“Radi tako kao da ćeš sto godina živjeti, a živi tako kao da ćeš sutra umrijeti” bila je maksima, koje su se nastojali držati i naši pretci. Smrti se uteći ne može, ali se može uteći zlu i grijehu, pa da, kada ona dođe, odemo časno i pošteno s ovoga svijeta, učili su nas naši roditelji.

O smrti, kao i o ljubavi napisani bezbrojni stihovi, ispjevane opere…
O smrti i životu razmišljamo i kada ne bismo htjeli. Koliko je priusutan život toliko je prisutna i smrt na svakome koraku. I svugdje je ona jednako bolna. Ni mi Posavci, Hasićani nismo je drugačije doživljavali do bolno.

Kolikogod je svaka smrt za najuže članove obitelji bila osjećaj izgubljenosti, tupe tuge i nezadrživih suza, ipak se, ako je ona bila “po Božjem redu” (ako su godine donijele svoje) lakše se podnosila. Ako bolesnik duže boluje, a k tome je i star, sve je u kući podređeno toj situaciji, od tišega govora do polakšega hodanja po kući. Naravno, kućedomaćin je morao razmišljati i o financijskoj strani ukopa i pripremati se za to. Žene su obavljale svoj dio posla pripremajući posmrtninu. Mnoge su žene ipak imale toliko hrabrosti da same sebi prirede ukopno odijelo. Bio je to dobar običaj, a znalo se govoriti onima koji su malo rastrošniji da čuvaju novac “jer neće imati ni za ukopno odijelo, ni čime otračiti daću”.

Pokopna roba se sastojala od rubine, marame, pregače i čarapa, za žensku čeljad. Muškima su se pripremale duge bijele gaće, rubine, fermeni, šeširi. U novije vrijeme su to bila klasična odjela zvana “anjcug”.
Osobita je bila briga kćeri pohoditi češće puta bolesne roditelje s ponudama (onim jelom koje je bolesnik mogao jesti). Najstarija snaha u kući se najviše brinula da bolesnik ne bi preminuo bez svijeće i to marinske, one blagoslovljene na blagdan Svijećnicu, kod nas nazvane Marina. To bi bila velika sramota a i propust za sve ukućane. Zato je uvijek netko bio “na straži”. Organizirana su i tako zvana noćna čuvanja. Izmjenjivali su se ukućani, ali je bio vrlo lijep znak ljudske solidarnosti da su se redale noćima i žene iz susjedsta, pa i muškarci, ako je bolesnik bio muškoga spola.

Osobito se pazilo na tzv. POSLJEDNJE ŽELJE bolesnika. U našem narodu je ostao izraz “alaliti se” u smislu oprostiti. To je bio trenutak i podmirenja nekih neizravnanih računa s bližnjima. Bolesnik je tražio oprost, a ni najtvrđe srce ne bi bilo toliko kapriciozno i ne znam koja pogreška nije bila neoproštena. Znam da se pričalo za nekoga u selu koga je sestra zvala “na čas smrti” . Nisu govorili godinama. On ni tada nije htio otići. Svi smo ga promatrali kao”izroda” i gledali postrance. Klonili ga se. “Ajde de što su se poinatili”, a bilo je to zato jer se ona udala za nekoga koji nije bio “dostojan te familije”, što nisu tako dugo govorili, ali ni “alaliti se “ e to je previše “ komentirali su mještani.
A ona je umrla mlada, a siročad ostala (muž ubijen u ratu). Ipak taj ujak je okajao svoj grijeh prihvativši njezinu siročad.

