Kuhanje u glinenim posudama

U početku lonci su bili glineni. Vrijedni lončari izrađivali su ih i pekli. Natovarili bi puna kola lonaca i prodavali ih od sela do sela i u gradovima.

Obično tražili su mero za mero (miru za miru), što znači koliko je moglo stati pšenice ili kukuruza u lonac. Stari ljudi tvrdili su da je najbolje jelo kuhano u zemljanu loncu.

Ostaloga posuđa bilo je malo, bilo je jednostavno, a najčešće se rabila karnica, kronjska škudela, pijodina ili terina i bukaleti, a poslije pojavili su se pijati (tanjuri).

Krnica ili karnica bila je drveni tanjur za nalijevanje vode u brentu, a iz krnice se i jelo.

Kronjska najčešce nazivana i tavajola ili škudela bila je veća glinena zdjela iz koje je jela cijela obitelj. Ime je dobila po Kranjcima koji su te zdjele izrađivali i ukrašavali, te ih prodavali po sajmovima.

Pijodina ili terina izrađivala se od keramike, bila je još veća, i iz nje su jeli istodobno svi ukućani. Rabila se najčešće za salatu, ali i za drugu |ghranu, primjerice za palentu i krumpir.

i Pijodina ili kronjska škudela napunila bi se : hranom i stavila nasred stola, i iz nje bi jela cijela  obitelj drvenim žlicama. Poslije su se pojavile aluminijske žlice i vilice.

Iz bukaleta, bukare, bukalića i morkuša pilo se vino. Raznih su veličina, a izrađeni su od gline ili keramike.

The post Tradicionalno narodno posuđe, svakodnevna upotreba i nazivi glinenog posuđa appeared first on Narodni.NET.

Kako je izgledao stari tradicionalni komin!

Posuđe u vremenima naših baka i prabaka nije bilo ovako jednostavno kuhanje kao u današnja vremena.  Brojne inox tave, lonci raznih oblika samo su jedan dio asortimana svake normalne današnje kužine ili kuhinje.

A što je sa tradicionalnom starom narodnom kužinom i starim posuđem kako je to izgledalo?

Kako su izgledali lonci u kojima se kuhalo generacijma i godinama prije modernih kućanskih aparata na našim područjima?

Nabrojat ću neke najčešće i one koje su bile svakodnevno korištene za pripremanje raznih jela te njihova tradicionalna stara pomagala.

Najbolje da krenemo s pečenjem koje se najviše koristilo.

Za pečenje kruha, krumpira i mesa rabila se črepnja izrađena od lima, okrugla oblika (krnji stožac), a uokolo imala je izbušene tri rupice za zrak.

Kava se pržila u brštulinu, malenome limenome valjku s dugačkom željeznom drškom i vratašcima kroz koja se ubacivala sirova kava. Brštulin bi se jednim krajem zakačio za kuku od komoštre, a kava se pržila okretanjem dugačke drške.

Da bi se ispekle ribe na žaru, koristile su se gradele slične roštilju, s četirima nožicama i dugačkom željeznom drškom. Za kuhanje hrane rabilo se posuđe, i to: laveč, uporić, kotlić, pinjata, štanjoda, teća, cura i lonci.

Laveč ili lavečić ovisno o veličini, bio je odgize (lijevana željeza), okrugla oblika s izbočenim dnom. Laveč je imao uše (uši) na kojima je bilo proveslo, polukružna željezna ručka, da se može objesiti o komoštru.

U laveču najčešće se kuhala palenta, ali i ostala hrana.

I uporić u obliku bačve bio je od lijevana željeza i težak. Dno uporića bilo je ravno, a zatvarao se hermetski. Poklopac uporića bio je od lijevana željeza u oblika kupole, a na vrhu imao je mali željezni čep koji je zbog velikoga pritiska vibrirao i ispuštao paru, pa se zato i nazivao uporićem, što znači mali parobrod. Uporić je imao proveslo na kome je visio na komoštri, a služio je za kuhanje mlijeka i juhe.

Kotol ili kotlić bio je izrađen od bakra s izbočenim dnom, imao je ručku za vješanje na komoštra, i služio je za kuhanje mlijeka i pravljenje sira.

Štanjoda od lijevana željeza bila je lakša od laveča i tanjih stijenki. Dno štanjode bilo je ravno, a poklopac od lijevana željeza. Koristila se za kuhanje maneštre, ali i ostale hrane. Pinjata je bila slična štanjodi, samo je bila laganija. Najčešće je izrađivana od aluminija, bačvasta oblika, s ravnim dnom. Kao i sve posuđe za kuhanje na ognjištu, imala je proveslo. Štanjoda je služila za kuhanje tjestenine i povrća.

Teća je bila od lijevana željeza raznih veličina, imala je tri noge da bi se ispod mogla staviti žeravica, te rep (dršku). Služila je za pripremanje brodeta i šuga ili zvaceta (gulaš), te za pečenje mesa.

