Skupljanje svatova

Svatove obično iskuplja mladoženja i njegov otac. Najprije se pozove rodbina i dobri prijatelji, a onda svi oni koji su svatovski dužnici. Naime, običaj je u našim selima da se u svatove ide uzajamno jedni drugima i to se smatralo dugom: ako je netko bio tebi u svatovima, dužan si i ti njemu biti u svatovima.

Tradicionalne časti i dužnosti u svatovima

Od starine se u svatovima određivale razne časti i dužnosti. Najprije se odabere stari svat koji, kao svatovski starješina, rukovodi svatovima njega su svi svatovi dužni slušati i izvršavati njegova naređenja. To obično bude ugledan, trijezan i razborit čovjek iz sela.

Buljubaša predvodi svatove i nosi nakićenu bukliju.

Onaj svat koji nosi zastavu naziva se barjaktar.

Za kuma se bira najugledniji i najspretniji čovjek. On ima tu čast da službeno svjedoči mladencima na vjenčanju, a zadužen je da čuva mladu nevu zajedno s djeverovima.

Djever ima prvi i drugi, desni i lijevi.

Jedna djevojka ili mlađa žena ide kao jenga.

Komordžija ili puškobila nosi za svatove hranu, mezu i piće.

Čauš je svatovski lakrndijaš koji se preruši u prosjeka ili skitnicu. Njegova dužnost je da u svatovima zameće šalu i veselje.

Stari svat, buljubaša i barjaktar imaju svoje jamake ili zamjenike.

Ostali svatovi nemaju nikakve posebne dužnosti.

The post Tradicionalni svatovi, časti i zaduženja u svatovima appeared first on Narodni.NET.

Opraštanje je pretstavljalo odlazak iz kuće i potpuno novi život za mladence.

Od oca, majke, braće, sestara starešina (starješina, stari svat) ovako oprašta mladoženju (ženika):

– Falen bode Jezoš Kristoš! Draga moja rodbina, vezda skupa spravlena. V vas prosim za malo postrpljenje i očem vam reci par reči mesto ovoga našega mladenca.

Japek moj lubleni i mamica rođeni, fnogo pot ste vi mene otpravlale s vaše poštene hiže, pole, gore, k bozi službi vu Sveto Mater Cirkvu. Ali ovak nigdar, kak denek denešnji. Denes bom ja putovat vu Sveto Mater Cirkvu, čez pet svete štenge pred sveti oltarski šekrement. Tam bom ja položel svoje tri prste na samoga Sina Jezoša Kristoša raspetoga tela. Tam bom ja zadobit hižnoga zakona i sebi para.

Draga moja rodbina, ve vam i z imena očem povedati kaj koje su te pet svete štenge.

Prvo je sam Bog otec nebeski, koj nas je stvorel i dal da ga dičimo i falimo. A drugo je Sin Jezoš Kristoš, koj nas je otkupel svojom velikom mukom na svetem krstu. Štrta je prečista Blažena Devica Marija, ka deli junakom cimere i divojkam vence. A peti je se dvor nebeski. Dej nam Gospodin Bog kak denes tak i zutra da se tak lepo zijemo, kaj bomo mi mogli jen drugoga z jočima videti i Oca Boga faliti, dičiti.

Draga moja rodbina, ve, da vas jako lepo prosim od najmenšega do najvekšega, pomirite i meni na denek denešnji dara Duha Svetoga sebi zazvati kaj bodem ja mogel s čistem srcem vu Svetu Mater Cirkvu stupiti i tam sebi para zadobiti. Kaj budem ja mogel s nom ovoga sveta tak živeti kaj bom pred svem svetom fale i dike vreden, a pred Ocom Bogom dušno zveličenje. Falen bodi Jezoš Kristoš!

Ista se formula kazuje i u mladenkinoj kući. Za vrijeme svatovskog objeda ili večere starešina glasno prosi Boga:

– Vezda pak sveti Križ Kristošev i sveti Janoš blagoslovi, noj nam prekriže i blagoslovi ovoga našega piliša i jeliša kag ga bumo mi denek denešni si skupa potrošili. Vezda pak prosim gospodu mužiku da zaigraju na ovu molitvu. Vu ime Oca, Sina, Duha Svetoga. Amen.

U polnoći mladu (mladenku) oprašta starešina (starješina) od njezinih roditelja, rodbine i doma jer je došlo vrijeme da ona mora poći u tuđu kuću.

— Falen bodi Jezoš Kristoš! Draga moja rodbina vezda vas prosem malo strpljenje. Japek moje lubleni i mamica rođeni, hote mi sim na jen par rečke. Japek moje lubleni i mamica rođeni, sonce je zašlo i vurica je došla da saka ptica ide na svoje gnezdo. A ja pak tožno na tuđo lučko nepoznato. Japek moje lubleni i mamica rođeni, vezda vam jako lepo zafalujem vaše velike trude i vašu veliko dobrotu i radost koju ste si z menom činile od moje male mladosti do denešnjega dena. Ako vam ja ne mrem naplatiti naj vam otplati sam Otec Bog nebeski svojom bozom miloščom. A vezda pak si pozovem svoje povolne krstne kume i fermanske da nim jako lepo zafalem nive trude i brige i se velike dare s kema ste vi mene darivale od moje male mladosti do deneka denešnjega. Ako vam ja ne mrem naplatiti naj vam naplati gospodin Bog z jenem lepem darom. Ve pak si zovem svoje brate i sestrice, stare mamo, stare japo koje so me pazile dok sem bila mala. Ako sem nis zbantrala, nek mi oproste i nek paze na nji Sveta Marija da bodo išče dogo živele na ovom sveto. Brate i sestrice pak prosem nek bodo dobre japeko, mamice, stare jape i stare mame, nek je posluno i poštujo. Ve pak si zovem sfoje povolne sosede, sosedičke, svoje povolne pajdaše, pajdašice s kema sem od moje male mladoste se pajdašila, ako sem se vu tom svetu ja kojemo al koje zamerila, oprostite mi, ja vam sem skupa opraštam. Ve pak vam dej Bog sem skupa lepo lejko nočko, ja moram ite v drugo hižo.

Kada se kazuje oproštajni govor nazočni plaču, naročito roditelji “nariču” te svatovska povorka krene u mladoženjinu (ženikovu) kuću. Svirači sviraju i pjevaju se pjesme. Kad stignu, tamo ih čekaju, starešina koji moli roditelje ženika da mladenku prime u svoj dom.

Tradicionalni običaj opraštanja (pozdravljanja) mladenaca

The post Tradicionalni običaj opraštanja (pozdravljanja) mladenaca appeared first on Narodni.NET.

Broj, dužnosti, kao i nazivi svatovskih dužnosnika lokalno su vrlo različiti. Ipak je očigledno da je svuda temelj svatovske svite činilo troje, petero ili sedmero osoba, među kojima može biti i mladoženja i jedna žena – udavačina pratilja i zaštitnica, a njima se zatim pridružuje i mladenka. S vremenom i blagostanjem rasla je i sklonost povećanju broja svatovskih dužnosnika, udvostručavanjem postojećih uloga ili pridodavanjem novih. Gotovo uvijek postojala su pravila o najmanjem broju svatova i više mogućnosti za njihovo povećanje, ponegdje točno utvrđena alternativas većim i manjim brojem obligatnih sudionika.

Većina istaknutih svatovskih dužnosti povjerava se članovima obitelji i šire rodbine, ako se među njima mogu naći podobne osobe. Na čelu je svatova ugledan muškarac, sposoban da vodi sva svadbena zbivanja, stariji od ostalih svatova, zato najčešće zvan stari svat, starlješina. Drugi po važnosti je kum, i to onaj s mladenčeve strane (debeli kum, prvi kum) gdje postoji i kum s udavačine strane, pa i prikumak, oni su manje važni svatovi. Uz mladenku, kao pratilac i zaštitnik, obvezno se nalazi djever i mlađa žena. Gotovo uvijek jedan svat predvodi svatovsku povorku i zato se zove prvi, prvjelnac, ali i vojvoda, dolibaša, kapitan, deči (vodeći). Često se uloga predvodnika ujedinjuje s ulogom zastavnika ili barliljaktara ili su to dvije osobe odnosno dva svata. Poseban je svat zadužen da svatove razveseljava, pa je često i na smiješan način opremljen. Posebne uloge s odgovarajućim imenima imaju i drugi svatovski dužnosnici: koji nose mladenkino ruho, jelo i piće, najavljuju dolazak svatova i drugo. U nazivima, kao i dužnostima svatova u Hrvata vlada velika raznolikost, pa je o tome vrlo teško uopćeno govoriti.

Zahtjevnu ulogu svatovskog veseljaka znao je u više svadbi ponijeti isti čovjek, a slično je bilo i sa svatom koji, iako obično nije domaćin ni član obitelji, govori u ime ukućana i mladenaca. Obje uloge traže dobre govornike i poznavatelje svatovske tradicije, pa su se zato te dužnosti povjeravale već okušanim osobama.

