Rublje se presvlaci obicno na 8-10 dana, a za neke kažu “na Gospu nadra, na Gospu sadra”, tj. da se presvlace jedanput u godinu,
odnosno rijetko. Kad idu u crkvu onda se oblace cisto. “Bureciti” znaci: gizdati se, oblaciti lijepo odijelo.
Turci, odnosno, mjesni muslimani nisu dopuštali katolicima da nose odijelo od boljih materijala i u svijetlim bojama i na taj nacin su
znatno utjecali na nošnju. Kad je jedan katolik od Uzdola bio obukao crveni džemadan, umalo da ga Turci nisu ubili.
Prozor je poznat kao mjesto gdje se izrauju cilimi. Izrauju ih muslimanske žene, i to u samom Prozoru.
Kod muslimanskih žena bilo je veza i svilom i zlatom. Glavni ornamentalni motivi su vegetabilni i metalno posue.
Od oko 1930. bilo je uvedeno da muslimanske i katolicke djevojke idu uciti vesti kod muslimanskih žena u Kopcicima. Banska je
uprava davala posebni materijal i otkupljivala izraevine. Vezlo se i po motivima sa strane.
Muškarci su obicno tkali šarene podveze na tzv. “stancicu” ili “malom stanu”, tkackoj dašcici, ali to rade i žene. Kroz rupice na stancicu
ide modra osnova, koja se potkiva crvenom. Rukom se promece potka, prstom sablja, a stancic se diže gore i dolje.
Gajtan se plete na “rošcic”.
NOŠNJA KOD KATOLIKA
1. Muška nošnja
A) U starije vrijeme – kao što je vec spomenuto, nekada su sukneni haljeci bili bijeli.
Oko kape na glavi najprije su ljudi nosili bijele šalove, a poslije i crne, i po tome su se poznavali Ramljaci u tursko vrijeme. Kažu, u
Gornjoj Rami, da je crvene šalove uveo stari Zane, kada je došao i poceo se baviti bojenjem. 1931. samo je još jedan starac u Rumbocima
nosio crni šal. Na Uzdolu prvi crveni šal nosio je Tomo Stojanovic, a njegova žena prva je obukla curak. Kada je umro, šalom su ga pokrili i
tako nosili na groblje.
Stariji ljudi iz Rame su mi pricali kako je bilo u prošlosti, pa i sve do pred prvi svjetski rat, drvenih opanaka. Opanak bi se izdubio od
komada drveta. Na sredini je bio prerezan da se može pregibati.
Opci je bio obicaj da se nose percini, duga kosa do vrata. Nosili su ih i katolici i muslimani do pod kraj 19. stoljeca. Starac Kudušic u
Jaklicima nosio je kiku do vrata i 1931. I Ante Topic iz D. Vlasti nosio je (1932) percin: bio ga je obrijao pa ga opet pustio, jer ga je boljela
glava. I Stipan Meter iz Podbora (star 60 godina) nosio ga je (1932).
Ukoliko je percin bio duži, utoliko je to bila veca dika. Pozadi je pravi percin pleten i spuštan niz lea. Sprijeda je nošen rašcešljan
“mali percin”. Momku bi cešljala percin mati ili sestra, o oženjenom njegova žena.
Prica se kako je pok. Stipo Zelenika (s Uzdola) davao tri dukata da mu ne sijeku percin kad je došao u austrijsku vojsku, a neka žena
“risjanka” mu je nudila da joj proda percin za pet dukata, da ga uplete u svoju kosu. A on je odsjeceni percin poslao kuci: nije htio da joj ga
proda, da ne bi ona njega, Stipana, mogla ucarati. Prica se kako se opasno moglo “ucarati” kosom. Kad je Austrija okupirala Bosnu (1878),
pod klanicom Pavla Zelenike našle su se tri pletenice i u tijeku godine dana umrlo je iz kuce jedanaestero, a ostalo samo troje celjadi.
Natjerali su ga bili da premjesti kucu, ali ni to nije pomoglo. Sve se to pripisuje utjecaju caranja.
Kod katolika uopce nije bio obicaj da se nosi brada. Matan Samardžija s Uzdola bio se okladio za dukat da ce pustiti bradu i nosio ju je
godinu dana. Ante Ivanovic s Ustirame bio je kod fratara. Boljela ga je glava pa se zavjetovao i pustio bradu na godinu dana. To su jedina
dvojica katolika u Rami za koje se zna da su nosili bradu.
Prica se u D. Rami kako je Nikola Sindik iz Gnojnice kod Mostara bio opsovao bradu nekom muslimanu i zato bio kažnjen. Onda je i on
za inat pustio bradu, kada vec brada ima toliku cast!

B) Sadašnja nošnja – Muškarci nose do tijela i ljeti i zimi “gace” i “košulju” od domaceg platna. Gace se prave od jednostavnog konopljanog
ili pamucnog platna. Nogavice su im srazmjerno uske i dopiru do sredine listova. Ranije su košulje pravljene samo od cistog kudeljnog
platna, a u novije vrijeme i od miješanog. Ako je i osnova i potka od kudelje (“kudilje”), takvo platno se zove “postav”. (Još prostije platno
naziva se kucinom). “Melez” je platno u kog je osnova od kudelje, a potka od pamuka. “Uzvod” je platno u kog je osnova od pomiješane
kudelje i pamuka, a potka je od pamuka. Ranije su košulje imale dugacke i široke rukave; u G. Rami na košuljama nije bilo jaka, a u D. Rami
ih je bilo oduvijek. Sada se nose vecinom košulje sa pokupljenim rukavima, “na svrzace” ali bez manšeta.
“Ogrica” (jaka) je uspravna i visoka 2-5 cm i po ivicama je “kerana” ili je je po površini “križicana” (vez u obliku križa). “Misna košulja”, u
kojoj se ide k misi, ljepše je graena: rukavi su joj od uzvoda i ukrašena je bobcima (zrnima) na prsima, oko ogrice i oko rukava. Košulja se
uvijek uvlaci u gace.
Ljeti idu na rad samo u gacama i košulji i opasani pojasom (“pas”), a preko njega još i kožnim “kaišem”. Pojas je boje trule višnje. Za
pojas se obicno zadjene lula, kutija s duhanom, nož i šibica. Ranije su po vunenom pojasu nosili “bensilaj” (listove) kojeg je zamijenio
skromni kaiš. Rijetki su pojedinci koji su nosili bensilaj u vrijeme mog boravka u Rami. Pod utjecajem Hercegovaca, poslije prvog svjetskog
rata pocele su se nositi šarene “kapice”.
I ljeti i zimi se još nosi po gornjem tijelu a preko košulje “anterija” ili “curdija”. Anterija se kroji od platna. Lice joj je od boljeg platna,
“meleza”, a postavi se u “potunom” amerikankom. Nema rukava. Njeni su dijelovi: “lea”, “poramenice” (otvori za ruke), i “niz cidra” (prednji
dijelovi). Optocena je bijelim gajtanom. Kada se sašije, izradi se na njoj ukras “cesma” (“cesmanje”): navezu se malo ukrasi sprijeda bijelim i
crvenim koncem pomocu igle. “Misna anterija” se razlikuje od obicne po tome što je ljepše izraena i više ukrašena. Na anteriji ima vezenih
križica i tocno na leima. Osobit ukras na anteriji su “kite” od crvene pree, i to po tri sa svake strane, a na ivici gdje se spajaju prednji i
zadnji dio anterije: jedna je odmah ispod otvora za ruku, druga na sredini a treca na kraju te ivice.
Anterija obicno pada preko pojasa, a zimi joj se donji kraj mece pod pojas.
Neki nose zimi ispod anterije “džemadan” od cohe ili sukna koji se kupuje gotov u ducanu. Bez rukava je a na prsima se preklapa.
Istog kroja je kao anterija je i “curdija”, ali se kroji od sukna. Ima ih bijelih i crnih. Bilo da je bijela bilo da je crna, optace se crvenom
“strukom” (preom). Ljeti se nosi prebacena preko jednog ramena, a navlaci se samo u slucaju potrebe. Zimi se nosi redovno preko anterije.
Kao i anterije, tako i curdije kroje i šiju žene kod kuca. U G. Rami se nose više bijele, a u Donjoj Rami crne curdije. Klini na curdiji u G. Rami
mogu se presamititi na prsima. (Curdija se u Fojnici zove džoka).
Na ponekom muškarcu se vidi crn cohani fermen.
Preko curdije oblaci se zimi “koparan”, kako ga zovu u Gornjoj, a “gunjac” kako ga zovu u Donjoj Rami. I u G. i u D. Rami taj je
haljetak od crnog sukna u cetiri niti. Nekada je koparan u G. Rami nošen dug do koljena, sada do sredine stegana, a u D. Rami je znatno
kraci: samo do pod pojas. Haljetak ima rukave. Na rukavima mogu biti “kite” od crvene pree, i to na tri mjesta ili samo na kraju. U staro
vrijeme bilo je toga više. Peševi mu se ne napinju na prsima. Gunjac u D. Rami se ukrašava crvenim gajtanom, od kojeg se prave i ruže po
gunjcu.
Ni ljeti se k misi ne ide u samim gacama, osim tko ima lijepe gace, nego se obuku i “šalvare”, koje se u D. Rami nose stalno, a ljeti
po potrebi. Šalvare su “crne” (singave, prirodna boja vune mrkih ovaca), od sukna u dvije niti. Nogavice od šalvara padaju po tozlucima. Po
šavu s unutarnje strane nogavica i po donjoj ivici nogavica vise bijele ili crvene i bijele kite od pree. Po donjem rubu nogavica provuceno
je nekoliko redova (najmanje dva) bijelog konca. To su “kola”. Ili, po ivicama šalvara su izvezeni bijeli križici, uopce mnogi ornamenti sa
raznim kombinacijama križeva. Dok u G. Rami ljeti idu u gacama ili u singavim šalvarama, zimi nose bijele ili crne suknene cakšire. Te cakšire
su samo malo optocene crvenom “strukom” (sirodom), koju takoer same žene proizvode. Nogavice su od koljena nadole sasvim uske.
Cakšire imaju sa strana dva džepa za ruke.
Ranije su svitnjaci na krajevima bili kiceni, pa su ti krajevi spuštani sprijeda da se vide. Pojasom ce se pokriti gornja ivica šalvara
odnosno cakšira.
Na noge se navlace najprije “corape na kovcaluk”, a na listove stavljaju “tozluci”. Carape su vunene i dopiru do sredine listova. Kod