Cura (tava) je bila izrađena od lima, okrugla oblika i raznih veličina s dugačkom drškom. Služila je za pripremanje jaja, krumpira i ribe. Poslije pojavile su se padeli (šerpenje) raznih veličina.

To je nešto od najčešće korištenog pribora za pripremu jela.

U nastavku vam donosim malenu galeriju slika …..

The post Tradicionalno staro posuđe i priprema hrane na kominu appeared first on Narodni.NET.

S obzirom na ergološke značajke, prostorni raspored i socijalne izražaje, izdvajaju se dva kompleksa. Prema uporabi glavnog pomagala označujemo ih kao proizvodnju na ručnom odnosno nožnom lončarskom kolu.

Ručno je kolo priprostije. Kružna okretna ploča kao podloga za modeliranje nataknuta je na kratku osovinu, uglavljenu u nisko konično podnožje ili dvije ukrižene prečke povezane četirima stupićima s pločom. Pri radu lončar uza nj sjedi na zemlji ili na niskoj klupici. Nakvašenoj glini najprije se pridoda stucani i samljeveni kakit, a zatim lončar smjesu temeljito izgazi bosim nogama. Od preparirane sirovine otkinuo bi manji komad, napravio na kolu dno i početni dio stijenki posude, zatim je na to dodavao deblje valjuške “gradeći” spiralno i pri tom je svaki čas okretao kolo. Kad je dosegao željenu visinu posude, drvenim je nožem izravnao i profilirao stijenke, vlažnom ih kožicom izgladio te uobličio gornji rub. Stijenke su takvih posuda deblje, a krasilo ih je više ravnih, cik-cak ili valovitih linija, urezanih u meku površinu nožem, te nizovi uboda ili utisnuti otisci prstiju. Poslije tako izvedenog “šaranja” posudi stavljaju još nužne dodatke poput ručki, izljeva i si. Pri izradbi velikih trbušastih lonaca (visine više od 50 cm) “gradilo” se postupno. Nakon uobličena donjeg dijela, buduću bi posudu ostavili da se osuši tad bi dodali novi sloj, nalijepivši na spojnici izvana valjušak, poput obruča, pa nastavili dalje do željene visine.

Na zraku osušeno posuđe podvrgavalo se zatim pečenju na otvorenoj vatri. Pliću bi jamu napunili slamom, suhim prućem i drvima, na to naslagali posuđe, prekrivši ga gornjim slojem ogrjeva, i sve zapalili. Pečeno je posuđe, ovisno o količini željeznog oksida u glini, bilo žućkaste ili crvenkaste boje. Konačnoj obradbi dijela posuđa slijedio je još postupak pocmjivanja kojim se usijani komadi, izvađeni iz peći, uranjaju u razmućeno brašno ili otopinu čađi jer se vjerovalo da će time posuda postati čvršća.

Na ručnom se kolu proizvodilo posuđe namijenjeno uporabi na otvorenu ognjištu- kotlići (bakre, lopiže), lonci i pliće posude za kuhanje (padele), zvonoliki poklopci (pekve) pod kojima se peklo te velike spremnice za vodu (žare). S njima su, natovarenima na kola ili (na Jadranu) barke, lončari posjećivali sela plasirajući ih najvećma razmjenom. Cijena loncu bila je količina žita ili brašna što je u nj stala, pa su i lončari odlazili u prodaju obično nakon žetve.

Šalili – su se Što voziš majstore? | Ako se prevali, ništa!

Ovo je lončarstvo bilo poznato u primorskoj i gorskoj Hrvatskoj. Središta su bila Rakalj i Hum u Istri, otok Veli Iž, Ladvić i Kotor kraj Crikvenice, Liplje u Gorskom kotaru, Kaluderovac u Lici, Ervenik u Bukovici, Potravlje kod Sinja, Zagvozd kraj Imotskog. Posvuda su se tim poslom bavili muškarci, osim Rakija gdje su radile i.žene. No, ta je vrsta lončarske proizvodnje bio tek dopunski posao uz primamo poljodjeljstvo.

Drugi kompleks keramičke proizvodnje obilježava rad na savršenijem, nožnom lončarskom kolu. Ono se od ručnoga razlikuje po tome što je kružna podloga za modeliranje dužom osovinom spojena s donjom daskom, također kružne površine, pa se okretanjem donje plohe istodobno stavlja u vrtnju i gornja. Sjedeći kraj naprave, lončar donju plohu pokreće nogom (redovito bosom), čime mu obje ruke ostaju slobodne za brže i lakše modeliranje.

