Hrvatsko selo je nastajalo se stoljećima, građeno u skladu s prirodnim zakonitostima kamenjarana, te se nakon domovinskog rata namjerno ili nenamjerno iseljeno i počela je kakva takva urbanizacija i utrka za kapitalom financijskom sigurnosti i sl.

Dok nismo dobili šamar realnosti bilo ove ili one vlade, pdv-a ili neki drugi oblik troška kojeg nemožemo podnjeti i samo tonemo u sve veće zaduživanje i propast, kako financijsku tako i zdravstvenu itd…

Iseljavanjem sela i urbanizacijom smo samo dobili siromašnu populaciju u gradovima koja žive kao podstanari  na rubu preživljavanja i osuđenost na rad na lošim i nikakvim radnim mjestima da bi preživjeli.

Cijela priča oko pomoći Hrvatskom selu i seljacima koji žive o svojeg rada na zemlji, svojih domaćih životinja i na kraju griju se bez poskupljenog plina na svoja drva i starinske peći koje su u gradu davno zaboravljene je pokrenuta davno prije nekih desetak godina gdje se predlagao “preporod Hrvatskog sela” ali kao i sve u našoj domovini to je završilo sa neuspjehom:

Brisanjem 66.296.665,00 kuna s pozicije A 401117 RAZVOJ SELA I SEOSKOG PROSTORA, odnosno sredstva koja su bila namijenjena za razvoj sela i seoskog prostora, jasno se daje do znanja da se odustalo od provedbe tog programa u hrvatskim selima. Dosad navedeno jasno ukazuje da odgovorni za stanje u hrvatskoj poljoprivredi Vlada i resorno ministarstvo ne prepoznaju stvarne probleme i život na selu, jer da ih (prepo)znaju ne bi šutjeli o njima i skrivali ih pod tepih.

Što očekivati od očajnih seljaka prepuštenih srednjem vijeku i zabrani bilo kakve proizvodnje za uzdržavanje obitelji, dobar primjer je zabrana kolinja, zabrana uzgoja ovaca i sl.

Taj očajni hrvatski seljak je primoran se urbanizirati u gradsku sirotinju gladnu kore kruha, što najbolje potvrđuje praznik rada u Splitu i borba šakama za besplatan grah i kobasice na Marjanu.

Borba za besplatan obrok

Dragi moji na selu koliko god loše i grozno bilo ovakve scene nisu jednostavno moguće jer je naše podneblje i zemlja darežljiva i bogata tako da na malom komadiću zemlje se lako prehrani cijela obitelj sa domaćim krompirima,grahom i ostalim poljoprivrednim kulturama. A uzgajanje jedne svinje za kobasice i svoj domaći pršut nije niti najmanji problem i iziskuje nekoliko minuta vremena dnevno kroz par mjeseci trua imate kobasica i mesa za cijelu godinu!

Uzgoj na selu

Koliko za to morate raditi u gradu za godišnje obroke da se prehranite u Konzuma i sličnim trgovačkim lancima hranom i rajčicama koje su svježe cijelu godinu, pa koliko god to za zdravlje pogubno bilo?

A cca 20 000 kuna samo za jelo i to čak nije dostatno, uz to ako pribrajamo puno skuplje režije i nedaj Bože podstanarstvo, osuđeni ste na tešku socijalu koja se očajnički drži svojeg posla o kojem mu doslovno ovisi egzistencija.

Priča iz Grčke o povratku visoko obrazovanih ljudi životu na selu je veoma tužna ali ujedno i poučna:

Gospodarska i financijska kriza vraća Grke na selo, više od 68 posto ispitanika u području Atene i Soluna, dva najveća grada u zemlji, kazalo je kako namjerava napustiti mjesto prebivališta i posvetiti se poljoprivredi. Približno dvije trećine ljudi koji žele promijeniti život studiralo je, a tri četvrtine mlađe je od 44 godine.

Dobar komentar na stanje sela i seoskih gospodarstava te samoj ulozi sela u cijeloj državnoj i populaciskoj hierarhiji je iz Gospodarskog lista:

 Svi znamo da se bez hrane ne može opstati a samim time se ne može ni bez sela. Identitet sela se je posljednjig godina izgubio, selo se je ubaniziralo no smisao selu je potrebno vratiti, a sve je to zato što je poljoprivreda osiromašena. Djelatni izvori prihoda su presušili kao što je to ranije bio odlazak u tvornice i slično i zato je potrebno iznaći puteve povratka i opstanka sela. Vidim to u lancu koji bi mogao biti: povezivanje turizma – poljoprivrede – obrta – malog i srednjeg poduzetništva. Stoga je potrebno selom se baviti, ponovno ga upoznati i prepoznati njegove vrijednosti, a onda ih uvažavati i poštovati. Primjerice, budućnost sela počela je s razvojem ruralnog turizma i jačanjem ekološke poljoprivrede a poglavito autohtonih proizvoda. Tu su golemi potencijali i goleme mogućnosti, jer svaki naš kraj, svako selo zasigurno ima svoje posebnosti koje treba naglasiti, obnoviti, učvrstiti a onda i prodati. Jasno je da za to treba stvoriti informacijske sustave koji će to dalje proširiti i kako bi se dobile povratne informacije.

I što onda napraviti kako izvuć pouku od grčke koja je na samom dnu i sami obrazovani građani i seljaci će je izvući iz krize i prehraniti a ne ekonomija i politika koja je do sada vodila glavnu riječ.

Stanje našega sela se trenutno nemože popraviti i u cijeloj bližoj budućnosti se nevidi nikakva želja za takvim popravkom, jer svi seljaci žele svoju djecu vidjeti sutra da žive u gradu iako neznaju da im žele puno gori i teži život nego njihov život na selu, vezan za domaće životinje i zemlju a ne toliko ovisan o poslodavcima i otkazima na radnom mjestu.

S tim ciljem prilažem nekoliko slika posjećenih Hrvatskih sela koja su odhranila mnoge naše doktore i velike ljude koji su to isto selo napustali i zaboravili u današnjoj velikoj utrci za novcem, prestižem i bogatstvom zvanim kapitalizam i urbanizacija. Ili kako već nije ni bitno jer su vidljive samo posljedice takve politike i takvog života!

The post Katastrofalno stanje Hrvatskog sela, ali možda ne još dugo! appeared first on Narodni.NET.

Kratica TTIP sad je već i u Hrvatskoj svima ušla u uho, a i protesti, akcije i rasprave vezane uz TTIP, u mnogim zemljama Europe žive i bučne, i kod nas su sve učestalije. Među posljednjima su nedavno postavljanje osam metara visokog Trojanskog konja, koji je, kao upozorenje što TTIP zapravo predstavlja, od rujna prošle godine ‘na turneji’ po europskim gradovima, te panel na temu „TTIP – Ofenziva kapitala i bioekonomija”, u petak održan u Zagrebu u okviru ovogodišnjeg “Subversive festivala“.

Hrvatska Vlada podupire ovaj TTIP; poduprijeti ovaj sporazum smatra se hrvatskim nacionalnim interesom jer on omogućuje plasman i hrvatskih prehrambenih proizvoda i prerađevina na američko tržište.

Utjecaj korporacija

Govoreći o prilikama za domaće proizvođače, Gordana Deranja, predsjednica Hrvatske udruge poslodavaca, kaže kako Hrvatska ima mnoge kvalitetne proizvode s kojima već uspješno konkurira na europskom tržištu i nema razloga da jednaki uspjeh ne poluče i temeljem transatlantske suradnje.

No, kritičari TTIP-a u tako perspektivnoj budućnosti koju donosi prekooceansko partnerstvo vide prijetnju.

Najžešće kritike koncentriraju se, među ostalim, na “usklađivanje” prehrambenih standarda s onim američkima, u pravilu nižima, što znači povećanje broja i količine aditiva u hrani, pesticida, uvođenje na europsko tržište genetski modificirane hrane i sjemena, meso hormonski tretiranih životinja i slično.

Nacionalni koordinator slovenske nacionalne mreže “Stop TTIP-u”, Andrej Gnezda, u nedavnom je razgovoru za tamošnje medije upozorio kako između SAD-a i EU-a postoje značajne razlike kad su u pitanju standardi vezani uz prehranu i kemikalije te da stoga postoje realni strahovi da će se ti standardi potpisivanjem TTIP-a smanjiti. Ilustrirao je to s nekoliko primjera: u kozmetičkoj industriji EU-a zabranjeno je 1400 tvari, a u SAD-u samo 11 tvari.

U poljoprivredi SAD-a i dalje se može koristiti 80 pesticida zabranjenih u Europi; u SAD-u je dopušteno gotovo 4000 prehrambenih aditiva, a u Europi ih se može koristiti samo 300. Gnezda je iznio kako europski propisi vezani uz kemikalije, koji nude visoku zaštitu, zapravo predstavljaju prepreku za trgovinu, a isto vrijedi i za GMO – Amerikanci tvrde da je kontrola GMO-a u Europi i način na koji se takvi proizvodi moraju deklarirati suviše restriktivna. Pa bi to valjda trebalo olabaviti.

