Na sam su se Badnjak ukućani rano ustajali, a žene su napravile božićni objed, pospremile dom i spravile nemrsnu hranu za večeru, budući da se na Badnjak posti. Uglavnom se jela riba, često bakalar, pekao kruh koji bi bio na stolu sve do blagdana Sveta tri kralja, a njegova je veličina simbolizirala obilje naredne godine. Muškarci su pak hranili stoku koja je također trebala biti spokojna zbog božićnih svetkovina, a također su pripremali drva za ogrjev i nabavljali hranu koju bi domaćice potom pripravljale. Nakon večere odlazilo bi se na tradicionalnu misu, tzv. polnoćku, na kojoj bi se dočekao Božić.

Badnjak i slama

Stari je običaj bio unijeti na dan prije Božića tri velika panja koja simboliziraju Sveto Trojstvo i postaviti ih pored ognjišta. Iz njihove vatre palile su se svijeće, a često bi se u vatru u kojoj su ti panjevi gorjeli dodao dio gozbe i pića, a njihova bi vatra trebala donijeti mir i dobro ukućanima. Badnjakom se nazivao i samo jedan veliki panj ili pak velika zelena grana koju se obično prislanjalo uza zid, bilo s vanjske, bilo s unutarnje strane doma. Kad bi otac obitelji unosio badnjak, čestitao bi ukućanima koji bi mu potom uzvraćali.
U kuću je obično otac obitelji unosio slamu koju bi se rasprostrlo po podu, simbolizirajući Isusovo rođenje u staji na slami. Slama bi se postavila pod stolom pjevajući božićne pjesme. Često su žene izvlačile slamke, koja bi uhvatila dužu, imala bi veću i bolju preslicu. Od ostatka slame pravili su se vijenci i snopovi koji su simbolizirali plodnost i dobar urod ili bi se slama postavila na stol prekrivena, najčešće bijelim, stolnjakom. Na slami se sjedilo i pričalo sve do odlaska na misu polnoćku, a često se po noći na njoj i spavalo, simbolizirajući samog Isusa.

Božićno drvce

Premda je kićenje božićnog drvca star običaj, u hrvatskim krajevima on nije bio raširen sve do sredine 19. stoljeća, uglavnom utjecajem njemačke tradicije te prostorno-političkih dodira. Bez obzira na to što kićenje drvca nije bilo rašireno, domovi su se prije svejedno na Badnjak kitili cvijećem i plodovima, a posebno zelenilom, a to su najčešće činila djeca. Isprva su se kitila bjelogorična stabla, a poslije zimzelena, i to voćem, najčešće jabukama, ali i šljivama, kruškama te raznim slasticama i ukrasima izrađenim od papira, najčešće lanci te razne niti.
Ispod drvca redovno su se stavljale jaslice, izrađene najčešće od drva. Isprva su bile samo u crkvama i kod imućnijih ljudi, a često je postojalo “nadmetanje” tko će napraviti ljepše jaslice.

Božić

Na Božić se često odlazilo na tri mise, za početak na polnoćku na sam Badnjak na kojoj bi se dočekao Božić, zatim na ranojutarnju misu zornicu, tzv. malu misu gdje se obično pričešćivalo, a na poldanicu ili velu misu odlazilo se po danu. Na mise su djevojke često odlazile u različitim svečanim haljinama.
Žene su dan prije pripremile bogati božićni jelovnik, a ručak je bio svečan i bogat te je za stolom okupljao cijelu obitelj. Jelo se voće, povrće, meso, razne pečenke, kruh, hladetinu, peciva i brojna druga jela.
Poslije ručka odlazilo se čestitati rodbini i prijateljima, a potom ostalim mještanima. Koledanje ili čestitarenje činilo se pjevajući tradicionalne božićne pjesme, a čestitare bi se često darivalo. Mladići su djevojkama često kao tradicionalni božićni dar darivali tzv. božićnicu, ukrašenu jabuku. Prvi posjetitelj koji bi posjetio kuću na Božić, tzv. polaznik ili položar, trebao bi biti zdrav, krepak, veseo što bi domu donijelo srećo, a često su se unaprijed domovi dogovarali o “slučajom” posjetitelju da se ne bi izazvalo nesreću. Ako bi pak na Božić padala kiša, vjerovalo se da će uroditi sve što se okopa motikom.

Poslije Božića

Naredni su blagdani također imali svoje običaje. 26. prosinca, na blagdan Svetog Stjepana, čestitao se imendan istoimenim osobama (Stjepan, Stjepko, Stipe, Stipo, Stjep, Stijep, Štef, Štefica, Stjepka, Stipica itd.) pjevajući božićne pjesme. Na Svetog Ivana, narednog dana, blagoslivljalo se vino, a slama se iznosila iz doma i postavljala na voćke da bi bolje rodile naredne godine. Na dan Nevine dječice narednog se dana često vršilo tzv. šibanje, kad bi se ljudi lagano udarali vrhovima šiba, obilježavajući bol ubijene dječice. Na misama su se blagoslivljala djeca. Na Novu godinu međusobno bi se čestitalo, ali bi ugođaj bio manje intiman za razliku od božićnog.
Svršetak dvanaestodnevnice, dvanaest božićnih dana, blagdan je Sveta tri kralja ili Bogojavljenja. Na taj se dan spominjemo triju mudraca koji su darivali Isusa, odlazi se na misu, skidaju se ukrasi te završava blagdansko razdoblje. Blagoslivljaju se kuće za narednu godinu, a blagoslovljenom su se vodom blagoslivljali i vrtovi te buduće ljetine. Često su božićne pjesme pjevali tzv. zvjezdari odjeveni u tri kralja noseći zvijezdu.

The post Božićni običaji i Božića tradicija u Hrvatskoj appeared first on Narodni.NET.

Uskrs je, svakako, najstariji i najsvečaniji kršćanski blagdan, te ujedno i centar crkvene godine. Neki pučki običaji o Uskrsu sadržavaju i pretkršćanske elemente isprepletene s novijim kršćanskim, magijsko simbolične radnje, kao i vjerske običaje stopljene u narodnoj tradiciji.

