Mate Kukavica 1725. g. diže svoje jato na noge lagane i povede ji sve do grada Imotskoga. Kako su navikli na život kraj jezera, uz blagosov tadašnji vladara imotskog kraja, Mlečana, nastanili su se u prančiok Kubatovine na južnin padinan Crvenog jezera. U imotskin kamenin vrletima sagradili su svoje novo i konačno gnjizdo koje je postalo topli dom svin Kukavicama. Godine su prolazile, gnjizdo se širilo na više obitelji i tako je nastao lip zaseok Kukavice u selu Glavina Donja. Korijen svi Kukavica na svitu je u tom zaseoku od kameni kuća do Crvenog jezera, oko murve ljutice koja je za mišćane bila centar svita.

Neki od Kukavica su naslidili navike tice sa svog grba pa su svoje jaje stavili u tuđe gnjizdo, zato Kukavica imamo u Glavini Donjoj i u Vinjanima Gornjin. Ta škerca in se osvetila kad su iz Tihaljine u njiovo misto došla tri Rašića i svoje jaje stavila u njijovo gnjizdo. Kukavice se odma dositiše jadu, pa da se ne bi gužvali, darovaše Rašićin proplanak na zapadnon dilu sela neka sebi sagrade gnjizdo, usput in dadoše i ćer u dotu. Jedna nevolja manje!

U ta davna vrimena između Kukavica i Rašića bila je mala crkvica od koje ostaše samo ruševine. Do nje je živila obitelj Gujić kojoj se prezime ugasilo jer nije bilo sinova koji bi ga naslidili.Dvi sestre Gujićuše prodale su kuću i odselile.Selo Kukavice je dugo živilo punin životon, obrađivalo škrte kame padine Kubatovine praveći plodne pristave, ograđujući doce ispod sela, gajeć stoku, obrađujuć polje u Glavini di su imali i pojate za stoku. Najpoznatije i najvridnije mlikarice i piljarice Imotskog su bile žene iz Kukavica. To nije slučajno jer na osunčanin pristavama sela, trišnje su zrijale već početkon svibnja, a kuki i sparoge ko prst debeli punili su imotsku pijacu. Prvo zelje je nicalo u Kukavčevin vrtlima. Mliko krava buša bilo je puno masla.Sve to nije bilo dovoljno za održat čeljad na okupu pa su se mišćani počeli raseljavat davni trideseti godina za prvon obitelji koja je odselila u polje. Ipak je većina ostala u Kukavica sve do šezdeseti godina kad je pri 36 dimova živilo dvistotinjak čeljadi.

– Nije se baš imalo! Znalo se leć i bez večere, ali se pivalo. Svi su bili veseli. Išlo se jedni drugima, a ne ko danas, zabio se svak u se i u televiziju. Evo, vidi ovu kućicu, tri sa tri, a cilo selo momaka i cura sililo bi unutra za jednon tolon i malin špakeron. Igralo se na karte, pivalo, veselilo… – kaziva stari Pere Rašić.

Pod murvu ljuticu

Kukavice su krajem šezdeseti godina masovno selile u polje jer do u staro selo nije bilo puta pa se sav teret nosio na leđima, na magaradi i konjima. Problem je bila i voda koju su imali u par čatrnja i jednom otvorenom starinskom bunaru.

– Put je bio glavni razlog što se iseljavalo – tumači Ivica Kukavica Gogi.

Po odseljavanju, neki su obiteljski nadimak uzimali za prezime i zapostavili staro prezime i tako su nastala nova prezimena u Imotskoj krajini. – Mi smo uzeli za prezime Martinović. Još su nekoliko obitelji prominili prezime kao Zelići, Ikar i drugi – kaže Marijan Martinović i nastavlja – na sri sela je bila stara murva ljutica koja je bila okupljalište mišćana. Momci bi prije odlaska na silo došli pod murvu i zapivali gange. Kad bi se vraćali u ranu zoru sačikali bi se ispod murve, i kad bi se svi vratili, opet bi zapivali i tek tada išli na počinak. Kad bi se momci ženili, svatovi bi u selo dolazili na konjima jer nije bilo puta, utrkivali bi se ulicon ko će prije s polja pod murvu ljuticu. Priča se kako je davno tadašnja mlada Šabuša bila najbrža i sve i je skoro pola sata čekala pod murvon.