Na web stranicama Europske komisije, međutim, na “često postavljana pitanja“, među kojima su i ona hoće li se u EU uvoziti hormonska govedina, hoće li pasti standardi vezani uz hranu, hoće li se TTIP-om prisiliti EU da promijeni svoje zakone o GMO odgovara sa – “ne” ili čak – “ne, to je mit“. Dapače, navodi se da usklađivanje propisa neće ići na štetu EU-a (“Strogi zakoni EU-a kojima se štiti ljudski život i zdravlje, zdravlje i dobrobit životinja ili okoliš i potrošače neće se promijeniti zbog TTIP-a”). Ako je tako, čega se onda ljudi boje? Čini se da ipak imaju razloga:

– Svjedoci smo utjecaja američkih korporacija na donošenje direktiva EU-a čak i danas kad još nemamo sporazum. Pokušaj da se u Direktivu za kvalitetu goriva uvedu novi kriteriji pao je zbog lobističkog utjecaja naftnih kompanija, jer bi američka nafta i plin iz škriljevaca postali manje poželjni za europsko tržište – kaže europarlamentarac OraH-a Davor Škrlec. Dodaje i kako je odmah nakon donošenja nove Direktive za autorizaciju GM sjemena Europska komisija, ne čekajući donošenje uredbi, provela postupak autorizacije za novih 17 vrsta GM sjemena za područje cijele Unije.

– To je sve napravljeno pod okriljem uvođenja tzv. demokratskog postupka za autorizaciju GM sjemena. Opravdan je strah od jeftine američke hrane, jer će se ona po istom “demokratskom načelu“ zajedničkog i slobodnog tržišta, čak i uz obvezu označavanja udjela GM sadržaja u hrani, što propisuje EU, naći na policama naših dućana. Za što će se odlučiti osiromašeni i bez posla, hrvatski građanin? – pita Škrlec retorički.

Novi odljev mozgova

– Investicije koje danas izostaju zbog loše gospodarske politike koju su provodile sve dosadašnje vlade sigurno bi bile pozitivni dio sporazuma – kaže naš sugovornik govoreći o onom najboljem što bi TTIP mogao donijeti promatramo li Hrvatsku, dodajući da bi sporazum vjerojatno utjecao na uređenje zakonodavnog okvira koji bi bio transparentan i siguran za sve potencijalne ulagače, a ne da se “kroji“ samo za odabrane, kao danas.

Najlošije što nam se može dogoditi prema Škrlecovu je mišljenju povećanje trgovinskog deficita, moguća privatizacija javnih usluga i povećanje nezaposlenosti, pogotovo u proizvodnom sektoru, kao posljedica prethodna dva utjecaja. No najopasnijim drži novi i lakši “odljev mozgova“ zbog lakše mobilnosti radne snage koju predviđa sporazum.

– Na razini EU-a često se kao pozitivan primjer ističe porast godišnjih prihoda po domaćinstvu od oko 500 eura kao posljedice porasta BDP-a od pola do jedan posto godišnje u razdoblju deset godina nakon potpisivanja sporazuma. Međutim, prešućuje se da su analize pokazale kako će doći do značajnog gubitka radnih mjesta upravo zbog spajanja dva tržišta, i to oko 680.000 u EU-u i 350.000 u SAD-u te smanjenja prihoda u Njemačkoj, Francuskoj i Velikoj Britaniji.

LIDIJA GNJIDIĆ

1400 tvari zabranjeno je u kozmetičkoj industriji EU-a
11 tvari zabranjeno je u kozmetičkoj industriji SAD-a
80 pesticida zabranjenih u EU-u koristi se u SAD-u
30 milijuna radnih mjesta u EU-u ovisi o uvozu
3,5 milijuna Europljana zapošljavaju američka poduzeća
1400 bilateralnih sporazuma o trgovini potpisale su države članice EU-a međusobno i s drugim zemljama
58 GMO-va dosad su odobrile vlade zemalja EU-a
1 GM kultura uzgaja se u EU, Monsantov kukuruz MON810

Izvor: Slobodna Dalmacija

The post Veliki dolazak GM hrane na domaće tržište appeared first on Narodni.NET.

Nakon nedavne skandalozne odluke Europske komisije o privatizaciji vodoopskrbe, iz Bruxellesa nam stiže novi šok. Europska komisija 6. svibnja poslat će Europskom parlamentu novu uredbu kojom će poljoprivrednicima i povrtlarima zakonski propisati obvezno korištenje standardiziranog i unificiranog sjemenja, pri čemu će korištenje starih, rijetkih i autohtonih sorti –  koje nemaju gotovo nikakve šanse dobiti dozvolu za promet –  biti kažnjivo, čak i onda kada se siju ili sade u privatnom vrtu!

Europske ekološke organizacije i brojne udruge čiji članovi pokušavaju očuvati stare autohtone sorte sjemenja – a koje su već dugo trn u oku multinacionalnim kompanijama – ovih su dana izazvale veliku uzbunu zbog namjere Europske komisije čija bi odluka mogla ugroziti suverenost europskih država u očuvanju genetičke raznolikosti.

Bez konkurencije

Trenutačno tri najveće korporacije – Monsanto, DuPont i Syngenta – kontroliraju 53 posto svjetskog tržišta sjemenjem (deset najvećih kontrolira čak 73 posto!), a velike su kompanije došle do tog rezultata tako što su pokupovale gotovo sve manje tradicijske i obiteljske sjemenare, tako da, zapravo, više i nemaju konkurenciju.

Međutim, kod takvih kompanija tržište sjemenja samo je sredstvo. Naime, riječ je ponajprije o velikim proizvođačima herbicida, dakle kemijskim kompanijama, a tek onda i o proizvođačima sjemenja, koje uz svoje sjeme poljoprivrednicima, povrtlarima i voćarima nude herbicide i kemikalije bez kojih te sorte nije moguće uzgojiti.

Autohtone sorte sjemenja, međutim, za razliku od ovih »visokoproduktivnih i intenzivnih« sorti, prilagođene su lokalnim prilikama. Osim što je neusporedivo ukusnije i bogatije hranjivim sastojcima – što više nikome ne treba posebno dokazivati – povrće i voće dobiveno iz autohtonih sorti zahtijeva manje vode i umjetnog gnojiva, a i nije ga potrebno štititi tolikim količinama kemikalija, jer je otpornije na bolesti, što izravno smanjuje zagađenje okoliša.

Stroge kazne

Međutim, multinacionalne kompanije u ovom slučaju očito imaju drukčije interese, koje je u ovom slučaju odlučila uvažiti i Europska komisija, koja funkcionira kao produžena ruka velikih multinacionalki i kapitala, a ne vlastitih građana.

Naime, multinacionalke će jedine imati koristi od takve odluke, dok se građani uslijed petogodišnje ekonomske krize u brojnim europskih državama, pa i u Hrvatskoj, sve više okreću samoopskrbi i proizvodnji povrća i voća za vlastite potrebe, ne samo zbog štednje, nego i zbog zdravlja i sve ugroženijeg okoliša. No Europska komisija donijela je odluku koja će potkopati takve napore.

Zahvaljujući uredbi Europske komisije, koja će vrijediti i u Hrvatskoj, autohtone sorte, koje su dosad bile izuzete iz europskih pravila, brzo će iščeznuti s trgovačkih polica.

Oni koji ne budu postupali po uredbi bit će strogo kažnjeni, a oni koji budu poželjeli registrirati vlastito sjeme suočit će se s nepremostivim birokratskim preprekama, budući da predviđena regulacija registracije sjemenja diskriminira autohtone sorte u odnosu na industrijsko sjeme, čime se diskriminiraju mali proizvođači u odnosu na velike kompanije, zbog čega ekološke organizacije i upozoravaju na skori potpuni nestanak autohtonog sjemenja.

Puna kontrola

Neposredan povod skandaloznoj odluci je provedba odluke Europskog suda iz srpnja prošle godine, prema kojoj poljoprivrednici smiju prodavati samo službeno dopušteno sjeme. Ako uredba Europske komisije u sadašnjem obliku stupi na snagu, poljoprivrednici vlastito, nestandardizirano i neunificirano sjeme, neće smjeti ni darovati!

U tom slučaju, naime, nekoliko multinacionalnih kompanija doista bi mogle preuzeti potpunu kontrolu nad cjelokupnim prehrambenim lancem, od njive do onoga što će biti u našim tanjurima, pri čemu uvijek moramo imati na umu kako cilj takvih kompanija nisu zdravlje i dobrobit stanovništva, već uvijek samo i isključivo –  profit.

Autor: Denis Romac

Izvor: Novilist.hr

The post Stiže li nam iz EU zabrana sadnje vlastitih usjeva u vlastitim vrtovima? appeared first on Narodni.NET.

Radi osiguravanja plodnosti tla i prehrane bilja redoslijed ratarskih poslova redovito je započinjao gnojenjem, koje se, u skladu s tipom gospodarstva, provodilo na dva načina. U područjima u kojima je prevladavalo staj-sko stočarstvo ratari su prikupljeni i dozreli gnoj prevezli iz gnoj išta kolima na oranice te ga rasporedili u hrpe. Neposredno prije oranja željeznim su ga vilama rastresli po zemlji. Ondje gdje se uzgajala sitna stoka seljaci su na oranicama podizali pokretne torove. Nakon što su ovce i koze u njima provele kraće vrijeme spontano gnojeći zemljište, premještali su tor na novu lokaciju.