Ti su lončari rabili masniju glinu kojoj nije ništa trebalo dodavati. Od jedne grude zemlje položene na kolo brzom se vrtnjom, “izvlačenjem”, oblikuje posuda pravilnih i tankih stijenki. Uobičajeno je bilo ukrašavanje bijelom i crvenkastom (zemljanom) bojom kojom su se prelijevali ili nanosili pojedinačni motivi na osušeni predmet. I pečenje je drukčije od spomenutoga, jer se obavljalo u posebnim, zatvorenim lončarskim pećima. Dio su keramičkih predmeta još ocakljivali olovnom ocaklinom obojivši ih kupovnim metalnim oksidima raznih boja, još su ih jednom stavili na pečenje. Među baranjskom keramikom prevladavalo je posuđe glatke i sjajne crne boje. To se postizalo dimljenjem u drugoj fazi pečenja kad se, bez nazočnosti kisika, ložilo cmogoričnim granjem.

Asortiman je bio raznolik: lonci za kuhanje, plitke posude na tri noge za pečenje mesa i kolača, duguljaste za pečenje živadi, pehari za vino, vrčevi za nošenje pića u polje, rupičaste zdjelice za cijeđenje, stapovi za maslac, trbušaste spremnice, zdjele za stolno posuđe i si. Tome treba pribrojiti i dječje igračke od kojih su bile osobito omiljene u obliku ptica, jer se ulijevanjem vode u njihov trup moglo zviždati.

Poznata lončarska središta u središnjoj i istočnoj Hrvatskoj bila su: Jerovec, Bedenec i Dubrovec kraj Ivanca te Globočec kraj Marije Bistrice u Hrvatskom zagorju, Rastoki i Petrovina u plješivičkom prigorju, Feričanci i Gornja Motičina kod Našica, Levanjska Varoš i Tmava kraj Đakova, Vrbova kod Nove Gradiške. I ovi su lončari sa svojom robom putovali selima razmjenjujući je za na-mimice. No postojale su i prave obrtničke radionice u gradićima poput Ivanić Grada, Petrinje, Dubice, Cemika, Pakraca, Požege, Orahovice i dr., gdje se izrađivala roba namijenjena selu, a prodavala mahom na sajmovima. Lončarski je obrt bio u rukama muškaraca.

Etnografska slika keramičke produkcije ne bi bila potpuna a da se ne spomenu i neki primjeri elementarnog modeliranja bez lončarskog kola. Tako su u Konavlima žene, samo za vlastitu uporabu, umjele od gline rukama i drvenim nožem izraditi crempicu, kružni podložak na koji se stavlja krušno tijesto pri pečenju ispod metalnog poklopca. U ‘ Požeškom Novom Selu vještiji su ljudi izrađivali polu-kuglaste pekve, pokljuke, oblikujući ih na drvenom kalupu.

The post Lončarstvo i obrada gline svakodnevnica naših starih appeared first on Narodni.NET.

Osim takva, primarnog oblikovanja, seljaci su pri izradbi predmeta primjenjivali i raznovrsne tehnike poput tesanja, piljenja, savijanja i tokarenja. Primjerice, stavljanjem vrata na polovicu izdubenog debla hrasta izrađen je jedan od najstarijih sačuvanih ormara iz središnjeg područja Hrvatske. Stolce ili samo njihove naslone tesali su. Žlice, lopatice i razne posude te korita dubli su i rezali. Kolijevke ili stalke za spremanje žlica izrađivali su piljenjem. Posebne vrčeve sastavljene od niza tesanih daščica (bukara) spajali su obručem ili kalanim prutom umetnutim u utor dna. Tokarenjem su izrađivali čuture, mužare i zdjele.

Mnogi predmeti poput štapova, kutija za duhan, preslica, tobolca za brus pri košnji, pastirskih čaša, lopata za krušne peći, kolijevki, stolaca, polica i škrinja bili su ukrašavani. U tome su se napose isticali pastiri, ali i posebno nadareni pojedinci kod kojih su seljani naručivali dio inventara svojega kućanstva. Tako su, primjerice, po narudžbi izrađivali škrinje koje su prema želji naručitelja i dodatno ukrašavali. Svaki dodani ukras posebno su naplaćivali pa je količina izvedenih ukrasa na pojedinoj škrinji često iskazivala imovinsku moć naručitelja. Kod izvedbe ukrasa primjenjivali su zarezivanje nožem ili nekim drugim oštrim metalnim predmetom (crtorez), rovašenje (duborez), ukrašavanje izrezivanjem (na proboj), opaljivanje te bojenje. Najčešći su geometrizirani ornamenti koji su urezani na pastirskim čašama, preslicama, tobolcima za brus. Vrlo su česti biljni ukrasi koji su znatnije zastupljeni u nizinskom i primorskom području Hrvatske. To su različiti reljefno izdubeni ili oslikani cvjetovi i grančice, pojedinačno ili češće skupljeni u stručke ili vaze, a najčešće ukrašuju škrinje. Zoomorfni i antropomorfni motivi su rjeđi. Bogato ukrašeni raznovrsnim ornamentima predmeti dobivaju apotropejsko, magijsko značenje. Primjerice, motivom kuke ucrtanim u sredini lopate za krušnu peć kruhu se pridaje moć obilja i zdravlja. Cesto na unutrašnjosti poklopca škrinja nalazimo oslikane motive “drva života” ili “životnog stabla”, koji se sastoji od dviju ptica okruženih vegetabilnim motivima. Geometrizirani ukrasi na pojedinim kolijevkama izvedeni su paljenjem užarenim žigom.