Razdoblje od tjedan dana, neposredno prije Uskrsa, u kojem se slavi spomen posljednjih dana Kristova života na zemlji, njegove smrti i uskrsnuća je Veliki tjedan.
Nedjelja prije Uskrsa ili šesta korizmena nedjelja, u katoličkom se kalendaru slavi kao Cvjetnica ili cvitna nedilja, kao spomen na Kristov ulazak u Jeruzalem. Crkveni obred ili Euharistija na dan Cvjetnice, slavio se kao i svugdje u katoličkom svijetu, samo su se neki pučki običaji ponegdje razlikovali. Na taj se dan u crkvu nose palmine ili maslinove grančice, a kod nas su u nedostatku tih, ljudi nosili neku drugu, procvjetalu, granu, koju su kasnije zaticali iznad prozora, za grede, za raspela itd., da štiti kuću od udara groma, a ukućane, kroz godinu, podsjeća na mir i ljubav.Ujutro je bila obaveza umivanja u cviću. -U kajin bi se stavilo nekoliko ljubičica, latica kaćuna, ili kakvoga drugog cvijeća, kojega bi dan ranije ubrala djeca. Zatim bi se kajin s vodom i cvijećem nakratko iznosio pred kućna vrata (da se anđeli umiju, tj. prerano umrla djeca), a onda bi se svi ukućani tako izredali, umivajući se u tom cvijeću (zbog lipote i čistoće obraza u Korizmeno vrime). Na Veliki su se četvrtak užad crkvenih zvona «vezala», te tako ostajala, bez zvonjenja do Velike subote. Na Veliku se subotu kuhaju i bojaju jaja. To je najrasprostranjenija i najpoznatija uskrsna tradicija diljem Europe i ujedno, najprihvaćeniji simbol najvećeg blagdana Katoličke crkve, tj. života, plodnosti i obilja. Bojenje i ukrašavanje jaja poznavali su još stari Germani, Slaveni, pa onda i Hrvati. Naravno da ranije nije bilo umjetnih boja, pa su se ljudi snalazili na druge načine. Jedan od najsigurnijih i najjednostavnijih postupaka bojenja jaja, a koji se kod nas najviše rabio je onaj pomoću ljuske od kapule i komadića hrastove kore. Naime, jaja se kuhaju dvadesetak minuta u vreloj vodi u koju smo dodali malo kvasine i žličicu soli (da ne puknu), zajedno s ljuskom od kapule, ili komadićima očišćene hrastove kore, te tako poprime blijedo-crvenkastu, odnosno svjetlosmeđu boju, a potom se namažu slaninom da dobiju odgovarajući sjaj. Jaja su se ukrašavala i tako da se tvrdo kuhana jaja malo ohlade, oblijepe manjim, ovlaženim listićima djeteline, listovima mrkve ili laticama kakvog cvijeća, te umotaju u tanku žensku čarapu i ostave u boji desetak minuta. Nakon toga se posuše i opet namažu slaninom kako bi dobila visoki sjaj, a na njima ostanu lijepi i vidljivi cvjetni motivi.
Jaje je simbol cikličke obnove prirode i ponovnog rađanja, te se u kršćanstvu smatra simbolom novog života, pa otuda običaj ukrašavanja jaja. U nekim je krajevima Hrvatske i u svijetu ovo umijeće poprimilo karakter nelimitiranoga, istraživačkoga umjetničkog izražavanja, te se na tu temu organiziraju skupovi, sajmovi, izložbe, pa čak i škole ukrašavanja uskršnjih jaja.

U noći Velike subote, žene ili djeca nose jaja na blagoslov, s tim što je to u stvari blagoslov jela i što se sačuvalo do današnjih dana. Tako su blagoslovljena jaja bila, obavezno, prvo jelo koje su ukućani konzumirali na Uskršnje jutro. Ništa se od blagoslovljenog jela nije smjelo bacati. Ako je slučajno što preostalo da se nije pojelo to se dalo domaćem blagu ili se bacalo u vatru da izgori. Simbolika jaja sačuvala se i u pučkom vjerovanju. Vjerovalo se, naime, da jaja snesena na Veliki četvrtak mogu ljude štititi od nekih bolesti (križobolja), a ljuska se oguljenih jaja bacala na tek zasijane oranice. Na dan Uskrsa djeca i odrasli muškarci nosili bi tvrdo kuhana jaja sa sobom u crkvu, te se poslije mise tucali jajima. Razbijeno je jaje pripadalo protivniku, a snalažljiviji su muškarci znali izliti jaje od gipsa, obojiti ga i na taj način protivnicima porazbijati jaja, sve dok prijevara ne bi bila otkrivena. Druga se Uskrsna nedjelja kod nas slavila kao Mali Uskrs, kad su se također kuhala i spremala jaja, samo u znatno manjim količinama.

The post Uskrsni običaji appeared first on Narodni.NET.