Nije ovdje slučajno riječ o svadbenim “ulogama”: mnogi su etnolozi i folkloristi upozorili na dramski aspekt svadbenih običaja, bilo da su isticali pojedine dijelove ili su cjelinu svadbenih događanja promatrali kao svojevrsnu predstavu. U tom je smislu etnolog Milovan Gavazzi posebno upozorio na zbor koji u nekim krajevima prati svadbena zbivanja, a čiju su ulogu zapazili i drugi europski folkloristi i usporedili ga sa zborom u klasičnoj grčkoj drami. Osobitu ulogu u svadbi imaju i seoski muzikanti, u starije vrijeme seljaci s osobitim darom koji im je omogućavao dodatnu zaradu ili bar hranu i piće, a kasnije poluprofesionalci, pa i profesionalci. Uz svirku, oni su i predvodili određena svadbena zbivanja i izvodili šaljive scene, svadbene “komedije”.

U nekim je krajevima bilo uobičajeno tituliranje svatova izrazima koji upućuju na drugu društvenu skupinu, na stalež kojemu ti ljudi inače ne pripadaju. To je rašireno oslovljavanje svatova kao “gospode” (“gospoda svatovi”). Prema nekim tumačenjima, tu je riječ o namjernom imitiranju ponašanja višega staleža, ugledanju na negdašnju vlastelu. Privremeni prelazak u viši rang ili u drugi stalež, također na verbalnom planu, potvrđuje se i u običaju da se mlada i mladoženja za trajanja svadbene procedure nazivaju kapetanicom i kapetanom. Ova vrsta “napredovanja” u znaku vojničke hijerarhije vjerojatno nije tek slučajno vezana za područja s vojničkom tradicijom. Ta ista tradicija nazire se u drugoj pojedinosti, u mladenčevoj odjeći u kojoj bar jedan dio mora biti po uzoru na vojničko odijelo, i to ne no suvremeno, nego dio vojničke odore iz starijeg vremena kabanica, uske hlače). Istoj skupini pojava vjerojatno ripadaju poredak i kretanje svadbene povorke u kojoj neki aziru oblik vojne formacije s time je možda u vezi i da svatovi jašu na konjima bez obzira na udaljenost, a možda i specifičan način izražavanja radosti i obilježavanje određenih faza svadbene procedure pucanjem iz vatrenog oružja (uz druge, osobito magijske svrhe).

Posebnost svadbene odjeće mladenaca, osobito mladenke, etnolozi su tumačili raznim magijskim svrhama čija je pretežita namjera bila da zaštite i odbiju zle utjecaje (s pomoću šarenila i posebice crvene boje, prekrivanjem mladenke kabanicom, zakrivanjem lica). U mladenkinu vijencu ili kruni koncentriran je najveći dio simboličnih i magijskih poruka i značenja: po njemu se mladenku poznaje, ali on je i štiti te iskazuje njezin prijelazni status između đjevojaštva i staleža udanih žena. Mladenkin vijenac ili kruna u starije je vrijeme bio domaće izradbe, sastavljen od pravog ili umjetnog cvijeća, stakalaca, trepetljika i drugih ukrasa, ponajviše šaren s prevagom crvene boje, s ovješenim ukrasnim vrpcama. U sjevemozapadnoj Hrvatskoj mladenkina se kruna sastojala od uobičajenoga djevojačkog oglavlja koje se dodatno ukrašuje šarenim kiticama, staklenim bobama i šarenim brokatnim vrpcama koje padaju niz leđa i ramena. Kupovni vijenci i bijela boja proširili su se pod utjecajem gradske mode, u različito vrijeme u različitim krajevima. Ponegdje je i mladenac imao svadbeni vjenčič pričvršćen na šeširu, a češće je to bila za šešir zataknuta kitica ili drugi ukras (npr. čapljino perje).

Svadba počinje na dan koji se u određenoj sredini drži sretnim (najčešće to je srijeda, a nikada utorak i petak), i to okupljanjem svatova u mladenčevoj kući i njihovim polaskom po mladenku. U primorskom području svadbena se povorka kreće pješice, u nizinskom je poželjno da se vozi na kolima, a u gorskom da svatovi jašu na konjima ovisno o okolnostima i duljini puta, dolaze u obzir i odstupanja i kombinacije.

Svadbena procedura pretežno se, uz mogućnost nekih varijanti, zbiva na ovaj način:

1. okupljanje mladenkinih svatova u njezinu, a mladenčevih u njegovu domu

2. odlazak mladenčevih svatova po mladenku (preuzimanje mladenke, čašćenje, darivanje, blagoslov i oproštaj mladenke od roditelja)

3. vjenčanje (ako nije obavljeno prije ili će uslijediti kasnije).

Nakon vjenčanja:

a) odlazak svih svatova u mladenčev dom

b) povratak svih svatova u mladenkin dom

4. svadba u mladenca (primanje mladenke u novi dom, čašćenje, darivanje, skidanje vijenca, polijeganje mladenaca, običaji prvog bračnog jutra)

5. pohod mladenkinih roditelja i rodbine njezinu novom domu i pohod mladenke ili obaju mladenaca mladenkinu roditeljskom domu.

Okupljanje svatova u mladenke i u mladenca u mnogočemu se razlikuje. U mladenke je najznačajnije njezino opremanje, ponegdje obredno, u društvu vršnjakinja, a pod nadzorom starijih žena, s nizom magijskih postupaka. U mladenca je težište na ceremonijalnom okupljanju najvažnijih svatova (npr. svirači odlaze po najuglednije svatove i dovode ih u mladenčev dom) i na ispraćaju mladenca i svatova na odgovoran pothvat kakav je odlazak po mladenku, a najčešće zatim i na vjenčanje. I ovdje se sve poduzima da bi se osigurao sretan završetak, od dobre opreme svatova do kršćanske molitve i pripomoći magije.

Odlazak po mladenku uvijek uključuje osobito važan trenutak kad se udavača pojavljuje pred svatovima i oni je preuzimlju od ukućana i primaju sebi. To svadbeno zbivanje najčešće se odvija pred vratima mladenkina doma, na način sličan onome kad dolaze prosci: svadbena se povorka mora zaustaviti pred zatvorenim vratima, razvija se šaljiva prepirka i pogađanje između predvodnika obiju strana, dok, napokon, predvodnik ukućana ne popusti i ne naredi da se izvede mladenka (srna, ptica, janje, zvjere). Nerijetko tada izlazi lažna mlada: izvode se i svatovima nude smiješno prerušene starije žene. Osim izgleda tobožnje mladenke, nazočne nasmijavaju i primjedbe koje padaju na njezin račun zabavljački aspekt ove svadbene radnje potisnuo je u pozadinu njezinu prvotno magijsku svrhu. Ta se scena ponavlja tri puta (magična brojka tri) dok ne izvedu pravu mladenku. Izvodi je brat ili drugi bliski rođak koji traži da mu pridošli svatovi za to plate.

Sličnu scenu pred mladenkinim vratima opisao je J. W. Valvasor u Istri u 17. stoljeću. Potkraj 19. stoljeća u Lici je to izgledalo ovako:

— Kum pozdravlja: “Faljen Isus i Marija!” “Uvike” odgovara im domaćin i pita ih: “Sto vi, ljudi, tražite? Ako ste pošteni primit ćemo vas. ” Kum kaže da su izgubili ovčicu i da je traže. “Čekajte malo”, kaže im domaćin, “kod nas je vaša ovčica, pokazat ćemo vam je.” Na te riječi iz kuće im izvode staru ženu, ružnu i namaškaranu. “Je li možda ovo vaša ovčica koju tražite?” “To nije naša, takovu mi ne trebamo”, kaže kum. Drugi put izvode drugu ženu, malo bolje obučenu i pitaju: “Je li ovo vaša ovčica?” “Ni to nije ona prava. Naša je lipša, mi našu ovčicu poznamo, pustite nas da je medu ovcama izaberemo”, kaže djever. Tek tada mladu izvodi njezin brat ili ujak. “To smo mi tražili, to je naša lipa ovčica, mije poznamo”, kaže kum. “Kad je tako lipa, dobro ćete platiti”, kaže njezin brat. Zatim pita: “Tko se prima ovog čeljadeta?” Mladoženja stane pred svatove i kaže: “Bog pa ja. ”

U nekim hrvatskim krajevima ove i druge dijelove svadbenih običaja prati pjesma koja ponegdje iscrpno slijedi i komentira zbivanje. Pjeva jedan ili više određenih svatova ili tu ulogu ima već spomenuti ženski zbor. Poznate su i kombinacije kada naizmjence pjevaju pojedinci i zbor, s instrumentalnom pratnjom ili bez nje, kao i smjenjivanje govorenih i pjevanih izvedbi te, napokon, Izvedbe koje uključuju govor (monologe i dijaloge) te pojedinačno i zborno pjevanje. Valja naglasiti da je tu riječ o pjesmama l prozi kojima se najavljuju svadbene radnje, komentiraju događanja, potiču pojedini svatovi na određene postupke, koji na taj način prate tijek svadbene procedure.

