Takva jela od povrća kuhana s tjesteninom ili krumpirom najčešće se zovu maneštre ili manistre. Tome valja pridodati uobičajenu palentu ili puru. U obične korizmene dane slane ribe, obično srdele i riba sušena na suncu, bile su svakog dana na jelovniku. U svečanije dane u korizmi spremao se bakalar i pekle su se pršurate ili fritule (vritule). To su uštipci od beskvasnoga tijesta g grožđicama, prženi u ulju ili na maslu i posuti šećerom.

Poljičani su početkom 20. stoljeća jaja smatrali mrsnom hranom, te su ih posljednji put prije Uskrsa jeli o pokladama. Ljudi su, unatoč svemu polako mijenjali ustaljene navike. To je bilo povezano s osudom onih koji su se služili danim povlasticama. Ivanišević o tome piše:

„Kada pop navišćuje po biskupskoj naredbi korizmeni otpust i tumači u koje dane može se jist mesa, čuje se žamor po crkvi, ljutu se stariji:Proklet bija ko ga se okusija, Nestalo više vire i zakona, Ne virujemo više ni u papu, ni u biskupe ni u pope, otkad su poste pobacili. Koji su pametniji, neće tomu prigovarati, nego se čuje di reku: ‘Biskup je otpustija, na njegovu dušu.“

Početkom 20. stoljeća postariji ljudi, a osobito žene, cijelu korizmu nisu jeli meso. Osnovne korizmene namirnice u priobalju navode se u pjesmici iz Poljica:

„Korizma Kupus pogrizla,

Ulje polokala,

Muku (brašno) polokala.“

U korizmi se nije sviralo niti plesalo, ni općenito veselilo.

Nedjelja prije Uskrsa je Cvjetnica. Na Cvjetnicu se na blagoslov nosio svežanj maslinovih ili palminih grančica. To je bilje tome blagdanu dalo ime, u Poljicima – Cvitnica ili Cvitna nedilja. Opis blagoslova maslinovih grančica:

„Pri velike mise svaki starešina kućni ili kogod od mlađi’ nosi naručak kića maslinovine, jelića i drugog zelenog granja, unaša u crkvu, ‘di pop blagoslovi. Napose blagoslovi se naramak maslinova pruća s lišćem, drži se na otaru, a kad se dovrši blagoslov, pristupaju stariji, poljubu misniku ruku i primaju na dar po jednu grančicu.“

U Poljicima su muškarci, napose stariji, kućedomaćini nosili grančice na blagoslov. Poljički su mornari blagoslovljene grančice stavljali na jarbole, a ribari na provu brodova ako nisu imali jarbola.

Blagoslovljena se grančica zatakne za strehu, svete slike, raspelo ili nešto što je obvezno visjelo u sobi. Stavljala se i u zemlju na polju ili u vrtu, a trebala je osigurati zdravlje, sreću, zaštitu i dobar urod.

U obredima Velikog tjedna bile su prisutne šibe i smatralo se da njihova prisutnost može podariti blagoslov. Pučko shvaćanje iz Poljica:

„Šibice od barabana kažu da su sritne, a najsritnija opet ona šibica što ima na sebi tri blagoslova: na Cvitnicu, na otkrivanje križa i na barabana.“ .

Šibama se pripisivalo slično djelovanje kao i grančicama blagoslovljenima na Cvjetnicu. Na Veliki četvrtak ili petak molilo se i po sto Očenaša, Zdravomarija i Slavaocu. Moleći se uz Božji grob na Veliki četvrtak ljudi nisu smjeli sjesti već samo kleknuti ili stajati. Na Veliki petak se stalno kod kuće molilo ili su bili u crkvi uz Božji grob. U uređivanju Božjeg groba sudjelovali su mještani, donoseći cvijeće i svijeće. Na misi se taj dan ljubio križ. Navečer se održava procesija i pjeva se „Puče moj:“