Slaveći mise Zornice narod je stvorio osobite adventske pjesme. Adventska pjesma Poslan bi anđel Gabrijel u stihovima proriče otajstvo Kristovog utjelovljenja i Marijinog bogomaterinstva.
Hrvatski puk adventsko vrijeme izričito usmjeruje Božiću nazivajući dane od Svete Katarine, prvo čelo Božića tako da božićni krug pučkih običaja koji započinje s vremenom Adventa, a završava Svijećnicom i danom Sv. Blaža. U novije vrijeme sve prisutniji znak Adventa, koji ukazuje na Božić i poziva na obiteljsku molitvu, je adventski vijenac, koji se plete od zimzelenih grančica, ali tako da nema početka ni kraja što označuje vječnost. U vijenac se umeću četiri svijeće koje označuju četiri razdjelnice u ljudskoj povijesti: stvaranje, utjelovljenje, otkupljenje i svršetak. Prve adventske nedjelje pali se prva svijeća i tako redom da do Božića gore sve četiri. Advenski je vijenac danas prihvatila gradska sredina, ali mu prijeti realna opasnost da preraste u puki ukras, da izgubi istinsku simboliku i snagu poziva na božićnu pripravu.
Nakon Svete Katarine slijede dani Svete Barbare (4. prosinca), Sveteog Nikole (6. prosinca) i Svete Lucije (13. prosinca) koji u pojedinim krajevima imaju istu ulogu početka kruga božićnih običaja. Likove Svetog Nikole i Svete Lucije često predstavljaju muškarci ili žene i obilaze domove donoseći darove djeci. Na Svetu Luciju običaj je da se noću osoba ogrnuta bijelom plahtom uputi po kućama darivajući djecu suhim smokvama, bademima, orasima i jabukama te plašeći nestašne mališane. Neposlušni pak pod jastukom pronalaze šibu kao opomenu da se poprave. U današnje doba ovu službu preuzeo je Sveti Nikola koji u čizmicu dobre djece stavlja slatkiše, a šibe dijeli njegov pomoćnik Krampus (simbol zlog duha ili vraga). Tradicionalni, stari hrvatski božićni dar bila je i ukrašena jabuka zvana božićnica, a darivali su je mladići djevojkama.
Jedan običaj koji se sačuvao do danas jest običaj sijanja božićne pšenice kao simbola obnove života i plodnosti. Na dan Svete Barbare ili Svete Lucije sije se pšenica, simbol života u katolika i pripravlja zelenilo za ukras kuće i stola kod svetkovanja Božića. Sam običaj pretkršćanskog je porijekla, ali danas ima kršćansku simboliku, a svrha mu je blagoslov ljetine. Zanimljivo je da ovog običaja nema u protestantskim zajednicama i velikom dijelu Europe pa je uz Portugal i južnu Italiju, on vezan još samo za hrvatsko podneblje. Do Božića pšenica lijepo naraste u posudi ispunjenoj vodom, te ukrašava božićni stol, dok tijekom božićnog vremena stoji pod borom, uz jaslice ili u kutu sobe. Da bi izgledala lijepo, pšenica se podrezuje i ovije hrvatskom trobojnicom, a u nekim se krajevima posred pšenice stavi jabuka te svijeće. Nakon Božića pšenica se daje pticama jer se ništa iz tog svetog doba ne smije baciti. Prema narodnom vjerovanju, gustoća iznikle pšenice, boja i sočnost njezinih vlati, predskazat će bolju ili lošiju žetvu iduće godine.
I dok se običaj sijanja pšenice sačuvao i u gradovima, dotle su i u selima gotovo nestali običaji unošenja badnjaka i rasprostiranje slame pod blagdanskim stolom u predvečerje Božića.
Badnjakom se naziva jedan a u nekim krajevima i tri velika panja, koja se unose u kuću na Badnju noć i stavljaju na ognjište. Taj običaj također je pretkršćanskog porijekla, ali je vremenom zadobio kršćanske oznake. Tri panja simbol su Svetog Trojstva, a njihovim se žarom pripaljuju sve svijeće u kući. Panjevima koji tinjaju obično bi se davalo malo od hrane s blagdanskog stola i vina koje se istom pilo. Vjerovalo se da će vatra velikih panjeva donijeti dobro cijelom domu i svim ukućanima.
Slama se kao znak Božića održala znatno duže od panjeva. Trenutak unošenja slame u kuću, što je obično činio glavni član domaćinstva, označavao je službeni početak proslave blagdana Božića. Unošenje slame i rasprostiranje po podu događalo se s izričitim naglaskom na događaj Božića, jer su redovito taj čin članovi obitelji pratili pjevanjem božićnih pjesama. Slama bi se rasprostrla po podu pod stolom, manji se dio stavljao na stol i pokrivao stolnjakom, a dio se klasja vezivao u snopove ili pleo u vijence. Nakon večere, svi bi ukućani od stola pošli do slame gdje bi sjedili i pričali do vremena polaska u crkvu, a u pojedinim se krajevima na Badnju noć nije spavalo u krevetu već na donesenoj slami. Slama razasuta po tlu bila je znak Isusova rođenja u štalici, dok je simbolika snopova i vijenaca vezana uz plodnost. Poslije blagdana tu su slamu smatrali blagoslovljenom i jamstvom dobrog uroda u vrtu i polju.
U Hrvatskoj se sve do 1850. nije običavalo kititi božićno drvce, iako je takva praksa u njemačkim pokrajinama postoji još od 16.st, a zanimljivo je da su prva božićna stabla bila bjelogorična. Tek učestalim pošumljavanjem u upotrebu ulaze crnogorična drvca. Stablo se nekada kitilo jabukama, narančama, šljivama i kruškama, pozlaćenim orasima i lješnjacima te slasticama od šećera i papira ili staklenim figurama ako ih je tko imao. Uza to, stavljani su papirnati lančići u bojama, zlatne i srebrne niti te lampioni i svjećice koje su se palile u najsvečanijim trenutcima. Iako se u Hrvata običaj kićenja stabla javlja relativno kasno, kićenje doma zelenilom od davnine je uvriježen običaj i dužnost koju su obično obavljala djeca. U primorskim krajevima običaj je bio da djeca kuću ukrase grančicama kadulje, bršljana ili borovim granama, a simbolika kićenja doma zelenilom označava životnu snagu suprotnu zimskom umrtvljenju prirode. Božićno drvce, a negdje zelene grane, su osobito vidljiv božićni simbol. Okićeni borovi stoje danas po gradskim trgovima i pred javnim zgradama. U kućama i u stanovima oni su središte oko kojega se okuplja obitelj i darivaju djeca na Badnjak ili na Božić. Premda se može uočiti pretkršćanska ili nekršćanska pretpovijest tog njihovog unošenja božićnog drva ili zelenila u domove, danas su neizostavan znak slavljenja Božića. U osobit događaj obiteljskog zajedništva spada kićenje borova u kući, a pod bor se redovito stavljaju i jaslice ili koji drugi znak Božića.
Jaslice, koje se stavljaju pod božićno drvce izravno ukazuju na događaj koji se proslavlja – noć Isusova rođenja i jasno označuju da se on rodio u štali. Nekada su se jaslice radile od gipsa, gline ili drveta, a nalazile su se samo u crkvama i bilo je pitanje časti napraviti što veće i vjerodostojnije jaslice. U njima su likovi Isusa, Marije i Josipa, pastira, trojice mudraca i njihove pratnje, a zatim vola i magarca te ovaca i deva. Prema nekim zapisima prve jaslice, u prirodnoj veličini napravio je Sveti Franjo još 1223. godine. Na jaslice ukazuje reljef Kristovog rođenja u luneti trogirske katedrale, djelo majstora Radovana. Najstarije danas sačuvane jaslice nalaze se u vrtnoj kapeli franjevaca na otočiću Košljun uz otok Krk. Načinio ih je nepoznati majstor u 17. stoljeću. U kućama se jaslice postavljaju tek od 19. st. U Hrvatskoj je poznato i koledanje uz nošenje jaslica, a početkom ovoga stoljeća jaslice postaju vrlo čest ukras crkvi kroz božićno vrijeme. Danas su jaslice našle mjesto gotovo ispod svakog božićnog drvca, jer su iz crkvi jaslice prešle i u kuće i stanove. Naravno, kućne jaslice su nekad vrlo skromne, bez mnogo likova, sadržajno upravljene samo na događaj u betlehemskoj štalici.
Od božićnih ukrasa spomenimo i svijeće koje imaju dvojaku simboliku: one su znak buđenja prirode i znak svjetla koje je Isusovo rođenje donijelo svijetu.

The post Zaboravljeni narodni običaji i stara narodna tradicija Božićnog vremena appeared first on Narodni.NET.

