Do 1921. godine Split nije imao stalno profesionalno kazalište, nego samo amatersko Hrvatsko kazališno društvo koje je do 1919. redovito održavalo dramske predstave. Uz to su u kazališnoj zgradi gostovala brojna kazališta drugih gradova. Osim za kazališne predstave, Općinsko kazalište korišteno je i za niz drugih javnih društvenih događanja. U njemu su održavana predavanja, politički skupovi te brojni plesovi u organizaciji različitih društava. Nakon Prvoga svjetskog rata bilo je mnogo takvih događanja u kazalištu. Sezona plesova unosila je tada poremećaj u ostale oblike kulturnoga života jer je u siječnju i veljači foyer kazališta bivao osobito ulašten za plesove i kazališna ga uprava nije dopuštala koristiti u druge svrhe paje Split ostajao bez jedine bolje dvorane za predavanja.

Od 1919. godine nastojalo se osnovati u Splitu profesionalno kazalište, ali su se Splićani podijelili oko pitanja treba li prednost dati drami ili operi. S vremenom je ipak prevladalo mišljenje da bi Splitu trebalo osigurati stalnu i kvalitetnu dramu te redovita gostovanja zagrebačke, beogradske i ljubljanske opere.Krajem 1920. godine postavljenje od Ministarstva prosvjete za upravitelja budućeg Narodnog kazališta u Splitu Niko Bartulović. Glumce je trebalo dovesti iz drugih gradova jer Split nije imao profesionalnih glumaca. Budući da su u gradu tada ionako vladale teške prilike sa stambenim prostorom, Općina je u travnju 1921. uputila poseban apel građanima neka pomognu u smještanju glumaca. Iste je godine uređena kazališna zgrada u koju su uvedene električne instalacije. U rujnu 1921. plakatima je najavljena nova kazališna sezona s bogatim i raznovrsnim programom, čime je označen početak djelovanja Narodnog pozorišta za Dalmaciju. Time je Split konačno dobio stalno profesionalno kazalište. Za tu je prigodu kralj Aleksandar darovao splitskom kazalištu zastor za pozornicu ukrašen svojim inicijalima. Službeno je otvorenje bilo 16. listopada 1921. Prigodom otvorenja izveden je Vojnovićev «Ekvinocij». Sljedeće je godine ponovno pokrenuto pitanje osnivanja opere kojoj su temelj trebali biti splitska filharmonija te zborovi pjevačkih društava Guslar i Zvonimir. U tome se i uspjelo kombiniranjem domaćih članova i gostujućih pjevača.

šta na čelu s Ivom Tijardovićem i Ljubom Cambijem osnovala je kazališno društvo pod imenom Gradska opera i opereta. Prva izvedba toga društva bio je Tijardovićev Splitski akvarel. Međutim, to je društvo, odlukom velikog župana Splitske oblasti, raspušteno već u srpnju 1928. Dio njegovih članova uspio je osnovati Splitsko kazališno društvo kojemu je predsjednik bio Marin Bego. Udruženo kazalište u Sarajevu, koje je dobilo zvučni naziv Narodno pozor ište za zapadne oblasti, gostovalo je u Splitu dva mjeseca godišnje. To je društvo djelovalo do 1936. godine Uz brojna gostovanja drugih kazališta s područja prve jugoslavenske države, uspjelo se održati kazališni život u Splitu na određenoj razini. Nastojanjem Ive Tijardovića osnovano je 1937. godine u Splitu Kazalište za Primorsku banovinu, ali ono nije bilo dugoga vijeka. Umjesto njega je, i opet nastojanjem Ive Tijardovića, 1940. godine osnovano Hrvatsko narodno kazalište kao stalno profesionalno kazalište, a istovremeno je uređena i modernizirana kazališna zgrada.

U siječnju 1928. odlukom Ministarstva prosvjete splitsko je kazalište radi smanjenja subvencija pripojeno sarajevskom kazalištu, čime je zapravo ukinuto. Splićani se nisu namjeravali pomiriti s prekidom kazališnoga života pa su tu odluku dočekali s brojnim i glasnim protestima. Nisu ostali samo na riječima. Grupa ljubitelja kazali

The post Požar i izgradnja novog Splitskog kazališta appeared first on Narodni.NET.

USKRSNA JELA

U Skradinu se mnogo drži do spravljanja tradicionalnih uskrsnih jela. Domaćice u subotu ustaju u ranu zoru da zamijese pogače koje trebaju kvasati cijeli dan, a navečer se nose u crkvu na blagoslov. U košaru se stavljaju pogače, jaja i sol koji se doručkuju na uskrsno jutro. Bojanje jaja nekada je bila prava radost najmlađim ukućanima. I danas se djeca tome raduju, ali ne kao nekada. Dok nije bilo umjetnih boja jaja su se bojala prirodnim bojama koje su se dobivale kuhajući crvenu kapulu ih blitvu. Motivi su se dobivali tako da se oko jajeta omota djetelina, pričvrsti gazom i zatim stavi na obojanu vodu, pa se očekuje kakvo će jaje ispasti. Nama su to naše bake pokazale, ali mi radije jaja boj amo umjetnim bojama i naljepnicama. Skradinjani poštuju post kao izraz pokore, kajanja i priprave za blagdan, a neki poste i na Veliki četvrtak. Tada večeraju beskvasni kruh i blitvu, a pije se i crveno vino jer se vjerovalo da koliko se popije kapi vina, toliko se dobije kapi krvi. Na Veliki petak obvezno se jedu bakalar, riba i zelje, a na Uskrs u kući mora biti svega. Uoči uskrsnih blagdana posebno je važno ispovijediti se i priznati svoje grijehe, da se nakon pokajanja i pokore dobije oprost, a i zapovijed nalaže da se vjernici barem jednom godišnje ispovijede i na Uskrs pričeste.

