Istovremeno s poticanjem građana na održavanje čistoće, Splitska je općina nastojala poboljšati vlastitu službu javne čistoće. Radi čišćenja javnih površina općina je i prije zapošljavala smetlare. Godine 1919. bilo ih je devetnaest. Oni su skupljali smeće po gradu, ali zadatak im nije bio odvoz smeća iz grada. Gradsko se smeće prema uvriježenom običaju predavalo težacima da ga prenesu u polja i na periferiju. No, događalo se da ga težaci ostave po svojim đubrištima ili da ga bacaju uz ceste na periferiji. Nemar u tom pogledu osobito se proširio tijekom ratnih godina. Nakon rata općinska je uprava postrožila kontrolu i postupno reformirala službu javne čistoće. Godine 1920. služba javne čistoće napustila je kao neprimjerene dotadašnje prostorije u Sinjskoj ulici jer je to mjesto već postalo dio gradskog središta. Odjel javne čistoće tada je preseljen u no-voizgrađene prostorije na Gorici. Zatim je napušten običaj predavanja smeća težacima, a umjesto toga određeno je da ga općinski smetlari prenose daleko izvan grada i polažu u duboke jame. Planirana je i izgradnja peći za spaljivanje smeća. Građanima je strogo zabranjeno držanje đubrišta, gnojišta i svinjaca po prijašnjim predgrađima. Tu zabranu težaci nisu lako prihvatili pa je Redarstveno povjereništvo imalo mnogo posla dok ih je prisilnim mjerama navelo daje prihvate. S rastom grada Općina je povećavala broj zaposlenih smetlara, a povećavana je i modernizirana i potrebna oprema za čišćenje ulica. Godine 1919. bilo je zaposleno 23 pometača, a 1930. godine 52. Godine 1919. služba javne čistoće imala je 13 kolica i troje teretnik kola koje je vukao konj. Godine 1930. imala je 35 kolica i 7 teretnih kola te dva autopoljevača za pranje širih gradskih ulica.

Opis odvoza i skupljanja smeća u međuratnom Splitu zapisao je po sjećanju M. A. Tomić. Njega su se prizori vezani uz skupljanje smeća dojmili pri posjetima prijatelju iz školskih dana, Ivi Purišiću, čiji je otac bio nadzornik gradske čistoće. Obitelj njegova prijatelja stanovala je u dotrajaloj općinskoj jednokatnici na Manušu, iznad željezničkog usjeka. Prozori stana gledali su na prostrano dvorište «u koje su pristizali sivi željezni furgoni s upregnutim konjem. Radnici bi otvorili stražnja vratašca na kolima, pa bi lopatom izvlačili smeće što bi ga skupili svakoga dana zastajkujući sa zapregom pred svakom kućom, gotovo uvijek u isti sat. Zvonili bi tresući mjedeno zvonce pa bi se onda žene spuštale na ulicu i istresale iz sićeva kućne otpatke u smetlarska kola tukući i zveckajući svojim sudom po rubu kara. A onda bi konj, već uvježban, bez kočijaševa znaka, koji je za to vrijeme stajao pored pušeći iz glinene lule, povukao nekoliko metara dalje i zaustavio bi se pred slijedećom kućom.»Svi su se ti otpatci zatim sakupljali u dvorištu općinske jednokatnice na Manušu, prije nego što bi bili odvezeni dalje izvan grada. U istom dvorištu bili su i kavezi za pse lutalice, koje su živoderi (macakani) hvatali po gradu.

The post Razvoj kulture čistoće i uređenje grada Splita appeared first on Narodni.NET.

Pjaca je bila središte i formalnog i neformalnog javnoga života. Bilo je to glavno mjesto večernjih šetnji i izlazaka, mjesto na kojem je smještena glavna gradska kavana kao neslužbeno središte grada te Općinska uprava kao službeno središte grada. No, podizanjem novih zgrada Općine na ulazu u grad sa strane Solinske ceste i preseljenjem općinske uprave 1924. godine, Pjaca će izgubiti obilježje formalnoga gradskoga središta. S druge strane, otvaranjem Etnografskog muzeja u staroj Općinskoj vijećnici.

Pjaca će više dobiti na kulturnom i turističkom značaju. Živost su Pjaci u dnevnim satima davale trgovine i poslovnice banaka smještene na tom prostom. Pjaca je bila osobito živa u večernjim satima, kad je bila puna i mladih i starih. Stariji su sjedili pred kavanom na vrhu Pjace ili stajali s južne i sjeverne strane trga, promatrali, komentirali i kritizirali šetače, dok je sredinom trga šetala mladost, u nekoliko redova, neprestano gore-dolje.Zbog navike Splićana da zakrče prolaze, jer kada se s nekim poznatim sretnu zastanu i razgovaraju odmah na tom mjestu, i to posred prolaza, a da se nimalo ne pomaknu u stranu kako bi drugima omogućili prolaženje, moralo se s vremenom uvesti reda i na Pjaci. Red za šetanje Pjacom uveden je početkom 1927. godine s mjerama koje su trebale spriječiti zakrčenje prolaza.