katolika su carape više bijele sa crnim šarama (križevi i sl.), dok su kod muslimana vecinom takoer bijele ali sa crvenim šarama bez križeva.
Za izvoenje šara na carapama kažu “klicat”. Zimi navlace preko carapa još i “terluke” i “bozavce”. Bozavci su od crne vune i sežu do više
“košcice” (clanka na nozi), a terluci su kraci (isto što i priglavci u Srednjoj Bosni) i bijeli su sa vezenim crvenim šarama. Bozavci mogu biti
“veliki” ili “mali” tj. kraci (do clanaka) ili viši (do iznad clanaka). U opanke se podlažu “obojci”.
Tozluci se prave od crnog sukna, optoceni crvenom strukom. Viaju se i crveni tozluci. Nose se uz šalvare. Mali nose, u novije
vrijeme, mjesto tozluka crne carape do pod koljena. To su primili od Hercegovaca.
Ranije su nošeni obicno oputni opanci, a bilo je i drvenih. Oputne opanke pravi sami sobom od kože koju kupe ili sami pripreme
kožu za to. U novije vrijeme, u periodu izmeu dva svjetska rata, poceli su se nositi i opanke od gume. Nose i “kundure”, grube polucipele,
pa i duboke cipele, vojnicke ili radnicke.
Na glavi se nosi fes, i to je starija kapa. Mlai nose samo fes, crven ili crn, vecinom crn. Ranije su momci nosili ispod fesa bijelu
nakeranu kapu. Momci i sada nose na fesovima kite sa bobcima i sl. Stariji omotaju oko fesa još i bijelu krpu ili crveni šal. Kada je vrucina,
onda samo omotaju tu “krpu” oko glave. Šale ne može svatko da kupi, pa nosi bijelu krpu. Kupovni crveni šal zovu u G. Rami “krmez”.
Ranije su bili crni šalovi. Dva su nacina obavljanja šala: “u kolac”, kad se lijepo savije jedan uvijen red pa po njemu drugi, i “na plose”; šal se
previje po dužini na cetvero i onda obavije. Mnogi mlai nose sada kackete, a nose se i šeširi. U Sovicima i Doljanima nose i crne šubare, a i
po Rami, možda pod utjecajem iz Hercegovine.”
Zimi se nosi i “kaban”, krojena od sukna, koje je pola od vune a pola od kostrijeti (i valjano). Duga je do zemlje, široka, nema rukava.
Obicno ima “kokuljicu”, ali može i bez nje. Vecinom je “zelene” (tamnosive) boje. Ima sprijeda proreze za ruke. Sada vec ni cobani nemaju
kabanicu nego u obicnom odijelu idu i po kiši.
Zimi svi nose vunene rukavice na kojima je samo palac odvojen. Šarene podveze za cakšire tkaju žene na male rucne stanove
(tkacku dašcicu).Mnogi muškarci još nose na kaišu “cantre” u kojima su ranije nošeni fišeci.
Kada se ide kuda, hrana i druge stvari se nose u torbi. Obicnim danom se nosi u Donjoj Rami vunena torba, u kojoj preovladava
crvena boja, a u G. Rami se nosi torba “strunjavica” (od kostrijeti). Kad se ide k misi ili u varoš Prozor, nosi se “šarpelj” ili “džuzdan”. Šarpelj je
kožna torba bez poklopca, cije se nošenje napušta, a sve više se širi džuzdan, kožna torba sa poklopcem, saracki rad iz Visokog (a u Srednjoj
Bosni to zovu šarpelj). Prvi je Jozo Glibo iz Kovaceva Polja ponio džuzdan pocetkom 20. stoljeca, a sada (1931) ga ima gotovo svatko.
Dio muške nošnje su i lule, koje se kupuju u Imotskom. Po proizvoacu ih zovu “uzelke”. Mnogi ih i sada nose sa sobom,
zadjenute za pojas ili za lea.
Kada su u žalosti, muškarci ne nose kicene košulje i izvrcu gornje suknene haljetke.
Nema stocica za sjedenje u crkvi kao u selima oko samostana u Kraljevoj Sutjesci.
Muška djeca nose iste dijelove odjela kao i odrasli samo bez pojasa, ali se opasuju kaišem.
2. Ženska nošnja
Ženska odjeca u Gornjoj Rami je u potpunosti domaci proizvod, a u D. Rami kupuju gotove jecerme od terzija u varoši. Ima i drugih razlika.
Po selima Uzdolske župe ta nošnja je mješovita: ima gornjoramskih i donjoramskih elemenata.
Košulja u Gornjoj Rami je toliko duga, da sasvim pokriva gace, a u D. Rami su i same nogavice od gaca spuštene duže, te vire ispod
košulje. Donji dio nogavica je šaren, osobito u djevojaka; to su “nameci”.
Rukavi na košulji su široki. “Ogrica” na košulji je visoka svega oko 1 cm i sva je išarana. Sapinje se na puce ili sa “špiodom” (iglom s
velikom glavom). Košulja u žena “križica se” samo malo oko razreza a djevojke vezu i “cesmaju” više njedra. To cesmanje je
odnedavno.”Križicanje” je vez vunenim koncem u boji na košuljama i na gacama. “Cesmanje” je bijeli vez po košulji i po platnenoj anteriji, i