Valjalo je strogo voditi računa da se bolesniku dok je pri svijesti dovede svećenik. Obavila se sveta ispovijed, bolesnik se pričestio i primio bolesničko pomazanje (ranije se zvalo posljednja pomast, pa je sam izraz posljednja izazivao strah u ljudi).
Često se vjerovalo gdje u blizini huče sova da će netko umrijeti, zatim ako se sanjalo vađenje zuba da će, ako je to bolnije umrijeti netko vrlo blizak, a da ako manje boli netko od dalje rodbine. Govorilo se takodjer da se nije dobro sutradan češljati ako je u blizini kuće ili u kući “mrtavac”. Naravno, to nije imalo nikakve veze s kršćanskim vjerovanjem.
U selu bi se brzo saznalo za smrt, jer bi netko iz kuće “zajaukao”. Najčešće i najprirodnije je bilo da to učini kćer:
“A joj nema više mile moje majke” . Nekada je to bila sestra ili snaha, a najteže je bilo ako je to morala biti majka. Naravno, umjesto imenice majka, mogao je to biti otac, djed, baka, sestra, brat, snaha, strina…..

Došli bi susjedi oprali i uredili pokojnika, obukli u posmrtnu robu, stavili pokojnika na platinu, obično ispod prozora. Uz upaljene svijeće se neprestano molilo, ali su molitve bile često prekidane jaucima i nabrajanjem pristigle “boluće” (bliže) rodbine. Obavezno je uz mrtvaca bila i čaša sa svetom vodom i grančicom ružmarina, kako bi oni koji dolaze izraziti žalovanje domaćinima najprije poškropili mrtvaca, pomolili se i nakon toga izrazili žalovanje domaćinima. Ako je netko iz daleka stigao i nije dugo bio u roditeljskoj kući zajaukalo bi se
”Vidi majko tko je Tebi došo
Tebi došo iz daleka svijeta…”. Tu bi se spomenula imena pridošlih.

Vodilo se računa da pokojnik bude podbrađen, zašto se koristila obična bijela plantika, ponegdje kasnije ga(r)za. Svrha podbrađivanja je bila da pokojniku budu zatvorena usta. Pokojniku su također zatvarale oči, a ako se ne bi zatvorile odmah nakon što je umro, koristio se vosak kako bi ih držao zatvorene.

Dok su muški uz pomoć “tišljera” pravili škrinju (lijes) i drveni, obično hrastov križ, žene su spaljivale slamaricu na kojoj je blesnik ležao. Organizirala se odmah priprema za daću kako kuhinjskog dijela, tako i onoga oko pozivanja ukopnika, koji će iskopati grob. Solidarnost je bila na visini!

Pokojnik je bio prekriven pokrovom, vezenim ili šlinganim. Ruke su mu bile prekrižene ako je bio krsni kum, a ako nije spuštene uz tijelo. U zaglavlju je bila sveta vodica sa svijećama i košaricom za novac kojeg su stavljali oni koji su ga došli pohoditi. Donosile su žene i svježe cvijeće iz svojih vrtova i stavljali na lijes pokojnika ili oko njegova tijela. Oko pokojnika je bio red stolica na kojem su sjedile ucviljene žene. Na jednu od stolica se odlagao platneni dio kojeg su donosili pokojnikovi prijatelji i štovatelji.
Uz pokojnika su stalno bili najbliži, uglavnom žene. Muškarci su obavljali već prije spomenute zadaće ukopnika i stolara.

Djeca, iz kuće u kojoj je bio pokojnik, su obično bila u susjednim kućama, jer je i odraslima teško bilo slušati “nabrajanje” koje je , ako je u rodbini bilo više ženskih osoba, trajalo neprestance. Uz pojam nabrajanja, treba ipak naglasiti, da se ne radi o plaćenom nabrajanju tj. narikačama po zanatu, kao što je to slučaj na Istoku. Nije nad pokojnikom naricala “tuđa kost” već stvarna rodbina. Što više, bilo je čak i neugodno ako u kući nije nitko nabrajao. Govorilo se
“Nit je svadba bez pjevanje
Nit ukop bez nabrajanja”.

Nabrajale su kćerke, sestre, majke, svekrve, punice, strine, bake, ujne, snahe, supruge pa i pastorke i maćehe.

Ali, ni muško srce nije od kamena. “Zajaukao” je otac za poginulim sinom, zakukao sin za ocem, suprug za preminulom suprugom, osobito ako ju je smrt zatekla mladu u porodu (vjerovalo se da takva žena ide ravno u raj, jer je dala život za život); zacvilio je sin za majkom, brat za bratom, a mladić za bakom ili djedom.

