Na Veliki četvrtak zavezuju se zvona u te se kazuje kako zvona odu u Rim.

Majke svojoj djeci kazuju da su veliki četvrtak zvona otišla u Rim žaliti Isusa. A vratit će se tek onda ako djeca budu dobra.

Do tog dana valjalo je pospremiti stan, okrečiti, oprati, a u podne već su pomeli ulicu.Na Veliki tjedan četvrtkom, petkom i subotom održavala se Pilatova litanija. Djevojčice i dječaci odrezali su vrbovo šiblje te su kožu šibe ogulili a to je bila Pilatuška bota. Kada je svećenik u crkvi obavio obred i tri puta udario obrednom knjigom o oltar, to je bio znak djeci koja su prutićima udarali po klupama. Ovaj običaj se je očuvao sve do 1957. godine.

Zvonar ne zvoni crkvenim zvonima, jer je zabranjeno, već rebecka, škrebeta u cirkvi.

Zrcalo u kući omotali su bijelom krpom, a malo ogledalce okrenuli su da se nitko ne može pogledati. Raspelo u kući isto su svezali krpom i samo su u subotu odvezali.

U nekim mjestima dvanaestero mladića čini jednu družinu za klepetanje te obilaze kuće u selu i klepeću. U četvrtak uvečer poslije mise klepeću prvi put, vičući: Na Zdravu Mariju! U petak ujutro u pet sati ministranti ponovo ophode selo vičući: Na Zdravu Mariju, u podne: Na podne!, u 14 sati Na križni put! Prvi i drugi put!, u 15 sati: Na tri ure!, u 17 sati i 15 minuta na svetu misu: Prvi put! te drugi i treci put!, poslije svete mise: Na Zdravu Mariju! U subotu također obilaze selo i u podne skupljaju jaja. Za službu dobijaju jaja.

Uskrsni blagdani počinju Velikim četvrtkom, početkom Isusove muke. Na jedinoj misi najedanput su zazvonila sva zvona i zasvirale orgulje da poslije, do Velike subote, do uskrsnuća osute. Isto tog dana se počela pospremati, očistiti kuća i dvorište. Sto je još ostalo opralo se, jer za subotu sve je trebalo biti spremno. Mještani se umivaju kada u crkvi zazvoni na gloriju. Tog dana u deset sati svezali su zvona. Od tog vremena djeca su klepkala klepkama ujutro, u podne i uvečer.

Voćke su išli podrmati da im mnogo urode. Poslije podne su žene išle na groblje grobove urediti. U crkvi su se ispovjedali za Uskrs.

Bilo je dozvoljeno na polju raditi do 10 sati, a nakon toga svatko se je trebao pripremati za Uskrs.

Kada se je čulo zadnje zvono, tada je trebalo podrmati voćke da bi one dobro urodile.

Uvečer u crkvi na uspomenu zadnje večere održano je skidanje oltara te se bdijelo do 11 sati.

Tog dana radi zdravlja zatikali su za šešir koprivu, a žene su stavljale u rogalj (ženski ukras na glavi) koprivu.

Zabranjeno je sijati sjemenje.

Neki običaji preuzeti su i iz Biblije. Isus je svojim učenicima na Veliki četvrtak oprao noge. Pa tak0 u nekim jestima majke tog dana operu noge svojoj djeci.

Tog dana prepričavaju legendu kako je iznad glave praoca Adama Salamon dao izgraditi most nad rijeci Cedrón. Naime, Isus kada je gonjen pao je s mosta te se kamen mosta omekšao, ali ne i srca njegovih gonitelja. Drže, da se umivanjem mogu s čovjeka i stoke oprati razne bolesti koje potječu od greha.

Kad svećenik počme pivati: “Slava Bogu na visini”, orgulje sviraju, i počmu sva zvona zvoniti. To traje samo par minuta, i posli sve onimi. Zvona i orgulje stanu sve do Uskrsnuća. Ako je tribalo da se zvoni, onda su krepetalom krepetali, nise smilo zvoniti. Na Veliki četvrtak svećenik je pričešćivao oštijom zamočitom u vino. To je označavalo Isusovu poslidnju večeru.

Veliki četvrtak običaji i tradicija

The post Tradicionalni običaji Velikog Četvrtka appeared first on Narodni.NET.

Na svakoj misi se susrećemo sa Isusom. Promatram to kao posljednji susret s Isusom u kojem i meni govori da će ga ove noći netko od nas izdati i razmišljam: Pitamo li se i mi kao što su se zapitali Isusovi učenici: ”Da nisam ja, Gospodine?” Prepoznajemo li se u Judi koji ga izdaje ili Petru koji smatra da on to ne bi ni u kojem slučaju mogao učiniti? Jesmo li u strahu da će Isus i nama reći: ”Jao onome koji izdaje Sina Čovječjega. Bolje bi mu bilo da se ni rodio nije?” Ili smo pak mirni jer vjerujemo Isusu – da je on naš jedini spasitelj?

Na Veliku srijedu poslije podne počinju litanije, koje se održavaju tri dana.

U Santovu s velikom ih radošću pohađaju i djeca. Po završetku litanije, kada svećenik knjigom udari po klupi, tada djeca štapićima udaraju po klupi. Djeca ponesu i čegrtaljke i njima klepeću. Čine to u znak kažnjavanja Pilata koji je izdao Isusa. Običaj je popraćen velikom bukom, dok djeci pruža neopisivu radost i trajan doživljaj.

Običaji na srijedu u Velikom tjednu

The post Tradicionalni običaji na srijedu u Velikom tjednu appeared first on Narodni.NET.

Počinje nedjeljom Cvjetnicom, a završava Uskrsom.

U bogoslužju je sav prožet uspomenom na Isusovu muku. Svaki dan toga tjedna zove se veliki, a napose su posljednja tri dana (Veliki Četvrtak, Veliki petak, Velika subota) prožeta najvećim događajima Isusova života i njegovih djela za spasenje svijeta. To su muka, smrt i uskrsnuće.

Veliki tjedan je prolazio u znaku priprema na Uskrs. Žene su kuće pospremale, obijelile, obično su muškarci red napravili oko kuće, u dvorištu i u gospodarskim zgradama.