to samo na prsima, a ivice se ukrašavaju keranjem. Od skora ženske košulje kod katolika imaju odozdo 20-30 cm široke vezene bordure.
Po košulji doe vunen “pregnjac” (G. Rama) ili “prganj” (D. Rama) ili “pregac” (Uzdol) s uzicama, koje služe i mjesto pojasa, ali se
uzice vezuju tako da pregnjac bude 5-10 cm ispod pojasa uzice. Pregnjac se tka od bijele osnove i crvene potke, ali tako da se osnova ne
vidi. Dosta je širok, ali u Donjoj Rami kraci i uži nego u Gornjoj. Razlikuju se “misni” i “kucni pregnjac”. “Misni ima “cenare”, a pruge u drugoj
boji. Kad se ide k misi, onda niz pregnjac vise dvije kožne “terkije”, a na kraju terkija su praljak, nožic i kljucic od sanduka, a po njima su
metalne “pule”. “Praljak” je gvozdeni šiljak kojim se prave rupe na opancima za oputu.
Neki put žena stavlja pregacu pozadi: tako radi kad ima menstruaciju, pa da se ne vidi kako joj je isprljana košulja. To samo u
Gornjoj Rami.
Za razliku od žena, djevojke se opasaju pojasom s pavtama i meu “sojke” (tkanice). Sojku nosi i mlada žena. Pojas sa pavtama nosi
i mlada dok ne rodi prvo dijete.
Po gornjem tijelu, a preko košulje, ljeti žena ništa i ne oblaci kad je kod kuce. Kad ide k misi stavlja bijelu ili crnu “curdiju” bez
rukava, od valjanog sukna. Curdija je duga do ispod koljena. U ramenima je dosta široka. Prvi klini sprijeda dou jedan preko drugog.
Optocena je crvenom “strukom”, kod bogatijih i strukom i crvenom cohom, slicno kao u Dalmaciji. Curdija se ukrašava još i privjesima od
cohe, vezom u boji, šljokicama pa i “grlicama” (novcima). Grlice nose samo mlade. Takve “graene” curdije nose djevojke i mlade samo u G.
Rami, a u Donjoj Rami curdija nema ukrasa cohom.
U Doljanima djevojke nose bijele curdije, a kad djevojka ponese crnu curdiju, to je znak da je spremna za udaju.
Zimi žene u G. Rami nose po košulji, a ispod curdije, bijelu “aljinu” od sukna, koja je duža od curdije i ima rukave. To je, kako kažu,
zimska “roba”. Na rukavima sa vanjske strane a na krajevima su kapci od istog sukna ili od cohe. U Donjoj Rami nema haljine, ali ima kratkih
bijelih curdija, kojih nema u Gornjoj Rami.
I katolicke žene zimi, kad odlaze stoci dalje od kuce, oblace muške šalvare.
U Uzdolskoj župi žene nose ljeti samo jelek ili curdiju, a zimi oboje. “Jelek” je haljetak od cohe ili basme, a opšiven širitima ili
gajtanom. Izobicava se, a mjesto njega pocinju nositi anteriju, “bilu anteriju” od prtenog platna. Ljeti se kod njih nosi kraca, a zimi duža
curdija. “Misna” curdija je bijela. Kad požuti, ona postaje “nosno” odijelo i oboji se u crno. Koja ima nosi zimi gunjac, isti kao muški, odnosno
nosi gunjac svoga muža.
Ženske carape su “klicani” ili “isklicani corapi”. Nose se bijele “pape” u kojih je glic crven sa gustim ornamentima; po sredini ima
“biline”, bijele pruge, a i gornja ivica je bijela. Zimi žene nose samo kratke bozavce, koji su jednaki kao i za muškarce.
Kosu jednako splecu i djevojke i žene. Pošto razdijele kosu “usucu” je pa spletu u pletenice. Uplecu svileni upletnjak. Kad se
“burece” djevojke spuštaju pletenice niz lea, a inace ih zaviju oko glave.
Djevojcice nose po kosi samo fes, a djevojka, kada se pocne “zacurivati” i “bureciti” (od oko 17 god.) i stavljati na sebe “kitnju” (nakit), stavlja
na glavu najprije bijelu kapu, a po njoj crven fes, nizak a širok. Ispod bijele kape se prišije gajtan, spleten od konjske dlake, tako da ispod
fesa viri taj gajtan i samo malo od bijele kape. Djevojka na udaju nosi sprijeda na fesu prišiven srebrni novac (tada pocinje nositi novac i na
curdiji). Preko fesa se stavlja “krpa”, koja je šarena (vezena). Stavlja se ovako: pošto se jedan kraj presavije, taj kraci kraj se stavi na glavu tako
da bude ispod dužeg i onda se rogovi sa strane prebace na teme. Krpe su jednake kod djevojaka i mladih žena. U starijih žena je manje šara
na krpi, a u udovica su krpe sasvim bijele. Tako je u G. Rami.
Svaka djevojka i žena ispod brade ima “pobrnjik”, koji drži kapu.
Djevojke u D. Rami imaju nešto drugaciju nošnju na glavi. One nose “djevojacku kapu”; fes na kom su sprijeda dvije uspravne kite
od perja. I ranije i sada je perje paunovo, ali može biti i kokošje i purece perje obojeno u crveno.
Cim se uda, žena ne nosi više fes nego nosi “pocelicu” po bijeloj kapi. Pocelica je od grubog platna i široka do jednog pedlja. Pošto
se naveze, presavije se po pola pa se sašiju ivice na onoj strani koja ce doci na potiljak. Ranije su se vezle svilom, a pošto je svila skupa, vezu
se i rudom. Veze se samo onaj dio koji ce se vidjeti ispod cembera, a cember se utvruje iglama. Ako je pocelica vezena rudom, zove se
“rudenjaca”. “Zlataraca” je pocelica vezena zlatom. Šare na pocelici su: “vodica” sredinom, a ostalo “križici”, “cvitovi” i “grane”. Pocelica je u D.