U slavonskom selu Otoku, kao i drugdje, postojala su dva ženska zbora: jedan u mladoženje, a drugi u mladenke. U mladenke njezine prijateljice, a u mladenca djevojke iz susjedstva pjesmom su dočekivale i ispraćale svatove. U određenim su trenucima pjevale plešući u kolu, a za pjesmu i ples tražile novčani dar. Prateći i potičući događanja, pjevačice, primjerice, opominju svatove kad je vrijeme da krenu iz mladenčeva doma po mladenku:

Otpremaj se, mladi vojno!

Ojdivojko, mala momo. (ponavlja se Iza svakog retka) Divojkaje daleko,

Prikogore zelene,

Priko vode lađane.

Svaki trenutak svadbe u Konavlima u Dalmaciji prate neobično bogati i kitnjasti govori, počasnice i nazdravice, molitve prije jela, blagoslov mladenaca te obilje pjesama koje pjevaju određeni svatovi u određenom času, a najviše djevojački zbor. Zbor najavljuje dolazak svatova po djevojku pjesmama poput ove kojoj su Inačice poznate i drugdje:

Povila se zlatna iica vr’om iz mora,

Uvila se prvijencu oko barjaka.

Povila se zlatna iica vr’om iz mora,

Uvila se starom svatu oko pojasa.

Povila se zlatna iica vr’om iz mora,

Uvila se kum vjenčanom oko kalpaka.

Povila se zlatna žica vr’om iz mora,

Uvila se dvim đeverma oko pušaka.

U trenutku preuzimanja udavače događaju se i već opisane obredne radnje: mladenku okreću, simbolično udare, zaogmu muškom kabanicom, a na kraju određene osobe izgovaraju tradicijske formule primopredaje mladenke. U trenutku dolaska svatova, u sjevernim hrvatskim krajevima i u Istri mladenka nastoji skriveno od mladenca pogledati ga na osobit način, kroz prozor, prsten ili savijene uzde, očekujući da će joj to osigurati njegovu vjernost. Pridošle svatove mladenkine drugarice i mlađe rođakinje zakite pripremljenim kiticama, a negdje i svadbenim ručnicima (osobito u Slavoniji).

Nakon što je svatovima konačno dopušten ulazak u kuću, počinje manje ili više bogata gozba, praćena svadbenim govorima, zdravicama, pjevanjem, svirkom pa i plesom, izvođenjem šaljivih scena namijenjenih zabavi, ali i praktičnijim svrhama – kao što je prikupljanje novca za kuharice ili svirače, sve ovisno o lokalnim običajima, vještini sudionika i mogućnostima obitelji.

Prema tradiciji, mladenci se, osobito mladenka, moraju držati pasivno u svadbenom veselju, ponegdje i ne jedu, barem ne zajedno s drugima. Već je rečeno da ovaj dio svadbe može prekinuti odlazak na vjenčanje, nakon kojega se svatovi u nekim krajevima više i ne vraćaju u mladenkin dom. Postoje znatne razlike u tome koliko se svatovi zadržavaju u mladenke i koji se sve običaji i obredi obavljaju tamo, a koji u mladenca, odnosno koji se događaju u objema kućama. Darivanje na svadbi uobičajeno je i u mladenke i u mladenca. U mladenke su darovi ponajprije namijenjeni mladenki, pa i njezinim ukućanima. U mladenca je darovateljica mladenka, a darovi su namijenjeni mladencu i njegovima. Najvećim se dijelom daruju tekstilne rukotvorine i drugi uporabni predmeti, nakit pa i novac, a najrasprostranjeniji dar simboličnoga značenja jest jabuka. Darivanje je negdje jednostavno, a drugdje vrlo ceremonijalno i dugotrajno. Tako, primjerice, opisi pirovanja u mladenke iz Konavala bilježe vrlo razveden ceremonijal, brojne dugačke kitnjaste zdravice i druge obredne govore, dijaloge i formule i, na kraju, blagoslov i oproštaj prije odlaska mladenaca. Drugdje je darivanje praćeno šaljivim komentarima (osobito u Slavoniji).

Nakon darivanja slijedi oproštaj i blagoslov prije konačna mladenkina odlaska iz roditeljskog doma. Razumljivo je da je to trenutak snažnih emocija koje se potiskuju obrednim formulama, govorima i tradicijom propisanim postupcima. Zanimljivo je da se delikatni trenuci opraštanja često odvijaju dvojako: pravo je opraštanje potisnuto u pozadinu svadbenom procedurom, jer uime mladenke dirljive riječi govori određeni svat. Tako u Međimurju, kad dođe čas da svatovi nakon pira u mladenke pođu k mladenčevoj kući, predvodnik svatova najprije u svoje ime najavljuje polazak, a zatim govori u mladenkino ime:

Dragi japek, vi jeste z menom fnogo trpeli, dok ste mene od moje male mladosti ovak zdravo i veselo othranili i denes ovomo mladenco vu roke dali. Ako sam vam se da kaj zamerele, oproštete me i rečete : “Idi, čerka, idi, srečnoga ti pota Bogdej”.

Pri blagoslovu osobitu ulogu ima obredno ispijanje vina, a u nekim krajevima za to postoji i poseban vrčić ili pehar koji žene čuvaju kao uspomenu i osobitu vrijednost. Ostatak vina prolijevaju preko ramena (što se tumači žrtvom), a pri obredu mladenci stoje ili kleče na posebnoj prostirci ili naramku sijena.

The post Tradicionalni običaji vjenčanja i radnje na tradicionalnom vjenčanju appeared first on Narodni.NET.

Djevojkama se išlo na silo (sijelo). Sila bi se održavala ovako. Skupina mladića, najčešće rođaci, braća ili susjedi, subotom navečer, nedjeljom ili nekim drugim blagdanom ili uoči blagdana sastali bi se i krenuli kući neke djevojke ili djevojaka u susjedno selo. Obično je dolazak bio popraćen pjesmom, gangom. Ako je djevojka bila ljepša, bogatija, a naročito kad bi uz to još bila i dotarica, ili samica (samica je djevojka koja nema sestre), imala bi punu kuću momaka.

Na silu kod glasovite djevojke našlo bi se momaka iz više sela. Momci bi se tu pozdravili, jer bi se uglavnom poznavali, pričali bi i pjevali. Tražili bi dopuštenje za igru. Zimi bi se silo održavalo u kužini uz komin, a ljeti u nekoj drugoj prostoriji ili ispred kuće. Kad bi došli momci na silo, djeca bi odmah morala napustiti kužinu i krenuti na spavanje. Gospodar bi kuće malo posjedio i dobro razmotrio ispod oka tko je sve došao i tko se interesira za njegovu kćer ili kćeri. Potom bi malo popričao s momcima, usput se propitao tko su momci i odakle su, pa kad bi saznao sve što ga zanima, pozdravio bi se s momcima i otišao na spavanje.

Majka djevojke obično je sjedila negdje u kutu pored komina, radila nešto u rukama i neprimjetno iz prikrajka promatrala sve što se okolo događa, na izgled se činilo daje nezainteresirana, a kad tamo sutradan bi se konstatiralo daje sve čula i vidjela. Djevojka ili djevojke, ako ih je bilo više, stajale su na nogama i u rukama bi uvijek nešto plele ili prele.

Kad bi na silo došlo više momaka, a naročito kad su bili iz različitih sela, tražili bi od gazde vlasnika kuće prije nego bi pošao spavati dopuštenje mogu li nešto zaigrati. Najčešće se igralo “na karte” (briškule i trešete) i šijavica (igra koja vuče podrijetlo iz Italije, a zove se još i lamura). Nije bila rijetka kolektivna igra na prsten.

Djevojka se nalazila tamo pored sviće. Svijeća je bila petrolejka sa staklenim tubom (cilendrom), ili bez tuba, koja je dimila i smrdila po petroleju.

Mladić koji nije igrao, a želio je doći do djevojke, tražio je od djevojke da mu donese vode za piće. Djevojka bi tada pošla u prostoriju gdje se voda nalazi. Voda se nalazila u drvenom siću (vjedru) koje je visilo o nekoj kuki o gredi, blizu ulaza u kužinu.

Kad bi djevojka pošla po vodu, mladić koji je tražio vodu pošao bi za njom, nakon što bi djevojka nalila vodu u drvenu posudu koja se zvala bukara, mladić bi uzeo bukaru, malo se napio i zadržao bukaru u svojoj ruci, te nastavio s djevojkom pričati. Na taj način mladić bi zadržao djevojku i nastavio pričanje, dok se ne bi drugi mladić kojemu je djevojka interesantna sjetio da i on traži od djevojke vode, tražiti vode od djevojke bio je način kako pristupiti djevojci i ako je s nekini drugim, kako onda djevojku preoteti, pridobiti za sebe.

