Još jedno veliko Hvala Podbablje portalu i Darku Lončaru.

Da dalje ne dužim pročitajte ovaj veoma zanimljiv intervju…

Informatičar iz Ivanbegovine i urednik portala narodni.net  i e-podstanar.com, Ante Popić, otkriva nam: što to ruralnim mjestima može vratiti bolji život, otkud mu toliko ljubavi prema starim običajima i tradiciji, te na koje sve probleme nailazi mlad čovjek pri useljenju u velikom gradu ?

Mlad zaljubljenik u narodne običaje, predaje, tradiciju. Otkud tolika ljubav prema tome ?

– Ljubavi ili želji za istraživanjem tradicije i naših narodnih običaja, najveću ulogu odigralo je preseljenje u grad i upoznavanje s puno urbanijom sredinom od Imotskog i moje Ivanbegovine. Točnije, prevelika modernizacija i užurbanost me potaknula da se s sjetom prisjetim svojeg sela, prijateljskih susjeda i društvenih dječjih igara iz djetinjstva.U djetinjstvu sam se i sam upoznao s nekim od tradicionalnih običaja, o kojima danas pišem i pokušavam ih približiti svojim čitateljima. Prva ideja  bila je opisati i zabilježiti naše stare društvene igre koje smo igrali kao djeca na selu, a iz tog je nastalo nešto puno veće.

Koliko se danas njeguje tradicija ?

– Pa, u zadnje vrijeme primjećujem kako sve više ljudi zanima naša tradicija i naši tradicionalni običaji. Nije ni čudno, postali smo dio jedne velike europske obitelji, gdje svi ostali vrlo aktivno njeguju svoje porijeklo i tradiciju, a mi po tom pitanju ne poduzimamo ništa. Najbolji nam je primjer izvorno hrvatski proizvodi pri ulasku u EU.

Informacije o starijim vrijednostima pronalazite kod ljudi. O čemu ljudi najviše pričaju ?

– Najviše se priča o nekadašnjem druženju i međusobnoj pomoći, bilo kod susjeda ili kod prijatelja. Većina starijih sugovornika s osmijehom se prisjeti svog djetinjstva, iz kojeg najviše pamti pjesmu koja je bila sastavni dio svakodnevnice, pjevalo se u svim prigodama u poslu i u veselju.

Na jednom mjestu navodi se kako ste uspjeli povezati ne spojivo, stare običaje i moderni Internet. Jeste li  pokretanjem portala uspjeli u nekim svojim naumima ?  

– Mislim da sam dosta uspješno spojio ove dvije, pomalo različite stvari. Internet kao najveći “protivnik”, onih svih vanjskih društvenih igara, seli nas u neki virtualni svijet i time ona stara druženja postaju još udaljenija. Moja ideja je svim ovim novijim generacijama prikazati nekadašnji način života i samim time običaje i tradiciju sačuvati od zaborava.

 Koji su običaji ostali, a koji otišli u zaborav u Vašoj Ivanbegovini ?

– Svoju Ivanbegovinu ostavio sam prije jednog desetljeća s puno više tradicionalnih običaja i puno više dječjih društvenih igara, ali za razliku od ostalih sredina, u Ivanbegovini se dosta njeguju tradicija i običaji. Posebno možemo naglasiti ovo blagdansko vrijeme koje je prepuno tradicionalnih stvari i vrlo uspješno se čuva od zaborava.

Kakvu su to tradiciju, pa i običaje imali našli stari nekad u božićno vrijeme ?

– Božićni običaji i božićno vrijeme je najbogatije tradicijom i druženjem, ne znam što posebno naglasiti, možda posipanje slame po kući, paljenje badnjaka ili meni osobno najljepše, odlazak na polnoćku s upaljenim svijećama, gdje bi susjedi dočekivali jedni druge i tako zajedno uz svjetlost svijeća i pjesmu odlazili na polnoćku.

Mislite li da je današnjoj mladeži zanimljiv život njihovih roditelja i predaka ?  

– Možda, ali zaista rijetkima, no nije ni zamjeriti. I samom mi je tako bilo u ranijem djetinjstvu, a tek pri selidbi u grad se probudila ta neka sjeta i zanimanje za one običaje i način života naših predaka.

Vama se osobno nekako najviše sviđa taj život naših djedova. Postoji neki jak razlog tomu ? 

– Posebnog razloga nema. Zanimljiva mi je ta nekadašnja svakodnevnica, znam da je bila teška, ali je bila ispunjena smijehom, pjesmom i veseljem. Druženja navečer bez televizora i računala, pričanje raznih zanimljivih priča i danas već zaboravljeni poslovi koji su bili od životne važnosti u to vrijeme.

Zašto je pomaganje susjedima uz veselje i pjesmu danas nezamislivo ?  

-. Prije su ljudi imali svojih proizvoda poput: brašna, meda, pa su uvijek dijelili jedni drugima. Ako ste ikada pomogli nekom starijem koji drži do tradicije, nikad niste išli kući praznih ruku (od jabuka, badema ili što se već ima). Danas svi gledaju materijalnu dobit i korist, pa je pomoć i pomaganje jednostavno zaboravljeno.

Koje prednosti nosi selo za razliku od grada i kako bi Vi pokušali vratiti nekakav bolji život ruralnim sredinama ?

– O tomu sam baš aktivno razmišljao prije nekoliko mjeseci, točnije na praznik rada u Splitu. Sve novine i internet portale preplavile su slike ljudi koji se guraju i bore za svoju porciju graha na Marjanu, vrlo ružan prizor. Tako nešto na selu nije moguće, barem na selu ima graha i ostalih poljoprivrednih kultura u izobilju, uz vrlo malo truda u svojem vrtu imate povrća za cijelu godinu. I to je ono što je velika prednost sela nad gradom. U selu i u gradu ima siromašnih, ali samo u gradu može biti toliko siromašnih da nemaju za jelo. I baš to mora biti ono što će pokrenuti naše selo, proizvodnja visokokvalitetne hrane.

U jednoj emisiji rekli ste kako jedino ekološki uzgoj malog i srednjeg poduzetništva može spasiti hrvatsko selo ? 

– Selo nema drugog puta osim proizvodnje, a u današnje vrijeme genetski modificirane hrane i velikih industrijskih farmi, ekološki uzgoj postaje sve cjenjeniji i tu svoje mjesto mogu pronaći malena seoska gospodarstva, sa svojim iznimno kvalitetnim proizvodima. Mislim da ste i sami nekada kušali npr. domaće pile i ono iz trgovačkog lanca, a takva je razlika sa svim namirnicama. Jednostavno, treba omogućiti seljacima da svoje kvalitetne proizvode plasiraju na tržište.

Od studentskih dana ste podstanar u Splitu, promijenili ste nekoliko stanova. Jeste li uspjeli napokon legalizirati svoj boravak i je li Split doista „ siva zona“, za sve studente koji se odluče unajmiti stan ?

– Da, podstanarstvo je jedan od velikih utega kojeg dobiju mladi ljudi pri odlasku na fakultet ili posao u neki drugi grad. Prijava podstanara je vrlo vruća tema, u Splitu je još uvijek veliki dio podstanara koji nemaju ugovor o stanovanju, pa tako i osnovna podstanarska prava. Kada pitate za ugovor, stanodavac vam jednostavno pokaže vrata ili u boljem slučaju podigne najam. Moje podstanarske muke su završile, ali ipak svakodnevno savjetujem ljude u njihovim problemima jer znam da se nemaju kome javiti za podstanarska pitanja i podstanarske probleme.

Je li skupo živjeti u Splitu ? 

– Jednostavno rečeno, da! Split je turistički grad, pa tako ima i turističke cijene cijelu godinu. Ovo doba dugogodišnje recesije se osjeti i gradom šetaju sve zabrinutija lica.

Koliko ste zahvaljujući svom drugom portalu, uspjeli u naumi olakšati mladim ljudima lakši studentski život ? 