„Puče moj,

što učinile tebi ili u čemu ožalostile tebe, odgovori meni!“

Na Veliki petak ljudi su se gotovo potpuno suzdržavali od jela. U Poljicima se nije jelo ni pilo:

„Nađe se pobožne čeljadi, da će postiti u suvo ili „žeživat“ od jedne do druge „glorie“, to će reć 48 uri ne okusit se ni kapi vode. To se zove „postit gloriju“ na čast muke spasiteljeve, a dobije se veliko pročoišćenje.“

Proširilo se vjerovanje da taj dan valja piti više crnog vina. U Poljicima se često govorilo:

„U Veliki petak koliko se vina popije, onoliko krvi u žile navrije.“

Na Veliku subotu su se u Poljicima kupali ljudi koji su imali svrab, a da bi kupanje bilo uspješnije cijeli su čin izvodili gotovo obredno:

„I na Bilu subotu, kad se proslavi Gloria u crikvi, idu se niki okupat u more ili živu vodu u Cetini, da jim se skine srab, ali idući tamo ne imaju se obazirat na nikoga.“

Dio obreda na Veliku subotu je blagoslov vatre. Blagoslovljena se vatra kući prenosila pomoću komada drva. Smatralo se da blagoslov neće napustiti kuću sve dok se obnovljena vatra ne ugasi. Zar su najčešće prenosile žene.

Početkom 20. stoljeća u uskrsnoj noći, blagoslovljenom vodom su blagoslivljali sav životni prostor:

,,U donjin Poljicin malo se ko slatko naspavao na Uskrs obnoć: jesu li mitila ponoć, od svake kuće po jedno, dvoje i troje ide po polju od zemlje do zemlje, nosi kršćene vode, poškropi svaki komad vinograda grančicom maslinovine blagoslovljene na Cvitnicu, zadije palmu i govori: ‘Kud ja ovom vodom, tu Gospodin Bog svojim blagoslovom’.“

Razdilu se u dvoje: jedan u zapad, drugi u istok, daje moguće prije nego sunce izađe, da blagoslovi sve vinograde. Iđe se i na pokopišće, oškropu se grebi i izmoli nekoliko očenaši za mrtve.“

Na blagoslov su se nosili razni proizvodi. Blagoslovljena se hrana jela na Uskrs, za vrijeme doručka. Pojelo bi se natašte malo od svega. Zbog blagoslova se s ostacima blagoslovljene hrane postupalo na poseban način. Na Uskrs se umivalo blagoslovljenom ili tekućom vodom. Kako je Uskrs svečani dan i pada u proljeće kada je vrijeme toplije i ljepše, u Poljicima su govorili da je Uskrs gizdavac. Ljudi su taj dan nastojali obući što svečaniju i ljepšu odjeću i očekivalo se da će svatko, a osobito mladi ljudi, odjenuti nešto novo, ponoviti se. U uskrsno doba najčešće se darivao uskrsni kruh ili pecivo, osobito djeci. U Poljicima se taj uskrsni kruh nazivao pogača:

„Pogača prava čini se od same šenice. Triba prosijati brašno na gusto sito ili još bolje na koprinu. Rastanji se na loparu za dva prsta debeline, pa kad se ‘oće, da bude baš uredna i stimana (činjena) privme se na pisani kraj lopara, pa ostane sva lipo napisana, a na sridini križ. Peče se u prisan, jer bi kvasanje pokvarilo pismo, a u općenito sve tako tanke pogače i bez pisana kuvaju se u prisan.“

Tradicionalna Uskrsna pogača

Cesto se naziva i sirnica. Tim uskrsnim kruhovima su dodavani različiti mirisi i dodaci poput limunove ili narančine kore, grožđice, pinjole, suhih smokava i si. Šećer se često spominje kao sastojak uskrsnoga slatkog kruha. Pečenje uskrsnoga kruha i kruha općenito je bilo vrlo zahtjevno:

„Puno je do stopanjice zna li kruh umisit, uredit, lipo ispeć, svako ne zna, ne iđe jon za rukon. Zato se čuje prikor, kad se goni mlivo u mlin na paripčetu:

„Deh vranića – na tebi je šenica,

Kakva je stopanjica – bit će gora neg sirčanica.“

Kućanice su često nosile kruh da se ispeče u seoskoj peći kod profesionalne pećarice, jer se smatralo daje kruh pečen u peći „korisniji, čistiji, durećniji (trajniji)“. To se činilo o svakom većem blagdanu ili poslu, kad se zbog manjka vremena ili zbog veće količine kruha koju treba ispeći to ne može učiniti kod kuće. Kruh se početkom 20. stoljeća veoma cijenio:

„Pogača je u gornjim Poljicin (u drugim malo se čini) puno činjeno jiće, nosi se za dar, a peče se uvik na kovinu pod cripnjon. Kaže se: Lipe su ti oči – pri pogači.“

Čestitanje se odvijalo usmeno, najčešće na sam Uskrs, poslije jutarnje ili večernje mise ili na uskrsni ponedjeljak. Zaziv poznat početkom 20. stoljeća u Poljicima je glasio:

„Na dobro vam došlo sveto Uskrsnuće! I vami na spasenje!“. Svi koji su tijekom godine živjeli na gospodarskim imanjima podalje od mjesta u Poljicima za blagdan su dolazili kući.

Tekst napisala: Ana Šarić

The post Uskrs i Uskrsni običaji u Poljicima appeared first on Narodni.NET.

Nije bilo svatova, igre i veselja, svirači su se odmarali. Nediljom su cure i snaše odlazile u crkvu pokrivene u tamnije štofane marame, nisu se nosili dukati ni šamije, a cure nisu plele i kitile pletenicu. Starije snaše su bile obučene u crno ruvo i pokrite u crne marame. Posli podne nediljom išlo se na križni put te bi se za lipog vremena cure i momci zabavljali igrama: ,,šetale se frajle”, ,,žabe-labe”, ,,mjenje stupova”… i sve tako do Gluve nedilje – nedilje pred Cvjetnicu.

Na nedilju Cvjetnicu sve su žene i cure išle u crkvu pokrivene samo u crne marame noseći cice mace na posvetu.

Ako je dan velike nedilje (dani od Cvjetnice do Uskrsa) bio neki od svetaca (ko Josipovo) bila je misa na kojoj su se pjevale korizmene pjesme, a svečana misa bi se održala u neki dan poslije Uskrsa kada bi se najavilo da je ta misa u čast tog sveca.

Do velikog četvrtka, dopodne Šokci su radili po zemlji, sijalo se, sadile su se bašće, šokice su prisađivale cviće jer se virovalo da će rodit i cvast veliko – krupno, ako se uredi Velike nedilje.

Od Velikog ponediljka, Šokci su počeli šarati šibe za đecu, kako bi priredili dosta šiba za šibanje koje je bilo tri dana: na Veliku sridu, četvrtak i petak kada bi mame vodile svoju đecu u crkvu.

Šokice su uskrsne kolače pekle već na Veliki četvrtak jer se njekad davno na Veliki petak nije ni vatra ložila. Na veliki petak prije izlaza sunca Šokci su svoje kape kitili grančicom koprive koju su nosili cili dan kako ih ne bi bolila glava i đeca su došla na svoje, nisu smili dobiti batina na Veliki petak jer će mama imati čireve po rukama. Jako se postilo, u crkvu su snaše išle u crnom ruvu, pokrite u crne marame, a cure su bile u crnom ruvu pokrite u ,,krpe” (bile marame od beza sa šlingom).