Rami nešto viša nego u Gornjoj. Pocelica se namiješta ovako: uzme se dio starog fesa na koji prišiju iznutra “tukur” ili “tokur” ili “koljut”, oko
dva prsta širok drveni obruc. Pocelica se veže na tu kapu. Koja žena ima dukata prišije ih po ivici kape tako da budu na celu ispod pocelice.
Pocelica u Uzdolskoj župi odnosno kolut, je visoka (u Rami niska i zanijeta natrag). Kad se stavi na glavu, odozgor se sve pokrije krpom. Krpa
koja se nosi kod kuce je bijela, a za izlazak, kad se ide k misi, šarena. S krajeva joj vise kitice. Krpa u G. Rami je domace tkanje “u velike nite”.
U Uzdolskoj župi viaju se krpe kao gornjoramske, ali vecinom potpuno bjiele domace ili kupovne. Žene u D. Rami uvijek nose kupovnu
bijelu maramu i zovu je “cember”. Velicine je oko 1×1 m. Ta krpa, odnosno cember, u G. Rami pokriva samo ramena a u Donjoj Rami je duža.
Pocelica se vezuje ispod brade “pobrnjikom”. U G. Rami to je obican gajtan za radni dan, a kicen gajtan kad se ide k misi. U Donjoj
Rami je pobrnjik širok i sastoji se od nizova bobaka u boji.
Sada (1935) u Doljanima samo jedna djevojka, Delfa Matic, izrauje pocelice. Ona ih prodaje ili samo naplacuje trud, ako mušterija
donese sav materijal.
Muslimanke ne nose pocelice.
Udovice u Gornjoj Rami nose potpuno bijelu krpu umjesto pocelice: to je “udovicka kapa” ili “bijela pocelica”. A u D. Rami spuštaju
bijeli cember tako da sasvim pokrije pocelicu. Nekada je krpa u svih žena bila bijela ili sam vrlo malo ukrasa, a sada u vecem dijelu Rame
bijele krpe nose samo udovice (radnim danom i ostale žene). U istocnom dijelu Rame udovice nose crvenu krpu. Odnedavno se nose šarane
kape.
Ornamenti na krpi i uopce platnu su u ogromnoj vecini (i 95%) u boji trule višnje, kako u pogledu na broj lica koja imaju šare u tim
bojama, tako i u pogledu na udio te boje u cjelokupnoj ornamentalnoj površini. Ta boja dobiva se od jasenove kore. Pored te boje javljaju se
crvena i žuta. 19. srpnja 1931. na Šcitu, kod crkve, samo je jedna žena imala vez u otvoreno-crvenoj boji. Kod mlaih žena vez je narocito
natrpan bojom trule višnje, a kod žena srednjih godina ornamenti su raznovrsniji, boje su vecinom geometrijski (“na kutije”). Rijetko se vide
stilizirane grae. To je otuda što se sve radi mehanicki na razboju.
Djevojka ne nosi prsten s kamenom nego jedino viticu (jednostavnu burmu), a prsten s kamenom nosit ce tek pošto se uda i dobije
ga od kuma, kad bude dovedena u novu kucu.

Pored iznijetih podataka o udovickoj nošnji, i žene u žalosti uopce kad se “se poruše” ili kad “ruše”, nose izvracenu curdiju, kao što i
muškarci izvrcu suknene haljetke.
U G. Rami sam slušao da je bilo toga, ali poodavno, da su katolicke žene nosile “zar” (veo preko lica), kao i muslimanke.
3. Tetoviranje
Kod katolika postoji obicaj tetoviranja. Tetoviraju se i muškarci, ali narocito žene. Mnogo više se tetoviraju u Gornjoj nego u Donjoj Rami, a
tvrde da se sada uopce manje tetoviraju nego ranije. Kažu “sicati” ili “nasicati križeve (križove)”, po tome što je križ najveci ornamentalni
motiv. Kao objašnjenje zašto se to radi, navode da je to obicaj ostao iz turskog vremena kada su se žene, a i muški, tetovirali, kao ne bi mogle
mijenjati vjeru i prelaziti na islam ali i da se opcenito “da se znamo da smo kršcani”. Stariji, meutim, znaju da se fra Aneo Nuic, docniji
profesor na Širokom Brijegu, oko 1876. borio protiv tetoviranja.
Tetoviraju se, “sicaju križove”, obicno na Josipovo (blagdan sv. Josipa) ili na Blagovijest, rjee na dan sv. Ive. U Doljanima samo na
Josipovo. U nekim selima ne drže se samo tih blagdana, nego se tetoviraju uopce s proljeca, ali ne nedjeljom, i to u vrijeme poslije Jurjeva, a
prije nego što prispije zeleno voce; nalaze da rane od tetoviranja i bušenja uha udaraju na zlo kad se jede voce.
Tetoviranje izvode obicno žene, ali ima i muškaraca koji to rade. Od ženskih to rade djevojke kao cobanice, izuzetno i udate žene.
Razni su nacini tetoviranja. Jedan je nacin da se na mjestu na tijelu koje ce se tetovirati najprije olovkom izvuce crtež, zatim
“majstor” brzo bode (“sica”) iglom po zategnutoj koži i onda natrlja smjesom od uglja i meda. Upotrebljava se ugalj od smrekova drveta, koji
se sjekirom stuca u prah. Mjesto meda drugi kapnu vode u prah da bude kao mastilo. Kao boja upotrebljava se i barut (u Gornjoj Rami

upotrebljavaju i smjesu od baruta i luca). Drugi nacin, koji se primjenjuje oko Širokog Brijega u Hercegovini, jest taj da se od kore jasenove ili
od debelog papira napravi “kalup”. Kad posoci jasen, obreže se komad kore u kvadrat u njemu isjecanjem napravi križic, pa se onda kora
digne s drveta. To se metne na ruku i dobro utegne špagom. Iglom se bode u kožu po onome križu i posipa prašinom od uglja. Rana se
poslije zavije jasenovim lišcem koje se drži kod se ne uhvati krasta. U kori se izrezuju i drugi ornamenti osim križa.
Osim križeva, prave se tocke, u novije vrijeme ispisuju na taj nacin ime i prezime, godinu roenja i sl.
Žene se najviše tetoviraju po rukama i prsima, a muškarci na mišicima. Tu se stavljaju križevi. Viaju se i muškarci i ženske koje
imaju tetoviran mali znam križa na celu. Vrlo cesto se vide mali križici i na prstima izmeu clanaka, kao i izmeu palca i kažiprsta. Viao sam
u žena i samo tocke na celu i obrazima.
Iako kažu da tetoviranje treba izvesti odjedanput, neki ga izvode godinama tako da i u tijeku deset godina izvode po jedan križ.
Otkako djeca idu u školu i manje su kod stoke, sve se manje tetoviraju.
4. Deformacije
Deformiranje lubanje. U Doljanima prave neki povoj širok 2-3 prsta pa njim utežu djetetu glavu za 3-4 mjeseca, jer glava treba biti
okrugla. To rade majke. Koja zapusti, u djeteta ce glava biti kutna ili kosa.
Bušenje uha. Nije ranije bilo ženska koje nije provrtilo uši, a sada se kod katolika i to napušta.
Dolazili su u Ramu Duvnjaci koji su u ušima imali zlatne menuše kao dugme. Objašnjavali su Ramcima da to nose zbog bolesti
ociju.
NOŠNJA KOD MUSLIMANA
1. Muška nošnja
Nošnja ramskih muslimana veoma je slicna nošnji muslimana u Visockoj Nahiji. Donje rublje kod obicnih seljaka je od konopljanog
platna, veoma grubo i jednostavno.
Ranije su svi nosili po košulji “jecermu” bez rukava, skrojenu od kupovnog cita. Preko donjeg kraja jecerme doe pojas. Preko
jecerme se nosi “fermen”, koji ima gotovo svatko, a netko nosi preko jecerme “džemadan” od cohe. U D. Rami se nosi vecinom fermen, a u
Gornjoj džemadan. Sada mjesto jecerme vecina nosi graanski prsluk. – Nekada su nošene i toke.
Zimi se oblace još povrh pomenutih haljetaka “gunjac” ili “koparan”, koji je isti kao i u okolini Sarajeva i Visokog. Na gunjcu je
zelena “graa” (ruže i drugi ukrasi od zelenog gajtana). Nekada su i kod muslimana bili bijeli koparani. Mjesto koparana sada mnogi nose
graanski prsluk.
I muslimani nose singave šalvare ili cakšire, sve istog kroja kao i u katolika. Cakšire ispod koljena se podvezuju “podvezama” (tkanim
na tkacku dašcicu). Više se ne nose “šarvale” i uz njih “tozluci”. Ramske šalvare se razlikuju od šalvara u Skopljaka po tome što je u Skopljaka
crvena optoka, a u Rami se šalvare šaraju bijelim koncem. Tozluci u Gornjoj Rami su crni, a u Donjoj crveni.