Na silu ponekad bi uz igru znalo doći do svađe, prepirke, pa čak i do tuče, a naročito kad je društvo bilo iz različitih sela, i ako bi malo više popili.

Pred djevojkom i njenim roditeljima trebalo je pokazati tko je i koliko bogat, pa se nije škrtarilo u plaćanju pića.

Koju će djevojku mladić zaprositi i oženiti uglavnom su odlučivali roditelji budućih bračnih drugova. Prije vjenčanja roditelji mladića pošli bi k djevojčinim roditeljima na tzv. viđenje, na upoznavanje, iako su jedni druge dobro poznavali. Na tom viđenju, detaljno bi se dogovorili o doti koju će mlada donijeti mladoženji.

Koji put. ako bi vjenčanje bilo brzo, dogovorilo bi se o broju svatova, koliko će ih biti s jedne, a koliko s druge strane, te o cijeloj organizaciji i troškovima oko vjenčanja.

Dan uoči vjenčanja, to bi obično bila subota poslije podne, mladoženjina rodbina ; braća, rođaci ili stric, išli bi kući buduće nevjeste sa zaprežnim kolima po škrinje, U dotu je mlada nosila posteljinu, osobnu odjeću i obuću zobnice i torbe, a od namještaja bile su samo škrinje. Taj čin se nazivao škrinje. Kad bi se kola vraćala sa škrinjama sva su bila okićena torbama i zobnicama, a konjima su visjele o ularu čarape ili svilene zobnice. Zaprežnim kolima po škrinje su išli i oni koji nisu imali vlastite konje.

Svatove bi činili rodbina, prijatelji i susjedi mlade i mladoženje. Glavnu riječ oko organizacije svatova imali su roditelji mladoženje, te glavna ceremonija sa svatovskim ručkom i večerom obavljala se kod mladoženje.

Vjenčanje se obavljalo u nedjelju prije podne u župi odakle je djevojka.

Svatovi bi se okupljali u mladoženinoj kući. Tu bi se odredilo tko će biti stari svat, tko će biti prvinac (prvijenac), djever i jenga (djeveruša). Ako mladoženja nema braće, ulogu djevera bi obavljao bratić stričev sin ili slično. Mladoženja bi izabrao i svog kuma, dok bi nevjestin kum ili kuma čekali u nevjestinoj kući.

Ako je djevojka bila iz udaljenog sela, svatovi bi išli na konjima. Konji bi bili okićeni cvijećem ili narodnim rukotvorinama. Najljepše je bio okićen konj mladoženjin, starog svata ili prvijenca.

Kad su svatovi išli pješke ili na konjima, na čelu svatovske povorke išao je prvi-jenac.

Prvijenac je obično mlađa osoba. Nosio je barjak, nacionalnu hrvatsku zastavu. Na vrhu barjaka bila je nataknuta jabuka i obješene muške čarape, ili svilena zobnica, a ponekad i vezan živi pjetao.

Stari svat je rukovodi cjelokupnom organizacijom svatova, pitao se o svemu sa svatovima i oko svatova. Za starog svata birala se najotmjenija i uvaženija starija osoba iz obitelji i rodbine mladoženje. Bio je obučen u narodnu nošnju i najčešće je imao velike brkove. Preko ramena je nosio veliku buraću. Buraća je bila napravljena od ovčje bekine (kože), slična mišini (mješini), na jednom kraju je imala otvor sličan kantulji na bačvi i remen (podvezicu) privezan za dvije strane, da se može nositi preko ramena. Preko starog svata se kontaktiralo sa svim svatovima te svećenikom koji je vršio obred vjenčanja, kao i roditeljima mlade i mladoženje.

Jenga (jenđibula ili djeveruša) je bila djevojka koju bi odabrala mlada da joj bude pratilja. Ona bi vodila računa o njenoj odjeći, te vodila, navodno, brigu da mladu ne bi tko ukrao. Za vrijeme turske vladavine u našim krajevima događalo se da bi Turci, a naročito kad je djevojka bila zgodnija i poznatija, napali svatove i ukrali mladu. Otada se i vuče običaj i ime jenge – djeveruše u svatovima, koji se zadržao u našem

mjestu sve do dan danas.

Djever je mladoženjin brat. Ako mladoženja nije imao brata, dužnost djevera preuzimao je bratić, stričev sin ili najbliži rođak. Djever i jenga bili su uvijek skupa s mladom i mladoženjom. Djever je također vodio brigu o budućoj nevjesti i pratio ju od crkve gdje se obavljalo vjenčanje, pa sve dok ne završi pir.

Kad je svećenik obavio obred vjenčanja, bračni drugovi su izmijenili vjenčane vere (prstenje) i svojim potpisima u matičnoj knjizi potvrdili da je čin vjenčanja obavljen.

I mlada i mladoženja imali su svog kuma. Kumovi bi nakon vjenčanja svojim potpisom potvrdili da je bračna veza između supružnika sklopljena i da je bračni par odlučio da će živjeti skupa u doživotnoj bračnoj zajednici.

Prije vjenčanja svatovi bi došli do djevojčine kuće i tu bi se obavila izvjesna svatovska ceremonija. Pozdravili bi domaćine, onda bi stari svat počeo pričati svoju priču, kako on sa svojim društvom dolazi iz daleka puta te da su oni iz svog izgubili jednu najbolju ovcu, da su se propitali i da su čuli da je njihova ovca k njima zalutala. Gazda kuće sa starim svatom bi se počeo nadmudrivati, te bi na kraju pristao da se njegova kuća može pregledati i da će mu pokazati da se među njegovim ovcama ne nalazi i neka tuđa zalutala ovca. Tada su iz kuće izlazile jedna po jedna desetak djevojaka. Za svaku od njih bi domaćin zapitao, je li ovo vaša izgubljena ovca. Na kraju bi izašla mlada sva nakićena i u narodnoj nošnji. Tu bi se poljubili otac mlade, mlada i svatovi. Dok se obavljala ova ceremonija ostali svatovi ispred kuće su pjevali gangu i druge narodne pjesme, smijali se veselili i pili vino.

Poslije ručka kod djevojke krenulo bi se crkvi. Nakon obavljenog vjenčanja u crkvi pošlo bi se mladoženjinoj kući.

Usput do mladoženjine kuće svatove bi čekali mještani i rodbina s bukarama vina u ruci. Svaka bukara bi imala jabuku u vinu, jer je jabuka simbol ljubavi. Jabuke su bile namijenjene mladoj i mladoženji. Svi svatovi su iz bukare mogli izvaditi jabuku zubima, a mlada i mladoženja su to činili rukom.

Pred kućom svatove bi dočekao mladoženjin otac, djed ili stric, te bi se na sličan način kao i kod mlade stari svat i domaćin pozdravili i jedan drugog propitivali tko su, što su i odakle su, te što su došli, da bi na kraju primili mladu i poljubili se. Tijekom cijelog vremena dok se obavljala ceremonija između starog svata i domaćina oko upoznavanja, ostali svatovi su uz pjesmu i smjeh bacali jabuke preko kuće mladoženje, dok su djeca okolo tražila bombone, bajame i orahe što su ih svatovi bacali okolo.

Na kraju bi mlada bacila jabuku preko kuće. Od nje se očekivala najveća i najljepša jabuka, njezina jabuka bila je puna novaca. Kad bi mlada prebacila jabuku, ceremonija je bila završena, mladu bi doveli do praga kuće, ona bi se prignula, klekla i poljubila prag svog budućeg doma. Potom bi prišao njen suprug, uzeo je u naručaj i prenio preko praga u kuću.

Za vrijeme ručka mladenci su sjedili skupa, a pored njih kumovi, jenga i stari svat. Opet za vrijeme užine obavljala se neka mala ceremonija koja je navodno bila nevidljiva, netko bi se ispod stola približio mladoj i ukrao joj postol (cipelu) ili ranije opanak, pa bi se zato od kumova tražio novac za neki otkup ukradene cipele. Zato su kumovi trebali budno pratiti da ne bi došlo do tog čina.

Nakon ručka svatovi bi pošli malo u šetnju po mjestu ili okolici, onda bi se pred mrak vratili ponovo u kuću, mladoženji na večeru.

Poslije večere mlada bi darivala svatove. Najveći dar bio je za djevera i starog svata,potom za ostale svatove. Darovi za starog svata bili su: košulja, svilena zobnica, čarape i maramice. Slične darove bi dobio i djever i kumovi, a ostali svatovi bi dobili po čarape, maramice i si.

Kad bi svatovi napustili djevojčini kuću i krenuli put mladoženjine kuće, njeni roditelji,bi pošli k mladoženji. Taj odlazak se zvao odlazak u poode (narodni izraz za pohode). U pode se išlo punih ruku i pogrbljenih leđa.

Na kraju bi stari svat obznanio rastanak svatova pucnjem iz kubure.