The post Izrada i ukrašavanje svakidašnjih drvenih predmeta appeared first on Narodni.NET.

Najlake je možda krenuti sa posuđem za pripremanje svakidašnje hrane.

Posuda u kojoj se kuhala hrana na vatri nazivala se bronzin. Samo ime joj kaže da je izrađena od bronze. Bronzin se sastojao od tri dijela, glavne posude u kojoj se kuhalo, poklopca i čvrste čelične ručke. Ručka je povezivala dvije suprotne strane glavne posude, služila je da se može bronzin objesiti o komaštre dok se u bronzinu kuha hrana, ili da se može objesiti na neko pogodno mjesto u kužini te da se može rukom uhvatiti dok se prenosi, bio pun ili prazan. Ova ručka zvala se povrislo.Poklopac je služio da se posuda zatvori, a bio je izrađen od istog materijala kao i posuda.

Obitelj je činilo više članova. Braća se nisu dijelila i živjela su u istom domaćinstvu, a svaki od njih imao je više djece. Nije bio rijedak slučaj da jedan bračni par ima i po desetoro djece. Zbog primitivnog rađanja i loših higijenskih uvjeta i nedostatka medicinskog osoblja i opreme dosta je djece umiralo prilikom porođaja, a često i u ranoj mladosti. Prema veličini i broju obitelji ovisilo je kolike će veličine biti osnovno sredstvo za pripremu hrane, bronzin.

Pored bronzina u kužini je postojalo i drugo posuđe. To drugo posuđe bilo je obično izrađeno od zemlje, a nazivali su ga raznim imenima: Kotluša je bila zemljana posuda koja je isključivo služila za kuhanje mlijeka, lopiža je služila za spremanje masla ili masti, te razni zemljani vrčevi i zdjele.

U bronzinu se najčešće kuhala pura (palenta, žganci). Pored pure u bronzinu se kuhala i pripremala i druga hrana. Pura je bila osnovni prehrambeni artikal u to vrijeme. Kuhala se od kukuruzova brašna. Brašno i voda bi se na vatri kuhali oko sat vremena, potom bi se miješalo na vatri izvjesno vrijeme, zatim bi se bronzin skinuo s vatre i domaćica bi nastavila miješati puru u bronzinu na podu kužine. Kad bi se pura dovoljno miješajući stvrdla, stopanjica (domaćica) bi je varjačom (paljkom, velikom drvenom žlicom) vadila u grumenima, zvanim bublje (grude) i stavljala ih na lopar ili siniju, da se ohlade. Kad bi se pura ohladila, domaćica bi je spremala u posebnu zdjelu, sprtvu ili žukvu.

Za miješanje pure postojao je poseban kuhinjski pribor koji su nazivali mišač (mješač). Mišač se pravio od drveta. Mišače bi se kupovalo na dernecima, a ponekad bi mišač izrađivao domaćin ili netko od muških članova obitelji.

Kuhinjski pribor sačinjavao je još stap. Stap je bila drvena posuda napravljena od duga, slično bačvi, badnju ili biguncu. Donji dio stapa bio je nešto širi od gornjeg. Na gornjem dijelu stapa jedna duga (duge su se nazivale daske od kojih su se pravile bačve, stapi i dr.) bila je nešto duža od ostalih desetak cm i na kraju je bila probušena, tako da se može prihvatiti rukom ili stap objesiti o neki klin u kužini. Uz stap je bila još i mećaja. Riječ mećaja dolazi vjerojatno od riječi mesti (mutiti). Mećaja se sastojala od dva dijela: ručke i postolja. Podloga mećaje bila je na sredini probušena gdje je učvršćena ručka. Držač je bio načinjen od okrugla drva, promjera do 5 cm. Držak je bio veći od samog stapa 30-40 cm, da se može komod-no držati u ruci dok se mete mlijeko. Metenje mlijeka sastojalo se u okretanju mećaje po stapu dok se u njemu nalazi mlijeko. Duge stapa bile su stegnute željeznim obručiima. Veličina stapa iznosi 80- 100 cm. Drvo od kojeg se pravio stap trebalo je biti suho, kvalitetno i bez posebnog mirisa, obično od hrasta ili smreke.

Posuda u kojoj se mlijeko držalo bio je drveni lonac, s poklopcem, a nazivali su ga kaba ili kibla. Kad bi mlijeko u kablu postalo kiselo stopanjica bi ga izmela. Mlijeko u stapu domaćica je mela oko 1 sat.