Opasuju se vunenim pojasom, koji je u vecine zelen; u ostalih crven.
U Gornjoj Rami se nose bijele carape (“corape” s kukcima, a u Donjoj carape “rudaši” (vrta pletiva). Po carapama se nose bozavci.
Vecinom se nose opanci “oputnjaši”, koje seljaci sami prave, i to rade muškarci.

The post Narodne nošnje u Rami i okolici appeared first on Narodni.NET.

Odjeća se izrađuje od domaćeg prtenog platna, a gornji haljeci od sukna. I platno i sukno je veoma grubo i jednostavno.
Kudeljno vlakno se vadi iz stabiljke pomocu “stupe” koja ima četiri zlijeba. Kazu: “nabijati konoplju”.

Rad oko vune je i u prozorskom kraju uglavnom zenski posao. Osim u Doljanima, u ostalom dijelu Rame muslimani muskarci, narocito cobani, pletu carape i za to sami predu i vunu. Ali, muskarci ne predu na preslicu nego vunu omotaju oko lijeve ruke i desnom predu “na vito”.

Svaka kuca ima “stan” za tkanje, na kome se tkaju platno i sukno. Platno tkaju od kudelje ili kudelju potkivaju pamukom ili kucinom (otpadak, losija vrsta konopljanog vlakna). Po većim kucama imaju i dva stana.

“Struka” (uzica) se plete od osam upredenih konaca a uz pomoc preslice.

Praznicki haljeci se ukrasavaju cohom i novcima. Ranije su kupovali gotove samo fesove i kaise, a u novije vrijeme i cipele. Glavne sirovine za izradu odjece se dobivaju od ovaca.

U vrijeme turske okupacije muslimani mjestani nisu dopustali katolicima da nose odijelo od boljih materijala i u svijetlim bojama i na taj nacin su znatno utjecali na nosnju. Jedna predaja kaze: “Kad je jedan katolik od Uzdola bio obukao crveni dzemadan, umalo da ga Turci nisu ubili.”

Prozor je poznat kao mjesto gdje se izradjuju cilimi. Izradjuju ih muslimanske zene, i to u samom Prozoru.

Kod muslimanskih zena bilo je veza i svilom i zlatom. Glavni ornamentalni motivi su vegetabilni i metalno posuđe.

Od oko 1930. bilo je uvedeno da muslimanske i katolicke djevojke idu uciti vesti kod muslimanskih zena u Kopcicima. Banska je uprava davala posebni materijal i otkupljivala izradjevine. Vezlo se i po motivima sa strane.

Muskarci su obicno tkali sarene podveze na tzv. “stancicu” ili “malom stanu”, tkackoj dasćici, ali to rade i zene. Kroz rupice na stancicu ide modra osnova, koja se potkiva crvenom. Rukom se promece potka, prstom sablja, a stancic se dize gore i dolje.

Katolička nosnja

1. Muska nosnja

a) U starije vrijeme – kao što je već spomenuto, nekada su sukneni haljeci bili bijeli.

Oko kape na glavi najprije su ljudi nosili bijele salove, a poslije i crne, i po tome su se poznavali Ramljaci u tursko vrijeme. Kažu, u Gornjoj Rami, da je crvene šalove uveo stari Zane, kada je dosao i poceo se baviti bojenjem. 1931. samo je jos jedan starac u Rumbocima nosio crni sal. Na Uzdolu prvi crveni sal nosio je Tomo Stojanovic, a njegova zena prva je obukla curak. Kada je umro, salom su ga pokrili i tako nosili na groblje.

Stariji ljudi iz Rame su mi pričali kako je bilo u proslosti, pa i sve do pred prvi svjetski rat, drvenih opanaka. Opanak bi se izdubio od komada drveta. Na sredini je bio prerezan da se može pregibati.

Opći je bio običaj da se nose percini, duga kosa do vrata. Nosili su ih i katolici i muslimani do pod kraj 19. stoljeca. Starac Kudusic u Jaklicima nosio je kiku do vrata i 1931. I Ante Topic iz D. Vlasti nosio je (1932) percin: bio ga je obrijao pa ga opet pustio, jer ga je boljela glava. I Stipan Meter iz Podbora (star 60 godina) nosio ga je (1932).

Ukoliko je percin bio duzi, utoliko je to bila veca dika. Pozadi je pravi percin pleten i spustan niz ledja. Sprijeda je nosen rascesljan “mali percin”. Momku bi cesljala percin mati ili sestra, a ozenjenom njegova zena.

Priča se kako je pok. Stipo Zelenika (s Uzdola) davao tri dukata da mu ne sijeku percin kad je dosao u austrijsku vojsku, a neka žena “risjanka” mu je nudila da joj proda perčin za pet dukata, da ga uplete u svoju kosu. A on je odsjeceni percin poslao kuci: nije htio da joj ga proda, da ne bi ona njega, Stipana, mogla ucarati. Prica se kako se opasno moglo “ucarati” kosom. Kad je Austrija okupirala Bosnu (1878), pod klanicom Pavla Zelenike našle su se tri pletenice i u tijeku godine dana umrlo je iz kuce jedanaestero, a ostalo samo troje celjadi. Natjerali su ga bili da premjesti kucu, ali ni to nije pomoglo. Sve se to pripisuje utjecaju caranja.

Kod katolika uopće nije bio običaj da se nosi brada. Matan Samardzija s Uzdola bio se okladio za dukat da će pustiti bradu i nosio ju je godinu dana. Ante Ivanović s Ustirame bio je kod fratara. Boljela ga je glava pa se zavjetovao i pustio bradu na godinu dana. To su jedina dvojica katolika u Rami za koje se zna da su nosili bradu.

Priča se u D. Rami kako je Nikola Sindik iz Gnojnice kod Mostara bio opsovao bradu nekom muslimanu i zato bio kaznjen. Onda je i on za inat pustio bradu, kada već brada ima toliku cast!

B) Sadašnja nošnja 

– Muskarci nose do tijela i ljeti i zimi “gace” i “kosulju” od domaceg platna. Gace se prave od jednostavnog konopljanog ili pamucnog platna. Nogavice su im srazmjerno uske i dopiru do sredine listova. Ranije su košulje pravljene samo od cistog kudeljnog platna, a u novije vrijeme i od miješanog. Ako je i osnova i potka od kudelje (“kudilje”), takvo platno se zove “postav”. (Još prostije platno naziva se kucinom). “Melez” je platno u kog je osnova od kudelje, a potka od pamuka. “Uzvod” je platno u kog je osnova od pomiješane kudelje i pamuka, a potka je od pamuka. Ranije su kosulje imale dugačke i široke rukave; u G. Rami na kosuljama nije bilo jaka, a u D. Rami ih je bilo oduvijek. Sada se nose vecinom kosulje sa pokupljenim rukavima, “na svrzace” ali bez manseta.

“Ogrica” (jaka) je uspravna i visoka 2-5 cm i po ivicama je  “kerana” ili je je po povrsini “krizicana” (vez u obliku kriza). “Misna kosulja”, u kojoj se ide k misi, ljepse je gradjena: rukavi su joj od uzvoda i ukrasena je bobcima (zrnima) na prsima, oko ogrice i oko rukava. Kosulja se uvijek uvlaci u gace.

Ljeti idu na rad samo u gacama i kosulji i opasani pojasom (“pas”), a preko njega jos i koznim “kaisem”. Pojas je boje trule visnje. Za pojas se obicno zadjene lula, kutija s duhanom, nož i šibica. Ranije su po vunenom pojasu nosili “bensilaj” (listove) kojeg je zamijenio skromni kais. Rijetki su pojedinci koji su nosili bensilaj u vrijeme mog boravka u Rami. Pod utjecajem Hercegovaca, poslije prvog svjetskog rata pocele su se nositi sarene “kapice”.

