Prva nedjelja nakon poklada nazivaju Čista nedelja.

Na Čistu nedelju bio je običaj da su gazde poslije podne otišli u svoje podrume, gdje su se častili kumovi, rodbina, susjedi i drugi. Tada je vino već bilo pretočeno sa kiselice. Pred podrumovima  predvečer su zapalili vatru od kukuruzovine. Domaćice kada bi obavile posao kod kuće, nahranile su stoku pa su pošle za svojim muževima u podrume. Ponijele su sa sobom večeru za muža i njegove goste. U podrumu se večeralo i oko vatre pjevalo i veselilo. Mladež je naložila oganj na kraju sela na pašnjaku. Slično starijima i oni bi igrali, pjevali i preskakali vatru. Veselje se obično završilo oko 9-10 sati uvečer. Vjerojatno je i ovdje mladež zapalila krpe umočene u ulje ili mast te ih pričvršćene na prut zapalila, pa se s njima okretalo u noći. Običaj se zove lilanje.

U crkvi se svakog petka održava večernja misa, u selima zvana večernica. Vjernici pred crkvom, kod križa, pjevaju postne pjesme.

Za vrijeme posta na trgu ispred crkve nakon svete mise veće djevojke u grupama izvode kružni ples, ustvari kolo uz popijevku: Rime raj, rume raj, rime-rume raj…

Kad je Žalosi tijedan onda u cirkvi svezo se krizi na oltaru u crno. Na Žalosni tijedan ili Crnoj nedelji žene idu u crkvu u crnim rukavima jer su Isusa tada počeli mučiti.Na Veliki tjedan žene su išle u džasnim (žalosnim), beloj rubači i belim rukavima u crkvu. Na Veliki petak ogledalo so umotale u belu krpu nek se nitko nemre u njemu pogledat.

Korizma i korizmeni običaji

The post Korizmeni tjedan i običaji, običaji korizmenih nedjelja appeared first on Narodni.NET.

Jela se suha i posna hrana svaki dan osim nedjelje.

Tijekom vremena strogoća posta se sve više ublažavala tako da je jedino petak ostao u korizmi kao posni dan.

Sušenje ili post na kruhu i vodi

SUŠENJE je posebno strogi post kada se samo jelo suha kruha i pila se voda preko čitavog dana.

Ništa osim kruha, luka i vode.

Žežinjanje tradicionalni post na kruhu, češnjaku i vodi

ŽEŽINJANJE je takav post kada se preko cijeloga dana samo na podne jede suha kruha i luka.

Zatim se napi je vode. Ništa drugo preko cijeloga dana.

Prekid zabavnog života počimao je i trajao čitave korizmene dane.

Prestaju momačka i curska sijela, teferiči i pjesme. Također su prestajala kola, svirke i vriske.
Isto tako u korizmi se skromnije odijevalo, a otpadalo je svako kićenje.

Tradicionalna korizmena molitva

MOLITVA. — U korizmi se molilo više nego obično.
Osim molitve u crkvi, svijet je mnogo molio i kod kuće, a najviše razne krunice: Isusovu, Gospinu, Rožarje, krunicu svetog Ante i druge.

Škropila se kuća i njezin okoliš subotom i nedjeljom, a ponegdje svake večeri.

I zajedničke večernje molitve bili su u duhu korizmenog vremena.

The post Tradicionalni korizmeni post, način života i prehrana u korizmi appeared first on Narodni.NET.

Velik je i raznolik broj takvih postupaka zabilježen u hrvatskim krajevima, te je nemoguće navesti sve pojedinačne slučajeve. Najrasprostranjenija metonimijsko-metaforička praksa, zabrana obrađivanja zemlje na Veliki petak, ponegdje održavana tijekom svih dana šutnje zvona, poznata je u svim hrvatskim krajevima, u primorskoj i kontinentalnoj Hrvatskoj. Njome se tijekom Svetoga trodnevlja, a posebno na dan Isusove smrti i polaganja u grob na Veliki petak, nastojalo izbjeći kopanje rupa i oranje. U Kastavštini je izbjegavanje kopanja tumačeno sličnošću toga postupka s kopanjem rupe za križ na koji je Isus bio razapet (Jardas 1957:56). Najčešće je objašnjenje da zemlju ne valja dirati jer u njoj počiva Isus; zabilježeno je u Istri, Dalmaciji, Gorskome kotaru, Baniji, okolici Zagreba, Hrvatskom zagorju i Slavoniji (Francetić 1996:87, Kovač 1990:171, Škoda i Držić 1941:75. Livijo 1986:31, Bonifačić Rožin 1959:40, Korenić 1896:143, Kotarski 1917:197, Lovretić 1990:315). U Samoboru ga je zabilježio Lang (1992:615):

Otkako se zvona zavežu, ne “orje se” i ne kopa sve do Velike subote, dok se zvona opet ne odvežu; takav je običaj od davne “starine”, da se “ne giba v zemlu, dok je Isusovo telo v zemli”.