VELIKI TJEDAN

Veliki tjedan započinje Cvjetnicom ili nedjeljom Muke Gospodnje, po uzoru na događaj Kristova ulaska u Jeruzalem, gdje su ga Židovi pozdravljali palminim i maslinovim grančicama. Vjernici nose svoje maslinove grančice na blagoslov, te se u procesiji ide prema središnjoj crkvi. Nekada se održavalo četrdesetosatno klanjanje pred Presvetim, za vrijeme kojeg se pjevao psalam 50-51, : “Smiluj mi se Bože” na poznatom skrađinskom napjevu koji se pjeva samo u Skradinu, a danas se to radi na Veliki utorak i Veliku srijedu.

VAZMENO TRODNEVLJE

Vazmeno trodnevlje, odnosno tri dana u kojima se obilježava razapinjanje i smrt Isusa Krista, te njegovo uskrsnuće, započinje Velikim četvrtkom. Na taj dan je misa Večere Gospodnje. Na početku se zapjeva pjesma “Slava Bogu na visini” koja je popraćena zvonjavom crkvenih zvona. Od tog trenutka zvona se vežu i počinje crkvena “šutnja” koja traje do vazmenog bdijenja, kada se ponovno zapjeva “Slava Bogu na visini”. Na misi prisustvuje dvanaest Isusovih učenika. Tada svećenik simboličnom gestom pranja nogu podsjeća na Krista koji je pranjem nogu svojim učenicima ostavio zapovijed ljubavi da i oni tako čine jedni drugima. Obred završava prijenosom Svetog Otajstva na oltar koji simbolizira Kristov grob.

Na Veliki petak crkva ne slavi euharistiju, već se obavlja obred Muke Gospodnje, na kojem se vjernici prisjećaju smrti svojega Gospodina Isusa Krista. Početak obreda nagovješćuje se čegrtaljkama kojima mlađa djeca prolaze kroz grad tri puta prije obreda. To je drveni predmet s drškom na čijem se kraju nalaze zupci, pa se vrtnjom proizvodi glasan zvuk. Crkva je «prazna», nema ukrasa ni sjaja, a liturgija započinje šutnjom služitelja prostrtog pred oltarom u znak žalovanja za mrtvim Kristom. Slijedi pjevanje Muke Gospodnje i ljubljenje svetog križa, a nakon toga procesija preko rive uz pjesmu “Puče moj” koju pjeva muška klapa na starom skrađinskom napjevu. Dugo vremena se pripremaju za taj dan jer je Skradinjanima osobito stalo da taj događaj bude dostojanstven i svečan.

“Puče moj, što učinih tebi

Ili u čem ožalostih tebe?

Odgovori meni.

Puče moj, ja izvedoh tebe

Iz zemlje Egipta,

A ti pripravi križ Spasitelju svome.

Puče moj, ja napojili tebe Vode iz kamena,

A ti mene napoji žuči i octa.”

Nakon procesije križ se stavlja na oltar koji simbolizira Kristov grob, a okićen je palminim listovima, maslinovim grančicama i svijećama. Nekada su uz Kristov grob stajali metalni čuvari po uzoru na žudije, stražare Kristova groba, ali ih danas više nema. Mnogi se vjernici tu večer do ponoći mole ispred Kristova groba.

U subotu navečer vjernici se okupljaju na Vazmenom bdijenju. U toj noći crkva slavili Kristov prijelaz iz smrti u trajni život i zato je ova noćna liturgija’ izvorište svih svetkovina i vrhunac slavljenja Kristova Uskrsnog Otajstva. Ovu liturgiju počinjemo šutnjom u tami pred crkvenim vratima, a zatim svećenik blagoslivlja novi oganj i iz njegova plamena upali uskrsnu svijeću u koju zabada pet kuglica tamjana govoreći: “Krist jučer i danas, početak i svršetak, alfa i omega, njegova su vremena i vjekovi. Njemu slava i vlast po sve vjekove vječnosti.” U procesiji kroz tamnu crkvu, unoseći uskrsnu svijeću, svećenik tri puta zastaje i zapjeva: “Svjetlo Kristovo. “Služba riječi“ sastoji se od sedam starozavjetnih čitanja. U krsnoj službi uzima se obnova krsnih obećanja. Ako se te noći nitko ne krsti, onda ostali nazočni koji su već kršteni odgovaraju na tri pitanja o spremnosti na moralni život u skladu s kršćanskom vjerom, te na tri pitanja o prihvaćanju vjere crkve. Na kraju misnog slavlja svećenik uz posebnu molitvu blagoslivlja vjernike i jela koja su u košarama donijeli na blagoslov.

Na Uskrsno jutro limena glazba kroz cijelo mjesto svira budnicu. Doručkuju se blagoslovljena jela, a crkvena zvona pozivaju na misu.

Na Uskrsni ponedjeljak tradicionalno se brodovima odlazi na Emaus. To je misa koja se održava na otvorenom u Nacionalnom parku Krka. Nose se košare s hranom i u prirodi se boravi cijeli dan, a skupljaju se vjernici iz cijele županije.

Uskrs je dan pobjede, dan oslobođenja, svjetla, dan koji rađa puninu radosti i puninu nade u vječni život, dan kada se stvara novi narod, novi svijet, dan kada Božja ljubav ostvaruje jedinstvo između neizmjernog i ograničenog. Uskrs u nama oživljava nadu i vjeru da ćemo jednom uskrsnuti i biti s Gospodinom i zbog toga je važno da uskrsne blagdane proslavimo svečano i dostojanstveno. Svaki grad i svako mjesto njeguju svoje stare običaje, a na nama mladima je da običaje naših starih sačuvamo, da se oni jednog dana ne izgube i ne zaborave. Trebamo biti ponosni na običaje i na tradiciju svoga grada, jer upravo ono čine svako mjesto posebnim.