Na Veliku subotu peko se kruv, kuvala se šunka i kobasice, šokice su šarale jaja i to voskom u tintoblaju ili crvenome luku; nisu one pravile ,,dročke” ko Švabice koje su jaja samo ofarbale u farbi. podmazivale su se sobe i kijeri (kućari), prala se skalina, krečili se coklovi, pomeo se put i avlija; a đeca su brala travu i pravila gnjizda ge će im zec doniti darove (šarana jaja, bombone jajašca, licitarske bebike i konjiće, a možda i šipku šećera (oblizala). Uvečer se išlo u crkvu na Uskrsnuće: cure i snaše već u svjetlijem ruvu i svečanije opremite čime su najavljivale da je Korizma prošla. Još samo da prespavaju i odnesu posvećenje na misu, a kad se vrate doma moći će se, fala bogu, čestito i najesti.

ŠTO SE JELO U KORIZMI

Na pokladni utorak, u 23,00 sati, ili jedanajst navečer kako se govorilo u Šokadiji, u svakom šokačkom selu začulo bi se veliko zvono s crkvenog tornja. To je bio znak da za jedan sat započinje korizma i da se krene doma iz kola. Svi bi požurili svojim kućama, posebice oni koji su ogladnili od ludog pokladnog utorka i cjelodnevnog pjevanja, igranja i ludovanja, jer to je bila zadnja prilika da se pojede štogod mrsno, ako je ostalo, jer sutradan je Čista srida, najstroži korizmeni post.

U svojoj knjizi ”običajnik župe Sikirevci” župnik Josip Marković-Čolin, iznosi slijedeće:
”Do pred II svjetski rat postilo se strogo, samo što su kod nas pod riječju ”post” smatrali samo nemrs, pa su se tih posnih jela dobro najeli sva tri puta na dan.”
Jedino se u prvom korizmenom tjednu, za vrijeme proljetnog kvatrenog posta, zadržao običaj strogog posta, pa se nije ni ”bililo”, što znači da se nije jelo niti mlijeko i mliječni proizvodi, a niti jaja.

Slično piše i župnik Josip Lovretić u svom djelu ”Otok – narodni život i običaji” objavljenom još 1897.godine:
”U post jedu samo posna jela bez škramice masti. Sad imade samaca koji zafrigaju ili zaprgaju mašću. Ljudi će kadgod primrstit, ali žene neće nikad, osobito starije. Imade i danas svita, osobito starijeg, koji poste čitavu korizmu, pa će ni nedilje ni sveca primrsit.”

Mnoge su knjige zabilježile bogastvo šokačkoga stola za Božić, Uskrs, kirvaje, zaruke, svatove, krstitke i mnoge druge običaje. Ali za korizmeno vrijeme baš i nema puno podataka.

Šime Varnica, poljodjelac iz Gradišta, u svom djelu ”Iz Gradišta – narodni život i običaji” objavljenom 1900. godine, piše šta se jelo: ”Kod nas se najviše jelo žitno brašno. Jede se doduše i kukuruzno (prošno) i ječmeno, tj. od žitnog se brašna misi kru, a kod nas se kru jede. Jede se i prova od kukuruznog brašna i kru ječmenak od ječmenog brašna, ali to bude samo onda kad se izmakne (pofali) žita. Drugog brašna kod nas ne jede nitko.”

Od brašna su se pravile masnice, torte, kiflice, pita u kiselo, pita slatka, gibanica, muškaconi kolači, kolači sa salikadom, kolači listarići – ali samo korizmenom nediljom, a ostalim danima posna provara, simenjača, makovača, lokše, varenice, pogaču, valjušci i rezance s raznim dodacima poput sira, maka, simena i dr.

Kuvali su se variva s kruhom (gagula, korice, kiselice i privare), variva od brašna (žganci, kukuruzna kaša, tarana, rezanci na više načina, valjušci obični i u rasolu, veliki valjušci), variva na mliku (griz, bundeve i repice u mliku) te variva na vodi (gra zafrigani i posni, papula od gra, kupus kiseli, rasol čorba, repice obične, repice u mundiru i repice u simenu i lutina čorba). Kuvala se i riba.