Zabrana “povrede” zemlje išla je tako daleko da je nije smjela gaziti ni stoka, te se ona na Veliki petak nije izgonila na pašu, primjerice u Petrčanima u okolici Zadra i u Krašiću kod Jastrebarskog (Bonifačić Rožin I954d:25, vlastiti podaci). Međutim, u srednjoj Dalmaciji, u Lici. Baniji i Kordunu, te u Bosni (Milićević 1967/68:480-1, Bonifačić Rožin 1955:30 i 1955a:21, Matešić 1936:8, Kristić 1956:136-37. Barun 1956:147, Filipović 1949:133) bilo je dopušteno orati drugome, siromahu, čovjeku bez volova, osobito poslijepodne na Veliki petak ili Veliku subotu. Čini se da je u tim slučajevima milosrdno i dobrotvorno obilježje dana prevladalo općeprihvaćenu zabranu i rezultiralo društvenom solidarnošću. što se vidi u sljedećem napisu iz Duvna.

“…) a mnoge dobrog srca starješine na Veliki petak l drugi dan Uskrsa oru zemlju siromasima, a sebi za dug život i dobro zdravlje svojih ukućana i svoga blaga.”

U Novigradu kod Zadra na Veliki su petak volovima omotali kopita platnom “da ne ranjivaju zemlju” (Bonifačić Rožin 1954:33).

Na Veliki se petak ponegdje nije smjelo niti hodati po tlu, primjerice na Velome Ižu (Livijo 1986:31). No kako su ljudi ipak morali obaviti dnevne poslove i otići u crkvu, zabranu je valjalo nekako zaobići. U Petrčanima kod Zadra to se činilo na sljedeći način (Bonifačić Rožin 1954d:25):

Na veliki petak cili dan, od ponoći do ponoći ni se zaganjalo blago nikakvo, da ne bi zemlju vređalo. Niti su ljudi stali na zemlju, kad bi išli nekud, nego su išli po daskama. Od kuće do kuće i od kuće do crikve su bile daske po kojima se išlo. Na veliki petak ne dira se zemlju.

U Kupinečkom Kraljevcu, jugozapadno od Zagreba, odbacivale su se cipele s cvekima (čavlima) i obuvali opanci (Barlek 1996a: 13):

Četvrtkom, petkom i subotom išlo se Isusa kuševat. Ako je toplo, žene su bile bose, a po hladnoći obukle bi opanke, ali nikako ne cipele jer one imaju cveke (“da se zemlja ne rani – opanjki imaju samo kožu dole”).
Brojna i vrlo različita gatanja o učinku vremenskih prilika na urod, te preporuke i zabrane u vezi sađenja različitoga povrća – krumpira, krastavaca, graha i si. zabilježena su u svim krajevima, od Slavonije i Hrvatskog zagorja do Like i Dalmacije, uz navođenje dana u kojima se izvode (Veliki tjedan ili neki posebni dani) (Filakovac 1914:169, Marković 1977:115, Zorić 1991:70, Lovretić 1990:560, Bakrač 1987:355, Kotarski 1917:297, Rajković 1973:201 i 1981:239, Hećimović-Seselja 1985:194). Primjerice, u okolici Zagreba u času posljednjega oglašavanja zvona sadili su se krastavci (Bakrač 1987:355), a u trenutku njihova odvezivanja Zlarinjani su sadili grah jer će navodno dobro roditi (Rajković 1981:239).

U zapisima često nije jasno rečeno kad je zabranjeno obrađivanje zemlje ili sadnja, pa se može steći dojam kako su te radnje istodobno i zabranjene i preporučene. Ta se proturječnost razrješuje u onim opisima u kojima se jasno navodi da se zemlja obrađuje ili da se sade određene biljke do posljednjega oglašavanja zvona ili za vrijeme njega, a da se to opet može činiti kad se zvona ponovno oglase. Zapisi su često nejasni, možda i zato što je Crkva mijenjala termine održavanja obreda – u različitim razdobljima održavali su se ujutro, poslije podne ili pak navečer, ovisno o tome pomicalo se i zamiranje i ponovno oglašavanje zvona.