Za razliku od Zagore, naziv Dalmatinska zagora počeo se širiti i upotrebljavati iza II. svjetskog rata. Zbog povijesne neopravdanosti nastanka naziva Dalmatinska zagora ali i zbog ciljeva i posljedica upotrebe tog naziva, danas se mogu naći mnogi zagovornici ukidanja imena Dalmatinska zagora. S druge strane Dalmatinska zagora kao naziv je postao poznat i „službeni“ naziv jednog područja koji se koristi u mnoge svrhe uključujući i turističke propagandne materijale.Uvođenjem naziva Dalmatinska zagora, obuhvatilo se područje koje je zaostajalo razvojem za ostalim krajevima, tako da je taj naziv implicirao na siromaštvo i zaostalost u razvoju cijelog kopnenog dijela Dalmacije a neki će tvrditi i graničnih područja BiH. Dok se priobalje iza II. sv. rata razvijalo industrijski i turistički, kopneni dio Dalmacije koji je teritorijalno definiran kao Dalmatinska zagora, neopravdano je ignoriran od tadašnje države.

Danas se kroz sve cjeline Dalmatinske zagore mogu vidjeti posljedice takve politike, od vrlo niske naseljenosti tih područja (depopulacije) do zapuštenosti kulturnih, poljoprivrednih i gospodarskih dobara. Iako se današnja država trudi oživjeti i podignuti na noge Dalmatinsku zagoru, te se vide pomaci, ipak će biti vrlo teško vratiti raseljeno stanovništvo, napuniti škole djecom, osigurati radna mjesta da bi Dalmatinska zagora zasjala u punom sjaju i ljepoti kakvu zaslužuje i teritorijalno i povijesno.

Nažalost, i dan-danas je za pojedince iz ostatka Hrvatske, Dalmatinska zagora ili Zagora sinonim za siromaštvo, zaostalost i nerazvijenost te se prema njoj odnose oholo, podcjenjivački pa čak i s uvredama, gdje veliku ulogu. kao i pri uvođenju pojma Dalmatinske zagore kao siromašnog kraja, imaju mediji.

Govor Dalmatinske zagore je štokavsko-ikavski koji se proteže i na susjednu BiH. U današnje vrijeme stanovništvo Dalmatinske zagore odlično poznaje književni jezik ali se i dalje služi svojim dijalektima. U Dalmatinskoj zagori ima više dijalekata koji se razlikuju od područja do područja. Zbog uvriježenog i rasprostranjenog shvaćanja Dalmatinske zagore kao kulturno, gospodarsko i povijesno zaostalog, pasivnog, neukog i siromašnog područja bivše Jugoslavije koje je pripadalo Hrvatskoj vremenom se počeo forsirati dijalekt razvijenijih i urbanijih područja kojima je kako-koji dio gravitirao. Preuzimanjem tuđeg dijalekta (npr. splitskog) bilo je rasprostranjeno iako spontano. Mijenjanjem dijalekta mladi ljudi su pokušavali i na taj način skriti pripadnost Dalmatinskoj zagori, odnosno izbjeći predrasude o siromašnom, nepismenom i zaostalom podrijetlu. Proračunatom politikom području i stanovništvu kopnene Dalmacije iza II. sv. rata, učinjena je velika materijalna, gospodarska, tradicijska, kulturna i socijalna šteta. Generacije mladih naraštaja su osjetile „politiku – Dalmatinska zagora“ te je veliki broj napustio svoje domove i zauvijek otišao iz Dalmatinske zagore. Danas zahvaljujući samostalnoj Hrvatskoj stanovništvo se u potpunosti vratilo svom dijalektu te se opet može čuti izvorni govor ovih područja.

Za ljude u Dalmatinskoj zagori može se kazati da imaju dinarski mentalitet. Iako ne treba generalizirati u tom dinarskom mentalitetu živi i hajdučki element. Kao glavno mjerilo vrijednosti u dinaraca je junaštvo. Krški kraj i surov život čovjeka Dalmatinske zagore učinio je različitim od žitelja primorskih krajeva. Dinarske obitelji su tradicionalno bile patrijarhalne.

httpv://www.youtube.com/watch?v=FvYP4-mK2Pc

Kultura

Dalmatinska zagora obiluje kulturnim događanjima i proslavama od kojih je u Hrvatskoj i diljem svijeta najpoznatija Sinjska alka koja se već stoljećima održava svakog kolovoza u Sinju. Slijede: Imotska sila, S Tinom u Vrgorcu, Glumci u Zagvozdu, itd. Najpoznatiji folklor Dalmatinske zagore je rera, ganga i šijavica.

httpv://www.youtube.com/watch?v=ZZIaP7mrXnc

Dalmatinska zagora danas

Do prolaska i otvaranja autoceste Zagreb – Split – Dubrovnik, dijelom Dalmatinske zagore glavna prometnica je bila stara Napoleonova cesta ( građena 1808.godine ), tako da možemo govoriti i o prometnoj izoliranosti mjesta na tim prostorima pa i na taj način dočarati nekadašnju politiku prema kopnenoj Dalmaciji.

Veći dio Dalmatinske zagore je tek nakon osamostaljenja Republike Hrvatske i završetka Domovinskog rata dobio vodovodnu mrežu. Do tada su krški krajevi oskudijevali vodom za piće i higijenu a voda za natapanje bila je luksuz.

Stočarstvo u Dalmatinskoj zagori kao privredna grana je izumrlo, što je opet posljedica iseljavanja stanovništva.

Bez obzira na prerasude koje su ih pratile ne tako davno, stanovništvo Dalmatinske zagore samo svojom upornošću i voljom od nepismenih i neukih ljudi postali su mahom pismeni, školovani, a mnogi od njih su i priznati stručnjaci u cijelom svijetu.

Značajnijim ulaganjima i naporima kako Hrvatske države, raznih udruga i društava tako i pojedinaca, danas Dalmatinska zagora pokušava izići iz gospodarske zaostalosti.

Nažalost, i danas je činjenica da će mnogi prozivati u prvom redu državne vlasti za ulaganja u Dalmatinsku zagoru, s kritikom o uzaludnom bacanju „para“ u ništa.

Jedan od najvećih muzeoloških projekata u Hrvatskoj bio je „Dalmatinska zagora – nepoznata zemlja“ na kojem je izloženo oko 3000 eksponata iz svih razdoblja života Dalmatinske zagore od prapovijesti do danas. Izložbom je obuhvaćeno područje od Krke i Zrmanje do Neretve. Oko 90% izloženih eksponata potpuno je nepoznato javnosti pa i stručnjacima. “Izložba ispravlja pogrešne predodžbe da je Dalmatinska zagora povijesno i kulturno zaostalo, jalovo, krševito, pasivno i siromašno područje Hrvatske, tek s folklornim identitetom, nešto potpuno različito od urbane dinamike susjednih razvijenih primorskih gradova”, rekao je šef projekta Joško Belamarić.

httpv://www.youtube.com/watch?v=NrCnvGohsgI

The post Dalmatinska zagora kolijevka kulturne tradicije Hrvatske appeared first on Narodni.NET.

