Poziv za krštenje kumu uručuje otac ili muški rođak uz zdravicu.

Ako u obitelji djeca umiru, babica iznosi novorođenče u kolijevci ili u praznoj pletenoj pčelinjoj košnici prije izlaska sunca van, polaže ga na put i skrije se u blizini. Prvom prolazniku koji podigne dijete, kaže: £, nekje sa srećom, kume! ili: Ti si moja sreća! Uzmi, uzmi! Neka ti je srećna i laka ruka! Makar prolaznik bio i bos i gol Ciganin, postao bi krsnim kumom (Homolje, Boljevac, Kosovo, Crna Gora, Dalmacija). U okolici Boljevca takvo dijete dobiva ime Najdan (od naći), Vuk, Živojko. Taj običaj je nastao iz snažnog vjerovanja u sreću prvog susreta (srpskohrv. sreća od sretnem); usp. običaje s prvim posjetiteljem na Božić, polaženikom . Iz istoga razloga kao Srbi, i ostali slavenski narodi prepuštaju izbor kuma slučaju.

loš prije krštenja kum šalje u kuću jednu voštanicu, nešto bosiljka i komad lanenog platna (Boljevac). U Srba kum ide izravno u crkvu i tamo čeka. Glede odlaska na krštenje, pri čemu dijete obično nosi babica – u Hrvata dijete na povratku s krštenja nosi kuma  zbog dobrobiti djeteta vrijede različita pravila i zabrane: pri dolasku i odlasku dijete se preko praga mora prenijeti šutke (Bar), ne smije se sresti staricu, već se radije valja okrenuti (Hrvatska); vodi li put preko mosta, kuma mora triput pljunuti u vodu (Koprivnica); onaj tko nosi dijete ne smije se okretati i ne smije vidjeti ništa ružno (Čakovac); valja nastoj ti brzo mk’i do crkve (Praputnik). pri krltcnju, koje se najradije obavlja prijepodne, dijele se kupa u donesenoj toploj vodi, kum kazuje ime (ponekad tako da ga drugi ne čuju: Skopska Crna Gora, Ho-molje), svećenik krsti i dobiva za to milodar u novcu. U katoličkim krajevima strogo se pazi da kumovi točno i bez ispuštanja ponove Vjerovanje – virovanje (Poljica,), jer će dijete inače kasnije postati vukodlakom ili vješticom.

Tijekom krštenja majka koja čeka vani (nečista je!) bavi se svakojakim čaranjima početka: sjecka drvo kako bi sinčić postao vrijedan majstor, broji novac kako bi postao dobar trgovac; ako je kršte-nik djevojčica, majka okreće komadić drva kako bi kći naučila dobro presti, bode iglom kroz pregaču i dr. (I fomolje). Nakon krštenja dijete se umata u laneno platno što ga pripremljenim drži kum, katkad u očevu staru košulju, da bi, navodno, dugo živjelo (Skopska Crna Gora, Boljevac). U Vojvodini kum stavlja novčani iznos, korožmu, na dječje rublje. Ispred crkve ili u nedalekoj gostionici priredi se manja zakuska. Imućni očevi, dakako, naručuju svećenika u kuću kako bi se krštenje obavilo kod kuće.

U nekim običajima koji se obavljaju po povratku kući prepoznajemo ostatke pradavnih obreda primanja: ako se u Varošu dijete najprije odnese do peći ili dimnjaka, odgovara prije    nego    što    se    dijete položi u postelju, stavlja    se na zemlju,    u dolini    Lužnice    pri    darivanju nakon krsne gozbe na prag, što opet odgovara široko rasprostranjenoj humi positio infantum.

Krsna gozba, kravaj, gozba, krstitke, okuplja istogo dana, rijetko ka snije, članove obitelji, kumove i bliske rođake. U mnogim se krajevima krsna gozba zbiva na dan velikog posjeta rođakinja i znaniea, što je običaj u okolici Leskovca i u dolini Lužnicc: prema kolaču gozba se naziva kr(a)vaj, posjetiteljice krvajarke (Leskovac) ili kravajanke (Ludnica).

Vrhunac slavlja je kad dijete svečano daruju kum (novac, odjeća) i gosti, potom rodilja daruje goste (čarape, rupčići) i obrnuto (novac). U okolici Leskovca dijete se nakon darivanja iznosi na sunce i okreče prema istoku. Naposljetku se kum, koji se najbogatije dariva, isprati još dio puta, najčešće uz pjesmu.

U području Homolja kum često mjesecima drži krsno ime djeteta u tajnosti, a dijete se zove izmišljenim imenom, dobivenim po rođenju. Obznanjivanje imena, kazivanje imena, dogada se u okviru posebne svečanosti na koju dolaze svi rođaci sa željom: Sretno ti prinovĆe! U preokrenutu donesenu dječju kapu kum od gostiju prikuplja novčane darove za dijete, potom diže čašu i govori: Ovu čašu Božjeg pića oću da pijem u zdravlje mog kumče-ta! Da ga Bog pozivi na mnogo leta i godina; daj Gospode Bože! Potom slijede čestitke ostalih uzvanika, veseo i pjesmama popraćen objed i uzajamno darivanje gostiju i majke. U dolini Lužnice, zbog straha od uroka, djetetovo se krsno ime počinje upotrebljavati tek osam dana nakon krštenja.

Glede odabira imena, najradije se bira ime sveca na kalendarski dan rođenja ili djedovo ime, pri čemu se pak pazi da se u kući ne pojave dva jednaka imena jer tada jedan od dva nositelja imena neće dugo živjeti. U Hrvata se djetetu rado nadijeva ime kuma ili kume (Koprivnica).

Dug život osigurat će ime Živko, Živka (od živeti, “živjeti”). Kako ti je Živko? pita se općenito kada se raspituje za muško dijete. Ime Stanko, Stanka, Stojan, Stojana (pučko-etimološki naslonjeno na stati, stanem) odabire se ako se želi dobiti dijete suprotnoga spola ili ako se uopće više ne želi imati potomstva. Ako djeca umiru, poseže se za imenom s obrambenim moćima, Vuk; tako je to ime dobio i Vuk Karadžić. Obrani od demona služe i brojna turska izmišljena imena: Turčin, Mustafa, Murat, Osman i dr., osobito u Crnoj Gori. Njihova obrambena moć objašnjava se time što se Turke smatra nečistima. U plemenu Kuči ime se mijenja ako je nositelj istoga imena u krvnom srodstvu umro; očito se smatra da to ime ne donosi sreću.

The post Običaji i vjerovanja pri Krštenju appeared first on Narodni.NET.