To dete otrgne vragu lanca! A onu kuću, u kojoj se posti, obiđe zlo i vražja sila. To dete je premorilo ga (vraga), i nije kepeš dojt u nu kuću.

Govorilo se: pred Tri kralja su postila naša deca. I onda naši su stari kazali da zato postiju jel onda haždaji naraste lanac. Haždaja (zvijer) je svezana da deca ne poste, onda bi ona potrgala lanca i bi celog sveta progutala.

Dijete je postilo sve do pojave prve zvijezde na nebu, a poslije je moglojesti. Tom je prigodom djetetu darovana jabuka, jaje, a poslije i novac.

Negdje još blagdan Sveta Tri Kralja nazivaju Tri ferale. Taj danje post za svakoga.

I životinje su postile, a pod stoku nije se stavljala slama.

Božićna slama na kojoj se spavalo, na Tri kralja, iznosi se van. Slamu koja je bila na stolu domaćice stavljaju pod kokoši da bolje nesu jaja. Iz slame se pravi pojas kojim se vežu snopovi da bi bolje rodilo polje, a sjemenje s božičnog stola čuva se i na pretuletije (proljeće) se pomiješa s ostalim sjemenjem, najčešće zobi, da ono bolje urodi.

Običaji i tradicija na Sveta Tri Kralja

The post Običaji i tradicija na blagdan Sveta Tri kralja appeared first on Narodni.NET.

Nemrs je suzdržavanje od namirnica mesnoga podrijetla, a post je potpuno odricanje od hrane odnosno uzimanje samo jednog potpunog obroka dnevno.

Međutim, puk nije razlikovao ta dva pojma, te je pod pojmom posta najčešće razumijevao nemrs.

U početku je preduskrsni post trajao od dva do šest dana, a u IV. i V. stoljeću ustalio se kao četrdesetodnevno razdoblje. Zakoni glede posta i nemrsa mijenjali su se tijekom stoljeća s obzirom na propisane dane, te količinu i kakvoću hrane. K tome, bili su podložni mjesnim zakonima i običajima, što uvelike otežava njihovo istraživanje.

U prvim stoljećima kršćanstva tijekom cijele korizme bio je dopušten samo jedan obrok dnevno, koji se uzimao navečer i nije smio sadržavati meso niti hranu mesnoga podrijetla (mlijeko, sir. maslac, jaja). Već u kasnome srednjem vijeku večernji je obrok pomaknut na sredinu dana, što je otvorilo put uvođenju još jednoga obroka navečer, pri kojemu se, međutim, nije smjelo do sita najesti. Također se. već od IX. stoljeća, ovisno o mjesnom običaju i crkvenim olakšicama, ponegdje od zabrane izuzima hrana životinjskog podrijetla, osim samog mesa.

Krajem XIX. stoljeća u zagrebačkoj je nadbiskupiji u sve dane korizme bio obvezatan post, što je značilo da se smjelo do sita najesti jedanput dnevno, a srijedom, petkom i subotom bilo je propisano suzdržavanje od mesa (nemrs). Ponegdje još nije bilo dopušteno jesti ni druge životinjske proizvode. Približno istodobno, zbog skupoće nekih namirnica (ulja) koje bi u korizmi trebale nadomjestiti mast životinjskog podrijetla, vrhbosanski (sarajevski) nadbiskup je tijekom korizme 1887. godine na području svoje nadbiskupije dopustio uzimanje jaja. sira i drugih mliječnih namirnica, te svinjske masti, i to u sve posne dane, a od mesa se treba suzdržavati samo petkom i subotom.

Papine su odluke mogle u različite godine biti drugačije: 1902. g. dopušta jesti meso u nedjelju, ponedjeljak, utorak i četvrtak, a jaja i mliječne proizvode u sve dane osim Velikoga petka, a u godinama Prvoga svjetskog rata svi vjernici imali su oprost od posta i nemrsa. Prenoseći papinu odluku iz 1902. godine, nadbiskup upozorava vjernike da konzumiranje mesa istoga dana isključuje konzumiranje ribe, jer se meso dopušta stoga što su ribe preskupe.