Ugođaj Pjace prepune šetača lijepo je opisao splitski književnik i odvjetnik Marin Bego. Taj je opis prvi put objavljen u putopisu iz 1912. godine, ali objavljivanje i kasnije, a opisani se ugođaj vjerojatno nije bitno izmijenio tijekom međuratnog razdoblja. «Gospodski trg naliči dvorani za sklizanje, samo što ta dvorana nije asfaltirana nego popločana prekrasnim bijelim kamenom. Svak osjeća da je luksus šetati po takovu pločniku, i mnogi s pravom dolaze na trg da se iskažu. Nekoji šetaju s izrazom zabrinutosti, kao da moraju; nekoji gledaju oštro, ne skreću ni desno ni lijevo, nego hodaju po nekoj umišljenoj crti kao po tračnici. Muževi uz svoje žene hodaju teškim stopalom kao činovnici u službenoj tjelovskoj procesiji. Svi ti ne čine nikakve buke; oni čitavo vrijeme ne progovore ni riječi. Ali osim njih šetaju splitskim trgom đaci i profesori, suci i odvjetnici, težaci i zanatlije, djeca, djevojke, varošanke i gospođe. Đaci prolaze u hrpama, profesori sami, umjetnici utroje, služavke učetvero, varošani ušestero, Talijani svi skupa. Obitelj prolazi trgom u potpunom broju, s čitavom opremom: sa služavkama, dječjim kolicima i dojiljom. U stanovitim danima, kao zadnjih dana poklada i drugim svečanim prigodama, dohrle na trg svi stanovnici Splita. Nastane gužva i strka, trg više ne funkcionira. Odjedanput nitko ne može ni naprijed ni natrag stoji na mjestu i čeka nosom uzgor što će se dogoditi … Zamor što se za vrijeme šetnje diže na trgu, nije uvijek isti, niti je uvijek ovisan o samom broju onih koji šetaju.»

Kao središte javnoga života Pjaca je imala i ulogu informativnoga središta s kojeg su se vijesti i informacije širile usmenim putem. Toj je informativnoj ulozi pridonosila i administracija lista Novo doba, koja je bila smještena u prizemlju zgrade na Narodnom trgu br. 3, a od rujna 1926. u prizemlju zgrade na Narodnom trgu br. 9.Važnije je vijesti redakcija tog lista običavala objavljivati u izlogu prostorija na Pjaci.

The post Razvoj i život splitske Pjace appeared first on Narodni.NET.

Blagdani i beskrajne ceremonije s barokno odjevenim knezom i njegovim pomoćnicima, zatim nadbiskup i svećenstvo u sjajnim odorama stvarale su same po sebi svečana raspoloženja na gradskim ulicama i trgovima, pogotovo u danima dolaska novog kneza, posjeta generalnog providura, ustoličenja novog nadbiskupa, velikih crkvenih blagdana, procesija i si. Bogate gozbe, vesele priredbe i plesovi u plemićkim salonima u njihovim elegantno uređenim kućama u gradu, manjim »casinima« u blizini grada i većim kućama na zemljišnim imanjima, kao i onima bogatijih građana bile su vjerojatno vrlo česte. U manjim sobama tih zdanja odvijali su se intelektualni razgovori i pretresale prilike i događaji u gradu. To je doba kada se i u Veneciji za ugodne i prisne razgovore napuštaju veliki saloni pretrpani baroknim namještajem i odlazi se u manje sobe s vrlo ukusnim i laganim rokoko namještajem koji više odgovara lakoći konverzacije.

Na otvorenom prostoru izvode se viteški turniri, alke, regate i igraju balote. U kućama se igra bili jar, šah, tombola, a pogotovo karte koje su bile prava zaraza tog doba. Kazališni život je dosta razvijen, koliko su to dopuštale same prilike, a obrtnici nalaze razonodu u moreški i pastirskom kolu zvanom čerkjata (»cerchiata«). I puk ima svoje zabave: balote, karte, omiljeno kolo i pjesmu praćenu narodnim glazbalima. Na prelima se prepričavaju stari događaji i junaštva, ali se istodobno i mladi bolje upoznavaju radi stupanja u brak.

U doba žetve i jematve u Splitu je vladala posebna živost, osobito u predgrađima. Sva su predgrađa mirisala maštom i mladim vinom, i kako Ka-vanjin kaže, mlade žene su poigravale, veseleći se obilju plodova, a ni starice nisu mogle odoljeti mladom vinu i obilno su ga pile:

A starice na kominu,

Uz bukaru ciela pića,

pokle site dobro pinu,

pivaju Marka Kraljevića,

pa kad vidu dno bukari,

jedva otidu na rusari.

Na žalost, do nas je o svemu tome doprlo malo vijesti. Vjerojatno da je do sada otkriveno malu takvih izvora na osnovi kojih bi mogli upoznati sve one detalje Koji upotpunjuju sliku života Splićana u 18. st. Ipak, j na osnovi tako malobrojnih i rasutih fragmenata pokušali smo dati zaokruženu sliku tog života u nekoliko manjih cjelina.

The post Društveni život u povjesti Splita appeared first on Narodni.NET.