Djevojke su pjevale mladićima:

»Študi, dragi, što ništa ne’madeš

Kad mi gangu zapivati znadeš.«

ili:

»Moj dragane, budi barabica

Neka ti je kuća slamarica.«

Idealna djevojka morala je biti kršna, razvijena i sposobna za svaki posao, a u licu bijela i prilivena svježim rumenilom, oči i kosa morali su se naročito isticati1 svojim čarima. Od duševnih osobina trebala je posjedovati: čednost, stid, razboritost, lijep govor i uvijek smiješak na usnama. Osim toga, morala je da ima smisla za urednost u odijevanju, ali se istodobno gledalo iz kakve je kuće i kakvi su joj roditelji.

Momci su pjevali djevojkama:

»Šesna cura, šesan korak baca

Naučila liska kod ovaca.«

ili:

»Najinka se cura na me smije,

A ja momak ozgar iz Bekije.«

Iako imovno stanje nije bilo nikada odlučujuće ni za momka ni za djevojku, rijetko se zagledao momak iz bogatije kuće u siromašnu djevojku, a isto tako i djevojka iz bogatije kuće malo je zadržavala svoj pogled na nekom siromašku.

The post Momci i djevojke nekadašnjih zaboravljenih vremena appeared first on Narodni.NET.

Tako se i u Istri susreću dva modaliteta muške nošnje, kojima osnovni naglasak daje kroj hlača. U zapadnom i južnom dijelu benevreke, izrađene od bijelog sukna, dugih su nogavica, tijesno priljubljenih uz nogu, dok u središnjoj Istri brageše dopiru do pola lista i izrađene su od smeđeg sukna. Kompletu još pripadaju platnena bijela košulja te prsluk (krožet) i kratki kaput (koret) također od smeđeg sukna. Uz vunene čarape i opanke oputaše stavljali su oko gležnjeva bijele suknene gamaše. Glavu su pokrivali niskom smeđom kapom, a u zapadnoj su se Istri zimi ogrtali dugim ogrtačem bez rukava (karmižola).

Hlače (bragaše), kakve su nosili na Krku, također dopiru do pola lista, ali su s visećim središnjem dijelom, a izrađene od modroga kupovnog sukna. Takvim se krojem uklapaju u širi mediteranski krug odijevanja. Bijela je košulja (stomanja) nabrana oko vratnog izreza i bez ovratnika pa se veže uskom vrpcom, a širi rukavi stisnuti su u zapešću. Prsluk (koret) i kratki kaput (alja) od istog su materijala kao i hlače. Obuća je već posve građanskog izgleda. Poseban izgled Krčanina činila je, međutim, kapa (berita), ispletena od modre vune u obliku tuljca s kitom na kraju. Mogla je biti kraća ili je dopirala sve do ramena.

U srednjoj je Dalmaciji zamjetljivo bilo prožimanje  odjevnim stilom kakav je prevladavao u dalmatinskom zaleđu. Uz platnenu košulju koja se navlačila preko glave, hlače (gaće) bile su od smeđeg ili modrog sukna, također s uskim nogavicama, zakopčavanima uz list kopčicama, te s dvama otvorima na trbušnom dijelu. Pripadale su zimskoj garderobi, a ljeti su oblačili modre hlače od tankoga kupovnog materijala. Širok i dugačak pojas (pas), otkan bijelom i crvenom vunom, presavili su i omotali oko struka, zadjenuvši za njeg i nožić u koricama. Sukneni kaput (kaparan) bio je ukrašen usukanim vrpcama i srebrnim pucetima. Obuvali su vunene čarape (bičve), pletene kod kuće, te prepletene opanke, a imućniji su nosili kupovne cipele. Sastavni je dio odjeće bila plitka crvenkapa s resama koja je gdjegdje (Rab, Pag) smanjena tako da posve gubi funkciju pokrivala glave, postajući neka vrsta ukrasa. Tome valja pridodati i naušnicu (rećin)., nošenu u jednom uhu. Dugo se u uporabi zadržala kabanica (kaban, kapot), otkana od grube domaće vunene pređe, pa zatim valjana. Posve jednostavna kroja, sastavljena po rubu tkanine, ravnih rukava, bila je dopunjena kukuljicom, pa su je rado nosili pri ribolovu. Budući da je bila vrlo trajna, neki su otočani u šali govorili da su je prvih 20 godina nosili blagdanom, drugih 20 radnim danom, a sljedećih su se 20 godina još njome pokrivali u postelji.