Češće se u Svetom trodnevlju spominje praksa tresenja ili pucanja na voćke ne bi li bolje rodile, a u Slavonskoj Posavini i u Lici provodila se u trenutku odvezivanja zvona na Veliku subotu (Markovac 1940:87, Bonifačić Rožin 1955:30 i 1955a:21). Međutim, to se, kao i neki drugi postupci što se provode u posebno djelotvornim svetim danima, moglo učiniti na Veliki petak, primjerice u Koprivnici, Jaskanskome prigorju, Otoku u Slavoniji i Delnicama u Gorskom kotaru (Horvat 1896:252, Rožić 1908:34, Lovretić 1990:315, Bonifačić Rožin 1954C:27). U Delnicama su voćke tukli ljeskovim šibama blagoslovljenim na Cvjetnicu (Bonifačić Rožin 1954c:27).

Postupak s voćkama katkad se spominje i o drugim datumima, primjerice u Dalmaciji i Istri sredinom XIX. stoljeća (prema Belaj 1994:337). Vitomir Belaj pretpostavlja da je riječ o vrlo starom euroazijskom agrarnom obredu koji se do XX. stoljeća zadržao na prostoru jugoistočne Europe. Bio je poznat u antičkoj Grčkoj te je preko Luke ušao u Evanđelje u prispodobi o neplodnoj smokvi (Luka 13. 6-9).

The post Zemoljoradnja u uskrsno vrijeme appeared first on Narodni.NET.

Osamnaest kilometara sjeverno od Zadra nalazi se mjesto Radovin. Dio je Općine Ražanac. Godišnji običaji u Radovinu posebno su zanimljivi. Danas, iako je napredovala tehnologija ipak stari običaji se gube, jedan dio je ostao sačuvan u narodu i djelovanju KUD-a Radovin.

Završetkom poklada i mjeseca maškara dolazi korizma.

Korizma

Blagoslov vatre i pepela označava početak korizme. Običaj nalaže da se ljudi posipaju pepelom. Tada svećenik izgovara riječi: “Spomeni se čovječe da si prah i da ćeš se u prah povratiti.” Na taj dan je strogi post i nemrs, tj. ne jede se meso i jede se samo jednom, najčešće riba. Oni koji žele strogi post jedu kruh i piju vodu.

Od početka korizme, pa sve do Velikog tjedna ide se u crkvu na misu i križni put. Najčešće se misa i križni put održavaju sredinom tjedna. U obiteljima se svaku večer molila krunica.

Ovdje možete pročitati malo više o korizmi na Wikipediji.

Veliki tjedan

Veliki tjedan prolazi u pripremama za blagdan Uskrsa. Do 1950. godine obredi Mise Večere Gospodnje, Klanjanje križu i Vazmeno bdijenje održavali su se u jutarnjim satima. Poslijepodne i navečer održavanje oflcij – pjevanje Jutrenje(jutarnja) i Pohvala novom danu.

VELIKI ČETVRTAK

S poslovima se na Veliki četvrtak završavalo do dva sata poslijepodne. Svi radovi koji nisu bili završeni do dva sata prekidaju se i ostavljaju za sljedeći tjedan, obično utorak ili srijedu poslije Uskrsa. Zvona od Velikog četvrtka ne zvone i vezana su. Na misu se pozivalo čegrtaljkama. Zvona koja su nosile životinje bi se isto tako vezala.

Drži se strogi post i u crkvi se pjeva Gospin plač.

Gospin plač u cjelosti možete pročitati na stranici Katolici.org (Gospin plač).

VELIKI PETAK

Služba Velikog petka održava se u večernjim satima. Sad već izgubljeni običaj je da se sa štapovima udaralo po klupama u crkvi ili podu te vikalo: “Udrite ge Barabana da mu dođe do moždana.” Pjeva se Gospin plač. Križ stoji ispred oltara te vjernici idu na koljenima do križa

i tri puta ga ljube. Na koljenima se vraćaju u klupe.