Tekst napisala: Katarina Pulić

Foto: Dnevnik.hr

The post Tradicionalni Uskršnji običaji u Skradinu i okolici appeared first on Narodni.NET.

Koji su tradicionalni običaji kod nas vezani za Valentinovo i blagdan Svetog Valentina?

I dali je postojalo Valentinovo u našoj tradicionalnoj kulturi?

Malo sam istraživao i rezultate tog istraživanja te običaja na setog Valentina i Valentinova kod nas pročitajte u daljnjema tekstu.

SVETI VALENT, odnosno SVETI BALINT u Italiji bio je starokršćanski mučenik. Ime Balint potječe od latinskog imena Valentin.

Riječ je o svecu čije je štovanje među zapadnim kršćanima vrlo prošireno, premda su povijesni izvori o toj osobi više nego oskudni, te se uglavnom temelje na legendama. Podaci su do te mjere nepouzdani da čak nije moguće ustvrditi je li riječ o jednoj ili čak o dvjema povijesnim osobama. Naime, pretpostavlja se da se vremenom u puku ujedinilo štovanje dvaju sveca imenjaka, iz istoga doba, kao jedne osobe. Jedan je od njih svećenik Valentin koji je pastoralno djelovao u Rimu. No zbog svoje kršćanske vjere, za vrijeme vladavine Klaudija II. Gotskoga, u drugoj polovici 3. stoljeća, bio je mučen i ubijen. Ostao je poznat po čudesnom ozdravljenju djevojčice. Drugi Valent bio je biskup u Temiju u Italiji, također je ubijen zbog kršćanske vjere, a također je poznat po čudesnom ozdravljenju djeteta. Prema drugim izvorima to su dvije različite osobe.Sveca negdje nazivaju sveti Falatin. UJoš poznat je kao sveti Valent, u ostalim krajevima sveti Valentin.

Slika svetog Valentina čuva se u crkvi svetog Augustina u Pečuhu.Prema legendi iz Semartina sveti Falatin ozdravio je oboljele od padavice, stoga su takovi bolesnici na taj dan postili: jedino su pili vodu. A kada se je na nebu pojavila prva zvijezda tada su mogli slobodno prizalogajiti.

Dobar dio Hrvata  tog dana poste. Dnevno se samo jednom jede, a kuha se bez masti. Vjernici se u crkvi mole i pričeste. Ako je netko srčani bolesnik tada u pomoć prizivlje svetog Valenta.

Hrvati kazuju:

Sveti Valent je od nevolje, tj. čuva od bolesti.

Negdje vezuju se zabrane, naime kao i na druge manje blagdane, tj. svečace nije bilo dozvoljeno ženama presti ni krečiti stan.

U nekim hrvatskim selima djeca su ujutro ustala i bila su još bosa, njihovi su ih roditelji 14. veljače na Valentinovo slali po crljene čizmice, tj. crvene čizmice, kazivajući

idite, preko mosta bude Valentin crvenečizmice dijelit!

Uistinu, vrijeme je tog dana još neizvjesno, naime zima može biti i oštra, ali se dan sveca smatra, kao prvi proljetni dan.

Negdje se vjeruje da ptice tada održavaju pir, a vrapci se tog dana počinju pariti i nositi svoja gnijezda. Smatra se da je tog dana najbolje postaviti kvočku na jaja, jer takva kvočka koja je posađena na dan ptica dobro će sjediti i izliječi će se svi pilići.

Zapaža se kakvo je vrijeme, te pogađa se po njemu. Kazuje se : Ako vrapci tog dana cvrkuću, uskoro će stići proljeće.

I u ostalim  krajevima Hrvatske dan svetog Valenta smatra se danom ptičjeg pira. Na istarskom i kvarnerskom području poslovica glasi :

Sveti Valentin, na svakom trnu je pir.

U novije vrijeme se na našim prostorima Valentinovo udomaćuje kao dan zaljubljenih mladih. Taj je običaj prihvaćen tek u posljednjih godina, a uvezen je iz SAD-a i dijela zapadne Europe gdje se blagdan slavi kao blagdan mladih, zaručenih, zaljubljenih, uz koje je vezano izmjenjivanje darova.

The post Običaji i tradicija na blagdan Svetog Valentina ili dan zaljubljenih Valentinovo appeared first on Narodni.NET.

Prva nedjelja nakon poklada nazivaju Čista nedelja.

Na Čistu nedelju bio je običaj da su gazde poslije podne otišli u svoje podrume, gdje su se častili kumovi, rodbina, susjedi i drugi. Tada je vino već bilo pretočeno sa kiselice. Pred podrumovima  predvečer su zapalili vatru od kukuruzovine. Domaćice kada bi obavile posao kod kuće, nahranile su stoku pa su pošle za svojim muževima u podrume. Ponijele su sa sobom večeru za muža i njegove goste. U podrumu se večeralo i oko vatre pjevalo i veselilo. Mladež je naložila oganj na kraju sela na pašnjaku. Slično starijima i oni bi igrali, pjevali i preskakali vatru. Veselje se obično završilo oko 9-10 sati uvečer. Vjerojatno je i ovdje mladež zapalila krpe umočene u ulje ili mast te ih pričvršćene na prut zapalila, pa se s njima okretalo u noći. Običaj se zove lilanje.

U crkvi se svakog petka održava večernja misa, u selima zvana večernica. Vjernici pred crkvom, kod križa, pjevaju postne pjesme.

Za vrijeme posta na trgu ispred crkve nakon svete mise veće djevojke u grupama izvode kružni ples, ustvari kolo uz popijevku: Rime raj, rume raj, rime-rume raj…

Kad je Žalosi tijedan onda u cirkvi svezo se krizi na oltaru u crno. Na Žalosni tijedan ili Crnoj nedelji žene idu u crkvu u crnim rukavima jer su Isusa tada počeli mučiti.Na Veliki tjedan žene su išle u džasnim (žalosnim), beloj rubači i belim rukavima u crkvu. Na Veliki petak ogledalo so umotale u belu krpu nek se nitko nemre u njemu pogledat.