Veliki tjedan prolazi u dočeku najvećeg kršćanskog blagdana u kojemu se obnavlja uspomena na najveći kršćanski događaj, na pogubljenje Isusa koji se žrtvovao i otkupio grijehe cijelog čovječanstva.

Ovo razdoblje Hrvati nazivaju Velika nedelja, Velika nedilja koja donosi tužan mir kršćanskim dušama.

Mještani su rano ustajali i molili se.

Na Veliki tjedan utorkom, srijedom i četvrtkom popodne u 3 sata išlo na litaniju.

Kada je Veliki post zabranjeno je plesati jer bi u protivnom šljive popadale s voćaka. Nije se išlo u društvo, bilo je zabranjeno pjevati i plesati.

Veliki tjedan i običaji velikog tjedna

The post Veliki tjedan značenje i običaji velikog tjedna appeared first on Narodni.NET.

Nadomak smo Uskrsu, a to znači da je korizma pri kraju i ulazimo u Veliki tjedan. Veliki ili Sveti tjedan posljednji je tjedan korizme i počinje Cvjetnom nedjeljom ili Cvjetnicom (Palmina nedjelja). Ime je došlo u spomen trijumfalnog ulaska Židova u Jeruzalem kada su ljudi u povorci koja je ulazila u grad imali vezane grančice palme oko nogu.

Neki hrvatski jezikoslovci riječ Uskrs povezuju s glagolom krsnuti u značenju “oživjeti, dići se”.

    Simboli Uskrsa

Simboli Uskrsa simboli su buđenja proljeća. Jaja i zec, danas nerazdvojivo povezani s proslavom Uskrsa, simbol su rađanja i kruga života kod mnogih pretkršćanskih religija. Čini se da je i običaj ukrašavanja jaja u Slavena stariji od kršćanstva, kao i nastale kršćanske legende. Jedna legenda kaže da je Marija, majka Isusova rimskim vojnicima pod križem dala jaja da bi bili manje okrutni spram njezina sina. Plakala je pritom, pa su njezine suze ostavile na ljuskama točke sjajnih boja. Druga legenda kaže da je druga Marija, iz Magdale ponijela na Isusov grob košaricu jaja, ali kad je stigla tamo i doznala da je Isus uskrsnuo, dotad bijele ljuske na jajima poprimile su od radosti dugine boje.

Jaja, mala i velika, od plastičnih do čokoladnih, umotana  u raznobojne staniole i ukrašena vrpcama u nekoj jarkoj boji preplavljuju uoči Uskrsa zapadni svijet. Naravno ta su jaja uglavnom od čokolade. Dakako, nije “štos” samo u čokoladi. Mnogo je važniji mamac iznenađenja koji se krije u jajetu. Mogu to biti različite igračke, od onih najmanjih, zbog kojih se čuveno Kinder jaje uspješno prodaje cijelu godinu bez obzira na Uskrs. Sve to golica dječju maštu pa je i to jedan od razloga fenomena komercijalnog Uskrsa kakav viri s naših polica.

Nekad i danas

Iako se Uskrs, kao uostalom ni ostali kršćanski blagdani, nije uspio othrvati komercijalizaciji, ipak je njegovo svetkovanje više vezano uz crkvu i slavi se u krugu obitelji. U našim krajevima uz Uskrs su vezani različiti običaji, a većina njih održala se do danas.

Među njima je i običaj posvete grančica te umivanje u proljetnom cvijeću na Cvjetnicu.

Dan uoči Cvjetnice u polju ili ispred kuće bere se proljetno cvijeće, obično ljubičice i jagorčevina koje se stavlja u lavor ili neku drugu posudu te se s tim ubranim cvijećem u nedjelju ujutro umivaju svi ukućani. Ovom običaju uvijek su se najviše radovala djeca i mlade djevojke.

Na Cvjetnu nedjelju najznakovitije je ipak posvećivanje grančica. U našem kraju najčešće se posvećuju grančice crnogorice i to od jelke, koja na završetku svojih grana ima najtipičnije simetrične križiće. Ove bi se grančice posvetile pod svetom misom u crkvi i kao posebne svetinje čuvale po obiteljskim domovima, ponegdje zadjevene ispod krova kuće… Takva grančica obično se naziva “sveta jelica”, a kod nas postoji uvjerenje, da ove posvećene grančice s molitvom ukućana čuvaju dom, obitelji i posjed od svakog zla.

U stara vremena uzorak “svete jelice”  mogao se vidjeti i po zasijanim parcelama te oko obiteljskih kuća. Na njima bi poboli običan štap, koji bi rascijepili pri vrhu i u taj procijep zataknuli grančicu “jelice” u obliku križića. Ovaj se znamen stavlja s vjerom, da čuva posijanu pšenicu i inače svaki usjev od vremenskih nepogoda, korova i svega ostaloga što bi moglo naškoditi usjevu ili obiteljskom domu. Kako je uzoranih njiva sve manje, tako nestaje ovaj stari običaj.

U Velikom tjednu čistile su se kuće i gospodarstva, ali je vrijedila zabrana svih radova ne zemlji i polju, posebno na Veliki petak.

Također na Veliku subotu, neko i ranije,  ukrašavala su se jaja – izrađivale pisanice. Pisati je staroslavenska riječ koja znači i slikati pa su pisanice – oslikana jaja. Nekada nije bilo umjetnih boja za jaja, pa su ljudi na selu upotrebljavali boje koje su pronašli u prirodi. Najčešća boja bila je crvena dobivena od korijena cikle, ljuske luka ili crvenog radiča. Crne su pisanice bojili bobicama bazge, duda ili s čađi, a od kore hrasta dobili su lijepu crno – smeđu boju. Od korijena koprive, špinata ili poriluka dobili su zelenu boju. Nažalost, već početkom prošlog stoljeća za bojenje jaja upotrebljavaju se umjetne boje.