Slijedio je zatim posao pripremanja zemljišta za sjetvu. Rahljenje tla obavljalo se oranjem oraćim spravama što ih je teglila stoka. Seljački agrarni instrumentarij u Hrvatskoj poznaje tri oblika drvenih oraćih sprava. U priobalju i na nekim jadranskim otocima u uporabi je bilo ralo, priprosta sprava čiju su drvenu konstrukciju umjeli izraditi sami ratari, a željezni je dio bio proizvod kovača. Sastojalo se od okomite ručke što se produžavala u vodoravni dio na vršku kojega je simetrični željezni lemeš.

Ravnim ili koljenastim rudom sprava je povezana sa zapregom (najčešće volovskom, ali i magarećom), a klinovima koji te dijelove povezuju regulira se dubina oranja. Uprav-ljajući ručkom, orač djeluje na smjer i dubinu kojom lemeš prodire u zemlju rujući je.

Mnogo je savršeniji plug koji je bio raširen u najvećem dijelu Hrvatske. Konstrukcijski se razlikuje od rala po tome što ima dvije ručke za upravljanje, lemeš s oštricom samo na jednoj strani, ali je zato u koljenasto rudo usađen još jedan željezni nož. Vodoravno presijecanje zemlje lemešom dopunjuje učinak noža, sijekući je okomito, a tako odrezanu grudu odvaljuje i prevrće još jedan sastavni dio pluga – daska. I kod pluga se dubina oranja mogla regulirati pomicanjem poveznih klinova. Plugu pripada i jedan samostalni dio, plužna kolica. Sastavljena su od dvaju kotača nejednake veličine, od kojih se pri oranju veći kreće po brazdi, a manji po još neizoranoj zemlji. Kolica su s jedne strane povezana s plugom, a s druge rudom i jarmom (uz volovsku) ili vagirom (uz konjsku) zapregu.

Treća oraća sprava, zvana plužica ili vrganj, prijelazni je oblik između rala i pluga: nema noža ni kolica, ali je opskrbljena dvjema ručkama te asimetričnim lemešom i daskom za oblikovanje brazdi. Njome su orali u Istri, na Krku, te u sjevemodalmatinskom zaleđu.

Orači su imali uza se malu željeznu lopaticu za uklanjanje zemlje nakupljene na lemešu i dasci. U oranju su sudjelovale najmanje dvije osobe, od kojih jedna upravlja oraćom spravom, a druga usmjeruje stoku. U nekim se krajevima zaprezalo po više pari volova u nizu. U tom je slučaju svaki par imao svojeg vodiča.

Vodilo se računa o tome da se svake godine drukčije ore. Jedne se godine počinjalo s ruba oranice prema sredini (na razor), a druge od sredine prema rubovima (na sklad).

Poorana je zemlja spremna za prihvat sjemena. Ratari su za sjeme ostavljali najbolje zrnje koje su katkad još i čistili, bilo pranjem u vapnenoj vodi, bilo sipanjem iznad nadvišenog predmeta na burovnu vremenu takozvano pljevenje.

The post Poljoprivreda u narodnoj prošlosti appeared first on Narodni.NET.

Mi ćemo se ovdje usredotočit na sljedeće radove:
– poljodjelske – sijanje i okopavanje kukuruza- kosidbu i vršidbu žitarica

Poljodjelski radovi

Možda će naši mladi prvi put čuti uz riječi plug i ralo i ove riječi:
– omaške, sjeme sijano rukom
– bardak, glinena posuda s drškom i otvorom za lijevanje tekućine tj. vode u kojoj je voda bila uvijek svježa
– satrca, izrezana pera mladog luka prelivena sirenjem (kiselim mlijekom)
– klepanje, izravnavanje sječiva kose i motike
– odorak, dio razora; jedan razor je imao dva odorka, a odorak je imao dva do dva i pol metra zemlje, a razor je dio njive od četiri do pet metara koji je podijeljen u odorke (prema Anićevom Rječniku razor je brazda po sredini njive koja se dijeli na dva dijela)
– uvratine, zadnji dio njive pri vrhu, ponekad uži, koji se nije mogao orati normalnim prolazom pluga te je dorađivan ručno
– prigrtanje u značenju da se rastresena zemlja nagrne oko kukuruza i ostalog povrća kako bi se duže zadržala vlaga u tlu
– dreš, njem. dreschen – mlatiti, vršiti pšenicu; vršalica = dio vršaćeg stroja u kojem se odvaja sjeme od pljeve
– frištik – fruštuk (njem. Fruehstuck, doručak, zajutrak; frištikovati=doručkovati)
– cerpić ili ćerpić, od turskog kirpič, ćerpič, sirova nepečena cigla pravljena od gline i pljeve
– obremača, drvena posebno izblanjana motka s urezima za podvezače na koju su se vješali lonci i tepsije, a mlada žena je nosila na njoj ručak na njivu za poslenike
– podvezača, bijele krpe od jačeg platna s vrlo jakim pantljikama (trakama) u koju bi se stavljali lonci i tepsije s hranom, a podvezače na ureze od obremače
……….
Zemljoradnja je bila u našem kraju osnovno zanimanje. Kako je zemlja bila rascjepkana u sitne parcele, rad na njoj, uz sav trud nije osiguravao i sitost onih koji su je posjedovali. Zato je trebalo raditi marno i svim snagama izvući po mogućnosti i po dvije kulture s jedne njive. Jednu za ljude, drugu za stoku. Moglo se na primjer požnjeti ječam, preorati njivu pa posaditi kupus koji je dozrijevao u kasnu jesen.
Dakako, bilo je onih bolje stojećih koji su imali više zemlje i više uroda, a na čijim su njivama nadničarili siromašniji.
S buđenjem proljeća, kada visibabe «pomaljaju» nježne glavice ispod snjegova, kada iz sjenovitih mjesta mirisom prizivaju ljubičice, kada se livade pospu cvjetnim čarobnim sagom, tada posavski seljak, srođen s majkom zemljom, počinje tkati novu priču života ispočetka i uvijek ponovno. Zemlja hraniteljica rodi pšenicu i ječam i naše zlatno žito, samo u Posavini zvano tako. Naš žuti kukuruz! Kasnije je došao i onaj «bjelić», ali ovaj žuti kao dukat bio je mjera ljepote, metafora za bogatsvo. Jer, kada inje poput kristala okuje svaku grančicu, a škripeći pod nogama snijeg započne svoju melodiju, žito uz marni čovjekov pripravak ostalih proizvoda, daje domaćinu mir i spokojstvo. Gladi neće biti!

U vremenu bez mehanizacije, najprije ralo, a potom željezni plug s volovskom ili konjskom zapregom, bili su nužni za obradu tla.
Stariji su govorili da je bolje oranje u jesen zbog postizanja rastresitosti tla, a oranje u proljeće bolje je samo na pjeskovitim tlima. Spominjalo se dubinsko oranje, ovisno o kojoj se biljci radi.
Po isteku zime bilo je dobro proći tlo uzorano na jesen drljačom i «tanjiračom». Tlo nije smjelo biti previše zbijeno, bez vlage, jer bi zbog toga donijelo manji prinos.
Kukuruz je trebalo sijati u tvrdu zemlju, ali tako da ima dobar pokrivač, a da to nije pokorica, kroz koju ne može probiti sjeme.
Sjetva nije smjela biti ni gusta ni plitka. Dubina i razmak oranja, a osobito zemlja dobro «nađubrena» stajskim prirodnim gnojivom, obećavala je dobre rezultate.
Uz već spomenute, bolje stojeće, su se uračunavali ne samo oni koji su imali više zemlje, nego i oni koji su imali svoja kola, oruđe za obradu zemlje, konje ili volove (na žalost, često smo viđali i kravu upregnutu s volom, kao da nije bilo dovoljno što teli telad i daje mlijeko). Mogli su tako, najprije sami sebi uzorati, pa zubačama pozubiti i usitniti zemlju; a onda «uzajmiti poslanike» kod onih koji nisu imali ni oruđe ni životinje. To uzajmiti značilo je imati poslenika, kopača ili žeteoca, nosača ili vezača snoplja, na drešu ili trgača kukuruza. Znalo se koliko je dana kopanja za dan proaranja. Domaćin, ako je i bio siromašniji, a imao u kući dosta radne snage tj. mlade i zdrave čeljadi, mogao je na taj način «povećati kućni budžet». Ne doduše u novcu, ali i unajmljivanje je značilo mnogo.