Korizma i korizmeni običaji

The post Korizmeni tjedan i običaji, običaji korizmenih nedjelja appeared first on Narodni.NET.

Kuće plemića i bogatih uglednih građana Splita bile su u 18. st. udobno, solidno, a neke čak i vrlo elegantno namještene. Razlika je još veća ako se usporede s interijerima kuća u drugoj polovici 16. st. U 17. st. Split se, zahvaljujući tranzitnoj trgovini između Istoka i Zapada, ekonomski uzdigao, a ni u 18. st. u bogatijim domovima nema znakova opadanja kulture stanovanja. Dapače, kuće su pune mobiljara sistematski nabavljenog u garniturama. Na zidovima soba visile su mnogobrojne slike, pa su sobe bile nalik na male galerije. Biblioteke, glazbala, note i ostali potrebni i vrijedni predmeti pridonosili su toplini doma. U to doba bio je razvijen smisao za kulturu življenja.

Središte kuće sigurno je bio portego, rijetko nazvan salonom. To su, zapravo, bila velika predsoblja, u koja su vodila vrata soba, a imala su reprezentativnu funkciju. I u Veneciji je portego imao važnost i funkciju salona. U gradovima duž cijele Dalmacije ta je prostorija služila istoj svrsi.

U Dubrovniku je nazvana salonom, na području Boke kotorske saloć ili por-tik. Na Lastovu se saloćem nazivala središnja popločena prostorija u prizemlju, a središnju prostoriju na prvom katu zvali su salon. I u šibenskoj se kući veliko predsoblje, u kojem su se održavale zabave, zvalo portik (portico).

Dimenzije tih središnjih prostorija nisu zabilježene, ali prema sačuvanim palačama obitelji Cindro i obitelji Kambij vidljivo je da su morale biti velike. Njihovu veličinu moguće je donekle pretpostaviti i po količini popisanog namještaja. U salonu bogato i vrlo lijepo namještene kuće kanonika Pisentija bilo je 20 sjedala (stolaca), pa je salon sigurno bio velik.

Pod portega u splitskim kućama, kao i onaj u sobama, često je bio popločan pločicama (»tavellama«). Podove konoba prekrivali su opekama iz Ancone. Pod težačkih konoba i ostalih prizemnih prostorija siromašnijih prigradskih stanovnika bio je od nabijene zemlje.

Kamini i balkoni u pojedinim zgradama bili su popločani opekama (»pietre cotte«). U Garanjinoj kući u Splitu, u ulici Grota, izvršeni su u 18. st. popravci. S pedeset komada opeka trebalo je popločati kamin i balkone, tj. neke vrste prozora. Vrijednost opeka bila je 6 lira. Za tri dnevnice majstoru Anti Franchiniju isplaćena je 21 lira, a manualnom radniku isplaćeno je 9 lira. Opeke su dovozili pomorci brodovima iz Ancone.

Saloni su redovito bili vrlo elegantno i sistematski namješteni vrsnim pokućstvom. Velik broj slika, često i portreti predaka, visjeli su unaokolo, a staro dragocjeno oružje svjedočilo je o tradiciji, slavi i ugledu obitelji.

U portegu su se održavale gozbe i ostale kućne zabave, pa je pred tom prostorijom znao biti uzidan kameni umivaonik, kao npr. u kući bogate splitske obitelji Marchi, koju pjesnik Kavanjin naziva Markić, a čija se kuća nalazila na današnjoj Mihovilovoj poljani, negdje u blizini crkve sv. Mihovila. Umivaonik je bio pit’U salonom na prvom katu, na njemu je bila bakrena posuda u kojoj su gosti prali ruke poslije jela. Bio je polukružnog oblika kao i zidani umivaonici u dubrovačkim ladanjskim kućama. I druge su kuće vjerojatno imale takvo umivaonike, ali oni nisu zabilježeni jer su ih smatrali dijelom zgrade kao i ognjišta.

Portegi kao i pojedine sobe u splitskim kućama bili su, iako rijetko, već u 17. st. obloženi pozlaćenom kožom (koridoro). Tako je opat Celsi imao salon i sobu potpuno obloženu kožom. Druga je soba bila samo djelomično obložena, uz napomenu »a me//a vita«, što prema Molmentiju znači polusjaj-na koža. Isto je zabilježeno i u kuci povjesničara Pavla Andreisa u Trogiru.

U prvoj polovici 18. st, zidove su u Splitu i dalje oblagali kožom ali nije uvijek bilo označeno je li to bio baš koridoro. Oblaganje zidova kožom pomalo je u Splitu već izlazilo iz mode, pa u pojedinim kućama uz bilješku o kožom obloženom zidu stoji napomena da je već staro. Ni boja kože nije uvijek zabilježena, ali je ipak poznato da su kože bile crvene i zelene, a zvali su ih »fornimento« i »euori«,

U Evropi su se zidovi oblagali kožom već u doba renesanse, a naročito se upotrebljavala u doba baroka. Ta se moda iz Venecije proširila duž Dalmacije. U Dubrovniku je oblaganje zidova pozlaćenom kožom bilo poznato već u 16. st., ali je u to doba bilo još rijetko. U 17. st. zidove su oblagali kožom ne samo plemići, već i zanatlije, trgovci i drugi.

Među raznim zanatlijama strancima koje su Dubrovčani u drugoj polovici 17. st. pozvali u svoj grad bio je i Leonardo Molino, vjerojatno porijeklom iz Venecije. Bavio se ukrašavanjem i pozlaćivanjem kože (»magister coreorum indoratum«). Taj je zanat u Dubrovnik uveden odlukom Vijeća umoljenih od 25. listopada 1666. Na istoj sjednici primljen je Molino i odobrene su mu beneficije za rad. Upravo u to doba u Dubrovniku je porastao interes za dekorativne kože. Isto je bilo i u drugim zemljama Evrope.