– Mislim da sam dosta pomogao mladima koji dolaze u veće gradove na fakultete ili na posao prilikom traženja stambenog prostora. Najteže je shvatiti da morate ići iz stana, a tek ste u njega doselili. Pri traženju stana treba misliti na puno stvari. Ako još stan nađete preko agencije, tu je i dodatni trošak jedne stanarine, a nekoliko stotina eura u današnje vrijeme je dosta novca, pa je bolje još jednom razmisliti je li to mjesto gdje želite živjeti ?

„ Tuđi čovik nikad neće znati, što to veže dalmatinske ljude“, kaže pjesma pokojnog Tomislava Ivčića ? Veže li Ante, doista dalmatinska pjesma ljude ?  

– Naravno da pjesma veže ljude, najbolji primjer za to je naša klapska pjesma koja se još od davnina uvijek zapjeva uz dobro društvo i dobru dalmatinsku hranu.

Za  kraj, koju biste poruku poslali onima, koji bi nekim svojim političkim potezima živnuli hrvatsko selo ?

– Nikad nisam bio pretjerano aktivan u politici zbog vlastitih egzistencijalnih problema u gradu, a pomalo i zbog nevjerice u političko bolje sutra, koje je samo od izbora do izbora. Moje mišljenje je da Podbablje, pa tako i Ivanbegovina uz proizvodnju malih gospodarstava koju bi krasila kvaliteta, a ne kvantiteta može tražiti svoj opstanak. Političari bi zasigurno trebali biti podobniji ulaganjima naših sumještana iz inozemstva u naš kraj, na zadovoljstvo svih, znači otvaranje novih radnih mjesta i pokretanje proizvodnje.

Link na članak…    Ante Popić intervju za Podbablje portal

Izvor fotografije: www.narodni.net

Razgovarao: Darko Lončar

The post Iznimno zanimljiv intervju za Podbablje portal, najbolji medij mojeg mjesta appeared first on Narodni.NET.

Pjesma za sijelo

Za takva sijela djevojke su se oblačile kao da idu na dernek. Sve su činile da se samo što bolje svide momcima, jer im je do toga bilo puno više stalo nego do čupanja vune. Na sijelu na kojem nema momaka nevesele su cure i od njih nema velike rađe. One često izlaze pred kuću da slušaju pjevaju li momci s koje strane. Na sijelu djevojke neprestano pjevaju gangu. U njoj su izražavale sve ono što su osjećale. Pa dok je momačko pjevanje ponekad prelazilo granice dobroga ukusa i završavalo u vulgarnosti, djevojačka pjesma bila je osjećajna, iskrena i istinita. Te pjesme od dva stiha skrivale su u sebi više poštenja i plemenitosti nego bilo koje druge naše narodne pjesme. Odlikovale su se ljepotom izraza i pune su bile mirisa cvijeća zanosne noći, mjesečine i ostalih čari seljačke idile, pa su kao takve djelovale toplo i snažno.

Iz tih pjesama moglo se saznati i to da je najveći ideal svake seljačke djevojke ljubav, ali samo onda ako ona vodi dvoje mladih pred oltar — vrčem u brak. Osjeti li naša djevojka u samom početku jedne ljubavi da postoji vrlo malo ili nimalo izgleda za udaju, ona će najčešće odbiti tu ljubav kao suvišnu i neumjesnu.

Na sijelu se ponekad natpjevavaju momci i djevojke i preko dobro smišljenih pjesmica vode otvoren dijalog, da sijelo vidi ili su domišljatiji momci ili djevojke. Na koncu će cure zastidjeti momke ovom pjesmom:

»Lipše naše, vaše ko gargaše«

ili:

»Umri, curo, zemljica ti laka

Nestalo je pošteni’ momaka.«

Tako vrijeme ubrzo prođe i primakne se pola noći, a sijelo se raziđe i selo oživi od pjesme vriske i graje. Ubrzo iza toga selom zavlada grobna tišina i muk.

Još o narodnom druženju ili sijelu

Momačko sijelo u Imotskoj krajni

Prelo ili silo u Slavoniji

The post Sijelo – noćno udvaranje djevojkama uz pjesmu i kućne poslove appeared first on Narodni.NET.

A poklade moj pritusti

u utorak dušu pusti,

a srida ti dan dohodi,

žalostan se ti nahodiš.

Stoga se nastojalo produžiti pokladno veselje Da bi spriječili zvonara da u ponoć zazvoni najavljujući korizmu, mladići bi u Puntu na Krku ispunili bravu na crkvenim vratima kamenčićima. Zvonar bi se barem pola sata zadržao otvaranjem vrata tijekom kojih je mladež makar nakratko, produžila veselje.

Zbog skromnije i korotne odjeće, suzdržavanja od mesa, a često i od mliječnih proizvoda, korizmeno doba nije bilo omiljeno. Tome su umnogome pridonosile crkvene zabrane i preporuke glede plesa, pjesme i veselja.’

Isusovac Juraj Mulih opisao je u svojemu molitveniku iz 1748, g. korizmu kao razdoblje svakojakih uzdržavanja, kao “sveto vrijeme”

vu kojemsze vnogi szpametni, i pobosni lyudi. od vszafee igre. obilnoga goschenya, i szvetszkoga veszelya: dapache i od zakonszbe (akoprem drugach szebi szlobodne posztelye, ili naszladnoszti) zarad Boga, i Molitve zdersavaju. ter josehe telo szvoje vszakem otajnem naehinom trapiti znaju… Najtisze pobosno. prez igre. i navadnoga veszelya. vdavati. i seniti. vu sszako vreme je dopuseheno.

Što se moglo dogoditi onima koji se toga ne pridržavaju? Fra Josip Banovac u knjizi propovijedi iz 1763. godine u jednom propovjednom primjeru navodi moguću posljedicu spolnih odnosa u korizmi. Dijete proizašlo iz tog čina pripast će vragu kad odraste. No poučni primjer ipak završava sretno: dijete će se spasiti zahvaljujući trogodišnjoj pokori i pomoći Majke Božje.

Na temelju kojih podataka etnolog može nešto reći o tome jesu li i koliko su ljudi poštovali crkvene preporuke i zabrane svadbi i spolnih odnosa u korizmi? Do odgovora na to pitanje može se doći putem matičnih knjiga krštenih i vjenčanih. Za različita područja u Hrvatskoj (Slavonija. Podravina), u drugoj polovici XVIII. i u prvoj polovici XIX. stoljeća, one pokazujuizrazito zaostajanje vjenčanja u ožujku, mjesecu koji najčešće cijeli pada u korizmu. Nešto što teže zaključivati o poštovanju upute o suzdržavanju od spolnih odnosa, no krnjim i početkom godine opaža se manji pad broja novorođene djece, te se može pretpostaviti da je i ta crkvena preporuka donekle bila poštovana .

U svim hrvatskim krajevima etnografski podaci ističu pokorničko obilježje korizme. Od Istre i Dalmacije do Slavonije i liaČke u korizmi se nije sviralo niti plesalo, ni općenitije veselilo . Zapis llića Orlovćanina za Slavoniju polovicom XIX. stoljeća vrijedio je gotovo i cijelo stoljeće kasnije:

Kroz c(ij)elo je vr(ij)etne od čiste sr(tj)ede do uskersa, u Slavonii tiho i krotko.

Zbog zabrane plesa, glazbe I veselja korizma prolazi polako, kao stara žena, pjevalo se u Omišlju na Krku:

Bamba, bamba korizma, sve si smokve pojila i orlhi pohrestala Da bi vrat zlomila, na svetoga Kurila korizma, korizma van da re brže sveti Vazam.

