Gdje god je Bog obdario prirodu izvorima, brzacima i vodenim tokovima, ljudi su gradili vodenice – mlinove, u kojima su mljeli žito.
Premda već pripadaju prošlosti, ipak su nam u svijesti prepoznatljivi prizori po našim potocima, rječicama.  Vrbe, johe i drugo raslinje uz njegove obale pokazivale bi tok rijeke koja vijuga kroz kotlinu. Na pojedinim mjestima uz samu obalu uočljiv je “jaz”, koji svodi vodu bliže obali. Tamo, na samoj obali, u bujnom raslinju, nadnesena je vodenica, kojoj “jaz” usmjerava dovoljnu količinu vode. Na tako velikoj rijeci vodenice bi redovito imale veliko bočno kolo.

Na manjim rječicama slika bi bila nešto drukčija. Umjesto “jaza” je brana, koja akumulira i usmjerava gotovo svu vodu na mlinski pogon. Vodenica je također među vrbama i johama, gotovo sva nadnesena nad vodeni tok. Njihova kola nisu bočna, nego pod mlinom imaju vertikalnu osovinu.

Po manjim potocima, po uvalama između brda, po “lukama” i “tukovima” bile su manje vodenice, oslonjene na obje obale.
U sušnom razdoblju su izvan upotrebe, jer nemaju dovoljan dotok vode. Kad je dotok tako nedovoljan, brana služi kao svojevrsna ustava, koja akumulira toliko vode, da vodenica može mljeti izvjesno vrijeme.
Kad bi se voda iz brane ispraznila, zaustavljao bi se dotok, da bi se opet napunila.

Pobliže upoznavanje vodenice

U davna vremena vodenice su bile obične, neugledne krovinjare po potocima, pokrivene šindrom. S većim mogućnostima u novije vrijeme pokrivene su crijepom. Građene su od drvenog materijala, ponajviše
grubo tesanim brvnima. Negdje se mogla vidjeti kombinacija: dio, oslonjen na obalu je zidan a drugi, nadnesen nad vodu je obična brvnara.

Negdje su kuća i mlin pod istim krovom.

Vodeni mlin, vodenica

Kako je za vodenice bitan vodeni pogon, građene su na potocima i samim obalama rijeka. Na potocima bi imali brane i ustave, radi vodene akumulacije. Na većim tokovima ulogu brana imali su “jazovi” kojima bi se željena količina vode odvajala i usmjeravala na mlinski pogon. Ovi veći mlinovi imali bi veliko bočno kolo, koje je nerijetko bilo veliko kao i sama građevina mlina.

Vodenica

Da bi se na potocima dobio što jači vodeni pritisak, s brane ili ustave strmo pod vodenicu bi se postavljao “badanj”. To je široka i izdužena cijev, načinjena od drveta ili metala, koja bi na donjem kraju imala “slavinu”, tj. redukciju, kojom bi se mlaz vode pod pritiskom usmjeravao na kolo. Prema potrebi i dotoku vode “slavine” su bile veće ili manje, promjera dva do sedam centimetara. U ona davna vremena, zbog nedostatka tehnološki mogućnosti “badanj” bi načinili od stabla šupljeg drveta, kojeg bi odrezali u dužini 4 – 5 metara. Negdje bi dobili odgovarajuću šupljinu. U pojedinim slučajevima drvo nije bilo dovoljno šuplje, pa bi ga morali dlijetom prokopavati ili vatrom propaliti, što je predstavljalo mukotrpan posao.

U novije vrijeme “badanj” bi pravili kao jako izduženu kacu s obručima ili posve od metala, što je bilo sigurnije i efikasnije.
Na vodenici je najvažniji pogon, stvoren vodenim pritiskom iz brane i “badnja”. Ovaj pogon čini kolo i dva kamena, kojim se melje. U klasičnim vodenicama kolo s vertikalnom osovinom smješteno je ispod same građevine mlina. Osovina dopire do same unutrašnjosti vodenice, gdje je smješteno kamenje.

Mljevenje žita

Ovo kamenje čine dva velika diska, koji su složeni jedan povrh drugoga. Donji je stator a gornji rotor, pričvršćen na osovinu kola, kojeg pokreće voda. Ovi kameni diskovi u sredini su iskruženi, da bi gornji mogao biti pričvršćen na osovinu. Otvor s gornje strane u središnjici gornjeg kamena služi za primanje žita. Kako bi kolo okretalo gornji kamen, nastajalo bi trenje s donjim diskom. Žito, našavši se u trenju dva kamena, drobilo bi se i mljelo. Dok bi iz središnjice došlo do vanjskih rubova kamenja, toliko bi bilo samljeveno, da bi postalo brašno. Dalje bi ga trebalo samo prosijati i odstraniti mekinje.

