Ponegdje ta je gredica bila isklesana od kamena, ili glatko brušena. Prostor od gredice do sredine ognjišta bio je popločan raznobojnim pločicama, a od sredine do zida gdje je gorjela vatra i pekao se kruh, bili su crveni matuni (opeka).

Uza zid gdje je gorjela vatra bilo je udubljenje koje je pri dnu bilo šire a prema dimnjaku uže i završavalo je u dimnjaku. To su bile špaleti. Zanimljivo je da se tako nazivaju i prednji svinjski pršuti, ili prednje noge, U kaminu (dimnjaku), na poprečnome komadu željeza visjela je komoštra.

Komaštre

Komoštre (komaštre) su izrađivali kovači od kovana željeza, na jednome kraju imale su ukrašenu željeznu kuku za vješanje posuđa, a na drugome dugačku željeznu kuku na kojoj su bile obješene o željeznu šipku u dimnjaku. Između obiju kuka bio je lanac također izrađen od kovana željeza. Duljina komoštre prodešavala se prema veličini lonca, tako da bi se donja kuka na kojoj je bila mala kuka, zakačila prema želji na bilo koji kolut.

Za kuhanje rabila se i trapija, željezni tronožac u obliku trokuta ili pak okrugla oblika, ispod koje se stavljala žeravica.

Pribor i oprema komin

Svako ognjište imalo je puhalnico, paleto, popecah, muleto i napo.

Puhalnica je bila mesingana ili željezna cijev duljine oko metra, koja je pri dnu imala dva šiljka, a služila je za potpirivanje vatre.

Paleta je bila željezna lopatica s dugačkom drškom, njome se grabio ili zgrtao pepeo i žeravica.

Popečak (žarač) bio je od kovana željeza i ukrašen. Muleta je bila čelična hvataljka za žeravicu.

Napa (polica) je bila drvena, u obliku šesterokuta, a nalazila se iznad ognjišta. Bila je pričvršćena uz gredu dvjema čeličnim tankim trakama. Prostor od nape prema dimnjaku bio je zidan u obliku kupole. Napa je sakupljala dim i paru i usmjeravala u dimnjak.

Na zidu uz napu bio je slijepi prozorčić sa zavjesicom u kome se držala bukaleta s vinom kada se pilo uz ognjište.

Na napi su se nalazile raznobojne ćikari (šalice). Za crnu kavu šalice su bile manje, a za bijelu kavu veće.

Veće šalice zvale su se kovarske ćikari ili kovarske škudeli, jer rudari bi ujutro iz njih jeli kruh i mlijeko. Na svakoj napi bio je i maženin (mlinac za kavu).

Svaka napa imala je toranakamin (ukrasna zavjesica), a Ineke su nape imale i po dva toranakamina lijepo pzvezena ili ukrašena čipkama i pletama (nabori).

The post Stari komin (kamin, ognjište), upotreba i tradicionalna stara pomagala na kaminu appeared first on Narodni.NET.

Tradicionalna stara igra zvana “Kazeta”

Tu bi se sedilo kolo komina sa sklopljenim rukama izmeju bedara, a jedan bi se diga na noge i dili kazetu (obično pajku od rogača, mindel, ugnjev). On bi je u nekoga ostavi di je njega voja a onda bi pita: U koga je kazeta? Ako ovi ne pogodi, peta mu nekoliko „sardela“ po rukah i nastavi redom pitat dok se kazeta ne najde i tako se igra ponavja. Najviše bi se ostavjala u onega ko ti je najdraži i tako bi se i na taj način očitovala jubav, pa bi sempre u igri usput i bedre popipa. Ona koja još ni priskočila cmij, bila bi se opesla, a ona koja je poprin bila u tancu, bila bi nagodila.

Veliko dio tradicionalnih igara naših baka i djedova koji se igrao na kominu ili ognjištu ostaje nepoznat i zaboravljen. Ako znate ili imate nekakvih informacija slobodno nas kontaktirajte na urednik@narodni.net.

The post Stara igra na ognjištu naših djedova i baka igra kazete appeared first on Narodni.NET.

Donosimo vam tradicionalnu staru igru zvanu Pašara.

