesta, jaja, mlijeko, sir, vrhnje, kiseli kupus. Djeci se na kruh ponekad posulo malo šećera ili mazalo pekmeza.

Na Veliki petak nije se smjelo jesti ništa izuzev kokica.Negdje se za vrijeme Korizme, dva put jelo na dan. Najčešća jela su bila mlječne proizvodnje, različite tjestenine (orasima, makom, krumpirom), čorba (juha) od krumpira, graha, suparna čorba (juha bez masti). Jaja se nisu jela jer su bila potrebna za nasadivanje kvočaka. Vjerovalo se da ako toga dana nasade kovočku jaja će se očistiti i izleći će se iz svih jaja pilići.

Šiti i prati bilo je zabranjeno. Pretpostavljalo se da će se šivanjem zaustaviti nošenje jaja. Toga dana su žene i muškarci u cmom odijelu odlazili u crkvu.

Najčešće se kuhala čorba od graha, rajčice i krumpira. Pekla se na kore pogača, pšenični kruh od beskvasnog tijesta, koji se je pekao u pepelu. Budući daje u svakoj kući bilo mlijeka, jela su se mlječna jela, odnosno mlječni proizvodi, sir i vrhnje. Nedjeljom pripremali su se kolači. Kuhala se suparna čorba (od krumpira), paradiča čorba, suparni grah (bez masti), papule, prova (slana, slatka), kaša, supami kupus, u Ijuspe krompira, suparni krompir, u mliku rizanaca, tarane, širem tista, gibanica uslatko i baratfile.

Primjer tradicionalnog  Podravskoj korizmenog  ručka: najviše puta bilo je kuhano mleko, u koje se stavljao na kockice izrezani kruh, odnosno, kiselo zelje poljeveno bučnim uljem i pogača.

večera je bila naizmjenično: jedan dan kuvani grah, pečeni grah, drugi dan čorba od repice, četvrtkom se  pekla prova, no pripremali su se i žganci(palenta)  zaljevena biljnim uljem najčešće bučinim i lukom, tarana, čorba, pečene repice, apatati. (tradicionalna Podravska jela, nadamo se da ćemo ih nekada pronaći i adekvatno opisati).

Danas je značenje korizmenog razdoblja osjetno ublaženo te se nemrs održava u korizmene petke, a post na početku i kraju tog razdoblja, na Pepelnicu i Veliki petak. Osim pokorničkih i vjerskih razloga, korizmeni jelovnik se u novije vrijeme često koristi zbog suzbijanja bolesti uzrokovanih nepravilnom prehranom. Posna razdoblja prilika su da organizam barem kroz neko vrijeme predahne od teške hrane bogate masnoćama i mesa pa u te dane danas češće uživaju i u okusu finih i zdravih riba.

The post Tradicionalna korizmena jela i korizmeni običaji appeared first on Narodni.NET.

Nije bilo svatova, igre i veselja, svirači su se odmarali. Nediljom su cure i snaše odlazile u crkvu pokrivene u tamnije štofane marame, nisu se nosili dukati ni šamije, a cure nisu plele i kitile pletenicu. Starije snaše su bile obučene u crno ruvo i pokrite u crne marame. Posli podne nediljom išlo se na križni put te bi se za lipog vremena cure i momci zabavljali igrama: ,,šetale se frajle”, ,,žabe-labe”, ,,mjenje stupova”… i sve tako do Gluve nedilje – nedilje pred Cvjetnicu.

Na nedilju Cvjetnicu sve su žene i cure išle u crkvu pokrivene samo u crne marame noseći cice mace na posvetu.

Ako je dan velike nedilje (dani od Cvjetnice do Uskrsa) bio neki od svetaca (ko Josipovo) bila je misa na kojoj su se pjevale korizmene pjesme, a svečana misa bi se održala u neki dan poslije Uskrsa kada bi se najavilo da je ta misa u čast tog sveca.

Do velikog četvrtka, dopodne Šokci su radili po zemlji, sijalo se, sadile su se bašće, šokice su prisađivale cviće jer se virovalo da će rodit i cvast veliko – krupno, ako se uredi Velike nedilje.

Od Velikog ponediljka, Šokci su počeli šarati šibe za đecu, kako bi priredili dosta šiba za šibanje koje je bilo tri dana: na Veliku sridu, četvrtak i petak kada bi mame vodile svoju đecu u crkvu.