U južnom jadranskom području opet se susrećemo s vrlo širokim hlačama, skupljenima u struku, pa straga nastaju bogati meki nabori. Kratke su toliko da nogavice samo pokrivaju koljena. Pojas kojim su se omatali oko struka mogao je biti od raznobojne svile ili tkan od domaće obojene vune. Pritom se upravo po boji pojasa mogla odrediti lokalna pripadnost (pa su u okolici Slanog npr. nosili zeleni pas, Stona žuti, a Konavala crn). Uz te kratke hlače na noge su stavljali dokoljenice pletene od domaće bijele vune, a preko njih su još na prednji dio stopala navlačili kratke čarape, pletene od raznobojne vune. I tu su prevladavali opanci oputaši. Osim svilenog materijala podrijetlom iz istočnog Sredozemlja, u odjeći stanovnika okolice Dubrovnika također se pojavljuju odlike odjevnoga stila iz zaleđa, primjetne osobito u slojevitosti odjeće za gornji dio tijela. Naime, na platnenu bi košulju obukli najprije prsluk (presomitaća), kojemu su se prednji dijelovi preklapali, zatim preko njega kratak kaput s rukavima (koret), a onda još jedan prsluk (fermen). Dok su u modalitetu radne odjeće ovi haljetci bili izrađeni od domaćeg sukna modre ili crne boje, blagdanski su od kupovne čohe, ukrašeni vezom, gajtanima ili pozlaćenom žicom. Kadšto su od baršuna ili svile, dopunjeni ukrasnim pucetima od srebra. I Konavljani su glavu pokrivali plitkom crvenom kapom, a u osobito svečanim zgodama zagrtali se crvenom kabanicom od domaćeg sukna s kukuljicom.

Ženska se nošnja duže zadržala u uporabi, pa se uz osnovni tip odijevanja mogu razabrati i lokalne inačice. Osnovna se shema sastoji od vunene gornje odjeće, ispod koje se vidi prsni dio i rukavi platnene košulje. Košulja može biti posve jednostavna ravna kroja s isto takvim rukavima, dugačka preko koljena, uske trake umjesto ovratnika, te uz vratni i prsni izrez vezena. Ili je kratka do pasa, ovalnoga vratnog izreza koji je ukrasno stegnut, a i rukavi su stisnuti u zapešću. Uz takvu kratku košulju nosi se platnena podsuknja. U pravilu je platneni materijal industrijskog podrijetla.

U oba slučaja košulja čini donju odjeću preko koje se oblači gornja, izrađena pretežno od tanje domaće vunene tkanine (sarza, carza). U hrvatskom jadranskom prostoru taj se gornji dio, najčešće pod imenom suknja, javlja u tri oblika. Može biti krojena u klinove, spajana od ramena do donjeg ruba (najzastupljenija u Istri) ili je od ravnih komada tkanine složena u čvrste nabore koji su u gornjem dijelu jako stisnuti, a cijelu suknju pridržavaju poramenice (Sušak, Zlarin, Korčula, Mljet, Lastovo, srednjodalmatinsko priobalje) u trećem obliku donji je dio također složen u čvrste nabore, a gornji je u obliku prsluka (Istra, Pag, Krapanj, Poljica, Dubrovačko primorje). U nekim inačicama nabori nisu toliko čvrsti, a prsluk je krojen poput steznika i opskrbljen vrpcama kojima se priteže (Krk, Cres, Vinodol).

Preko gornje suknje žene se opasuju vunenim ili svilenim pojasom. Te osnovne dijelove dopunjuju još gornjim haljetcima s rukavima ili bez njih, a nekim modalitetima pripadaju i uske pregače od kupovne tkanine (traversa). Uz pamučne čarape pletene rukom uglavnom se nose meke crvene cipele. Udane su žene glavu omatale pravokutnim komadom platna, koji je ponegdje zamijenila bijela kvadratna marama ili kupovni rubac.

Navedena osnovna shema u pojedinim dijelovima ili detaljima mnogostruko varira, čineći vrlo raznolik skup jadranske ženske odjeće. Budući da nije moguće ponuditi cjelokupni prikaz, upozorit ćemo samo na najhitnije odlike pojedinih lokalnih ili regionalnih vrsta.