Igra se u kući, obično na prelu s neograničenim brojem igrača. Svaki igrač uzme sebi neko ime, obično je to bilo ime voća. Prvi igrač govori npr.: «Pašara poleti, na krušku doleti», igrač imenom kruška odgovara: « Nije, ne «, prvi igrač opet pita: « Da di je de», a ovaj mora brzo odgovoriti npr.: «Pašara poleti, na šljivu doleti»; sada ovaj tko je šljiva odgovara isto brzo i tako ukrug. Bit je u tome da se svaki upit i odgovor izgovori sve brže i brže, i ako se netko smete, tj. Ne zna odgovoriti, taj dobiva po ruci «turom» onoliko puta koliko kaže igrač koji mu je postavio pitanje.

The post Zaboravljena igra naših starih Pašara appeared first on Narodni.NET.

Čorba se sprema ovako:

iseče se meso od živine, stavi u lonac, prelije hladnom vodom i pristavi se na vatru.

Pošto se skuva, zapržava se ako u kući ima masti, a ako nema, »podmete se«. »Podmete se« sa projinim brašnom.

Kad se čorba zakuva, lonac se izmakne, malo se ohladi, pa se doda koje jaje. U čorbu se dodaju zelena i aleva paprika, crni luk i sirče.

Naravno čorbe su se pravile i od drugog mesa ali živinska čorba se uvek na selu smatrala za najukusniju.

Paprikaš se spremao na ovaj način:

U šerpu se stave mast, iseckan luk, brašno, aleva paprika, te se isprže sa isečenim mesom.

Posle se dolije vruća voda i kad uvri jelo je gotovo,
Nije bio običaj da se odjedanput utroši cijela svinja ili june za slavsku gozbu. Zato je meso sečeno na krupnije komade, koji su stavljani na poduže štapove, pa su pečeni nad vatrom (ognjištem). Štapovi su se redali preko »mečke«.

Tako se zvala gvozdena šipka sa nogarama, koja se u narodu još zove i »preklad«, na koju se oslanjao jedan deo klade na ognjištu.

Štapovi na »mečki« su okretani prema potrebi, a meso na njima je bilo posipano projnim brašnom, pomešanim sa solju. Kada je ćevap bio ispečen (na tihoj vatri), onda je prelivan sa topljenom mašću. Svaki gost je dobio po jedan ćevap umesto pečenice. Za važnije goste ćevapi su mogli da budu težine jednog kilograma.

The post Kako pripremiti tradicionalnu čorbu i paprikaš appeared first on Narodni.NET.

Jedna od tradicionalnih otočkih igara je i igra “Tovar gre”.

Igru vam donosimo na tradicionalnom Korčulanskom narječju da se sačuva u izvornom obliku.

Okolo komina bi se skupilo mlađarije, a i stari bi se bili uvrgli u duzinu od mačaka, kako se ono u nas reče. Zatim bi jedan vaze popečak i na pepelu nacrta šćapića toliko koliko je okolo čejadi. Prin tega bi jednem vezali oči. Oni s popečkom u ruci kaza bi od šćapića do šćapića i sve govori: Tovar gre, tovar gre… Tako bi govori sve dok oni s vezanim očima ne bi reka: Rasprti ga tun!, našto bi mu ovi reka: Koju mu osudu daješ? On izreče osudu onemu na kojega je bi sta popečak. Padale su razne osude, a najviše je bilo jubjenja. Ako je muško da pojubi Maru, Jaku, Zuvu, Lucu, itd., a ako je žensko da pojubi Marina, Anteta, Jureta, Frankota, itd. Na taj način bi se bili okusili prvi pojubci i počele prve jubavi. A mala bazda, kad bi mater vidila kako jon se ćer pojubila. Odma bi bila počela mahat golićen prema mladiću, ali bi se brzo smirila jer se i sama sićala svojih potpaša. Igralo se dok ih ne stufa.

Ista igra igrala se i u Dalmatinskom zaleđu:

Obično se igralo na ognjištu. Nacrta se krug, a na krugu crte i to onoliko crta koliko ima igrača. Jedan igrač štapom ili ožegom pokazuje na crte i govori: “Tovar gre”, drugi igrač kojemu su zavezane oči odgovara: “Nek ide”, a kada kaže: “Rastovaraj”, tada prvi igrač pita: “Ukoliko?” Onaj što je pogađao određuje koliko će se udaraca “turom” dati onom na čijoj se crti rastovario magarac.
Dogodi se da igrač koji pogađa rastovari magarca na svojoj crti i ne znajući određuje broj udaraca sam sebi. Sada igrač koji je dobio udarce “turom” preuzima ožeg i pokazuje crte, a onaj koji je pokazivao žmiri ili stavlja povez na oči.

