Dijelovi djevojačke nošnje u Sloveniji  se zovu:

kitalj – podsuknja (kitalj obrubljen trokutastom čipkom), to je podsuknja sa rukavima
sarza – haljina koja se oblači preko glave, nosi se preko podsuknje. Sarza je po rubu  ukrašena izvezenim crveno bijelim i plavo bijelim ružama (narikamanin)
kecelj – pregača, (travers), crvene ili plave boje sa velikom mašnom, obrubljen s kamufon
žoki – bijele vunene pletene čarape
postoli – cipele
Na glavi su djevojke nosile bareticu (kapicu) koja se uhvatila sa pletenicama. Preko toga se je stavljala peča koja se je pričvrstila iglama. Od nakita su djevojke nosile luštrine(morčići na lančiću) i  naušnice na morčiće.

Nošnja udane žene u Sloveniji:

kitalj – identičan
Na glavi facov (marama) i na glavi peča. Marama se vezivala na tjemenu.
Sarza je od surog materijala, boje od pepeljaste do smeđe. Bijela čipka s mačkicama.Kecelj je bio bijeli.

Dijelovi nošnje mladića u Sloveniji:

brageše – hlače bijele boje
pâs – pojas krpeni, crni, sa resama do koljena
stomanja – košulja bijele boje, oblačila se preko glave, širokih rukava, vezivala se ispod vrata. Neke su imale i ovratnike.
koretić – prsluk, lajbek bez rukava za ljeto, s rukavima za zimu, smeđe boje obrubljen sa zelenim ili zlatnožutim kordunom (špagom)
Na glavi su mladići nosili baretu (kapu), a bili su obuveni u škornje (čizme). U rukama su nosili palaš, sjekiricu napravljenu kao pomagalo za hodanje.

Nošnja oženjenog muškarca u Sloveniji:

stomanja, koretić i pas kao kod mladića. Na glavi su nosili klobuk (šešir) koji se vezivao ispod brade. Bili su obuveni u niske čizme i žoke ili bičve, čarape do pedalj ispod koljena koji se nisu obuvali kao danas, nego su se s vanjske strane zakopčavali s ažulicami (kopčicama). Gospodar kuće nosio je kregljaču (štap)

Za vrijeme velikih zima i mladići i oženjeni muškarci nosili su smeđi kaput, takozvani gunj, bez rukava, nešto kao pelerina s kapuljačom, do poda i na lijevom uhu su nosili morčića.

The post Narodne nošnje u Sloveniji appeared first on Narodni.NET.

Dostupnost digitalne tehnologije  je vidiljiva u svim segmentima našeg društva a samo ne u očuvanju naših običaja i tradicije, ni sam nisam uživao u narodnim običajima al me uvjek intrigiralo kada bi mi stariji ljudi pričali o silu kao jedinom sredstvu udvaranja ljepšem spolu i kako je za djevojke valjalo satima pješačiti da bi došli kod njihovih kuća gdje bi sa očevima sjedili i razgovarali prije nego sa djevojkom.

Današnje vrijeme je donijelo caffe barove, disco clubove, facebook i razne druge oblike komunikacije tako da je ovaj običaj kako je vaš djeda upoznao vašu baku skroz zaboravljen.
Tražim vec dosta dugo detaljno opisano silo al bez velikog uspjeha, i molim nekoga tko bi mogao pomoći u ovome da me kontaktira na mail: urednik@narodni.net
Hvala unaprijed.
Vaš narodni.net

The post Tko je krivac za naše zaboravljene običaje? appeared first on Narodni.NET.

U muškoj odjeći nerijetko je jedini vidljivi platneni dio košulja od domaćeg konopIjinog ili lanenog platna. Hlače od valjanog sukna, obično obojenog modro, a rjeđe u prirodnoj, smeđoj boj i, uskih su nogavica i sežu do gležnj a. Spomenuta je već slojevitost u oblačenju gornjeg dijela tijela. Povrh košulje odijeva se sukneni prsluk (krožat), kojemu se prednji dijelovi preklapaju. U svečanim prilikama preko njega se navlači još jedan prsluk (jačerma) koji je izrađen od kupovne čohe i bogato ukrašen srebrnim ili pozlaćenim metalnim aplikacijama. Preko toga još slijedi sukneni smeđi ili modri kaput s rukavima (koporan), većinom samo prebačen preko ramena ili pleća.

Pletene vunene čarape bile su raznih oblika. Mogle su dopirati do koljena, do pola lista, iznad gležanja ili su samo prekrivale prednji dio stopala, a također su ih oblačili u nekoliko slojeva. Vidljivi dio čarapa obično je bio ukrasno ispleten raznobojnom vunom. U cijelom dinarskom području nošeni su opanci oputaši ili pripletnjaci. Preko čarapa, a iznad opanka, stavljali su još i suknene dodatke, koji se s unutrašnje strane nogu kopčaju metalnim kopčicama; često su bili dekorirani vezom i suknenim aplikacijama.

Oko struka muškarci su obavijali dugački pas od crvene ili modre tkanine ili sastavljen od snopa vunenih uzica. U svečanim prilikama stavljali su i širi pojas od svile. Osim tekstilnih, uobičajeni su i vrlo široki kožni pojasovi (pašnjača, bensilah, čemer) koji se sastoje od nekoliko slojeva, a ukrašavali su se utisnutim mjedenim kružićima. U odjeljke pojasa mogli su pohraniti kutiju s duhanom i pribor za paljenje vatre, čime su nadoknadili nedostatak džepova. U najsvečanijim prigodama za takav bi pojas zaticali oružje: nož te jednu do dvije kubure.

Odjeću je dopunjavala crvena suknena kapa ravnog ili, rjeđe, blago stožastog tjemenog oblika, po obodu vezena i opremljena kiticom crnih resa.

Ovim općim i najraširenijim odlikama dinarske muške odjeće dodajmo još nekoliko karakterističnih lokalnih pojedinosti. Tako su npr. na južnom dijelu zone, oko Metkovića i Poljica, hlače još prijelaznog oblika; dugih su nogavica, ali s proširenjem stražnjega dijela (gaće na klišta). Uz svečanu odjeću Neretljani su se, kao i stanovnici Imotskoga i Poljica, zagrtali crvenom kabanicom od domaćega sukna, krojenom poput pelerine s kukuljicom.