Naši stariji su govorili da su posijali žito omaške. Omaške bi se moglo prevesti s nasumce, što znači baciti rukom pa gdje zrno padne. Tako su se sijale i žitarice: ječam, raž i zob. Iako je omaške značilo «ne u redove», tražilo je osobito spretna sijača koji će posijati tako da žito nikne u kakvom takvom redu radi lakšeg okopavanja. «Treba reći da se u vremenu o kojem govorimo oralo na razor. Svaki razor je bio širine četiri do pet metara i bio je podijeljen u dva odorka» (Josip Stanić, Okopavanje kukuruza i ishrana kopača; PNK 2001. str. 44, godište VII, broj 7.)»
Za žito se znalo da se mora barem dva tri puta okopati. To se trudio svaki domaćin obaviti na vrijeme. Prije okopavanja, dobro je bilo kukuruz proorati. Puno se lakše okopavalo. Proaranje (mogu se koristiti obje glagolske imenice prooravanje i proaranje) nije bilo problem za one koji su imali plug i zapregu, ali mnogi to nisu mogli. A neprooranu zemlju je bilo kudikamo teže okopavati.
Mnogi domaćini su nastojali da, shodno tome, kada je blagoslov sela okopaju prvu, drugu ili treću ruku (treća nekada nije ni bila potrebna) pa da sa svojim prijateljima prispjelim za blagoslov prošetaju do lijepo okopanih polja.
Da će sutra biti «ora» i da će se ići na kopanje znalo se dan prije po pripremi osnovne alatke – motike. Domaćin je otkivao i klepao motike koje su se caklile na večernjem suncu. Pregledao je i uglavljivao motičišta (drške). Bilo je i malih motika – motikica ili motičica za manje, mlađe kopače koji su dolazili, ako su njive bile bliže s majkama i tetama kad bi ove nosile «frištik» kopačima. Te motičice su inače bile nužni inventar za uređenje vrtlačića, cvjetnjaka i sitnijih zasađenih kultura.
Kopači su zorom zorili na njive. Valjalo je istjerati bar koji redak dok ne grane sunce i ne zapeče zvjezdan. Na njivi se radilo i po dvanaest sati dnevno ovisno o njenoj lokaciji. Nekada je trebalo izgubiti i sat vremena do njive i toliko od nje natrag. Marijanovke i Savulje su spominjane kao njive «gdje je Bog rekao laku noć». Ostaje zagonetka kojom snagom je taj marljivi i siromašni svijet, umoran i nesit gotovo cijelo vrijeme kopanja pjevao, osobito žene. Zato su i one gazde, koji su po prirodi bili škrti, a za njih je u narodu ostao izraz «cicije» te u čijoj se kući «ni miš ne može najesti» i koji su «rasola žedni»; trudili imati među kopačima, pa makar ih i malo više nagraditi, djevojke koje znadu povesti pjesmu. Pjevalo se pjesme iz svadbenog repertoara, ali i prigodne. Kako se u Aginim njivama (Gornji i Donji Hasić) nije nazirao kraj, postale su predmet anegdote. Kažu da se jedna Dalmatinka udala u naše selo, navikla na mala ograđena imanja, zaprepastila ugledavši duge posavske njive, a agine su valjda bile najduže. Nije izdržala. Ona je otišla u svoj kraj, ali je pjesma ostala:

Duge njive u zla gospodara
Ne da sjesti; Ne da kru(v)a jesti.

Duge njive duge uvratine,
Zbogom ostaj moj dragi Martine.

Tako naporan rad uz «ladnu vodu iz bardaka», muškima ugodan gutljaj meke šljivovice, zahtijevao je i dobru ishranu. Dobro se u selu znalo kakva je koja domaćica, škrta ili izdašna, umiješna ili samo «sprljuši» pa kako bilo. Zato su nadničari, ako se ikako moglo birati, birali one koji su «bolje ruke».
U pravilu su bila tri obroka.
Prvi, između devet i deset sati, obrok se zvao frištik. Uz pogaču prerezanu i prelivenu mašću, narezanu slaninu i suho meso, sir i kajmak, kuhana jaja, satrcu i rakijicu, kopači su pojeli i malo se odmorili u hladu hrasta ili nekog drveta na njivi. Vodilo se, naime, računa da svaka njiva ima stablo pod koje se mogu ostaviti voda i osobne stvari te prostrti na zemlji «ostalnjak» i poslužiti jelo. Doista, ta stabla su bila blagodat u sparini i žaropeku srpanjskih i kolovoških dana. Međutim, ista ta stabla za vrijeme iznenadnih i kratkih pljuskova od kojih su ljudi bježali pod stablo, bila su često kobna. Jer, motike, kose, srpovi i ostale alatke su «privlačila gromove» pa su neki tako pogibali. Blizina željezničke pruge također je doprinosila nesrećama. U crkvama se molilo svetog Iliju gromovnika da nas oslobodi munje i groma. Ljudi su ponešto i znali zašto se događaju tragedije, a opet su stradavali. Kišu, za koju se također često molilo i zbog koje su radnici bili veseli u sušnim periodima, često su ti isti ljudi sa zebnjom prihvaćali kroz pljuskove i grmljavinu. U to vrijeme nisu sigurno ništa znali o gromobranima.
No vratimo se frištiku. On je svakako uključivao pokljukušu, osobito ako nije bilo pogače. To je pita od brašna, mlijeka i jaja s preljevom kajmaka i(li) češnjaka s maslom. Kidana ili rezana u komadiće bila je ukusan zalogaj. S okrepom, te kakvim takvim odmorom, nastavljalo se s radom. Sunce je pržilo nemilosrdno, znoj curio s umornih tjelesa, a žene koje su «kajale», dakle nosile crninu, bile su prave patnice. Teški trud se i opet razbijao pjesmom ili šaljivim razgovorom. I sam domaćin bi znao često podviknuti: «Pjesma, cure, pjesma»! I tada, u toj izmaglici borbe za svaki redak odjeknula bi pjesma nekad rugalačka, nekad ljubavna, nekad smirujuća, jednostavna, dvostihovna:

Najeli se patlidžanske čorbe,
Povješali trbuve ko torbe,

To bi trebalo izrugati gazdaricu koja nije dala neki hranjivi obrok. Ili:

Po dva reda goni moja mala,
Alaj joj se motika dopala.
Ili:
Umorna sam tuđe kopajući
A još više dragog čekajući.

Još od rada nije umro niko,
Pa nećemo ni mi moja diko.

Tri godine to je dugo loli,
Druže Tito de mu pripolovi. (Mislilo se na one koji su služili u mornarici gdje je rok, za razliku od drugih rodova vojske bio tri godine).

Valja ipak reći da se na njivi nije pjevalo ako je te godine u domaćinovom domu netko umro. Uz taj opravdano ljudski razlog bilo je i nekih gazda prznica koji nisu voljeli ni pjesmu ni sami sebe, uvijek namrgođeni i ljuti. Samo im je manjkao bič robovlasnika.Takvima nitko bez velike nužde nije htio ići na nadnicu. Jer, ako već moram teško raditi ne moram biti na njivi ko na sprovodu, govorili su «najmenici»..
Dok su kopači pogledali gore u sunce i u svoje sjene na zemlji da provjere koliko je sati, domaćica i njene pomoćnice su užurbano pripremale ručak to jest užinu. Zgotovljeni ručak stavljao se na obremaču, posebno za to načinjenu drvenu motku s urezima za podvezače. U podvezače, bijele krpe od jačeg platna s pantljikama odnosno trakama stavljali bi se lonci i tepsije s hranom. U cegeru su se nosili pribor za jelo i otarci za ruke i ostalnjaci. U loncima je bilo varivo od mahuna ili kupusa, graha… a u tepsiji neizbježni tzv. «kompjer na tevsiju» i pečeno pile, oroz ili kokoš. Nekad i punjene paprike. Novija tepsija bila je rezervirana za pitu maslenicu, bundevaru ili tiritnjaču (pitu sa sirom). Domaća jaja su pitama davala lijepu zlatnožutu boju a njihov miris se razlijegao sokakom i dražio nosnice prolaznika. Obično je obremaču nosila najmlađa snaha, obučena vrlo svečano pa čak «bresuknje». Uz nju su išle njene pratilje poput današnjih djeverušica, djevojčice iz kuće noseći bardake svježe vode i cegere s priborom. Mlada žena je morala jako paziti na ravnotežu, jer obremače nije bilo lako nositi. A dobro je znala da znatiželjne oči iz avlija promatraju njen hod i držanje i vrebaju svaku pogrešku.
Najprije je valjalo utažiti žeđ na sve moguće načine. Jedan od tih utažitelja bila je i sirutka, odnosno sjerutka te sirenje u glinenim teglama i ćupovima. To sirenje nakon skinutog kajmaka se moglo «nožem rezati». Rashlađivalo je čovjeka za najžešćih vrućina. Uz to, ako se usput u međi našla biljka kiselica, njeno lišće je ugodno, barem na trenutak osvježilo od žege i sunca ispucane usne nadničara.
Okopavanje kukuruza bi završavalo u kasnim večernjim satima, jer radilo se ne do mraka, već dok se «vidi prst prid okom». Iako umorni, kopači su opadanjem pripeke lakše istjeravali retke.
Gazdinoj kući se išlo pjevajući:
Pomrčina pala je na granje,
Živa zgoda za ašikovanje.

Bijela ruža naljepše miriše
Uvijek netko za nekim uzdiše.

Nitko ne zna što su muke gorke
Na rastanku momka i djevojke.

Oj jeseni ja bi se ženio
Ne znam da l’ bi tata dozvolio.

Jaoj moja trbušino gladna
Sad će puknit jedna prova ladna.

Tko je znao poveo je onu poznatu pjesmu o jeseni, dugim noćima, o čekanim ljubavima s refrenom «oj»:
Oj jesenske duge noći oj
Reko dragi da će doći oj
Il’ će doći il’ ne doći oj
Čekat ću ga do pol noći oj…….

