Potpuniji opis kuhinjskih izraza i opis tradicionalnih kuhinjskih izraza smo već opisali. Tradicionalni kuhinjski izrazi i poslovi.

Jesu vam poznati neki od ovih izraza?

Bistranga — pastrva

Crljenac — luk, crveni luk

crveni grozdić — ribiz

Ćena — češanj češnjaka

četrun — limun

Divljačina — divljač

drobtinja – mrvice

Funta — mjera za težinu (56 dkg)

Gardunica — artičoka

Hlap — para

hospot — jelo od povrća i jezika

hranidba — prehrana

Inkaštirka — škrob

Jedatan — jestiv jestvenik jelovnik

jestvina — jelo, slijed jela

jušad — ujušak

Kavovar — sprava za kuhanje kave

kiselik — kisik

kiseljača — kiselica

kolačnik — lim za pečenje kolača

korun — krumpir

krap — šaran

krop — vrela voda

kunac — kunić

kus — komad

Ločika — zelena salata

loptina — balon

lukovača- graničarsko jelo od kuhanog luka

lukovica — staro graničarsko jelo od luka

Makaruni —makaroni

melja — brašno

merga — uljana pogača merlina mrkva

mezdra — sredina ploda

mjedenra — bakreni oksid, patina

mutvara — drobljenac

Nostvica — kečiga

plućica osep — graničarsko jelo od kuhanih šljiva

Pikati — fileki pitati

toviti pločevina — lim za pečenje pomuža

potočnica — voda iz potoka povitica

Razbieliti — zagrijati, otopiti mast

rtast — šiljast

Sajtlik — mjera za tekućine (oko 3 dcl)

škrob — graničarsko jelo od pšeničnog brašna

slatka korica — cimet

snježilo — žica kojom se tuče bjelanjak

pribor strena — staro jelo od brašna, jaja i mlijeka

šušci — grožđice

Špinac – špinat

Tenfati — pirjati ili kuhati u zatvorenoj posudi

tonjik — dušik

treska — bakalar

tuhnjivo — užeženo

tunja — dunja

tustina — masnoća

tvorilo — zatvorena posuda za kuhanje u pari

Ugljevičnina — ugljična kiselina

ugljevik — ugljik

ukret — koraba

umačnica ili umašnica — zdjelica za umak

upačati — staviti u aspik

uždiv — upaljeno, užeženo

Vapnjenjača — tvrda voda

vienac — garnitura

vinotok — mošt

Začin — zaprška

zdenčina — voda iz zdenca zeleni

pasulj — mahuna zlaćane

žigavica — kopriva

živalj — kisik

The post Kuhinjski izrazi i značenja iz stare bakine kuhinje appeared first on Narodni.NET.

Začini i mirodije poboljšavaju jelo. čine ga ukusnijim, a djeluju veoma povoljno i na probavu. Rekosmo da je izbor začina i mirodija veoma važan, jer svaki začin i svaka mirodija ne pristaju svakome jelu. Ima, doduše, slučajeva da neki narodi upotrebljavaju neke začine i mirodije za pripremanje istog jela, a drugi ih narodi ne uzimaju Hi uzimaju nešto drugo. To je, dakle, pitanje okusa i tradicije. Mi, na primjer, začinjamo zelenu salatu solju, octom i uljem. Prema austrijskoj kuhinji dodaje se još malo šećera ili vlasca. Englezi začinjaju zelenu salatu vrlo malo (nešto octa i soli) ili uopće nikako.

Začini i mirodije dijele se na domaće i strane. Prema okusu mogu biti blagi ili oštri (ljuti), a prema mirisu jače ili manje aromatični. Začini i mirodije ponajviše nisu hranjivi, sadrže aromatične tvari i daju jelima karakterističan okus i miris. Nećemo pogriješiti ako kažemo da je sol najvažniji i najmasovniji začin. Bez soli bi nam teško prijali meso, kruh, povrće. Sol se, osim toga, u velikim količinama upotrebljava i kao sredstvo za konzerviranje mesa, kupusa, repe, riba, a isto tako i u industriji. Drugi je važan začin ocat. Najbolji je i najzdraviji vinski ocat, a zatim slijedi voćni.

Luk

Luk ide u red najpoznatijih domaćih začina u kuharstvu. Ima mnogo vrsta i razlikuju se po obliku, boji i oštrini (ljutosti). Upotrebljava se u kuhanju juha, mesnih jela, priloga, salata, marinada, umaka, variva itd. Mladi se luk jede uz odojak, janjetinu, ražnjiće, ćevapčiće, sir i vrhnje i dr.

