U doba velikih seoba naroda, gdje god su Slaveni prošli, iza njih su ostale zasađene šume lipa. Oni su lipu smatrali ljubimicom bogova, a njezine su grane stavljali pod i na krov nastambi kako bi ih štitila od groma. U nekim je državama gdje žive potomci starih Slaveni taj običaj poznat i danas, a čini se kako su lipanj, lipe i grmljavina nerazdvojni kroz čitavu povijest, sve do današnjih dana.

Lipanj je mjesec koji pripada proljeću, no nerijetko je i jedan od najtoplijih mjeseci u godini. S druge strane, u kontinetalnim dijelovima Hrvatske nerijetko je i jedan od najkišovitijih mjeseci u godini, što se odrazilo i u narodnim poslovicama. Tako je jedna i ‘Hladan juni sve pokunji’ kojom se želi dočarati da nedostatak sunčeve svjetlosti u ovom mjesecu nije dobro za urode kasnije u godini, odnosno usporava zriobu.

Općenito je dobro ako je lipanj topao te vjetrovit, barem je tako u prošlosti narod mislio pa otuda i poslovice: ‘Suhi juni lagve puni’, što znači da će urod biti dobar ako je u lipnju suho i sunčano vrijeme te ‘Junski sever rad žitnice napuni’ što znači da sjeverni vjetar podržava suhoću zraka u lipnju, što pak utječe na bolji urod žita kasnije u godini.

U narodu postoji još jedna izreka vezana uz lipanj i prije svega lipanjske grmljavine, a glasi ovako: ‘Lipanjska grmljavina, veseloga ljeta nema’. Ovom se narodnom uzrečicom želi dokazati da, ako mnogo grmi za vrijeme lipnja, ljeto neće biti posebno toplo i ugodno. Međutim, moderni meteorolozi kažu kako se radi o besmislenoj narodnoj predaji jer su službena mjerenja pokazala kako je upravo lipanj mjesec s najvećim brojem grmljavina u kontinentalnim dijelovima Lijepe naše. U prosjeku u lipnju grmi sedam puta (dana), a davne 1936. godine zabilježeno je čak 17 dana s grmljavinom u glavnom gradu, Zagrebu.

Nadalje, u narodu postoji vjerovanje da je lipanj najbolji ukoliko je više suh nego mokar, a to se, dakako odnosi na zriobu plodova jer je sunce u ovom dijelu godine itekako bitno za konačni rezultat ploda. Također, prema narodnim izrekama o lipnju možemo naučiti da je lipanj mjesec u kojem su veoma česte vremenske promjene.

Mjerenja su pokazala da je vrijeme početkom lipnja najčešće toplo, a onda, oko 8. lipnja slijedi lagano zahlađenje s kišom i, često grmljavinom. Posebno je znakovit Dan svetog Medarda, 8. lipnja, a kakvo je vrijeme na taj dan obično bi se zadržavalo čak i do četrdeset dana, barem su nam takvo vjerovanje ostavili narodni predavači. Uz svetog Medarda, u narodu se često spominju i sveti Vid, sveti Ladislav te sveti Petar i Pavao, koji se još nazivaju i mokrim lipanjskim svecima. No, o svetom Medardu, Vidu, Ladislavu i Petru i Pavlu  kojom drugom prilikom, naravno, na Narodni.net-u!

The post Hladan juni sve pokunji appeared first on Narodni.NET.

U lipnju cvjetaju lipe i njihov miris doslovno opija. Osim toga, mnogi skupljaju lipov cvijet kako bi ga osušili i od njega pripredili ukusan i ljekovit čaj.

Lipa je bila za stare Slavene sveto drvo, najsvetije odmah iz hrasta, kojeg su najviše štovali. Slaveni su živjeli u lipovim šumama u kojima su skupljali med i vosak. Medica i medovina bilo im je omiljeno piće. Prije prijelaza na kršćanstvo Slaveni su poštivali božanstvo šume te su smatrali da su im i duše povezane s lipama. Stablima lipe prinosili su žrtve te su blizu njih vršili obrede.  U svoje su nastambe stavljali grančicu lipe kako bih ih zaštitila od gromova i požara. Ova se tradicija održala i do danas kod nekih slavenskih naroda koja zatiču grančicu lipe pod svoje krovove kako bi ih zaštitila, kako od požara i udara groma, tako i od zla te uroka. Otuda i sljedeća narodna mudrost: ‘Cvjetokitna lipo, tebe u svoj srdi, niti Perun žarkom strijelom ne nagrdi!’

Slaveni su smatrali da u stablima stanuju božanstva pa je tako lipa bila stan božici Vidi, zaštitnici bračne sloge.

Budući su se stari Slaveni mnogo selili, bili su poznati i po tome da, gdje god su došli, sadili su stabla lipe. Stoga i ne čudi raširenost ovog stabla kod nas, a na području bivše Jugoslavije postoji na desetke mjesta koja su dobila ime po stablu lipa. U Hrvatskoj se i novčana jedinica zove lipa te postoji primjerice mjesto Lipa kod Generalskog Stola, potom Lipa kod Matulja u Istri te Lipe kod Gospića. Postoji i Lipa u Bosni, kod Bihaća, kod Kreševa, kod Livna i Tomislavgrada, potom Lipa kod Cetinja u Crnoj Gori, Lipa kod Negotina u Makedoniji te Lipa u općini Zreče u Sloveniji.

Lipa se često smatra i drvetom mira te je pogodna za izradu skluptura. U Bosni su stari Slaveni vjerovali da sječa stabla hrasta ili lipe donosi nesreću, a onaj tko ga odsječe mogao bi umrijeti ili oboljeti. Da bi se iskupio, trebao je prinijeti žrtvu koja se sastojala od toga da se nekoj životinji, npr. kokoši ili janjetu odsiječe glava istom ono sjekirom kojom je odsječeno stablo i to na panju odsječenog stabla.

Ovo se stablo ubraja među vodeće medonosne biljke u našem kraju. Vrijeme cvatnje u prosjeku traje oko tri tjedna, mada nekada može završiti i u tek jednom tjednu.

U seoskim zajednicama često se lipa sadi uz crkve i džamije  te se pod njezinim raskošnim krošnjama ljudi okupljaju kako bi pod pozitivnim zračenjem lipova stabla uskladili svoje odnose.

Čaj od lipovog cvijeća koristi se kod prehlade i ostalih bolesti dišnih puteva. Dobar je kod liječenja jakog kašlja, bolova pri mokrenju, prevelike uzbuđenosti živaca te umora. Također čisti krv te pospješuje znojenje i mokrenje.

The post Lipa – sveto slavensko drvo appeared first on Narodni.NET.