Šokice su uskrsne kolače pekle već na Veliki četvrtak jer se njekad davno na Veliki petak nije ni vatra ložila. Na veliki petak prije izlaza sunca Šokci su svoje kape kitili grančicom koprive koju su nosili cili dan kako ih ne bi bolila glava i đeca su došla na svoje, nisu smili dobiti batina na Veliki petak jer će mama imati čireve po rukama. Jako se postilo, u crkvu su snaše išle u crnom ruvu, pokrite u crne marame, a cure su bile u crnom ruvu pokrite u ,,krpe” (bile marame od beza sa šlingom).

Na Veliku subotu peko se kruv, kuvala se šunka i kobasice, šokice su šarale jaja i to voskom u tintoblaju ili crvenome luku; nisu one pravile ,,dročke” ko Švabice koje su jaja samo ofarbale u farbi. podmazivale su se sobe i kijeri (kućari), prala se skalina, krečili se coklovi, pomeo se put i avlija; a đeca su brala travu i pravila gnjizda ge će im zec doniti darove (šarana jaja, bombone jajašca, licitarske bebike i konjiće, a možda i šipku šećera (oblizala). Uvečer se išlo u crkvu na Uskrsnuće: cure i snaše već u svjetlijem ruvu i svečanije opremite čime su najavljivale da je Korizma prošla. Još samo da prespavaju i odnesu posvećenje na misu, a kad se vrate doma moći će se, fala bogu, čestito i najesti.

ŠTO SE JELO U KORIZMI

Na pokladni utorak, u 23,00 sati, ili jedanajst navečer kako se govorilo u Šokadiji, u svakom šokačkom selu začulo bi se veliko zvono s crkvenog tornja. To je bio znak da za jedan sat započinje korizma i da se krene doma iz kola. Svi bi požurili svojim kućama, posebice oni koji su ogladnili od ludog pokladnog utorka i cjelodnevnog pjevanja, igranja i ludovanja, jer to je bila zadnja prilika da se pojede štogod mrsno, ako je ostalo, jer sutradan je Čista srida, najstroži korizmeni post.

U svojoj knjizi ”običajnik župe Sikirevci” župnik Josip Marković-Čolin, iznosi slijedeće:
”Do pred II svjetski rat postilo se strogo, samo što su kod nas pod riječju ”post” smatrali samo nemrs, pa su se tih posnih jela dobro najeli sva tri puta na dan.”
Jedino se u prvom korizmenom tjednu, za vrijeme proljetnog kvatrenog posta, zadržao običaj strogog posta, pa se nije ni ”bililo”, što znači da se nije jelo niti mlijeko i mliječni proizvodi, a niti jaja.

Slično piše i župnik Josip Lovretić u svom djelu ”Otok – narodni život i običaji” objavljenom još 1897.godine:
”U post jedu samo posna jela bez škramice masti. Sad imade samaca koji zafrigaju ili zaprgaju mašću. Ljudi će kadgod primrstit, ali žene neće nikad, osobito starije. Imade i danas svita, osobito starijeg, koji poste čitavu korizmu, pa će ni nedilje ni sveca primrsit.”

Mnoge su knjige zabilježile bogastvo šokačkoga stola za Božić, Uskrs, kirvaje, zaruke, svatove, krstitke i mnoge druge običaje. Ali za korizmeno vrijeme baš i nema puno podataka.

Šime Varnica, poljodjelac iz Gradišta, u svom djelu ”Iz Gradišta – narodni život i običaji” objavljenom 1900. godine, piše šta se jelo: ”Kod nas se najviše jelo žitno brašno. Jede se doduše i kukuruzno (prošno) i ječmeno, tj. od žitnog se brašna misi kru, a kod nas se kru jede. Jede se i prova od kukuruznog brašna i kru ječmenak od ječmenog brašna, ali to bude samo onda kad se izmakne (pofali) žita. Drugog brašna kod nas ne jede nitko.”

Od brašna su se pravile masnice, torte, kiflice, pita u kiselo, pita slatka, gibanica, muškaconi kolači, kolači sa salikadom, kolači listarići – ali samo korizmenom nediljom, a ostalim danima posna provara, simenjača, makovača, lokše, varenice, pogaču, valjušci i rezance s raznim dodacima poput sira, maka, simena i dr.