Na Uskrs,  na ranojutarnju misu, nosila se hrana u košarama prekrivena vezenim ubrusima u crkvu na posvećenje. Poslije mise slijedilo je tradicionalno natjecanje u tucanju jaja. Danima su trajale pripreme, izbor jaja, pokušaj prevare sa drvenim jajetom i slično. Pobjednici su se pamtili. Djeca, a i stariji, kretali su od kuće do kuće da bi se ”potukli”, da se vidi tko zna bolje izabrati i čije je jače. Djeca bi dobijala jaje na poklon od domaćice, a nerijetko su se vračali punih džepova i maramica. Ljubitelji ovog starog uskrsnog običaja doći će na svoje i ove godine. Natjecanje će se održati daleko od rodnog kraja, u Stockholmu, u Švedskoj,  ali u mislima na Zornicu na Taračin Dolu, a stari običaj ne zaboravljaju Čemernjaci ni u Kninu, Zagrebu, Njemačkoj, Canadi, Australiji.. .

Uskrs, drevna proslava proljeća ima korijene mnogo dublje nego ijedna vjera i kultura. Kršćani ga doživljavaju kao središnji događaj povijesti spasenja i kao navještaj vlastitoga uskrsnuća. Proljeće i Uskrs zauvijek će ostati neraskidivo vezani i u njihovu dolasku svi osjećamo novu snagu, novu nadu, vjeru i početak novog proljeća vlastitog života. Svako proljeće podsjeća nas da uvijek iznova imamo priliku ostvariti svoje snove kada hladna zima prođe. Proljeće je poruka zdravlja, humanosti i plemenitosti.

Tekst preuzet sa: Taracin-do.com

The post Narodni Uskršnji običaji appeared first on Narodni.NET.

Svojim sadržajem započinje veliku temu Isusove muke smrti i uskrsnuća, takozvano “vazmeno otajstvo”.

Vjernici se saberu pred crkvom. Svećenik blagoslovi maslinove ili druge grančice koje prisutni drže u rukama te navijesti evanđelje koje govori o Isusovom svečanom ulasku u Jeruzalem. Vjernici zatim u procesiji krenu u crkvu.

Misno evanđelje je opis Isusove muke. Pjeva se tako da Isusove riječi pjeva svećenik, a ostale uloge, već prema tekstu, pjevači, odnosno zbor. Ako nema pjevača muka se može čitati.

Običaj je da se grančice ponesu kući i stave za križ na zidu, a dio odnese u staju i polja.

CVJETNA NEDJELJA je pokretni praznik, slavi se tjedan dana prije Uskrsa.

Na Cvitni petak na Dan sedam žalosti Blažene Djevice Marije održavaju klečanje u crkvi. Nakon klečanja nitko nije radio u polju ni u domu. U mjesnoj crkvi održavale su se tri mise i propovijedi.

Ispred crkve bio bi mali pazar,  prodavalo se medene kolače: zečeve, konje, sablje, jaja, iz raznih figura, pa i svijeće. Svijeće su se kupovale za Uskrs u crkvu, a medene kolače su kumovi nosili kumčadima na Uskrs na dar.

Narod bi obično crno žalosno odijelo obukao.

Na Cvitnu subotu pucaju se kokice. Tada se ide po zeleno žito, te se pobačaju po žitu kokice i kazuje se magijska formula:

Nek’ je ‘vako veliko, nek’je ‘vako dobro žito, nek’ ‘vako bude veliko!

Posljednji tjedan korizme zove se Cvitna Nedilja ,  Cvetnica

To je ime motivirano običajem blagoslivljanja cvijeća na taj dan. Taj je običaj najprije uveden u krajevima gdje nema palmi i maslinovih grančica koje se tradicionalno blagoslivljaju na taj dan, a zatim se proširio i drugdje. Naravno, običaj blagoslivljanja palminih i maslinovih grančica puno je stariji, a vezan je uz Isusov ulazak u Jeruzalem.

U nedilju pravi se buket od macica i nosi se posvetiti u crkvu. Poslije mise čuva se buket, u slučaju velikog vihora treba ga spaliti u peći.

Cicamaca (vrba) se blagoslivlja u svim našim selima i nosi kući, gdje služi za zaštitu od udarca groma. Negdje se tim cvijećem okite grobovi, te nosi se malo na polje i u vinograd.

Kada se mještani iz crkve vraćaju kući cicamacu ne unose u sobu, u stan, nego ostave na prozoru i kazuju: Bjeste muhe i buhe, jer ide cicamaca!

Negdje su cicamacu su stavljali u vazu u koju su nalijeli vodu u kojoj se je kuhala šunka.

Na Cvitnu nedelju nosila se je u crkvu cicamaca koju je svećenik blagoslovio. Nakon toga je procesija ophodila crkvu, a vjernici su držali u ruci posvećenu macu. Takva se je maca nosila kući i zatikala iznad svete slike ili ogledala. Vjerovalo se je da zaštićuje od požara i groma, od bolesti, tuče i drugih nepogoda. Kada se je podigla strašna oluja, od mace se je u vatru bacila grančica da bi nevrijeme mimoišlo kuću i ukućane. Nešto se je mace zataknulo i pod strehu te se s njom zapalila vatra na Veliku subotu. U crkvi su preostalu macu skupili pa su ju sačuvali do naredne Pepelnice kada je zapaljena, a s tim pepelom vršio se je obred. Mace koje su zapaljene u domovima na Veliki petak, od njih dobiveni pepeo stavljali su na šunku kuhanu na Veliku subotu. U vodu za kuhanje šunke dolijevala se  je i sveta voda. Ustvari, na taj način se kod kuće posvetila šunka.

Cvjetnica i običaji za cvijetnicu

The post Cvjetnica ili Cvijetna Nedjelja tradicija i običaji appeared first on Narodni.NET.

Veliki petak je dan žalosti i dan strogog posta.

U crkvi se tog dana čuva Isusov grob.

Žene su ustajale još prije izlaska sunca i založile peć. Pekla se lepinja bez kvasa. Dok sunce nije izašlo vatru su ugasile a tijekom dana nije bilo je slobodno upaliti. Do subote navečer moglo se jesti samo ono jelo koje su do izlaska sunca spremile žene. Na popodnevnu misu žene i djevojke išle su odjevene u crno.