U međuraću olakšice glede životinjskih proizvoda postaju dijelom trajnoga zakona. Zagrebačke novine “Hrvatska straža” (broj od 23. II. 1936.) donose početkom korizme 1936. godine upute o zakonu o nemrsu i postu. Tadašnji zakon o nemrsu zabranjivao je meso i juhu s mesom, a nije branio jaja. mlijeko i mliječne proizvode, te začine s mašću. Zakon o postu propisivao je da se na posne dane smije samo jedanput do sita najesti, ali nije branio pojesti nešto ujutro i navečer. Nemrs je obvezivao u sve petke u godini, a post u sve korizmene dane osim nedjelja. Uz još neke druge dane u godini, post i nemrs zajedno bili su propisani za Pepelnicu te za korizmene petke i subote. Izričito se navodi da se na Veliku subotu poslijepodne već moglo jesti meso i nije se moralo postiti.

Pogledajmo koliko su se ljudi pridržavali pravila posta i nemrsa u korizmi i koliko su brzo reagirali na olakšice koje su oslobađale sve vjernike, a ne samo djecu, starce i bolesnike od zabrana. Iz starijih je podataka razvidno da se izbjegavalo jesti jaja. Pietro Nutrizio Grisogono iz Trogira spominje vrlo strogi zakon u Dalmatinskoj zagori s kraja XVIII. stoljeća. Ubojstvo i krađa navodno su bile “ništavne sitnice” prema povredi zakona o postu, a:

Lašnje je nagovoriti sto Morlaka na krivu zakletvu, nego jednoga da pojede jaje u korizmi.

Poljičani su još početkom XX. stoljeća jaja smatrali mrsnom hranom, te su ih posljednji put prije Uskrsa jeli o pokladama. I drugi podaci svjedoče o tome da su unatoč olakšicama u različitim hrvatskim krajevima ljudi polako mijenjali ustaljene navike. To je bilo povezano s osudom onih koji su se služili danim povlasticama, kako opisuje Ivanišević u Poljicima u Dalmaciji (1987:445):

Kada pop navišćuje po biskupovoj naredbi korizmeni otpust i tumači, u koje dane može se jist mesa. čuje se žamor po crkvi. ljutu se stariji: “Proklet bija. ko ga se okusija”, “nestalo više vire i zakona”, “ne virujemo više ni u papu, ni u biskupe ni u pope. otkad su poste pobacili.” Koji su pametniji, ne će tomu prigovarati, nego se čuje ‘di reku.- biskup je otpustija. na njegovu dušu.

Mnogi podaci prikupljeni o postu i nemrsu tijekom prve polovice XX. stoljeća govore o pridržavanju starijih pravila i glede propisanih dana i glede vrste hrane. Prema podacima iz Istre. Dalmacije. Podravine. Slavonije i Bačke, od početka XX. stoljeća vjernici se sve više priklanjaju reduciranome nemrsu u srijedu, petak i subotu.

I dok je u tim krajevima razlika u poštovanju nemrsa bila dobno i donekle spolno određena, u Retkovcima u Slavoniji početkom XX. stoljeća svi su se, bez obzira na spol i dob, suzdržavali od mesa.

Osoba koja bi jela meso uspoređivana je s Judom -apostolom izdajnikom.

U Imotskoj krajini, u Savičenti kod Pule, na Hvaru, u požeškome i brodskome kraju, te u Bosni, sve do međuraća mnogi, a osobito žene, u sve dane. ili samo u srijedu, petak i subotu, nisu jeli bili smok (mliječne proizvode), iako je to propisima bilo dopušteno. Razlog nemrsu moglo je biti, kao u Imotskoj krajini, krajnje siromaštvo stanovništva, ili. pak strogost domaćica koje su pazile što se jede (Kutleša 1993:275):
Ljudi bi začinili i uljem i maslom, pa u nike dane i mesa, ali ne da žena i neimašćina.

Siromaštvo se katkad navodilo i kao izgovor, kao u sljedećoj isprici građana Samobora za nepoštovanje korizmenoga posta:

Siromaku ni greh, če ne posti, on mora jesti, kaj ima, se se dost naposti, kad niš nima. Vem greh nejde v zube, neg ze zubi.

Naspram toga. u nedalekim selima Jaskanskog prigorja neke su žene tijekom cijele korizme jele samo kruh. Što je u prvoj polovici XX. stoljeća bila praksa u većini krajeva na Veliki petak. Veliki petak, kao dan kulminacije korizmene priprave, dan Isusove smrti i najžalosniji dan u katoličkoj godini, rezultirao je odgovarajućim ponašanjem ljudi glede prehrane.