Od murve je osta samo panj. Selo je skroz zapušteno. Kako se to dogodilo? Baš ničemu nije moglo služiti, pa je ostalo skroz prazno.

– Ja san zadnji odselio i to ’96. godine. Nakon mog odlaska niko od mišćana više nije ni zalazio u selo – javlja se Ante Kukavica Šicar, šumar imotske Šumarije – nakon mog odlaska jedino su vandali dolazili i uništavali što se dalo uništit. Čudo je što je i ovo ostalo. Sve bi vacade odnili da je bilo puta. Selo je propalo što nije bilo puta, a evo izgleda da ga je sačuvala ta manjkavost.

– Je, je, kad smo počeli nedavno probijat put neki su nan dovikivali: „Kad ćete asfaltirat da moremo doć po vacade? “ – doda Rade Kukavica koji s obitelji živi u Baškoj Vodi.

U sri zime u košulji

– Selo ste počeli obnavljati prije pet dana. Mislite li se vratit živit tu? Rade, ko je pokrenio ovo čišćenje i probijanje puta?

– Ja i Gogi. Čuvši da će se poviše Imotskog nanovo raditi eko-selo, odlučili smo zatražiti uvrštenje našega sela u spomeničku kulturnu baštinu, u čemu smo i uspili. Sad okupljamo one koji imaju udila u selu kako bi ga očistili od raznog raslinja i zaostalog smeća. Zašto bi se gradilo novo staro selo kad postoji ovo koje triba samo renovirati?! Što je najzanimljivije, selo se nalazi par stotina metara od vidilice Crvenog jezera. Idealna prilika za napravit turističku atrakciju, a ne da turisti dođu na vidilicu, samo bace kamen u jezero i odu. Mi smo probili put i uredit ćemo ga nakon što uredimo selo, ali svi oni koji moraju zdravo razmišljati o budućnosti ovoga grada tribaju otvorit oči i pripoznat blagodat pozicije ovoga sela. Pogledaj, vidi se cilo polje, a kad je sunčano u sri zime moš u košulji odat.

Na Radin govor nastavi Mario Kukavica, ostavljajući alat na zid – Ja sam došao iz Njemačke kada sam čuo da se selo uređuje. Doći ću ponovo kad god bude potriba. U blizini Frankfurta imam svoj restoran, znam što je ugostiteljstvo i turizam. Moj restoran, koji je poznat i priznat kao kvaliteta, nedavno je dobio i nagradu Slobodne Dalmacije „Zlatni cvit“ koja se dodjeljuje najboljim ugostiteljima, Hrvatima u dijaspori. Restoran je „Sortino“, naslijedio sam ga od talijanske obitelji koja je rodom iz jednog malenog mjesta na Siciliji.

– Jesi li naslijedio i malo mafijaški manira skupa sa sicilijanskin restoranon?

– Aaa, ne, samo trud i rad! Ovo je najbolje što se ovom selu moglo dogodit. Za pet dana rada uradilo se čudo, a za godinu dana ovo može postat pravi raj.

– Gradski oci su nan pomogli probit put – nadoda brat mu Gogi.

The post Zaboravljena sela Dalmatinske zagore -Kukavice- appeared first on Narodni.NET.

Pripovida se i to da su od dubova gradili brodove i grad na moru. Ono malo stabala što je ostalo dokusurili su bačvari ovoga kraja. Od nji su napravili bačve jer se nedaleko u Kujundžića Metinjaku u jednoj od pristava ukazala blagorodna loza Kujundžuša.

I nek se zna, kad niko nije zna za barik vino, mišćani Dubrave su ga pili i dan danas ga piju.

Tako je Dubrava ostala bez dubova, a i bez čeljadi bi ostala da nije ono četri obitelji koje su ostale na prastarin šušnjarevin temeljima. Uz cestu Zagvozd – Imotski, na križanju sa rimskin drumon prve su kuće Šušnjara – Antunovića. Antunovići su i u starom selu pod Gradinom kao i u ovom na cesti bili odvojeni od ostalih Šušnjara, kažu kako nisu ni u rodu.