I ljeti i zimi se jos nosi po gornjem tijelu a preko košulje “anterija” ili “curdija”. Anterija se kroji od platna. Lice joj je od boljeg platna, “meleza”, a postavi se u “potunom” amerikankom. Nema rukava. Njeni su dijelovi: “ledja”, “poramenice” (otvori za ruke), i “niz cidra” (prednji dijelovi). Optocena je bijelim gajtanom. Kada se sasije, izradi se na njoj ukras “cesma” (“cesmanje”): navezu se malo ukrasi sprijeda bijelim i crvenim koncem pomocu igle. “Misna anterija” se razlikuje od obicne po tome sto je ljepse izradjena i više ukrasena. Na anteriji ima vezenih krizica i tocno na ledjima. Osobit ukras na anteriji su “kite” od crvene predje, i to po tri sa svake strane, a na ivici gdje se spajaju prednji i zadnji dio anterije: jedna je odmah ispod otvora za ruku, druga na sredini a treca na kraju te ivice. Anterija obicno pada preko pojasa, a zimi joj se donji kraj mece pod pojas. Neki nose zimi ispod anterije “dzemadan” od cohe ili sukna koji se kupuje gotov u ducanu. Bez rukava je a na prsima se preklapa. Istog kroja je kao anterija je i “curdija”, ali se kroji od sukna. Ima ih bijelih i crnih. Bilo da je bijela bilo da je crna, optace se crvenom “strukom” (predjom). Ljeti se nosi prebacena preko jednog ramena, a navlaci se samo u slucaju potrebe. Zimi se nosi redovno preko anterije. Kao i anterije, tako i curdije kroje i siju zene kod kuca. U G. Rami se nose vise bijele, a u Donjoj Rami crne curdije. Klini na curdiji u G. Rami mogu se presamititi na prsima. (Curdija se u Fojnici zove dzoka).

Na ponekom muskarcu se vidi crn cohani fermen.

Preko curdije oblači se zimi “koparan”, kako ga zovu u Gornjoj, a “gunjac” kako ga zovu u Donjoj Rami. I u G. i u D. Rami taj je haljetak od crnog sukna u cetiri niti. Nekada je koparan u G. Rami nosen dug do koljena, sada do sredine stegana, a u D. Rami je znatno kraci: samo do pod pojas. Haljetak ima rukave. Na rukavima mogu biti “kite” od crvene predje, i to na tri mjesta ili samo na kraju. U staro vrijeme bilo je toga vise. Pesevi mu se ne napinju na prsima. Gunjac u D. Rami se ukrasava crvenim gajtanom, od kojeg se prave i ruze po gunjcu.

Ni ljeti se k misi ne ide u samim gacama, osim tko ima lijepe gace, nego se obuku i “salvare”, koje se u D. Rami nose stalno, a ljeti po potrebi. Salvare su “crne” (singave, prirodna boja vune mrkih ovaca), od sukna u dvije niti. Nogavice od salvara padaju po tozlucima. Po savu s unutarnje strane nogavica i po donjoj ivici nogavica vise bijele ili crvene i bijele kite od predje.  Po donjem rubu nogavica provuceno je nekoliko redova (najmanje dva) bijelog konca. To su “kola”. Ili, po ivicama salvara su izvezeni bijeli krizici, uopste mnogi ornamenti sa raznim kombinacijama krizeva. Dok u G. Rami ljeti idu u gacama ili u singavim salvarama, zimi nose bijele ili crne suknene caksire. Te caksire su samo malo optocene crvenom “strukom” (sirodom), koju takodjer same zene proizvode. Nogavice su od koljena nadole sasvim uske. Caksire imaju sa strana dva dzepa za ruke.

Ranije su svitnjaci na krajevima bili kiceni, pa su ti krajevi spustani sprijeda da se vide. Pojasom ce se pokriti gornja ivica salvara odnosno caksira.

Na noge se navlace najprije “corape na kovcaluk”, a na listove stavljaju “tozluci”. Carape su vunene i dopiru do sredine listova. Kod katolika su carape vise bijele sa crnim sarama (krizevi i sl.), dok su kod muslimana vecinom takodjer bijele ali sa crvenim sarama bez krizeva. Za izvodjenje sara na carapama kazu “klicat”. Zimi navlace preko carapa još i “terluke” i “bozavce”. Bozavci su od crne vune i sezu do vise “koscice” (canka na nozi), a terluci su kraci (isto sto i priglavci u Srednjoj Bosni) i bijeli su sa vezenim crvenim sarama. Bozavci mogu biti “veliki” ili “mali” tj. kraci (do clanaka) ili viši (do iznad clanaka). U opanke se podlažu “obojci”.

Tozluci se prave od crnog sukna, optoceni crvenom strukom. Vidjaju se i crveni tozluci. Nose se uz salvare. Maldji nose, u novije vrijeme, mjesto tozluka crne carape do pod koljena. To su primili od Hercegovaca.

Ranije su nošeni obicno oputni opanci, a bilo je i drvenih. Oputne opanke pravi sami sobom od koze koju kupe ili sami pripreme kozu za to. U novije vrijeme, u periodu izmedju dva svjetska rata, poceli su se nositi i opanke od gume. Nose i “kundure”, grube polucipele, pa i duboke cipele, vojnicke ili radnicke.

Na glavi se nosi fes, i to je starija kapa. Mladji nose samo fes, crven ili crn, vecinom crn. Ranije su momci nosili ispod fesa bijelu nakeranu kapu. Momci i sada nose na fesovima kite sa bobcima i sl. Stariji omotaju oko fesa još i bijelu krpu ili crveni šal. Kada je vrućina, onda samo omotaju  tu “krpu” oko glave. Sale ne može svako da kupi, pa nosi bijelu krpu. Kupovni crveni sal zovu u G. Rami  “krmez”. Ranije su bili crni salovi. Dva su načina obavljanja sala: “u kolac”, kad se lijepo savije jedan uvijen red pa po njemu drugi, i “na plose”; sal se previje po dužini na četvero i onda obavije. Mnogi mladji nose sada kackete, a nose se i šeširi. U Sovicima i Doljanima nose i crne subare, a i po Rami, možda pod utjecajem iz Hercegovine.”

Zimi se nosi i “kaban”, krojena od sukna, koje je pola od vune a pola od kostrijeti (i valjano). Duga je do zemlje, široka, nema rukava. Obično ima “kokuljicu”, ali može i bez nje. Većinom je “zelene”  (tamnosive) boje. Ima sprijeda proreze za ruke. Sada već ni čobani nemaju kabanicu nego u običnom odijelu idu i po kiši.

Zimi svi nose vunene rukavice na kojima je samo palac odvojen. Sarene podveze za cakšire tkaju zene na male rucne stanove (tkacku dascicu).Mnogi muskarci jos nose na kaisu “cantre” u kojima su ranije noseni fiseci.

Kada se ide kuda, hrana i druge stvari se nose u torbi. Obicnim danom se nosi u Donjoj Rami vunena torba, u kojoj preovladava crvena boja, a u G. Rami se nosi torba “strunjavica” (od kostrijeti). Kad se ide k misi ili u varos Prozor, nosi se “sarpelj” ili “dzuzdan”. Sarpelj je kozna torba bez poklopca, cije se nosenje napušta, a sve više se širi dzuzdan, kozna torba sa poklopcem, saracki rad iz Visokog (a u Srednjoj Bosni to zovu sarpelj). Prvi je Jozo Glibo iz Kovaceva Polja ponio dzuzdan početkom 20. stoljeca, a sada (1931) ga ima gotovo svatko.

Dio muske nosnje su i lule, koje se kupuju u Imotskom. Po proizvodjacu ih zovu “djuzelke”. Mnogi ih i sada nose sa sobom, zadjenute za pojas ili za ledja.