U južnom se dijelu Istre suknja (modma) sastoji od gornjeg dijela u obliku prsluka te nabranih skuta koji su uz donji rub često ukrašeni bordurom od sukna u drugoj boji. Uz gornji su dio, ali samo s leđa, prišiveni i rukavi, što ih u zimsko doba navuku, dok ljeti slobodno vise niz pleća. Platnena je košulja ravna kroja i dugačka, a pojas tkan od raznobojne vune. Glavu su pokrivale manjim kvadratnim bijelim rupcem (faco rakamani) presavijenom po dijagonali i vezanim na zatiljku. Ukrašen je bijelom čipkom te kiticama na vršcima. Drugi istarski modalitet sastavljen je od klinaste suknje (gogran, modma na klinove). U ramenima uska, šireći se prema donjem rubu, mogla je biti skroz otvorena (kao kaput) ili djelomice zatvorena, pa se navlačila preko glave, a također su joj dodavali i rukave.

Na Krku i na susjednom kopnu oko Vinodola prevladavao je tip platnene košulje s ovalnim izrezom te suknja s gornjim dijelom u obliku steznika (suknja s kasom), izrađena za radni dan od domaće carze, a za svečanije zgode od tvorničke pamučne tkanine. U zimskim su prilikama, međutim, nosile tešku i topliju suknju od ovčjeg krzna s runom unutra (kotiga). Posebnost odjeće Krčanki bio je način pokrivanja glave dugačkim, relativno uskim povojem (rub). Po tome kakve je rub bio boje, kako je bio na glavi složen, a posebice kako su mu bili prebačeni okrajci, moglo se razabrati je li riječ o udovici ili udanoj osobi, ženi u tuzi za bližim ili daljnjim rođakom.

The post Odjeća i razvoj narodne nošnje u Dalmaciji i okolici appeared first on Narodni.NET.

Muška nošnja iz Oštre Luke kraj Orašja bila je u vlasništvu Jele Delić, rođ. Knežević. Naslijedila ju je u obitelji svoga muža. Brat njezina muža, Tunjo Delić rođen 1919. godine, obolio je još kao mladić. Pri kraju njegova zemaljskog života otac Tunjo i majka Manda htjeli su udovoljiti svakoj želji. Jedna od posljednjih želja bila je obući odijelo kakvo su nosili bogati momci i u njemu otići u crkvu. Roditelji su mu kupili odijelo koje je za njih bilo preskupo. Tunjo je umro u dvadeset šestoj godini i samo je jednom jednom obukao to odijelo. Ono je sada dio ove zbirke. U Zoviku kraj Brčkog susreo sam baku Maru Andrić r. Tunjić. S ponosom mi je pokazala ruho koje je dobila pri prošnji 1946. godine. Naime, u tom je kraju običaj da svekar pri prošni dariva nevjestu dijelom ili cijelom narodnom nošnjom. I to je ruho danas dio naše zbirke.

Najtužnije iskustvo doživio sam u selu Ivanjska kraj Banje Luke, kojemu su valjda hoteći izbrisati spomen na njegovu povijest, nakon posljednjega rata oduzeli i ime. Oitšli su prijeratni stanovnici – Hrvati, došli drugi i preuzeli svu imovinu pa i ono kulturn-umjetiničkog društva. Ljudi koji su me primili kad sam došao zbog tih nošnji, bili su veoma ljubazni. Posudio sam nošnje kako bih nove dao izraditi po starim uzorcima. Djevojka koja skrbi o nošnjama rekla mi je za hrvatsku nošnju da su to njihove stare nošnje, a ona nije Hrvatica. Ako se to događa danas, u doba kad smo i sami svjedoci nemilih zbivanja, koliko li je takvih otuđivanja, zbog neupućenosti ili u zloj namjeri, bilo ranije. Prema posluđenom uzorku tu je nošnju od izvornih materijala sašio Tomislav Miličević iz Velike gorice u Hrvatskoj, a vezilje iz Vogošće u Bosni dovršile su vezove i druge ukrase.

Ta je nošnja predstavljala Bosnu i Hercegovinu u Kini 2004. na izboru za top model svijeta. U konkurenciji za naljepši nacionalni kostim između šezdeset nošnji iz cijeloga svijeta nošnja iz Ivanjske kraj Banje Luke proglašena je najljepšom…

Preuzeto sa : Forum.hr

The post Hrvatske nošnje u Bosni i Hercegovini appeared first on Narodni.NET.