Na Veliki petak ljudi su se gotovo potpuno suzdržavali od jela. Taj se podatak potvrđuje u svim područjima od Istre, Kvarnera i Dalmacije, preko Like, Gorskog kotara i središnje Hrvatske i Bosne, do Slavonije i Karaševa u Rumunjskoj. U Ivčević Kosi u Lici ujutro se pio rasol, a u podne jeo zalogaj kruha i vinom, u Omišlju na Krku crna kava, smokve i rakija.

Svi poste, veliko i malo. na taj dan. Samo u večer jedu kisela zelja, uljem začinjena, i komadić kruha.

U Poljicima se nije ni jelo ni pilo.

Nađe se pobožne čeljadi, da će postit u suvo ili “žežinat” od jedne do druge “glorie”, to će reć 48 uri ne okusit se ni kapi vode. To se zove “postit gloriju” na čast muke Spasiteljeve, a dobije se veliko prošćenje.

Varijante toga strogog posta zabilježene su u različitim krajevima Bosne – u Duvnu, u okolici Bihaća, te u Kreševu u srednjoj Bosni.

Suprotno tim podacima, u središnjoj i istočnoj Hrvatskoj na Veliki petak bilježimo podatke o posebnim pecivima. a u Dalmaciji oištipcima zvanim pršunate, pršurate ili fritule. U okolici Slunja pekla se beskvasna pogača kljukuša, koja se jela prelivena vrelom vodom i začinjena s malo ulja i češnjaka, a u Čučerju kod Zagreba kukuruzni kruh poliven uljem – poljevka.

Prema riječima Josipa Markovića. bivšega župnika u selu Sikirevcima u Slavonij, u drugoj polovici XX. stoljeća korizmeni se post uvelike razlikovao od nekadašnjega:

I nakon liturgijske obnove, uglavnom je ostalo isto, samo što sada vjernici na Uskrs ne žeđaju kao što su nekada žeđali, jer se sada u korizmi i ne posti kao nekada. Sada se u korizmene petke jedva drži nemrs, a samo je na Veliki petak post i nemrs. No kako je već rečeno, naš narod smatra da dobro posti, ako drži samo malko stroži nemrs. Zato se sada već u puno kuća. na Veliki petak peče svježa riba. “ali na ulju”, pa je to po njihovom shvaćanju “strogi post”.U doba kad se odredba o nemrsu poštovala gotovo cijele korizme posljednji dan poklada nastojalo se potrošiti što više mesa. Negdje se jelo neumjereno.

-Primjerice, četvrtak prije pokladne nedjelje, u Trebarjevu u Sisačkoj Posavini zvan Iakomec, bio je dan kad se meso jelo i do devet puta .

Preostalo se meso na različite načine konzerviralo. U Samoboru su ga zalili mašću, a na Uskrs prepekli i pojeli, a mesnice su tijekom cijele korizme bile zatvorene. U Koprivničkom Ivancu dio preostaloga mesa žene su “pospremale v štublak pa onda na Veliki petak dale svinjama kaj budu bole napredovale”. U okolici Dubrovnika, kao i na Braču, ostatke bi mesa od poklada osušili i jeli polovicom korizme ili na Uskrs.

Obilježje korizmenog jelovnika

Osnovno obilježje korizmenoga jelovnika jest izostavljanje mesa i mesnih prerađevina, te uporaba maslinova ili bučina ulja ili masla (pretopljenog maslaca) za mašćenje. Ako su ljudi doista tijekom cijele korizme provodili nemrs, njihov se jelovnik bitno razlikovao od onoga u pokladno ili u uskrsno doba. Pitanje je, međutim, koliko je često meso općenito bilo na njihovu jelovniku. Postojale su razlike između pojedinih krajeva, ovisne ne samo o njihovim prirodnim obilježjima i njima prikladnom tipu gospodarstva, pa i prehrambenim navikama, nego i o njihovu bogatstvu: u Slavoniji je meso bilo češće na jelovniku nego drugdje. S iznimkom mesa. dakle, prehrana u korizmi odgovarala je prehrani u zimsko doba i sastojala se od različitoga povrća, krumpira, kaša od brašna i si.

3    Osnovne korizmene namirnice u priobalju navode se u sljedećoj pjesmici iz Poljica:

Korizma Kupus pogrizla,

Ulje polokala.

Muku (brašno) pozobala.

A ova pjesmica iz Preloga u Međimurju govori o kontinentalnom jelovniku:

Fašnik ima veljke joči i doge mostače.

Pepelnica se dosmica Koli njega skače.

Denes zeljem gibanica.

Zutra povrtnica.

Tomo vam je semo kriva Stara pepelnica.