Sto znači da je mlijeko izmeteno? Mlijeko je izmeteno onda kad se maslo odvoji od mliječne tekućine i popliva po površini. Izmeteno bi se mlijeko opet vratilo u istu posudu, kaba, gdje je bilo i ranije, potom bi se odvojilo maslo, a preostali dio mlijeka zadržao bi se i dalje u loncu. Tekućinu koja bi ostala nakon odvajanja masla nazivali su mlaćenica. Mlaćenica se jela s purom, a za djecu na selu bila je osnovni prehrambeni artikal.

Osim pure koja se u primorju još naziva palenta, a u Slavoniji žganci. Imamo još i kruh. Kruh se pravio od kukuruzova brašna, a pečen je ispod sača (peke), na kominu. Brašno se dobivalo od kukuruza koji bi se mlio u mlincama (vodenicama). Osim u mlinicama žito su ponekad mještani mlili i na žrvnju. Princip rada žrvnja je jednak radu mlina u vodenici, razlika je samo u tome što je pokretač mlina u vodenici udar vode. Mlaz vode pokreće lopatice (kašike) na koje je pričvršćena osovina, a na drugoj se strani nalazi pričvršćen kameni mlin u obliku kruga promjera oko 100 cm, a debljine od 15 do 20 cm. Ispod ovog okruglog kamena nalazi se drugi kamen koji je nepomičan zvan donjac, jednake veličine kao i gornji dio koji se okreće između ta dva kamena i tako se melje se žito. Žito koje se melje nalazi se u jednom košu pričvšćenom poviše mlina i kroz jedan mali otvor postupno se sipa u prorez u sredinu mlina koji se okreće. Tako na gornjem dijelu ulazi žito, a dolje izlazi mljeveno brašno u poseban ham-bar. Isti se sustav odvija i kod žrvanja, samo što žrvanj pokreće ljudska snaga -manuelna.

Pored kukuruzova kruha naši preci su kuhali i pekli kruh od pšenice. Pšenični kruh se obično pekao rjeđe, i to za blagdane: Božić, Uskrs, vjenčanje, krštenje, krizmu ili prigodom smrti nekog od članova obitelji.

Rjeđe, i to one najsiromašnije obitelji, jele su hranu od ostalih žitarica osim kukuruza i pšenice i to od: raži, ječma, ovasa, sijerka, prosa, bara i dr.

Za objed ili kako su ga naši stari nazivali još i užina, najčešće se kuhalo razno povrće i to u proljeće, ljeto i ranu jesen. Zimi se najčešće kuhao krumpir, grah, leća, grašak, slani grah i druge vrste suhog povrća od mahuna. Često se kuhao zeleni kupus, a zimi naročito kiseli kupus. Meso se kuhalo i jelo samo nedjeljom ili eventualno kad bi na njivi radili težaci. Meso je bilo uglavnom suha svinjetina i to pretežito sušena slanina, a ponekad i sušena govedina ili bravetina koju su nazivali koštradina. Rijetko se kupovalo i jelo svježe meso. Iznimno za neke prigode ubili bi nekoga brava (ovna, šilježe, ovcu ili janje), a goveče iznimno, ako bi slomilo u paši nogu ili tome slično. Ako bi se ubilo koje goveče, to bi uglavnom pojeli članovi obitelji, jer su obitelji bile mnogočlane, a višak bi podijelili rođacima ili susjedima, jer nije bilo hladnjaka da bi se svježe meso moglo zadržati više dana, a naročito ljeti.

Kiseli kupus je bio poseban specijalitet. Jeo se gotovo pola godine od polovine jeseni do polovine proljeća. Bijeli kupus u glavicama prodavao bi se na pazaru. Kupus bi se kiselio u velikoj bačvi, križao bi se na sitno i slagao u bačvu, posolio morskom soli, i tako bi odležao oko 3 tjedna dok se ne bi ukiselio, poslije bi se otvorio i pomalo vadio i jeo. Jedan dio kupusa bi se ostavljao u glavicama.

Za začin hrani najčešće se upotrebljavalo salo. Salo su nazivali masni dio mesa koji se nalazio s prednje strane svinje, na trbuhu. Kad bi svinju ubili taj dio svinjskog mesa posebno bi se odvojio i stavio u rasol (salamuru) s ostalim mesom kojeg se pripremalo za sušenje. Poslije petnaestak dana taj dio mesa koji je pun masti domaćica bi smotala u posebno klupko. Veličina klupka (velike lopte) ovisila je o količini mesa, tj. o tome kolika je bila svinja. To klupko bi povezali žicom, od žice bi napravili kuku i stavili više komina da se suši. To salo bi se sušilo sve do kraja veljače, potom bi se iznijelo na tavan, a često s pršutima su ga prenosili I pred kuću i vješali o klinove na zidu da ga malo prosuši i zimska bura. Kad bi se dobro prosušilo, odložilo bi ga se u konobu. Postupno bi se od njega rezalo prema potrebi, te bi se njim začinjala hrana.