MEDIHA CRNALIĆ, vlasnica restorana Sofra, ističe kako su bosanska jela rezultat strpljiva ručnog rada

Utjecaju Orijenta na hrvatsku gastronomiju posredovala je bosanska kuhinja, a koliko je bio jak, pokazuje to što se ćevapčići i burek u Hrvatskoj tretiraju kao domaća hrana. Strani posjetitelji ih prepoznaju kao autentičnu uličnu hranu, ne znajući otkud potječu.
Da je bosanska kuhinja sposobnija i za rafiniranije pothvate, dokazuje i uspjeh restorana “Sofra” u zagrebačkom naselju Borovje, jednog od rijetkih bosanskih restorana u Zagrebu. “Nismo očekivali ovakav uspjeh i nisam znala da bi bosanska kuhinja mogla biti tako zanimljiva Zagrepčanima. Nisam imala nikakvu viziju, da nismo uspjeli s bosanskim jelima, prebacili bismo se na ponudu ćevapa i pizza. Ja sam htjela nešto posebno, upravo zato što je Zagreb prepun kineskih, talijanskih i japanskih restorana. Krenula sam od toga što su moje prijateljice, bile one Dalmatinke ili Zagrepčanke, uvijek od mene tražile da im radim baklave, pite i ostala bosanska jela. Kad sam odlazila u posjete, uvijek su mi govorili ‘ne kupuj ništa, samo donesi tepsiju nečega’. Ja sam rodom iz Livna i tradicionalno smo odgojeni tako da sam morala znati kuhati”, kaže Mediha Crnalić, vlasnica restorana “Sofra“, što u prijevodu znači stol, odnosno trpeza.
Dodaje da svaka regija u Bosni drukčije priprema hranu, a njezin način zasniva se na sarajevskom. Kada smo istraživali poveznicu između hrvatskih i bosanskih jela, pronašli smo je samo u pripreme malih sarmi kakve se rade u Dalmatinskoj zagori i zovu se “arambašići“. Sve ostalo je potpuno različito i Hrvatima, očito, vrlo privlačno.
Jedan od razloga zbog kojeg nema mnogo bosanskih restorana jesu – kuhari. “Problem je bio pronaći kuhara. Na kraju sam jednog Sarajliju koji se školovao u Švicarskoj dovela u Zagreb kako bi obučio moje kuhare. Nismo mogli dovesti kuhare iz Bosne jer ili nemaju domovnicu ili nisu mogli dobiti radnu dozvolu. Čak nismo mogli dobiti kuhara koji bi radio samo slatko”, kaže Mediha Crnalić koja kao drugi problem navodi nabavu namirnica za autohtona bosanska jela. “Teško je naći namirnice jer u Zagrebu nema bamija, nema vinove loze u kojoj radimo japrak. Sve to nabavljamo iz Bosne.”
“Preko tjedna nam pretežno dolaze poslovni ljudi, najviše Dalmatinci, a najmanje Bosanci, jer oni to mogu jesti i kod kuće. Isprva sam mislila kako ću morati prepravljati i osvježavati jelovnik, ali ne znam koje bih jelo izbacila kad su sva podjednako tražena. Sada nudimo tridesetak glavnih jela, pretežno u ‘sahanima’, zemljanim posudama. Ne mogu objasniti zašto Hrvati toliko vole bosansku hranu. Možda su zasićeni tjesteninama i odrescima. Ovo je specifična hrana i bazira se na minijaturi. Primjerice, sarma se u Zagrebu priprema tako da bude velika, a kod nas je ona mala, zalogajčići, ja to zovem ručni rad. Zato što su jela tako mala, traži se puno vremena za pripremu”, kaže Mediha Crnalić.

BAMIJE

Izrežite luk i mrkvu na kockice te ih izdinstajte. Nakon toga dodajte meso koje ste izrezali na kockice. Posebno prokuhajte bamiju i dodajte je u dinstan luk, mrkvu i meso. Sve zajedno prokuhati dok meso ne omekša te začiniti sa začinima.

The post Bosanska tradicionalna kuhinja u Zagrebu appeared first on Narodni.NET.

Bosanske gradske nošnje

O građanskoj nošnji kod nas najviše nam je sačuvano podataka iz 19.stoljeća, u djelima raznih putopisaca koji su prolazili kroz Bosnu. Pored ovog izvora svako od nas može da dobije predstavu o tim nosnjama ako naprimjer pročita tekstove starih epskih pjesama, balada, romansi iz tog doba ili pak sevdalinki. U takvim pjesmama je moguće pročitati o različitim elementima nošnji tog doba, njihovom imenu, funkciji i materijalima. Jedna od tih pjesama je svakako pjesma

Pošetala Hana Pehlivana.

Pošetala Hana Pehlivana,
Ispred dvora Firdus-kapetana.
Za njom ide Kumrija robinje,
“Kumrijice, po bogu sestrice,
Je l` mi kratka peča i feredža?
Vide l` mi se džanfezli dimije?
Vide l´mi se noge do šljanaka?
Gleda li me Firdus-kapetane,
Gleda li me i begeniše l` me?

S kraja 19. stoljeća sačuvan je izvjestan broj originalnih nošnji. Nošnja u gradovima u doba Turske vladavine nije imala samo praktičnu funkciju, već je istovremeno bila sredstvo da se pomoću nje istakne klasna i staleska pripadnost. Svaka vlast kako tada tako i danas ima određene propise koji su tiču normi i načina odijevanja vojnika, plemstva i visokih državnih službenika. Tako su se npr. begovi i janjičari veoma isticali sa svojom predivnom nošnjom, posebnim bojama odjela, kao i pojedinim odjevnim elementima.