U 17. st., u sobi kuće VuŠčie-Terzago na današnjem Mihovilovu trgu u Splitu, tri su zida pokrivena suknom »panni«, koje je dijelom oslikano, a dijelom obojeno. To su zapravo bili »arrazi«. Nije poznato tko ih je radio, ali nema sumnje da su bili uvezeni. Druga velika soba u istoj kući bila je obložena žutom svilom (»rasetta«) sa zelenim crtama. I u Šibeniku su se u uglednijim kućama zidovi oblagali pozlaćenom kožom ili suknom. Prema proučenim podacima oblaganje zidova suknom bilo je u Splitu poznato već u 16. st. Zidovi sobe u plemićkoj kući Geremia bili su obloženi žutim i crvenim suknom na kojem je bio obiteljski grb. Početkom 18. st. velika soba u kući Šimuna Fanfonje (»sergente general«) u Zadru bila je obložena koridorom. Prema do sada proučenoj građi nema podataka o tome jesu li na Visu zidove oblagali kožom. Tamo su na zidove vješali svilene tepihe.

Krevet, jedan od najpotrebnijih dijelova mobilijara, bio je do polovice 18. st. i jedan od najkićenijih dijelova namještaja u splitskim kućama. Već u 17. st. ima u kućama sve više kreveta, za razliku od 16. st. kada su kreveti u Splitu bili malobrojni. U 18. st. krevet se nalazio gotovo u svakoj sobi, osim u portegu, ili je barem posvud zabilježen dio njegove opreme.

Kreveti 17. i 18. stoljeća u Splitu mogu se po nazivu (a taj je bio vezan za konstrukciju) podijeliti na tri skupine, iako su se ti nazivi u pojedinim slučajevima i miješali. Prvoj skupini pripadaju malobrojne »lettiere« koje u drugoj polovici 18. st. nestaju. Sastojale su se od okvira, a dno je moglo biti od dasaka ili od mreže od konopa. Na toj podlozi bila je slamarica.

U 17. st. kreveti su u Splitu vrlo Često imali nebnice. Najčešće su bile od platna a samo u jodnom pozna tom slučaju od orahovine. Nebnica je sigurno natkrivala samo gornji divo kreveta. Iznad kreveta bili su i zastori i »šatori« (»padigliouon)s vod od svile, platna »bottana« ili pak od zelenog ili crvenog »brochadella. Krevete su pokrivali »tornalettima« od fine svile »cendala« i platna »cambrada«, Ponekad su »tomaletti« bili ukrašeni čipkom.

U 18. st nebnice nad Krevetima su vrlo rijetke. Postojao je samo drveni dio ili su bilo Kompletno sa zastorima (»padiglione«). Rijetki su krevetni zastori kao i »torualottU. najčešće od svile ili platna. Svi su sc ovi dopunski, zapravo ukrasni dijelovi kreveta, uglavnom prestali upotrebljavati, pa su ih u većini kuća čuvali u Škrinjama. Kreveti s nebnicama bili su moderni i u Trogiru, a zabilježeni su i u kući povjesničara Pavla Andreisa.

Bračni Kreveti bili su u>.i i Širi. Jerolim Kapogroso je nabavio širok krevet za kasniji bračni livot jer su, kako kaže, kreveti koje su u kući imali bili uski i predviđeni za prve mjesece bračnog života. Za isti krevet naručio je i svileni pokrivat ukrašen žutim vrpcama. Istom svilom trebalo je biti tapecirano i zaglavlje, a trideset lakata žute vrpce trebalo je služiti da bi se prema crtežu ubrubilo zaglavlje. Za kolijevku je naručen isti pokrivač kao i za bračni krevet. Vrijedno je spomenuti da za navlake (»intime«) kaže da mu je preporučen tekstil koji proizvodi nova manufakturna radionica u U dinama.

Pojedine splitsko obitelji imaju i do 40 plahta od riječkog platna, platna »moneghine« i pamuka. Posteljno rublje ukrašeno je čipkama, vjerojatno domaćim, kao i onima nabavljenim u talijanskom gradu Chioggi.

Kada je riječ o tzv. riječkom platnu, potrebno je spomenuti da su mletačke vlasti poprijeko gledale na uvoz toga platna, jer se time smanjivao uvoz platna iz Venecije. Generalni providur Alvise Mocenigo u svojoj relaciji iz 1702, govoreći o zanatstvu i trgovini u Dalmaciji, kaže da je potakao dalmatinske trgovce da prodaju platna oduzmu riječkim trgovcima, te da uvoze kvalitetnija domaća platna iz venecijanske republike, imajući pri tome dvostruku korist.

U 18. st. posteljno je rublje i dalje prvorazredno, šivano od pamuka, lana i raznih drugih vrsta platna »stopetta«, »tella corame«, »bombasina« pa čak i od svile. Ponekad je bilo i ukrašeno čipkom. Jastučnice su bile od domaćeg platna 1 od »telle nioneghine«. Upotrebljavali su se pamučni i krzneni pokrivači. Krzno je bilo često u splitskim kućama. Životinjske kožice donosile su karavane iz Bosne, a i Dalmatinska zagora obilovala je divljači čije se krzno iskorištavalo. Lov je bio omiljena zabava, što se vidi iz popisa oružja u splitskim kućajma.