Od proljeća pa do kasne jeseni kad se obavljaju poljoprivredni poslovi ručalo bi se oko 8-9 sati. Začinjena pura nosila se na njivu težacima. Uz puru za smok najčešće se uzimala mlada kapula (crveni luk), a rijeđe sušena ili bijeli luk. Za piće na njivu se nosilo vino u tikvi ili buraći, a vodu bi obično ujutro sobom ponijeli težaci u žbanju (drvena posuda slična manjoj bačvi). Vrijeme između 8 i 9 sati domaće pučanstvo je nazivalo ručeno doba.

Glavni objed koji se jeo oko 12 sati kod domaćeg pučanstva nazivao se užina. Užina se također nosila na njivu – u polje. Užina se nosila čak i u daleka polja koja su udaljena od sela desetak kilometara. Nedaj Bože da bi stopanjica ili djevojka zakasnila u polje s užinom. Kad se čuju zvona koja zvone podne a da se slučajno ne bi pojavila stopanjica s ručkom, to bi bio strašan skandal. Bila je velika sramota za gazdu (domaćina) kod koga se radilo (kopalo, oralo, kosilo ili si.) da je zvonilo podne, a da su u okolici susjedi dobili užinu, a njegova nije stigla. To se stopanjici ne bi oprostilo, isprika je bila samo za slučaj smrti ili teške bolesti. Eto, tako su vodili računa o svom ponosu i ugledu naši preci.

Pored sala za začin se još upotrebljavao i loj. Loj se pripremao i upotrebljavao na isti način kao i salo, samo što bi se loj dobivao od krave, vola, junice, bika ili teleta. Za razliku od sala, loj bi se brzo zgusnuo i brzo se lijepio. Ali pored svih nedostataka upotrebljavao se za začin zelju i puri. Loj se još dobivao i od ovaca i koza.

Za začin hrani se upotrebljavalo i maslo. Maslo se dobivalo od kravljeg, ovčjeg i kozjeg mlijeka. Rijetko bi se svježe maslo jelo kao namaz na kruh, kao danas, već bi se maslo upotrebljavalo kao začin kuhanoj hrani. Dobiveno maslo bi se odvojilo od mlijeka u posebnu posudu i dobro se posolilo. Poslije nekoliko dana to bi se maslo na tavi i vatri otopilo i dobivena masna tekućina ulila u neki vrč, obično zemljani, zatvorilo i spremilo u hladnu prostoriju, čemer (konobu). Tako preto-pljeno maslo bi se ukrutilo i po potrebi uzimalo i opet na vatri i tavi pretapalo u tekuće stanje, i tim bi se začinjala hrana (pura, zelje), pržila (prigala) jaja, a u nedostatku ulja i pekli uštipci.

Slanina se ne bi pretapala u mast, već bi se sušila kao i drugo svinjsko meso, i tako sirova ili kuhana jela.

Ulje i to maslinovo (u to doba za neko drugo ulje nije se znalo) upotrebljavalo se kao začin vrlo rijetko. Do ulja je bilo vrlo teško doći, a bilo je i skupo.

Hrana koju su uzimali naši preci bila je dosta jednolična i primitivna, ali prirodna, puna vitamina i potpuno zdrava. Nije bio zagađen zrak ni zemlja. Uz takvu hranu i dobru kapljicu vina naši preci bi doživjeli duboku starost. Radili su u polju, muško i žensko do pred samu smrt. Nije se dugo bolovalo, u većini slučajeva smrt je bila vrlo laka, čovjek bi se jednostavno ugasio kao voštana svijeća, i nestao sa ovoga svijeta.

U posuđe je još spadala i tava. Tava je dosta slična današnjoj tavi koju upotrebljavamo na štednjaku, samo što je bila mnogo veća i izrađena od posebnog željeza, i to ručno. Prodavali bi ih na pazaru (sajmu). Tava je bilo raznih veličina. Ručke su im bile mnogo duže od današnjih tava. Što su ručke bile duže to je i normalno, jer se na ovim tavama na kominu pripremalo razno jelo od mesa, jaja, povrća, pekli se uštipci idr. Kako se sve to pripremalo na otvorenoj vatri, ručka na tavi morala biti duža, da se domaćica ne bi opekla.

U kužini se od posuđa još nalazio lopar. Lopar je načinjen od daske. Sastoji se od 2 dijela: glavni, veći dio, bio je napravljen u obliku kruga. Promjer ovog kruga iznosio je od 60 – 80 cm. Na drugu dasku bila je pričvršćena ručka, dužine od 80 . 100 cm, a širine do 10 cm, koja što se prema kraju sužavala gotovo na 5 cm. Na kraju je ručka bila probušena da bi se lopar mogao objesiti. Lopar je služio da se na njemu moglo držati tijesto koje je pripremljeno za pečenje kruha, a na loparu se držala i pura kad bi se vruća izvadila iz bronzina u obliku bublji (gruda). Prije pečenja tijesto bi se položilo na lopar i na njemu se oblikovalo nešto manje nego što je iznosila površina lopara, potom bi se skupa s loparom položilo na užareni komin, lopar bi se onda izvukao, a tijesto nešto smanjilo i na njega položio vrući sač (peka) sa žarom.