Momci su vrlo rado išli čuvati Isusov grob. Obukli bi svečana crna odijela, hlače usukali u čizme a na rukama bi imali bijele rukavice. Na Veliki petak se posti, ne radi se na njivi i ne loži se vatra nakon izlaska sunca. Žene tad rano ujutro spravljaju kokice. Prijepodne se išlo u crkvu i na Kalvariju, a popodne se klalo janje, kokoš, spremala kuća i ostala jela za Uskrs. Na Veliki petak ničim oštrim ne smije se bosti u zemlju, i ne smije se raditi ništa teško.

Valja puno crvena vina piti, onda ono postaje krv, drže Hrvati .

Ujutro su sa jezera donijeli vodu, nasuli je u lavor te su se svi članovi u toj vodi umivali. Istjerali su konje na jezero i oprali su im noge da budu konji zdravi. Konje su utjerali i u duboku vodu. Prije polaska prekriže se i putem mole krunicu. Zabranjeno se je obazirati. U vodi peru noge i lice, oboljeli dio tijela. Koga je bolio zub uzimao je vodu u usta da mu mine bolest. Vjeruju da će umivanjem oprati s tijela sve svoje nevolje i bolesti. Nosili su sa sobom vodu u boci i za one koji su nemoćni pa su ostali doma.

U obrednom pranju konja i kose kao i u održavanju strogog posta nazire se ostatak kulta pokojnika. Duše umrlih pojavljuju se na veće blagdane (Badnjak) u obliku ptica a u proljetnom periodu u obliku konja, odnosno se usele u čovječiju kosu. Oni se u datom vremenskom razdoblju otprate na drugi svijet, kao konji u vodu, iza koje se nalazi “drugi svijet”. Ovaj običaj čuva arhaičnu starinu te se dovodi u vezu i sa kultom konja koji je prepoznatljiv u običajima slavenskih naroda, pogotovo Rusa, a naročito u proljetnim običajima vezanima za todorce i Todorovu subotu u balkanskih naroda (Srba, Makedonaca, Bugara, Rumunja), kada se duše preminulih predaka pojavljuju u obliku konja i valja ih ispratiti na drugi svijet. Pored toga, nazire se i religiozni sinkretizam, naime iskorištavala se i blagoslovna moć kultnog rekvizita – blagoslovljene vode i blagoslovljenih jaja. Umivanje se, dakle, oslanja na religijsko vrijeme i na sličnost u značenju s uporabom vode u crkvenim obredima. U kršćanskoj liturgiji, kao i u mnogim nekršćanskim civilizacijama, voda je simbol očišćenja.

Postoji običaj da djevojčici, koja ima sedam godina, na Veliki petak valja kosu uplesti pod vrbom ili gredom, da dobro raste. Sedma godina je prekretnica u životu djevojaka i dječaka, naime tada prelaze u drugo životno stanje. No, da djevojka kosu plete pod vrbom ili gredom nije slučajno, vrba je naime drvo koje u simboličnom smislu znači ulaz u podzemlje, na drugi svijet. Samrtnik se stavlja pod gredu (drvo svijeta arbor mundi) koja u simboličnom smislu povezuje tri sfere: nebo, zemlju i podzemlje. Duše umrlih pokojnika nalaze se u kosi zato se kosa pere i češlja, da bi duše bile i na taj način upućene na drugi svijet. Isto se zapaža u običajima vezanih za todorce, Teodorove konje kod Srba u Sirigu (Szoreg) i na drugim mjestima, kao i u Rumunja, kada djevojke s istom najmjerom peru kosu.

Na Veliki petak strogo se je postilo, naime držalo se je da toga dana samo jedanput je slobodno prizalogajiti. Jeli su samo kokice, mlince i pečenu pogaču u peći (na podu pogaču). Tijekom dana djeca su dobila kuhani kukuruz, a za večeru pojelo se što je ostalo od jela, ponajviše puta kruh posipan mljevenom paprikom i soli ili šećerom.

Drugdje je taj dan bio strogo posni dan, kuhali su juhu od graha. Bilo je i takvih koji cijeli dan nisu ništa jeli. Šarali su jaja. Išli su u crkvu Isusa ljubiti.

Tradicionalni običaji za Veliki Petak

The post Tradicionalni običaji za Veliki Petak appeared first on Narodni.NET.

Osamnaest kilometara sjeverno od Zadra nalazi se mjesto Radovin. Dio je Općine Ražanac. Godišnji običaji u Radovinu posebno su zanimljivi. Danas, iako je napredovala tehnologija ipak stari običaji se gube, jedan dio je ostao sačuvan u narodu i djelovanju KUD-a Radovin.

Završetkom poklada i mjeseca maškara dolazi korizma.

Korizma

Blagoslov vatre i pepela označava početak korizme. Običaj nalaže da se ljudi posipaju pepelom. Tada svećenik izgovara riječi: “Spomeni se čovječe da si prah i da ćeš se u prah povratiti.” Na taj dan je strogi post i nemrs, tj. ne jede se meso i jede se samo jednom, najčešće riba. Oni koji žele strogi post jedu kruh i piju vodu.

Od početka korizme, pa sve do Velikog tjedna ide se u crkvu na misu i križni put. Najčešće se misa i križni put održavaju sredinom tjedna. U obiteljima se svaku večer molila krunica.

Ovdje možete pročitati malo više o korizmi na Wikipediji.

Veliki tjedan

Veliki tjedan prolazi u pripremama za blagdan Uskrsa. Do 1950. godine obredi Mise Večere Gospodnje, Klanjanje križu i Vazmeno bdijenje održavali su se u jutarnjim satima. Poslijepodne i navečer održavanje oflcij – pjevanje Jutrenje(jutarnja) i Pohvala novom danu.

VELIKI ČETVRTAK

S poslovima se na Veliki četvrtak završavalo do dva sata poslijepodne. Svi radovi koji nisu bili završeni do dva sata prekidaju se i ostavljaju za sljedeći tjedan, obično utorak ili srijedu poslije Uskrsa. Zvona od Velikog četvrtka ne zvone i vezana su. Na misu se pozivalo čegrtaljkama. Zvona koja su nosile životinje bi se isto tako vezala.