Sudeći po objema pjesmicama, kupus, odnosno žulje bili su glavni prehrambeni artikli u korizmi u oba kraja. No bilo je i nekih razlika. Poljički će nam primjer poslužiti za opis korizmene prehrane na Jadranu početkom XX. stoljeća. Kao i uobičajena prehrana,korizmena je prehrana bila vrlo jednostavna i mogli bismo reći siromašna. Sastojala se ponajviše od kiseloga kupusa i mahunarki (graha, boba. leće), od kojih se kuhalo varivo, samo ili pomiješano s pšenicom ili krumpirom, a začinjeno solju i maslinovim uljem. U priobalju se takva jela od povrća kuhana s tjesteninom ili s krumpirom najčešće zovu maneštre, manistre. Tome valja pridodati uobičajenu palentu ili puru – kašu od kukuruzna ili prosena brašna.

Korizmeni jelovnik primorja

U obične korizmene dane slane ribe, obično srdele i riba sušena na suncu, bile su svakog dana na jelovniku. U svečanije dune u korizmi u primorskim se selima spremao bakalar i pekle pršurate ili vritule (uštipci od beskvasnoga tijesta s grožđicama, prženi u ulju ili na maslu i posuti šećerom).

Korizmeni jelovnik sjeverne Hrvatske

U središnjoj i sjevernoj Hrvatskoj namirnice su bile uglavnom iste, no razlikovali su se način pripremanja i začini. Osnovna jela pripravljala su se od graha, krumpira, kiseloga kupusa, kukuruznoga i ječmenoga brašna. Kuhani posoljeni grah na salatu ili u juhi, začinjen samo s malo ulja, često je bio na jelovniku. Nazivi takvog graha – u sisačkoj Posavini bosi grah, u okolici Zagreba grah na bosu juhu, u Kupinečkom Kraljevcu bažul nasuve, sami za sebe govore da je riječ o posnom jelu.

Sušena riba

Osobitost je sjeverne Hrvatske začinjavanje jela bučinim, suncokretovim ili repičinim uljem, Korizmenom jelovniku sjevernoga dijela Hrvatske valja još dodati kompote od suhoga voća (krušaka, jabuka, šljiva). U kontinentalnim krajevima zapisi rjeđe spominju ribu kao posnu hranu. Ipak. u istočnoslavonskim selima smještenima uz rijeke u korizmi se jela sušena riječna riba. Drugdje je riba, čini se, postala dijelom korizmene prehrane kasnije, možda pod utjecajem gradova u kojima ju je bilo moguće kupiti.

Možemo zaključiti da se prehrana u korizmi nije bitno razlikovala od prehrane u zimsko doba godine. Osnovna je razlika u prvoj polovici XX, stoljeća još znatno rasprostranjeno izbjegavanje mesa i mesnih prerađevina, što je osobito mijenjalo jelovnik u panonskim krajevima, gdje su mesna jela u druga doba godine česta. Pripremale su se iste namirnice, samo siromašnije za komad svježega ili sušenoga mesa. U priobalju je riba bila dio korizmene prehrane češće nego u unutrašnjosti. Ponegdje u Podravini. Slavoniji i Bačkoj već je od početka stoljeća među korizmenim jelima prisutan bili smok, tj. mliječni proizvodi, i to u sve dane ili samo u one u kojima je bilo dopušteno jesti meso. Dok se drugdje još uvijek izbjegavao. Ponegdje nastaju različita, katkad i složena Jela od dopuštenih namirnica. U sjevernoj Hrvatskoj ističu se različita jela od tijesta kojih se do danas nebe žene u Podravini sa sjetom prisjećaju.

Dob nebe kazivače korizma iz vremena njihove mladosti asocira na odricanja koja bi rado izbjegli samo da su smjeli, jer nisu voljeli različite kaše, nisu podnosili miris masla – pretopljenog maslaca i si,, drugi nižu sočne recepte za kašnjake, štrukle ili vijanice s hajdinsbom kašom, prosenom kašom, zeljem i priče o “debelom grahu, zelju z lagva, neobeljenom krumpiru z rola”, a sve to začinjeno domaćim bučinim uljem zamamnog mirisa.