Sutradan bi mladoženja išao u posjet ženinim roditeljima. Pri povratku bi ga susretali njegovi prijatelji, te su s njim izvodili šale na račun provedene prve bračne noći.

Kod ženidbe mladih parova bilo je poznato ali ne baš često, umaknuće.

Stoje to bilo umaknuće?

Događaj da su se mladić i djevojka zagledali i zaljubili, ali roditeji nisu bili zadovoljni da dođe do sklapanja braka među zaljubljenima. Nakon molbe djevojke, pa ponekad i njenog budućeg bračnog druga, da pristanu roditelji na njihovu buduću bračnu vezu i pored svega toga, ako djevojčini roditelji ne bi pristali, budući mladi supružnici bi se dogovorili da jedne večeri, obično u kasne sate, dođe mladić sa svojim rođacima, kolegama ili braćom po djevojku i da je odvedu mladićevoj kući, bez znanja njenih roditelja. Djevojka bi o tome izvijestila svoje najintimnije kolegice ili sestre, ako ih je imala i ako je u njih imala povjerenja da o tome neće izvijestiti roditelje. Kad bi mladić i njegovi prijatelji skupili i odveli djevojku, čim bi se udaljili nekoliko stotina metara od kuće počeli bi pjevati i pucati mačkule. Kod mladićeve kuće njegova uža obitelj pripremila bi večeru za svoju buduću nevjestu i njene goste. Sutradan bi se pročuo glas da se sinoć ta i ta djevojka umakla za tog i tog mladića. Tim činom roditelji djevojke dovedeni su pred svršenu stvar i nije im preostalo ništa drugo već da se pomire sa sudbinom i da prihvate udaju svoje kćeri za mladića kojeg je ona odabrala.

Prilikom ženidbe postojao je i drugi običaj koji je vezan isključivo uz dogovor roditelja budućih supružnika. Takav vid ženidbe nazivao se ženidba u prominu. Ženidba u prominu sastojala se u slijedećem: Npr. ako je obitelj A imala sina za ženidbu, a ujedno i kći za udaju, a to isto je imala i obitelj B. Roditelji obitelji A i obitelji B smatrali su da bi bilo za obje obitelji dobro i korisno da se njihova djeca ožene međusobno, tj. da sin obitelji A oženi kći obitelji B, a sin obitelji B oženi kći obitelji A. Budući supružnici po nagovoru roditelja obično bi pristajali na takve brakove. Djeca su ovisila o svojim roditeljima, jer su roditelji bili vlasnici posjeda na kojem su živjeli i kojeg su skupa s roditeljima obrađivali. Muškarci, a djevojke pogotovo, nisu imah nikakvu školsku naobrazbu ili zanat da bi mogli živjeti samostalno, bih su vezani za zemlju i zbog toga su često bili prisiljeni prihvatiti stav roditelja i mimo svoje želje.

Motiv ženidbe uprominu bio je imovinske naravi da se ne bi smanjivao posjed jedne i druge obitelji, jer djevojke prilikom udaje nosile bi za dotu (miraz) pored raznih pokretnih stvari i još dio zemljišta od svojih roditelja koji bi joj pripadao kao nasljeđe, a ovako kod ženidbe uprominu nošenje zemljišta u dotu i za jednu i za drugu stranu bilo je isključeno, i tim se ne bi osipali postojeći posjedi, a to je bilo u interesu i jedne i druge strane. Ovakvom ženidbom buduća djeca postali bi dvostruki rođaci po očevoj i po majčinoj strani.

Često se događalo da bi dva brata oženili dvije sestre, pa su i tu djeca postajali dvostruki rođaci. I ovakav vid ženidbe ponekad je bio iz materijalnog interesa, a i naročito kada sestre, buduće nevjeste nisu imale braće. Onda je normalno cijelil posjed njihova oca pripadao njima, odnosno njihovim muževima, zetovima njihovih roditelja. Takav vid bogaćenja igrao je veliku ulogu kod težačkih obitelji na selu.

The post Tradicionalni običaji za ženidbu appeared first on Narodni.NET.

Ranijih su godina roditelji imali veliki utjecaj na odluke mladića ili djevojke o ženidbi, odnosno udaji. Nerijetko su i birali budućeg zeta ili nevjestu, u dogovoru s drugom stranom, a ovim bi nesretnicima preostalo samo da se pomire s takvim izborom.

Nažalost životne su prilike u pojedinim povijesnim razdobljima jednostavno nalagale i diktirale takav slijed življenja i događaja, jer su procesi društvene emancipacije i afirmacije ričičkih žena, te općenito žena na selu, bitno kompleksniji od onih urbane žene, te su takvi događaji time i razumljiviji.Dok bi osjetili prve naznake, da će biti svatova, u kući bi se odmah počela osjećati drukčija atmosfera i drukčiji ritam svakodnevnog življenja. Ženska bi se čeljad prihvatila ženskih poslova, tj. pripreme robe za skrinje, darova svatovima, čišćenja i uređenja kuće za pir itd.
Mater se kao i svaka druga, dobra stopanjica već odavno pobrinula da se za djevojku istkaju zovnice, torbice, te ispletu bičve. Ponekad je za djevojku bilo najvažnije udati se u dobru kuću, što je podrazumijevalo u kuću s dosta zemlje i stoke, a što je bila garancija preživljavanja bez bijede i gladi.

A za mladoženjinu je kuću to u svakom slučaju dobitak.  Dolaze jedna usta, ali i dvi ruke više  znale su govoriti buduće svekrve.

Uvijek je obitelj vodila računa da se najprije udaju ili žene najstarija sestra ili brat. Ako bi mlađa sestra ranijom udajom preskočila stariju, ova bi kasnije teško našla životnog suputnika, jer bi se odmah sumnjalo da s njom nešto nije u redu, a to je vrijedilo i za muškarce.

Kad bi konačno riješili da se uzmu, mladić je morao kod njenog oca pitati curu, bez obzira što se već sve znalo, tj. morao je pripremiti teren za rakiju. Priopćio bi djevojčinu ocu da bi njegov ćaća doša u subotu razgovarat,  što bi ovaj i prihvatio.

Rakija je u stvari prošnja djevojke i dogovor za vjenčanje

U dogovoreni dan, obično je to bilo subotom uvečer, mladićev bi otac došao u mladenkinu kuću u pratnji svojih muških rođaka, (na rakiju su išli isključivo muškarci), a mladoženja bi ostao vani. Domaćin bi uljudno primio goste i na stol iznio svega obilja.

Uz jelo se razgovaralo o svim aktualnim događanjima u selu, kako je rodila godina itd. dok konačno ne bi došli na temu ženidbe i udaje.

Djevojka bi cijelo vrijeme bila pri ruci, služila bi goste, usput pokazujući svoju umješnost.

Nakon večere, mladićev bi otac iz džepa izvadio prepoznatljivu maramicu, koju je djevojka prethodno dala mladiću, te rekao: Moj je sin naša ovu maramicu, pa neka je uzme onaj čija je! Djevojka bi se naravno javila i rekla da je maramica njena, te upitala oca:  Ćaća smin li je uzet? A on bi obično odgovorio:  Uzmi ćeri, sritno ti bilo! I to je bio znak da je djevojka isprošena.

Netko bi već dojavio mladoženji da je djevojka isprošena, a nerijetko se to objavljivalo i pucanjem iz vatrenog oružja, te je ovaj mogao ući u mladenkinu kuću.
Tada bi prosci, iz zovnica, na stol izvadili rakiju, vino i pršut, koji su donijeli sobom, te nazdravljali i čestitali jedni drugima, a mladenku bi simbolično darivali. Obično su to bile bičve (vunene čarape), peškir (ručnik), sapun, maramica itd.

U nekim se zaseocima sam čin prosidbe djevojke odvijao nešto drukčije od ovoga.

Nakon večere, na stolu bi ostao čisti prazan pijat, a mladićev bi otac na njega stavio jabuku, te upitao: Čija je ovo jabuka, neka je uzme? Opet bi se javila djevojka, uzela jabuku, i to je bio znak da je isprošena. Od tada bi mladić i djevojka prvi put bili oslovljavani s  nevista, odnosno zete, a njihovi bi se roditelji počeli oslovljavati s  prijatelju.

Između rakije, tj. prošnje i svatova postojao je još jedan sastanak kojega su morali odraditi roditelji budućih mladenaca, a to je tzv. ugovor. I ugovor se obavljao u mladenkinoj kući, a to je kako i sama riječ kaže: da se nešto ugovara ili dogovara.

To je završni sastanak dviju obitelji na kojem se sređuju i posljednje pojedinosti vezane za vjenčanje, obveze obiju strana, o darovima, čašćenju itd.
Nisu uvijek i sve djevojke bivale isprošene na ovaj način.