No. zabranjeni ples i glazbu mladi su ljudi nadoknađivali raznovrsnim i maštovitim igrama. Često je teško razlučiti koje su od zapisanih korizmenih igara specifične upravo za korizmu, a koje su se igrale tijekom cijele godine. Stoga spominjem samo igru odraslije mladeži koju je u Gornjim Andrijevcima kod Slavonskog Broda zabilježio Stjepan Krpan, i sam podrijetlom iz toga mjesta

Na stazi pred kućom djevojke i momci igrali su se parićka. Sudionika u igri moglo je biti deset i više. Jedan momak uzeo je od neke djevojke njenu maramicu, u nju stavio kamenčić i onda maramicu uvrnuo. Igrači, muško i žensko, u parovima su stajali u krugu ili pak sjedili, npr. na stranicama zidane ćuprije. Momka s maramicom u ruci koji je prišao drugom momku iz jednog para, ovaj je upitao što traži. Odgovorio je glasno: “Parićka”. Odmah je nadodao da želi sebi za para djevojku s kojom ovaj u paru stoji ili sjedi. Kad ovaj na to nije pristajao, onda je od momka s maramicom, i to njome, dobivao po dlanu nekoliko batina, npr. pet vrućih ili pet ladnih, ili pak )ednlh i drugih, dakle jačih ili slabijih udaraca. Time je djevojka i nadalje ostajala s njime 1 paru. Ako je neki momak djevojku iz para dao. zamijenio je momka s maramicom. Igra se tako nastavljala dok se u nošenju maramice i traženju para nisu izredali svi momci.

Šezdesetih godina XX. stoljeća u Metkoviću, u Vidu kod Metkovića i u Opuze-nu tijekom cijele korizme, a napose u Velikome tjednu, djeca su se igrala oponašajući prizore koje su uz Božji grob u crkvi izvodili odrasli muškarci. U Opuzenu su obilazili selom tražeći novac i jaja za “čuvare svetog groba”, kako su se nazivali. Oblačili su se kao rimski vojnici, razapinjali su Isusa, glumili stražu na grobu, izvodili prizor s prestravljenim vojnicima na grobu, organizirali procesiju s križem koji je, kao i među odraslima, nosio pokornički odjeven lik. predstavljajući Simuna Cirenca i slično. Te su dječje igre bile pravi mali kazališni spektakli, kao u ovoj sceni u Metkoviću :

Odredi se mjesto gdje će biti Kristov grob. U dvorištu, ili zidini staroj ili među borovima. U jednoj zidini u Orašini. Tamo je grob: sanduk ili maškadur. Vojnici čuvaju stražu, kao u crkvi. Povremeno (imitacija crkve) straža se mijenja, a mjenjanje vrši centurion. To traje dok dođe vrijeme glorije. Obično se nađe zvono ili komad željeza. Jedan viče, otegne: Glorija!

Pri tome se svi vojnici počinju tresti, jer predosjećaju nešto će se dogoditi. Tresu rukama, kopljem i štitovima.

Poslije toga. kad je ovaj zazvonio sa strane, onda Isus izleti iz maškadura, zauzme pozu, ima grančicu stabla, simbol mira. Grob okite. Vojnici od straha popadaju izbezumljeni oko groba. I svaki nastoji zauzeti neku pozu. Neki zaklanja rukom oči od svijetla uskrsnuća, neki se ko u šoku trese, ne može k sebi, tako da svaki daje neku posebnu figuru, a svi daju atmosferu panike. Poslije kratkog vremena oni se osvijeste i u paničnom bijegu svi bježe. Onda je gotovo i malo iza toga druga grupa izvodi gloriju.

The post Kako se u korizmi provodilo vrijeme appeared first on Narodni.NET.

Sveta tri kralja, ili Bogojavljenje, ili Vodokršće predstavljaju

završetak božićnih blagdana. Nekada se taj blagdan zvao Tri

mudraca od istoka. Badnjak koji se stavljao na Badnju večer da
malo gori s ostalim drvima dogorio bi na Tri kralja. To je značilo da
su božićni blagdani završili. Toga dana iz kuće se iznosi i božićni bor.
Posjeti obitelji, prijateljima, susjedima u božićno vrijeme i blagoslov
vode na Bogojavljenje kraj su radosnih, božićnih blagdana. Ti dani
u srcima vjernika bude svijest o pripadanju Božjem narodu i poticaj
su da poput mudraca s Istoka svatko potraži Boga, pokloni mu se
i daruje ono što u srcu nosi.
Iznimne zasluge u proučavanju tih i drugih hrvatskih običaja
pripadaju etnolozima Luki Iliću Oriovčaninu (Oriovac, 1817.
– Novska, 1878.) i Milovanu Gavazziju (Gospić, 1895. – Zagreb,
1992.). Osim njihovih djela malo je podataka o običajima vezanim
za blagdan Sv. tri kralja. Međutim, usmenom su predajom do
naših dana sačuvani dragocjeni podatci o tome, te se u ovom
radu navode suvremeni zapisi o nekadašnjim običajima koji su
pratili Sv. tri kralja. Zapisi su izvorno nastajali od 2001. do 2006.
godine u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, a uradili su ih studenti
filozofskih fakulteta u Splitu i Mostaru kojima je autor ovoga rada
bio mentorom pri pisanju seminarskih i diplomskih radova.
Blagdan Sveta tri kralja karakteriziraju: blagoslov vode;
škropljenje blagoslovljenom vodom; usmene lirske pjesme (vjerske
i svjetovne); maskirani ophodi zvjezdara i koledara; blagoslov kuća
i apotropejski obredi.
1. BLAGOSLOV VODE
Sv. tri kralja Hrvati tradicionalno slave kao veliki blagdan. U
Splitu su, primjerice, na taj dan frigane fritule “kao što to dolikuje
velikom blagdanu”.2 Hrvatska kršćanska obitelj na Sv. tri kralja ne

smije biti bez blagoslovljene vode koja se posvećuje u crkvi ili pred
crkvom uoči ili na Sv. tri kralja. Ta se voda u narodu još naziva
kršćena i sveta voda.
U nekim su krajevima, kao u Retkovcima, ljudi iz crkve donosili
veliku posudu svete vode. U Poljicima bi na Vodokršće iz svake
kuće netko pred crkvu donosio vjedro vode u koje bi svećenik uz
molitvu i blagoslov “stavio malo blagoslovljene soli, prekrižio ga i
u vodu spustio križić”. Mladići su iz udaljenijih posavskih mjesta
jašući na konjima dolazili po svetu vodu u Trebarjevo (Rihtman-
Auguštin 1995: 143). U Splitu uoči Sv. tri kralja vjernici za cijelu
godinu uzimaju svetu vodu iz badnja u crkvi i donose je kući.3 U
Trogiru se voda blagoslivlja na Vodokršće. 4 U Posušju i Širokom
Brijegu, primjerice, domaćice na taj dan u crkvu nose vode i soli
kako bi ih svećenik blagoslovio.5 U Rami na taj blagdan domaćica
u crkvu na blagoslov nosi sol, koju kroz godinu prije škropljenja
miješa s vodom.
Dok katolici blagoslov vode obavljaju u crkvi, pravoslavci sa
svećenikom, koji u ruci nosi visoko podignut križ, u procesijama
idu na obližnji potok ili rijeku ili kod zdenca. Na tim je mjestima
postavljen stol na kojem je pripravljeno potrebito za blagoslov. Taj
obred prati grmljavina topova (Ilić, Oriovčanin 1846: 105).
2. ŠKROPLJENJE BLAGOSLOVLJENOM VODOM
Blagoslovljena voda čuva se do idućega Vodokršća u kućama,
kojom će domaćin u određene dane i po potrebi škropiti ukućane,
stoku, stvari i imanje.
Škropljenje je obred kojim svećenik ili biskup škropilom,
a domaćin, domaćica ili drugi tko od ukućana grančicom, na
primjer, hrasta, bora ili jele, prskaju blagoslovljenom vodom osobe,
stvari, domove, štale, dvorišta, vrtove i sl., s namjerom da se očiste
i da se od njih odagnaju demoni. Obred je drevnoga porijekla i
nalazi se u mnogim religijama (lustracija). U kršćanskoj civilizaciji
obred škropljenja u sakramentu krsta postoji od samih početaka.