A kako je bilo s građanima? Iako nemrsna, njihova su jela bila mnogo složenija od seljačkih,- često su sadržavala ribe, a uz njih i različite, danas u prehrani neuobičajene namirnice životinjskoga podrijetla, dopuštene jer je Crkva zabranjivala hranu podrijetlom od toplokrvnih životinja. Dragutin Hire prenosi iz kuharice vrbovečkog župnika Firlingera iz 1813. godine ovaj zamamni korizmeni jelovnik:

Bažuljeva juha. iz crnoga kruha juha, iz gljiva juha, juha od kosane vizovine (ovo meso davala je riba moruna koja se seli iz Crnog mora u Dravu i Savu. Madjari je zovu “viza”), krapavine i ikara. Postna se juha pravila od leće, od puževa, rakova, od friganoga krapa ili šćuke, od žaba, ščukovine, a jeli su kao postnu juhu i prežganu juhu. pripravljali “šlepu govedsku juhu” od kiselog i slatkog vrhnja, od mlieka. vina i celera. Nadevi – u postne juhe bili su od žemlje, vrhnja, mali knedlini od krapovine i Ščukovine (…).

Korizmeni post završava na Veliku subotu, kada je prema crkvenom propisu boji je vrijedio sve do sredine XX. stoljeća poslijepodne bilo dopušteno jesti meso. Zapisi govore da se prvi mesni obrok ipak uzimao na uskrsno jutro. A kako su tada ljudi nastojali nadoknaditi suhu i posnu hranu iz prethodnih šest tjedana, zagrebački je svećenik Vilhelm Švelec u svom kalendaru za 1858. g. preporučio sljedeće:

Na Uskers budi veseo al neprejedi se mesa. inače ćeš zdravljem platiti, pa kada će doći vreme za kuruz sijati, morat ćeš na postelji jadikovati a u zimi gladovati ili skupo si hlebac kupovati!

The post Post i posni jelovnik appeared first on Narodni.NET.

Običaji Uskrsa od najstarijih se vremena prenose s koljena na koljeno. Nekada je ovdje život bio vrlo težak, bilo je puno djece, puno gladnih usta, a upravo ovo doba, na prijelazu iz zime na proljeće hlapile su zalihe hrane, stoga je dobro došao običaj korizme. Naime, nakon pusnog “ludovanja” u narodnom običajnom kalendaru slijedi razdoblje takozvanog “pročišćavanja” koje počinje od Pepelnice i traje sedam tjedana sve do Uskrsa. To je razdoblje posta i odricanja, običaj koji je nastao na temelju vjerovanja da se uzdržavanjem od blagovanja različitog obilja može zadobiti Božja milost. No, objašnjenje takvog ponašanja, osim vjerskog utjecaja, možemo pronaći i u tome što je u tom vremenu priroda iscrpljena te miruje između zime i nadolazećeg proljeća. U prošlosti, ti su mjeseci bili gospodarski najteži za seljačka imanja, pa su zahtijevali skromnost u hrani i piću.

U tom periodu nisu se održavale ni svadbe, jer se smatralo da čovjek ne griješi dušu samo onda kad obilato jede, nego i kad se pretjerano veseli. U stara vremena, kad se oblikovao korizmeni jelovnik, iscrpljenost zaliha hrane poklapala se s korizmenim razdobljem posta. Tako je poslije zime u smočnicama ponestajalo mesa od kolinja (osim šunke koja se čuvala za Uskrs), perad je bila prorijeđena, našlo se krumpira, zelja, brašna, kukuruznog brašna, mlijeka i mliječnih proizvoda, sušenog povrća i voća. Prema tim posnim zalihama oblikovao se i korizmeni jelovnik. Pripremalo se kiselo zelje, kisela repa, fažol i krumpir, pečeni krumpir, kuhani krumpir začinjen s malo masnoće ili začinjena palenta, palenta i mlijeko, kukuruznica ili šmorn, sir i vrhnje, mlijeko i domaći kruh te kompoti od sušenog voća. Kruh se pekao od domaće pšenice. Bio je to crni kruh u kojem su bili komadići zrnja pšenice i drugih žitarica. Nešto poput današnjeg integralnog kruha. Samo nedjeljom se kuhalo meso, najčešće govedina (otprilike kilogram mesa na obitelj od osam članova) kada se na stolu našla juha, govedina s umakom od luka i kuhani krumpir.

U vrijeme posta pripremala su se razna tkz. soparna jela tj. kuhalo se  bez masti, s uljem od bundeva. I u vrijeme posta na Tri kralja, na Badnjak, ali i na korizmeni tjedan pred Uskrs postilo se, kao i obično svakog petka.