VELIKA SUBOTA

Na Veliku subotu spremala se hrana za blagoslov. Janjetina koja se peče i nosi na blagoslov zove se vazmak. Iznutrice nakon klanja se ne bacaju već se zajedno s mladim pršutom stavljaju natrag u utrobu i peku zajedno. Krvlju bi se načinio križ na vratima dvorišta (starozavjetni običaj koji se nalazi u Bibliji). Također se spremao slatki kolač, blagoslovnica. Pravio se od brašna, šećera, dosta limuna, kvasca i jaja.. Ako je korišteno više jaja blagoslovnica je izgledala ljepše. Posebno se i ukrašavala. Napravile bi se tanke pletenice i postavile na blagoslovnicu u obliku križa, a na sredinu bi se stavilo jaje premazano šećerom i žutanjkom.

Za mlađu djecu u obitelji bi se pripremale manje blagoslovnice koje su se nosile na blagoslov. Zadaća djece je bila da sakupljaju grančice. Blagoslovnice su se pekle na peki (crijepnja, čripnja, sač).

Misa na Veliku subotu je misa za mlade. Blagoslov je to mlađeg stanovništva u mjestu i hrane koja se donosi. Hrana se nosila u košarama na glavi. Nosi se mlada janjetina (već pečena), jaja, sir, slatki kolači, kukuruz, luk i vino. Jedan dio hrane s blagoslova ostavljao se svećeniku.

USKRŠNJE JUTRO

U današnje vrijeme hrana se na blagoslov nosi na Uskršnje jutro. U nekim obiteljima zadržan je običaj da domaćin kuće kad se hrana donese s blagoslova izgovara: “Blagoslov kući, svaki smrad iz kuće.” Kuća je obvezno morala biti čista, bez prašine i pepela. Obitelj nakon toga zajednički doručkuje. Kosti koje ostanu nakon jela, ne bacaju se već se zakopaju u zemlju. Jede se samo slatki kruh, blagoslovnica, i to ona koja je blagoslovljena na uskršnje jutro. Na misi se slavi Kristovo uskrsnuće i pjevaju pjesme u Njegovu čast.

U prošlosti su mještani nakon mise plesali kolo i pjevali (orcali). U popodnevnim satima muškarci su bućali (boćali).

KUD Radovin i uskršnji običaji u Radovinu i okolici

Tekst napisala : Iva Vigan

The post Tradicionalni Uskršnji običaji Radovina (Zadar, Dalmacija) appeared first on Narodni.NET.

Različita imena prvog dana Korizme motivirana su običajem simboličnog posipanja vjernika pepelom na taj dan. Kad osvane prvi dan “korizme”, tj. posta, taj dan se zove PEPELNICA, odnosno Čista srida, Pepelnica.

Žene su na taj dan iskuhavale i šikale posuđe, kako bi bilo besprijekorno čisto.

Kućanica je skuhanim pepelom oprala sve suđe u kojem se kuhalo jelo, da bi se ono očistilo od masti, jer se od toga dana pa do Uskrsa smjela jesti hrana bez mašću, tj. suparno (soparno) jelo. Čistom sridom se postilo. Jelo se samo pečenih krumpira i pogača pečena bez masti i u blatari. Pogača  je bila okruglog oblika, a promjer joj je iznosio 30-35 centimetra.

Svijet se cijeli promijeni: umjesto da se pjevaju vesele pjesme, ide se u crkvu, gdje se podvrgnu posipanju pepelom na Pepelnicu, odnosno Cistu srijedu. Svećenik svakome nacrta križ na čelo pepelom uz popratne riječi: Prah si bio, prah ćeš biti.  Korizma je strogo pokorničko doba majke Crkve i traja od čiste sride do Velike subote na uspomenu tomu, što je i Isus četrdeset dana pustio u pustinji.

Negdje je postojao običaj da na Čistu sridu oni momci koji se za vrijeme poklada nisu oženili bili primorani vući za sobom jedan panj, zato što nisu bili vridni naći si ženu. Grupa sačinjena od više momaka panj je vukla ulicom niaizmjenično. Kad putem sretnu kakvu divojku, koja se također nije udala do zadnjih poklada, uhvate ju i primoraju da poljubi panj.

Debeli ili masni četvrtak, odnosno mali fašnik

Iza Čiste srijede dolazi Debeli ili Masni četvrtak. Tog dana se peku kolačići (krafne). Pojedu se ostaci masnih pokladnih jela. Znači, tog dana nije se postilo, u nekim domaćinstvima jela se šunka i mesna hladnetina. Negdje ovaj dan nazivaju još i Krnjati četvrtak.