Žito za mljevenje bilo bi spremljeno u košu iznad kamenih diskova. Odatle bi jednostavnim regulatorom, koji se zove “cagara”, određena količina žita ravnomjerno padala u otvor na središnjici gornjeg kamena, odakle bi išlo na mljevenje između oba kamena. Samljeveno brašno bi s vanjskih rubova kamenih diskova padalo u sanduk, koji se zove “mučnjak”. Ovaj naziv je mnogo znakovit. Sva muka čovjeka pri uzgoju žitarica, cjelokupno oranje, kopanje, sjetva, žetva… sve je to sabrano u spomenutom sanduku, u tek dobivenom brašnu.

Procjena finoće

Posebno je majstorstvo podesiti mlin za fino mljevenje brašna, podesiti kamenje i inače održavati vodenicu u ispravnom stanju. Iznimno je složen posao napraviti kolo, na čiju osovinu treba pričvrstiti kružni niz ukošenih i izdubljenih daščica, o koje udara vodeni mlaz iz “slavine”, pri čemu se stvara okretanje cijelog kola. Kad bi žito bilo samljeveno – da se kolo i kamen ne bi uprazno okretali – jednostavno bi mlin bio “zaprt”, tj. ukočen. Kad bi uprazno okretao, oštetili bi se kameni diskovi.

Vlasništvo vodenice

Obično bi vodenice bile vlasništvo jedne ili više obitelji, katkad i cijelog zaselka. Ako bi bilo više suvlasnika, tada bi svaka obitelj imala svoj “red”. Naime, imala bi pravo da melje u dogovorom određene dane. Ostali, koji nisu suvlasnici, donosili bi žito da im se samelje. Kao nadoknadu davali bi “ujam” ili “ušur”, tj. jednu desetinu samljevenog brašna. U davnim vremenima neki minimalni postotak bi se odbijao na “firu”, tj. na ono, što bi se rasulo pri mljevenju.

Mjerenje žita

U vodenicama je bio različit način mjerenja. U posljednje vrijeme vodeničarima su bile na raspolaganju vage, dok su se prije služili kantarima. Međutim, u turskom vremenu, na seoskim područjima nije bilo tih mjerila. Tada su parametri bili “varićak” ili “ulček”, drvene posude koje su mogle primati do dvanaest kilograma žita. Kako u tim vremenima nije bila raširena upotreba jutenih vreća, limenih i plastičnih posuda, žito u vodenicu nosili bi u kožama od životinja. Veličinom najpodesnija je bila sadrta i osušena koža od teleta, pa se takva “vreća” zvala “telećak”.

The post Vodenice i vodeni mlinovi appeared first on Narodni.NET.

Ako se usoredi ovaj popis s minulim od godine 1857, vidi se da je u Hrvatskoj i Slavoniji za to doba prirasao broj konja za 250, a ovaca za 146128 glava; dočim je usuprot pao broj goveda za 20330, koza za 809, a svinja za 170873 glave. U Krajini paka prirasao je od god. 1863 broj ovaca za 14000, usuprot pao je broj konja za 2000, goveda za 9500, koza za 16000, a svinja za 60000 glava. Ovo padanje marve, navla­stito goveda, ako su popisi točni, pripisati se ima čestim mar- vinskim bolestim, koje su za posljednjih deset godina zadale silni udarac gospodarstvu i stočarstvu. Manjak pako svinja pripisati se ima tomu, što se posljednji popis obavljao iza kako je klanje i razprodaja minula.

Konja dolazi na četvornu milju u Hrvatskoj i Slavo­niji 389, a u Krajini 266, a u obojih područjih 332 glave. Pasmina je u obce srednje veličine (16 šaka), široka vrata, ponajviše smedje boje, ali uztrajna i čvrsta. U krajevih uz Muru i Dravu dolaze konji od bolje ugarske pasmine, i tu se osobito nastoji oko gojitbe konja, jer trgovanje mladimi konji znatni prihod gospodarom daje. Uz medju tursku, osobito u gornjoj Krajini dolazi mala turska (bosanska) uztrajna pas­mina, koja je za gorovite priedjele sasvime prikladna. Konjar- stvo u belovarskoj županiji, gdje ima pastuha plemenite pas­mine, pa u brodskoj, gradiškoj, kao i II. banskoj pukovniji* uz iste je uvjete prilično napredovalo; odatle kao iz podravine uzimlju se konji za konjaničke remonte. Vlastelinske ždre- barnice, poimence, djakovačka, rumska, daruvarska i virovi­tička takodjer koristno djeluju na napredak konjarstva. Sa vla­dine strane pako svojski se nastoji u obih područjih izvrst- nimi glede struke i veličine izabranimi pastusi i podjeljiva­njem nagrade oko uzgoja plemenitijih konja.