Bilo je slučajeva da je djevojka preselila u mladićevu kuću mimo tradicionalnih običaja i na način kojega nisu odobravali ni roditelji, ni crkva, tj. djevojka bi se umakla. To se najčešće događalo onda kad se roditelji iz nekog razloga ne bi slagali s takvom vezom.

Često je puta i u prošlosti ljubavni plam bio toliko jak da je djevojka riskirala i takvu sramotu, da jednostavno pobjegne za onoga kojega je sama izabrala, a ne za onoga kojega su joj namijenili drugi. Kad bi djevojka samo jednu noć prespavala u mladićevoj kući, više nije bilo povratka i roditelji su se jednostavno morali pomiriti s takvim stanjem. Isto bi se tako djevojka odmah umakla ako bi slučajno zatrudnjela. Ponekad su siromašniji roditelji, koji nisu mogli dolično opremiti kćer, potencirali takvu udaju.
Vjenčanja bi, umaknuša, uglavnom prošla bez okupljanja svatova i pira, a prisutna bi bila samo najuža rodbina i kumovi, a na vjenčanje, takva djevojka ne bi došla u bijeloj vjenčanici, (tomu vječnom simbolu ženske čistoće i čednosti ), nego tek u nešto svečanijoj odjeći.

Takvi su parovi prije samog obreda crkvenog vjenčanja morali tražiti prošćenje (oprost) kod cijele crkvene zajednice za svoj postupak i tek onda, pošto bi dobili oprost, mogli su pristupiti vjenčanju. Prid vjenčanje morali bi stat na dnu crkve i pitat prošćenje (oprost) u Boga i u ciloga puka.

Digli bi desnu ruku poviše glave i morali smo reći: ´Tražim prošćenje u Boga i u ciloga puka što sam učinijo neredna djela’» tako je ovaj postupak opisao Mate Lekić pok. Filipa.
Negativnost bi takvoga čina jadnicu pratila kroz čitav život, a naročito u raznim prepirkama sa seoskim ženama.

Da si valjala otišla bi na lipo, a ne se umakla!

Ovakve bi prigovore, djevojka koja se umakla, morala veoma često otrpjeti.

Udati se na lipo, značilo je udati se po proklamiranomu katoličkom redu i običajima, tj. kako Bog zapovida!

U nedjelju bi ujutro, dan nakon rakije, mladenka išla kroz selo i častila, odrasle rakijom, a djecu bademima, orasima itd. To je također činio i mladoženja.

Konačno su mladić i djevojka odlazili svećeniku i prijavili vjenčanje, jer je od rakije do pira svećenik morao tri puta navistit mladence, tj. u crkvi, javno najaviti njihovo vjenčanje.

Škrinje

Dan prije vjenčanja, tj. u subotu bile su organizirane skrinje, a to su pokućstvo, garderoba, darovi za svatove i druge stvari koje je mladenka pribavila za zajednički život.

Neizostavni dio skrinja su bili i predmeti za svakidašnju uporabu kao; kudilja s vunom, pouz (pas širok desetak centimetara izrađen od ovčje mišine), vreteno, kosir, torbe, vriće, opanci oputaši, kušini, sukanci od vune, a nikako se nije smjelo zaboraviti raspelo i očenaši.

Po skrinje bi obično dolazio djever s konjima, a ako je postojala mogućnost (kakav-takav put), skrinje su bile prevožene kolima, ali su najčešće skrinje bile prevožene na konjima ili bi ih prenosile seoske žene na leđima.

Naime, za prijevoz skrinja morao se pobrinuti mladoženja. Djever je morao biti prisutan, te nadgledati utovar skrinja.

Kad je sve bilo spremno za polazak djever je simbolično darivao čuvara robe, a obično je to bila mladenkina mlađa sestra ili bliža rodica. Ustvari je to bila osoba koja se najviše brinula oko spremanja i otpreme skrinja.
Mladenka se nije smjela previše angažirati oko utovara i otpreme robe, jer bi ostali ukućani njen preveliki angažman mogli protumačiti kako želi što više toga odnijeti sobom.

Ako je toga dana bilo lijepo vrijeme, sve vrjednije stvari bile su utovarene tako da se što bolje vide, a sve bi bilo okićeno grančicama bršljana. Prije polaska skrinje je trebalo blagosloviti, a to je redovito radila mladenkina majka.

Mladenka je išla u pratnju skrinja do određenog mjesta (otprilike do pola puta), gdje je čekao mladoženja. Tada je ona simbolično predavala ključeve skrinja mladoženji.
Putom kojim su skrinje prolazile, okupili bi se mještani, a mnogi bi došli mladoženjinoj kući, te razgledali i komentirali donošeno ruho.

Posebno se pazilo, da prva stvar koja se unosi u kuću bude raspelo, a zatim bi nakon blagoslova, u kuću mogle i ostale stvari.

Čašćenje opet ne bi izostalo.
Ako je djevojka bila dotarica tj. jedina u roditelja, tada je ona bila bogatije opremana i darivana. Dotarice su nekada bile posebno na cijeni, ne zbog svog psihofizičkog stanja, nego iz sasvim jednostavnog razloga što su sobom, u novu obitelj donosile i veće materijalne vrijednosti.

Često je to bila kakva stoka ili bolji komad zemlje koje su joj darovali roditelji.

Zahvala za tekstove i teme Vinku Paviću i portalu IMOArt

The post Stari Svadbeni običaji! appeared first on Narodni.NET.

Uobičajena su bila dva načina ženidbe, odnosno udaje: jedan redovan sa svadbom i drugi, istina mnogo rjeđi, kradom djevojke. Ovaj je drugi način u daljoj prošlosti bio vrlo rijedak. Na njega se u sredini gledalo sa dosta blagonaklonosti, ali je ovaj način ženidbe Crkva oštro osuđivala. Oglašavanjem (navještanjem) u crkvi otklanjale bi se one otklonjive smet­nje, a ako bi smetnje bile neotklonjive naravi (srodstvo, trajna ili neiz­lječiva bolest) mladence bi se nagovorilo da odustanu od ženidbe.

Kod “krade” je postojala bojazan o postojanju slobodne volje djevo­jke kao preduvjeta valjanosti braka, iako se i nije radilo o kradi u pravom smislu riječi. Zanimljivo je istaći da se kao jedan od razloga ženidbe “kradom” dovodi u svezu sa davnom prošlošću-vremenom turske vla­davine.

Naime, poznato je da su Turci u ondašnja vremena saznavši za djevojke oglašene za udaju nastojali obeščastiti ih. Da bi se to izbjeglo išlo se na kradu, a vjenčanje bi se obavilo naknadno. Župnik je tada mladence redovno slao biskupu. Osim navedenih postojali su i drugi razlozi zbog kojih su mladenci izbjegavali redovnu svadbenu proceduru: siromaštvo jedne ili druge strane, poodmakla dob, djevojka se nije sviđala mladićevim roditeljima i dr.

Ženidbena procedura je bila duga i dosta složena. Ženidba je zahti­jevala i velike materijalne troškove. Trebalo je organizirati veliki broj ljudi

za pripremu svadbe pa se vremenom došlo do spoznaje kako je najbolje da se taj zahtjevni čin obavi na solidaran način. Polazeči od realnosti da će svaka obitelj doči u prigodu da uzvrati sudjelovanjem u svadbama drugih obitelji kao i u troškovima.

Mladići i djevojke upoznavali su se u raznim prigodama: najčešće kod crkve, na seoskim sijelima, pri obavljanju radova u polju, kod čuvan­ja stoke, prigodom nečije svadbe, uz kolo itd. Prvi znak simpatije mladića prema djevojci bila je ponuda da zaigraju u kolu, a drugi, bliskiji, je “ćosanje” (razgovor nasamo nakon kola).

Do upoznavanja je ponekad dolazilo i dogovorom roditelja i izraža­vanjem njihove želje da dođe do ženidbe, što se često pokazalo lošim jer to nije bio često brak iz ljubavi pa se nije moglo govoriti ni o sretnom životu.

Čim bi saznali za vezu svoje djece roditelji su izražavali znatiželju raspitujući se da slučajno nisu u rodbinskom odnosu, jer se u prošlosti daleko više nego danas poštivalo srodstvo, čak do dvetog koljena. Raspitivalo se o roditeljima prebirući do dalekih predaka kako bi se moglo utvrditi da li ima u toj lozi nekih “falinki” – mana.

Prigodom udaje i ženidbe, u onim davnim vremenima, glavnu riječ o izboru supružnika imao je domaćin – glava kuće. Dosta se važnosti pri­davalo ekonomskom stanju budućih nevjesta, jer nije bilo svejedno da li dolazi iz bogate ili siromašne obitelji. Isto tako vrednovala se obitelj mladenaca – budućih prijatelja: njihova radišnost, poštenje te jesu li zdra­va obitelj. Velika se važnost pridavala precima na osnovu čega se i govo­rilo o obiteljima na lošem ili dobrom glasu. Koliko se do toga držalo u prošlosti rječito govori izreka: Nek je od kuće pa nek je gora od kučke!