Antun je 1910. priselio obitelj u novu kuću uz cestu. Bio je najbogatiji u kraju, po svojoj je zemlji moga doć od Gradine do Vrljike na po polja. Kada se umakla Antunova ćer Mara, za Stipana Kujundžića u Ivanbegovinu, petog sina u ćaće, mišćani su joj spivali pismu.

Udade se Antunova Mara za petaka jadna li joj majka!

Tonći Šušnjar Antunović tvrdi kako je tu i prije neg je Antun doselio bila manja kuća na koju je godinama nadograđivan dio po dio.

– Baba Žužuluša bi često govorila, kako je, kad se ti godina udala u Antunovu kuću na konobi zatekla stara vrata, što znači da je dio kuće stariji.

U staroj kamenoj kući živi samo stari momak Luka. Naša san ga sa dva rođaka u kužini, zbog zaštite od gripe gledaju u reštu luka popruženu na stolu i piju barik kujundžušu. Na moje zapitkivanje Luka odgovori kratko i jasno.

-O prošlosti i sadašnjosti moremo razgovarat, o budućnosti nikako, o njoj moremo samo nagađat.

U ovom novom selu žive i dvi mlade obitelji, ostali su odselili u Primorje, Slavoniju i Ameriku. Većina ji dođu za vikend ili praznik.

Tonći i Tereza imaju tri sina: Dina, Tomislava i Andrea. Tomislav je majstor za internetske zavrzlame, dobar sportaš, od ove godine seniorski golman NK Kamen koji je na prvom mistu četvrte lige.

Dragomir i Ivanka imaju troje dice: Sanju, Antu i Ivana. Od stare čeljadi živa je 83 godine stara Marija koja mi ispripovidi tužan događaj iz prošli vrimena.

– Još kad se živilo u starome selu, Mate Antunović dovede sebi za ženu curu iz Budimira. Novu nevistu su zvali Budimka. Mate i Budimka su za nedugo dobili dite. Kad je ditetu bilo tri godine, igralo se iza kuće kraj lokve di patke piju vodu. Čeljad je radila kućne posle i kad su poslije kratkog vrimena povirili vanka pogledat na dite, diteta nije bilo. Tražili su i tražili ali ga nikad nisu našli. Žalosni nisu mogli gledat misto otkud je dite nestalo već su otišli živit negdi tamo u Bosnu. Prezime in je Antunović.

Antunovići imaju dva knjiška čovika. Prvi je Bogdan Bojo Šušnjar koji je napisa knjigu „Brodogradnja u Splitu“ i druge stručne zapise. Drugi je Ante Šušnjar, kako voli reć „rođen sam 1933. godine u Šušnjarovoj Dubravi“. Sa obitelji živi u SAD-u, a napisa je knjige: Lahor djetinjstva, Hrvatske priče za djecu i Rječnik fraza (englesko-hrvatski, hrvatsko-engleski).

Evo jedna njegova pisma:

Srušeni snovi

Amerika!Raj u kom sam u suzama i žuči

Ugušio najljepše ideale.

Raj, gdje je zbilja u pepeo pretvorila

Uspomene i nade.

Raj; za koji obmana

Prodaje ideale života

/za stomak, Kadilak i tvrde žulje/

Amerika;

Zemlja bez mirisa i mašte,

Gdje su svi ljudi isti;

„tegleća stoka zelenih očiju“

raj; žena bez ženstva

i roda bez srodstva

u carstvu dolarskih gluposti.

Pravi raj!

O izvore života!

Kako si dalek

I Sunce, koje se svakog podneva

Kupa u tvom plavetnilu.

Antunovići imaju i meštra od filmova Milana Šušnjara Ćićka koji radi na snimanjima za potribe Hrvatske televizije.

Odo dalje niz najstariji put koji je za Rimski vrimena poveziva Salonu i Rusanovu. Jadan je i čemeran, neasfaltiran, razrovan, pun lokava od snigova i kiša pogotovo od nebrige. Rečeno mi je kako tuda prolazi školski autobus i kako su mišćani pelili sto pela poglavarstvu općine Podbablje za uređenje ceste, a oni nit čuju, nit vide.