Kada su u zalosti, muskarci ne nose kicene kosulje i izvrcu gornje suknene haljetke.

Nema stocica za sjedenje u crkvi kao u selima oko samostana u Kraljevoj Sutjesci.

Muska djeca nose iste dijelove odjela kao i odrasli samo bez pojasa, ali se opasuju kaisem.

2. Zenska nošnja

Zenska odjeca u Gornjoj Rami je u potpunosti domaci proizvod, a u D. Rami kupuju gotove jecerme od terzija u varosi. Ima i drugih razlika. Po selima Uzdolske zupe ta nosnja je mjesovita: ima gornjoramskih i donjoramskih elemenata.

Kosulja u Gornjoj Rami je toliko duga, da sasvim pokriva gace, a u D. Rami su i same nogavice od gaca spustene duze, te vire ispod kosulje. Donji dio nogavica je saren, osobito u djevojaka; to su “nameci”.

Rukavi na kosulji su siroki. “Ogrica” na kosulji je visoka svega oko 1 cm i sva je isarana. Sapinje se na puce ili sa “spiodom” (iglom s velikom glavom). Kosulja u zena “krizicima se” samo malo oko razreza a djevojke vezu i “cesmaju” vise njedra. To cesmanje je odnedavno.”Krizicanje” je vez vunenim koncem u boji na kosuljama i na gacama. “Cesmanje” je bijeli vez po kosulji i po platnenoj anteriji, i to samo na prsima, a ivice se ukrasavaju keranjem. Od skora zenske kosulje kod katolika imaju odozdo 20-30 cm siroke vezene bordure.

Po kosulji dodje  vunen “pregnjac” (G. Rama) ili “prganj” (D. Rama) ili “pregac” (Uzdol) s uzicama, koje sluze i mjesto pojasa, ali se uzice vezuju tako da pregnjac bude 5-10 cm ispod pojasa uzice. Pregnjac se tka od bijele osnove i crvene potke, ali tako da se osnova ne vidi. Dosta je sirok, ali u Donjoj Rami kraci i uzi nego u Gornjoj. Razlikuju se “misni” i “kucni pregnjac”. “Misni ima “cenare”, a pruge u drugoj boji. Kad se ide k misi, onda niz pregnjač vise dvije kozne “terkije”, a na kraju terkija su praljak, nozic i kljucic od sanduka, a po njima su metalne “pule”. “Praljak” je gvozdeni siljak kojim se prave rupe na opancima za oputu.

Neki put zena stavlja pregacu pozadi: tako radi kad ima menstruaciju, pa da se ne vidi kako joj je isprljana košulja. To samo u Gornjoj Rami.

Za razliku od zena, djevojke se opasaju pojasom s pavtama i medju “sojke” (tkanice). Sojku nosi i mlada zena. Pojas sa pavtama nosi i mlada dok ne rodi prvo dijete.

Po gornjem tijelu, a preko kosulje, ljeti zena nista i ne oblaci kad je kod kuce. Kad ide k misi stavlja bijelu ili crnu “curdiju” bez rukava, od valjanog sukna. Curdija je duga do ispod koljena. U ramenima je dosta siroka. Prvi klini sprijeda dodju jedan preko drugog. Optocena je crvenom “strukom”, kod bogatijih i strukom i crvenom cohom, slično kao u Dalmaciji. Curdija se ukrašava jos i privjesima od cohe, vezom u boji, sljokicama pa i “grlicama” (novcima). Grlice nose samo mlade. Takve “gradjene” curdije nose djevojke i mlade samo u G. Rami, a u Donjoj Rami curdija nema ukrasa cohom.

U Doljanima djevojke nose bijele curdije, a kad djevojka ponese crnu curdiju, to je znak da je spremna za udaju.

Zimi zene u G. Rami nose po kosulji, a ispod curdije, bijelu “aljinu” od sukna, koja je duza od curdije i ima rukave. To je, kako kazu, zimska “roba”. Na rukavima sa vanjske strane a na krajevima su kapci od istog sukna ili od cohe. U Donjoj Rami nema haljine, ali ima kratkih bijelih curdija, kojih nema u Gornjoj Rami.

I katolicke zene zimi, kad odlaze stoci dalje od kuce, oblače muske salvare.

Zenske carape su “klicani” ili “isklicani corapi”. Nose se bijele “pape” u kojih je glic crven sa gustim ornamentima; po sredini ima “biline”, bijele pruge, a i gornja ivica je bijela. Zimi zene nose samo kratke bozavce, koji su jednaki kao i za muskarce.

Kosu jednako splecu i djevojke i zene. Posto razdijele kosu “usucu” je pa spletu u pletenice. Uplecu svileni upletnjak. Kad se “burece” djevojke spustaju pletenice niz ledja, a inace ih zaviju oko glave.

Djevojcice nose po kosi samo fes, a djevojka, kada se pocne “zacurivati” i “bureciti” (od oko 17 god.) i stavljati na sebe “kitnju” (nakit), stavlja na glavu najprije bijelu kapu, a po njoj crven fes, nizak a sirok. Ispod bijele kape se prisije gajtan, spleten od konjske dlake, tako da ispod fesa viri taj gajtan i samo malo od bijele kape. Djevojka na udaju nosi sprijeda na fesu prisiven srebrni novac (tada pocinje nositi novac i na curdiji). Preko fesa se stavlja “krpa”, koja je sarena (vezena). Stavlja se ovako: pošto se jedan kraj presavije, taj kraci kraj se stavi na glavu tako da bude ispod duzeg i onda se rogovi sa strane prebace na teme. Krpe su jednake kod djevojaka i mladih zena. U starijih zena je manje sara na krpi, a u udovica su krpe sasvim bijele. Tako je u G. Rami.

Svaka djevojka i zena ispod brade ima “pobrnjik”, koji drzi kapu.

Djevojke u D. Rami imaju nesto drugaciju nosnju na glavi. One nose “djevojacku kapu”; fes na kom su sprijeda dvije uspravne kite od perja. I ranije i sada je perje paunovo, ali moze biti i kokosje i purece perje obojeno u crveno.

Cim se uda, zena ne nosi vise fes nego nosi “pocelicu” po bijeloj kapi. Pocelica je od grubog platna i siroka do jednog pedlja. Pošto se naveze, presavije se po pola pa se sasiju ivice na onoj strani koja će doći na potiljak. Ranije su se vezle svilom, a pošto je svila skupa, vezu se i rudom. Veze se samo onaj dio koji ce se vidjeti ispod cembera, a cember se utvrdjuje iglama. Ako je pocelica vezena rudom, zove se “rudenjaca”. “Zlataraca” je pocelica vezena zlatom. Sare na pocelici su: “vodica” sredinom, a ostalo “krizici”, “cvitovi” i “grane”. Pocelica je u D. Rami nešto viša nego u Gornjoj. Pocelica se namijesta ovako: uzme se dio starog fesa na koji prisiju iznutra “tukur” ili “tokur” ili “koljut”, oko dva prsta širok drveni obruc. Pocelica se veze na tu kapu. Koja žena ima dukata prisije ih po ivici kape tako da budu na čelu ispod pocelice. Poćelica u Uzdolskoj zupi odnosno kolut, je visoka (u Rami niska i zanijeta natrag). Kad se stavi na glavu, odozgor se sve pokrije krpom. Krpa koja se nosi kod kuce je bijela, a za izlazak, kad se ide k misi, sarena. S krajeva joj vise kitice. Krpa u G. Rami je domace tkanje “u velike nite”. U Uzdolskoj zupi vidjaju se krpe kao gornjoramske, ali vecinom potpuno bjiele domace ili kupovne. Žene u D. Rami uvijek nose kupovnu bijelu maramu i zovu je “cember”. Velicine je oko 1×1 m. Ta krpa, odnosno cember, u G. Rami pokriva samo ramena a u Donjoj Rami je duza.