Po povratku kući domaćini su tom vodom i soli škropili kuću,
stoku i njive. Obvezno se u trenutku miješanja vode i soli moli
Vjerovanje, a ukućani mole Vjerovanje i dok se kuća škropi. Tom
vodom su se nekoć, na primjer, u Posušju i Širokom Brijegu kroz
cijelu godinu subotom škropile kuće i imanja.9
Pored škropljenja svetom vodom povodom Sv. tri kralja taj
se obred kod Hrvata tradicionalno obavlja na Veliku subotu; uoči
Jurjeva, Duhova, Ivandana i na same blagdane; na Badnjak, uoči
Nove godine; uoči patrona župa, te u druge dane kroz godinu, protiv
vremenskih nepogoda, zmija i sl. Škrope se i: temelji kuća, slime na
krovu, kuća prije useljenja, kolijevka, svatovi, lijes, grob i dr.
3. PJESME
Kao što su se u blagdanima od Božića do Sveta tri kralja
ponavljali određeni obredi, tako su se ponavljale i pjesme. U nekim
od tih pjesama opažaju se utjecaji pjesama drugih naroda, a neke
su autohtone hrvatske. U to vrijeme izvodile su se usmene lirske
vjerske i svjetovne pjesme. Njihova je funkcija socijalna, teološka i
estetska.Na taj blagdan pjevale su se pjesme o Tri kralja koji su plovili
da bi Isusa vidjeli u Betlehemu te mu se poklonili i hvalu davali:
Tri su kralja idrila,
da b’ Isusa vidila.
Mnogu goru projdoše
dok u Betlem dojdoše.
Kad u Betlem dojdoše,
to Isusa nađoše
i njemu se klanjaše,
Bogu hvalu davaše
Sveton Divon Marijon.10
Okrug Gornji kod Trogira
U Pučišćima na Braču do naših je dana predajom sačuvana
pjesma o Tri kralja koji jahahu i nosjahu darove: miris, zlato i
tamjan. Pod njima su konji kano bile vile. Prvi je u bijelu, drugi u
crvenu, a treći sav u zlatu.
Kad su došli u Jeruzalem, pitali su vratara Irudova: Gdje
se Isus rodi? (Narodni pjevač u toj pjesmi ne navodi kako su se
kraljevi našli pred Irudom.). Irud im je rekao da i on zna da se
Isus rodio, ali ne zna gdje, te je zatražio od kraljeva kada se budu
vraćali od Isusa da i njemu glase donesu.
Kraljevi su slutili da Irud želi ubiti Isusa. Kraljevi od anđela
upute dobiše, te se drugim putem vratiše. Pored ostaloga i arhaični
oblici imperfekta jahahu, nosju, zobju svjedoče o starini te pjesme.
(Prilog 1.)
Svake se godine na blagdan Sv. tri kralja u crkvi Sv. Ivana
Krstitelja u Postirama na Braču pjeva pjesma Kad se Bog čovik
učini, koja je po tradiciji stara pet stoljeća. Narodni je pjevač u
pedeset katrena opjevao dolazak Stvoritelja i Otkupitelja svijeta.
Snažne su lirske slike koje taj najradosniji čin u kršćanstvu
oslikavaju mnogim čudesima koja se dogodiše: noć se u dan

promijeni; anđeli s neba sletiše; jasno je sunce zasjalo, a tamnost
noćna pobjegla; živine su Stvoritelja poznale, a đavolu je snaga
izginula. Na svijetlom istoku zvijezda se ukazala i kad je vidješe tri
kralja, Gašpar, Melkior i Baltazar, vele se čudiše. Kraljevi su shvatili
da se kraljić porodi, koji će s nami vladati. Spremili su vojsku i
službu, i dobre konje vrh svega, a zvijezda im je bila u družbi.
Kad su stigli u Jeruzalem, kraljevi su pitali građane: u ke se
rodi Bog strane / i k stanu put im da kažu.
Za dolazak kraljeva čuo je srditi Irud, hitro je krenuo prema
njima te ih pitao kamo su pošli. Saznavši od kraljeva da se rodio
Isus, Irud sazva sve svoje zbore da vidi što mudraci govore gdi će
se Isus roditi. U Betlem odgovoriše, / da se porodit imaše. / Irude,
ti ne čudi se/ jer pisma tako tumače. Zatim je Irud uputio kralje
u Betlehem jer će ondje Isusa naći, ali da mu na povratku kažu
gdje je Isus. Ponovno je zasjala zvijezda koja je od kraljeva pobjegla
kada se pojavio Irud. Zvijezda je Tri kralja dovela do spilice i ondje
je zvijezda iskricam kapala.
Pred kućicom Svet Osib (Josip) šetaše i s trudom drva beraše,
jer bihu dnevi studeni. Kada Osib ugleda mnoštvo, od straha tužan
uspreda, Mariju brzo zazove da sinka probudi i sakrije. Kralj ga
je Baltazar tješio i molio da su s najboljom namjerom prišli da od
nebeskoga poroda prime blagu utjehu. Osib dršćući otvori vrata,
kralji s glave skinuše predragocjene te krune, padnu na koljena
te svaki od njih Božjeg sina nadari. Isus tada kraljevima udijeli
blagoslove, a Bog im objavi da se ne vraćaju istim putem.
Pjesma završava molitvom upućenom Isusu da nama grijehe
oprosti i neka se duša napuni njegovom blagom milosti.
3.1. Zvjezdari (zvezdari), betlemaši
Uoči Tri kralja i sutradan navečer, kao i na Božić đaci su
nosili Zvijezdu od papira s pet ili sedam krakova. U nju su stavljali
jednu ili dvije svijeće i na dugoj motki je nosili. Do četrdesetih
godina dvadesetoga stoljeća bio je običaj u Slavoniji da i tri istočna
kralja idu. Tri bi se mladića kao tri kralja obukli, jedan ili dva kao
anđeli, jedan kao Bog, a jedan kao vrag, zatim jedan kao Eva i još
jedan kao Adam. Odijela su im bila urešena i dragocjena. Idući
kroz sela i varoši, pjevali su pjesme.
Arkanđeo je u ruci nosio mač i po stupanju u sobu zapjevao
bi pjesmu kojom bi kazao da je na taj božićni dan od Boga poslan
po Isusovu porodu narodu navijestiti veliko veselje i dušama

spasenje. Potom bi zamolio domaćina da u njegov dom dovede i
ostalu družinu. Kada bi svi ušli u dom, zapjevali bi pjesmu slavnoj
betlehemskoj štalici u kojoj je Djevica porodila sinka po kojem je
svemu narodu došlo spasenje. Zatim bi mladić koji je predstavljao
Boga zapjevao da je on onaj koji je stvorio Svijet i sva mjesta za
čovjeka; nebo suncem, mjesecom i zvijezdama nakitio, i zemlju
plodovima nasitio; bašču jednu posadio s puno radosti bez tuge i
žalosti; i poslije stvori lijepo djelo – čovjeka da bude dika i Božja
prilika. Adam i Bog pjesmama nastavljaju dijalog kojim Adam Bogu
zahvaljuje, a Bog mu govori da će ga u raj postaviti za vječnoga
čuvara i da nikada ne će imati smrti ni žalosti, te će sa svakoga
stabla moći jesti plodove osim sa stabla života jer će u tom slučaju
poznat smrt i milost izgubit. Potom je Bog Adamu obećao stvoriti
pomoćnicu. Mladić koji je predstavljao arkanđela pjeva pjesmu o
Adamu koji je usnuo, a kada se probudio pored njega je bila njegova
drugarica Eva. Na scenu stupa mladić koji je predstavljao vraga i
nagovara Evu da ne vjeruje Bogu i da sa zabranjenoga stabla ubere
voće jer će tako biti lijepa, dična i Bogu prilična. Adam upozorava
Evu, a vrag je uporno nastavlja nutkati da ubere zabranjeno voće.
Eva je ubrala jabuku (Ilić, Oriovčanin, 1846: 110-114).
Na sjeverozapadu i sjeveru Hrvatske zvjezdare su činili
tri dječaka koji su se maskirali kao kraljevi i predstavljali su
Gašpara, Melkiora i Baltazara. Nosili su u rukama zvijezdu
najčešće načinjenu “od oboda sita, oblijepljenu šarenim papirom i
drugim ukrasima, s izrezima različitih figura, koje prozirne isijava
svjetlo svjećice iz pozadine – i pri tome pjevaju koju popijevku o
trima kraljima, Betlehemu itd.” (Gavazzi, 1991: 212). Zvjezdari su
nazivani i zvezdari i betlemaši.
Ponegdje su zvjezdare činila tri mladića obučena kao kraljevi i
jedan mladić koji je nosio zvijezdu (Lozica, 1996: 247-249).
Zvjezdari su skupljali darove. Obred se održavao i u tridesetim
godinama dvadesetoga stoljeća, a po Gavazzijevu mišljenju u
hrvatske je krajeve došao od Nijemaca i Slovenaca.
Obredi koledara i zvjezdara prepleću se ponajviše po repertoaru
pjesama koje su izvodili. Među njima su pjesme vjerskoga i
svjetovnoga karaktera. Motivski je svijet tih pjesama raznovrstan.
3.2. Koledari
Koleda je riječ mnogostrukoga značenja. U uporabi su i nazivi
kolenda, kolendra (u Splitu i okolici), koledva (u Dubrovniku i okolici),