U krajevima nekadašnjeg intenzivijeg utjecaja turskog odijevanja bilo je uobičajeno da se oko crvene kape omota šal. Ako je šal bio svilen savili bi ga oko ruba kapice. No, mogao je biti od vunene tkanine, pa bi njime pri oma-tanju zapravo posve prekrili kapicu. Takav je oblik oglavlja bio osobito raširen u Imotskoj krajini.

The post Tradicionalna nošnje Dlmatinske zagore appeared first on Narodni.NET.

Ako je neke pojave iz hrvatske seljačke tradicijske kulture obilježavala razmjerna jednostavnost, pa i priprost, odijevanje ne podliježe takvoj kvalifikaciji. Naprotiv, modaliteti odjeće kakvu poznajemo iz 19. i prve polovice 20. st. izrazito su raznovrsni, pa svojim bogatstvom oblika, kolorističkim skladom i dekorativnom profinjenošću predstavljaju visok domet narodnog stvaralaštva.

Ipak, ta se velika raznolikost oblika može svrstati u nekoliko osnovnih tipova ili odjevnih shema, proizašlih jednim dijelom iz prirodnih obilježja pojedinih hrvatskih područja, osobitosti klime i tla, usto i prevladavajućih grana gospodarstva. Tako je npr. odjeća primoraca i otočana morala krojem, oblikovanjem i sastavom biti prikladna blagoj mediteranskoj klimi, pa se razlikovala od teže i toplije odjeće gorštaka koji se morao zaštititi od planinske svježine ili široki opanak kapičar bio je prikladan odgovor na prašnjavu i blatnjavu panonsku ravnicu, a elastični opanak oputaš prilagođen krškim vrletima. Tkanine i ostali odjevni materijali bili su većinom posljetkom domaćega poljodjelstva, pa se od lana i konoplje s plodnih i prostranih ravničarskih oranica proizvodilo platno, a od vune ovaca s planinskih i jadranskih pašnjaka sukno.

Kao i svaka druga kulturna pojava i odijevanje seljaka nije bilo odvojeno od općih civilizacijskih strujanja. I ono je tijekom svojega dugog povijesnog trajanja bilo podložno raznim utjecajima te doticajima s drugim kulturama. Među ostalim, bilo je sklono oponašati i modu viših društvenih staleža. Stoga se u pojedinim odjevnim predmetima ili u cijeloj odjevnoj shemi mogu naslutiti daleki odbljesci povijesnih stilova: antike, prepoznajući u dinarskoj košulji rimsku tuniku gotike, očitovane u kroju istarskoga ruha; renesanse, razvidne u jadranskoj bluzi dekoriranoj bijelim vezom i šivenom čipkom baroka, koji se odražava na ženskim prslucima i u struk krojenim zimskim bundama Posavine rokokoa, kojim odiše slavonski zlatovez. I novija su razdoblja ostavila svoje tragove u ponekom fragmentu koji se uspio uklopiti u postojeću cjelinu ne narušivši opću shemu, poput svilenih marama što su ih dalmatinski pomorci donosili svojim ženama s Dalekog istoka ili nakita u obliku srebrnih britvi podrijetlom s istočnog Sredozemlja. Takvim prožimanjem prirodnih uvjeta i kulturnih tvorevina formirali su se regionalni stilovi odijevanj.

No, prije toga valja još upozoriti na posebni “govor” nošnje. Na prvi pogled odjeća nekog sela može djelovati jednoliko, uniformno, no pažljivije zagledanje otkrit će važne razlike. Određenim – zajednici poznatim – znakom u odijevanju odašilje se određena obavijest o osobi koja je nosi i objašnjava njezino ponašanje, čime se i okolina obvezuje na određeno vladanje. Posebno to vrijedi za iskazivanje pripadnosti dobi ili obilježavanje obiteljskoga položaja. Kad je npr. djevojka u Moslavini nedjeljom stavila na glavu osobitu ukrasnu traku u obliku dijadema, njezini su suseljani znali da je ušla u krug udavača. Kad je momak u Slavoniji vjenčanjem prešao u skupinu oženjenih muškaraca, prestao je nositi odjeću vezenu zlatom i svilom, kako ne bi suseljani pomislili da je …odviše za plesom, a manje za poslom. Kad je mlada žumberačka snaha umjesto dotadašnjeg rupca sa šarenim vezom glavu prekrila bijelim rupcem diskretnijega istobojnog veza, zajednica je primila obavijest da je postala majkom. Zalobna odjeća pak odabranim dijelovima te izabranom bojom nije iskazivala samo opće stanje tuge i boli za izgubljenim članom obitelji već je obavještavala i o stupnju srodnosti s pokojnikom, pa su npr. na srednjodalmatinskim otocima žene za bliskim rođakom nosile posve cm rubac, a crnim rupcem s bijelim točkicama žalile su za daljnjim rođakom.

Uz osobno iskazivanje određenoga stanja odjećom, u nekim prigodama nije nedostajalo ni zajedničko. U bogatijim sredinama, u kojima je bilo moguće osigurati više odjevnih kompleta, seljaci su odijevanje prilagođavali i posebnim namjenama. Tako su npr. za blagdansku odjeću u doba Došašća ili korizme muškarci u Slavoniji odabirali skromnije komplete izrađene od debljeg plama i odijevali ih bez svilene marame pod vratom, koju su inače nosili.

Sve su to znakovi koje je lokalna sredina dobro poznavala i razumjela. U naseljima s etnički ili vjerski miješanim stanovništvom upravo su se odjećom pripadnici zajednica međusobno integrirali, odnosno prema drugima segregirali. Pletenice spuštene niz prsa razlikovale su grkokatolikinju iz Žumberka od njezine rimokatoličke suseljanke, koja je pletenice ovila oko glave. Ženu na Kordunu koja je na donjem dijelu leđa nosila vimenu resastu pregaču odmah se moglo identificirati kao Srpkinju, prema susjedi joj Hrvatici koja je nosila samo prednju plamenu pregaču. Mnoštvo je takvih primjera koji potvrđuju da je u seoskome društvu odjeća bila, uz ostalo, i izražajno sredstvo lokalnog, regionalnog pa i nacionalnog identiteta.

Tekst: Aleksandra Muraj

The post Narodne nošnje svakodnevne razlike i tradicija appeared first on Narodni.NET.