U prošlosti se mlade malo pitalo za njihove osjećaje i želje, o posto­janju međusobne ljubavi zbog čega su se ponekad događale ljubavne tragedije opjevane i u narodnim pjesmama.

Dob od 25 godina smatrana je zrelom dobi za ženidbu muškaraca, a djevojke su trebale biti mlade od mladića. Životni su uvjeti bili teški. Prisutna je bila neimaština pa se u takvim uvjetima često pozajmljivao i prsten jer obitelj nije imala novaca da kupi novi. Ta je praksa u Hardomilju bila česta sve do 60-ih godina ovoga stoljeća.

Često su ekonomski motivi bili razlogom za ženidbu mirazača (djevojke koje nemaju braće), jer je tako mladoženja dolazio u posjed “miraza” (ženin nasljedni dio od roditelja) pa se na taj način povećala ekonomska stabilnost obitelji.

U prošlosti je bio poznat i čin trampe. Radi se o tome da je dolazilo do ženidbe-udaje na principu uzajamnosti. Mladić i djevojka iz jedne obitelji uzimali su, ženili, sestru i brata iz druge obitelji. Ovakav način nije bio čest u prošlosti.

Sve do 1955. godine svatovi su jahali konje, ali nova vremena, tehni­ka potisnula je takav način odvijanja svatovske ceremonije.

Svadba se nije mogla odvijati u svako doba godine. Postojali su “zauzi”, to jest vrijeme kada se ženidba nije dopuštala. To je bio period Korizme (od Čiste srijede do Uskrsa) te period od Svete Kate do Božića i o tome se strogo vodilo računa.

Djevojka spremna za udaju u pravilu je bila najstarija sestra. Nosila je bolje haljine kako bi bila zapaženija od mladića – budućih mladoženja. Kada bi u mladiću sazrela odluka o ženidbi neizravno bi davao do znan­ja da će se ženiti u toj godini, a djevojka bi to povjerila majci ili sestri. Uvijek se pazilo da to bude nakon čvrstog dogovora jer je bila velika sramota biti ostavljen ili ostavljena.

RAKIJA – UGOVOR, PROŠNJA

Pošto se odluče za ženidbu mladić i djevojka su u tajnosti, u dogovo­ru s roditeljima, odlučivali o nadnevku rakije, prošnje. Pred taj dan djevo-jkina bi rodbina pospremila kuću, mela dvorište te pripremala svečaniju večeru. Isto tako se određivala i družina koja će sjediti za stolom, biti na dočeku, vodeći računa da medu uzvanicima budu i vesele osobe, šaljivdžine kako bi se stvorilo dobro i veselo raspoloženje.

I sa mladićeve strane odvijale su se određene manje pripreme. Spre­mala se rakija, kolači, pogača… U prošnju je išla mladoženjina bliža rod­bina, susjedi, ali nipošto mladić. Bilo je poželjno da u družini bude netko tko poznaje pravu djevojku, kako ne bi zaručili “krivu”, što se u prošlosti uistinu znalo ponekad dogoditi. Kod izvođenja djevojaka izvodile su se razne šale. Običavalo se izvoditi veći broj “krivih” djevojaka dok ne bi izveli onu pravu. Ona bi se uljudno predstavila i pozdravila s gostima. Otac tada pita djevojku prima li ona te ljude svojom slobodnom voljom. Nakon što potvrdno odgovori na očev upit djevojka poljubi oca i svekra tražeći “od oca oproštenje, a od Boga sriću”. Tada bi prosci ostavljali darove (pogaču, rakiju, nešto novca) što je svakako ovisilo o mogućnosti mladoženje. Iza toga bi se nastavila gozba u veselom raspoloženju te dogovarala svadba. Ugovaraju se sve pojedinosti: dan prstena ili zaruka,

datum svadbe, broj svatova, darovi i si. Nakon dogovora djevojka pozove kolegice, rodbinu i susjede na sijelo koje je u veselom raspoloženju traja­lo dugo u noć.

PRSTEN ■ ZARUKE

Nakon rakije – prošnje mladenci su išli na prstenovanje u župnu crkvu djevojke. Uobičajeno je bilo da to bude dan-dva iza “rakije”. Na za­ruke bi, uz mladence, išla bliža rodbina, roditelji budućih mladenaca, nji­hovi prijatelji.

NAVJEŠTANJE ŽENIDBE

Nakon prstena uslijedilo bi crkveno oglašavanje braka. Činilo se to u župnoj crkvi mladoženje. Ovo navještanje župnik objavljuje 3 puta i to u pravilu za vrijeme pučke mise, a to je kod nazočnih vjernika uvijek izazi­valo naročitu pozornost. Naime, župnik nakon primljenih podataka o budućim mladencima navješćuje namjeru mladenaca da žele sklopiti brak. U tom se navještanju traži od svih vjernika da na vrijeme ukazu na kojekakve smetnje zaključenju braka: srodstvo, duševne bolesti, prisila i si. Ukoliko kroz navedeno vrijeme župniku nije prijavljena niti jedna smetnja vjenčanje mladenaca se moglo obaviti.

SVADBA

Čim bi prošla procedura navještanja pristupalo se samom činu svad­be kao završnom činu, kruni ženidbenog običaja. Rodbinu i prijatelje (uglavnom dužnike) u svatove je sa rakijom, u pravilu, pozivao otac mladoženje. Smatralo se velikom uvredom ako bi se nekoga, makar i ne­hotično preskočilo, ne pozvalo na svadbu.

I mladina rodbina je također imala mnogo posla u pripremi svadbe. Brižno se pripremala svadbena haljina, darovi za svatove i mladoženjin bliži rod. U taj posao su bili uključeni rodbina i susjedi. Djevojku je rod­bina kao i susjedi darivala. Donosili su košulje, čarape što se slagalo s onim što je djevojka imala, godinama pripremala, a zvalo se djevojačko ruho. Sve se to slagalo u poseban sanduk ili balu.² Redovito se u takvim prigodama prepričavalo po selu što je sve djevojka skupila u “ruvo”, kao i to što je tko donio. Žensko svadbeno sijelo {djevojačko veče) bilo je

2 talijanski balla = svežanj.

uvečer pred sam dan svadbe. Tada bi se iskupili i momci iz drugih sela i uz pjesmu i dobro raspoloženje “sijelilo” se do dugo u noć.

U prošlosti se svadbi pridavalo izuzetno značenje što se može za­ključiti i iz samog trajanja svadbe. Svadbe su u prošlosti trajale 3 dana. Do 60-ih godina to su, u pravilu bili ponedjeljak, utorak i srijeda. Ponedjeljkom navečer iskupljali su se svatovi u kući mladoženje. Uz večeru, koja se odvijala uz pjesmu i dobro raspoloženje, vršio se raspored svatova, to jest njihova uloga, a tu su rodbinski odnosi igrali presudnu ulogu. Najvažnije uloge u svatovima bile su ovako raspoređene: stari svat, kum, djeverovi, buljubaša i barjektar.

STARI SVAT je imao najvažniju ulogu u svadbi. Bila je najodgovor­nija osoba koja se brinula da sve protekne u redu. Stari svat je u pravilu bio mladoženjin ujak (majčin brat), a ukoliko majka nije imala brata onda netko drugi iz bliske rodbine.

KUM je redovno bio mladoženjin zet, a ako mladoženja nije imao zeta netko iz bliže rodbine. Glavna je kumova briga bila da “jabuka” prođe u redu, to jest briga oko dodjele darova svatovima te naročito briga oko skupljanja novca kojim su se darivali mladenci.

DJEVEROVI su u pravilu bili braća mladoženjina, a ako ih on nije imao, netko drugi iz bliske rodbine. Glavna je uloga djeverova bila da budu stalni pratitelji i čuvari mlade.

BULJUBAŠA je zapravo bio kolovođa. On je bio na čelu svadbene kolone, obvezno s buklijom³ i svojim je primjerom, veselošću i tempom davao ton općem svadbenom veselju, raspoloženju. Buljubaša je bio netko iz bliske mladoženjine rodbine.

BARJEKTAR je bio svat zadužen za nošenje barjaka, simbola nacio­nalne pripadnosti i svadbene svečanosti.

Zanimljivo je istaći da se uz ove glavne uloge svadbene svečanosti u prošlosti određivala i manje časna uloga za svata koji je trebao biti na začelju kolone, a zvao se gonikobila i on je uvijek bio izvor brojnih šala. Svaki od svatova sa važnijom ulogom imao je i svoga pomoćnika, odnos­no zamjenika koji se zvao jamak.^A Određene uloge u svatovima imale su i žene. One su se nazivale maje.