Tradicionalni običaji čiste srijede ili pepelnice

The post Čista srijeda ili Pepelnica tradicionalni običaji i način života appeared first on Narodni.NET.

Nije bilo svatova, igre i veselja, svirači su se odmarali. Nediljom su cure i snaše odlazile u crkvu pokrivene u tamnije štofane marame, nisu se nosili dukati ni šamije, a cure nisu plele i kitile pletenicu. Starije snaše su bile obučene u crno ruvo i pokrite u crne marame. Posli podne nediljom išlo se na križni put te bi se za lipog vremena cure i momci zabavljali igrama: ,,šetale se frajle”, ,,žabe-labe”, ,,mjenje stupova”… i sve tako do Gluve nedilje – nedilje pred Cvjetnicu.

Na nedilju Cvjetnicu sve su žene i cure išle u crkvu pokrivene samo u crne marame noseći cice mace na posvetu.

Ako je dan velike nedilje (dani od Cvjetnice do Uskrsa) bio neki od svetaca (ko Josipovo) bila je misa na kojoj su se pjevale korizmene pjesme, a svečana misa bi se održala u neki dan poslije Uskrsa kada bi se najavilo da je ta misa u čast tog sveca.

Do velikog četvrtka, dopodne Šokci su radili po zemlji, sijalo se, sadile su se bašće, šokice su prisađivale cviće jer se virovalo da će rodit i cvast veliko – krupno, ako se uredi Velike nedilje.

Od Velikog ponediljka, Šokci su počeli šarati šibe za đecu, kako bi priredili dosta šiba za šibanje koje je bilo tri dana: na Veliku sridu, četvrtak i petak kada bi mame vodile svoju đecu u crkvu.

Šokice su uskrsne kolače pekle već na Veliki četvrtak jer se njekad davno na Veliki petak nije ni vatra ložila. Na veliki petak prije izlaza sunca Šokci su svoje kape kitili grančicom koprive koju su nosili cili dan kako ih ne bi bolila glava i đeca su došla na svoje, nisu smili dobiti batina na Veliki petak jer će mama imati čireve po rukama. Jako se postilo, u crkvu su snaše išle u crnom ruvu, pokrite u crne marame, a cure su bile u crnom ruvu pokrite u ,,krpe” (bile marame od beza sa šlingom).

Na Veliku subotu peko se kruv, kuvala se šunka i kobasice, šokice su šarale jaja i to voskom u tintoblaju ili crvenome luku; nisu one pravile ,,dročke” ko Švabice koje su jaja samo ofarbale u farbi. podmazivale su se sobe i kijeri (kućari), prala se skalina, krečili se coklovi, pomeo se put i avlija; a đeca su brala travu i pravila gnjizda ge će im zec doniti darove (šarana jaja, bombone jajašca, licitarske bebike i konjiće, a možda i šipku šećera (oblizala). Uvečer se išlo u crkvu na Uskrsnuće: cure i snaše već u svjetlijem ruvu i svečanije opremite čime su najavljivale da je Korizma prošla. Još samo da prespavaju i odnesu posvećenje na misu, a kad se vrate doma moći će se, fala bogu, čestito i najesti.

ŠTO SE JELO U KORIZMI

Na pokladni utorak, u 23,00 sati, ili jedanajst navečer kako se govorilo u Šokadiji, u svakom šokačkom selu začulo bi se veliko zvono s crkvenog tornja. To je bio znak da za jedan sat započinje korizma i da se krene doma iz kola. Svi bi požurili svojim kućama, posebice oni koji su ogladnili od ludog pokladnog utorka i cjelodnevnog pjevanja, igranja i ludovanja, jer to je bila zadnja prilika da se pojede štogod mrsno, ako je ostalo, jer sutradan je Čista srida, najstroži korizmeni post.

U svojoj knjizi ”običajnik župe Sikirevci” župnik Josip Marković-Čolin, iznosi slijedeće:
”Do pred II svjetski rat postilo se strogo, samo što su kod nas pod riječju ”post” smatrali samo nemrs, pa su se tih posnih jela dobro najeli sva tri puta na dan.”
Jedino se u prvom korizmenom tjednu, za vrijeme proljetnog kvatrenog posta, zadržao običaj strogog posta, pa se nije ni ”bililo”, što znači da se nije jelo niti mlijeko i mliječni proizvodi, a niti jaja.