Često su zabilježene lovačke puške. Topli pokrivači i topla odjeća bili su prijeko potrebni u slabo grijanim kućama. Peć je u proučenim izvorima, izgleda, zabilježena jedanput, što znači da je glavni izvor topline bio kamin u kuhinji. Nešto malo pomagali su »scaldini« za ugrijavanje ruku i »scaldaletti« kojima su se grijali kreveti. Jorgani su se odavno upotrebljavali u splitskim kućama. Već u 16. st. bili su poznati obični pokrivači (»felzade«), višebojni pokrivači od raše i grubi od kostreti (»schiavine«) za kućnu poslugu uz druge, bolje. Fini pokrivači od damasta, grimiznog »brocadella«, plave čoje, bijele tele, ukrašeni resama, možda su danju pokrivali krevete. Sigurno su neki od tih vrednijih bili uvezeni sa Zapada, dok su one od kostreti donosile turske karavane, a možda su ih izrađivali i u Splitu.

U Visu, gdje je također bila razvijena kultura stanovanja, i gdje su se nastojali slijediti tokovi stilskih zbivanja samo u skromnijim razmjerima nego u Splitu, zabilježeni su kreveti s motkama na kojima su bili zastori, bilo svileni ili od obične tkanine. U dalmatinskim gradovima bio je uopće razvijen osjećaj za ljepotu i želja za pomodarstvom. Plemići i bogati građani nastojali su prema svojim mogućnostima nabavljati i novi mobilijar koji 32 je u to doba bio moderan u svjetskim centrima.

The post Kako su izgledale Splitske kuće u 18. st appeared first on Narodni.NET.

Mnogi vjeruju u ta narodna vjerovanja dok drugi odmahuju rukom i govore da su to sve gluposti i besmislice, praznovjerje.

Evo nekoliko više i manje poznatih narodnih vjerovanja s naših područja.

Narodna vjerovanja o kamenu

Simbol stabilnosti, pouzdanosti, trajnosti, vječnosti, besmrtnosti… Vjerovalo se da između duše i kamena postoji neraskidiva veza: kamen i čovjek predstavljaju dvojako kretanje uspona i padova. Vjerovalo se da kamen raste sve dok ostaje netaknut ispod zemlje, a za kamenove što su pali s neba govorilo se da ostaju živi i poslije pada. U staroj se Grčkoj vjerovalo da su se ljudi poslije Potopa rodili iz kamena, a takva vjerovanja nalazimo i u semitskim legendama, čak i u Kini. Kamen je simbol Zemlje-Majke, a prema brojnim predajama drago se kamenje rađa iz stijene nakon što je sazrelo u njoj.

Kamen se koristio i u narodnoj medicini: ako bi se držao na bolnom mjestu, vjerovalo se da će na nj prijeći bolest, a da bolest koja je prešla na kamen nikome više ne bi naudila, ‘bolesni’ se kamen bacao u tekuću vodu – potok ili rijeku – ili bi se ispirao pod mlazom vode. Uz to, osobi koja se tako izliječila, govorilo se da više nikad ne bi smjela vidjeti taj kamen, jer bi se navodno bolest mogla vratiti. I pljuvanje po kamenu navodno je moglo izliječiti svaku bolest.

Posebno su bili na cijeni probušeni kamenovi, koje je isprala i probušila voda: u njih su se – zavisno od veličine otvora – ubacivali novčići ili uvlačile ruke, glava ili cijelo tijelo, vjerujući da štiti od uroka i da ženama daruje plodnost.

Vjerovalo se također da kamenovi složeni na hrpe postaju sveti i da imaju dušu, te da svojom energijom mogu liječiti mnoge bolesti. Sanjati kamenolom – dobre vijesti, dobit, nasljedstvo; bacati kamenje – otkrit će se neka neprijatna tajna, ogovaranje; vidjeti kamenje na hrpi – moguća svadba, ženidba ili udaja.

Zanimljiva vjerovanja naših starih

Sjećate li se da su vam stariji govorili da ne prolazite ispod ljestava, ne darujete prijatelju nož, ne pijete iz tuđe čaše… i slične čudne savjete koje niste razumjeli. Takvih je narodnih vjerovanja na stotine, a nekad su ih smatrali nepisanim načinom ponašanja. Mnogi vjeruju u ta narodna vjerovanja dok drugi odmahuju rukom i govore […] Opširnije

Narodna vjerovanja uz rođenje djeteta

Srpska narodna pjesma opisuje neplodnu ženu, nerotkinju, kao stablo bez ploda, kao ružin vijenac bez ruža, i izražava zdrav i prirodan nazor da bračna sreća ponajprije ovisi o blagoslovu djecom. Brojni su dokazi iz starijih i novijih vremena da je narod rastavu braka bez djece smatrao posve razumljivom i prirodnom. Štoviše, izostanak muške djece često […] Opširnije

The post Kamen u narodnim vjerovanjima appeared first on Narodni.NET.

Mnogi vjeruju u ta narodna vjerovanja dok drugi odmahuju rukom i govore da su to sve gluposti i besmislice, praznovjerje.

Evo nekoliko više i manje poznatih narodnih vjerovanja s naših područja.

Narodna vjerovanja vezana za kišu

Božanski blagoslov, simbol nebeskih utjecaja. Ona sjedinjuje simbole vatre (munja) i vode, a u gotovo svim ratarskim kulturama prošlosti vjerovalo se da je kiša sjeme boga oluje bez kojeg se ne bi mogao ni zamisliti život…

Božanski blagoslov, simbol nebeskih utjecaja. Za mnoge je kiša kćerka oblaka i oluje. Ona sjedinjuje simbole vatre (munja) i vode, a u gotovo svim ratarskim kulturama prošlosti vjerovalo se da je kiša oplođujuća sperma ili sjeme boga oluje bez čega se ne bi mogao ni zamisliti život; u Indiji se za oplođenu ženu kaže da je kiša, to jest izvor svakog blagostanja. Njena važnost po život na našoj planeti utjecala je na stvaranje bezbrojnih ratarskih obreda, kojima je bio cilj da se prizovu kišni oblaci.