Mazga i magaraca ima u primorju razmjerno ponaj­više, jer su od velike koristi narodu onoga krševitoga kraja za nošenje tovara.

Goveda dolazi na četvornu milju u Hrvatskoj i Sla­voniji 1029, u Krajini 764, a u obih područjih 976 glava. Pošto se krma neteži u većem obsegu, za to nije ni gove­darstvo prema današnjemu napredku stvari; zadovoljava svag­danjim potrebam seljaka i daje mu tegleću stoku. U bregovitih krajevih zapadne Hrvatske, osobito u gornjoj i u banskoj Kra­jini goveda sn maloga struka i neznatne pasmine. U bolje po­loženih krajevih, gdje sjenokoša više ima, bolje se goje goveda te su liepoga jakoga velikoga struka i plemenitije pasmine. U Slavoniji i dotičnoj Krajini razplodjena je ugarska i podolska pasmina; u Hrvatskoj, susjednoj Krajini i na omanjih imanjih dolaze bušaći. Vrh toga goji se u Hrvatskoj starija žuto-cr- venkasta pasmina, prelazeć mjestimice n muričku, dolnjo-šta- jersku i korušku, a prema Ugarskoj u ugarsku pasminu. Na većih imanjih goje se takodjer švicarske i tirolske krave. Sa strane krajiške uprave i obćina nastoji se oko napredka go­vedarstva držanjem i podjeljivanjem plemenitijih krava i bi­kova, imućnije obćine, navlastito u belovarskoj županiji i u gradiškoj pukovniji, drže vlastite bikove plemenite pasmine.

Ovaca broji na četvornu milju Hrvatska i Slavonija 966, Krajina 1148, a oba područja popriečno 1050 glava. Prema prostranstvu pašnjaka moglo bi ovčarstvo u ovih kra­jevih sjajne se budućnosti dovinuti. Ovce su ponajviše proste vrsti i krupne vune, koja se za domaću potrebu rabi. Najviše ih se u razmjerju goji u gornjoj Krajini, gdje je prostranih pašnjaka, drže se ponajviše radi klanja, a moglo bi ih se i više držati, te dale bi se oplemeniti. Vlastela pako drže ple­menitu španjolsku bagru, kojom se osobito Sriem odlikuje.

Koza dolazi na četvornu milju u Hrvatskoj i Slavoniji 77, u Krajini 233, a u obih područjih odsjekom 150 glava. Gojitba koza nastoji se što više stegnuti pošto su. koze šumar­stvu vrlo poškodne. Najviše ih se na hrvatskoj visočini goji radi koristi, koju u onih gorovitih krajevih pružaju narodu mesom i mliekom.

Svinja broji na četvornu milju Hrvatska i Slavonija 1101, Krajina 885, a oba područja odsjekom 1000 glava. Obilje šumske krme u prostranih šumah, pa kukuruz i buće u promak je gojitbi svinja, navlastito u Slavoniji i dotičnoj Krajini, gdje se svinjami u veliko trguje. Izmedju domaćih vrsti ima njekojih, koje su vrlo dobre i nadkriljuju englezke (york- i berkshirsku) pasmine. Najpretežnija je pasmina man- guiaca (bakonjska), sremska i turopoljska. Ova je grana stočarstva to po pasmini, to glede prostranstva, u razmjerju najznatnija.

The post Povijest i razvoj Stočarstva u Slavoniji i Zagorju appeared first on Narodni.NET.

Izgradnja zgrada za otkup duhana s ciljem otkupa i sa velikim skladištima zbog spriječavanja šveca duhana, čak je bila organizirana financijska policija koja je imala zadatak staviti pod nadzor proizvodnju i palsman duhana.

Kvaliteta Hercegovačkog i Imotskog duhana je bila nadaleko poznata ne zamo u našem kraju nego u cijeloj Europi i svijetu!

Da bi proizvodnja duhana uspijela cijela godina mora imati podobne uvijete, kiša treba padati u određeno doba, nesmije biti tuče, sunčano razdoblje u vrijeme berbe i kiša i vlaga kada se duhan obrađuje i skladišti!

Svi ti uvjeti su otežavali život i uzgoj duhana na našim prostorima!

U rano proljeće sjeme duhana se držalo u toplim prostorijama da bi proklijalo sjeme koje se sadilo u malene “aleje” vrtiće sa ovčijim gnojivom izrađene za tu namijenu!

Zasađeno sijeme se moralo zalijevati dva puta dnevno.