Bosanski janjičari

Već spomenuti propisi koji su određivali boje, dijelove odjeće, obuće, su tako uticali da se stanovništvo počinje razlikovati po vjerskoj pripadnosti, čega u 16.stoljeću nije bilo, prema spomenutim podacima B. Kuripešića.
Ipak te razlike u različitim nosnjama su svoju težinu imale na akcentiranje pripadnosti klasi, staležu, esnafu, a u manjoj mjeri na pripadnost naciji ili vjeri. Begovska nošnja je bila od svjetlo crvene, zelene ili plave čohe, ukrašena vezom od srme, dok su trgovci i zanatlije nosili odijelo od tamne čohe sa vezom od crnog gajtana. Pojasi su kod pravoslavnog stanovništva bili crveni, kod katoličkog ljubičasti, a kod muslimanskog šareni svileni “trabolose”, ili “mukadem” pasovi. U bojama fesova se mogla naslutiti i nacionalna pripadnost. U ženskim nošnjama su crne satenske ili atlasne dimije bile zastupljene kod hrvatskih ili srpskih žena, dok su bošnjačke nosile dimije svijetlih pastelnih boja. Begovske žene nosile su dimije od skupocjene svile vezene zlatom. Takvi su bili i gornji haljetci, naročiti ječerme i anterije. Imale su anterije od somote ili brokata, a žene srednjeg staleža nosile su te dijelove od aladže ili šamaladže. Ovakva situacija je potrajala sve do kraja 19.stoljeća koji se smatra prekretnicom u razvoju bosanskog društva, društvenih promjena i nadolaska novih kulturnih uticaja.
Sačuvanim građanske nošnje s kraja 19.stoljeća pokazaju da se ženska nosnja sastojala iz košulje od tankog pamučnog ili svilenog “beza”, pravo krojene izjedna, sa dubokim izrezom na prsima, bez ikakve “jake”; uz nju su se nosile i gaće od istog ili debljeg platna, širokih nogavica, skupljene pod koljenom. Na gornjem dijelu tijela, preko kosulje, nosili su se: fermeni – vrsta jeleka bez rukava, iznad struka, otvoreni na prsima, ječerme – krojene od svile ili kadife, ukrasene zlatnim trakama ili zlatovezom, za razliku od fermena vežu se ili kopčaju na krajevima. Udate žene oblačile su preko košulje i anteriju, vrstu duge haljine od somota ili svile sa bogatim zlatovezom i zlatnim ukrasnim trakama, sprijeda je otvorena, na grudima ima veći izrez, zvonastog je kroja, sa jako naznačenim strukom, ima duge rukave koji su pri dnu rasječeni.

Gornji dio nošnje odvajan je pojasom koji je mogao biti od tkanine ili metala, sa filigranskim kopčama tzv. paftama. O pasu opasivale su se srmenim širitnim pojasom sa paftama od srebra, razne veličine i oblika. Na noge su dolazile bijele pamučne čarape i kožna obuća, razne vrste papuča i cipele. Kod muslimanke nju su činile crvene ili žute “jemenije”, kod srpskih i hrvatskih crne cipele. Na glavi su djevojke nosile fesiće sa cvijećem, a žene kalkan-kape sa srebrnim tepelukom na tjemenu i resama od crne svile unaokolo.
Obavezan dio muslimanskih gradskih ženskih nošnji za izlazak u grad je bila odjeća feredža, a s krajem 19.stoljeća i zar. U ovim haljinama žene su bile pokrivene sasvim, sakrivajući lice. Feredža je vrsta širokog kaputa, dugih širokih rukava, sa velikom “jakom” (kragnom) oko vrata. Feredža je uvijek bila od crne čohe, a kod begovica i od tamnozelene.. Uz nju su se nosila i tri pokrivača od bijelog tankog platna. Jedan pokrivač je dolazio na glavu i čelo, i zvao se čember, drugi preko lica, odnosno usta, vezivao se na tjemenu i zvao se jašmak, treći je pokrivao cijelu glavu padao unaokolo, do pola leđa i zvao se dušeme. Ovako obučena žena imala je mali otvor oko očiju. Begovske žene nosile su i “pecu”, tj. komad crnog postavljenog platna, vezanog srmom, sa prorezima za oči, koji se stavljao na lice kao maska.. Peca se nosila sa feredžom. Uz feredžu su se prilikom izlaska obuvale žute čizme od mehke kože zvane “tomake”. Za kretanje oko kuće nošene su drvene nanule i papuče, a u zimskim mjesecima mestve i čizme od mehke žute ili crvene kože, a krajem 19. stoljeća nose cipele raznih vrsta po bečkoj modi.

Feredže mostarki su bile posebne vrste, bila je od tamnoplavog sukna ili čohe, oblika širokog ogrtača sa dugim rukavima. Jaka je bila čvrsto postavljena i sastavljena tako da čini vrstu kukuljice, koja se podizala i stavljala na glavu sve do očiju. Krajem 19. stoljeća zarovi počinju da potiskuju feredžu. Zar je vrsta ogrtača takođe samo za izlazak. Pravio se od raznih vrsta svile, zvane “damaske”, a kasnije sa dolaskom Austro-Ugarske, najviše od puplina za ljeto i od štofa za zimu. Zar nije bio ukrojena odjeća, već iz jednog komada sastavljen ogrtač, čiji je donji dio nabran u struku i služi kao suknja, dok se gornji, otvoren, prebaci preko glave i omota oko ramena.

Djevojačka nošnja iz Mostara

The post Narodne gradske nošnje appeared first on Narodni.NET.

Nošnje srednje Bosne

Južno od Sarajeva ove se nošnje protezu na planine Bjelašnicu, Treskavicu i Jahorinu i izbijaju na Drinu kod Goražda. I u ovoj širokoj oblasti nailazimo na brojne varijante srpskih i hrvatskih nošnji, dok su nasuprot njima bošnjačke- muslimanske ujednačene, kao i u dinarskim nošnjama.

Ženske nošnje srednjobosanskog tipa imaju i neke posebne karakteristike. Tu na prvom mjestu dolaze košulje od “uzvodnog” pamučnog ili mješanog “beza”, duge do gležanja, sa nabranim klinima ispod ruke, koji se čine vrlo širokim. Zubun, kao najvažniji gornji haljetak, ovdje nije ujednačen kao u dinarskim nošnjama. Neke nošnje nemaju zubune, već kratke gunjiće ili čerme. Pregača u srednjobosanskim nošnjama, takođe nije bila svuda uobičajen haljetak. U nošnjama oko Žepča, Tuzle, Vareša, Kiseljaka, Fojnice i Kreševa pregače se nisu nosile.

U nošnji na glavi kod djevojaka su karakteristični crveni fesići, a kod žena razni oblici kotura ispleteni od pruća, preko kojih dolazi četvrtasta marama, bijela, bez veza.

Muške nošnje su u ovoj grupi ujednačenije nego ženske. Košulje su takođe od “uzvodnog” platna, bez veza, sa veoma širokim rukavima, naročito u sarajevskoj nošnji. I kod muških i kod ženskih košulja karakteristične su “kerice” od konca po rubu rukava. Za cijelu grupu nošnji i u istočnoj i u srednjoj Bosni karakteristični su kod muškaraca na glavi fesovi i oko njega crveni vuneni šalovi kod srpskog i hrvatskog stanovništva, a bijeli šarani peškiri kod bošnjačkog. Fesovi kod hrvatskog stanovništva su sasvim tamne boje, gotovo crni, kod srpskog nešto svjetlije boje, a kod bošnjaka otvorenocrveni. Kod njih nailazimo i na crvene i zelene šalove omotane oko glave, čak i žute, kao u zeničkoj Vrhovini. Na nogama su karakteristični tozluci crvene i tamno plave boje.