Iako se učilo dječake da je sramota plakati, ipak u ljudskim tragedijama, kada bi i kamen proplakao, muške suze su izazivale to jaču bol i suze svih nazočnih. (Kao curici su mi se u pamet usjekli sprovodi pokojnog Ive Mikića, zvani Ovnić, pokojne Janje Katić, Mare Bjelobrk udate Stanić za Miju Bartola Stanića. Sve mlade osobe. Plakalo je na sprovodu i muško i žensko, a Janjini nećaci Mato i Marijan bili su neutješni sa svojom majkom Ružom.)

Česti su bili tzv. pozdravi pokojnicima. To se nabrajajući obraćalo netom preminulim iz rodbine ili okolice. Tako je i ona osoba kojoj netko ranije preminuo dolazeći u kuću mrtavca (mrtvaca) već s vrata zajaukala:
”Faljen Isus draga kumo moja, ajoj
Jesil’ mi se na put opremila, ajoj
Na put dalek ko i majka moja, ajoj
Molim tebe draga kumo moja, ajoj
Pozdravi mi milu majku moju, ajoj
Pozdravi je po iljadu puta, ajoj
I pitaj je draga dušo moja, ajoj
Je li mi se mila odmorila, ajoj
Je li svoju djecu poželila, ajoj…….”

I tako gotovo cijeli dan. Kada jedna prestane, druga otpočne nabrajati, a često i po nekoliko njih zajedno.

Pokojnika se pokapalo uglavnom sutradan popdne, ako svećenik nije drugačije odredio zbog svoje zauzetosti. Bdjelo se uz pokojnika cijelu noć. Sutradan je pokojnik stavljan u škrinju. Po svećenika se išlo kočijom. Naime, valja reći da se u hasićko groblje pokapao najveći broj župljana župe Materinstva Djevice Marije iz Tišine. Dakle, oba Hasića, dio Tišine i Novo selo (Šupljenovci). Dosta dug put za sve nazočne na sprovodu! Križ je nošen ispred, svećenik s kočijom iza, pa lijes na sljedećoj kočiji ili platonu, uz kojeg je bila najbliža rodbina. Majke su učile djecu da kad sprovod prolazi stanu, po mogućnosti kleknu i sklope ruke. Kako su svi sprovodi išli kroz Sarića kraj pa preko Čandžićke u Knineve, naše hasićko groblje, dobro sam zapamtila većinu sprovoda toga vremena. Na meraji uz Čandžićku gdje smo čuvali krave i svinje strogo smo pazili kada sprovod pročazi da neka životinja ne stane na put.

Najteži trenutak je kad dolazi svećenik. Svi moraju ušutjeti dok se izmoli molitva. Najprije je molitva obavljena u kući, a nakon toga ispred kuće, odnosno na dvorištu. Iza molitve nastaje opraštanje od pokojnika, a rodbina često najucviljenijoj osobi ne da ići na groblje. Ona se, kada sporovod polazi oprašta od pokojnika. Primjerice:
“Zbogom pošla mila seko moja, ajoj,
Ja ću tvoju djecu pogledati, ajoj,
Malu Janju i malog Ivana, ajoj,
Svojim ću ih srcem ugrijati, ajoj,
Ti pogledaj s neba seko moja, ajoj,
Kako su ti tužna djeca tvoja, ajoj…”

Sprovodna povorka kreće. Obično je jedna žena svetila svetom vodom kada podje mrtvac. Bliža rodbina je u crnoj i bijeloj odjeći (podvlačim i bijeloj), a vrijeme kajanja trajat će godinu – dvije). U selima oko Šamca se taj period tugovanja zove kajanje, a u selima preko Bosne rušenje. Najprije ide križ, (“okićen” ručnicima i maramicama), zatim se vozi svećenik, a u drugim kolima je lijes oko kojega su žene iz preče rodbine, zatim se reda povorka koja ide dva-tri kilometra u tišini moleći žalosnu krunicu za pokojnika. Na groblju čekaju ukopnici s upaljenim svijećama i svetom vodom. Tu je i dosta naroda koji je došao s druge strane sela. Iza obreda za pokojnika svećenik prvi baci grumen zemlje na lijes, a zatim rodbina i svi ostali. Trenutak najteži za najbliže! Opraštaju se nabrajajući:

“Što odlaziš moj jedini sine, ajoj
Što i mene ti poveo nisi, ajoj,
Jer bez tebe života mi nema, ajoj,
Što si mene u crno zavio, ajoj,
Kom si svoju djecu ostavio, ajoj,
Sine mili zar sva mladost tvoja, ajoj,
Da u ovoj crnoj zemlji trune, ajoj .
Bol je velika pa i teška pitanja postavljena Bogu u ovom trenutku života nisu čudna:
“Dragi Bože, što sam ti zgriješila, ajoj,
Pa sam ovu kaznu dočekala?, ajoj…”
I sve tako dok bližnji ne uspiju ucviljenu osobu odvesti od groba, dok “cijelo groblje plače” osobito ako je osoba mlada stradala.
Na okrepu pokojnikovoj kući poziva osoba bliska domaćinu. U prvom redu ide pridošla rodbina iz daljnjih mjesta, ukopnici i svi oni koji su doprinosili da se “daća otrači”. Kako ukopnici rade bez naknade, običaj je da se materijalni darovi koji su bili kod uzglavlja pokojnika (peškiri, pokrovi, marame…) podijele baš ukopnicima. Novac pak, koji se prikupio obično je bio predviđen za crkvene troškove i mise za pokojnika. Inače se svaka obitelj trudila platiiti velike tzv. gregorijanske mise u trajanju od četrdest dana. Sutradan ujutro po sahrani bila je sveta misa za pokojnika na koju je išao svatko tko je ikako mogao, a potom se išlo kući pokojnikovoj na kavu.
Prvi pohod groblju je vrlo mučan. On je bio tek nakon jedne evte (tjedan) dana. Već izdaleka počinje nabrajanje. Primjerice:
“Faljen Isus mila majko moja, ajoj,
Jesi l’ se mila odmorila, ajoj,
Jesi l’ svoju djecu poželila, ajoj,
ajoj, majko, puna usta majke, ajoj,
kako ti je draga majko moja, ajoj,
jesi l’ s našim tatom se skobila, ajoj,
jesi l’ našu baku poljubila, ajoj,
i miloga našeg bracu, ajoj,
tvog anđela što te gore čeko, ajoj…”
I tako sve pitanja bez odgovora.
Na Dan mrtvih ili Dušni dan obvezatno je da svaka kuća plati barem jedno opijelo (posebna molitva na grobu pokojnika) za sve pokojne u obitelji, a ako može i za svakog pokojnika posebno. Naravno, kao svugdje u svijetu, sve dane ranije groblje se ukrašava svijećama i cvijećem, a svi grobovi koji nisu kameni kroz cijelu godinu su pravi cvjetnjaci. Nije bio običaj zapuštenih grobova. Uvijek se našla dobra duša i više njih, koja bi barem za Dan mrtvih okitila i očistila te grobove. Običaj je da na svakom križu visi bočica sa svetom vodom i da se na ulasku u groblje svete, to jest škrope grobovi svetom vodom.
Kad god sam, makar i najkraće posjetila hasićko groblje, i u ovim tužnim vremenima iseljenog Hasića, uvijek sam na groblju ponekog našla. To je najbolji znak da se sve može zaboraviti, ali oni koji su nam dali život i oni koji su bili dio našeg života, nikad se ne zaboravljaju.
“Rod bo samo koji mrtve štuje, Na prošlosti budućnost si snuje…”

Dr. Ružica Šušnjara – Sarić

Preuzeto sa Hasić online

The post Običaji bosne pri smrti i sprovodu appeared first on Narodni.NET.

I u pitanjima smrti seljački je svjetonazor lavirao između kršćanskih i nekršćanskih, posebice prijekršćanskih običaja.

Smrt je sastavni dio i obiljažava kraj našeg ovozemaljskog života. Od pamtivjeka ljudi imaju različiti gledište na Smrt i pokop Tradicionalni način obilježen na našim područjima.