The post Tradicionalna Korčulanska igra “Tovar gre” appeared first on Narodni.NET.

Gdje graditi kuću?

Pri izboru samog mjesta za gradnju kuće, vodilo se računa o mnogo čemu. Prvenstveno o blizini obradivih površina koje je čovjek posjedovao, te o hidrološkim, klimatskim i drugim prilikama. Katkad je to bilo na rubu samog polja (Donje polje), na kakvoj glavici (Srida sela), ili brdskoj padini (Gornje selo ), ali gotovo uvijek na mjestu koje nije nikakvom obradom moglo poslužiti za poljodjelstvo, što je i razumljivo s obzirom na kroničan nedostatak obradivih površina.

Isto je tako i živa voda (izvor, bunar ili česma) u mnogome formirala razmještaj naših današnjih zaselaka, te su mnogi podignuti upravo u neposrednoj blizini prirodnih izvora pitke vode. Zaseoci su nastajali uglavnom po obiteljskoj pripadnosti, dogradnjom prvotne obiteljske kuće i izgradnjom novih kuća, nakon što su ove postale pretijesne za višečlane obitelji. I upravo su, i zbog toga, danas sela  neponovljiva u svojoj prirodnoj ljepoti.

Materijal za gradnju kuće

Osnovni je građevni materijal za podizanje kuća  oduvijek bio kamen. Nekada su same kuće bile građene jednostavnim nazidavanjem neobrađenoga prirodnog kamena (kojega je bilo u izobilju), tzv. suhozidom, bez ikakvoga vezivnog materijala. Kasnije se, kad su i materijalne mogućnosti seoskog stanovništva porasle, počeo koristiti obrađeni, dakle, kamen isklesan u obliku blokova, koji se u gradnji međusobno vezivao žbukom od gašenog vapna (kreča) i sitnog pijeska (pržine).

Obično su to bile niske prizemnice, 2,5 do 3 metara visine, prekrivene drvenim, hrastovim gredama na koje su se slagale vapnenačke ploče (škrilje). Takvi su krovovi najčešće bili blago nakošeni prema čeonom zidu, tj. prema ulaznim vratima, kod nas jednostavnog naziva; na jednu vodu, a tek se kasnije počeo raditi dvoplošni, klasični krov (na dvi vode). Krovovi takvih kuća od uvezanih snopova slame, također su dugo vremena prosperirali na našim područjima, jer su bili jednostavni za izradu i postavu. Takve kuće nisu imale čvrste stropove, a podovi su bili od utabane i nabijene ilovače ili posalidžani, tj. popločani sitnijim kamenim pločama, te najčešće spušteni ispod razine dvorišta. Ulazna su vrata bila niska, ne prelazeći prosječnu visinu odraslog čovjeka, s dvadesetak centimetara visokim kamenim ili drvenim pragom, tako da se odrastao čovjek, najčešće, morao saginjati pri ulasku u kuću. Prozori su bili smješteni lijevo i desno od ulaznih vrata, ovisno o duljini kuće, a bili su to uglavnom mali otvori ili purtele (visine i širine oko pola metra), koji su se zatvarali jednostavnim kapcima izrađenima od daske.

Kasnije se, razvojem klesarstva, pojavio i drugi tip kuće na našim prostorima, a to je katni tip kuće, gdje je prizemni dio služio za spremanje uroda, odlaganje alata, kao konoba ili čak kao prostor za stoku, a kat je bio stambena jedinica ljudi. U ovakvim se kućama ploča ili tavan izvodio od drvenih greda, dasaka, trstike i žbuke. Na tavan se ulazilo pomoću drvenih skala kroz otvor koji je bio smješten u jednom od uglova kuće, ili izvana, pomoću stepenica (skalina) napravljenih od kamena. Takvo se potkrovlje (šuvit) često koristio kao sušionica za meso, ili za odlaganje kukuruza, vune i sl.

Razmještaj prostorija u kućama

Niske su prizemnice, uglavnom, samo sadržajno bile podijeljene na svakidašnji stambeni i dio za spavanje. Prostor se za spavanje odvajao od ostatka prostora samo pregradom napravljenom od jasenovih kolaca između kojih se pleo plot od vrbovoga ili jasenovog pruća, ili, kasnijih godina, daskama koje su služile kao pregradni zid u kući, tzv. trvenicama.