Drži se strogi post i u crkvi se pjeva Gospin plač.

Gospin plač u cjelosti možete pročitati na stranici Katolici.org (Gospin plač).

VELIKI PETAK

Služba Velikog petka održava se u večernjim satima. Sad već izgubljeni običaj je da se sa štapovima udaralo po klupama u crkvi ili podu te vikalo: “Udrite ge Barabana da mu dođe do moždana.” Pjeva se Gospin plač. Križ stoji ispred oltara te vjernici idu na koljenima do križa

i tri puta ga ljube. Na koljenima se vraćaju u klupe.

VELIKA SUBOTA

Na Veliku subotu spremala se hrana za blagoslov. Janjetina koja se peče i nosi na blagoslov zove se vazmak. Iznutrice nakon klanja se ne bacaju već se zajedno s mladim pršutom stavljaju natrag u utrobu i peku zajedno. Krvlju bi se načinio križ na vratima dvorišta (starozavjetni običaj koji se nalazi u Bibliji). Također se spremao slatki kolač, blagoslovnica. Pravio se od brašna, šećera, dosta limuna, kvasca i jaja.. Ako je korišteno više jaja blagoslovnica je izgledala ljepše. Posebno se i ukrašavala. Napravile bi se tanke pletenice i postavile na blagoslovnicu u obliku križa, a na sredinu bi se stavilo jaje premazano šećerom i žutanjkom.

Za mlađu djecu u obitelji bi se pripremale manje blagoslovnice koje su se nosile na blagoslov. Zadaća djece je bila da sakupljaju grančice. Blagoslovnice su se pekle na peki (crijepnja, čripnja, sač).

Misa na Veliku subotu je misa za mlade. Blagoslov je to mlađeg stanovništva u mjestu i hrane koja se donosi. Hrana se nosila u košarama na glavi. Nosi se mlada janjetina (već pečena), jaja, sir, slatki kolači, kukuruz, luk i vino. Jedan dio hrane s blagoslova ostavljao se svećeniku.

USKRŠNJE JUTRO

U današnje vrijeme hrana se na blagoslov nosi na Uskršnje jutro. U nekim obiteljima zadržan je običaj da domaćin kuće kad se hrana donese s blagoslova izgovara: “Blagoslov kući, svaki smrad iz kuće.” Kuća je obvezno morala biti čista, bez prašine i pepela. Obitelj nakon toga zajednički doručkuje. Kosti koje ostanu nakon jela, ne bacaju se već se zakopaju u zemlju. Jede se samo slatki kruh, blagoslovnica, i to ona koja je blagoslovljena na uskršnje jutro. Na misi se slavi Kristovo uskrsnuće i pjevaju pjesme u Njegovu čast.

U prošlosti su mještani nakon mise plesali kolo i pjevali (orcali). U popodnevnim satima muškarci su bućali (boćali).

KUD Radovin i uskršnji običaji u Radovinu i okolici

Tekst napisala : Iva Vigan

The post Tradicionalni Uskršnji običaji Radovina (Zadar, Dalmacija) appeared first on Narodni.NET.

obično bi to bio dan oranja kojem siromahu, koji nije u stanju obraditi
svoj posjed. U novije vrijeme, radi užurbanosti i zaposlenosti, pojedinci
nisu u mogućnosti održavati post korizmenih petaka. No, zato postoji
svijest, da trebaju učiniti neko dobro djelo. Nešto udijeliti siromahu,
dati u Crkvu…
U crkvi bi se pjevale korizmene pjesme, koje je narod po selima rado
prihvaćao. Pored tih službenih korizmenih pjesama, narod bi se prepustio
“kantanju”, pjevanju starih, tugaljivih pjesama, tzv. “kantalica”.
Među njima najpoznatije su: “Pođoh spati, Boga zvati”, “Sveti Pejo u raj
pođe”, “Sveti Pejo crkvu gradi”… Mi djeca, znali smo početke i prve
stihove, ali pojedini pobožni kršćani lijepo su znali starinski pjevati
ove korizmene pjesme, koje datiraju iz turskog vremena. Zora Batković
iz Matoševaca, udana Anušić u Kuljane, tako je lijepo znala pjevati ove
pjesme s tugaljivim melosom, što se ne može čuti u izvođenju novijih
skladbi, čak ni u onom fundusu korizmenih pjesama, stvorenom u austrijskom
razdoblju.
Cvjetna nedjelja
Samo ime dobiva po cvatu, cvijetu, kojim obiluje priroda u ovom
proljetnom danu. To je spomen na Isusov slavni ulazak u sveti grad
Jeruzalem, kad su razdragani mještani pred Njega bacali maslinove,
palmine grančice i cvijeće, te prostirali tepihe po putu, kojim je prolazio.
Tako se na ovaj dan poklapa cvjetno stanje vegetacije s Isusovim
kićenim i svečanim ulaskom u sveti grad.
Ovaj se dan svečano slavi u Crkvi kao dan Isusovog kraljevskog dočeka,
kojim počinje tjedan Njegove muke, nakon kojeg slijedi nedjelja
uskrsnuća.
Kod naših katolika Cvjetnica je poseban dan, koji se obilježava umivanjem
cvjetnim laticama i posvetom grančica.
Umivanje ujutro na Cvjetnicu je nešto posebno, gdje kršćanin u vjeri
čini nešto lijepo, koristeći Božji dar prirode, koji mu je pri ruci. Naime,
običaj je u lavor s vodom pomiješati latice raznih cvjetova ili cijele
cvijetove, pa se umivati u tako mirisnoj vodi. Ovakvo jutarnje umivanje
negdje nosi naziv “cvjetanje” a drugdje “ljubičanje”. Prvi naziv