Kakava je razlika kod običaja na balkanu pročitajte: Razlika kod običaja za smrt i sprovod na balkanu.

Uzobičaje za smrt i sprovod postoje i narodna vjerovanja koja se razlikuju po područjima na Balkanu: Kakva su vjerovanja uz smrti sprovod.

Dalmatinci su  imali karakterističan način života za cijelu regiju pa tako i način za umiranje i sprovod. Narodni sprovod u Dalmaciji

Najzanimljiviji običaj za smrt i sprovod su naše tradicionalne Nabrajalice ili kako ih neki zovu Narikače o tome možete pročitati na priloženim linkovima.

The post Smrt i sprovod na dostojanstveniji seljački način (običaji i tradicija) appeared first on Narodni.NET.

U kući koju je pogodila smrt, upalio bi se lumin ili šterika, pripremio mrtvački banak  i zatvorile škure na prozorima o koje bi se izvana objesio crni venculet, škure i veculet nisu se dirali najmanje mjesec dana nakon ukopa. Ukućani su pazili da u kući ne ostane koja životinja i posebice, da mačka ne prijeđe preko mrtvaca jer se vjerovalo da će ne on tada pretvoriti u vukodlaka. Domaćica i poneka iskusnija Ženu iz rodbine ili susjedstva oprali bi mrtvo tijelo, usnu i nosnu šupljinu napunile vunom, a glavu na nekoliko sati povezale rupcem. Zatim bi pokojniku odjenule najsvečaniju odjeću i obule nove opanke ili cipele i tako uređena položili ga na mrtvački banak ili u otvorena kapsela. Tu bi mu još prekrižile ruke, među prste stavile krunicu, a onda ga do prsa prekrile bijelim lancunon. Umrloj djeci, mladićima i djevojkama navlačila se, kad je to bilo moguće, bijela odjeća. Djevojčicama i djevojkama još bi se rasčešljala kosa i stavio vijenac cvijeća oko glave. Ukućani su se oblačili u crno, a žene još navlačile crne marame iznad očiju i vezivale ih pod bradom.

Smrt Školskog djeteta, mladića ili djevojke izazvala bi veliku žalost u obitelji i u mjestu. Posebice je majka žalila za sinom i kćerkom, sestra za bratom i brat za sestrom ako su bili jedinci. Onima koji se nisu mogli prežaliti, rezao se čuperak kose ili nokti ili se ostavljao dio njihove odjeće nad kojom se godinama tugovalo. Događalo se da majka nad odrom svoga djeteta počupa vlasi i razdere kožu s lica, da padne u krevet ili ostane u crnini do kraja života.

Nekoliko sati nakon smrti susjedi i mještani bi došli pozdravit se s mrcen i izraziti sućut obitelji. To je bila sveta dužnost od koje su bili pošteđeni samo mala djeca i trudnice pred porodom. Mnogi su ostajali uz banak cijelu noć, jer se držalo da po mraku mrtvac ne smije biti sam. Uz bukaru vina, bićerin rakije, pršut, sir i kruv,okupljeni bi započeli razgovor o životu pokojnika, o njegovoj radišnosti, dobroti i si., postupno sve više okrećući na šalu, pa bi se u gluho doba noći iz kuće nerijetko čuli vika i smijeh. Kazivači ističu daje takvo ponašanje bilo u skladu s vjerovanjem da i mrtac najvoli da je veselje oko njega, pa mu je lašnje otić na drugi svit.

Dan nakon smrti pokojnik se pješice nosio na groblje. Pogrebni običaji uglavnom su ovisili o njegovoj dobi i spolu. Dijete staro nekoliko mjeseci najčešće se zamotalo u tavajol koji bi otac, ujak ili netko od bliže rodbine objesio o rame i bez pratnje odnio na groblje. Ako je bilo kršteno, pokapalo se u zajednički anđeoski greb. Za nekršteno dijete tribalo je iskopa rapu digo u svetoj zemji okolo grobja. Stariju djecu i odrasle nosila su na groblje u zatvorenim kapselin četvorica ili šestorica muškaraca iz obitelji ili prijatelji. Ispred njih u sprovodu su bili svećenik i mlađarija s cvićen, potom najbliža, pa daljnja rodbina i mještani.