Pocelica se vezuje ispod brade “pobrnjikom”. U G. Rami to je obican gajtan za radni dan, a kicen gajtan kad se ide k misi. U Donjoj Rami je pobrnjik sirok i sastoji se od nizova bobaka u boji.

Sada (1935) u Doljanima samo jedna djevojka, Delfa Matic, izrađuje pocelice. Ona ih prodaje ili samo naplacuje trud, ako musterija donese sav materijal.

Muslimanke ne nose pocelice.

Udovice u Gornjoj Rami nose potpuno bijelu krpu umjesto pocelice: to je “udovicka kapa” ili “bijela pocelica”. A u D. Rami spustaju bijeli cember tako da sasvim pokrije pocelicu. Nekada je krpa u svih zena bila bijela ili sam vrlo malo ukrasa, a sada u vecem dijelu prozorskog kraja bijele krpe nose samo udovice (radnim danom i ostale zene). U istocnom dijelu Rame udovice nose crvenu krpu. Odnedavno se nose sarane kape.

Ornamenti na krpi i uopce platnu su u ogromnoj vecini (i 95%) u boji trule visnje, kako u pogledu na broj lica koja imaju sare u tim bojama, tako i u pogledu na udio te boje u cjelokupnoj ornamentalnoj povrsini. Ta boja dobiva se od jasenove kore. Pored te boje javljaju se crvena i zuta. 19. srpnja 1931. na Scitu, kod crkve, samo je jedna zena imala vez u otvoreno-crvenoj boji. Kod mladjih zena vez je narocito natrpan bojom trule visnje, a kod zena srednjih godina ornamenti su raznovrsniji, boje su vecinom geometrijski (“na kutije”). Rijetko se vide stilizirane gradje. To je otuda što se sve radi mehanički na razboju.

Djevojka ne nosi prsten s kamenom nego jedino viticu (jednostavnu burmu), a prsten s kamenom nosit ce tek posto se uda i dobije ga od kuma, kad bude dovedena u novu kucu.

Pored iznijetih podataka o udovickoj nosnji, i zene u zalosti uopce kad se “se poruse” ili kad “ruse”, nose izvracenu curdiju, kao sto i muskarci izvrcu suknene haljetke.

U G. Rami sam slušao da je bilo toga, ali poodavno, da su katoličke žene nosile “zar” (veo preko lica), kao i muslimanke.

Muslimanska nošnja

1. Muška nošnja

Nosnja prozorskih muslimana veoma je slicna nosnji muslimana u Visockoj Nahiji. Donje rublje kod obicnih seljaka je od konopljanog platna, veoma grubo i jednostavno.

Ranije su svi nosili po kosulji “jecermu” bez rukava, skrojenu od kupovnog cita. Preko donjeg kraja jecerme dodje pojas. Preko jecerme se nosi “fermen”, koji ima gotovo svatko, a netko nosi preko jecerme “dzemadan” od cohe. U D. Rami se nosi vecinom fermen, a u Gornjoj dzemadan. Sada mjesto jecerme vecina nosi gradjanski prsluk. – Nekada su nosene i toke.

Zimi se oblace jos povrh pomenutih haljetaka “gunjac” ili “koparan”, koji je isti kao i u okolini Sarajeva i Visokog. Na gunjcu je zelena “gradja” (ruze i drugi ukrasi od zelenog gajtana). Nekada su i kod muslimana bili bijeli koparani. Mjesto koparana sada mnogi nose gradjanski prsluk.

I muslimani nose singave salvare ili caksire, sve istog kroja kao i u katolika. Caksire ispod koljena se podvezuju “podvezama” (tkanim na tkacku dascicu). Više se ne nose “sarvale” i uz njih “tozluci”. Ramske salvare se razlikuju od salvara u Skopljaka po tome što je u Skopljaka crvena optoka, a u Rami se salvare saraju bijelim koncem. Tozluci u Gornjoj Rami su crni, a u Donjoj crveni.

Opasuju se vunenim pojasom, koji je u vecine zelen; u ostalih crven.

U Gornjoj Rami se nose bijele carape (“corape” s kukcima, a u Donjoj carape “rudasi” (vrta pletiva). Po carapama se nose bozavci.

Vecinom se nose opanci “oputnjasi”, koje seljaci sami prave, i to rade muskarci. Bilo je i kod muslimana za vrijeme I. svjetskog rata da se nose opanci od orahova drveta, a po Neretvi treba da je toga dosta bilo i 1933.

Nekada su i muslimani nosili percine. Muharembeg Agic iz Kopcica nosio je percin i 1931. Mladji nose na glavi samo crveni fes, a starci obavljaju oko fesa sarene salove.

Zimi se nose rukavice kao i kod katolika. Putnici i cobani nose zimi povrh ostale odjece “kaban” kao i kod katolika.

2. Ženska nošnja

Prvo sto pada u oci kod muslimanskih zena na selima je da se u mnogim selima ne kriju i da su slobodne u kretanju i ophodjenju. Redovno kriju lice muslimanke u Prozoru i begovskim selima Kopcicima i Dugama, koje se inače ugledaju u svemu na život muslimanki u vecim varosima. Kriju lice muslimanke u selima Slatini, Ustirami, Lizopercima, Grevicima, Toscanici, Ljubuncima, Herama i Kutima. Neke se kriju, a neke ne kriju u Varvari, Ravnici, Sovicima i Doljanima. Ne kriju se u selima Parcanima, Kleku, Gorici, Donjim Visnjanima, Lapsunju, Slimcu i Druzinovicima. Sakrivanje se uvodilo pod uticajima iz varosi. Tako npr. u Doljanima su se krile od ranije samo žene od Grcica (koje su ogranak od Grcica u Prozoru), a poslije prvog svjetskg rata pocele su se kriti i zene iz drugih kuca. Tako isto i u Sovicima, gdje su se od ranije krile samo zene Begica.

Karakteristican haljetak muslimanskih zena je dugacka kosulja, preko koje se opasuju sarenima vunenim pojasom sa bademastim paftama ili se opasuju obicnom uzicom. Preko ljeta zene nisu nosile gace. Krajevi nogavica su sareni. Po kosulji su nosile, prije nego sto je uslo u obicaj nosenje dimija, “pregace”, koje su bile “crvene”, kakve su i sada u katolickih zena. Više nema pregaca.

Od starine se nosi “jecerma”.

Uporedo s uvodjenjem nosenja obicaja da zenske kriju lice islo je i uvodjenje nosenja “dimija”, karakteristicnog haljetka muslimanske zenske nosnje u Bosni, prvenstveno varoske. Ali, dimije su prihvacene i u selima gdje se inace zenske ne kriju, npr. u Gorici. Ipak, njihovo nosenje tridesetih godina nije bilo opste. Dimije se kroje od tankih kupovnih tkanina raznih boja.

Zimi i kad je rdjavo vrijeme, muslimanske zene nose suknene salvare kao i muškarci. Istog su kroja i kod muslimana i kod katolika.

Veoma je u obicaju da muslimanke boje kosu kanom. To rade i djevojcice. Muslimanske zene nose po dvije pletenice spustene niz ledja. Žene nose na glavi mali fes, oko njega krpu, po njoj dukate i onda sve pokriju drugom krpom odnosno sarenom kupovnom maramom obicno crvene ili visnjeve boje (samija). Mjesto samije djevojka nosi na glavi nakit od novca i spustenu crvenu “spurliju” niz ledja.

Kad zenske odlaze kuda, ogrnu se “boscom” od bijelog platna.

The post Bosanske narodne nošnje i izrada appeared first on Narodni.NET.