-Narodni običaji za poklade

Karneval je zapravo završno vrijeme prije korizme, tijekom kojeg dajemo oduška svojem tijelu i duhu, „iživljavamo” se uoči korizme, perioda odricanja, čišćenja, žrtvovanja. U nekim krajevima traje danima, u nekim tjednima, no obavezno završava utorkom, prije blagdana Pepelnice ili Čiste Srijede. Tradicija obilježavanja fašnika seže daleko u povijest, a korijene vuče iz kršćanstva. U 9. stoljeću, u vrijeme Grgura Velikog, propisana je crkvena mjera koja obvezuje da se u ponedjeljak i utorak, uoči Pepelnice, posti. Nedjelja koja prethodi Pepelnici nazvana je bezmesna nedjelja. Od tuda dolazi i naziv mesopust. Što bi zapravo bio i doslovan prijevod izvorno latinskog pojma Carne Vale (zbogom meso). Doduše, postoje tumačenja da je riječ karneval nastala i po drugom kriteriju, od također latinskog Carrus Navalis (brod na kotačima). Naime, brodovi na kotačima bili su dio proljetne svečanosti posvećene božici Izidi (Isidis Navigium) u Italiji tijekom 14. i 15. stoljeća. Ta je tradicija preseljena i u hrvatske obalne krajeve, kola prerušena u brodove česta su i u primorskim karnevalima, odnosno maškarama.

Kada bismo tražili prikladan hrvatski naziv za karneval (dakako, uz onaj kršćanski pojam mesopust), onda bi najbliže bio pojam Poklada. Naime, i tu se pojavljuju dva korijena riječi, jedan je poklad (posno, mrsno značenje), druga je stari hrvatski glagol klasti (staviti, npr. iz zdjele na tanjur) prisutan i u čakavskom i u kajkavskom narječju. Blizu je i pojam maškare (prerušavati se), dok je riječ fašnik, učestala u sjeverozapadnim krajevima Hrvatske, došla pod germanskim utjecajem. Doduše, i tu postoje dva tumačenja, prvo da je korijen riječ Fasten (postiti), a druga Fasching (nastao opet iz starijega naziva Vastschang ili Vaschanc – isprazniti zadnju čašu prije posta.

-Povijest karnevala i značenje

No zvali mi ovaj običaj karnevalom, pokladama, maškarama, fašnikom ili mesopustom, stigli do Buša u Baranji, do Kurenta u najzapadnijim dijelovima kontinentalne Hrvatske ili na jug do korčulanskih Kumpanija ili dubrovačkog Karneva, riječ je o više manje istom, uz specifičnosti koje nose pojedini krajevi. Uostalom, i danas postoji velika razlika između gradskih (urbanih) karnevala i onih ruralnih. Prve obilježava usmjerenost odnosu čovjeka i društva, velike maskirane povorke, plakati i transparenti, pokladne novine, individualno maskiranje, plesovi pod maskama i gozbe, dječje karnevalske priredbe. One druge, ruralne, u znaku su skupnog maskiranja muškaraca u identične krznene ili runene kostime s obješenim zvonima, djeluju opasno i zastrašujuće, plaše djecu i proganjaju mlade žene, mažu ih čađom, posipaju pepelom… Kao podsjetnik na te običaje i danas organizirano djeluju Cvetlinski kurenti, Halubajski zvončari…

Kad bismo tražili „predvodnika hrvatskih poklada”, primat bi vjerojatno pripao Riječkom karnevalu, koji je do danas poprimio enormne razmjere. Maškarane skupine iz cijele Europe organizirano dolaze u Rijeku kako bi u karnevalskoj povorci pjesmom i plesom otjerale zimu i sve zle sile. Riječki karneval zapravo je spoj europskoga građanskog karnevala, prije svega venecijanskog i austrijskog, te elemenata folklora i mitologije starih Slavena. U vrijeme karnevala riječkim ulicama defiliraju razne dječje karnevalske povorke, povorke odraslih, međunarodne karnevalske povorke, zvončari i mnogi drugi zamaskirani pojedinci. Dio Riječkog karnevala je i takozvani Maškarani auto rally „Pariz-Bakar”, parodija na poznati rally „Pariz – Dakar”, no ovu karnevalsku utrku voze maškare i to u maskiranim automobilima.

httpv://www.youtube.com/watch?v=n6nUsF703oE

U Hrvatskom primorju je stvarno bogata tradicija maškara i počinje vrlo rano, najavljuje se već na Sveta tri kralja. U istočnome dijelu riječkoga područja maškarane povorke kreću prvu subotu nakon blagdana Bogojavljenja, a u zapadnome kreću na blagdan sv. Antona, odnosno zvuk Antonjskog roga koji time najavljuje Mesopust. Završava na sam Fašnički dan, kad u gornjoj Hrvatskoj djeca u maskama obilaze susjedstvo, a to je dan prije Pepelnice. Inače, gotovo cijelo Primorje maskira se u zvončare. Takva tradicija ponajviše se obilježava u na području Kastavštine, a seže do daleke povijesti kada su u tim krajevima živjeli isključivo pastiri a glavna je djelatnost bila ovčarstvo. Prema starim su pričama pastiri, hodajući za ovcama u šume, navlačili ovčje kože i vješali oko struka kravlja zvona. Vjerovali su da na taj način odvraćaju zle sile od svojih životinja te da im zvona donose sreću i čuvaju ih na putu kroz jedva prohodne šume. Do današnjih dana sačuvao se originalni izgled takve „zvončarske odjeće” te danas odrasli muškarci idu putevima svojih predaka i u vrijeme poklada postaju zvončari. Na sebe navlače „kostime” od ovčje kože, vješaju oko struka velika kravlja zvona, na noge obuvaju opanke ili visoke teške cipele, a lica sakrivaju strašnim maskama životinjskih oblika sa velikim rogovima. Takve povorke zvončara obilaze sela uz zvuke harmonike, bubnja, trube i klarineta te uz pjesmu i ples najavljuju proljeće, tjeraju zimu i obilježavaju zajedništvo ljudi primorskog kraja.

httpv://www.youtube.com/watch?v=Vw-acru-HRY

Tu, „zapadnokvarnersku” tradiciju obilježava i Karneval u Opatiji, po svojim običajima sličan Riječkom karnevalu, a datira iz vremena kada su zvončari iz tih krajeva tjerali Turke. Konkretno, nagađa se da karneval u Opatiji datira iz vremena oko 1511. godine. Ono što je Riječkom Karnevalu maškarani auto rally „Pariz-Bakar” to je u Opatiji Balinjerada. Motorizirana maškarana utrka skupina i pojedinaca na vozilima koji leže na balinjerama, kugličnim ležajevima. Obično se održava nedjeljom prijepodne. Ta manifestacija maškaranih „vozila” i vozača odiše mnoštvom originalnih i smiješnih ideja te pomiče dobne granice. U Balinjeradi sudjeluju svi, od najmlađih do onih starijih, godine nisu bitne, važno je da se svi dobro zabave.