U Hrvata za vrijeme Korizme od četrdeset dana jednom na dan je dozvoljeno najesti se do sitosti i to posnom hranom. Nedjeljom, ponedjeljkom, utorkom i četvrtkom obično se kuhala juha od rajčica, razne  vrste tjestenine, kolači od dizanog tjesta, jaja, mlijeko, sir, vrhnje, kiseli kupus. Djeci se na kruh ponekad posulo malo šećera ili mazalo pekmeza.

Na Veliki petak nije se smjelo jesti ništa izuzev kokica.Negdje se za vrijeme Korizme, dva put jelo na dan. Najčešća jela su bila mlječne proizvodnje, različite tjestenine (orasima, makom, krumpirom), čorba (juha) od krumpira, graha, suparna čorba (juha bez masti). Jaja se nisu jela jer su bila potrebna za nasadivanje kvočaka. Vjerovalo se da ako toga dana nasade kovočku jaja će se očistiti i izleći će se iz svih jaja pilići.

Šiti i prati bilo je zabranjeno. Pretpostavljalo se da će se šivanjem zaustaviti nošenje jaja. Toga dana su žene i muškarci u cmom odijelu odlazili u crkvu.

Najčešće se kuhala čorba od graha, rajčice i krumpira. Pekla se na kore pogača, pšenični kruh od beskvasnog tijesta, koji se je pekao u pepelu. Budući daje u svakoj kući bilo mlijeka, jela su se mlječna jela, odnosno mlječni proizvodi, sir i vrhnje. Nedjeljom pripremali su se kolači. Kuhala se suparna čorba (od krumpira), paradiča čorba, suparni grah (bez masti), papule, prova (slana, slatka), kaša, supami kupus, u Ijuspe krompira, suparni krompir, u mliku rizanaca, tarane, širem tista, gibanica uslatko i baratfile.

Primjer tradicionalnog  Podravskoj korizmenog  ručka: najviše puta bilo je kuhano mleko, u koje se stavljao na kockice izrezani kruh, odnosno, kiselo zelje poljeveno bučnim uljem i pogača.

večera je bila naizmjenično: jedan dan kuvani grah, pečeni grah, drugi dan čorba od repice, četvrtkom se  pekla prova, no pripremali su se i žganci(palenta)  zaljevena biljnim uljem najčešće bučinim i lukom, tarana, čorba, pečene repice, apatati. (tradicionalna Podravska jela, nadamo se da ćemo ih nekada pronaći i adekvatno opisati).

Danas je značenje korizmenog razdoblja osjetno ublaženo te se nemrs održava u korizmene petke, a post na početku i kraju tog razdoblja, na Pepelnicu i Veliki petak. Osim pokorničkih i vjerskih razloga, korizmeni jelovnik se u novije vrijeme često koristi zbog suzbijanja bolesti uzrokovanih nepravilnom prehranom. Posna razdoblja prilika su da organizam barem kroz neko vrijeme predahne od teške hrane bogate masnoćama i mesa pa u te dane danas češće uživaju i u okusu finih i zdravih riba.

The post Tradicionalna korizmena jela i korizmeni običaji appeared first on Narodni.NET.

Nije bilo svatova, igre i veselja, svirači su se odmarali. Nediljom su cure i snaše odlazile u crkvu pokrivene u tamnije štofane marame, nisu se nosili dukati ni šamije, a cure nisu plele i kitile pletenicu. Starije snaše su bile obučene u crno ruvo i pokrite u crne marame. Posli podne nediljom išlo se na križni put te bi se za lipog vremena cure i momci zabavljali igrama: ,,šetale se frajle”, ,,žabe-labe”, ,,mjenje stupova”… i sve tako do Gluve nedilje – nedilje pred Cvjetnicu.

Na nedilju Cvjetnicu sve su žene i cure išle u crkvu pokrivene samo u crne marame noseći cice mace na posvetu.

Ako je dan velike nedilje (dani od Cvjetnice do Uskrsa) bio neki od svetaca (ko Josipovo) bila je misa na kojoj su se pjevale korizmene pjesme, a svečana misa bi se održala u neki dan poslije Uskrsa kada bi se najavilo da je ta misa u čast tog sveca.

Do velikog četvrtka, dopodne Šokci su radili po zemlji, sijalo se, sadile su se bašće, šokice su prisađivale cviće jer se virovalo da će rodit i cvast veliko – krupno, ako se uredi Velike nedilje.

Od Velikog ponediljka, Šokci su počeli šarati šibe za đecu, kako bi priredili dosta šiba za šibanje koje je bilo tri dana: na Veliku sridu, četvrtak i petak kada bi mame vodile svoju đecu u crkvu.