U domaćinovoj avliji pri petrolejci čekala je sinija na kojoj su se već «pušili» rezanci na mlijeku, pita od klasovnog brašna s jajima i sirenjem, pirjane mahune ili prokolice, uštipci (kolačići na masti) ili privrate (palačinke). Uz blagoslov Božji pojelo se brzo. Valjalo je još stići kući i snom okrijepiti umorne udove za sutrašnji dan, manje više isti onom koji polako nestaje u mlakoj noći ugašenih lampi. Čulo se samo kloparanje vagona s nedaleke željezničke pruge koji donose i odnose pozdrave iz i u krajeve ovom svijetu nepoznate.
Treba spomenuti da je okopavanje kukuruza, osobito onog iz druge, a pogotovo iz treće ruke bila iznimna radost za čobane. Jer, sve stabljike kukuruza bile su nesvakodnevna hrana za stoku, pa su skupljena bremena viška izniklog žita bili izvrsna poslastica.
Svakako, bilo je siromašnih domaćinstava koja nisu mogla plaćati nadničare. Oni su svoje žito okopavali po «teke» (pomalo). Ako je njiva bila bliža, domaćica bi se zalijetala do nje, dok su djeca još spavala, okopavši po koji redak. Ostalo bi dovršavao suprug kada bi se vratio iz nekog od šamačkih poduzeća u kojima se radilo od šest do četrnaest sati. Uz to bi prijatelji jedni drugima išli na ispomoć pa je eto i na taj način mali svijet nekako preživljavao. Za okopavanje povrća u vrtlaku, za oprašivanje iz čarapa praškom protiv krompirove zlatice (neki su je kupili i rukama), za zalijevanje i slične «manje» radnje, majci su pomagala djeca i to se nije računalo u velike radove.
Dok se okopavala prva ruka žita tj. kukuruza, pšenica, zob i raž, a osobito ječam već su ponosno lelujali na proljetnom povjetarcu. I njih je trebalo čistiti od korova, a za to su postojale posebne alatke (drvena drška sa šiljkom, kojim se vadio kukolj). Trebalo je paziti ne pogaziti usjeve čisteći ih.
Ječam je prvi dospijevao za košnju i crni kruh je stizao najprije na naše stolove. Crn, ali bolji od prove, govorilo se. Lijep je bio običaj da bi se po blagoslovu hrane a pri novom, togodišnjem pečenom kruhu reklo »Nazdravlje nove mlive». Uz mirisne otkose djeteline i sijena s naših sjenokoša dozrijevala je ozima i jara pšenica, kako koje vrste, od šišulje do brkulje, one bez osja i s osjem. Pojavila se i do tada nepoznata sorta u našim krajevima, talijanka, s kojom ljudi nisu bili zadovoljni pa su to i makar tišim pjevom iskazali:
Druže Tito i tvoja Jovanka,
Nama slama vama talijanka.

Za usporedbu, očevi pjevača su nekad pjevali:
Care Franjo i carice Zita,
Što ratuješ kad nemaš ni žita..(aluzija na veliku glad u l. svjetskom ratu)

Nameti su bili nemali, sjeme skupo, a ljudi kao u pravilu bili su na oprezu s novinama. Evo još jednog odgovora pjesmom poljoprivrednika, koji nisu bili oduševljeni novinama uvođenim u njihov rad:

Na njivi mi raste talijanka,
A u štali krava simentalka.

Naime, našu domaću kravu Rumenku, Peravu, Šarulju zamijeniše simentalke voćnih i ljudskih imena: Višnje, Jagode, Biserke, a koje su «klasuri mani»- tj. koje nisu htjele jesti klasuru (inače izraz «mani» značio je i «pravljenje važnim», slično glagolu popišmaniti).
Uz sve probleme koji su mučili naše ratare, ljepotu kosidbe i žetve nije moglo ništa pokvariti. Kada se zlatno, zrelo klasje s bogatim zrnjem slijegalo s otkosima čilih kosaca, domaćinov pogled je bio ispunjen izuzetnim zadovoljstvom. Kosci su bili mladi kršni ljudi u punoj snazi.
U praskozorje, ili kako bi naši stari rekli «sabajli», s kosama na ramenima krenula bi povorka. Za njima su išle žetelice sa srpovima za one dijelove njive gdje je koscu kosom teže doseći pšenicu, zatim skupljači i vezači snoplja, graničari – mladići koji će nositi snoplje i slagati u granice (način slaganja snoplja na polju do vršidbe). Slično granicama su se slagale i tzv. devetice tj. od devet snopova dok su granice bile od trinaest snopova.
I djeca su imala svoja zaduženja. Ona su trebala prostirati užad, ispletenu dan dva ranije od iste pšenice, za vezidbu snopova. Neki su vezali i likom (liko je dugi tanki «listić» napravljen od mladih grana lipove kore i koristio se dugo za vezanje, a u krajevim s lozom posebno za vezanje loze). Valja reći da je za vezanje bilo dobro i rakitino šiblje (vrsta niske šibljaste grmolike vrbe crvenkaste kore, latinski: salix purpurea).
Red u košnji je bio sljedeći: kosci, skupljači pšenice u snopove,
prostirači užadi,
vezači snopova,
graničari

Kažu da je vezanje snopova često puta bio teži posao od same košnje. Trebao je to biti muški posao, makar su ga obavljale i žene silom prilika.
Spomenut ćemo ovdje još jednu bitnu radnju pri kosidbi. To je tzv. belegijanje. Kosac je za trenutak stao i izvadio iz «futrole» brus i krpu te brzim i skladnim potezima nabrusio već istupljenu kosu.
Tijekom kosidbe sve oči su bile uprte k nebu i molile Boga da ne pljusne kiša. Pri okopavanju kukuruza ona bi bila odmor kopačima i osvježenje stabljikama, ali je ovdje otežavala posao. S mokrom pšenicom teško se radilo. Zato se ni granice nisu predugo zadržavale na njivi, iako nije bilo loše da uhvate još sunca i smanje vlažnost zrna. Svažale su se iza kuća i štala, gdje će ubrzo biti vršidba.
Kod jednog domaćina, koji je imao više pšenice, dovažali su i oni koji su imali manje. Na vršidbi su bili angažirani svi susjedi, čitav sokak. Pomagalo se, svatko prema svojim mogućnostima. Osobita je bila čast djevojci rezati užad na snopovima, koje je preuzimao majstor dreša stavljajući ga u bubanj, a koji je odvajao slamu, pljevu i zrnje. Bilo je tu neke vrsti i natjecanja, da se pokaže pred selom koja će na primjer djevojka, odnosno mlada snaha, brže razrezati uže, a koji mladić opet brže dodati snop. Najprljaviji je posao bio onaj oko pljeve, ali opet vrlo koristan (od pljeve se na primjer pravio cerpić, tj. nepečena cigla od koje su pravljene kuće u «direke» – između greda se slagao cerpić).
Slama je korištena za slamarice, makar se u nas više upotrebljavane šuškare u koje se stavljalo osušeno lišće od klipova kukuruza zvano šuška. Slama je također rabljena za stelju stoci i svinjama.
Kako rekosmo, vršidba je bila vrlo ugodan doživljaj za svakoga domaćina. On je bio emotivno i materijalno ispunjen gledajući vreće koje se pune zlatnosmeđim zrnjem pšenice. Iza izmjerene pšenice i očišćenog mjesta vršidbe u avliji je bilo pravo slavlje, gotovo mala svadba. Prase se nije imalo kada peći, jer su svi sposobni bili angažirani na vršidbi. No, zato su bili na repertoaru pečeni pilići, kokošja čorba, punjene paprike s mladim krumpirom prelivene vrhnjem, tiritnjače, smok (mliječni proizvodi: mladi sir, stari tvrdi sir, kajmak, m(l)aćenice…). Sve su to tijekom vršidbe domaćice žurno pripremale uz pomoć baka i curica. Nezaobilazni meze(t) i rakija razvezali su grlo pa se i zapjevalo:

Tri djevojke žito žele,
Žito žele žitu govorile
Mi te žele a mi te ne jele
Nego naši kićeni svatovi.

Poneko se sjetio i one, danas bi rekli diskriminirajuće pjesme:
………
da ti rodi žito i šenica
i u kući sva muška dječica.

A nogomet je i onda osvajao momke kao i danas:

Kako brzo reže uže Mara,
Ne more je stići ni Beara.