Opatijska balinjerada

httpv://www.youtube.com/watch?v=5KCG5_1gPRc

Samoborski fašnik

U sjeverozapadnoj Hrvatskoj primat drži Samoborski fašnik, koji datira iz ranih dvadesetih godina 19. stoljeća i od onda je simbol fašnika tog dijela Lijepe naše. Samoborski fašnik traje desetak dana i u to vrijeme na samoborskim ulicama vlada potpuno veselje, a glavni je zadatak maskirati se i zaboraviti svakodnevne brige. Parola – bezbrižnost. Pod tisućama se maski krije smijeh i radosna pjesma, a plesom se dočekuje novi život. Samoborski fašnik slavi veselje. Dijele se krafne, spavanja gotovo da i nema, jer fašnik traje do kasno u noć.

httpv://www.youtube.com/watch?v=qo9YRz0uMzw

Turopoljski fašnik

Turopoljski fašnik također seže u daleku prošlost. U tom se kraju maskirane povorke nazivaju mačkare. Nekada su se maskirali samo muškarci koji su predstavljali muške i ženske likove. Kasnije su u mačkare išle žene, najčešće maskirane u muškarce. Mačkare prolaze selom i po kućama skupljaju jaja i druge darove. Turopoljske mačkare bukom i galamom tjeraju zle sile od ljudi.

httpv://www.youtube.com/watch?v=sf0As4v8E5Y

U svim se krajevima obilježava fašnik no svaki kraj naše zemlje ima svoje specifičnosti. Zajedničko svima je da se traži krivac za sve nedaće iz protekle godine. Krivac se uvijek i nađe, a to je Fašnik, ili u primorju Pust. Njemu se sudi, on priznaje krivnju i na pokladni utorak se spaljuje na glavnom trgu. Uz veselje svih prisutnih maškara, slavi se spaljivanje glavnog krivca Fašnika (uglavnom lutke napravljene od slame ili krpa). Kada je krivac spaljen, sve nedaće i brige otišle su u dim, dolazi nam novo proljeće, slave se veselje i smijeh, pjesma i ples i sva dobra ovog svijeta.

No za kraj i naša poruka. Nije bitno na koji način obilježavate maškare, bitno je da na kratko postanete netko drugi, da se veselite, slavite, pjevate, a ako uz dobro raspoloženje uspijete prizvati sreću i otjerati zlo – uspjeli ste upotpuniti čaroliju ovog divnog običaja.

Zahvale za tekst portalu: moja-putovanja.com

The post Hrvatska tradicija za Karneval, Mesopust, Poklade, Maškare. Značenje i povijest appeared first on Narodni.NET.

Dani od pokladne nedjelje do Čiste srijede zovu se pokladni dani.

>>> Pokladni dani, dani maškara

Pokladna nedjelja, nedjelja prije čiste srijede, na poseban način se obilježavala kod katolika. Misari, posebno djevojke i momci, tada bi se lijepo obukli, jer je to zadnja nedjelja prije korizmenog vremena kada se skromnije odijevalo. Poslije mise u Rami su bile užine. Mnogi bi, koji su se u istoj godini ženili, na pokladnu nedjelju isplanirali užinu na kojoj bi se sabrala sva rodbina i prijatelji iz čitave župe. Svatko bi u torbi ponio pite,ušćipaka, sira, mesa i kolača.

Sve bi postavili na peškire ili neke druge prostirke, koje bi položili na zemlju, a ako bi bilo snijega ili kiše, onda bi se sklanjali u mogaze ili pojate susjednih kuća ili samostana. Poslije užine bi se zaigralo kolo, zapjevala pjesma, i usput proašikovalo. Time bi se i prekinule zabave ove vrste sve do Uskrsa.
Na pokladni utorak, utorak prije Čiste srijede, bio je običaj ispeći ušćipke koje bi jeli oni što su se brinuli za ovce (zimi bi ih hranili dalje od kuća) i oni koji bi ih vodili na rašćinu (hrana za stoku pripremljena ljeti od hrastovih grana). Kad bi se uvečer kućna čeljad sabrala, poslije večernje molitve počastili bi se ušćipcima, sirom i mesom prije posta. Maškare u današnjem smislu nisu bile prisutne u dalekoj ramskoj tradiciji. Ali, bilo je dosta djece koja bi skrivala svoje lice iza jednostavnih maski, načinjenih od stare odjeće. Bilo je i momaka koji bi pred djevojkama izigravali neke likove preko kojih bi izricali svoje poruke, trudeći se da ne budu prepoznati.

Maškare s posebnim maskama postaju masovnije prihvaćen običaj u Rami tek u drugoj polovici dvadesetog stoljeća. Namaskirani, uglavnom djeca i mladi, išli bi od vrata do vrata razveseljavajući ukućane koji bi ih nagrađivali orasima, jabukama, jajima, krafnama, bombonima, a ponetko i novcem. Kada se običaj toliko omasovio, postao je opterećenje za domaćine pa su neki čak zaključavali vrata pred maškarama. Takvima bi se maškare osvećivale tako što bi im bacali svježa jaja po zidovima kuće ili bi napravile neku drugu manju štetu. Zbog toga sam, početkom ovog stoljeća, uveo običaj u Gornjoj Rami da maškare ne idu od vrata do vrata nego da krenu ispred samostana, iz Podbora, iz Jaklića i susretnu se u Ripcima, gdje bi ih domaćice dočekale mezom, pićem, krafnama i kolačima. Poslije kola i pjesme na Ripačkom raskršću otišli bi u dvoranu u Ripcima, gdje bi igrali i plesali do pred ponoć pokladnog utorka, a onda se razišli svojim kućama.

The post Poklade ili Maškare ili… appeared first on Narodni.NET.