Češnjak

Češnjak se upotrebljava u manjim količinama zbog svog oštrog mirisa i okusa. Češnjak je zdrav. Upotrebljava se u kuharstvu kod kuhanja nekih juha, nekih pečenja, morskih riba, nekih variva i salata.

Peršun (peršin)

Peršun  ima široku upotrebu u kuhanju juha, mesa, riba, variva i salata. Upotrebljavaju se lišće i korijen peršuna. Peršunovo lišće služi također kao ukras za neka jela.

Celer

Celer  ima sličnu upotrebu kao peršun, pa se koristi za prigotavljanja nekih juha, mesnih jela, a kuhan daje odličnu salatu.

Vlasac

Vlasac ima intenzivniji miris od peršuna i naginje mirisu luka. Upotrebljavaju se stabljike za juhe, za salate, variva, jela od jaja, za paštete i dr.

K u m i n

K u m i n  je dragocjena mirodija, jer se upotrebljava u kuhar-stvu (za začinjanje juha, mesnih jela, salata, variva i dr.), u pekarstvu (kruh s kuminom) i u proizvodnji likera (Kiimmel).

Mažuran (ružmarin)

Mažuran se upotrebljava za začinjanje nekih juha, variva 1 umaka, te u kobasičarstvu.

Lovor

Lovor sadrži prijatnu gorčinu, pa se upotrebljava za neke juhe, tamne umake, marinade, neka variva, neka riblja jela i dr.

Borovica

Borovica je gorka okusa, a upotrebljava se za začinjanje nekih mesnih jela te u proizvodnji nekih žestokih pića (borovička, gin).

Senf ili gorušica

Senf ili gorušica (slačica) jest industrijski začin. Na tržište se isporučuje u različitim varijantama, već prema tomu je li više ili manje ljut, odnosno sadrži li još neke dodatke. Upotrebljava se za začinjanje nekih umaka, kao dodatak nekim kobasicama i mesnim jelima.

Kopar

Kopar je aromatičan i upotrebljava se za konzerviranje krastavaca, zatim za prigotavljanje nekih umaka, salata, variva i dr.

Estragon

Estragon ima okus poput pelina i upotrebljava se za konzerviranje krastavaca, u kuharstvu za razne umake i neka mesna jela.

Timijan (majčina dušica)

Timijan (majčina dušica)  jest traženi začin za začinjanje, nekih juha, umaka, jela od rajčice, mesnih i ribljih jela.

Paprika

Paprika je jedna od najčešćih mirodija u našoj kuhinji. Njezina je upotreba veoma široka. Samljeven prah ploda paprike može biti više ili manje ljut, pa prema tome postoji pet vrsta paprike u prahu (od jedne do pet zvijezda na omotu). Upotrebljava se za začinjanje nekih mesnih jela, jela od peradi, juha, variva, salata, zatim u kobasičarstvu i sirarstvu.

Komorač

Komorač je mirodija nalik kopru. Daje jelu prijatan okus. Mnogo se upotrebljava u talijanskoj kuhinji.

Šafran

Šafran  ima ponešto gorak okus, pa se upotrebljava uz druge dodatke za prigotavljanje nekih umaka, mesnih jela, variva itd.

Kapre

Kapre su odličan dodatak jelima, a služe i kao ukras u kuharstvu. Upotrebljava se kod prigotavljanja nekih pikantnih umaka, ribljih jela itd.

Limun

Limun  je uobičajen začin za mnoga jela, primjerice za umake, neka mesna jela, riblja jela, salate, variva, u slastičarstvu za miješana pića. Upotrebljavaju se limunov sok i naribana kora.

A n i s

A n i s je mirodija sladunjava mirisa i okusa. Upotrebljava se mnogo u slastičarstvu, u proizvodnji likera a nekih vrsta peciva •i kruha. Ands uspijeva u južnoj Evropi, a neka posebna vrst (zvjezdoliki anis) u zemljama Dalekog istoka.

Muškatov orah

Muškatov orah upotrebljava se nariban za slatka jela, za neke krem juhe i neke umake. Muškatov orah ima intenzivan i ugodan miris. Dolazi iz tropskih krajeva Amerike i s Dalekog istoka.

Ingver (đumbir)

Ingver (đumbir) je osušen i konzerviran korijen. Upotrebljava se u slastičarstvu. Dolazi na naše tržište iz tropskih krajeva (Jamaika, Daleki istok).