a izvođači se nazivaju koledaši, kolendaši, kolendraši; kolojani (u
Zlarinu kod Šibenika), koleđani (kod Hrvata u Rumunjskoj); junaki
i ditići kod gradišćanskih Hrvata. Nazivaju se i koledvači, (Grgec
1943: 151) te koleđani, kolijani, a u Istri, Hrvatskom primorju pa i
Lici i fiole (prema pripjevu “fiole”) (Gavazzi 1991: 201).
Koleda znači: skupno pjevanje muške djece, mladića pa i
odraslih ljudi, te djevojaka i žena; adventsko čestitanje imendana;
čestitanje božićnih i novogodišnjih blagdana; obred, ophod, pjesma;
božićni kruh, božićno darivanje, božićna vatra, božićna slama koja
se prostirala po sobi; Badnji dan, Nova godina. Mladić je djevojci
kolendao pod ponistrom. Koleda znači i krijes koji se palio na
Jurjevdan (23. travnja) i na Ivandan (24. lipnja) te krijes koji se
palio za vrijeme biranja seoskih kraljeva (Lozica 2002: 173.-176).
Koledom su se nazivale obredne vatre koje su palili uskoci. Kod
gradišćanskih Hrvata koledati znači prositi (Žganec, 1964: 139).
Najstariji je spomen kolede kod Bugara u 9. stoljeću, a nalazi
se u Sinajskom trebniku, u kojem se koledovanje karakterizira
običajem “bivših poganih” te se zabranjuje. U Rusiji se u 11. st.
koledovanje smatra običajem starih poganih i ističe se da “nije
lijepo koledovati ni rusalije plesati”. Slično je i kod drugih Slavena.
U Hrvatskoj se prvi put kolede spominju u Dubrovačkom statutu
iz 1292. godine. (Gluhak, 1993: 328).
Koledarske pjesme se u različitim krajevima izvode u različito
vrijeme.
Na Braču, primjerice, kolendanje počinje od Sv. Kate. Koledari
idu od kuće do kuće i čestitaju imendan na Sv. Katu (25. studenoga),
Sv. Nikolu (6. prosinca), Sv. Lucu (13. prosinca), Sv. Tomu (21.
prosinca); na Stipandan (26. prosinca), Ivandan (27. prosinca).
Dakle, u te dane pjesme su koledari izvodili u onim kućama
u kojima je bila imenjakinja ili imenjak svetice ili sveca: Kata,
Nikola (Mikola, Miko), Luce, Tomo, Stipo, Ivo (Ivan).11 Zanimljivo
je da kazivači ne navode da se koledalo i na blagdan sv. Barbare.
Vjerojatno je tako zato što je kod Hrvata u starim vremenima to ime
bilo rijetko. Koledari su, također, išli od kuće do kuće pjevajući i
čestitajući Novu godinu (Mlado ljeto) i Sveta tri kralja (6. siječnja).
Koledari su svoj obred završavali tražeći darove od domaćina.
U nekim su krajevima (npr. na Kordunu) Srbi koledali
Hrvatima o katoličkom Božiću, a Hrvati Srbima o pravoslavnom
Božiću (Gavazzi, 1991: 200).Kolende su s obzirom na tekst koji je pratio dionice ophoda
imale tri dijela. Prvi je dio činilo pjevanje pod prozorom, kapijom ili
vratima doma, a drugi i treći dio izvodili su se u domu domaćina.
U Kaštel Starom koledanjem se zvalo pjevanje mladića pod
prozorom dragane na blagdan Sv. tri kralja. U tim je pjesmama
mladić virna sluga djevojke i došao je pod njezin prozor da joj uruči
dar. Dojmljivi su lirski efekti u toj pjesmi: mladić djevojku naziva
dušom svojom, gospojom i vilom, cvitom od slatkosti, urešenjem
svojim, krunom od liposti, zlatnom kitom, izričući žal zato što su
prošli božićni blagdani i Mlado lito ali on svoju dragu nije darovao.
Vodokršće je također vrijeme kada se dragi međusobno daruju.
Međutim, momak u pjesmi nema drugoga dara nego da joj dariva
srce s ljubavlju:
Dobra večer, Bog da,
Draga dušo moja,
Da ti dara poda
Virna sluga tvoja.
Gospojo i vilo,
Cvite od slatkosti,
Urešenje moje,
Kruno od liposti.
Evo nam projdoše
od Božića blagdani,
ali ne projde
ljubav među nami.
Projdoše Božići,
Projde Mlado lito,
Ja te ne darova,
Moja zlatna kito.
Evo su nam došli
Vodokršća kralji,
Kad se dariju
Među sobom dragi.
Moja dušo draga,
Ja dara ne imam,
Nego da ti srce
S ljubavlju darivam.
Zbogom, dušo moja,
Zbogom, srce moje,
Zbogom mi ostavaj
Vilo i gospojo.12
Kaštel Stari
Narodni pjevač tugu mladića zbog rastanka od djevojke
izriče anaforama: Zbogom, dušo moja, Zbogom, srce moje, Zbogom
mi ostavaj. U navedenoj pjesmi stihovi tri puta počinju riječima
zbogom.
Magični je broj tri čest u usmenoj književnosti. U magiji taj
broj znači obilje. Basme se u određenim prigodama izgovaraju tri
puta. U antičkoj grčkoj filozofiji broj tri ima vrijednost mnoštva.
Pitagora je broj tri nazvao brojem dovršenosti, kojom se izražava
početak, sredina i završetak.

The post Hrvatski običaji na Sveta Tri Kralja appeared first on Narodni.NET.