S druge strane, vjerovalo se u brojne ‘signale’ koji su prethodili kiši: kad se mlijeko pri kuhanju ne bi dizalo očekivala se kiša, kada bi dim išao nastranu, a ne uvis;

kad bi se golubovi kupali u vodi ili bezvoljno kunjali na krovovima, kad bi ptice letjele prenisko a mjesec na nebu bio blijed i žut, kad bi ribe iskakale iz vode i komarci nasrtali na ljude i stoku;

kad bi se goveda ‘obadala’ i magarci njakali ili striješili ušima, kad bi svrake uporno kreštale i žabe kreketale…

Pored dodolskih pjesama, kiša se navodno mogla izazvati i ako bi se ubijena zmija naopako objesila na nekoj grani ili grmu.

Tko je želio da ima zdravu i jaku kosu savjetovano mu je da gologlav hoda po kiši, a ako je kiša padala na Uskrs, Duhove, u nedjelju poslije Duhova, te 27. lipnja (Dan sedmorice efeskih spavača) ili 13. srpnja (Sv. Margareta), vjerovalo se da će kiša danima padati.

Onom tko je želio da ga tokom godine ne zabole leđa savjetovano je da se u proljeće za vrijeme grmljavine provalja na zemlji dok pada kiša.

Ako kiša pada za vrijeme pokopa, neko bi iz iste kuće uskoro mogao umrijeti. Ako je kiša padala u otvoreni grob, vjerovalo se da će pokojnik postati blažen.

Ukoliko bi guska dok kiša pada okretala glavu prema nebu, smatralo bi se da će kiša uskoro prestati. Poslije jutarnje i večernje kiše obično predstoji lijepo vrijeme, a ako se za vrijeme kiše po barama i lokvama dižu klobuci i mjehurići, vjerovalo se da će kiša postati još jača i da će duže potrajati.

Ako kišu zemlja lako upija, predstoji duži kišni period. No, prestanak kiše mogao se navodno postići i ako bi se triput pljunulo prema nebu. Sanjati kišu – vjernost, odanost; pljusak – šteta, gubitak.

Narodna vjerovanja vezana za svakodnevnicu

Sjećate li se da su vam stariji govorili da ne prolazite ispod ljestava, ne darujete prijatelju nož, ne pijete iz tuđe čaše… i slične čudne savjete koje niste razumjeli. Takvih je narodnih vjerovanja na stotine, a nekad su ih smatrali nepisanim načinom ponašanja. Mnogi vjeruju u ta narodna vjerovanja dok drugi odmahuju rukom i govore […] Opširnije

Zanimljiva vjerovanja naših starih

Sjećate li se da su vam stariji govorili da ne prolazite ispod ljestava, ne darujete prijatelju nož, ne pijete iz tuđe čaše… i slične čudne savjete koje niste razumjeli. Takvih je narodnih vjerovanja na stotine, a nekad su ih smatrali nepisanim načinom ponašanja. Mnogi vjeruju u ta narodna vjerovanja dok drugi odmahuju rukom i govore […] Opširnije

The post Kiša u narodnim vjerovanjima appeared first on Narodni.NET.

Mnogi vjeruju u ta narodna vjerovanja dok drugi odmahuju rukom i govore da su to sve gluposti i besmislice, praznovjerje.

Evo nekoliko više i manje poznatih narodnih vjerovanja s naših područja.

Narodna vjerovanja naših starih

Ako vas palac svrbi – očekujte posjetu;

Ako vam palac pocrni – nećete moći uštedjeti novac;

Ako se ubodete u palac – loš predznak, očekujte nesreću!

Dugi prsti odaju inteligentnu osobu, sklonu umjetnosti, posebno muzici;

Kratki prsti odaju impulsivnu, živahnu osobu;

Debeli i kratki – sebičnost;

Veliki, kvrgavi prsti – neinteligentnu osobu,

Krivi prsti odaju zločastu i zlobnu osobu.

Novogodišnji običaji i vjerovanja

Na Novu Godinu  smatralo se srećom kada na Novu godinu u kuću prvi stiže muškarac, a ženska donosi nesreću. Za ručak se ne smije pripremiti piletina ili kokošje meso jer neće biti sreće, naime perad čeprka prema nazad, stoga valjalo je jesti svinjetinu, pošto svinja napred ruje, te tako će sreća ići naprijed. Kuhala se […] Opširnije

Najzanimljivija narodna vjerovanja

Sjećate li se da su vam stariji govorili da ne prolazite ispod ljestava, ne darujete prijatelju nož, ne pijete iz tuđe čaše… i slične čudne savjete koje niste razumjeli. Takvih je narodnih vjerovanja na stotine, a nekad su ih smatrali nepisanim načinom ponašanja. Mnogi vjeruju u ta narodna vjerovanja dok drugi odmahuju rukom i govore […] Opširnije

The post Zanimljiva vjerovanja naših starih appeared first on Narodni.NET.

Mnogi vjeruju u ta narodna vjerovanja dok drugi odmahuju rukom i govore da su to sve gluposti i besmislice, praznovjerje.

Evo nekoliko više i manje poznatih narodnih vjerovanja s naših područja.

Narodna vjerovanja vezana za konje

Simbol mudrosti, intelekta, razuma, hitrine, svjetlosti, plemenitosti, odanosti, vjetra i morskih talasa. U snovima su predstavljali seksualni simbol, želju, požudu i sam seksualni čin…

U istočnjačkim vjerovanjima konj je vezan za čast, vlast i brigu, a u snu predskazuje različite događaje: ako ga vidite u daljini, uslijedit će radosna vijest; ako vodite konja za ular, potrebna vam je pomoć prijatelja; ukoliko jašete krilata konja, predstoji vam sjajan uspjeh; galopiranje u snu predskazuje brzo ostvarenje želje; kupiti konja – unosan posao; vidjeti divljeg konja – zarada, itd.
Ako se u temelje obiteljske kućne ugradi nekoliko konjskih kostiju, vjerovalo se da će kuća biti sretna a obitelj zaštićena od zlih duhova, neprijatelja, bolesti i nesreće. Osoba koja sa sobom uvijek nosi konjske kutnjake bit će oslobođen pohlepe za novcem.