Imućniji ljudi nose dijelove odjeće od crne čohe, vezene crnim gajtanima. To su ferman, džemadan, ječerma i koparan, a takođe i čaksire, jako nabrane u struku pozadi. Sve ove elemente naročito su prihvatili bošnjaci srednje i istočne Bosne. Kožni pojas “bensilah” je karakterističan za sve srednjobosanske nošnje, i nalazi se kod svih etničkih grupa.

tradicionalne nošnje srednje Bosne

Tradiciju i nošnje srednje Bosne pogledajte u priloženom video zapisu!

httpv://www.youtube.com/watch?v=evUcvs_VANc

The post Srednjebosanska narodna nošnja appeared first on Narodni.NET.

Vrlo često su se “pila” jaja, tako što se na ljusci probiju rupice na obje strane, sadržina se isisa. Vrijedilo je to kao narodni “lijek” za plućne bolesnike?

Sirova jaja, ljekovita svojstva

Kruv (kruh)

Kruv se zakuva sa kvasom. Komad tijesta se ostavi da uskisne pa se tako dobije kvas. Svaki puta se ponovo otkine komad tijesta za sljedeći kruv i tako svakodnevno. Tek kasnije se počela upotrebljavati germa. Kruv se peče u okruglim tevsijama i obavezno pred ubacivanje u renu (rerna, pećnica) zasiječe na sredini da kora ne popuca nekontrolirano. Djeci se obično daje šnjita “preko cijelog kruva” namazana svinjskom mašću, posoljena i popapričena ili pošećerena. Najbolja mast za to je „troja“ (mast sa dna kante ili galona sa sitnim komadićima čvaraka) ili “uzrnčana” mast (mast koja koagulira u zrnca s proljeća, kada porastu temperature). Kada se pojavilo ulje, specijalitet za djecu je bio pouljen kruv! Posvuda na merajama mogla su se vidjeti dječurlija sa šnjitama kruva, a niz saku, sve do lakata, curi im ulje koje povremeno – poližu. Posebno ukusan način pečenja kruva je kada se tepsija obloži listovima svježeg kupusa. Ljetnica je kruh za Božić ukrašen šarama, a za Uskrus i Posvećenje se pekao kruščić, obićno u šerpici i pečen premazivao odozgo izmućenim žumancem od jajeta.

kruh s masti i crvenom paprikom

Ljepine (izvlakače)

Često djeca nisu mogla dočekati da se kruv ispeče, pa su se majke dosjetile da od tijesta za kruv koje još nadolazi otkidaju komade, razvlače ih u ljepinice i prže na vreloj masti. Danas su postale specijalitet mnogih restorana. Jednostavno jelo, šteta što od toga nismo napravili biznis, kao što su Italijani npr. cijelom svijetu prodali slično, još jednostavnije za pripremu jelo od tijesta, poznatu picu, koja u svom nastajanju takođe nije imala nikakve dodatke ili sa na nju stavljalo malo soza od paradajiza i koja kap ulja.

domaće lepinje

Kisela pita

Tijesto je isto kao za kruv. Razvuče se rukom ili oklagijom na debelo, pospe smješom sira, kajmaka i jaja, pomasti, urola, stavi u tepsiju, sačeka da nadođe i peče. Umjesto velikih urolanih komada, mogu se role isjeći na komade i tako peći, pa se komadi lakše odvajaju. Kisela pita prija i kada se ispeče bez ičega (bez nadjeva)!

kisela pita

Pogača (izvorni recept)

Pogača se danas pravi na razne načine, ali je naš autohtoni recept sljedeći: umiješati malo tvrđe tijesto sa sirutkom, pogačnim praškom (soda-bikarbona, prašak za pecivo). Odozgo isprobadati viljuškom, pa peći. Odsjeći gornju koru, pogaču zasjeći na kocke, zapržiti vrelom mašću (najbolja je troja) ili uljem i služiti toplu. Izvrsna je uz sataraš (bećarac).I još ako se posluži na siniji!

Tradicionalna pogača

The post Narodna jela Bosanske posavine appeared first on Narodni.NET.

igranje šijavice

To je stara narodna igra najviše ukorijenjena u Dalmatinskoj zagori, a igra se još uvijek na cijeloj obali, otocima i zapadnoj Hercegovini. Nekakva zamišljena granična linija gdje se upražnjava prati liniju igranja na karte TRIEŠTINE ( briškula,trešet, trentauno, trijumf,mauš itd), te liniju igranja na buće, balote. Tu je otprilike isti mentalni sklop ljudi, a pod utjecajem Venecije i običaji su primali svoja obilježja. To se najbolje ogleda u graničnim krajevima koji su naslijedili granicu nakon dogovora Požarevačkim mirom i mirom u S.Karlovcima, kada su Turska i Venecija podijelili zone odgovornosti i utjecaja. Područje Sinja, Imotskoga, Vrgorca i Metkovića s gravitirajućim prekograničnim naseljima, imaju tako izraženu venecijansku crtu s dijelovima bosansko turskih elemenata. ŠIJAVICA definitivno spada u onu prvu.

KAKO SE SVE ZOVE ?

Mura, tršćanski –   venecijanski mora, talijanski morra, naši ljudi su to kroatizirali  prema talijanskom  sei, sette /šest,sedam, kao najčešći zbroj koji se pojavljuje/ prešao je tako u “šije, šete”, pa logičnim slijedom izraz za igru dobija naziv ŠIJAVICA ili negdje skraćeno ŠIJA. ( s dugim I ).U dolini Neretve   koristi se i izraz ŠIJANJE.Tako je zanimljiva igra dobila ime koje joj odgovara, jer označava radnju koja se neprestano događa i jako je zvučna.Kada bismo ponovo kroatizirali tu riječ do kraja dobili bismo izraz ŠESTICA. ŠESTIČARENJE ili tko zna kako još, ali to nema nikakvog smisla.

Radovan Vidović iznosi tezu da je ta vrsta igre ime dobila možda od Mauro ili Moro, tj. po Maurima koji su je donijeli u Italiju.

Za ljude koji igraju ŠIJAVICU se kaže da oni ŠIJAJU, premda se taj izraz koristi i za one veslače koji ne veslaju već položajem vesla sprječavaju vožnju naprijed, ili utječu na smjer plovidbe, a simbolično se taj izraz odnosi na radnju koja nešto koči. Stoga se držimo izraza ŠIJAVICA jer je najrasprostranjeniji i izaziva najmanje dvojbi.