Komin (ognjište) je bilo načinjen od matuna (opeka). Matuni su se pravili od posebne vrste zemlje i pijeska miješane s vodom i pečene u posebnim pećima. Veličina matuna iznosila je 10 x 20 cm. Matuni su se izrađivali od posebne zemlje miješane s nekom vrstom mljevenog kamena (zvanog vrsta) i druge predme kotluše, lopiže, ćupove, i razne vrste vrčeva, te lule i pišćake (svirke, žviždake) za djecu i dr. Proizvođači su sve to na leđima ili magarcima nosili na prodaju po selima .

Matuni bi se složili na komin jedan do drugoga na posebno pripremljenu površinu. Podloga gdje su se postavljali matuni bila je od crvene zemlje, rečene “crljenica” pomiješana s piljevinom i vodom. Na tu podlogu bi se postavili matuni i jedna takva postava trajala bi po nekoliko godina. Komin bi se pravio u razini poda, a poneki seljani su ga znali podignuti od razine poda kužine od 15-40 cm. U ranijim godinama naši preci nisu stavljali kamene ploče na pod kužine, već je podloga bila obična nabivena zemlja- glina, Komin je bio veličine oko 100 x 100 cm, ovisino o veličini kužine.Kad bi se pekao kruh, najprije bi se na kominu naložila vatra, obično od suha drva – pruća, šiblja, potom bi se na tu vatru stavio sač (peka). Sač bi se objesio o komaštre koje su visjele o kotlanici.

Kad bi se sač ugrijao i drva potpuno izgorjela, domaćica bi sač ožegom digla s vatre. Ožeg (žarač) je bila željezna naprava dužine do 1 m, na jednom dijelu stanjen sličan sjekirici za meso, a na drugoj malo izrezbaren da ga je bilo lakše držati u ruci. Žar na kominu koji je nastao nakon izgorjelih drva domaćica bi razgrnula na dvije strane, potom bi pepeo s komina počistila metlicom, zvanom perača, i tijesto s lopara položila na komin. Ugrijani sač bi stavila na tijesto i po saču nanijela žar i pepeo. Nakon jedan sat kruh bi bio ispečen.

Sač (peka) napravljen je od posebnog željeza, debljine oko 0,5 cm, u obliku polukugle, a promjera najviše do 60 cm. Pod pekom se na kominu peklo osim kruha, krompiri, razne vrste mesa, divljači i dr. Na vanjskom dijelu, najizbočeni-jem sač je imao pričvšćenu željeznu ručku, radi lakšeg rukovanja.

Sač se još i danas upotrebljava za pečenje kruha i mesa, pa je to jelo dobilo poseban naziv “pečenje pod pekom” ili “pečenje poda sačom” koje je poznato diljem naše zemlje kao kulinarski specijalitet.

Oko komina se nalazi još i sitni pribor kao što su: maše, (molete), lopatica, žarač i mali ražnjić koji služi za pečenje mesa manjih komada, na vatri. Svi ovi predmeti izrađeni su od željeza.

Pored navedenog kuhinjskog pribora uz komin se još nalazi i sadžak ili tronožac. Sadžak služi kao pomoćno sredstvo kod kuhanja na vatri. Riječ sadžak je turcizam, a kod nas ga još nazivaju i tronožac. Napravljen je također od željeza. Gornji dio je okrugao, ustvari to je željezni obruč na kojem su pričvršćene tri željezne nožice. Veličina tih nožica doseže do 30 cm, a promjer obruča je oko 20-30 cm. Na obruču su spojena tri komada željeza u obliku strelice prema unutrašnjosti. Te strelice služe da bi posuda koja se stavi na sadžak bila što stabilnija, a ujedno da bi plamen s komina mogao što bolje grijati posudu. Sadžak se upotrebljava sa strane kad su komaštre zauzete kuhanjem druge hrane.

U kužini se još nalazila i sinija.

Sinija je okrugli stol promjera od 100 – 150 cm, a ispod se nalaze tri nožice, visine oko 80 cm. Sinija je služila za postavljanje jela. To je ustvari u današnjem smislu bila jedna vrsta niskog stola.(Riječ sinija je turskog podrijetla). U našim krajevima susrećemo u jeziku puno turcizama, zbog toga jer smo se dugo vremena nalazili u sastavu turskog carstva.

U kužini se nalaze još i stoci na kojima se sjedi dok se jede sa sinije, ili dok se zimi grije oko komina.