U ulici prema zaseocima Antunovići i Šušnjari, u prvoj kući živi majka Nada Šušnjar kojoj san obeća poslat njenu sliku unucima u Split. Sa njon živi sin joj Pere, drugi stari momak u selu. Malo dalje na po puta do desnog zaseoka između tri doca kuća je obitelji Šalini, Luke i Mile Župljanke koji su rodili šestoro dice. Troje su otišli svojin putin, Danijel i Kristijan su još u krilu roditelja. Luka je 32 godine radio u Poduzeću za ceste na čiju je upravu još i danas ljut.

-Radio sam sve dok nije Štrabak kupio poduzeće. Za samo dva miseca otpustili su 120 radnika. Od tada sam na birou za zapošljavanje. Sve te godine rada svi ti zaposlenika njima ništa ne znače. Takvi misle samo na sebe i profit.

Sin mu Domagoj za sebe gradi kuću u susjedstvu, nedaleko od kuće roditelja, jer je odlučio ostat živit i radit u rodnom selu.

– Di na svitu može bit lipše nego u svom mistu! – kaže i igra se sa šarplanincem koji mu čuva kuću i alat ispri nje.

Često ga obiđe Ivan Gudelj koji se 2007. doselio živit nedaleko od Šušnjara.

– Nisam imao terena u Gudelja i gužva je, ovi kraj mi je lip, odlučio sam napraviti kuću i živiti tu priko puta nasuprot Antunovića – objašnjava Ivan.

Skupa iđemo pogledat stare Antunovića kuće gacajući po malo zaostalog sniga. Nakon kratke šetnje iza šumice se ukaza prostrana ledina na čijem brigu između čempresa stoje kamene kuće, na gornjem ćošku pored staze šćućurila se murva. Prva kuća je bez krova dok druge još uvik od kiša i snigova čuvaju svoju nutrinu. Koliko života, koliko priča skrivaju u svojoj tami dok in ponositi čempresi i razbarušena gola murva čuvaju veličinu postojanja.

Kameni dvori spavaju stolitni san, čekaju Antunove potomke da ji probude u život.

Nakon ovog malog izleta u prazninu vraćan se stazon uzbrdo u selo sa nešto više kuća ali samo sa jednon obitelji. Od punog sela ostade samo obitelj Ivana Ikice Šušnjara, Sina mu Mate sa ženom Ivanom Sinjankom i troje dice od koji se starija ćer Mara udala. Ostali su mlađa ćer Ivana i sin Ivan koji se sa ćaćon i stricon bavi poduzetničkin poslima. Stric Slavko je treći stari momak u Šušnjara. Pripovida se kako je momačkin danima odbrojeno jer se tvrdo odlučio ženit i to ubrzo. Iz njegovi usta u Božje uši!

Ikica je šezdeseti godina radio u Njemačkoj kad se ubrzo odlučio vratit i zaposlit u Poduzeće za ceste di je radio 30 godina. Nalazin ga ispri kuće prikriženi ruka iz leđa.

-Šta radiš sad kad si u mirovini? – pitan ga isprve.

-Svako malo oden lovit spuže na Gradinu! – podsmijava mi se u brk.

Da se ne uvridin, kroz prozor se javi nevista Ivanka, i kako razgovor ne bi bio uzaludan odaje nan svoju kuvarsku tajnu spremanja spuža na ljutiku.

Dinstani spuži na ljutiki

Ulovi se spuža, a kad je vakat od nji mogu se kupit i na imotskom pazaru. Spuži se cili ubace u vrilu vodu di se kuvaju. Gotovi su kad ji se more izvući nečin oštrin iz kućice. Izvađene spuže operemo vodon i morskon soli kako bi nestala sluz. Oprane stavimo u teću u kojoj ulje pokriva dno, nadodamo zeleni pera ljutike, posolimo po želji, sve to lagano pirjamo uz dolivanje malo vruće vode, na kraju se doda malo brašna kako bi se dobilo malo gustine. Uz tako spravljene spuže dobro je popit čašu biloga vina.

Fala nevisti na receptu.

Ikica me vodi u stari dio sela di je njegov ćaća 1938. godine iz Beočina donio jelu i posadio je.

– Eno, jela je još živa, a ćaća je davno umro! Vidiš ove kuće, svi smo živili ovde, sad je sve prazno.

Obitelji Šušnjara su: Mećavini, Dankovi, Musini, Bujamenovi i Šalini.