Šokice su uskrsne kolače pekle već na Veliki četvrtak jer se njekad davno na Veliki petak nije ni vatra ložila. Na veliki petak prije izlaza sunca Šokci su svoje kape kitili grančicom koprive koju su nosili cili dan kako ih ne bi bolila glava i đeca su došla na svoje, nisu smili dobiti batina na Veliki petak jer će mama imati čireve po rukama. Jako se postilo, u crkvu su snaše išle u crnom ruvu, pokrite u crne marame, a cure su bile u crnom ruvu pokrite u ,,krpe” (bile marame od beza sa šlingom).

Na Veliku subotu peko se kruv, kuvala se šunka i kobasice, šokice su šarale jaja i to voskom u tintoblaju ili crvenome luku; nisu one pravile ,,dročke” ko Švabice koje su jaja samo ofarbale u farbi. podmazivale su se sobe i kijeri (kućari), prala se skalina, krečili se coklovi, pomeo se put i avlija; a đeca su brala travu i pravila gnjizda ge će im zec doniti darove (šarana jaja, bombone jajašca, licitarske bebike i konjiće, a možda i šipku šećera (oblizala). Uvečer se išlo u crkvu na Uskrsnuće: cure i snaše već u svjetlijem ruvu i svečanije opremite čime su najavljivale da je Korizma prošla. Još samo da prespavaju i odnesu posvećenje na misu, a kad se vrate doma moći će se, fala bogu, čestito i najesti.

ŠTO SE JELO U KORIZMI

Na pokladni utorak, u 23,00 sati, ili jedanajst navečer kako se govorilo u Šokadiji, u svakom šokačkom selu začulo bi se veliko zvono s crkvenog tornja. To je bio znak da za jedan sat započinje korizma i da se krene doma iz kola. Svi bi požurili svojim kućama, posebice oni koji su ogladnili od ludog pokladnog utorka i cjelodnevnog pjevanja, igranja i ludovanja, jer to je bila zadnja prilika da se pojede štogod mrsno, ako je ostalo, jer sutradan je Čista srida, najstroži korizmeni post.

U svojoj knjizi ”običajnik župe Sikirevci” župnik Josip Marković-Čolin, iznosi slijedeće:
”Do pred II svjetski rat postilo se strogo, samo što su kod nas pod riječju ”post” smatrali samo nemrs, pa su se tih posnih jela dobro najeli sva tri puta na dan.”
Jedino se u prvom korizmenom tjednu, za vrijeme proljetnog kvatrenog posta, zadržao običaj strogog posta, pa se nije ni ”bililo”, što znači da se nije jelo niti mlijeko i mliječni proizvodi, a niti jaja.

Slično piše i župnik Josip Lovretić u svom djelu ”Otok – narodni život i običaji” objavljenom još 1897.godine:
”U post jedu samo posna jela bez škramice masti. Sad imade samaca koji zafrigaju ili zaprgaju mašću. Ljudi će kadgod primrstit, ali žene neće nikad, osobito starije. Imade i danas svita, osobito starijeg, koji poste čitavu korizmu, pa će ni nedilje ni sveca primrsit.”

Mnoge su knjige zabilježile bogastvo šokačkoga stola za Božić, Uskrs, kirvaje, zaruke, svatove, krstitke i mnoge druge običaje. Ali za korizmeno vrijeme baš i nema puno podataka.

Šime Varnica, poljodjelac iz Gradišta, u svom djelu ”Iz Gradišta – narodni život i običaji” objavljenom 1900. godine, piše šta se jelo: ”Kod nas se najviše jelo žitno brašno. Jede se doduše i kukuruzno (prošno) i ječmeno, tj. od žitnog se brašna misi kru, a kod nas se kru jede. Jede se i prova od kukuruznog brašna i kru ječmenak od ječmenog brašna, ali to bude samo onda kad se izmakne (pofali) žita. Drugog brašna kod nas ne jede nitko.”

Od brašna su se pravile masnice, torte, kiflice, pita u kiselo, pita slatka, gibanica, muškaconi kolači, kolači sa salikadom, kolači listarići – ali samo korizmenom nediljom, a ostalim danima posna provara, simenjača, makovača, lokše, varenice, pogaču, valjušci i rezance s raznim dodacima poput sira, maka, simena i dr.