Kuvali su se variva s kruhom (gagula, korice, kiselice i privare), variva od brašna (žganci, kukuruzna kaša, tarana, rezanci na više načina, valjušci obični i u rasolu, veliki valjušci), variva na mliku (griz, bundeve i repice u mliku) te variva na vodi (gra zafrigani i posni, papula od gra, kupus kiseli, rasol čorba, repice obične, repice u mundiru i repice u simenu i lutina čorba). Kuvala se i riba.

”Ribu kuvamo ‘vako: Razlagodimo ju, operemo, u lonac pomećemo i pristavimo. Kad riba bude kuvana, onda uljemo u lonac sirćeta i malo se prokuva. A ima tko ne kiseli nego jede slatku čorbu.”

Luka Lukić iz Varoša u svom djelu ”Varoš – narodni život i običaji” obogaćuje šokačku siniju s još nekim jelima iz Varoša. Peče se; u kvas pita, sirna pita, pekmezara, mutača ili pita s mlikom, prgnjača te razne vrste kolača. Najbrojniji su paprenjaci, salaši, kolači od pekmeza, kolači s mandulama, pereci, pletenice, kolači s crnim vinom, brašnom i šećerom te kolači s maslom, jajci i šećerom.

”Na goloj se žege peku: kukuruzi, krompir, jajca i gljive. Krompir se i jajca u žegu zapreću, kukuruz se na ražan natakne i peče, a gljive se na golu žegu metnu i peku.”

U posudama se peku ribe, pite, kolači i jajca, a u vodi se kuvaje jajca, gra, grašak, krompir, zeleni i kiseli kupus,…rezanci i valjušci. U mliku se kuva pirinač (riža), griz, rezanci, tganci, kruv i kaša. Na maslu i kajmaku se peku jajca.

Kuva se kupus kiseli i slatki s jubučicama, krompir se kuva ili čitav ili izrezan, sa mundirom ili brež njeg. Gra se kuva ko cušpajz s maunama ili brež nji.” Luka iznosi i jednu osobitost iz svoga kraja: ”U ‘vom kraju, kad se kuva gra ili kupus, ne miša se ništa drugo, a ne ko što njeki svit smiša i gra i kupus.” Ovako se pravilo tj. način priprave održalo u brodskoj Posavini kos šokaca starosjedilaca do današnjih dana.

Kuva se i dublek (bundeva), zafligana čorba, krompirova čorba, jabučna čorba, kiselica ili kisela čorba, riblja čorba koja se ne fliga nego se dobro zakiseli sirćetom, te lukovar od kruva i mlika.

”Zabilita se jela pravu kad se posti. Mjesto da se razne čorbe i cušpajzi mašću zafligaje, prečinju se mlikom i brašnom. U mliko se meti po dvi, tri žlice brašna, dobro se izmete i u jelo salje.”

Kako je i uobičajeno da konac djelo krasi, završiti ćemo djelom Josipa Lovretića ”Otok-narodni život i običaji” objavljenom još 1897.godine, u djelu gdje pisac govori o jelima i nabraja slijedeća: ”Kiflice u kiselo, mućene, u slatko na prste – mafeži ili amići, s modlicom, na suvo s jajima bez masti i škvarnjače za nedilju.

Navode se ; sosina cicvara, cicvare u mliku, na kravjem maslu, od kukuruznog brašna, od sirutke i na kajmaku. Svoje mjesto nalaze i prove i to prova obična, prova ladnjača, prova balzamača i provara simenjača. Nalazimo i uvijače kao što su posna i masna makovača, simenjača i makovača s medom. Slijede njegova najmilija jela, obzirom na prostor koji im je posvetio i njihovu brojnost, pite; s grizom posna i masna, s grizom i medom, s pirinčem i medom, sa sirom, sa sirom i medom te masna pita ili maslenica.

Na kraju nalazimo i obilje čorbi od kojih izdvajamo; prženu čorbu, slatku čorbu, kiselu i slatku čorbu od bundevskog simena, cvarog, čorbu od bila gra, kiselu graovu čorbu, zaprženu graovu čorbu, čorbu od ripe (krompira) zaprženu slatku i kiselu, od sose s jajcem, s kajmakom i sa sirutkom te čorbu od sose slatku i kiselu. Tu su i prikuvnica, čorba od slatke sirutke, rasolna čorba, šljiovik i gljiova čorba te zapržena gljiova čorba slatka i kisela.

donosi: šokacgraničar

The post Korizma i korizmeni običaji u Slavoniji appeared first on Narodni.NET.