Trebalo je istaknuti novopečenoj svekrvi kako je dobila dobru zamjenu:

Ja sam svoju želju ispunila
Jer sam snaju po volji dobila. (pjesma se naravno pjeva i na svadbi)

Po košnji na našim poljima je nastupalo vrijeme paljetkovanja. Mogućnost da i djeca nešto zarade! Naravno, ona koja su imala neke kaljače ili opanke, jer čak i kroz tu gumenu obuću se moglo ubosti na strnokosu. Slama, osobito ona pri tlu, bila je vrlo oštra ako nije bilo kiše. Djeca, pa i neki odrasli, su čuvajući stoku paljetkovala.
Paljetkovanje je bilo gotovo od svih vlasnika njiva dozvoljeno. To pabirčenje, da upotrijebimo sinonim za paljetkovanje, rasutog ili uz među nepokošenog klasja pšenice skupjalo se u rukoveti. Ovisno o obuhvatu šake bili su velike i rukoveti. Djeca su ponosno nosila kući naramke rukoveti, tukla ih često i praćakom odvajajući slamu od zrnja. Ta sakupljena kilogram-dva pšenice prodavana su majci ili teti… Ne za novac nego neku slasticu ili privilegiju, na primjer da ostanu nejdeljom duže na rskršću i jednostavno gledaju «kako svijet prolazi» s nekog blagoslova, vašera, utakmice i slično. Neki su pak svoje zavežljaje nosili u tišinsku zadrugu i prodavali na njenom stražnjem ulazu. Mogli su za to kupiti teku ili sladoled kada bi «Šimšir» (sladoledar) prolazio selom.
Djeci nije bilo potrebno ponavljati krilaticu da je «rad stvorio čovjeka». Ona su znala da ih je stvorio Bog, ali da bi bio i opstao čovjek, nužno je raditi. Uostalom sveti Pavao je davno u svojoj poslanici zapisao, a to vrijedi i danas i za sva vremena «Tko ne radi neka i ne jede». Da su ga mnogi i poslušali dokaz su i mnoga posavska djeca i njihove do krvi izbodene ruke i noge po oštrim tuđim strnokosima.
Dakle, pšenica je prošavši kroz faze rasta:
– nicanja i klijanja
– bohorenja i vlatanja (rasta stabljike)
– klasanja, cvjetanja i svilanja
– oplodnje i zametka ploda
– metličanja i vršikanja
– od mliječne do pune zrelosti
donosila krušni plod za 70% ljudi kugle zemaljske. Njome su se ljudi hranili još prije l0.000 godina i ostala je, uz sve nadomjestke, nezamjenjiva. Kosaca više nema na našim poljima, davno su ih zamijenili kombajni, ali pšeničino zrno je ostalo nezamjenjivo.
Još ima ljudi koji pamte rađanje sunca iznad naših posavskih ravni u ranojesenska blaga jutra, još ima onih koji pamte prizore maglovitih krajolika, sivila iz kojega izranjaju vrbaci s divljim patkama, dok se plave trnjine u živikama i crvene dozreli zadnji glogovi, a sapa iz nozdrva konja ukazuje na zimu što dolazi.
Jesen u svome krilu donosi neistkani, a prelijepi tepih boja od onih rujnih, narandžastih, zlatom prošaranih, žutih u svim njenim nijansama do boja kave, iskuhanoga šiblja, kore kruha….
Jesen u sepetima nosi klipove kukuruza, glavice kupusa i sve plodove zemlje kojima Bog nagradi čovjeka. Košare se svijaju pod težinom krumpira, mrkve, rotkve, paprike, jabuka, dunja (tkunja)…
Cegeri pomažu košarama do kola donijeti plod ruku čovjekovih .
A kola neprestano drndaju i dovlače u avlije sve što će ljude i stoku držati na životu za dugih, studenih, a nerijetko cičih zima.
Pšenica je već bila uskladištena, a sada je najvažnije bilo tzv. trganje.
Dani, doduše, kraći, zato se ranilo i za prvih modrikastih traka dana, počimalo je trganje. Vrijedne i složne ruke čuda mogu! Stizale su te ruke otrgati njivu, brže je nekako išlo nego s kopanjem.
A budilo se rano. Budilo se cijelo selo, jer «ojs-stu» poklici konjima, pjevanje tj. kukurijekanje oroza-pijetlova, lajanje ćukova-pasa, muka krava i skičanje svinja, zvrčanje budilica (bilo ih je par u sokaku), koje su budile radnike za šamačka poduzeća i đake za osmoljetku na «Dugi» te njihovo «vikanje», tj. dozivanje jedni drugih, stvaralo je veličanstveni orkestar glazbe rada i rađanja novoga dana. Jednoga u nizu!
Trgači, odnosno berači kukuruza, trgali su klipove, a odmah iza njih domaćin ili oni sami, odvajali zdrave klasove od ča(v)oraka tj. neometnutih klipova, dakle bez zrnja, šuveljivih ili nedozrelih.
Lošiji klipovi su stavljani u sepete, a zdravi utovarivani u kola. Prizor za divljenje su bila puna kola klasova (klip kukuruza) što se zlati na jesenskome blagom suncu.
I kod «trganja žita» ponavlja se ritam i raspored obroka, kao i kod prije opisanih poljodjelskih radova.
Samo, što sada ima više «taze» prispjelih plodina pa su i obroci raznovrsniji.
Nije velika žega, kao ljeti, pa ljudi kao da lakše rade, a bitan je i onaj psihološki motiv. Znadu, naime, da poslovi polako idu svome kraju, pa će brzo, kakav-takav, odmor. A i ugodni jesenjski dani kao da su vabili na njivu, dok oni kasnojesenski kišnosumorni su bili teret i rataru i njivi čija se zemlja lijepila za čovjeka.
Poslije trganja slijedila je žetva klašure ili klasure, tj. kukuruzne stabljike.
Mnogi redovi sijerka ili metline već su bili požnejveni i od njih napravljene metle. Ostalo je još malo za novu božićnu metlu.
Ostat će još koji redak rosenjaka, tj. budućih pečenjaka. Osobito su u jesen bili slasni.
Želo se srpom. Požnjeveno snoplje se «snosilo» u tzv. kubanje. Riječ kubanj možda je iz turskoga, a u svezi je i s riječju kupola. Valjda zato jer se kubanj slagao polukutno.
Klasura se odvažala kući i slagala, opet u kubanje, iza štale. Jest, da i nije bila baš naročito hranjiva za stoku, ali u kombinaciji sa sjenom i djetelinom, zima se nekako preživljavala. Klasura im je služila i kao «prostjerka» u nedostatku slame. Bolje i to nego zemljani pod, mislili smo tada.
Klasura, odnosno kukuruzovina, a negdje je zovu i kukuruzinac, točnije njezin pri dnu osječni dio bio je vrlo oštar i nije bilo dobro nabosti se na njega. Zato je sljedeća faza iza trganja i žetve klasure bila sasjecanje, odnosno zaoravanje tih ostataka.
Zanimljiva je još jedna radnja koja se obavljala prije žetve klasure. To je branje šuške, suhoga lišća s kukuruznog klipa, osobito one zdravije, mekše i ljepše. Šušku zamijenjuju s riječi komušina u selima oko Gradačca i Odžaka.
Šuška se koristila za:
– za punjenje šuškara, tj. tadašnjih «madraca» na kojima se spavalo. Slamarice su punjene slamom i imale su vojnički prizvuk.
– od šuške su na jednostavnim kalupima od drveta s pričvršćenim čavlima (ekserima) pravili cegeri. Riječ ceger, odnosno ceker je germanizam u značenju torba u kojoj su se nosile namirnice.
Cegerčići su se pravili s obojenom šuškom i služili su umjesto današnjih ženskih torbica.
Naljepši su bili mali cegeri izrađeni namjenski za procesiju na Brašančevo, kada su u naljepšu robicu obučene djevojčice idući u procesiji za Presvetim prosipale iz njih latice ruža i ostaloga cvijeća.
– od šuške su se pravili podmetači za stol, natikačice za djecu, okviri za slike, suhi cvjetovi, otirači na pragove i pokraj kreveta.
– kukuruzna svila se takodjer koristila kao dobar lijek za izlučivanje urina, kod upale mjehura i inače bubrežnih bolesti kojih kod nas nije bilo malo. Osobito nesretni posavski nefritis, koji je harao našim selima.
Kukuruzna svila je bila dobar diuretik, a narodna medicina kaže da snizuje glukozu u krvi. U novije vrijeme se piše da je i dobar dijetetik pa koristi i za mršavljenje.
– stabljike kukuruza su bile dobri »kolci» tj. podrživači za tzv. lozani grah (lozavac, za razliku od cvijeta puzavac, ima ovaj naziv u smislu lozanja, puzanja, a to znači da penjao visoko uz stabljku, obavjajući se oko nje). Bilo je i onog sitnije sorte koji se nije razvijao u vis.
Grah je dozrijevao ranije od kukuruza. Suhe mahune značile su njegovu zrelost. Grah je čupan, ne trgan kao kukuruz.
Počupane stabljike graha su obirane u hladu na ponjavi. I opet je to bilo namijenjeno djeci i bakama. Nije se računalo u težak posao. Mahune su se na suncu još dosušile, a zatim štapom otukle. Odvajala se ljuska od graški.
Veće ljuske su se ručno pokupile i «bacile u šporet». Ostalo se skupilo u polu i nosilo na mjesto gdje je uvijek strujio povjetarac (na bajer Čandžićke npr.). Pola se dignula u zrak, a iz nje polako sipao sadržaj na čistu ponjavu. Ostatak ljuskica, jer su lakše, odnosio bi vjetar, a graške, teže padale na ponjavu. Taj proces čišćenja zvao se razvijanje graha.
Bilo je različitih vrsta graha, poznatih, a možda i samo naših naziva: spomenuti lozavac, trešnjo, sićo, zeljo, puter, bijeli, tetovac,….
Dobro «izvijan» grah spremao se u duboke a uske drvene posude, zvane stuble ili stublike. To zato da u njih ne dođe žižak (štetni kukac u grahu i žitu) i tako uništi, za naš kraj, i te kako važnu zimsku namirnicu.
Ovako ili onako, žitarica kukuruz se iskorištavala gotovo sto posto u svim njezinim elementima.
Sjetimo se čime se potpaljivala vatra i kako su se domaćice snalazile kada je hitro trebalo skuhati kavu i pristaviti okašnjeli ručak.
Pomoć je bila u komaljikama (u selima oko Odžaka ih zovu otučci). One su služile i kao elementi dječje igre. Od njih se mogla praviti kuća, škola, crkva…
Žene su na njih namatale pređu, ponekad se njima «itnile» za neposlušnom kokoši, čepile njome boce mlijeka, rakije, malinovca..
Kako nemamo riječi trganje ni trgači u Anićevu rječniku, nemamo ni sljedećih u svezi krunjenja, runjenja, tj. komanja kukuruza.
komati gl. u značenju kruniti
prokomati – napraviti na klipu brazdicu, puteljak, da se lakše koma
iskomati ili okomati, u značenju završiti radnju komanja
nakomati – dovoljno okruniti kukuruza
nakomati se – naraditi se komajući kukuruz
Otud gl. pridjevi trpni: nakoman, iskoman, okoman, prokoman
komanje – gl. imenica
komač – napravica sa željeznim zupcima kojom se lakše koma kukuruz
Do pojave, naprije ručnih strojeva za krunjenje, a potom onih na električni pogon, krunilo se klip po klip.
Jest da se taj posao mogao raditi i sjedeći, ipak je za ruke bio vrlo neugodan.
I komači su nabijali žuljeve iako su bili omotani krpicom. Komanje golim rukama donosilo je očekivani ukras na dlanovima, gadne žuljeve. Osobito na dječjim nježnim kožama.
Uz krunjenje kukuruza se prepričavala uža i šira povijest, priče, događaji. Također se i molilo. Djeca već pospana molila su svoje molitvice s kombiniranim četvercima, petercima i sedmercima:
Anđelu čuvaru moj,…
(Uz mene stoj,