Posuđe je bilo drveno. Među posuđem najvažnija je bila zdila (zdjela) ili čanjak. Vidio sam u literaturi da neki povjesničari tu zdijelu nazivaju još i čanak. U našem mjestu se nazivao čanjak, a ne čanak. Manja zdjela iz koje su jela djeca nazivao se tas, a još manja čanja. Količina tih zdjela i njihova veličina, ovisila je o broju članova obitelji.

Iz zdijele bi drvenim kašikama jela je sva odrasla čeljad skupa, djeca su jela iz tasa negdje po strani u kužini.

U kužini su se nalazile još i naćve (drveni škip) u kojem se mijesilo tijesto za kruh, a povremeno spremao pečeni kruh ili pura. U svakoj kužini na zidu je visila polica (drvena škancija). To je bila drvena naprava s policama u koju bi se spremalo posuđe, a ponekad kruh i ostala hrana. Ispod police nalazile su se željezne kuke, o kojima je visjelo posuđe koje je imalo ručke, razni lonci kotluše, bakre u kojima se držalo mlijeko, mlaćenica i si.

Od posuđa bila je još i bakra. Sama riječ kaže da je bila od bakra. U bakri su se kuhale manje količine hrane. Osim bakre nalazila se zemljana posuda koja se nazivala kotluša. Kotluša je služila isključivo za kuhanje mlijeka. Poneke bogatije obitelji imale su i zemljane vrčeve, ćupove u kojima bi se držala pretopljena mast, a poneki su ih zvali lopiže. Lopiža je bila također izrađena od zemlje.

Vino i voda pili su se iz drvene posude koja se nazivala bukara. Bukara je bila  napravljena od drvenih daščica, posebne kakvoće, a drvo je trebalo biti suho, najčešće murovina, hrastovina ili smrekovina. Obruči bukare bili su također drveni. Zapremnina bukare iznosila je oko 2 litre, i imala je ručku kojom se držala dok je bila u uporabi. Manja bukara zapremnine od 1 litre zvala se pokinja. Još manja iz koje su pila djeca nazivala se kuta. Zapremnina kute iznosila je 1/4l.

U kužini su se nalazila: tukva (kova), koja je napravljena od kukuruzove komušine ispletene i pričvršćene posebnim špagom. Služila je za držanje tijesta koje bi se kvasalo (kisilo)prije nego se stavljalo peći te razno povrće i voće. Tu je bilo još sito, kojim bi se prosijavalo brašno. Bile su dvije vrste sita, s manjim i većim rupicama. Obično bi se brašno sijalo na krupnije sito da bi ostalo što manje mekinja (otpaci brašna), na sitnije sito sijalo se brašno za blagdane ili kad će doći neki posebni gosti, da bi kruh bio ljepši. Pored sita postojalo je još i rešeto. Rešeto je služilo za pročićavanje žitarica od ljulja i drugih prljavština prije nego bi se žito odnjelo u mlinicu (vodenicu). Tu je još i varićak, koji je pravljen od jednog izdubljenog komada drva, ima oblik valjka, bez jedne plohe. Ima zepremninu od 5 – 10 kg. Varićak je služio za presipanje žita ili brašna.

Pored kužine u stojnoj kući postojao je još prostor za spavanje zvan, kamara (koji nisu imale sve kuće).Taj prostor bio je obično pokraj kužine, a ponekad i odvojeno, a ispod bi često bila krupna illi sitna stoka. U prostoriji za spavanje spavali bi roditelji i mala djeca. Mala beba spavala bi u kolijevci – posteljici koja se zvala bešika, a malo veća djeca na podu. Postelja je bila napravljena od primitivno izrezanih dasaka, a ispod bi bila slamarica (slamarica napunjena komušinom od kukuruza ili slamom od ječma ili pšenice). Pokrivači su bili biljci ili sukanci otkani u domaćoj radinosti, od vune.

Biljci, sukanci i krpare (u narodu još nazvane štrace) tkane su na spravi koja se nazivala stan (krosne). Stan je imala samo poneka imućnija obitelj.

Odrasla djeca, a ponekad momci i djevojke spavali su u pojati (štali) na pići. Piću su nazivali sušenu travu, sijeno ili slamu. Pokrivali bi se biljcima zimi, a ljeti im ne bi trebao nikakav pokrivač. Ispod njih u prizemlju nalazila se sitna, a ponekad i krupna stoka. U prostoriji gdje su spavali roditelji nije bilo nikakva namještaja, osim materine škrinje koju je donjela u dotu prilikom udaje. Poneka spavaća prostorija je imala srg. Srg je bila naprava obješena o gredu, od grede odmaknuta do 1 metar. Taj srg se sastojao od jedne čvrste motke povezane žicom sa strane ili drvenim letvama slično dječjoj ljuljački. Dužina srga bila je od 2 – 3 m, ovisno o veličini prostorije u kojoj se nalazio. Preko srga se postavljala posteljina (biljci sukanci), a često oprema koju su djevojke pripremale za udaju.

The post Posuđe naših djedova i pripremanje jela appeared first on Narodni.NET.