Nošenje kapsela do groblja pratila je pogrebna zvonjava s crkve, pratrove latanije i nabrajanje žena koje su bile usprovodu i onih koje su, obično zbog starosti, ostajale u kući. Nabrajanje je imalo važnu društvenu ulogu. Ono je bilo svijetu dokaz odnosa prema umrlome jer, kako tumači jedan kazivač, oko nisi nabraja, svit bi ti reka da ti nije ža da je otiša na oni svit, pa bi po mistu proti tebe svako dilo govorili. Najglasnije su bile majke, sestre i najbliža rodbina, ali su i druge žene koje su ranije izgubile nekoga bližnjega, svaki pokop koristile da svome pokojniku pošaju poruku, da ga pozdrave ili da mu se izjadaju. Nabrajanja majki za djecom, žena za muževima, ili sestara za braćom uvijek su bila puna bola, pa su se ona dugo pamtila i prepričavala u selu. Žena koja je ranije izgubila dijete znala je u sprovodima uz kuknjavu moliti pokojnika riječima:

Pozdravi mi sina moga jedinoga, moju žalost, moju nadu, moje veseje; pozdravi mi sunca moga i kaži mu da ga majka svaki dan oplakiva što ga kući nema. Je l ’ mu crna zemja teška, je l ’ se sića majke svoje, kukavice. S kime mi se razgovara, s kime mi se šala, šta mi ide, šta mi pije…. Žena ili djevojka koja je ispraćala umrlog brata nakon smrti roditelja, znala bi mu poručiti: Mili brate, tugo moja, pozdravi mi roditeje naše, oca našega dobroga i majku našu paćenicu. Ko i ’ šesti, ko i ‘ mije, ko njin rane stare privije. Poruči njin da san brež nji jadna i nesritna sama na ovomu svitu…

Pri posmrtnom ispraćaju mladića ili djevojke nosio bi netko od uže rodbine ili prijatelja do groblja goluba, odnosno golubicu i ispuštao ih nakon svećenikove posmrtne molitve i obveznog Laka ti bila crna zemlja! ili Počiva u miru Božjemu! Ako je umro mladić koji je učinija ugovor, nije bio običaj da vjerenica prati kapsela nego da njezina obitelj nekoliko dana žali. Ranije se mrtvo tijelo na groblju vadilo iz kapsela i pokapalo u lancunu, ali su se kasnije sanduci ostavljali.

Nakon pokopa domaćini bi priredili večeru za nosače kapsela, svećenika i najužu rodbinu. Sedam se večeri zaredom u kući držao upaljen lumin oko kojega bi se okupljala obitelj, prijatelji i susjedi u molitvi za pokojnikovu dušu.

Običaj je bio da se pokojnika nastavi žaliti crninom. U žena je to bila crna odjeća, dok su muškarci nosili crni puc ili traku na rukavu od jakete. Dužina nošenja crnine, ovisila je o dobi umrloga i blizini rodbinske veze, ali i o odnosu živih prema pokojniku. Ako je umrlo dijete od jedne do dvije godine, govorilo se da je umra anđeja pa da za njin ne vaja nosi crno. Za najbližom rodbinom obično se nosila crna odjeća do dvije godine. Za starijima (ocem, majkom, svekrom, svekrvom, djedom, bakom) nije trebalo nositi posve crnu nego škuriju robu, dok je za mlađima (mužem, djecom, bratom, sestrom, djeverom) crno bilo obvezatno. Obično je žena za mužem i sinom, posebice ako su umrli mladi, nosila crnu odjeću cijeloga života. Za braćom i sestrama, svekrom, svekrvom, djeverovima i zaovama nosila se pak škura ili crna odjeća godinu-dvije, iako je i ovdje bilo najbitnije ono što je živi osjećao prema pokojniku. Neke su žene znale biti godinama u crnoj ili škuroj robi ne zato što su to htjele, nego zato što su ih uzastopne smrti u obitelji na to tjerale.