Okrunjeno ili iskomano suho žito pohranjivano je u vrećama od 25 do 50 kg. Čekalo je meljaju ili meljavu – mljevenje žita,( mlivo).
Ili je par ljudi skupilo pa vozilo vreće u mlin, odnosno vodenicu ili je mlinar skupljao vreće selom. Često su sirotinjska leđa zamjenjivala kola.
Mlinar bi uzimao ušur ili ujam za mljevenje u naturi, tj. određenoj količini brašna.
Brašno se različito mljelo, ovisno o vrsti žitarice, krupnije ili sitnije. Osobito je bilo fino pajdovano brašno koje je služilo za finija tijesta. Pajdlovati je riječ iz njem.jezika, a znači mljeti brašno na osobito fin način prosijavanjem. Naši ljudi nisu izgovarali konsonant «l» pa je glagol glasio pajdovati. Žene su sijale brašno kroz mrežaste i rupičaste plohe u okruglom okviru zvane rašeto (rešeto), nešto rjeđe od sita. Kroz sito, sitnije i gušće, prosijavalo se brašno odvajajući ga od mekinja.
Mekinje su služile kao začin na melo s kuhanim bundevama, koje su, uz napoj ili spjerine (ostatke hrane), bile poslastica za stoku.
Zadnji i već dosta hladni, magleni i sumorni dani kasne jeseni korišteni su za rezanje kupusa na njivama te ribanje i kiseljenje u ostavama.
Kao učenica osnovne škole gledajući kako žene smrznutih ruku sijeku kupus, a ja cvokoćući napasam svoju Peravu zadnjim suhim travkama, napisala sam svoju prvu pjesmicu o jeseni:
Na sve strane magla pala.
Svojim plaštem omotala
Šume, njive i doline,
Lijepe moje Posavine.
U sokacima je sve mirisalo na kupus koji se ribao i čistio. Korijeni kupusnih glavica su bili ukusni za ljude, a lošiji listovi dobar zalogaj za marvu. Inače je i ljeti kupusova listina imala svoju funkciju. Nije bilo posebnog papira za prodavano svježe meso. Komad se stavljao između 2 veća lista kupusa.
Uz veću količinu soli, mladića s bijelim čarapama koji je «gazio kupus», znalac za kiseljenje je određivao gdje i koliko staviti rezanoga, koliko glavica, koliko poluglavica i četvrtina kupusa, koliko soli.
Dobar kiseli kupus je imao svoje osobite karakteristke, žutio se (od dodanog kukuruznog zrnja pri kiseljenju) šireći zdrav miris, a njegov se rasol mogao piti kao lijek.
Trapovi su već bili puni napunjeni krompirom, ciklom (koja je kasnije k nama stigla), rotkvom, morkinjama, pečenjcima, te jabukama, kruškama, dunjama (tkunjama), koje nisu već bile u slami ili se sušile navijenjene ili pak završile u pekmezu.
Mesarama će se kasnije upotpuniti zimnica, tavan mesom za sušenje, ostave mašću, čvarcima, «krvenicama i lučevinama», pa će seljak uz pripremljeni ogrijev moći mirno dočekati zimu i malo predahnuti pripremajući se za adventsko i božićno vrijeme.
Čovjek se pobrinuo i za one bez kojih bi mu život bivao mnogo teži. Za svoju stoku. Usporedo s košnjom žitarica kosila se i po dva, tri puta djetelina i sijeno, koji su se spremali, dobro osušeni u stogovima – plastovima iza štala.Ako je, a to je ipak bila rijetkost, bilo pojedinaca koji su imali pčele i vrcali med, uz med i domaće čajeve lipe, bukvice, sljeza, kamilice, glogovog cvijeta…. posavski čovjek je bio pripremljen i za sve nedaće koje zima može donijeti.

Izvor: Hasić online

The post Poljodjelski radovi i način života u Bosni appeared first on Narodni.NET.

Odlaskom zime i dolaskom toplijih i ljepših dana, užurbanost i živost selila bi iz kuća na polja. Valjalo se pripremiti i u pogodnom trenutku krenuti s poljoprivrednim radovima, pošto su naši strari oduvijek živjeli, gotovo isključivo od poljoprivrede i stočarstva, te se je tomu pridavala osobita pažnja. I ovo je područje života naših ljudi obilježavala uvriježena podjela rada s obzirom na spol i dob, koja se gotovo dosljedno provodila. Točno se znalo što je muški, a što ženski posao, te gdje djeca mogu uskočiti na ispomoć.

Nekada su se njive pripremale za sjetvu, orući drvenim ralom, kojega su vukli volovi, a kasnije konji. Manje su se parcele kopale ili štijale (štihale), ovisno o tome koja se poljoprivredna kultura sadila ili sijala. Oduvijek su ljudi u takvim poslovima pomagali jedni drugima, a naročito rodbina i prijatelji. Posebno su se ispomagali krčeći tvrde ledine i pretvarajući ih u rodne njive. Izvađenim se kamenom odmah obzidavala iskrčena površina, tako da su i dan-danas zidovi, gotovo zaštitni znak raznih sela, kao i uostalom i drugih dalmatinskih sela. Svaki se pedalj zemlje, doslovno morao otimati tvrdomu dalamatinskom kamenu.

U većinu poljoprivrednih radova bila su uključena i djeca, svako prema svojim mogućnostima i dobi. Nakon oranja i sijanja žita, njivu je valjalo pobranati tj. poravnati i koliko-toliko zatrpati posijano sjemenje, te ga na taj način zaštititi od ptica, a djeca su upravo čekala trenutak kad će moći sidit na brani, koju su vukli konji.

Nekadašnja zastupljenost žena u poljoprivredi

Gdje god bi išle, žene su sobom nosile kosir i uže, te se kući vraćale s brimenom drva na leđima. Ljudi su točno znali kad je vrijeme za koju rađu; kad valja zagnojit vinograd, obrezat lozu, očistit zapirke, sumporat, polit modrijolom, (modra galica) okopat itd. Pored vinogradarstva i proizvodnje vina, što je oduvijek bio primaran posao, ljudi su se naročito bavili i žitaricama i to u prvom redu pšenicom, kukuruzom, ječmom i zobi. Također se znalo, ovisno o sastavu tla, koja je kultura rodnija na pojedinoj parceli, tako da se neke poljoprivredne kulture, naročito žitarice, nisu sijale nasumce i bilo gdje, nego planski.
Svakako da je pšenica, od svih kultura, bila najzastupljenija na ričičkim poljima. Sve faze uzgoja ove žitarice, kao i ostalih, iziskivale su mnogo truda i znoja. Govorilo se: “Uz Božju pomoć, da rodi šenica, bit će i kruva.” Kad bi dozrela, pšenicu je valjalo požeti ili pokositi. To se radilo veoma pažljivo, tako da što manje zrna ostane na njivi. Dok nije bilo kosa za košnju, žito se želo srpovima, što su uglavnom obavljale žene, a košnja se smatrala muškim poslom.

