Lako je menadžirati u turizmu u Dubrovniku, Hvaru, Bolu…, ali ‘aj ti dovedi goste u jedan Vrgorac gdje mora nema, a ni otočića na vidiku. Prvi je u tome bio Prvan, ne vojvoda koji je davno ugostio Alberta Fortisa na putu po Dalmaciji, već njegov potomak Zvonko što se u Vrgorcu usudio napraviti i hotel, i etno-selo Kokorići, a o kojem su, to znate vi što redovito kupujete novine, ispisane štorije. A tko je danas na konaku u hotelu „Prvan“ četrdeset kilometara od mora?

Poslovni ljudi iz Bosne, Albanije, sa svih strana, koji su shvatili da nudim isto što i oni na Makarskom primorju, a jeftiniji sam – reći će nam gazda nakon što je zalutaloga gosta iz Španjolske uputio kuda krenuti za Hercegovinu.

‘Učin vrancuski’

Prolaze ovuda za Međugorje ili dolje prema Makarskoj – objašnjava nam Pervan, koji će sada, kad je autocesta povezala Split i Vrgorac na pedeset minuta vožnje, šansu tražiti za svoje Kokoriće do kojih je također dovijugala nova cesta. Tamo nas je dočekala majka mu Desa Pervan.

– Sinko moj, učin ti ja i vrancuski – smije se baka koja dobro zna odakle im dolazi najviše gostiju. Francuzi su nas uvrstili u poznati vodič „Guide routard“ koji rado čitaju svi gosti koji vole prirodu, etno i avanturistički turizam. Oni vam sve obilaze pješice, pa je ovo za njih prava destinacija – kaže Bajalo koja je petnaest godina živjela u Belgiji, a onda se odlučila vratiti u Vrgorac i udariti temelje turizmu prije nego što Dalmatina Zabiokovlje ne poveže s Europom.

Neli je, zapravo, nastavila tamo gdje je nekada davno stalo „Društvo za poljepšavanje varoši Vrgorac“ ili ti preteča lokalnog HTZ-a. I uspjela je. Polako niču seoska domaćinstva na kojima gosti uživaju u domaćoj spizi i neponovljivom ambijentu stare Dalmacije, obnavljaju se kamene kuće, a ispred njih grade šminkerski bazeni. Putniku koji stiže iz robotiziranog svijeta, sve te konobe koje su postale nalik muzejima alata i namještaja što su ih koristili preci još u doba dok su se po gudurama naganjali s Turcima, jako su zanimljive.
Temelji turizma
– Osam godina se mi ovim bavimo. Slušajte, ne može se od toga još živjeti, to dođe kao neka mala nadopuna, ali ljudi dolaze; Amerikanci, nešto manje ove godine Francuzi… Možemo ugostiti do trideset osoba, može se kod nas i prespavati – pričaju nam Dragica i Željko Borovac dok kušamo njihove delicije: poznati vrgorački pršut, sir i pomidore koje su toliko slatke da tek kad ih ovdje pojedeš shvatiš zašto se ubrajaju u voće, a ne kako to mi pogrešno mislimo – u povrće.

Naša vodička Neli na obiteljskom gospodarstvu Borovac, odakle puca famozan pogled na povijesnu Gradinu, često drži prezentacije za znatiželjne turističke agente.

Mi smo udarili temelje turističkoj priči: za Vrgorac se danas zna po Tinu Ujeviću, Biklijadi, vrgoračkim jagodama i Kokorićima, ali i Velikom Godinju gdje u subotu imamo školu klesanja kamena, a što je kamen značio u graditeljskoj tradiciji ovoga kraja baš se da prepoznati tu na licu mjesta – veli Kornelija, koja je, dakle, napravila sve da i ovdje poteče turistička rijeka, ali rukavce bi morali izdubiti sami ugostitelji, hotelijeri, vlasnici seoskih domaćinstava i obrta…

Na njima je sada inicijativa. Oni moraju tražiti agencije koje će ovdje prodavati aranžmane – izlete iz Makarskog primorja i Splita, pa voditi goste vinskim putima ili ih voziti trupicama koje su također dio tradicije ovoga kraja čija polja zimi naplavi voda – sjajna je direktorica, vidi se da je dala sve od sebe da turizam u Vrgorcu promoli glavu.

Naš Stipe Božić nam je upravo završio film o Vrgorcu, a u Tinovoj rodnoj kuli vidjet ćete i sve naše suvenire: vrgoračke jagode, kape… – pokazuje nam Kornelija da Vrgorčani ni u čemu ne zaostaju za rođacima iz Primorja kad su uspomene s putovanja u pitanju.

I u Tinovoj se kuli da osjetiti dah prohujalog vremena: tkalački stan, starinski krevet i kolijevka, jedna zanimljiva Ujevićeva slika iz srednjih godina s brčićima…, dokaz su da Vrgorac ima što ispričati, i da je šteta klince ne posjesti u auto, provozati se Dalmatinom koja na ovoj dionici počiva na spektakularnim nadvožnjacima i mostovima, pa napraviti izlet za pamćenje – bikliti, jašiti konje, mastiti se sirom i pršutom ili pedalirati okolo ako vas već kolestorol muči, pa vam i nije do prave spize.

Donosi: Slobodna Dalmacija

The post Zaboravljena sela Dalmatinske zagore -Vrgorac- appeared first on Narodni.NET.