OSNOVE IGRE

Osnova šijavice je brojanje. Od 2-10. Koriste se talijansko-dalmatinski izrazi za brojeve:

2 –DO

3-TRE

4-KVATRO

5-CINKVE

6-ŠIJE

7-ŠETE

8-OTO

9-NOVE

10-TUTI( deset se kaže DJEĆI, ali ovdje znači SVE prste – TUTI )

Osnovna igra se igra u dva igrača. Igra se  tako da dva igrača istovremeno pokazuju ispružene prste od ništa (zatvorena šaka) do 5 (potpuno otvorena šaka)
Pri tom izvikuju jedan od brojeva gore napisanih u dalmatinskom govoru, kao DO, KVATRO,ŠIJE,TUTI pretpostavljajući ukupan zbroj svojih i protivnikovih prstiju. Kaže se ” bačenih  prsta. Bacija san dva, bacija san sve i sl. !!! ”

Tko pogodi osvaja bod – punat. Ako bi zbroj bio 7, punat je dobio igrač koji je izviknuo ŠETE i sl. Igra se do šest osvojenih punata. Ukoliko nitko ne pogodi zbroj, igra se igra dalje do osvojenih 6 punata. U nekim krajevima igra se do 21 i mora biti 2 razlike. Igra se igra i u parove, a to se kaže dva na dva ili dva protiv dva

Igrači šijavice

Pogledajte par zapisa ove tradicionalne Dalmatinske igre koja uvjek privuče veliku pozornost svojom vikom i specifičnim pokretima!

KOLORIT OKO ŠIJAVICE

Šijavica se igra s posebnom strašću u skladu s temperamentom ljudi ovoga kraja. Ne mogu zamislit Zagorca ili Finca da šija. Između igrača je poželjno da stoji stol ili tola.

Ona služi da igrači po njoj lupaju i na nju bacaju prste. Uz ogromnu galamu i buku koju proizvode igrači izvikujući svoje brojeve, psihološki je važno i lupnuti po stolu, napose kad se osvoji punat. Onda se o tolu udari otvorenim dlanom i slavodobitno uzvikne : MOJEEE!! LEZIIII !! MATINOO ! i slično. Kod dobijene partije nad jednim protivnikom, nakon takvog uzvika odmah se okreće prema novom protivniku koji čeka i igra teče dalje. Kod tog lupanja zna biti i povreda. Šija se  uz takvu buku i brzinu da je neupućenoj osobi sa strane nerijetko dojam da se tu ljudi u stvari svađaju. Upravo ta larma, brzina, osebujnost pojedinih igrača privlači pozornost, pogotovo djece kojima je to poseban šušur i događaj. Djeca se onda klade koji će igrač pobijedit, koji će rovinjat ruku, koji će prvi skinit košulju, jer igra zahtijeva koncetraciju i energiju, traži galamu i šijanje rukama, pa se igrači znoje, a znoje se i kad gube. Uglavnom se igra nedjeljom ili svecom, uz buće, prije buća, iza njih, čekajući red na buće i slično. Ili ide u paketu: na karte, na buće, šijavica. Uz sve ove igre obavezno ide vino, a ako ne vino onda pivo. kao i u svakoj igri postoje meštri od šijanja. Oni idu po dernecima i osvajaju nagrade. Barem je tako prije bilo. Danas je rijetkost. Igra se o vino, piće općenito, o spizu pa čak i od janjca. To su onda prave drame i napetosti.

The post ŠIJAVICA appeared first on Narodni.NET.

Babogreci svi vele

da se bule ne boje.

A kad spaze jednu bulu,

Babogreci svi u lulu!

Na lulu uniđu, kroz kamiš iziđu!

Kažu, krenijo Babogredac za Vinkovce na vašar, kroz šumu Banov dol, na Cernu, Andrijaševce, Rokovce. Već na kraj Donje Male (staro ime jedne od babogredskih ulica) zapalit će lulu i sto (stao, počeo) masatom o kamen kremen kresat, suvu gubu priredijo, pa kreši, kreši, a neće da upali i tako do prid Vinkovce (otprilike 30 kilometara) došo i istom (tek) mu onda uspjelo lulu zapalit, a on će: “O vidi, neblaka ti, ja od ajnc upalijo!”. Rad tog se nespretnjakovićima, kojima nješta ne ide od ruke, kaže: “A, ti to od ajnc (od prve), ko Babogredac?!”. Eto, tako je Babogrecima primenka LULANI prišita.

httpv://www.youtube.com/watch?v=NJ3NK-lpAjM

Ali Babogrece i DRUSE, DRUJE zovu.

Babina Greda je veliko selo, kilometrima dugačko, najveće selo u voj našoj Posavine. Evo, kako je Babinu Gredu baba Ruža Kneževića-Aleksina opjevala:

Uvom selu sedam šora ima,

A i svaki od crkve počima.

U pol sela lipa crkva stoji,

Danju, noću, ona zvizde broji…

Samo Donja Mala priko 400 numera (kuća) ima, a ge je još, molim vas lipo: Jelas, Mlaka, Berava, Čevatovo, Polovinja Mala, Savska i mlogi sokaci. Ne znaju se ljudi, morda se svi nit ne sretnu u svom viku. Kad tako nediljom crkve dođu, znali su đedovi jedan drugog pitat: “Jel, drusa (druže), a odakle si ti ? Čiji si ti, drusa, a?!”. U staro vrime, dok se po stanovima bivalo, bilo je takog svita, koji su samo jedamput priko godine (za Božić) u selo dolazili, pa ni nikako čudo da se nisu znali. Znala se ista godišta, koji su škularci bili, koji su zangot (zajedno) na Pijave, u Rusije, Galicije ratovali…

Gundičanji Babogrece najviše začikavaje, babogreckom govoru posprđuju se: “Ošo pitol u vrtol i pokvarijo mi sav posoli” (Otišao pijetao u vrt, i pokvario mi sav posao). A zapisali smo i ove: “Ge si bila divo? Bila sam kod dive, diva rodila divu, a diva samo reve, reve! (Gdje si bila, djevojko, curo? Bila sam kod djevojke, djevojka djevojku rodila, a djevojka samo plače li plače)”, “Oj ti ćeri ćere moje, kaži ćeri ćere svoje, ćerinojoj dite reve!” (Oj ti kćerko kćerke moje, reci kćerci kćerke svoje, kćerkino joj dijete plače).

httpv://www.youtube.com/watch?v=0xCy9tTeV5I

Od Sikirevčanja čusmo kako Babogreci kirvaj, svetog Lovru, trače (slave).

Babogreci uvate pitla matoraša (staroga pijetla)i pod uborak (varićak, krinju / okrugla drvena posuda) ga metnu, pa gledaje idu l’ gosti od Sikirevac, Gundinaca, Kruševice i Šamca, il morda od Štitara. Vide l’ gosti da ne idu, a oni pitla puste, nek još kokice gazi, i opet kirvaj otrače.

O Babogrecima priča se bezbroj šala, oni su po tome apsolutni rekorderi: priguravali su crkvu na slaninama, vukli bika na toranj da popase travu, nasadili kobilu na bundevu, kroz šumu nosili ljestve dužinom…

Babina Greda konji bijelci

The post Konji bjelci iz Babine Grede appeared first on Narodni.NET.