odgovara Cvjetnoj nedjelji a ovaj drugi naziv imamo po ljubičici /ljubici/,
najljepšem proljetnom cvijetu, čije su latice najpoželjnije u lavoru
s vodom za umivanje prilikom uranka na Cvjetnicu. Pri “ljubičanju”
običava se laticama praviti znak križa na licu. To bi bio poseban ritual
u jutarnjim satima, koji sadrži malo igre, malo mirisanja djece Božje,
da bi se sve završilo konačnim umivanjem, kojim bi se odstranile latice
i cvjetovi a zadržao njihov miris na licu. Za one po udaljenim selima
ovo bi uz bila nadoknada za nesudjelovanje u ophodima i procesijama
sa zelenim grančicama.
Na Cvjetnu nedjelju najznakovitije je posvećivanje grančica s cvijećem,
najčešće upletenim u iste grančice. Iz udaljenijih sela manje bi svijeta
došlo crkvi, pa bi oni koji bi došli, nosili i grančice svojih susjeda na
posvetu. U novije vrijeme običaj je da se posvećuju maslinove grančice,
koje se dobave iz Dalmacije. Takva mogućnost u prijašnjim vremenima
bila je malena, gotovo nikakva. Zato su se u našem kraju posvećivale
grančice crnogorice, i to od jelke, koja na završetku svojih grana ima
najtipičnije simetrične križiće. Ove bi se grančice posvetile prilikom
ophoda u crkvi i kao posebne svetinje čuvale po obiteljskim domovima.
Takvu grančicu zvali bi “sveta jelica”. Kod naših katolika postoji
uvjerenje, da ove posvećene grančice s molitvom ukućana čuvaju dom,
obitelji i posjed od svake “nevidovnice”, tj. od svakog zla.
Uzorak “svete jelice” mogao se vidjeti po zasijanim parcelama. Na
njima bi poboli običan štap, koji bi rascijepili pri vrhu i u taj procijep
zataknuli grančicu “jelice” u obliku križića. Ovaj se znamen stavlja s
vjerom, da čuva posijanu pšenicu i inače svaki usjev od vremenskih
nepogoda, korova, snijeti, da pšenicu ne ubije “klja”…
U prijašnjim vremenima po selima se živjelo uglavnom od poljoprivrede,
pa se zasijavao svaki komad zemlje, koji se mogao obraditi. Bilo
je više obrađenog zemljišta, više posijanog žita. Kud god bi krenuli poljem,
prolazili bi zasijanim njivama. Po tim brojnim parcelama redovito
se mogao vidjeti poboden štap sa “svetom jelkom”. U novije vrijeme
ljudi se po našim selima manje bave poljoprivredom a više žive baveći
se drugim djelatnostima. U takvoj situaciji sve se manje nađe površina
zasijanih pšenicom, pa se tako gubi i ovaj lijepi kršćanski običaj. Tek tu
i tamo može se zamijetiti “jelica” na štapu u njivi s klasjem.

U kući bi se “sveta jelica” čuvala na posebnom mjestu. Na nagovještaj
oluje i nevremena iznosili bi je na kućni prag. Dok bi se približavalo
nevrijeme, palili bi je na žeravici tako, da se od nje diže što više dima.
Nazočni bi molili Vjerovanje i preporuke, da nas Bog poštedi od tuče,
poplave, olujna nevremena…, jednostavno, od zla vremena. Sjećam se
takvih prizora iz djetinjstva. Sprema se nevrijeme. Munje paraju nebom
a gromovna tutnjava, s povremenim reskim odjecima potresa kućom.
Baka pali “svetu jelicu” na kućnom ulazu moleći Vjerovanje. Povučen
dublje u kuću virim i preplašeno gledam što se događa. Moleći, baka mi
dobacuje, da i ja molim Vjerovanje. Na njezinu preporuku to i činim u
kutu sobe, do krajnosti preplašen jekom gromova. Slično je doživljavao
i dr. Anto Ćosić, koji u jednoj od pjesama pjeva:
“Vidjet ću opet kako baka
tjera oluju
mašući s križem i svetim moćima”
Ako bi počela padati tuča /led/, onaj koji pali “svetu jelicu” na pragu
doma, dohvatio bi ledeno zrno – obično veličine lješnjaka – da bi
nožem na njemu zarezao znak križa. Sa živom vjerom, pouzdanjem i
molitvom upućenom dragom Bogu, da prestane tuča i vremenska nepogoda.
Veliki tjedan
Dani koji slijede nakon Cvjetnice su dani najviše kršćanske ozbiljnosti,
sabranosti i promišljanja o svetosti vremena i događanja u njemu.
U tim danima najviše se pjevaju prastare pjesme “kantalice”. Na Veliki
četvrtak po crkvama prestaju zvoniti zvona, što traje do obreda bdijenja
u večernjim satima Velike subote. Tada se mjesto zvona u crkvi oglase
čegrtaljke. To su posebne naprave ručne izrade, koje služe za stvaranje
jednostavnih, ali prodornih zvukova. Cijela naprava načinjena je
od drveta. Drška s nazubljenim statorom drži se u ruci a sav preostali
mehanizam, s gipkom daščicom, spretno se okreće. Kod okretanja rub
daščice zapinje o nazubljeni stator, pri čemu se stvaraju jednolični tonovi.

Na Veliki četvrtak i petak bliži i revniji kršćani idu na obrede. Uglavnom,
svatko do tih dana običava obaviti korizmenu ispovijed.
Na Veliki petak uobičajen je strogi post. Dan se provodi s obrocima
kruha, luka, posnoga graha, te jela spravljena od koprive i zelja. Netko
još i strože, o kruhu i vodi.
Velika subota
Kod vjernika po selima banjalučkog kraja uobičajen je stariji naziv,
Crvena subota. Ovaj epitet dobiva po dominantnoj boji, kojom se boje
jaja.
Strogi post Velikog petka nastavlja se i tijekom Velike subote. Iako
se spremaju jela za Uskrs, te posebno za posvetu, ništa se od toga ne
uzima, jer ovaj narod drži strogi post i tijekom ovog dana.
Običaj je u crkvu nositi
jela na posvetu. Donose se raznovrsna jela, nerijetko i pića. Siromašniji
donose pečeni kruh i koje jaje. Nosi se u korpi i izloži u crkvi da svećenik
blagoslovi. Sve što se blagoslovi, zove se “posvećenje”.
Istog dana, pored cjelokupnog spremanja za Uskrs, priprema se najdraže
veselje: “šaraju” se jaja, tj. kuhaju se i boje. Obično u crvenoj boji
a u novije vrijeme koristi se sav spektar boja. Usput se šaraju voskom ili
posebnom kiselinom, tako da postanu dosta lijepe pisanice.
Navečer se ide na službu bdijenja. Po selima, poglavito
onim udaljenijim, nije bilo masovnog odlaska na te obrede. Više
su išli oni bliže crkvi i u gradu. U isto vrijeme, dok traju obredi u crkvi,
pale se vatre pred kućama, slijedeći običaj paljenja ognja pred crkvom,
od kojeg se pali uskrsna svijeća.