Narodna nošnja tijekom stoljeća je bila veoma slična u cijeloj regiji, ali opet je svako selo imalo neke svoje male posebnosti po čemu se razlikovala od drugih.

Muškarci su nosili na nogama opanke izrađene odozdo od sirove goveđe kože, a odozgo se nalazila oputa spletena u obliku debljeg špaga od ovčje bekine (kože). Oputa je bila bijela. Tada se nije moglo kupiti boje za tu svrhu, te se koristilo sitno prosijano pšenično brašno rastopljeno u vodi, a ponekad bi se za tu svrhu koristilo gašeno vapno razmućeno u vodi.

Opanke bi izrađivli posebni majstori zvani opančari, najčešće žene.

Za izradu opanaka postojao je posebi alat: drveni kalupi različite veličine, ovisno o veličini noge za koje su se opanci pravili, te posebna igla ručne izrade, zvana čavalduša, te daska po kojoj bi se određivala veličina opanaka (bilo ih je različitih veličina).

Kao uložak u opanke stavljali bi se obojci. Obojci su se pravili od debelog sukna nešto manji od samog opanka, a služili su da nogama bude toplije, jer je koža od koje su se pravili opanci bila prilično tanka, a uz to, da podloga opanka bude deblja i čvršća radi lakšeg hodanja.

Na nogama su se nosili još i terluci (buzavci). Terluci su bili opleteni od pređe izrađene od ovčje vune. Gornji dio terluka bio je izvezen svilenim nitima, a oni terluci koji su se nosili u svakidašnjoj upotrebi, nisu bili izvezeni svilom već običnom vunenom pređom.

Pored terluka, na nogama su se nosile još i bičve (čarape). Čarape su se plele ručno od vunene pređe, a dosezale su muškarcima skoro do koljena.

Gaće (hlače) za rad bile su napravljene od sukna, koje se tkalo. Prema struku su bile gaće široke, a ispod koljena su se naglo sužavale. Zato su se u narodu nazivale široke gaće. Od koljena prema stopalu s vanjskih strana bile su prorezane da bi se mogle skinuti, a ovaj prorez bi se spajao posebnim metalnim kukicama, koje je narod nazivao kljukci. Donje gaće se ranije nisu nosile, a ako ih je netko i imao bile su skrojene od lanenog ili nekog sličnog platna. Kape su bile male, crvene boje, u obliku polumjeseca, ukrašene posebnim svilenim nitima (resama) crne: boje. Niti su bile pričvšćene za stražnji dio dužine do 15 cm, tako da bi dosezale 1 do vrata. Kapa je bila dosta plitka da bi mogla stati na glavi, te je stoga imala na sebi neku podvezicu kojom bi se pričvrstila za glavu.

Pored male crvene kape, u prošlosti, a naročito za vrijeme turske vladavine poneki muškarci nosili su na glavi turban, kojeg su kod nas nazivali još i peškir, a bilo je i onih mladića koji su nosili i fes.

Peškir je bio izrađen od posebne svile (svečani) ih od posebno obrađene vunene pređe.

Ranije su poneki muškarci nosili kape tzv. šubare i polušubare, ali satkane od vune. Od polovine prošlog stoljeća počinju se nositi i kape zvane mice, koje su imale širim (šilt, štitnik) koje se dobrano i danas nose.

Košulja je bila sašivena od bijelog platna bez kolara (ovratnika). Platno za ove košulje bilo je od lanene ili pamučne tkanine. Ljeti se nosila slična odjeća kao i zimi. Kasnije su suknene hlače zamijenjene posebnom tanjom tkaninom koju su nazivali ragadin. Ragadin je sličio današnjem platnu od kojeg se šiju hlače zvane farmerke ili traperice. Bičve, čarape, terluci i opanci koji su se nosili svakodnevno (“svakidan”) bili su primitivnije izrade od misnih, o čemu će biti detaljnije opisano u odjeljku – Misna nošnja.

Potkošulja i donje gaće su se ranije nosile vrlo rijetko. Nosili su ih imućniji težaci. Pas su nosili također svakog dana kako mladići tako i odrasli, stariji ljudi.