Rođenje djeteta uvijek je radostan događaj koji treba proslaviti dijeleći radost s rodbinom i prijateljima.
Kako je taj naš narod pored obilja fizičkih poslova, uvijek pronalazio razloge da se međusobno druži te na taj način održava kako porodične tako i prijateljske veze.
Kad su babine bile, šta se slavilo, zbog čega se je družilo?
Babine su se pravile, obično, četrdeset dana poslije rođenja djeteta. Tad bi porodilja (žena koja je rodila) javila rodbini i prijateljima kad će biti babine. Dovoljan je bio poziv, aber. Dan za druženja je bila obično nedjelja, jer je to i službeno bio neradni dan ( na njivi). Na babine su dolazili; bliža i dalja familija, kumovi i prijatelji. Iako, ekstra pozivnica i preporučenih pisama nije bilo, na takvim druženjima se znalo naći i do šezdeset žena. Žene su domaćici donosile tepsije kolača zamotane u bošče. (Šta je bošča? Danas bi mi to opredjelili kao: marama ili manji stolnjak, kako ko). I koji kolači su se donosili: u stara vremena; đuzleme i maslenica s orasima a u 70-im godinama prošlog stoljeća se je i to promijenilo (mislim izbor kolača). Kućnim čeljadima su se nosili pokloni- PAPRENICI (to su tvrdi kolači našarani na drvenom kalupu) a novorođenčetu su se davale pare i odijevni predmeti. Domaćica je pripremila: meze, piće, ručak te tako u najboljim svojim mogućnostima počastila sve prisutne. Na babinama se je: družilo, pričalo, smijalo, pjevalo, veselilo. Ukratko, žene ( a i prisutni muškarci) su se na trenutak otrgnule od svakodnevnog posla, te tako u društvu rodica i prijateljica za kratko vrijeme odbacile svakodnevne brige (danas bi rekli; da su se na taj način psihofizički relaksirale – ah , da me čuje mama, rekla bi; dijete, šta ti je to?)
Sve je naravno bilo popraćeno pjesmom i šalama. Pjevalo se:

Kumo moja, ja i ti

hoćemo l’ se napiti?

Ja ću čašu, ti ćeš dvije:

pijane smo obadvije…

Još nešto; da generacije iza nas znaju, i ne zaborave, da smo se i mi kao djeca ljuljali u drvenim bešikama (sa drvenom drškom preko sredine).

Uz pjesmu i veselje babine su se privodile kraju a žene su se spremale kući. U tepsiji bi im se ostavio komad donesenih kolača, a stavilo bi se još i drugih kolača, tako da se tepsija nije vraćala prazna; to je bilo za ukućane da se i oni zaslade, a najviše su se tome radovala djeca. Kad bi se predveče začula pjesma babinjarki koje se vraćaju, u susret bi im trčala djeca, a one bi im dijelile kolače. Iz tih razloga su momci i ispjevali ovu pjesmu:

Babinjarke to su dobre žene,

slatku pitu ne jedu bez mene…

I danas se nosi oblazak kad žena rodi. Prave se i babine. Spremaju se neki drugi kolači, nose se kese pune darova, a na slavlje idu i muški – gotovo sve se promijenilo.

PS: Draga moja generacijo, dragi prijatelji NAŠEG KRAJA!. Zamislite: Naši roditelji, u svoje vrijeme; kad nije bilo telefona, auta, aviona itd. su se okupljali u selima gdje su živjeli, nije im bilo ništa daleko. Zadivljujuća cifra: 60 sudionika na babinama – dolazili su pješke, ili u najboljim uslovima, na konjima. Družili su se. Zapitajmo se: kakve bi pozivnice trebale nama ( pored; telefona, auta, aviona)?

Izvor teksta i nekih slika:  Jobster

The post Običaj babina i posjeta novorođenčeta appeared first on Narodni.NET.

Što djevojka više pjeva sve više i pokazuje sa misli na drugoga. Ako još i nema momka pjevat će ona sebi, svom umišlenom dragom, selu, momcima…Spominat će najprije što joj je na diku:

Ne diče me zidani kućari, već široki sa zlatom rukavi.
Što je kome za obraze moje, kad namaljam, bar mislim da valjam.
Pivat znadem i grlo imadem, pa se svakom u selu dopadem…

Je l’ još majka rodila divojku, je l’ još koja, k’o što mene moja.
Pletenico divojačka diko, dok te nosim s tobom se ponosim.
Kose moje al’ mi lipo stoje, čelo malo pa mi je pristalo.

Pomalo zadirkuju i u druge, hvali sebe i selo svoje, kudi svakoga koji se uznosi kao bolji:

Crne oči nisu sad u modi, već šarene k’o što su u mene.

U mene su sve dukati mali, nemam dike da minja velike.
Što su kome moje oči krive, kad su moje oči milostive.
Nisam frajla, nisam ni gospoja, kavu pijem na mašinu šijem.
Grlo moje što si malaksalo, k’o da te je vratilo deralo.

Ma i ne imala momka, pjevat će mu, kako je čula od drugih. Obično baš te prve pjesme koje se pjevaju nedužno, budu jako slobodne.

Alaj sam se navarala raca, naljubila medeni šokaca.

Grlo moje da si malo bolje, kad zagudiš diku da probudiš.
Oj kaka su sad izašla prava, smiješ s drugim živit nevinčana.
Derite se cipelice moje, dika ore, kupit će petore.
U mene je soba molovana, ‘ko sme reći da će u nju leći?

Ako joj je do sastanka, pozivlje ga, spominje mu i žali ovako:

Meni dika poslo plavi cv’jetak, poručuje da će doć u petak.
Da znaš diko kako srce boli, ti bi došo da ti kuća gori.
Svuda blato u kiljeru suvo, dojdi diko ma se ne izuvo.
Kiša pada što ćeš diko sada? S krova curi, k meni se požuri.
Znaš li diko što je sad u modi?, sad j’ u modi: za ruku pa vodi

O udaji sanjaju djevojke od malena:

Ide jesen ide Gospa mala, mila majko ja bi se udala.

Kako sam se rodila, nisam brigu vodila,
a sad mislim do po noći za koga ću poći.

Ako divojki ne brane mi roditelji, ni ukućani da si odabere momka kog oće, priučava ji ona da je našla momka, pa piva:

Sinoć sili naši na večeru, a ne vide diku na penđeru.
Sinoć naši dugo večeradu, oće diki noge da otpadu.
Diko tijo, ne lupaj kapijom, već polako da ne čuje dako.

Mila majko ja bi pila mlika, štuca mi se, spominje me dika.
Štuca mi se, spominje me dika, valda dika misli o menika.
Dojdi diko u avliju priko, pazi brate da te ne uvate.

Dojdi diko, k večeri sam sama.Kad si sama a di ti je mama?
moja mama pijana pa spava,zabubala, glavu u ponjavu.

Nema roda dok ne rodi mama,nema dike dok ne najdem sama.

Ako mater brani divojki momka a ona silom oće za njega, prkosi ona materi, pa joj spominje njezino mladovanje:

Smisli sebe mila mati, dok si bila mlada,
da ne ljubiš kog bi rada, pukla bi od jada!
Moja mama beda,na divan m neda; al’ ja znadem pa opet izajdem.
Dođi diko ma u koje doba, moja ti je otvorena soba.
Dođi diko makar u dva sata, moja su ti otvorena vrata.

A uzvisuje i dragoga pivajući o njemu:

Da znaš mamo kako dika ljubi i ti bi se privarila stara,
diki bi se poljubiti dala.

Ako nije istina ono što mater prigovara, odgovara joj divojka:

Nemoj mati svitu virovati dok ne vidiš zeta kod kreveta.

Ali ako mater ne viruje, nego vreba, uzjogune se mlade pa pivaju:

Moja mama stupicu zapela da uvati mene i švalera.
Uvatit će miša u duvaru, neće mene s dikom u kućaru.

Moja mama držala bećara,
a ja sedam, malo mi je jedan.

Ali tu se pokupe i zvani i nezvani pa paze na momka i djevojku, k’o što svjedoči ova pjesma di se djevojka čak na strica tuži:

Alaj bi se naljubila dike, da ni bilo na tarabi čike.

Ako se sama zavadi s momkom onda mu pjeva, kako misli o njemu:

Bilo vedro, sad se naoblači, bilo milo, sad se izopači.
Nešto mi se moja dika srdi,
što b’ činila bili ga molila,
il’ bi mu još gorje prkosila?

Ali žali za njim, pjeva mu još:

Otkako sam diku izgubila, još se nisam slatko poljubila.
Dika mami činio na volju, pa mislio da će naći bolju.
može naći ljepšu od meneka al’ miliju nigda ni do v’jeka.
Ljubila sam koji kruva nema,al ‘od sad ću koji prima plaću.
Rad me nije k’o se name smije,već k’o gledi, pa se samo jedi.
Stara dika izašla iz mode, kano riba iz malene vode.
Sinoć sam se zavadila s dikom,mal ga nisam udarila ciglom,
al’ doveče ni falit mu neće.
Stara diko, na starinu dođi,a ti nova idi do vragova.