Košenje pšenice

Da bi pšenica bila što urednije pokošena i da se što manje osipa, na kose se stavljala jednostavna naprava tzv. slagača. Slagača se za žito radila od jasenovih grana, a montirala se od ušice kose do otprilike jedne trećine kosišća, tako da se jasenova grana savije na tom dijelu u luk i dobro učvrsti. Paralelno s oštricom kose postave se dvije željezne šipke, dugačke tridesetak centimetara, koje su sastavni dio slagače koje su obuhvaćale pokošeno klasje, a lučno savijena grana ga uredno slaže na tlo. Ovakva kosa, u rukama vještog kosca, bila je veoma učinkovita. Svaki je kosac uza se morao imati brus za oštrenje i vodu kojom se prije brušenja vlažila kosa. Brus se držao u vodiru, nekoj vrsti futrole za brus, a izrađivao se od izbušenog drveta ili se za tu svrhu koristio goveđi rog. Kada bi se kosa toliko oštetila da samo oštrenje više nije pomagalo, oštrica se kose morala klepati (izravnati), posebnim čekićem na malom nakovnju koji se zabijao u zemlju. Zatim su žene skupljale žito i slagale u brimena, te s pažnjom prenosile do guvna. Prije je vršidbe guvno valjalo pripremiti, tj. očistiti od trave, poravnati i dobro učvrstiti stožinu. Vrlo se konjima, a nekada se to radilo i ručno, tj. mlaćenjem. U toku same vršidbe odvajala se slama, koja je kasnije služila za zimsku ishranu stoke, a zrno je ostajalo na dnu. Nakon vršidbe, zrnje žita se vijalo (pročišćavalo) od pljeve i prašine, na povjetarcu, tako da se posebnom drvenom lopatom (vijarom) sve zajedno izbaci u zrak, gdje bi vjetar plivu i prašinu odnio na stranu, a čisto bi zrnje padalo na pripremljenu žaku, ceradu ili što drugo, gdje bi se skupljalo. Kad je i to bilo gotovo, žito je još jednom trebalo pročistiti od kukolja i sitnog kamenja, a to se radilo prosijavanjem u rešetu. (Kao sito samo krupnijih rupa.) Tek je tada žito bilo spremno za mljevenje.
Koliko se u selu sijalo krušarica, govori i podatak da su nekada aktivne i mlinice,  Žito se mjerilo na kvintale (Jedan kvintal =100kg). Mlinar je usluge mljevenja žita naplaćivao ujmom ili ušurom. Od svake bi žake uzimao određenu količinu za sebe.

Važnost kukuruza u nekadašnjoj prehrani

Kukuruz je također bio važna krušarica, jer se od njegova brašna pekao ukusan i kvalitetan kruh i nezaobilazna, nekada, gotovo svakodnevna -pura. Osobito se kod nas pura konzumirala s kiselim mlijekom ili začinjena s prepečenom slaninom. I krumpir je također bio veoma zastupljen i važna poljoprivredna kultura, te jedna od rijetkih, uz grožđe, koja se uzgaja i danas.
Veliki dio posla otpadao je i na pripravu hrane za stoku. U tu se svrhu sijala zob i djetelina, a trava se kosila gdje je to god bilo moguće i spremala u pojate. Što nije stalo u pojate moralo se uplastiti. Stoka se u zimskim, ili danima kad nije mogla biti na ispaši prehranjivala i grmom. Žene su ljeti odlazile na brda i čemušale grm, tj. brale izdanke mladih listova graba i jasena. Kao prostirka ispod stoke služilo je suho otpalo lišće, (šušanj) kojega su žene skupljale u ranu jesen u imbulje.

Sječa šuma i drva za ogrijev

Nakon drugoga svjetskog rata ondašnje su vlasti pokušavale kontrolirati neplansku sječu drva, (a zapravo su i na taj način željeli kontrolirati cjelokupan život svojih podanika) te su u svrhu zaštite svekolikoga narodnog dobra, postavljali poljare. Oni su pazili da ljudi ne sijeku drva u državnom dijelu i ne iskorištavaju ostala državna blaga za svoje potrebe. Poljari su, također, obilazili i čuvali i privatna polja i šume ukoliko bi im se to platilo. Ukoliko je netko bio uhvaćen da sječe drva za ogrjev u tuđoj ili ne daj bože u općinskoj šumi (muši), odmah bi mu bio zaplijenjen alat za rad i sve što bi poljar zatekao kod njega. A znalo se događati da poljari otjeraju svojoj kući i stoku zatečenu na ispaši na tuđoj livadi. Tada je on određivao naknadu za počinjenu štetu. Ukoliko se nisu mogli dogovoriti oko visine naknade, poljar je slučaj stimao, tj. prijavio općinskim vlastima koje su onda slale tzv. stimadure, te su oni procjenjivali nastalu štetu i visinu naknade koju je prekršitelj morao platiti. Roditelji su upozoravali djecu; – nemoj da ti krava uđe u tuđu šćetu, bojeći se poljara i plaćanja eventualnih kazni.

Ako bi kakve vremenske nepogode zaprijetile ljetini i urodu bogobojazni bi narod svoje poglede i molitve upravljao k nebu. Osobito, ako bi zaprijetila krupa, tada su se oglašavala i crkvena zvona. Vjerovalo se, što je i naučno dokazano, da jača zvona svojim zvukom mogu pokrenuti i rastjerati niže slojeve oblaka, te na taj način osujetiti i krupu. Mještani bi iz kuća iznosili raspela, te molili: “Biži biži Irudica, majka ti je poganica, od Boga prokleta, od Svetoga Ivana raspeta.”

Tradicionalni povrtni vrtovi

Za voćke i povrtnice nije bilo previše mjesta na njivama, a obično su ih ljudi sadili uz rubove samih njiva i vrtova, te u blizini kuća. Uglavnom su to bile trešnje, višnje, orasi, bajami i smokve, a od povrtnica, blitva, kupus i rašćika. Ova povrtnica latinskoga imena – Brassica oleacea, krupnoga zelenog lišća, (iz porodice kelja) bila je česta na jelovniku ričičkih kućanica, a poglavito zimi, spremljena s koštradinom, (suhim ovčjim mesom) slaninom ili kakvim drugim suhim mesom. To je povrtnica posebno bogata željezom i nekim vitaminima, a može preživjeti i ekstremnije zimske uvjete, te je, stoga, uvijek bila zahvalna za pripravu objeda. Inače je rašćika izvorna povrtnica, od koje su, kasnije, križanjem nastali glavati kupus i kelj. Dosta je rasprostranjena i u južnomu Portugalu te se koristi za ishranu ljudi. Od povrća su se još uzgajali: kapula, luk, ćićerka, (vrsta graha) pomidore, krastavci, mrkva i neke zelene salate. Tek se u novije vrijeme pokušavalo i s plantažnim uzgojem voća i povrća, no to je brzo zamrlo.
Stočarstvo je, također, bilo veoma zastupljeno, ali uglavnom za osobne potrebe. Ljudi su najviše uzgajali krave, ovce i koze –zbog mlijeka i mliječnih proizvoda, svinje i kokoši za ishranu, te konje i magarce kao tegleću marvu.

Domaća upotreba i prerada mlijeka

Stare žene su oduvijek znale proizvesti dobar i kvalitetan sir te maslo visoke kakvoće. Tako su ljudi, mladom maslu, pored hranjivih, pripisivali i ljekovita svojstva. Mlado se maslo najčešće stavljalo na rane i opekline. Svježe se pomuženo mlijeko prokuhavalo u tzv. vareniku. Dio se ostavljao za djecu, a ostatak pustio da se prirodnim putem ukiseli. Tada se mlijeko melo, (žbatilo) u stapu, posebnom drvenom napravom koja se zvala mećaja. To je bio dugačak drveni štap, na vrhu kojega je bila nasađena okrugla, drvena, perforirana ploča. Melo se sve dotle dok se mliječne masnoće ne izdvoje od ostatka mlijeka, te tako izdvojene i ocijeđene spremale. To je bilo mlado maslo, koje se kasnije pretapalo, te je tako pretopljeno, moglo duže sačuvati svoja svojstva.

Sir se radio tako da mlijeko odstoji dvadesetak sati i ukiseli se prirodnim putem. Skine se vrhnje, a preostalo se mlijeko kuha oko sat i pol. Kad se ohladi i postane mlako, gusta se smjesa dobro procijedi, soli po želji i stavlja u posebne drvene kalupe te se formira željeni oblik sira, koji se kasnije sušio prema želji.
I onaj ostatak, već iscijeđenoga mlijeka -sirutka, nije se bacao, nego se koristio u prihrani svinja. U novije se vrijeme sirutki pripisuju i neka ljekovita svojstva.

Vuna i upotreba vune

Ovčja je vuna bila posebno dragocjena. Nakon striženja ovaca, vuna se prala da se ukloni prljavština i masnoća, te sušila na zraku. Nakon toga se vuna razvlačila prstima te raščešljavala posebnim parom oštrih češljeva, malo savinutih vrhova –gargašama. Tako se odvajala grublja od finije vune, te je grublja služila za izradu užadi, a finija za razne odjevne predmete. Žene su pređenjem vune pomoću kudilje i vretena proizvodile vuneni konac, od kojega su kasnije plele vunene (suknjene) čarape, kape, džempere, prsluke i druge odjevne predmete.

Zahvala za tekstove i teme Vinku Paviću i portalu IMOArt

The post Stari običaji života na selu! appeared first on Narodni.NET.