Muška misna (svečana) odjeća

Hlače su se šivale od kvalitetnijeg sukna, i bile su kvalitetnije obrade. Već u drugoj polovini XIX. stoljeća sukno potiskuje platno, zvano ragadin ili plava čoja (čoha). Gaće (hlače) prema struku bile su šire, a od koljena prema stopalima su se sužavale. Donji dio sa strane je bio prorezan da se mogu lakše skidati. Prorez su povezivali posebnim željeznim kopčicama koje su se nazivali kljukci.

Oko struka se nosio pas. Pas je bio otkan od svile ili lijepo obrađene vunene pređe. Širina pasa iznosila je od 10 -15, cm a dužina ja dosezala i do 3 m, tako da bi se mogao omotati oko struka 3-4 puta.

Potkošulja se rijetko nosila. Košulja je bila šivena od bijelog platoa, na prsima ukrašena izvezenim čipkama, nije imala kolara (okovratnika). Kasnije, kad se počela nositi potkošulja bila je šivena od lanena ili pamučnog platna. Nazivali su je guća.

Đilet (prsluk) bio je šivan od posebne čoje (čohe), tamnosmeđe ili tamnoplave boje. Bio je ukrašen žutim svilenim i pozlaćenim nitima. Zakopčavao se nekim posebnim ukrašenim kuglicama, koje su se uvlačile na drugu stranu u posebno izrađenim i ukrašenim svilom rupama. Sav prednji dio đileta bio je ukrašen i kvaliteno izrađen od svile i srme. Postojali su posebni krojači, koji su bili dobro plaćeni za šivanje svečane muške odjeće.

Kumparan (koporan) bio je kratak, do struka, šiven od lijepo izrađenog sukna, ili čoje. Sprijeda je bio ukrašen svilenim nitima s posebnim pozlaćenim kopčama.

Često su kumparan nosili obučen samo na jednu ruku ili prebačen preko ramena.

Poneki muškarci, a naročito na raznim svečanostima, dernecima ili pazamim danom kad bi išli u Varuš(grad Imotski) za pašom su nosili kuburu i malu kratku sablju, a oni koji su pušili za pašom bi zadjeli lulu s velikim izrezbarenim kamišom.

Na nogama su nosili opanke napravljene od goveđe kože. Gornji dio opanaka opleten je nitima od ovčje bekine (kože). Opanke su bojali u bijelu boju. Na nogama su još nosile terluke. Gornji dio terluka bio je izvezen svilenim koncem raznih boja, čarape su bile opletene od prvoklasne ovčje vune.

The post Muška narodna odjeća appeared first on Narodni.NET.

Odjevni predmeti Livanjskih Hrvata izrađivani su od domaćeg materijala (lan i sukno) a djelom od kupovnog (čoja).

MUŠKA NARODNA NOŠNJA

 Livanjskih Hrvata sastojala se od: HLAČE – ČAKŠIRE (tur. Čakšyr) krojene su od domaćeg valjanog sukna, tamnoplave boje, tkanog u četiri nita.

SUKNENI ČORAPI – BIČVE izrađivani su od bijele, tanko ispredene, domaće vune, pleteni na pet igala tehnikom. Preko suknenih „čorapa“ obuvali su se TERLUCI također pleteni na pet igala od bijele i crne vune, odnosno našarani (izvezeni) svilom različitih boja. Nakon svega obuvali su se OPANCI u koje su bili umetnuti obojci. Opanci su izrađivani od sirove volujske ili goveđe kože (dno-đon) a ispleteni su tanko usukanom ovčjom kožom tj oputom. Po sredini opanaka nalazio se „priplit“ a na krajevima (lijevo i desno od priplita) nalazila se „prisuka“. Ovakvi opanci nazivali su se još i oputaši.

Po prsluku se obično opasivao PAS. Pojas tkan u četiri nita svilom i vunom različitih boja. Obično je dug 3 metra a širok oo 20 cm. Preko svega oblačila se (JA) ČERMA (tur. Gečureme = prsluk) tkđ. od crne čoje i bez rukava a dug do struka.

U zimsko doba muškarci su preko „džemadena i čerme“ oblačili i KOMPARAN (kaput – sako)

Na glavi se nosila kapa (fes) izrađena od čoje tamno višnjave boje, a oko nje se omotavao crveni ŠAL  tkz. „krmez“. Šal su nosili muškarci srednjih i starijih godina a momci su nosili kapu sličnu curskoj s tamnim gornjim dijelom.