The post Smrt i posmrtni običaji Dalmatinaca appeared first on Narodni.NET.

Posvuda je običaj da se smrtno oboljeli oprosti od članova obitelji i susjeda te da ih zamoli za oprost: oproštenje. Umiranje je otežano plakanjem i naricanjem članova obitelji, koji stoga odlaze u susjednu prostoriju. Najmanje jedna osoba mora bdjeti uz bolesnika i kad se približi trenutak smrti, zapaliti mu pripremljenu svijeću koja se za svaki slučaj drži pod jastukom (u Hrvata zvana Manjinska svića). Sam umirući ne smije pak vidjeti svijeću. Tko umre bez svijeće, mora na onome svijetu tapkati u mraku, a može čak postati vampirom, vukodlakom ili tencem. Strašna je stoga kletva: Ne daj mu Bog sreće ni pri smrti svece! Zle demone što otežavaju umiranje ne tjeraju samo svećenik i blagoslovljena svijeća, već i molitve, škropljenje svetom vodom, kađenja, krunica i dr. Često se umiranje pokušava olakšati tako što se bolesnika podigne iz postelje, odnosno s ležaja (gdje nema postelje) i položi na neko drugo mjesto. To odgovara običaju kakav je postojao u drevnih Indijaca i klasičnih naroda da se nasmrt oboljelog položi na tlo, što istraživači pak različito tumače. Prema Samteru, s kojim se i ja slažem, duša bi trebala lakše ući u zemlju, dok je prema Fischeru podizanje i polaganje simboličko-magijski čin pokopa. U Crnoj Gori (Rijeka) umirućeg uspravljaju jer se ležeći teško umire. U Slavoniji nalazimo vjerovanje, uobičajeno i u brojnih drugih europskih naroda, da je teško umrijeti na pernatom jastuku. Za veći dio srpskohrvatskog područja pernati jastuci nisu uobičajeni, već se pune vunom, odjećom*, krpama, sijenom, slamom i si. Umirućima za koje se vjeruje da su loše vagali, stavi se nešto zemlje na prsa (Hercegovina) ili vaga pod glavu (Bosna i Hercegovina, Poljica u Dalmaciji, Bakar). Tim se običajem objašnjava vaga koja se stavlja u staroslavenske grobove. Onima što su pomicali kamene međaše stavlja se pod glavu kamen međaš (Poljica), ratarima što su zaorali tuđu zemlju stavljaju pak busen ledine.Pokraj smrtne postelje žene koja je prela za druge i moguće krala od pređe zapali se nešto kučine (okolica Otoka). U istom kraju stavljaju klupko neobrađene pređe pod krevet. Umiranje se pokušava olakšati i tako što se bolesnika kupa u vodi u koju se prethodno položila lisičja glava ili debela bundeva ili brezov prut. Ako dijete ne može niti ozdraviti niti umrijeti, za punoga se mjeseca iznosi van i govori: Mjeseče, ili ovu tikvu nalij ili razbij! Ako je riječ o odraslome, moli se sv. Nikoli putniku neka bolesnik ili ostane na životu ili umre (Otok). Slično kao što se magijskim postupcima što pripadaju čaranjima analogijom, želi potaknuti rođenje, tako postoji i nada u oslobođenje duše zatočene u tijelu: ako u okolici Pirota malo dijete ne može umrijeti, majka mu nalije malo vode u ručicu i popije je.

Umiranje je otežano ako bolesnik sjedne na podvijene noge (Varoš u Slavoniji). Ako umirući viče kad se prozor sam od sebe otvori, griješan je; onaj tko umre lako ili umre u petak, postaje blažen (Hrvatska). Kada čovjek umre, prema pradavnom običaju, otvaraju se prozori kako bi duša mogla izići. Duša lebdi oko kuće četrdeset dana u obličju ptice, leptira ili muhe (u Makedoniji se stoga ne smiju ubijati muhe oko mrtvaca već ih se nježno tjera bosiljkom ili maramicom). Usp. rus. babočka, “leptir”, deminutiv od babka, “baka”. U pozadini toga je predodžba da pokojnikova duša nastavlja živjeti kao leptir. Rus. dijal. dušieka, “leptir” od duša, “duša”. U Bosni i Hercegovini se vjeruje da oslobođena duša nakon četrdeset dana odleti dalje u obličju bijele golubice.