Šušnjari i susidno selo Margete imaju zajednički teren za zabavu, bućalište zvano Bušnji brig na kojemu se okupljaju za svece i druge praznike radi zabave i kako bi se rasteretili od svakidašnji briga. To je jedino bućalište u Imotskoj krajini, a i šire di vride samo starinska pravila, „kako se ko snađe“.

Iz Šušnjareve Dubrave su potekli svi Šušnjari u kraju, a ima ih u Poljicima, zaseok Livajići i u Drumu. Zašto su Šušnjari dobili tako ime? Možda zbog šušnja, suvog lišća kojega su stvarali svi ti silni dubovi Dubrave, šušanj kojega su mišćani skupljali i prodavali, valjda su i spavali na njemu pa je kojoj divojki osta list u kosi što je bunilo maštu momcima dok su je gledali.

Postoji priča kako se općina Podbablje tribala zvat Dubrava ali su se pojedinci odlučili za podbabsku verziju katastarskog naziva.

Kako bilo da bilo pozdravljan Šušnjare iz Dubrave i neka se momci požene i poprave brojno stanje.

The post Zaboravljena sela Dalmatinske zagore -Šušnjari- appeared first on Narodni.NET.

Tišina ispunja bistri zrak koji prožima dolinu obasjanu prvosvibanjskin suncon. Nedavno uzorane njive zasađene kumpiron nadmeću se svojon bogaton zemljanon nutrinon koja samo što nije iznidrila zelene izdanke. Priča kaziva kako za pod sač nema ništa slađe od poljički kumpira. Sto posto su zaboravili kako mirluše poljički kozlići sa ražnja o Sv. Ani.

Nedilja je, dan kad muška čeljad nagurava buće prid gostjonon u Rege ili razigravaju briškulu i trešet u ladovini, dok mlađarija naganja loptu po seockom malonogometnom igralištu zvanon „Franjo Tuđman“. Neviste odmaraju od užine uz kavicu, a starije kone iđu jedne drugin na uru razgovora.

Na sri sela ispri jedne od novi kuća dva momčića me zagledavaju i veru se zidu. Nisan niki grdan da me se boje, makar svašta ima na ovome svitu pa se triba i bojat. Televizija i internet svačemu čeljad nauči.

– Jeste vi Lovrići? – provan ji pridobit za razgovor.

– Ja jesan, on nije! On je Drviš! – prvi odgovori na brzinu i ne skida pogleda s mene.

– Kakav Drviš u Poljicima? Kliko mi je poznato, taki ne postoje! – čudin se čudu. Još kad su mi rekli da mu je to od babe koja je došla živit u Lovrića, još me više začudilo jer u našin selima prezime se prinosi muškin kolinon. Neću sad o tome jer se ne dan zamanitat dičijin pričan, odo popriko priko zidova na vr sela di Ana Lovrić mete obor, a zava joj, isto Ana, kaziva sa koje će strane prije i na koju će stranu lašnje pomest.

– Oće li posa, šta radite?

– A evo meten ovo što pane sa naranče! – odgovara i ne prikida metenje.

– Kakve naranče? To je kostela! – čudin se čudu opet.

– Mogu ja moju kostelu zvat kako me je volja – odgovori i gledajući me vlašo stade sa poslon jer se sad ona iznenadi – Aaa, ti si Ago!

– E, nisan nego naranča! – kad ćemo se lagat nek nikome nije krivo.

Kad smo se priispitali o zdravlju i bližnjoj rodbini zasili smo pod kostelu di je za malo vrimena iz susidnog sela Peko došla Mila koja se davni godina udala na otok Hvar. Nakon muževe smrti ostala je sama, zato se vratila živit u rodno selo sa rodbinon. Svako malo dođe u dviju Ana na razgovor. Pripovidali smo svašta i ništa. U svemu san dozna kako se prije na malom poljičkom polju sijalo žito, čak je bilo i loze dok nije šezdeseti godina promrzla, zato je više nisu sadili. Sve tri su se složile kako je sada lakše živiti i kako se prije u svakoj obitelji držalo živinu. Svi bi imali gudine, ovce, koze. Imali bi kravu ili dvi, a ne bi bilo mlika, sad niko nema kravu, a svi imaju po deset litara mlika u kući.

– Je, je, sad neviste muzu tetrapak! – nadoda i ja koju pametnu, na što Ana nastavi.