Kod pripreme za sadnju duhana njive su morale biti najplodnije i trebalo ih je dobro pripremiti, duboko uzorati i uskopati njiva se ravanala “branom” poljoprivredni alat za ravnanje zemlje koja je morala biti besprijekorno ravna.

Na zemlji se duhanskim grabljama pravile mali jarci koji su služili za organiziranje sadnje da bi duhanska policija lakše izbrojila sadnice duhana i odredila koliki će biti prinos na određenom komadu zemlje!

Pri sadnji duhana se moralo paziti na puno stvari jedna od tih stvari je bila kiša, ako par dana poslje sadnje nije pala kiša seljak bi morao ručno zaljevati sadnice i prekrivati ih vlažnom mahovinom da zadrži valagu u zemlji što je bio veoma težak posao jer se voda morala donjeti ručno sa udaljenosti od nekoliko kilometara.

Listovi duhana se beru prije nego stabljika potpuno naraste, beru se postupo svako nekoliko dana po nekoliko donjih listova.

Cijeli proces baranja duhana traje oko dva mijeseca i uvelike ovisi o vremenskim prilikama!

Berba počinje sa ljetnjim vrućinama i traje do kraja kolovoza, ubrani listovu duhana se slažu u košaru i nose se na nizanje!

Nizanje duhana je proces postavaljanja duhana na konac dug 2 m koji potom se stavlja u taman zatvoren prostor da poprimi žutu boju. Nkakon toga se suši na suncu na “stivama” gredice od daske za viješanja duhana.

Kako izgleda sušenje duhana

Suhi duhan se sprema u prostorije sa dosta vlage do kasne jeseni te se tada uređuje i predaje u duhansku postaju!

Uređivanje duhana se sastojalo od ravnanja listova”isplačivanja” slaganje listova istih po bolji i kvaliteti u snopove od deset komada, cijeli proces slaganja nazivala se moba pri kojem je sudjelovalo cijelo mijesto, radilo se uz pijesmu i veselje do kasno u noć, na mobi su sudjelovli  momci i djevojke iz okolice i uz vino i zalogaj su se svi zabavljali!

Nakon toga je duhan išao na prodaju u duhansku stanicu. Nije se cijeli duhan prodavao ostavljalo se za osobne potrebe.

Pušači bi osušeni list duhana sijekli na sitne niti i umotavali u drugi list duhana za pušenje, kasnije su se pojavili listići za motanje kartine.

Duhan se palio kresivom i spremao se u kese dobivene od ovčije ili volovske kože koja je napravljena od muda ovna ili bika.

Muda od Bika za nošenje duhana!

Iz njih se vadila jaja i očistila bi se od masnoća potom se punila sa lugom ili pepelom i objesilo o gredu da se osuši kao što se suši meso ili koža od koje su se radili opanci!

Kesa “muda” se dodatno sušila vani na burovnom vremenu, kada se dobro osuši obrije se i skidaju dlake umače se u ocat i ponovno suši nakon toga se kesa puni ostacima duhana i ostavlja u podrum da omekša i poprimi miris duhana, ovako pripremljna kesa je bila idealna za držanje duhana mogla se nositi u žepu ili torbi a u njoj je duhan bio optimalno vlažan i pogodan za pušenje skupa sa duhanom u kesi se držalo i kresivo.

Duhan kojeg je država otkupljivala nakon prerade i proizvodnje cigareta je bio izuzetno skup i veoma nedostupan širim masama pa je jedan od glavnih poslova bio i šverc duhana, budući da su vlasti davale veoma malu cijenu duhana za razliku od realne tržišne cijene jedan dio duhana se sakrivao za šverc i prodaju na crno.

Prodaju duhana na crnom tržištu su obavljali duvanždije maldi momci sa posebnim torbama su prenosili duhan i prodavali po ostalim selima i mjestima lijepe naše.

Država i financijska policija je znala za šverc duhana i često su pripremali zasjede na mjestima gdje se prodavao i švercao duhan, kazne za šverc su bile rigorozne i uključivale su batine u velikim količinama, ali naši ljudi su bili iznimno snalažljivi po tom pitanju pa su imali svoje doušnike i organizirali se međusobno da bi time lakše prehranili sebe i svoju obitelj.

Država je za cijenu duhana davala oko 30% realne vrijednosti i uz to je zahtijevala jedan dio duhana kao porez, sa tim nametima i lošom cijenom naši ljudi su se okrećali švercu duhana.

Proizvodnja duhana u dalmaciji i Hercegovini je izumrla prije više od 50-tak godina, pomozite i vašim doprinosom da budućim naraštajima ostavimo tradicionalne običaje i zanimanja našega kraja!

The post Uzgoj i obrada duhana u našem kraju! appeared first on Narodni.NET.