Kako napraviti dobre čvarke, već sam djelomično odgovorio u tekstu o topljenju masti, jer su to povezani procesi i ako se ispravno radi prilikom topljenja masti, najveći dio obaveznih uvjeta je ispunjen. No, moram spomenuti da postoje još neki detalji na koje treba obratiti pažnju, kako bi uz dobru mast, na kraju dobili i dobre i čvarke.
Rezanje slanine u komadiće, koji će na kraju postati čvarci, nije posao za trening radoznale dječice, niti mjesto za smicanje od ozbiljnog posla onih koji su prerano i previše zavirili u čašicu, a bome ni za one nonšalatne, kojima je stalno u ustima rečenica, „Ma sve je to dobro, tu se nema šta pokvariti“. Itekako se ima što pokvariti, jer ako su komadići preveliki, neće se dobro istopiti i kad mast već bude za skidanje, u njima će još ostati prevelik dio neistopljene masti, što je dvostruka šteta. S jedne strane čvarci će biti premasni i previše „sirovi“, a s druge strane, dobit će se manje masti nego je bilo moguće.  Takvi čvarci se neće moći isprešati i bit će previše „gumeni“ pa je propala prilika da se dobije pravi, ukusni i cjenjeni proizvod.
Presitno rezani  komadići postaju potencijalna opasnost da smanje kvalitetu masti, jer će početi izgarati prije nego li je mast gotova i prouzrokovat će promjenu boje masti, povećani pregoreni talog u masti, pretamnu boju i tvrdoću gotovih čvaraka.

I treće, možda veća opasnost od krupnog ili sitnog rezanja,  je nejednako rezanje. U tom slučaju kod topljenja će doći do totalne konfuzije i nedoumice, jer će u isto vrijeme dio čvaraka pregarati, a dio biti „presan“, a kakva će mast biti, to samo dragi Bog zna. Preporučeni oblik i dimenzija komadića slanine za topljrenje je da to budu kockice s bridom 2,5 -3 cm i što se taj uvjet bolje ispuni, to je veća garancija da će konačan posao biti bolji.
Dodavanje mlijeka, po vremenu i količini sam opisao u članku „Topljenje masti“ , a u istom članku sam naznačio trenutak skidanja kotla s vatre i za kraj ostaje još samo cjeđenje, odnosno prešanje čvaraka.
Koliko će se čvarci prešati ovisi o ukusu i to je u nadležnosti samog gazde, a ono što je još važno za spomenuti je mogućnost soljenja čvaraka. Mi čvarke ne solimo i jako ih isprešamo, a  zato što ne solimo, oni trajno ostaju hrskavi pa postaju najbolji „čips“ koji postoji.

Za posta velika zahvala ladica.net bez čije pomoći ovakva delikatesa bi bila bliže zaboravu!

The post Čvarci stara delicija s okusom tradicije! appeared first on Narodni.NET.

Nekada je ovaj posao bio možda najvažniji dio kolinja i za njega su pozivani specijalisti, provjereni i sigurni, jer se tu nije smjelo omanuti. Temelj seoske kuhinje je bila svinjska mast i nju pokvariti, predstavljalo bi pravu katastrofu za domaćinstvo. Ali onda su nastupila vremena njene posvemašnje degradacije pa su mast topili oni koji nisu bili za nekakav drugi posao i nerijetko se događalo da mast pregori, ili se dovoljno ne ispeče pa se prerano pokvari (užegne). Takva mast bi se bacala ili su se njome hranile nove generacije tovljenika.
Međutim vremena su se promjenila, svinjska mast ponovo zauzima zasluženo mjesto u domaćoj kuhinji,  a nus-produkt masti, čvarci, postaju hit. Opet se kod kotla angažiraju dokazani stručnjaci i opet se tom poslu pridaje pažnja kakvu i zaslužuje.
Početak topljenja masti obilježava dilema, treba li u kotao dodati vodu ili mast i ja sam kao čovjek koji ovaj posao doživljava izuzetno ozbiljno praktično eksperimentirao i s jedim, i s drugim. Moj nedvojbeni zaključak je da je stara mast bolji izbor. Kada se dodaje mast, proces topljenja počinje znatno prije, a mješanje, koje u početku mora biti najintenzivnije, kako ne bi došlo do zagaranja kotla, je znatno lakše.
Bio sam na jednom kolinju gdje je topljenje masti pripalo jednom mlađem članu ekipe. “Stručnjak” za mast je dodao cca 1 l vode, i onda je krenuo s mješanjem. Svuda je on stigao, kuhača je prečesto mirovala i rezultat toga je prigoren kotao na dnu, loš okus masti i dva sata ribanja kotla.
Mješanje izrezane slanine u prvih pola sata mora biti bez prestanka, čvrsto stružući kuhačom po dnu i prelazeći svaki djelić dna kotla, a posebnu pažnju posvetiti dijelu kotla uz dimnjak peći, gdje zbog vuče nastaje najveća temperatura i opasnost od prigaranja na tom mjestu je najveća.
Kada i koliko mlijeka dodati je slijedeća dilema, a i to je isprobano i moje mišljenje u svezi stim je da na 10 kg izrezane slanine, ide cca 1 dcl mlijeka. Dodavanje mlijeka se vrši kako bi čvarci na vrijeme dobili onu poželjnu boju, jer ako bi čekali tu boju bez dodavanja mlijeka, onda bi vjerojatno mast pregorila, a ako bi pazili na mast da bude dobra, onda bi čvarci ostali blijedi. Znači ako dodamo više mlijeka, čvarci će biti tamniji, suprotno, ako dodamo manje mlijeka, čvarci će biti svjetliji.
Vrijeme dodavanja mlijeka je najbolje kad se mast počne pojavljivati na površini, dakle kad je slanina još bijela i kad se još ne govori o čvarcima, nego je to još uvijek rezana slanina. Ovaj trenutak je dobar jer smanjuje opasnost preburnog reagiranja masti u smislu jakog pjenjenja. U ovoj fazi i dalje treba intenzivno mješati, ali opasnost od prigaranja je značajno smanjena i sad mješači mogu malo otpuhnuti.
Vatra u početku treba biti dosta jaka, nastavno može biti za nijansu slabija, ali nikako ju zapustiti i dozvoliti da značajno oslabi.
Završetak topljenja je također bitna faza u cjelokupnom procesu, jer ako se tu pogreši sav trud može biti uzaludan. Odrediti trenutak kada je mast „zrela“, a još da nije pregorila, posebno je važan moment i za to postoje dva detalja na koje treba obratiti pozornost. Prvi znak je „šuštanje“ čvaraka i njihova blago smeđkasta boja, a drugi se odnosi na izgled masti, koja mora biti svjetla i bistra. U tom trenutku se dio masti može odliti, ako čvarci još nisu poprimili željenu boju i nedugo zatim skinuti kotao s vatre te ocjediti ostalu mast.
Treba se imati na umu da čvarci još malo dobiju boju i kad se kotao skine, jer mast još uvijek ima viskoku temperatura, a naročito je to izraženo kod kotlova deblje stjenke (odliveni od alumijija) i kod njih se mora posebno paziti na trenutak skidanja kotla s vatre da ne bude prekasno.
Mast nakon hlađenja treba imati bijelu boju, s vrlo blagom nijansom na sivo, okus mora biti tipičan bez osjećaja pregorenosti i takva mast, u zaklopljenoj emajliranoj kanti i na hladnom mjestu, bez problema traje godinu dana.