Slično piše i župnik Josip Lovretić u svom djelu ”Otok – narodni život i običaji” objavljenom još 1897.godine:
”U post jedu samo posna jela bez škramice masti. Sad imade samaca koji zafrigaju ili zaprgaju mašću. Ljudi će kadgod primrstit, ali žene neće nikad, osobito starije. Imade i danas svita, osobito starijeg, koji poste čitavu korizmu, pa će ni nedilje ni sveca primrsit.”

Mnoge su knjige zabilježile bogastvo šokačkoga stola za Božić, Uskrs, kirvaje, zaruke, svatove, krstitke i mnoge druge običaje. Ali za korizmeno vrijeme baš i nema puno podataka.

Šime Varnica, poljodjelac iz Gradišta, u svom djelu ”Iz Gradišta – narodni život i običaji” objavljenom 1900. godine, piše šta se jelo: ”Kod nas se najviše jelo žitno brašno. Jede se doduše i kukuruzno (prošno) i ječmeno, tj. od žitnog se brašna misi kru, a kod nas se kru jede. Jede se i prova od kukuruznog brašna i kru ječmenak od ječmenog brašna, ali to bude samo onda kad se izmakne (pofali) žita. Drugog brašna kod nas ne jede nitko.”

Od brašna su se pravile masnice, torte, kiflice, pita u kiselo, pita slatka, gibanica, muškaconi kolači, kolači sa salikadom, kolači listarići – ali samo korizmenom nediljom, a ostalim danima posna provara, simenjača, makovača, lokše, varenice, pogaču, valjušci i rezance s raznim dodacima poput sira, maka, simena i dr.

Kuvali su se variva s kruhom (gagula, korice, kiselice i privare), variva od brašna (žganci, kukuruzna kaša, tarana, rezanci na više načina, valjušci obični i u rasolu, veliki valjušci), variva na mliku (griz, bundeve i repice u mliku) te variva na vodi (gra zafrigani i posni, papula od gra, kupus kiseli, rasol čorba, repice obične, repice u mundiru i repice u simenu i lutina čorba). Kuvala se i riba.

”Ribu kuvamo ‘vako: Razlagodimo ju, operemo, u lonac pomećemo i pristavimo. Kad riba bude kuvana, onda uljemo u lonac sirćeta i malo se prokuva. A ima tko ne kiseli nego jede slatku čorbu.”

Luka Lukić iz Varoša u svom djelu ”Varoš – narodni život i običaji” obogaćuje šokačku siniju s još nekim jelima iz Varoša. Peče se; u kvas pita, sirna pita, pekmezara, mutača ili pita s mlikom, prgnjača te razne vrste kolača. Najbrojniji su paprenjaci, salaši, kolači od pekmeza, kolači s mandulama, pereci, pletenice, kolači s crnim vinom, brašnom i šećerom te kolači s maslom, jajci i šećerom.

”Na goloj se žege peku: kukuruzi, krompir, jajca i gljive. Krompir se i jajca u žegu zapreću, kukuruz se na ražan natakne i peče, a gljive se na golu žegu metnu i peku.”

U posudama se peku ribe, pite, kolači i jajca, a u vodi se kuvaje jajca, gra, grašak, krompir, zeleni i kiseli kupus,…rezanci i valjušci. U mliku se kuva pirinač (riža), griz, rezanci, tganci, kruv i kaša. Na maslu i kajmaku se peku jajca.

Kuva se kupus kiseli i slatki s jubučicama, krompir se kuva ili čitav ili izrezan, sa mundirom ili brež njeg. Gra se kuva ko cušpajz s maunama ili brež nji.” Luka iznosi i jednu osobitost iz svoga kraja: ”U ‘vom kraju, kad se kuva gra ili kupus, ne miša se ništa drugo, a ne ko što njeki svit smiša i gra i kupus.” Ovako se pravilo tj. način priprave održalo u brodskoj Posavini kos šokaca starosjedilaca do današnjih dana.

Kuva se i dublek (bundeva), zafligana čorba, krompirova čorba, jabučna čorba, kiselica ili kisela čorba, riblja čorba koja se ne fliga nego se dobro zakiseli sirćetom, te lukovar od kruva i mlika.

”Zabilita se jela pravu kad se posti. Mjesto da se razne čorbe i cušpajzi mašću zafligaje, prečinju se mlikom i brašnom. U mliko se meti po dvi, tri žlice brašna, dobro se izmete i u jelo salje.”