”Ribu kuvamo ‘vako: Razlagodimo ju, operemo, u lonac pomećemo i pristavimo. Kad riba bude kuvana, onda uljemo u lonac sirćeta i malo se prokuva. A ima tko ne kiseli nego jede slatku čorbu.”

Luka Lukić iz Varoša u svom djelu ”Varoš – narodni život i običaji” obogaćuje šokačku siniju s još nekim jelima iz Varoša. Peče se; u kvas pita, sirna pita, pekmezara, mutača ili pita s mlikom, prgnjača te razne vrste kolača. Najbrojniji su paprenjaci, salaši, kolači od pekmeza, kolači s mandulama, pereci, pletenice, kolači s crnim vinom, brašnom i šećerom te kolači s maslom, jajci i šećerom.

”Na goloj se žege peku: kukuruzi, krompir, jajca i gljive. Krompir se i jajca u žegu zapreću, kukuruz se na ražan natakne i peče, a gljive se na golu žegu metnu i peku.”

U posudama se peku ribe, pite, kolači i jajca, a u vodi se kuvaje jajca, gra, grašak, krompir, zeleni i kiseli kupus,…rezanci i valjušci. U mliku se kuva pirinač (riža), griz, rezanci, tganci, kruv i kaša. Na maslu i kajmaku se peku jajca.

Kuva se kupus kiseli i slatki s jubučicama, krompir se kuva ili čitav ili izrezan, sa mundirom ili brež njeg. Gra se kuva ko cušpajz s maunama ili brež nji.” Luka iznosi i jednu osobitost iz svoga kraja: ”U ‘vom kraju, kad se kuva gra ili kupus, ne miša se ništa drugo, a ne ko što njeki svit smiša i gra i kupus.” Ovako se pravilo tj. način priprave održalo u brodskoj Posavini kos šokaca starosjedilaca do današnjih dana.

Kuva se i dublek (bundeva), zafligana čorba, krompirova čorba, jabučna čorba, kiselica ili kisela čorba, riblja čorba koja se ne fliga nego se dobro zakiseli sirćetom, te lukovar od kruva i mlika.

”Zabilita se jela pravu kad se posti. Mjesto da se razne čorbe i cušpajzi mašću zafligaje, prečinju se mlikom i brašnom. U mliko se meti po dvi, tri žlice brašna, dobro se izmete i u jelo salje.”

Kako je i uobičajeno da konac djelo krasi, završiti ćemo djelom Josipa Lovretića ”Otok-narodni život i običaji” objavljenom još 1897.godine, u djelu gdje pisac govori o jelima i nabraja slijedeća: ”Kiflice u kiselo, mućene, u slatko na prste – mafeži ili amići, s modlicom, na suvo s jajima bez masti i škvarnjače za nedilju.

Navode se ; sosina cicvara, cicvare u mliku, na kravjem maslu, od kukuruznog brašna, od sirutke i na kajmaku. Svoje mjesto nalaze i prove i to prova obična, prova ladnjača, prova balzamača i provara simenjača. Nalazimo i uvijače kao što su posna i masna makovača, simenjača i makovača s medom. Slijede njegova najmilija jela, obzirom na prostor koji im je posvetio i njihovu brojnost, pite; s grizom posna i masna, s grizom i medom, s pirinčem i medom, sa sirom, sa sirom i medom te masna pita ili maslenica.

Na kraju nalazimo i obilje čorbi od kojih izdvajamo; prženu čorbu, slatku čorbu, kiselu i slatku čorbu od bundevskog simena, cvarog, čorbu od bila gra, kiselu graovu čorbu, zaprženu graovu čorbu, čorbu od ripe (krompira) zaprženu slatku i kiselu, od sose s jajcem, s kajmakom i sa sirutkom te čorbu od sose slatku i kiselu. Tu su i prikuvnica, čorba od slatke sirutke, rasolna čorba, šljiovik i gljiova čorba te zapržena gljiova čorba slatka i kisela.

donosi: šokacgraničar

The post Korizma i korizmeni običaji u Slavoniji appeared first on Narodni.NET.