³  buklija = pljosnata drvena posuda za piće, korištena uglavnom u svadbenim svečanostima

⁴ jamak = najvjerojatnije od riječi jamac (onaj koji jamči ili zamjenjuje)

Ponedjeljkom se išlo po mladin sanduk. Po sanduk je išla mladožen-jina bliža rodbina, ali ne i mladoženja. U sanduku (i ponekoj bali -zavežnju) nalazilo se cursko ruvo ili sprema. Obično se u sanduku, uz cursko euvo (osnovni odjevni predmeti) nalazile čarape, terluci, pokoja zobnica… U drugom dijelu sanduka obično bi bili gunjevi, jačerme, jastu­ci, pregače, suknene haljine, poneki prostirač… Tu bi se, također, našli i predmeti za kućne potrebe: kubilja, grebene, gargaše… To je bilo ono uobičajeno što bi udavača pripremala za zajednički život i za darove u svatovima, što je svakako ovisilo o mogućnosti dotične obitelji.

Sanduk se obično dogonio na konju, kasnije na zaprežnim kolima. Inače je zanimljivo istaknuti da se sanduk otkupljivao, za što je postojala posebna procedura. Nakon cjenkanja sa domaćinom dolazilo bi do nagodbe pri otkupu. Nakon otkupa odsjedalo bi se u mladinoj kući, počastilo pićem i mezom. Potom se ruvo uredno spakira, natovari na konja (ili kola) i putuje mladoženjinoj kući. Nastojalo se kući stići prije mraka, kako bi radoznali mogli vidjeti što je sve mlada spremila za udaju. Sve bi se te stvari nakon toga složile i stavile na odgovarajuće mjesto u kući kako bi dočekale mladence u svadbenoj noći. Isti dan kada se išlo po sanduk donosili su se u kuću mladoženje prinosi. Prinos je bio zapra­vo dar svata u naturi, a obično se sastojao od bravčeta, pogače (kruha) 1 litra rakije i 5 litara vina.

U utorak ujutro iskupljali su se svatovi u kući mladoženje. Stari svat preuzima glavnu ulogu u svadbi. Prišlo bi se objedu te kićenju svatova. Kićenje je obično vršila mladoženjina mlada sestra i ono se redovno plaćalo od strane svatova, a kitilo se najčešće grančicom ružmarina.

Nakon objeda koji je uvijek protjecao uz pjesmu i šale išlo se na crkveno vjenčanje koje se obavljalo, u pravilu, u župnoj crkvi djevojke. Nakon obavljenog crkvenog vjenčanja, kojom bi prigodom mlada darovala svećnika (terluci, ručnici i slično), svatovska povorka bi se vraćala mladoženjinoj kući, a pred svatove bi izlazili ukućani časteći ih pićem našto bi svatovi uzvraćali pajom – hranom koja se obično sastojala od parčeta pogače i komada pečena mesa. Pri dolasku kući svatove dočekuje domaćin. Uz iskupljeno mnoštvo rodbine, susjeda i prijatelja svatovi su pred mladoženjinom kućom dočekivani specifičnim pjevanjem – pripivanjem. Za pripivanje su bile određene dvije grupe pjevačica sas­tavljene od po tri djevojke. Obično se u takvim prigodama, izražavajući dobrodošlicu, pripivalo riječima: “Dobo doša stari svate”, “Dobro doša buljubaša, dobro došle kite svata i sa njima neva naša” i slično. Nakon toga mlada bi prebacivala jabuku preko mladoženjine kuće. Jabuka je

bila ispunjena metalnim novčićima, a u daljoj prošlosti kod imućnijih i dukatima. Jabuka je smatrana simbolom sreće i darivanja.⁵

Mlada bi uz to okupljeni narod darivala bacanjem bombona, oraha ili smokava. Nakon toga mlada ulazi u svoj novi dom. Ulazeći u kuću mlada se pozdravlja sa ukućanima, ljubeći svekra i svekrvu. Nakon toga zavrti poklopac na loncu, ostavljajući u maramici i nešto novca. Tim je činom simbolizirala svoj dolazak u kuću, postajući tako kućno čeljade. Nakon čina “udomljenja” slijedio bi svadbeni ručak koji je trajao 2-3 sata. Gozba je započinjala živahnim razgovorom i pjesmom uz kavu i rakiju, nakon čega su slijedila svadbena jela. Neizostavni su bili uštipci, privrte, pogače, juha, lešo meso te kao posebna poslastica pečenje -pečeno meso.

Nakon završenog objeda slijedila bi podjela darova. Strogo se vodilo računa da se darovi pravilno rasporede. Darovi su bili različite vrijednosti što je ovisilo o srodstvu dotičnog svata i mladoženje. Naime, bližoj se rodbini dodjeljivao vrijedniji dar. Dar se najčešće sastojao od terluka i čarapa, a u kasnijoj fazi košulja, ručnika i si. Nakon podjele darova sva­tovi bi izvjesno vrijeme bili slobodni da bi se navečer ponovno okupili u dogovoreno vrijeme. U to bi vrijeme mladoženja išao sa rakijom od kuće do kuće pozivajući na svadbeno sijelo. U isto vrijeme mladina rodbina se spremala kako bi išla u pode – pridružila se svadbenom veselju. Oni se zovu podani, a u kuću mladoženje dolaze navečer, u dogovoreno vri­jeme. Pred podane izlazi domaćin. Pozdravi ih želeći im dobrodošlicu, nakon čega se oni priključuju svadbenom veselju. Zanimljivo je istaći da nije bio običaj da u pode ide i mladina majka.

Nakon završene večere slijedi pripivanje jabuke kao glavni događaj svadbenog veselja. Pripjev, sadržan u riječima “Dar jabuku neve naše” ide redom od svata do svata oslovljavajući svakoga svata njegovom sva­tovskom ulogom. Obično se u takvim prigodama isticalo nešto karakteris­tično za tu osobu, kako bi se stvorilo što bolje raspoloženje i tako bolje darovala “jabuka”. Dok svat kome se vrši pripjev ne daruje “jabuku”, kao i oni koji otežu sa davanjem novca, pretvarajući se da novca nemaju, pjevačice, pored redovnog pripjeva, obično dodaju: “Oduži se, ne ruži se”. To se pjevalo sve dok se ne bi “jabuka” darovala. Kroz cijelo vrijeme pripivanja uz mladu ide kum sa jabukom zavezanom na privez i uz nju se običavalo nanizati dosta papirnatog novca veće vrijednosti kako bi to

⁵ U nekim se krajevima vjerovalo da će ona(j) tko uhvati jabuku prvi se udati (oženiti), a ponegdje bi mlada gađala jabukom zaovu, s željom da se što prije uda.

poticajno djelovalo na svatove prilikom darivanja. Kum bi jabukom mahao ispred svata, oko njegove glave, sve dok se “jabuka” ne bi da­rovala. Na kraju su darivane i pjevačice.

Običaj darivanja “jabuke” zadržan je i danas, ali u nešto izmijenjenoj formi. Mladu su cijelo veče čuvali djeverovi, jer je bio običaj da se mladu pokušalo ukrasti ili joj barem izuti cipelu. Ovo bi se radilo radi stvaranja dobrog raspoloženja jer se tako dolazilo do ceremonijala otkupa mlade ili cipele ovisno o tome što se uspjelo ukrasti. To djeverovi nisu smjeli dopustiti jer se to smatralo lošim znakom, vjerovalo se naime da mlada neće biti dobra.

Po završetku “jabuke” veselje bi se produžilo dugo u noć. U isto vri­jeme ispred kuće grupe djevojaka i mladića pjevali bi i igrali kolo jer je to bilo glavno sijelo u selu.

Nakon završetka darivanja “jabuke” mlada presvlači bijelu haljinu (vjenčanicu) i time stvarno postaje kućno čeljade.

Sutradan (srijeda), trećeg dana svadbe, kupile bi se po selu kokoši koje bi se skupa sa ostalim darovima (djevenice, slanina i si.) nanizivale

na motku na kojoj su nošeni ti darovi. Nakoqn toga bi se prišlo objedu u kojem su sudjelovali rodbina i svatkovi kao i oni iz udaljenih mjesta. Potom je slijedio odlazak svatova svojim kućama čime bi svadba bila završena. Zanimljivo je istaći da je mlada muževljeve roditelje oslovljavala kao i muž (babo, cako, ćaća, oče, majko), a oni nju nevjesta. Naziv sve­kar i svekrva nije se rabio izravno, već samo posredno u razgovoru. Muževljevu braću mlada je zvala brato, a sestre (svoje zaove) seko.

ODLAZAK U ROD

Ubrzo nakon svadbe, obično nakon tjedan dana, mlada s mužem, svekrom, svekrvom te ostalom bližom rodbinom ide u posjetu kući svo­jih roditelja noseći sa sobom uštipke i privrte, te druge darove za poje­dine članove kućanstva. To se kod nas zvalo odlazak u rod. Posjet se odvijao dostojanstveno i samo je zet imao čast i privilegiju da uhvati kokoš za dar, što se kao običaj dosta dugo zadržao u našem selu.

The post Tradicionalno narodno Vjenčanje appeared first on Narodni.NET.