U Srba se sv. Aranđeo Mihajlo smatra vodičem duša, u Hrvata pak anđeo čuvar zvan jajngel čuvar (Lobor), također i sv. Mikola putnik, katkad i sv. Jakob, osobito u okolici Bakra: duša odlijeće u obličju golubice, koju bezgrešnik može vidjeti o Sv. Jakovu, gdje ostaje do pokopa.

Općenito je prisutno vjerovanje da zvijezda života, rođena u trenutku čovjekova rođenja, u trenutku smrti pada kao meteor i ugasne.

The post Vjerovanja uz umiranje appeared first on Narodni.NET.

–    umjesto toga pojavljuju se molitve i mise zadušnice – dok se u Srba, zahvaljujući toleranciji pravoslavne crkve, nuđenje hrane mrtvima do danas potpuno sačuvalo.

1.    Predznaci

Premda je prema vjerovanju trenutak smrti svakoga čovjeka određen već u trenutku njegova rođenja, svejedno se u živoj i neživoj prirodi bojažljivo pazi na prijeteće predznake smrti.

a)    Ako se u kući odjednom pojavi mravinjak, ako krtica ili svinja ruje ispod kućnoga praga, u tome se vidi simbol nečije skorašnje smrti.

b)    Određene životinje imaju dar drugoga lica, one vide smrt koja dolazi u kuću bolesnika: smrtni slučaj najavljuju glasno zavijanje pasa, ku-kurijekanje pijetla pod prozorom ili na stupu kuće, glasno mijaukanje mačaka, mukanje krava u noći, kao i huk sove, ćuka, kreštanje gavrana na sljemenu krova i dozivanje kukavice iznad kuće. Vjesnici smrti su i žaba krastača što skakuće oko kuće, krmača koja ima samo muško (smrt glave kuće!) ili samo žensko potomstvo (smrt glavarice kuće!), zec koji protrči ispred kuće ili noćni leptir (mrtvačka glava) zvan mrtoglavac (Slavonija).

c)    Snovi: ispadanje zubi, ispadanje dlake iz brade, otpadanje ugla kuće, gradnja kuće bez prozora, jahanje na vrancu i si.

d)    Neobični događaji, kao što je škripanje stropne grede, pucanje ogledala ili čaše, kokodakanje kokoši i dr. najavljuju skori smrtni slučaj. Na predznake se osobito pazi u doba velikih godišnjih i obiteljskih svečanosti: čija glava na Badnjak ostane bez sjene, taj će umrijeti tijekom sljedeće godine. Iz kosti plećke iz božične pečenke očitava se, među ostalim, i skori smrtni slučaj. Čiji je orah prazan, taj će umrijeti u novoj godini.

Ako na slavi od gorućih svijeća najprije dogori srednja, najprije će umrijeti glava kuće; izgori li najprije desna, umrijet će muški član obitelji, a izgori li najprije lijeva, umrijet će ženski član obitelji.

e)    Ako mrtvac ne zatvori oči, za njim će umrijeti netko iz kuće, isto tako ako se ne ukoči, ako mu se lice razvuče u nasmijanu grimasu, ako mu je jedno stopalo dulje, ako mrtvački odar zaškripi pri iznošenju iz kuće, ako kiši ili sniježi (simbolika suza!) dok se kopa grob (Kosovo). Ako u kući u kojoj je žalost dim s ognjišta na kojem se zagrijava voda za pranje mrtvaca vuče prema kući, umrijet će još netko; to je vjerovanje vrlo staro i potječe još iz doba spaljivanja mrtvaca jer znamo da su Sa-magiti (Žemaiti), koji su spaljivanje mrtvaca poznavali već u srednjem vijeku, uvijek pazili na dim što se diže i na temelju toga donosili zaključke o spasu duše pokojnika.

The post Narodna vjerovanja uz smrt i sprovod appeared first on Narodni.NET.