– Svi su poletili u grad živit i radit! Šta će sad kad nema posla? Ovde ćeš posadit svoj kumpir i kapulu, odgojit ćeš kokoš pa ćeš imat i jaja…

U ta tren, ko momak ponosit, opremljen za odlazak u gostjonu izlazi gospodar kuće i glava obitelji, Mirko Marko Lovrić koji mi na brzinu protumači lozu Lovrića.

– Kliko ja znan Lovrići su došli iz Cetinske krajine, iz okoline Hrvaca. Lovrića ima i u Prološcu samo ti ja ne znan jesmo li od iste loze. Mi Lovrići se dilimo na dvi obitelji: Matine i Franine!

Obitelj nan je u Drugome svickome ratu doživila veliku tragediju jer su nan partizani u Biokovo odveli i tamo ubili troje momaka, hrvatski domobrana. Priživili smo i to, sad nas ima tri kuće čeljadi Lovrića i jedna kuća Drviša.

Lovrići imaju i u Domovinskom ratu branitelja i to od sami početaka rata. Mirko mi nije spomenio, al’ ja znan da mu je sin Dražen od Plitvica na dalje bio na raznim hrvatskim bojišnicama. Mirko namisti kapu na čelo i ode u gostjonu, a ja malo niže kod Ante Lovrića i tri mu sina: Zvonka, Ante i Maria. Svi četvero su zidari kamenjari, dok je najmlađi Mario uz to i meštar za drvo. Od razni vrsta drva, balvana, hrastovine, dubovine radi stolove, stolice, stočiće, sinije i razne ukrasne dilove namještaja. On i žena mu, medicinska sestra iz zagvoške ambulante, imaju dvoje dice, mlađe dite je uz majku u bešiki, a starija ćerkica mezimica Natali vodi nas u dimnu kužinu koja je pravi mali etno muzej. Ispri kužine na sopi side susidi i puni čaša i usta fale Lovrića rukodilo.

Iza dimne kužinice u cilome vrtlu zasađene su samo dvi loze. Jedna je loza za Guinessovu knjigu rekorda jer je za prošle berbe sa nje ubrano 350 kg grožđa, a ni drugoj nema mane, rastegla se ko hobotnica na sve strane poduprta jasenovin takljan, izgleda ko izmišljena. Loze nisu izdignute u odrnu kako se običava radit oko kuća, već su razvedene prizemno. Mislin se zašto sadit red loza kad jedna rodi ko cili red i to bez kolaca i žice.

Ostavljan loze i meštre jer me cilo vrime kopka zavrzlama o Drvišima, zato iđen nistrmo prema cesti di je sagrađena nova kuća i okućnica. Stil gradnje baš ne ljubi selo, ali je sve na svome mistu. Domaćin Vlade Drviš, Makaranin glavon i bradon, vodi me niz drvenu skelu bez ograde priko nedovršene građevine čija mi dubina i trošna skela ježe kožu.

– Vlade, kad popiješ malo više vina gori u kužinici uz komin nemoj kući priko ove skele, rizik je, ajde okolo ceston – govorin mu ne gledajući ga već pažljivo gledan u skelu koja se cima tamo amo.

– Drviš u Poljicima? – upitno mu nabacim temu.

– Žena mi je rodom Poljičanka, Biloš. U mirovini smo pa smo odlučili doć tu živit, iako ja radije držim noge u moru. Uz to ne mogu mirovat, još radim honorarno, bavim se vodo i plinskim instalacijama, raznim grijanjima i slično. Drag mi je fotoaparat, a i kompjuter me zaokupi.

Domaćicu Jadranku Bilošušu nismo našli u kući već kod malonogometnog igrališta di dica uz viku igraju nogomet.

– Zašto ste se odlučili za život na selu u Lovrića? – postavio san joj pitanje na koje san dobio ukor.