Kako je i uobičajeno da konac djelo krasi, završiti ćemo djelom Josipa Lovretića ”Otok-narodni život i običaji” objavljenom još 1897.godine, u djelu gdje pisac govori o jelima i nabraja slijedeća: ”Kiflice u kiselo, mućene, u slatko na prste – mafeži ili amići, s modlicom, na suvo s jajima bez masti i škvarnjače za nedilju.

Navode se ; sosina cicvara, cicvare u mliku, na kravjem maslu, od kukuruznog brašna, od sirutke i na kajmaku. Svoje mjesto nalaze i prove i to prova obična, prova ladnjača, prova balzamača i provara simenjača. Nalazimo i uvijače kao što su posna i masna makovača, simenjača i makovača s medom. Slijede njegova najmilija jela, obzirom na prostor koji im je posvetio i njihovu brojnost, pite; s grizom posna i masna, s grizom i medom, s pirinčem i medom, sa sirom, sa sirom i medom te masna pita ili maslenica.

Na kraju nalazimo i obilje čorbi od kojih izdvajamo; prženu čorbu, slatku čorbu, kiselu i slatku čorbu od bundevskog simena, cvarog, čorbu od bila gra, kiselu graovu čorbu, zaprženu graovu čorbu, čorbu od ripe (krompira) zaprženu slatku i kiselu, od sose s jajcem, s kajmakom i sa sirutkom te čorbu od sose slatku i kiselu. Tu su i prikuvnica, čorba od slatke sirutke, rasolna čorba, šljiovik i gljiova čorba te zapržena gljiova čorba slatka i kisela.

donosi: šokacgraničar

The post Korizma i korizmeni običaji u Slavoniji appeared first on Narodni.NET.

A poklade moj pritusti

u utorak dušu pusti,

a srida ti dan dohodi,

žalostan se ti nahodiš.

Stoga se nastojalo produžiti pokladno veselje Da bi spriječili zvonara da u ponoć zazvoni najavljujući korizmu, mladići bi u Puntu na Krku ispunili bravu na crkvenim vratima kamenčićima. Zvonar bi se barem pola sata zadržao otvaranjem vrata tijekom kojih je mladež makar nakratko, produžila veselje.

Zbog skromnije i korotne odjeće, suzdržavanja od mesa, a često i od mliječnih proizvoda, korizmeno doba nije bilo omiljeno. Tome su umnogome pridonosile crkvene zabrane i preporuke glede plesa, pjesme i veselja.’

Isusovac Juraj Mulih opisao je u svojemu molitveniku iz 1748, g. korizmu kao razdoblje svakojakih uzdržavanja, kao “sveto vrijeme”

vu kojemsze vnogi szpametni, i pobosni lyudi. od vszafee igre. obilnoga goschenya, i szvetszkoga veszelya: dapache i od zakonszbe (akoprem drugach szebi szlobodne posztelye, ili naszladnoszti) zarad Boga, i Molitve zdersavaju. ter josehe telo szvoje vszakem otajnem naehinom trapiti znaju… Najtisze pobosno. prez igre. i navadnoga veszelya. vdavati. i seniti. vu sszako vreme je dopuseheno.

Što se moglo dogoditi onima koji se toga ne pridržavaju? Fra Josip Banovac u knjizi propovijedi iz 1763. godine u jednom propovjednom primjeru navodi moguću posljedicu spolnih odnosa u korizmi. Dijete proizašlo iz tog čina pripast će vragu kad odraste. No poučni primjer ipak završava sretno: dijete će se spasiti zahvaljujući trogodišnjoj pokori i pomoći Majke Božje.

Na temelju kojih podataka etnolog može nešto reći o tome jesu li i koliko su ljudi poštovali crkvene preporuke i zabrane svadbi i spolnih odnosa u korizmi? Do odgovora na to pitanje može se doći putem matičnih knjiga krštenih i vjenčanih. Za različita područja u Hrvatskoj (Slavonija. Podravina), u drugoj polovici XVIII. i u prvoj polovici XIX. stoljeća, one pokazujuizrazito zaostajanje vjenčanja u ožujku, mjesecu koji najčešće cijeli pada u korizmu. Nešto što teže zaključivati o poštovanju upute o suzdržavanju od spolnih odnosa, no krnjim i početkom godine opaža se manji pad broja novorođene djece, te se može pretpostaviti da je i ta crkvena preporuka donekle bila poštovana .