Vanilija

Vanilija  ide u red najtraženijih mirodija u slastičarstvu. Ima veoma ugodan miris i prijatan okus. U promet dolazi kao osušena mahuna ili u obliku praha pomiješanog sa šećerom. Upotrebljava se također u proizvodnji sladoleda.

Klinčić

Klinčić dolazi na naše tržište iz istočne Afrike i s otoka Indijskog oceana. Klinčić sadrži mnogo aromatičnog ulja, pa se upotrebljava za kuhanje kompota, kuhanog vina i slatkih jela.

Cimet

Cimet  dolazi na tržište u obliku kore i praha. Najbolji cimet dolazi s otoka Šri Lanka, a slabije vrste iz Indonezije, Indije i Južne Kine. Upotrebljava se mnogo za prigotavljanje slatkih jela, kuhanog vina i dr.

Papar

Papar potječe iz Indije. Ima ljut okus i miris. Papar je jedna od najpoznatijih mirodija u kuharstvu. Upotrebljava se kao zrno (crni i bijeli papar) i kao prah. Njime se začdnjaju juhe, umaci, variva i mesna jela; štoviše, ima i kolača koji se začinjavaju paprom (paprenjaci i dr.)

Piment

Piment dolazi iz Centralne Amerike. Taj se začin upotrebljava osobito u proizvodnji kobasica. Veoma je aromatičan poput klinčića i ljut gotovo kao papar.

Osim nabrojenih začina i mirodija imamo priličan broj industrijskih začina, pa ih i naša prehrambena industrija proizvodi, npr. vegeta i slični proizvodi.

The post Raznolikost prirodnih začina i upotreba začina u kuhinji appeared first on Narodni.NET.

samostani na brdu Ćokovac kraj Tkona i u mjestu Kraj. Ždrelac je jedno od čak 11 mjesta (Ždrelac, Banj, Dobropoljana, Neviđane, Mrljane, Đarotul, Mali Pašman, Pašman, Kraj, Ugrinić i Tkon) koja su se smjestila na sjeveroistočnoj strani otoka. Prvi put u jednom pisanom dokumentu ime Zdrelac spominje se davne 1396. godine, a taj njam podatak govori o tome kako je mjesto već tad bilo naseljeno i razvijeno. Zdrelac je nastao oko crkve sv. Luke, a poslije se proširio na nekoliko uvala i brežuljaka uključujući i novo naselje blizu mosta.

Moja baka najpouzdaniji je izvor u otkrivanju uskrsnih običaja u Zdrelcu. Naime, dan pred samu Cvjetnicu ona odlazi na jedno malo brdo koje se zove Vršina jer tamo bere grane od posebne masline — puljke, koje će isplesti i nositi na procesiju. Te masline nisu nešto posebno drugačije od drugih, ali imaju uže lišće i dulje staglice pa se jedino one mogu plesti, a da ne puknu. Za isplesti jednu takvu granu, iskusnim rukama kao što su bakine, treba samo desetak minuta pa ona to rado plete, ali ipak ne za cijelu obitelj, već samo za one mlađe, unuke.

Na samu Cvjetnicu, gotovo svi mještani odlaze na misu i na procesiju koja prolazi kroz sami centar mjesta, oko crkve i starog mlina, uz učiteljičinu kuću do Solina i naše ceste do crkve. Svi nose samo maslinove grančice, ispletene ili ne, ali ne cvijeće ili palmine grane kao što je negdje običaj.

Kako se bliži Uskrs, sve više se ljudi priprema na dostojno slavljenje tog dana. Na Veliki četvrtak, osim slavlja u crkvi, kada se peru noge u znak sjećanja na Isusovu poniznost i pranje od grijeha, skupljaju se ljudi za dogovor oko cvijeća i svega ostalog potrebnog za daljnja crkvena slavlja. Svake se godine skupe tri obitelji, tako da pojedina obitelj dođe na red za nekoliko godina. Na Veliki četvrtak te obitelji u crkvi grade Kristov grob, a kolone koje predstavljaju kamenje njegova groba pletu se raznobojnim cvijećem i bršljanom. Cvijeće se skuplja po mjestu, svatko donese koliko može, a ako ga nema dovoljno, kupuje se ono najbolje i najljepše. Čak se i oko velikih svijeća, koje gore cijelu noć od četvrtka na petak, pletu vijenci. Oko groba, osim cvijeća, stavlja se žito posađeno u zdjelicama i bijeli grah. Taj se grah sadi na početku Korizme, kao što se u Došašću sije pšenica, ali se ne stavlja na svjetlo, već sve to vrijeme raste u mraku tako da bude baš bijel. Kao što je rekla moja baka: “Ko ricave kose od starog čovika.” Veliki četvrtak završava tako da se vežu zvona u crkvi, i više se ništa ne pjeva. Umuknu svi zvuci u znak spokoja.