– Zašto takvo pitanje? To je svuda na svijetu normalno samo kod nas nije. Živiš kud te život odvede. Moj otac je za poslom otišao iz ovog kraja, najprije u Slavoniju gdje je našao moju mater Njemicu i oženio je. Živjeli su i u Zagrebu. Njenoj su obitelji iza Drugog rata u Slavoniji oduzeli imanje i radionicu za obradu drva „Heffer“ što nikada nije prežalila. Ja sam živjela i radila u Makarskoj, u Poljica me doveo obiteljski grob kod Sv. Ane u kom mi je i sin. U Biloša nemam od oca ništa jer je ovdje običaj da ženska djeca ostavljaju nasljedstvo muškima. Nisam mogla kupiti ni teren sa svim potrebnim papirima pa sam kupila ovaj tu u Lovrića, uz cestu. Kad ostarim i slučajno padnem, cestom uvijek netko prolazi, vidjet će me i pomoć mi ustat. Nekada davno kad bi u Primorju spomenuli Imotsku krajinu prva pomisao bi bila kako je to zaostali siromašni kraj. Sad se tu može dobro i mirno živjeti samo mještani ne bi smjeli čekati da ono što im je potrebno u mjestu drugi urade za njih. Tribaju se sami zauzet za još više poboljšat uvjete života.

Iđen do Rege fotografirat kako se mišćani zabavljaju na dan sveca.

Šta još napisati o ovako malom mistu? Na igralištu skupljan mlađahne igrače kako bi ih fotografira. Nogometni klub Kamen koji se ove sezone bori za ulazak u Treću ligu u svakoj svojoj generaciji ima talentirane dice iz Poljica. Na igralištu kod Lovrića zbog položaja terena nemoguće je igrati danju kada počnu vrućine jer se asfalt nemilo ugrije. Igra se po noći uz rasvjetu koja duže vrime ne radi zbog financijski poteškoća u općine i recesije. Dica okolni zaselaka nadaju se kako će ih ipak obasjati svitlo.

Piše: Augustin AGO Kujundžić

Izvor

The post Zaboravljena sela Dalmatinske zagore -Lovrići- appeared first on Narodni.NET.

 

– Radio san u splitskoj Vodoprivredi, u Melioraciji i u Njemačkoj. Eee, naradio san se ja!

Znate li kad su Zujići prišli iz Poljica k polju u Šumet?

Pantilite kad je mlio mlin u mlinici na Lasića vrilu?

Marinkovi pripadaju obitelji Međalić, sa Milom ima četvero dice, dva sina i dvi ćeri. Stariji sin Pere s obitelji živi u Kninu, dok sa starcima u kući živi još uvik aktivni momak i strastveni ribolovac Luka. Kuća do kuće nedaleko dalje od ruševni kameni dvora starog dila sela, kroz koji vodi travon zarasla posalidžana uličica, druga je obitelj Međelića, Ivice Zujića i Nade Bubalovice, opet Proložanke. Sad mi već postaje jasnije zašto su Zujići potpali pod upravu Prološca.

Ivica strpljivo čuva troje unučadi dok mu se penju na vr glave, Nada nadgleda je li sve pod kontrolon i nudi nan piće. Dica su od sina mu Marija i neviste Marijane, divojački Dragun, koji žive i rade u Njemačkoj. Ivičina ćer Petra, vriško završena frizerka, čeka kad će uradit svoje prve profesionalne frizure, a kako je naša mudra vlast smislila zakon od tri godine stažiranja nakon završenog zanata, Petra i velik broj njeni kolegica će se načekat svoji prvi friz uradaka koji bi in tribali značit zaradu za život, oću reć budućnost.

– Razmišljala sam o prikvalifikaciji, ali me stra’ kako će i tada nešto i u vezi toga smisliti, pa ću se zabadava mučiti. Već ću se nekako snaći u životu.

U pravu je! Dica imotskog kraja od pantivika su primorana snalaziti se. Ko koga uči i ko se na kome uči trenirajući strogoću, Bog dragi zna. Valjda će Petra i kolegice joj od zanata iznać načina doć do posla koji vole i za koji su uredno završile školu.

BABA JAKIRUŠA I POTOMCI

Kako sati odmiču, tako i ja niz selo odmičen. Kucan na vrata jednog od dva Jakirušina potomka. Marijanova obitelj nije kod kuće, zato jesu Ivan, pogranični policajac, i žena mu Ana s troje dice od koji je stariji sin Ante pravi pravcati champion, prvak države u K1.

U devotom misecu putuje na svicko prvenstvo. Ante se ne voli slikavati, ali zato mlađi brat Tino, isto karataš, koristi svaku prigodu kako bi se okitito bratovin trofejima.