Kuvali su se variva s kruhom (gagula, korice, kiselice i privare), variva od brašna (žganci, kukuruzna kaša, tarana, rezanci na više načina, valjušci obični i u rasolu, veliki valjušci), variva na mliku (griz, bundeve i repice u mliku) te variva na vodi (gra zafrigani i posni, papula od gra, kupus kiseli, rasol čorba, repice obične, repice u mundiru i repice u simenu i lutina čorba). Kuvala se i riba.

”Ribu kuvamo ‘vako: Razlagodimo ju, operemo, u lonac pomećemo i pristavimo. Kad riba bude kuvana, onda uljemo u lonac sirćeta i malo se prokuva. A ima tko ne kiseli nego jede slatku čorbu.”

Luka Lukić iz Varoša u svom djelu ”Varoš – narodni život i običaji” obogaćuje šokačku siniju s još nekim jelima iz Varoša. Peče se; u kvas pita, sirna pita, pekmezara, mutača ili pita s mlikom, prgnjača te razne vrste kolača. Najbrojniji su paprenjaci, salaši, kolači od pekmeza, kolači s mandulama, pereci, pletenice, kolači s crnim vinom, brašnom i šećerom te kolači s maslom, jajci i šećerom.

”Na goloj se žege peku: kukuruzi, krompir, jajca i gljive. Krompir se i jajca u žegu zapreću, kukuruz se na ražan natakne i peče, a gljive se na golu žegu metnu i peku.”

U posudama se peku ribe, pite, kolači i jajca, a u vodi se kuvaje jajca, gra, grašak, krompir, zeleni i kiseli kupus,…rezanci i valjušci. U mliku se kuva pirinač (riža), griz, rezanci, tganci, kruv i kaša. Na maslu i kajmaku se peku jajca.

Kuva se kupus kiseli i slatki s jubučicama, krompir se kuva ili čitav ili izrezan, sa mundirom ili brež njeg. Gra se kuva ko cušpajz s maunama ili brež nji.” Luka iznosi i jednu osobitost iz svoga kraja: ”U ‘vom kraju, kad se kuva gra ili kupus, ne miša se ništa drugo, a ne ko što njeki svit smiša i gra i kupus.” Ovako se pravilo tj. način priprave održalo u brodskoj Posavini kos šokaca starosjedilaca do današnjih dana.

Kuva se i dublek (bundeva), zafligana čorba, krompirova čorba, jabučna čorba, kiselica ili kisela čorba, riblja čorba koja se ne fliga nego se dobro zakiseli sirćetom, te lukovar od kruva i mlika.

”Zabilita se jela pravu kad se posti. Mjesto da se razne čorbe i cušpajzi mašću zafligaje, prečinju se mlikom i brašnom. U mliko se meti po dvi, tri žlice brašna, dobro se izmete i u jelo salje.”

Kako je i uobičajeno da konac djelo krasi, završiti ćemo djelom Josipa Lovretića ”Otok-narodni život i običaji” objavljenom još 1897.godine, u djelu gdje pisac govori o jelima i nabraja slijedeća: ”Kiflice u kiselo, mućene, u slatko na prste – mafeži ili amići, s modlicom, na suvo s jajima bez masti i škvarnjače za nedilju.

Navode se ; sosina cicvara, cicvare u mliku, na kravjem maslu, od kukuruznog brašna, od sirutke i na kajmaku. Svoje mjesto nalaze i prove i to prova obična, prova ladnjača, prova balzamača i provara simenjača. Nalazimo i uvijače kao što su posna i masna makovača, simenjača i makovača s medom. Slijede njegova najmilija jela, obzirom na prostor koji im je posvetio i njihovu brojnost, pite; s grizom posna i masna, s grizom i medom, s pirinčem i medom, sa sirom, sa sirom i medom te masna pita ili maslenica.

Na kraju nalazimo i obilje čorbi od kojih izdvajamo; prženu čorbu, slatku čorbu, kiselu i slatku čorbu od bundevskog simena, cvarog, čorbu od bila gra, kiselu graovu čorbu, zaprženu graovu čorbu, čorbu od ripe (krompira) zaprženu slatku i kiselu, od sose s jajcem, s kajmakom i sa sirutkom te čorbu od sose slatku i kiselu. Tu su i prikuvnica, čorba od slatke sirutke, rasolna čorba, šljiovik i gljiova čorba te zapržena gljiova čorba slatka i kisela.

donosi: šokacgraničar

The post Korizma i korizmeni običaji u Slavoniji appeared first on Narodni.NET.