Ako momak zalazi divojki pa je ostavi, nikad neće ona reći da ju je momak ostavio:

Nije mene ostavila dika već ja njega, našla sam boljega.

Ako koju divojku momak ostavi pa privoli drugu, prkosi druga onoj prvoj. Onoj što je ostavljena, sramota je pa govori da nije ostavljena i prkosi inoči i nevjerniku:

Oj inočo reci meni: fala, što sam tebi staru diku dala.
Nešto si se uznosit počela, da svit misli d si ga otela.
Nije tako! ja sam boljeg stekla, pa sam tebi: eno ti ga rekla!
Što j’ imao sve je meni dao, sad nek’ prosi pa nek’ tebi nosi
il’ nek’ krade, pa neka ti dade!

Dok još nema momka, pjeva svim momcima zajedno, ili pjeva momku o nečemu što nije ni bilo:
Oj vi momci đavoli, ko bi da vas zavoli,
kad varate cure mile, odnele vas vile!
Sinoć ja i moj mili pod tarabom sidili.
Oj moj mili grom te pali, što tarabu svali!

Sinoć ja i moj švaler, sili malo pod penđer;
ide tata psuje veru meni i švaleru!

Moja mati i tvoja posijala šeboja, a dragi je pogazio, kad je dolazio.

Onako mlade pripjevavaju već i švaleru:

Oj švalere kupi mi papuče, da ne odam bosa oko kuće.
Kada projdu sveci ovi, triba švaler novi.

Sedam šora, sedam švalerova, da mi svaki po jabuku dade,
meni rana za nedilju dana.
Stala dika na četir sokaka, baca glavu na koju će stranu,
il će k’ meni ili će k’ svojoj ženi.

Momci se ne umiljavaju mnogo djevojkama s pjesmama. Pjevaju gotovo iste pjesme kao i one a koji je nepostidan, izvaljuje koješta. Evo nekoliko:

Oj Marice malena curice, jesi mala al si puna đavla:
primamila bi popa od oltara, kamo l’ nebi iz šume svinjara.
Tako je da kako je. lipa j’ cura da šta joj je?
Kad je tako zašto bali, k’o da curi nešto fali?

Najvole se očešati o popove. Makar to što popu pjevali, nikad ne bude pošteno:

Visok penđer a ja jadna mala,pa ne mogu ljubit kapelana.
Ja sam prala noge na potoku,prkosila našemu paroku;
ja sam prala noge na kanalu,prkosila našem kapelanu.
U našega kapelana reverenda poderana,kad je bio u dubravi, ondi gaće zaboravi.
Volit ću te pope neka svi to znaja,makar zato ne bila u raju.

Ako neka djevojka stekne momka ili se samo zagleda u njega, odmah će mu u tako sitnim pjesmicama pjevati:
Ja sam đavo, moja dika lola,al’ će doći lola po đavola.
U dike mi jako sitni zubi,mili Bože kako ljubit može.
U dike mi crne oči, bile ruke mlade.kudgod ide, sav miriše od same pomade.

Da sam mala k’o zelena trava,ja bi diki u džepu stajala;
di bi stao tu bi me gledao,di bi sio tu bi me ljubio.

Neko piva a ja neznam ko je,sve bi rekla da je lane moje.

Više put samo one pocikuju momku, da se zna, da misle na njega. Obično djevojka misli na više momaka a to zato da ne ostane neudana. Zato, kako djevojka na više njih misli, ne možeš pravo pogoditi nakoga misli kada ove pjesme ređa. Ako joj se koji omili, poručuje mu ona potajno, pripiva mu u kolu, da samo on pozna komu se piva. Zamamljuje ga očima a to one dobro znadu, jer pivaju:

Dok sam bila u kolivki mala, još sam onda namignuti znala.

Kod tri dike osta neudana, za težaka, nij’ mi dala mama,
za čobana nisam tila sama, treći reče, ni gledat me neće.

Dođi diko al nemoj, ujist će te naš garov,
poderat će čižme male, a i gaće šlingovane.

Sedamdeset i sedamsvi su momci ko jedan,
danas curi krunu meće a sutra je neće.

Da nemamo u selu zvonara,ko bi moga budio volara?
Mili Bože što ću od obisti,kad me popa u Crkvi navisti.
Volim s milim spavat na iverju,već s nemilim na mekanu perju.
Ne pije se kava iz lonaca, ne ljubi se dika bez novaca.
Kad je već osigurana da je voli, spominje i to pjevajući:

Pletem kosu u sto deset strika,da me boljemoja voli dika.
Kod tolike moje gropadi, pa ja, diko tebi ne dosadi!

Ako se zbilja baš jako vole, pomalo ga i pecka:

Dika mlada nezna da se vlada,kad zagrli nezna da poljubi,
kad poljubi poznadu se zubi.

Nisam lipa ni bogata roda;što je diki da on za mnom oda?
Diko moja vatala te bo’ja, tebe bo’ja mene ruka tvoja.
Jutros mene moja dika pita: čij j’ oto modrica na licu?
Diko moja, modrica je tvoja, pijan bio kad si me ljubio.

Ako hoće da selu prkosi svojim momkom, onda pjeva:

Selom idem, selo viče na me, što me voli jedinak u mame.
Da ja pazim na seosku viku, neb’ ja nigda poljubila diku.

Svitu muka što dika fićuka, mene dika na fićuk izvika.
Imam diku k’o u čaši cvijeće, svaka mu se beštija nameće.
Dikin penđer u moj penđer gledi, diku ljubim inoča se jedi.

Ako želi pokazati da za seljaka ne mari, odaje se pivajući:

Privarit ću šokca u minutu, poljubit ću diku u kaputu.
A što će mi šokac poderani kad me prose momci odabrani.

Pjevajući zadirkuju u svakoga:

Druga drugu priko plota zvala: čuješ drugo da ti kažem ruglo,
nestalo mi čovikovi gaća, da je s plota neb’ bilo sramota,
već sa kraka, žalosna mu majka!

Oj baba babuskara a što si se natruskala;
koji ti je baba vrag pa ti didak nije drag?

Stari starče što će ti divojka?
al’ pusti neka mi je, nek’ mi malo leđa grije.

Djevojki je najmrža inoča, jer joj ona najviše smeta da ne dobije koga želi, zato joj i orešetaju u pjesmicama sve mane:

Inoča mi malena k’o pače, kad u kolo ko nevolja skače.
Gle inoče što nevolja radi,kako ide k’o da kupus sadi.
Inoča mi tanka pa visoka,samo joj je debela lalovka.
Oj inočo lalovka te ruži,sad si čula idi pa me tuži.

U inoče pare mirisave,kano pseto kad crkne u ljeto.
U inoče svileno odilo,sve badava kad zadiše tilo.
U inoče zubi ko lopari,a u men ko u miša mali.
U inoče same mazuljice,ko da su je klale komarice.
Na inoču navalile muve,to je stoga što j’ rđave duve.
Uzmi diko grančicu od rasta,pa joj tiraj mušice sakrasta.
Di bi dika inoču volila,digni skute, noge su joj žute.

Nisam lipa ko što ima svita,al sam bo’ja već inoča moja.
Gle inoče kako se namalja,ko krmača kada se ukalja.
Oj inočo ded poskoči,ispale ti crne oči,
uh kako si poskočila,živina te rastočila.
Ja ne pivam što ja pivat oću,samo želim natpivat inoču.