The post Priprema i proizvodnja domaće svinjske masti! appeared first on Narodni.NET.

Tijelo se opasivalo kariranim pojasom pasom otkanim od zagasitocrvene vune ili
svile prošarane bijelim, ponekad i zlatnim nitima (širitom, galunom). Tkani pasovi
kopčali su se ukrasnim srebrnim ili pozlaćenim kopčama paptama. Stare fotografije
pokazuju da su se papte ponekad pričvršćivale posebnim vunenim uzicama preko
tkanice. Žena je za pojasom nosila ogledalce i češalj. Na remenu terkiji ili žutom lančiću
na lijevoj su strani visjela domaćinska obilježja — škarice, ključevi i britvica. Na desnoj
strani visjela je krunica očinaši.
Sprijeda se preko pojasa pripasivala uža vunena pregača pregljača, pregnjača. U
središnjem gornjem dijelu bila je malo nabrana i učvršćena u ošvicu. Uz bočne rubove
bila je optočena crnim usukanim vunenim nitima strukom, a uz donji rub kraćim resama

izvučenim od osnovne niti. Vezala se tvrdim dugim uzicama kojima se pritezao i pâs.
Starinske su pregače bile izrađene od deblje zagasite vunene pređe. Misne pregače, zbog
tkanja tankog kao pelena poznate pod nazivom pelenače, bile su
izrađene od tanke vunene pređe ili od doma uzgojene tamnocrvene svilene niti. Imale su
utkane poprečne svjetlije pruge i bile su složene u uske uspravne nabore.
Preko košulje ili suknje aljine oblačio se dugi crni sukneni prsluk bez rukava,
jačerma, čerma. Uz rubove je bio opšiven crvenom kupovnom čohom,11 po šavovima
crvenim usukanim vunenim vrpcama strukama, a na prsima i proširenjima klinovima
urešen je kiticama od zlatne žežene srme.
Na nogama su žene nosile do koljena dugačke tvrde vunene čarape čorape. Po
pletivu su bile izvezene kličane, nakličkane zagasitocrvenom vunom u
vodoravnim prugama. Na stopalo su se navlačili vuneni nazuvci terluci, koji su na
gornjoj vidljivoj strani i na petama bili bogato izvezeni crvenom, modrom, plavom
pamučnom i svilenom niti ili srmom, uokolo otvora opšiveni crvenom čohom, a ponekad
i kiticama od crvene svile brusa. Nosili su se i buzavci, napršnjaci, koji su obuvali
stopalo do sredine tabana. Starinska ženska i muška obuća bili su opanci učinjeni od
goveđe (za mokro) ili svinjske kože (za suho vrijeme) ukrašeni prijepletom od ovčje
opute. Opanci za svakodnevnu uporabu (nosni) izrađivali su se u svakoj kući, a svečane
(misne) izrađivali su seoski majstori opančari.
Djevojke su se od udatih žena razlikovale po oglavlju. Djevojke su razdjeljak
češljale na jednoj strani glave i kosu splitale oko uzice uplitnjaka u dvije nejednake
pletenice. Glavu su pokrivale plitkom kapom od čoje, crljenom kapicom. Na čelu i ispred
ušiju izvlačile su kraće čuperke kose, solupe, koju su kovrčale, koviljale. Udate su žene
kosu dijelile sredinom glave i splitale je oko uplitnjaka u dvije pletenice koje su straga
kružno omatale oko glave.Platnenu maramu, kojom su udate žene pokrivale kosu
vežući je straga, Kutleša naziva jašmakom, vežom. Bogato su urešene vezivom
istovrsnim tehnikama, materijalom, bojama i sličnom ornamentikom kao i starinske
ženske košulje.
Osim koraljnih nizova tradicijski ženski odjevni inventar dopunjavao je kovani
nakit. Djevojke su na crvenkape vješale novce dukate i napulijune ili čeoni nakit pape
pleten od srebrne žice i urešen srebrnim novčićima cvanjcikama, pletama, vijorinima i
talirima. Ovakav nakit poznat je iz brončanodobnih arheoloških nalaza.

Djevojke i udate žene kitile su oglavlja filigranskim srebrnim i zlatnim iglama
špijodama, špivadama. U ušima su nosile zlatne naušnice rećine. Na prsima su nosile

perišane — starinski nakit od više nizova metalnih lančića s privjescima od srebrnog
iskucanog lima. Ženska prsa pokrivali su veliki i mali đerdani od lanaca i srebrna novca.
O izgledu starinske muške košulje nema sačuvanih materijalnih dokaza. Iz
Kutlešinih je zapisa moguće rekonstruirati da je bila dinarskoga kroja, izrađena od
debljega bijeloga platna postava, a po ovratniku, prsima i orukvicama navezena s granam
i cvitovima. Pretpostavljamo da su vez i motivi bili slični uresu ženskih košulja. Zimi su
muškarci preko košulje oblačili pletenu vunenu bijelu vestu guću, koja se na prsima
dvostruko preklapala.
Modre suknene hlače gaće bile su uskih nogavica razrezanih u donjem dijelu.
Kopčale su se metalnim kopčama sponama i ključima. Na bedrima su imale džepove, a
sprijeda dva proreza promaje. Pritezale su se uzicom svitnjakom ili remenom. Svečane
šajićene gaće bile su izrađene od modre ili zelene čohe. Oko džepova, razreza promaja i
uzduž nogavica bile su ukrašene crvenom vunenom usukanom vrpcom strukom i
umetnutom crvenom čohom.
Struk se opasivao različitim pojasevima. Kutleša spominje mrežasto pleteni pojas
od struke. U zbirkama Franjevačkog samostana Imotski i Etnografskog muzeja Split
pohranjeno je nekoliko različito kariranih pasova sličnih ženskima (ali kraćih i dvostruko
širih) otkanih od tamnocrvene vune ili svile. U Runovićima je sačuvan dio četrdesetak
centimetara širokog pojasa otkanog od tanke crvene vune. Vjerojatno se za opasivanja
presavijao i nekoliko puta omatao oko struka. U svečanim prigodama preko pojasa
stavljao se višeslojni kožni pripašaj u koji se zaticalo oružje, pribor za lulu i ostale
potrepštine. Često je bio urešen metalnim zakovicama pulijama.
Na košulju se oblačio otvoreni prsluk bez rukava, jačerma, gunjac. Bio je izrađen
od skupocjene venecijanske modre ili zelene čoje. Ukrašen je usukanim svilenim nitima
— brusom ili gajtanom, a na prsima aplikacijama zlatnih niti — granama od srme
žežene, svilenim kiticama, resama te srebrnim filigranskim pucetima.
Ilustracije  pokazuju da su muškarci nekada oblačili dva prsluka.
Donji je bio kroja presomitače tj. preklapao se na prsima. Bio je bogato urešen
aplikacijama zlatnih niti. Gornji, krojen kao ječerma, bio je od fine crvene venecijanske
čohe. Uz rubove je bio optočen debljom svilenom niti i urešen kiticama, a na prsima
zlatnim pozamenterijskim trakama — srmom i metalnim pucetima.18 Najsvečaniji
primjerci imali su metalni nakit toke, kopče puce i ploče, što potvrđuju i Kutlešini
zapisi.