Uskrs
Ovaj dan sviće u lijepom proljetnom vremenu, u ambijentu probuđene
prirode, s cvatom i svježinom, koju nosi ovo godišnje doba. Spomendan
Kristovog uskrsnuća i novo bujanje životnih tokova u prirodi

svjedoče o novosti Bogom danog života. Postoje posebnosti u slavljenju
ovoga dana, koje se očituju u uhodanim običajima, kojim se Uskrs slavi.
Kad se ukućani probude, umiju i dotjeraju, slijedi jutarnja molitva,
da bi nakon nje pristupili doručku. Prvo se na stol stavlja “posvećenje”,
jelo blagoslovljeno u crkvi prethodnog dana. Svi ga blaguju. Tek nakon
uzimanja “posvećenja” mogli su se posluživati i drugim jelima. “Posvećenje”
se sve mora potrošiti. Ako što preostane od uskrsnog doručka,
pojede se prilikom sljedećih obroka. Dobro se pazi, da ništa ne propadne,
da ni mrvica ne padne sa stola. Potom djeca obilaze po susjedstvu,
gdje ih daruju lijepo obojenim jajima. Nakon doručka ide se u crkvu.
“Misari” se grupiraju u sve veće grupe i povorke, koje se povećavaju, što
se više bliže crkvi.
Cijelog uskrsnog dana posebnu zabavu predstavljaju pisanice, šarena
jaja. Tko ih je sačuvao? Tko rano razbio? Čije je jaje ljepše? Sve su
to zanimljivosti, koje prate ovu zabavu. Najveću napetost predstavlja
tucanje jajima. Čije će jaje biti jače? Čije najjače? Tuca se oblijim krajem
jajeta. Kad se to riješi, okrene se manje obla strana, “šota”. Dogodi se, da
važnija, šiljasta strana bude slabija i protivnik je razbije. A ona “šota”,
za koju držimo da je inače slabija, razbije i obliju stranu protivnikova
jajeta i njegovu “šotu”. Važno je, čije će jaje na koncu ostati čitavo bar
na jednom, ili po mogućnosti na oba kraja. To su pobjednici a sva ostala
jaja su polupana, pa se gule i jedu na licu mjesta. Dakako, obješenjaci i
tu znaju podvaliti. Netko će nabaviti drveno, gipsano ili plastično jaje.
Pored sve opreznosti, uvijek se ne prepozna čvršći imitat, kojim se lako
razbije naravno jaje, uz gromko likovanje posjednika imitata i smijeh
nazočnih.
Popodnevno vrijeme uskrsnog dana je vrijeme zabava, veselja,
igranki, inače druženja djece, mladeži i starijih.
Po selima se na uskrsne blagdane zabavljaju
djeca i mladež ljuljaškama, u narodu zvanim “gege”. Sam naziv
dolazi od arhaične pučke riječi “gegati se”, što znači, ljuljati se, njihati
se, klatiti se. Dva bi se lanca svezala na stup drveta i dolje spojila. Na
istom spoju stavili bi manju dasku, koju bi prekrili nekim haljetkom i
eto “gege”. Momče sjedne na dasku obloženu komadom odjeće a drugi
ga ritmički potiskuje, pa se ljulja do mile volje.

Ni Uskrs nije mogao proći bez pucanja. U jednostavnom narodnom
slavlju, osim pjesme i igre, treba da se puca, trese, da se ori. Uostalom,
ne baš tako davno, bio je običaj pucati prilikom podizanja pod svetom misom.
U težnji da što bučnije provedu uskrsne blagdane, momci bi pravili
svakojake ručne prangije i iz njih pucali. Te imitacije pušaka bile su
prilično nakaradne. No, tko je to gledao? Važan je prasak, pucanje!
Kako priručne prangije nisu davale kakav zaglušujući prasak, efikasnija
buka stvarala bi se na drugi način. Mlađarija bi običavala pucati
limenom konzervom s pomoću karabita. Karabit se mogao dobiti od
željezničara i rudara , koji su ga koristili za osobne
svjetiljke “karabituše”. Momče uzme praznu limenku od laka, pa
je na dnu probuši. Unutra stavi malo karabita i vode, čija smjesa stvara

eksplozivni plin. Začepljen poklopcem u limenci, stvara sve veću koncentraciju.
S malo vatre na rupi plin se aktivira, i uz bučnu eksploziju
izbija poklopac. Sve se to događa u rukama momka!
U novije doba na raspolaganju su i pirotehnička sredstva. I pored
toga, u slavljenju uskrsnih blagdana iščezava taj efekt buke i praska. Poimanje
kršćana o ovim blagdanima mijenja se nabolje. Uskrsno veselje
se svodi na slavljenje suvremenog čovjeka i kršćanina, gdje do izražaja
dolazi profinjenije doživljavanje radosne vijesti o Kristovom uskrsnuću
i nada u naše osobno uzdignuće.

The post Korizmeni i uskršnji običaji appeared first on Narodni.NET.

Na Cvjetnicu, prije mise pod kojom se pjeva ,,Muka”, bude blagoslov grančica ( kod nas od ,,cice-mace”) i s njima procesija oko crkve, na uspomenu Isusovog svečanog ulaska u Jeruzalem. Iako je procesija bila uvod u Isosovu muku, ipak su u njoj bili elementi i uskrsne radosti.