Na Veliki petak slavi se Kristova muka i zbog toga se skida s oltara i od svuda sve cvijeće koje je dan prije donešeno. Ljudi toga dana, posebno na otocima, jedu ribu, dok neki poste na kruhu i vodi kako bi očistili svoje tijelo od ovozemaljske hrane i nasitili se hranom s neba, hranom Božje riječi. Poste, da osjete bar malo Kristova otkupljenja i da imaju udio u njegovoj patnji koja je podnesena upravo zbog njihovih krivica. Navečer se ide na misu na kojoj se odvija poseban obred ljubljenja križa Isusova. Svatko ide pred raspelo, klekne i ljubi slavni križ svog spasenja u znak prihvaćanja Isusa Krista za svog Gospodina i u znak ljubljenja vlastitog križa preko kojeg kršćani jedino mogu doći do života vječnog.

Na Veliku subotu slijedi iščekivanje i priprava. U domove se unosi živost, peku se slatke torte, pletenice u koje se stavi po jedno jaje, bojaju se jaja u kori od kapule da dobiju lijepu crvenkastu boju. Ponovno se kiti crkva cvijećem i to sada crvenim i bijelim – bijelim u znak otkupljenja i nevinosti krvi Kristove, a crvenim kao znak silaska Duha Svetoga i kao znak ljubavi Božje prema svom otkupljenom narodu. Sve je spremno za Uskrs, i sve što se čini i radi, vezano je za taj dan.

Na uskrsno jutro, središnji događaj je slavljenje svete Euharistije. Na misu ljudi nose jaja, slatke torte, vino, kapulu i ulje, zahvaljuju Bogu na darovima, te mole blagoslov i naredne godine. Na Uskrs u crkvi zvone posebna zvona, puno malih i velih zvona koja imaju jak i prodoran, nagovještajni zvuk uskrsnuća koji se gromovito širi cijelim mjestom kao znak da je tamu pobijedilo Svjetlo i kao znak pozivanja vjernika na euharistijsko slavlje. Nekada su na sam dan Uskrsa stari ljudi uzimali križ iz crkve i nosili ga od kuće do kuće i ljudi bi opet ljubili križ Kristov. Sada više tog običaja nema.

Ovi uskrsni dani vežu ljude, posebno one koji žive u malim mjestima. Uče ih zajedništvu i pomaganju. U svakom mjestu običaji su jedinstveni, ali ih danas ima sve manje i polako nestaju.

Teks napisala: Dubravka Ivuša

The post Uskrsni običaji na otoku Pašmanu i okolici appeared first on Narodni.NET.

Prva nedjelja nakon poklada nazivaju Čista nedelja.

Na Čistu nedelju bio je običaj da su gazde poslije podne otišli u svoje podrume, gdje su se častili kumovi, rodbina, susjedi i drugi. Tada je vino već bilo pretočeno sa kiselice. Pred podrumovima  predvečer su zapalili vatru od kukuruzovine. Domaćice kada bi obavile posao kod kuće, nahranile su stoku pa su pošle za svojim muževima u podrume. Ponijele su sa sobom večeru za muža i njegove goste. U podrumu se večeralo i oko vatre pjevalo i veselilo. Mladež je naložila oganj na kraju sela na pašnjaku. Slično starijima i oni bi igrali, pjevali i preskakali vatru. Veselje se obično završilo oko 9-10 sati uvečer. Vjerojatno je i ovdje mladež zapalila krpe umočene u ulje ili mast te ih pričvršćene na prut zapalila, pa se s njima okretalo u noći. Običaj se zove lilanje.

U crkvi se svakog petka održava večernja misa, u selima zvana večernica. Vjernici pred crkvom, kod križa, pjevaju postne pjesme.