Povrh svega oblačio se kaputić s rukavima, kumparan. Bio je izrađen od smeđeg
sukna, rjeđe od crne ili tamnoplave čohe. Uz rubove i uokolo džepova bio je opšiven
crvenom čohom i crnom usukanom vunenom niti strukom. Sprijeda je imao kitice od
vrpci gajtana ili svile brusa koje su služile i za zakopčavanje. Kumparan se nosio i
obješen o lijevo rame.
Najimućniji seljaci, seoski glavari i hajdučki harambaše nosili su u najsvečanijim
prigodama (svadbe, seoski skupovi derneci, seoski godovi, Božić) ogrtače, crljene
kabanice. Bile su izrađene od crne čohe i uz prsni otvor podstavljene dvadesetak
centimetara širokom crvenom čohom. Spominju je Kutleša i Tolić, a prikazana je na
Kirinovoj ilustraciji .
Starinsko muško pokrivalo bila je kapa s crnim resama izađena od crvene čohe —
— crljena kapa. Oko nje se omatao dvadesetak cm širok ručnik, peškir otkan od vine —
crvene tanke vunice. Muška obuća, kao i ženska, bila je višeslojna. Na noge su se prvo
navlačile vunene čarape čorape izvezene kličane crvenom i zagasitom vunom u
vodoravnim prugama. Za razliku od ženskih, muške su s unutarnje strane bile rasporene i
kopčale su se metalnim kopčama kukcima . Potom su se obuvali nazuvci
terluci, napršnjaci i opanci istovrsni ženskima.
Oružje, koje je nekada služilo obrani, u tradicijskom odjevnom inventaru
postupno dobiva nakitnu funkciju i bogato je urešeno. Muškarac je za kožnim pojasom
pripašajem nosio dvije male puške brešijanke, nož bilopasac, lulu i pribor za pušenje, te
pušku duge cijevi. Na kumparane su vješali dijelove djevojačkih čeonih trakova papi. U
kapu iznad uha zabadali su srebrne igle špijode s lančićima i novčićima. Iznad uha kitili
su se cvijećem. Kožni pojasi i korice ukrasnih britvica bile su urešene metalnim
pločicama pulijama.

The post Ženska pučka odjeća u Imotskoj krajni appeared first on Narodni.NET.

srme i svilenih vrpci gajtana.20 Istovrsni odjevni predmeti pojavljuju se i na nekoliko
građanskih obiteljskih fotografija. Šal oko glave i pojas oko struka nisu vuneni tkani,
već su izrađeni od karirane levantinske svile. Za pojasom je zataknuto oružje. Obuća —
— terluci i pleteni kožni opanci ne razlikuju se od seljačkih. Košulja od tankoga
kupovnoga platna nije krojena i vezena poput dinarske. Uspravnim ovratnikom podsjeća
na košulje rasprostranjene u priobalju. Tek će se na fotografijama imotskoga
gradonačelnika Luke Vukovića, glavara Studenaca Joke Bilića, te mladoga Imoćanina
(koje datiraju s kraja 19. i s početka 20. st.) pojaviti košulje građanskoga kroja s
prevrnutim ovratnicima. Na njima uočavamo i ostale modne detalje (polucipele, visoke
cipele gete, čizme do koljena, plitku kapu, podvezice na hlačama) koji podsjećaju na
europsku građansku modu iz mediteranskoga kulturnoga kruga.

Miješanje mediteranskih i dinarskih kulturnih osobina, prožimanje građanskih
modnih stilova s tradicijskim komponentama seljačke odjeće, mnogo je vidljivije na
ženskom kostimu. Crvenkapa, metalna pojasna kopča papta i dugi haljetak bez rukava
ječerma dinarskoga su tipa i pripadaju tradicijskom seljačkom odjevnom inventaru. Za
razliku od seljačke, ova je ječerma izrađena od fine crvene venecijanske čohe i bogato
urešena aplikacijama zlatnih srmanih niti. Ostali odjevni dijelovi krojem, načinom
urešavanja i materijalom mnogo više nalikuju odjeći mediteranskog kulturnog prostora, s
prepoznatljivim utjecajem građanskih modnih strujanja. Djevojka je odjevena u svilenu
bluzu i široku nabranu suknju ukrašenu ažurom i svilenom čipkom. Pripasala je užu
uzorkovanu svilenu pregaču pastelnih tonova sa širim volanom. Ruho dopunjuje mnogo
prsnoga zlatnoga nakita (broševi i lanci s križevima) i elegantne crne cipelice. Oko vrata
je položena tanka crvena svilena marama s utkanom cvjetnom bordurom i resama.
Pristigla je iz francuske mode onoga vremena preko jadranskih krajeva, gdje je često
dijelom ženske odjeće. Izgled pojasa ostaje neraspoznatljiv. Mogli bismo ga
rekonstruirati na temelju Ujevićeva rukopisa u kojem se spominju kupovne tkanice
izrađene od vrpce zlatnog širita.
Na crtežu Grete Turković Imoćanka u narodnoj nošnji prepoznajemo
karakteristično žensko oglavlje tipa impregnirane toke preko koje je prevučena vezom
bogato urešena kapica i prebačena vezena marama. Pričvršćena je s tri igle s visećim
kovanim novčićima. U zbirci Etnografskog muzeja Split nalazi se nekoliko starinskih
ženskih kapica nalik onima na crtežu. Inventirane su pod lokalnim nazivom čepelice,
počelice. Kapica čepelica nepoznata podrijetla nalazi se u zbirci Posudionice i
radionice narodnih nošnji. Ni jedan ih etnograf ne spominje opisujući seljačko tradicijsko
ruho. Sudeći po materijalu izrade (tanko pamučno platno, markizet) i finoći gustoga veza
(križića svilom zagasitih boja često u kombinaciji sa zlatovezom ili aplikacijama zlatnih
pozamanterijskih vrpci širita), moguće je da su ih nosile samo Imoćanke.
Pojedini modni utjecaji mediteranske ili gradske provenijencije na početku 20.
stoljeća postupno počinju mijenjati seljačku odjeću i ona će izgubiti svoju apsolutnu
pripadnost dinarskom kulturnom krugu.
Promjene su najprije zahvatile mušku odjeću i tekle prema njezinu
pojednostavnjenju. O vezenoj muškoj košulji dinarskoga tipa, koju spominje Kutleša,
nema materijalnih dokaza. Rano ju je zamijenila mediteranska košulja s uspravnim
ovratnikom izrađena od tanjeg kupovnog platna, odnosno košulja građanskoga kroja s