U svim hrvatskim krajevima etnografski podaci ističu pokorničko obilježje korizme. Od Istre i Dalmacije do Slavonije i liaČke u korizmi se nije sviralo niti plesalo, ni općenitije veselilo . Zapis llića Orlovćanina za Slavoniju polovicom XIX. stoljeća vrijedio je gotovo i cijelo stoljeće kasnije:

Kroz c(ij)elo je vr(ij)etne od čiste sr(tj)ede do uskersa, u Slavonii tiho i krotko.

Zbog zabrane plesa, glazbe I veselja korizma prolazi polako, kao stara žena, pjevalo se u Omišlju na Krku:

Bamba, bamba korizma, sve si smokve pojila i orlhi pohrestala Da bi vrat zlomila, na svetoga Kurila korizma, korizma van da re brže sveti Vazam.

No. zabranjeni ples i glazbu mladi su ljudi nadoknađivali raznovrsnim i maštovitim igrama. Često je teško razlučiti koje su od zapisanih korizmenih igara specifične upravo za korizmu, a koje su se igrale tijekom cijele godine. Stoga spominjem samo igru odraslije mladeži koju je u Gornjim Andrijevcima kod Slavonskog Broda zabilježio Stjepan Krpan, i sam podrijetlom iz toga mjesta

Na stazi pred kućom djevojke i momci igrali su se parićka. Sudionika u igri moglo je biti deset i više. Jedan momak uzeo je od neke djevojke njenu maramicu, u nju stavio kamenčić i onda maramicu uvrnuo. Igrači, muško i žensko, u parovima su stajali u krugu ili pak sjedili, npr. na stranicama zidane ćuprije. Momka s maramicom u ruci koji je prišao drugom momku iz jednog para, ovaj je upitao što traži. Odgovorio je glasno: “Parićka”. Odmah je nadodao da želi sebi za para djevojku s kojom ovaj u paru stoji ili sjedi. Kad ovaj na to nije pristajao, onda je od momka s maramicom, i to njome, dobivao po dlanu nekoliko batina, npr. pet vrućih ili pet ladnih, ili pak )ednlh i drugih, dakle jačih ili slabijih udaraca. Time je djevojka i nadalje ostajala s njime 1 paru. Ako je neki momak djevojku iz para dao. zamijenio je momka s maramicom. Igra se tako nastavljala dok se u nošenju maramice i traženju para nisu izredali svi momci.

Šezdesetih godina XX. stoljeća u Metkoviću, u Vidu kod Metkovića i u Opuze-nu tijekom cijele korizme, a napose u Velikome tjednu, djeca su se igrala oponašajući prizore koje su uz Božji grob u crkvi izvodili odrasli muškarci. U Opuzenu su obilazili selom tražeći novac i jaja za “čuvare svetog groba”, kako su se nazivali. Oblačili su se kao rimski vojnici, razapinjali su Isusa, glumili stražu na grobu, izvodili prizor s prestravljenim vojnicima na grobu, organizirali procesiju s križem koji je, kao i među odraslima, nosio pokornički odjeven lik. predstavljajući Simuna Cirenca i slično. Te su dječje igre bile pravi mali kazališni spektakli, kao u ovoj sceni u Metkoviću :

Odredi se mjesto gdje će biti Kristov grob. U dvorištu, ili zidini staroj ili među borovima. U jednoj zidini u Orašini. Tamo je grob: sanduk ili maškadur. Vojnici čuvaju stražu, kao u crkvi. Povremeno (imitacija crkve) straža se mijenja, a mjenjanje vrši centurion. To traje dok dođe vrijeme glorije. Obično se nađe zvono ili komad željeza. Jedan viče, otegne: Glorija!

Pri tome se svi vojnici počinju tresti, jer predosjećaju nešto će se dogoditi. Tresu rukama, kopljem i štitovima.

Poslije toga. kad je ovaj zazvonio sa strane, onda Isus izleti iz maškadura, zauzme pozu, ima grančicu stabla, simbol mira. Grob okite. Vojnici od straha popadaju izbezumljeni oko groba. I svaki nastoji zauzeti neku pozu. Neki zaklanja rukom oči od svijetla uskrsnuća, neki se ko u šoku trese, ne može k sebi, tako da svaki daje neku posebnu figuru, a svi daju atmosferu panike. Poslije kratkog vremena oni se osvijeste i u paničnom bijegu svi bježe. Onda je gotovo i malo iza toga druga grupa izvodi gloriju.

The post Kako se u korizmi provodilo vrijeme appeared first on Narodni.NET.