Nije krava vola nadorala,nit bi mene šuga natpjevala.
Nije krava nadorala bika,nećeš ni ti prkosit menika.
Oj inočo što ćeš radit’ kad čovika nemaš?a ti lezi ukraj peći na traljavoj vreći.
Inoča mi kaparu dobila,pa se fali da je dukat mali,laže Orka bila je četvorka.
Da ja mogu ko što dika more,tirali bi inoču da ore.
Oj inočo pukni na tri tala,ja ću s dikom kleknit kod oltara.
Oj inočo a što ćeš ti sada,moja dika, moja je i vlada.

The post Pjesma žena i divojki na Slavonskom selu appeared first on Narodni.NET.

Djevojka duge crne kose podvezane šarenom maramom zvanom lanetica iz punog grla bi zapjevala:

Lipo ti je u mom kolu Del divojko, đel dušice Đelema, meni na ruku!

Gromkim muškim glasom – basom odgovorio bi odvažni momak s druge strane kola, nakrivljene kape mice na desnu stranu, misleći da je njegov cijeli svijet:

Još je lipše oko kola,

Đel divojko, đel dušice,

Đelema, meni na ruku!

Potom bi druga djevojka, visoka kudrave plave kose i velikih zelenih očiju nastavila s pjesmom:

Vid u mene lipe seke,

Đel divojko, đel dušice,

Đelema, meni na ruku!

Zatim bi drugi momak uzvratio svojim promuklim baritonom, da ga se moglo dobro čuti. Znao je pjevač dobro da se po jačini glasa cijeni kakav je momak, jer su sve oči u kolu i oko kola u njega uprte. Dugo vremena poslije Božića bi žene u selu prepričavalo o momku koji je pjevao u kolu takvim gromkim glasom da si ga mogao čuti i do drugog sela. Ako bi taj momak bio još iz malo imućnije obitelji, imao je velikih šansi kod odabira cure za ženidbu. Tada bi nastavo s pjesmom:

Vid u mene i još lipšeg,

Del divojko, đel dušice,

Đelema meni na ruku!

Djevojka koja vodi pjesmu u kolu da ne zaostane za momkom koji je pjevao prije nje podigne svoj ženski alt da su joj sve žile na vratu natekle kao muški palac, moglo se čuti na daleko, pa nastavi s pjesmom:

Vid u mene lipa lica,

Đel divojko, đel dušice,

Đelema, meni na ruku!

Mladić još gromkijim glasom odgovara:

Ja ću ti ga poljubiti,

Đel divojko, đel dušice,

Đelema meni na ruku!

Djevojka uzvraća pjesmom, ali joj glas podrhtava, pa nastavi:

Ak’ uhitiš, ti poljubi,

Đel divojko, đel dušice,

Đelema meni na ruku!

Mladić se tada približava djevojci, hoteći da je poljubi, ali mu se djevojka otima, stidi se i neda daje poljubi.

Cijelo kolo tada skupa zapjeva:

Nit’ uhiti, nit’ poljubi, đel divojko, đel dušice,

Đelema meni na ruku!

Potom se cijelo kolo razilazi, a oko kola se čuje žamor i prepričava se kako je tko pjevao, čiji je bio najbolji muški, a koji ženski glas, te koja je cura najljepša i najkršnija među svim djevojkama u kolu.

Često se  pored ostalih narodnih pjesama čula i ova pjesma:

I rašeto srce ima,

Mara nam se sviđa svima.

‘Ajde, Maro biraj para,

Da vidimo da li valja?!

Opanke češ poderati,

Para nećeš izabrati,

U kolo iz kola,

‘Ajd poljubi medna usta,

Mare vragole!

Djevojka šeta unutar kola, prilazi momku koji joj se sviđa, hvata ga za ruku i nastavlja s njim šetnju.

Dok djevojka i momak šeću u kolu, ostala mladež koja igra kolo u sav glas nastavlja s pjesmom:

Sad se vidi, sad se zna,

Ko je koga odabra!

Refren se ponavlja ‘Ko je koga odabra!”

Na kraju se djevojka i mladić ljube a cijelo kolo povikuje u jedan glas: “Bravo, bravo!” i čuje se gromki aplauz. Poslije toga kolo nastavlja s drugom pjesmom i igrom.

httpv://youtube.com/watch?v=Ts2PAwwW-XQ

The post Kako se pjevala “Đel divojko đel dušice” appeared first on Narodni.NET.

Babogreci svi vele

da se bule ne boje.

A kad spaze jednu bulu,

Babogreci svi u lulu!

Na lulu uniđu, kroz kamiš iziđu!

Kažu, krenijo Babogredac za Vinkovce na vašar, kroz šumu Banov dol, na Cernu, Andrijaševce, Rokovce. Već na kraj Donje Male (staro ime jedne od babogredskih ulica) zapalit će lulu i sto (stao, počeo) masatom o kamen kremen kresat, suvu gubu priredijo, pa kreši, kreši, a neće da upali i tako do prid Vinkovce (otprilike 30 kilometara) došo i istom (tek) mu onda uspjelo lulu zapalit, a on će: “O vidi, neblaka ti, ja od ajnc upalijo!”. Rad tog se nespretnjakovićima, kojima nješta ne ide od ruke, kaže: “A, ti to od ajnc (od prve), ko Babogredac?!”. Eto, tako je Babogrecima primenka LULANI prišita.

httpv://www.youtube.com/watch?v=NJ3NK-lpAjM

Ali Babogrece i DRUSE, DRUJE zovu.

Babina Greda je veliko selo, kilometrima dugačko, najveće selo u voj našoj Posavine. Evo, kako je Babinu Gredu baba Ruža Kneževića-Aleksina opjevala:

Uvom selu sedam šora ima,

A i svaki od crkve počima.

U pol sela lipa crkva stoji,

Danju, noću, ona zvizde broji…

Samo Donja Mala priko 400 numera (kuća) ima, a ge je još, molim vas lipo: Jelas, Mlaka, Berava, Čevatovo, Polovinja Mala, Savska i mlogi sokaci. Ne znaju se ljudi, morda se svi nit ne sretnu u svom viku. Kad tako nediljom crkve dođu, znali su đedovi jedan drugog pitat: “Jel, drusa (druže), a odakle si ti ? Čiji si ti, drusa, a?!”. U staro vrime, dok se po stanovima bivalo, bilo je takog svita, koji su samo jedamput priko godine (za Božić) u selo dolazili, pa ni nikako čudo da se nisu znali. Znala se ista godišta, koji su škularci bili, koji su zangot (zajedno) na Pijave, u Rusije, Galicije ratovali…

Gundičanji Babogrece najviše začikavaje, babogreckom govoru posprđuju se: “Ošo pitol u vrtol i pokvarijo mi sav posoli” (Otišao pijetao u vrt, i pokvario mi sav posao). A zapisali smo i ove: “Ge si bila divo? Bila sam kod dive, diva rodila divu, a diva samo reve, reve! (Gdje si bila, djevojko, curo? Bila sam kod djevojke, djevojka djevojku rodila, a djevojka samo plače li plače)”, “Oj ti ćeri ćere moje, kaži ćeri ćere svoje, ćerinojoj dite reve!” (Oj ti kćerko kćerke moje, reci kćerci kćerke svoje, kćerkino joj dijete plače).

httpv://www.youtube.com/watch?v=0xCy9tTeV5I

Od Sikirevčanja čusmo kako Babogreci kirvaj, svetog Lovru, trače (slave).

Babogreci uvate pitla matoraša (staroga pijetla)i pod uborak (varićak, krinju / okrugla drvena posuda) ga metnu, pa gledaje idu l’ gosti od Sikirevac, Gundinaca, Kruševice i Šamca, il morda od Štitara. Vide l’ gosti da ne idu, a oni pitla puste, nek još kokice gazi, i opet kirvaj otrače.

O Babogrecima priča se bezbroj šala, oni su po tome apsolutni rekorderi: priguravali su crkvu na slaninama, vukli bika na toranj da popase travu, nasadili kobilu na bundevu, kroz šumu nosili ljestve dužinom…

Babina Greda konji bijelci

The post Konji bjelci iz Babine Grede appeared first on Narodni.NET.