Dugo vremena se vjerovalo da konji predstavljaju životinje koje nose duše umrlih i da jedino oni od svih životinja mogu da vide i prepoznaju duhove i vještice. Kamen sa rupom u njemu pohranjen u stablu nekog drveta štitio je navodno konje da ih noću ne jašu zlodusi i vještice. Kada nekoliko konja istovremeno stoji leđima okrenuto prema ogradi, vjerovalo se da predstoji promjena vremena – predznak kiše.

Vjerovalo se da je za liječenje čestih i iscrpljujućih napada kašlja dobro inhalirati bolesnika konjskim dahom. Pri tome se preporučuju šareni konji, jer se vjerovalo da su oni najzdraviji. Također se vjeruje da je za liječenje groznice dobro koristiti konjska kopita, a za liječenje noćnih mora, najefikasnijim lijekom su se smatrali – konjski zubi. No, postoje i druga vjerovanja:

· Jahati sivog konja na vjenčanju – sreća;
· Vidjeti crnog konja – u Britaniji sreća; u Europi nesreća;
· Sresti bijelog konja – nepredvidivi troškovi;
· Sresti bijelog konja kojeg jaše crvenokosa djevojka – nesreća;
· Da bi se otjerala loša sreća, u trenutku kada se ugleda bijeli konj sa crvenokosom jahačicom, treba pljunuti i reći: “Dobra sreća tebi, dobra sreća meni, dobra sreća za sve bijele konje koje vidim…”

· Tko sretne riđeg konja – vidjet će dragu osobu;
· Tko sretne šarenog konja – treba zamisliti neku želju, jer će mu se najvjerovatnije ostvariti;
· Vidjeti samo rep šarenog konja – nesreća;
· Sresti konja sa sve četiri bijele noge – nesreća;
· Sresti konja na putu na vjenčanje – dobra sreća;
· Jahati konja koji često rže – putovanje će se sretno završiti;
· Nije dobro često mijenjati konju ime – nesreća;
· Nije dobro opremati konja na dan uoči Nove godine – predskazuje nesreću.

Narodna svadba i običaji maldenaca

Pripreme za svadbu. U davnim je vremenima svadba uslijedila tek dugo nakon prosidbe, često je proteklo i nekoliko godina, jer je zbog velikog broja članova zadruge, a svakoga je od njih valjalo darivati, pomna izrada svadbenih darova (vezene košulje, rupci, čarape) zahtijevala puno vremena i truda. Danas su rokovi u južnim krajevima, gdje se patrijarhalni […] Opširnije

Najzanimljivija narodna vjerovanja

Sjećate li se da su vam stariji govorili da ne prolazite ispod ljestava, ne darujete prijatelju nož, ne pijete iz tuđe čaše… i slične čudne savjete koje niste razumjeli. Takvih je narodnih vjerovanja na stotine, a nekad su ih smatrali nepisanim načinom ponašanja. Mnogi vjeruju u ta narodna vjerovanja dok drugi odmahuju rukom i govore […] Opširnije

bosnic.com

The post Konji u zaboravljenim narodnim vjerovanjima appeared first on Narodni.NET.

Mnogi vjeruju u ta narodna vjerovanja dok drugi odmahuju rukom i govore da su to sve gluposti i besmislice, praznovjerje.

Evo nekoliko više i manje poznatih narodnih vjerovanja s naših područja.

Narodna vjerovanja o bubama i bubamarama

O bubama, kukcima-opnokrilcima, postoji bezbroj narodnih vjerovanja. Evo samo nekih:

Kad buba šeta po cipeli – predznak smrti;

Kad buba uđe u sobu u kojoj sjedi obitelj – loša sreća;

Ubiti bubu nije dobro – predznak nesreće;

Kad mrtva buba pucketa – predznak smrti u obitelji;

Kad se crna buba odmara u kutu sobe – nesreća;

Kad crna buba prelazi preko poda – nesreća;

Kad buba prelazi preko osobe koja leži – predznak smrti;

Koga buba ujede za ruku – nova ljubav;

Kad su bube nasrtljive i kad ujedaju više nego što je uobičajeno – uskoro će kiša;

Sanjati zlatne bube – u narednom periodu desit će se neki značajan događaj.

BUBAMARA
Kada bi bubamara sletjela na ruku, nagovještavala je dane sreće. Brojanjem do njenog polijetanja, saznavao se broj godina koji ćete doživjeti, a djevojkama je kazivao za koliko će se mjeseci udati. Neodlučnim je pokazivala put i nudila najpovoljnija rješenja. Smatra se da nije dobro ubiti ili otjerati bubamaru s odjeće, jer to nagovještava nesreću.

BUHE
Ovaj kukac nametnik u prošlosti je bio vrlo aktuelan, pa su se stvorila brojna narodna vjerovanja. Ujed buhe u ruku vjerovalo se da najavljuje neku novost ili prispijeće pisma; ako buha ubode u vrat, nagovještava promjenu vremena. Tko želi da bude siguran od buha, potrebno je da na Pokladni utorak za ručak pojede krvavicu ili kiseli kupus ili da na Pepelnicu dozvoli da bude išiban brezovim prutom.

Ako buha preskoči novorođenče – ono nikad neće narasti.

Sanjati buhe – lažne vijesti;

Ubijati ih u snu – briga i neočekivani izdaci;

Loviti buhe – predstoji težak i mukotrpan posao.

The post Narodna vjerovanja o bubama i bubamarama appeared first on Narodni.NET.