– I ja ću bit champion! Volin karate, smo nisan zna da boli kad te udare! – naozbilji se.

– Moja je baba u dvadeset osmoj godini života sa četvero dice ostala udovica, bavila se priprodajom rakije kako bi dicu prihranila. Rakiju je kupovala u našim selima i prodavala po Bosni u koju bi uprćena pješke išla. Sa njom je išla i moja mater (Matija, nadimka Mujsa). Nosile bi sa sobom i razne ćari prodavati. Kako je baba mlada ostala udovica, a imala je divera neženju koji se boja da će mu se nevista ponovo udat i odnit stanje, nagovara je neka se uda za njega, što ona nije tila. Jednom prilikom, kad su Lasići krali pržinu sa naše zemlje (pržina bilica, muka, od mekog kamena kojeg se gratalo ili kašilo, koristio se za malter), diver je bio već stariji i nemoćan i nije moga sam otići obranit svoju pržinu, pa je natra moju babu neka ga ukrki na leđa i odnese do zemlje kako bi potra Lasiće. Lasići su u to ime spivali podrugljivu pismu:

Pogledaj der mili puče

Jakiruša đavla vuče!

Nek je ostario bojali su ga se jer je bio zločest.

– Baba Jakiruša je bila i seoska babica – nadoda na Ivanovu priču Ana.

Kako sve to ne bi bile prazne priče, iđen po potvrdu kod Mile koja je u zadnje vrime postala pravi svicki putnik, dočeka me sideći na dvi stolice u ladovini plamenitana di je tetoši zet Zagrebčanin. Pokonji Lujo (dugogodišnji mlinar u mlinici na Perinuši) i svicka Mila pripadaju obitelji Bilušini. Kako tradicija spada, i prababa Biluša je Proložanka Bilić.

Pripovidan Mili priču o Jakiruši na što ona sama nastavi:

– Je, je, to mi je ćer Sonja. Iman četri ćeri, Borinku i Faniku u Australiji, Kseniju u Zagrebu i ovu Jakirušinu Sonju u Splitu kod koje san najviše. Eto, otkad mi Lujo umri, iđen od ćeri do ćeri, pa san cili svit obašla. U Australiji san provela deset godina. Kad tamo dođeš u crkvu i vidiš kliko je naši ljudi, pomisliš: Ma je li iko osta živit u našemu kraju. Koga god pitaš oklen si, on kaže iz Imotskog. Okupe se naši svako malo, pogotovo su se okupljali kad je bio rat i tribalo skupljat pomoć za Hrvatsku.

Dalje prema polju, sa desnu stranu živi druga obitelj Bilušini, ponovo Mila pokonjeg Luje i ponovo Proložanka, Strinićka. Sin joj Zvonko živi u Zagrebu. Sa Milon živi mlađi sin Petar, poštanski radnik zaposlen u pošti u Grabovcu. Petar gleda prema vrvu brda iznad kuće i objašnjava.

– Uz brdo, a i ovuda dok sam radio, nalazio sam dijelove glineni ćupova koji su možda ostaci naselja koje je po nekim pričama bilo na vrh brda, a ne tu di je sada. Valjda se zato cila uzvisina zove gradina.

Znaš li od kud i od kad su tu Zujići?

– Ne znam, mislim iz Bosne. Iznenadilo me kad sam 1990.g. u Zagrebu upozna studenta Zujića iz Osijeka koji mi je rekao kako su porijeklom iz Imotskog, možda iz Poljica. Još je rekao kako ih kod Osijeka ima desetak obitelji.

Mater mu Mila priča kako su se u davna vrimena mišćani za ladni zimski dana okupljali sa sunčane strane Gradine, pridio zvan Soline, prančiok ispo velike stine.

– Tamo ne bi bilo niti ćuva vitra za najjači bura. Samo nek je sunčano, svi bi se tamo okupili, grijali bi se i pripovidali sve i svašta. Sad je sve zareslo u draču. Niko više pod stinu ne zalazi.

U starom dilu sela donedavno je živila jedna obitelj Lasića (Zečevi), ali su se nakon smrti zečeva sina Milana vratili priko potoka i polja u Lasiće.

The post Mala sela Dalmatinske zagore -Selo Šumet- Imotska krajna appeared first on Narodni.NET.