Djevojke i mlade snaše sve su obučene u prekrasne ,,odnice”. Odnice su bijele suknje sa sedam uzdužnih, vezenih ili krstacima izrađenih pet do šest centimetara širokih traka, s crvenim ružama i zelenim listićima (ili nekim drugim cvjećem). Da se te odnice bezuvjetno oblače na Cvjetnicu, od starine je nepisani ,,zakon”, kao što se i na Veliki petak ,,moraju”obući ,,bjelače”.
Procesija vjernika

Na Veliki petak se u svakoj starosjedilačkoj kući pekao kruh i s njime uskrsna pogača (kao na Badnjak božićna pogača), te kod nas zvani ,,pereci”. Ti su pereci pletenice širine 6 do 8 cm, a spletene od tijesta koje je načinjeno od samih jaja i brašna – bez imalo vode – umjereno posoljeni i u ,,vanjskoj peći” pečeni. Slično kao i ,,lokšice” na Badnjak ! Zanimljivo je da se na Veliki petak, skoro u svakoj starosjedilačkoj kući, kuha uskrsna šunka, kulin, malo slanine i jaja, tako da cijela kuća od toga zamamno miriše, pa je tim veća pokora, što se, budući da je strogi post i nemrst, ne može jesti. ,,Grijeh” je i požudnije mirisati, govorile bi stare žene.

Na Veliki petak se, uz meso, pripremi i sve ostalo za ,,svetenje”. To će se sutra ujutro rano nositi na uskrsni blagoslov jela: uz meso, uskrsna pogača, kuhana jaja, mladi luk, sol i uskrsni ,,peretak”. Sve se to poslaže u lijepu košaru (korpu), koja se čuva samo za svetenje, a svaka, osobito mlađa žena, nastoji, da to prekrije što ljepšim ,,otarčićem”, po mogućnosti ljepšim od drugih !

Blagoslov jela pred Uskrs (svetenje )

Na Veliku subotu obred su počimali, po starom ,u 6 sati ujutro s blagoslovom vatre , koju je još jutros zvonar zapalio poslije pozdravljenja, zatim je blagoslov uskrsne svijeće, zatim blagoslov krsne vode. Nakon mise vrši se blagoslov jela (svetenja). Time su bili, po starom, završeni obredi, Velike subote prije podne, pa su se svi žurili odnijeti kući – iliu kako se kod nas reklo (kazalo) ,,doma” – svetenje, koje se nije diralo do sutra ujutro.

The post Cvjetnica i Uskrs appeared first on Narodni.NET.

Poznato je da svaki kraj ima različite navike i običaje kroz Veliki tjedan, stoga ću ja kroz ovo malo izlaganje predstaviti običaje grada Zadra.

Sami crkveni običaji veoma su bitni, no ipak, spomenut ćemo i društvene običaje grada.

Križevi su pokriveni ljubičastom tkaninom. To je ostao po crkvama korizmeni običaj da bi se naglasilo značenje otkrivanja križa pri službi na Veliki petak.

Na Veliki četvrtak nadbiskup ujutro sa svim svećenicima slavi misu posvete ulja gdje se posvećuje ulje krizme i ulje za bolesničko pomazanje, a navečer se po crkvama slave mise Večere Gospodnje. Na toj se misi peru noge određenoj dvanaestorici (u nekim crkvama peru noge ministrantima, a u nekima se izabere dvanaest vjernika koji se nađu na Euharistiji). Nakon mise prenose se hostije (posvećene) na tzv. Božji  Grob, koji se svečano ukrasi (oltar). U neko vrijeme u noći klanja se Presvetom Oltarskom sakramentu.

Na Veliki petak su Muke Gospodnje. Također se na taj dan zadržao post i nemrs (čista srijeda – početak korizme). Narodni običaj je ostao da se pripremaju fritule (uštipci) koje predstavljaju znak posta i nemrsa. Služba Muke Gospodnje podijeljena je u četiri dijela:

1. dio – služba riječi i opis muke sv. Ivana – očevidac,

2. dio – klanjanje sv. križu i ljubljenje sv. križa; najprije se otkriva križ, a onda ljudi pristupaju ljubljenju, odnosno poklonu,

3. dio – sv. Pričest – toga dana se ne slavi misa i zato se ljudi pričešćuju hostijama posvećenim na Veliki četvrtak,

4. dio – procesija s križem izvan crkve po nekim dijelovima grada ili mjestima (najčešće Širokom ulicom, Narodnim trgom i ostalim malim uličicama stare gradske jezgre).

Od ostalih dijelova grada svoje procesije spremaju Stanovi i Arbanasi.

Velika subota – cijeli dan se provodi u šutnji, ljudi dolaze od ranog jutra k Božjem grobu, moliti se, a navečer u doba noći skupljaju se na Vazmeno bdijenje kada se blagoslivlja oganj i pripaljuje uskrsna svijeća. Nakon toga slijedi služba riječi s biranim tekstovima Biblije. Zatim slijedi krsna služba i krštenje katekumena, te svečana uskrsna euharistija – ona može biti početkom noći ili u samu zoru. Na Veliku subotu je i blagoslov hrane (pogače, jaja, sir, vino, sol, meso) te novih, mladih plodova prirode (kapula, šparoge).

U nekim se crkvama taj blagoslov održava na sam Uskrs ujutro, ali se ponegdje zbog velikog broja ljudi može održavati i na Veliku subotu.

Na dan Uskrsa svečana liturgija i misa slave se u najvećem tonu, a kao znak da je Uskrs veliki blagdan cijeli naredni tjedan slavi se svečano. Na sam Uskrs zadržava se obiteljsko ozračje.

Na Uskrsni ponedjeljak trebalo bi poći negdje u Emaus, tj. prenijeti uskrsnu radost nekim drugim zajednicama. Kod nas se ide u benediktinski samostan Čokovac kod Tkona na Pašmanu gdje se toga dana slavi svečana misa.

Uskrsni običaji u Zadru i okolici

Tekst napisala: Anđela Marić

The post Uskrsni običaji i običaji Velikog tjedna u Zadru i okolici appeared first on Narodni.NET.