 

                              ŽENSKA NARODNA NOŠNJA:

S lijeve i desne strane pregače i pod pojas uvlačile su se svilene marame tkz. SVILAŠI  ukrašeni velikim crvenim cvjetovima i resama naokolo. Nabavljale su se iz uvoza i tek nešto prije drugog sv. rata pridružene našoj odjeći. Udane žene nisu nosile svilaše.

Nakon toga oblačila je se ČERMA. Od crnog sukna tkana u četiri nita duga do ispod koljena i bez rukava, sprijeda otvorena a ispod pazuha i na dnu s obje strane prošiva ukrašena s malo veza i kitama od svile. Na prsima je optočena zlatnom srmom ili crvenom čojom. Kod cura s prednje strane uz rub na čojanoj traci tkz. rizi ukrašena „banovcima“. Za djevojku je bilo veoma bitno da ispod čerme virka čista bijela košulja. Zimi na jačermu oblabila se Modrina.

Oglavlja djevojke i žene:

Srebrene KOLAJNE bile su dio skupljeg nakita, izrađivane od kuglica nanizanih na kostru.

PODBRNIK koji se zakvačivao na barundžuk sa strane i padao je do ispod brade uokvirujući lice. STRUKE – Crni bobci koji se mogao vidjeti na vratu djevojke i udane  žene. Djevojke iz imućnije kuće na grudima su nosile nakit od dukata zvani ĐERDAN.Na ušima djevojka je nosila REĆINE rađene od starog novca ili same izrađene od voska. Na rukama djevojke bilo je srebreno prstenje.

Izgovarajući pred svećenikom ono uobičajeno DA, djevojka se istodobno opraštala i od svoje djevojačke nošnje.  Žene bi kosu  kao i djevojke dijelile na razdjeljak a onda ju uvrtala sa strane čela  ka ušima tj. podavijala  pa se potom plela u dvije pletenice koje bi spojila uplitnjakom i omotavala oko glave. Postajući mlada (nevista)  na glavi nosila je crvenu kapu bez nakita koju je prekrivala velikom maramom (tur. Bohča) BOŠČOM. Uz rub bošča je ukrašena vezom od bijelog konca vrlo sitnim bodom. Uz rub tkđ ukrašavana je kericama u koje su upletene perlice (pize, mrđalice) u boji. Na rubovima bošče pričvršćivane su kite kićanke duge oko 20 cm. Ljeti i za toplijih dana žene bi krajeve bošče prebacivale preko tjemena tako da  s obje strane pored ušiju vise kićanke. U novije vrijeme žene su umjesto kape naročito starije žene preko kose stavljale kupovnu maramu zvanu garaš tako da joj na čelu stoji kao kapica  a krajeve provlačila kroz pletenice da vise  pored ušiju ili vezivala ih otraga. Zimi su strije žene nosile PLET debela vunena marama crne boje.

The post LIVANJSKA NARODNA NOŠNJA appeared first on Narodni.NET.

 

 

 

 

I mušku i žensku nošnju šivale su žene sebi i svojim ukućanima, svaka po svojim kreativnim mogućnostima, a kasnije se pojavljuju zanimanja koje su se bavile izradom nošnje i njezinih dijelova. Tako su „šnajderice“ krojile, šivale i vezle, nošnje. Krznari i kožari , izrađivali predmete od kože kao primjerice, ženski kožulec i muški remen. Koji su opet po svojim ornamentima i izgledim karakteristični za ovo područje.

 

Nažalost modernizacija i urban život ,malo pomalo, iz praktične upotrebe,istisnuli su nošnju kao svakodnevni odjevni predmet. Pomanjkanje vremena ,ali jeftinija i praktičnija odjeća zamjenile su sate i sate dugog rada , te je nošnja izašla iz mode. Sada se tek ponekad nosi šestinska nošnja u nekim posebnim svećanim prilikama. Neki stari ljudi čuvaju svoje blago shvaćajući neprocjenjuvu vrijednost svoje imovine, a do nekoliko godina unazad bio je običaj zakapati mrtve u najboljoj nošnji koja se radila upravo za tu priliku..

 

 

Eto takav je opis šestinske nošnje.

Zahvale za slike i proces ružmarinci nadamo se jos puno dobrih postova i molimo za neki dobar komentar ili za vašu zaboravljenu narodnu nošnju!

The post ŠESTINSKA NARODNA NOŠNJA appeared first on Narodni.NET.