U jednom od stražnjih dijelova kuće bilo je smješteno otvoreno ognjište ili komin. Komin je, gotovo u pravilu, bio tek nekoliko centimetara povišen i obzidan prostor od nabijene ilovače ili kamenih ploča u kutu prostorije iznad kojega su, obješeni o grede, visjeli lanci (komaštre). Na komaštre se iznad otvorene vatre vješao lonac (bronzin) za kuhanje. Krovne ploče (škrilje) iznad komina ili mjesta na kojemu se ložila vatra u kući, bile su tek malo razmaknute i otvorene kuda je izlazio dim, a kasnije su se počeli ugrađivati zidani odvodi za dim, tj. dimnjaci. Kao prateća oprema uz komin, pored bronzina, svaka je kuća imala i nezaobilazni sač s obručem za zadržavanje žeravice, te željeznu ploču na kojoj se pekao kruh, meso, krumpir itd. Još je uz to dolazio i ožeg ili žarač (željezna lopatica s drškom) za nanošenje žeravice i luga na sač, te maše (dugačke, na vrhovima zakrivljene hvataljke za žeravicu).

Ognjište u kući i važnost ognjišta

Ognjište je bilo centralno mjesto kuće i obitelji oko kojega se okupljala čeljad, gdje se razgovaralo i rješavali kućni problemi. Obitelji su bile mnogobrojne, te je u pojedinoj kući moglo biti po petnaest i više članova. Pripremljeno se jelo blagovalo zajedno iz oveće drvene posude – čanjka, također, drvenim žlicama – kutlačama, sjedeći na podu ili na drvenim tronošcima. Ukoliko za čanjkom nije bilo dovoljno mjesta za sve ukućane odjednom, najprije bi se nahranili stariji i mala djeca, a potom ženska čeljad. U ishrani naših starih prevladavala je mliječna hrana (varenika, kiselo mlijeko, sir), ili kašasta (pura) spravljena od ječmenoga ili kukuruznog brašna. Pura se kombinirala s kiselim mlijekom ili začinjena s pretopljenim maslom ili prepečenom slaninom. Rašćika skuhana s krumpirom, često je bila na jelovnicima naših starih; sa suhim mesom, najčešće s ovčetinom, malo rjeđe. Jelo pripremljeno ispod sača, pečeno meso s krompirima pripremalo se je samo u izuzetnim prilikama. Muškarci su žeđ gasili vinom, a žene, samo dok bi obavljale teže poljoprivredne radove. Za okrepu i povratak izgubljene snage uslijed težih fizičkih radova ili u vrijeme jačih zima, muškarci su često pili napitak od kozjega ili ovčjeg mlijeka pomiješanoga u jednakim omjerima s vinom – tzv. polu ili polušu.
Ležajevi su bili jednostavni s podlogom od dasaka naslonjenih na kakve nogare ili kamene blokove. A najčešće se spavalo na podu prekrivenom kakvom prostirkom. U nedostatku dasaka podloga – okvir samog ležaja radio se od grabovih kolaca čvrsto nabijenih u zid s jedne i oslonjenih na obrađeni kamen s druge strane. Kao prostirka ovako improviziranim krevetima služila je slamom ili kukuruzovinom (lepuškom) napunjena kakva platnena navlaka ili imbulja, a kasnije se ili tko si je to mogao priskrbiti u te svrhe koristila i ovčja vuna.

Stare tradicionalne škrinje i upotreba škrinja

Škrinje (skrinje) su bile jedan od neizbježnih, kako estetskih tako i funkcionalnih kućnih predmeta. To su obrađeni i ukrašeni drveni sanduci dužine od 1-1.5 metar, širine oko šezdeset, a visine 50–60 centimetara s poklopcem, na kojem je bio ugrađen jednostavan mehanizam za zaključavanje. U škrinju se odlagalo misno ruho, vrjedniji predmeti, nakit itd. Škrinje su donosile u kuću udavače, kao miraz. Preko dana su služile kao klupe za sjedenje, a noću često i kao ležaj za djecu. Dio su kućnog namještaja svakako bili i niski drveni stolci – tronošci, napravljeni od zaobljenog komada daske (sjedeća ploha), u koju su bile uglavljene, pravilno raspoređene, tri nožice od tvrđeg drva.

Sada su to sve samo artefakti u našim sjećanjima na vremena koja su neumitno ostala iza nas.

Zahvala za tekstove i teme Vinku Paviću i portalu IMOArt

The post Kako su živjeli naši stari? appeared first on Narodni.NET.