prevrnutim ovratnikom. Starinske bogato urešene prsluke jačerme zamjenjuju džoke —
crni ili modri čohani jednostavnije urešeni prsluci domaće izrade. U modu dolaze različiti
prsluci mediteranskoga kroja i nazivlja — đileti i krožeti. Kopčali su se gumbima
botunima. Kaputi kumparani izrađivali su se od crne čohe i jednostavno ukrašavali
opšivanjem crnom vrpcom kurdelom. Poslije Prvoga svjetskog rata iz građanske se mode
preuzima haljetak zurka. Bio je duži i zakopčavao se kopčama
palamarima. Nosili su se i kaputi građanskoga kroja jakete.

Suknene hlače zamijenile su hlače užih nogavica od tanjega crnoga ili modroga
platna ragadina bez ikakva ukrasa. Ne vežu se uzicom, nego kopčaju gumbima
botunima. Umjesto starinske crvenkape i peškira u modu dolazi šibenska kapa ili niska
kartonom impregnirana kapa okrugljica s križem od crvene čohe ili svile na tjemenu.

Muškom obućom postaju gete (visoke cipele mediteranskoga tipa s elastikom), postole
na špigete (koje su se vezale remenčićem ili uzicom), polucipele poput mokasina ili
čizme tvrdih visokih sara ukrašene kožnim kiticama. Umjesto kožnog oko struka se
omatao svileni levantinski pojas.
Značajne promjene doživjelo je žensko oglavlje. Djevojke su visoke crvenkape
zamijenile plitkim kapicama okrugljicama prekrivajući ih kašmirskim rupcima cvjetnoga
uzorka lanetama . Djevojke i žene uskoro napuštaju starinska oglavlja i
pokrivaju se samo različitim vunenim, pamučnim ili svilenim rupcima šudarima,
vaculetima, venculetima. Starije su se žene pokrivale pletenim tamnocrvenim ili crnim
vunenim rupcima pletovima, a mlađe svilenim smeđim ili bijelim šudarima. U
posljednjoj fazi nosili su se štofani rupci s cvjetnom bordurom, tzv. sinjski vaculeti.
Pod mediteranskim utjecajem na mjestu raznobojnog dinarskog veza na ženskoj se
košulji izrađuje bijeli rupičasti vez nalik čipki. Izrađuje se oplitanjem izvučenih niti ili
šivanjem između dviju širina platna.
Svečane ječerme od kupovne čohe spominje Tolić, a Kutleša opisuje crljene
jačerme od venecijanske čohe koje su blagdanom nosile samo najbogatije djevojke.
Tolić spominje sadake — ženske zatvorene prsluke bez rukava obložene finom kožom
koje su nosile samo najbogatije.
Jednodijelnu će košulju zamijeniti dvodijelno ruho koje postaje donjim rubljem.
Košulja košuljak (na prsima urešena naborima i tvorničkom čipkom merlićem, uspravna
ovratnika i rukava nabranih u orukvice) izrađivala se od bijeloga tankoga kupovnoga
platna. Podsuknja šotana bila je od crvenog ili šarenog platna. Istu ulogu imala je i šarena
suknja brnjica, modra, sastavljena od prslučića oplećine i skuta modre. Preko košuljka
zimi se navlačio platneni haljetak vunica, a ljeti haljetak dugih rukava zumbin izrađen od
čohe, štofa, šarena platna ili pliša.
Ulogu gornje odjeće imala je suknja od modroga kupovnoga platna zvana modra
ili brnjica. Donji nabrani dio bio je kao kod carze našiven na prslučuć oplećak,
oplećinu koji se sprijeda zatvarao kopčama sponama. Uz donji je rub bila opšivena crnim
plišem, a ponekad izvezena. U posljednjoj razvojnoj fazi izrađivat će se od mnogo

tanjega crnoga platna glota i naziv joj je vuštan na oplićak. Pod njom se nosila bijela
platnena nabrana podsuknja kotula, a zimi i gaćice ukrašene merlićem.
Vunenu tkanu pregaču zamijenila je kupovna traverca od crnoga platna šantina ili
svile. Prvotno je poput tkane bila složena u nabore, a kasnije se šije od pravokutnoga
komada platna, obrubljuje čipkom i veže straga širokim svilenima vrpcama kurdelama na
mašnu fjok.
Sastavnim dijelom tradicijskog odjevnog inventara postaje vunena ili svilena
marama oko vrata. Pojavljuje se na Kirinovu crtežu imotske nošnje
nastalom oko 1930. godine i na slici Zoe Borelli Molitva ukućana na Božić .
Umjesto starinske višeslojne obuće obuvaju se tanje pamučne bijele ili crne čarape
bičve i polucipele gete na kopču izrađene od žute i crne kože s lakiranom petom na sjaj.
U ovakvu izmiješanom obliku seljačka će se odjeća u pojedinim selima zadržati
do pred Drugi svjetski rat, kada će potpuno iščeznuti iz svakodnevne uporabe

The post Razvoj i promjene Imotske pučke odjeće appeared first on Narodni.NET.