Za vrijeme posta na trgu ispred crkve nakon svete mise veće djevojke u grupama izvode kružni ples, ustvari kolo uz popijevku: Rime raj, rume raj, rime-rume raj…

Kad je Žalosi tijedan onda u cirkvi svezo se krizi na oltaru u crno. Na Žalosni tijedan ili Crnoj nedelji žene idu u crkvu u crnim rukavima jer su Isusa tada počeli mučiti.Na Veliki tjedan žene su išle u džasnim (žalosnim), beloj rubači i belim rukavima u crkvu. Na Veliki petak ogledalo so umotale u belu krpu nek se nitko nemre u njemu pogledat.

Korizma i korizmeni običaji

The post Korizmeni tjedan i običaji, običaji korizmenih nedjelja appeared first on Narodni.NET.

Kuće plemića i bogatih uglednih građana Splita bile su u 18. st. udobno, solidno, a neke čak i vrlo elegantno namještene. Razlika je još veća ako se usporede s interijerima kuća u drugoj polovici 16. st. U 17. st. Split se, zahvaljujući tranzitnoj trgovini između Istoka i Zapada, ekonomski uzdigao, a ni u 18. st. u bogatijim domovima nema znakova opadanja kulture stanovanja. Dapače, kuće su pune mobiljara sistematski nabavljenog u garniturama. Na zidovima soba visile su mnogobrojne slike, pa su sobe bile nalik na male galerije. Biblioteke, glazbala, note i ostali potrebni i vrijedni predmeti pridonosili su toplini doma. U to doba bio je razvijen smisao za kulturu življenja.

Središte kuće sigurno je bio portego, rijetko nazvan salonom. To su, zapravo, bila velika predsoblja, u koja su vodila vrata soba, a imala su reprezentativnu funkciju. I u Veneciji je portego imao važnost i funkciju salona. U gradovima duž cijele Dalmacije ta je prostorija služila istoj svrsi.

U Dubrovniku je nazvana salonom, na području Boke kotorske saloć ili por-tik. Na Lastovu se saloćem nazivala središnja popločena prostorija u prizemlju, a središnju prostoriju na prvom katu zvali su salon. I u šibenskoj se kući veliko predsoblje, u kojem su se održavale zabave, zvalo portik (portico).

Dimenzije tih središnjih prostorija nisu zabilježene, ali prema sačuvanim palačama obitelji Cindro i obitelji Kambij vidljivo je da su morale biti velike. Njihovu veličinu moguće je donekle pretpostaviti i po količini popisanog namještaja. U salonu bogato i vrlo lijepo namještene kuće kanonika Pisentija bilo je 20 sjedala (stolaca), pa je salon sigurno bio velik.

Pod portega u splitskim kućama, kao i onaj u sobama, često je bio popločan pločicama (»tavellama«). Podove konoba prekrivali su opekama iz Ancone. Pod težačkih konoba i ostalih prizemnih prostorija siromašnijih prigradskih stanovnika bio je od nabijene zemlje.

Kamini i balkoni u pojedinim zgradama bili su popločani opekama (»pietre cotte«). U Garanjinoj kući u Splitu, u ulici Grota, izvršeni su u 18. st. popravci. S pedeset komada opeka trebalo je popločati kamin i balkone, tj. neke vrste prozora. Vrijednost opeka bila je 6 lira. Za tri dnevnice majstoru Anti Franchiniju isplaćena je 21 lira, a manualnom radniku isplaćeno je 9 lira. Opeke su dovozili pomorci brodovima iz Ancone.

Saloni su redovito bili vrlo elegantno i sistematski namješteni vrsnim pokućstvom. Velik broj slika, često i portreti predaka, visjeli su unaokolo, a staro dragocjeno oružje svjedočilo je o tradiciji, slavi i ugledu obitelji.

U portegu su se održavale gozbe i ostale kućne zabave, pa je pred tom prostorijom znao biti uzidan kameni umivaonik, kao npr. u kući bogate splitske obitelji Marchi, koju pjesnik Kavanjin naziva Markić, a čija se kuća nalazila na današnjoj Mihovilovoj poljani, negdje u blizini crkve sv. Mihovila. Umivaonik je bio pit’U salonom na prvom katu, na njemu je bila bakrena posuda u kojoj su gosti prali ruke poslije jela. Bio je polukružnog oblika kao i zidani umivaonici u dubrovačkim ladanjskim kućama. I druge su kuće vjerojatno imale takvo umivaonike, ali oni nisu zabilježeni jer su ih smatrali dijelom zgrade kao i ognjišta.

Portegi kao i pojedine sobe u splitskim kućama bili su, iako rijetko, već u 17. st. obloženi pozlaćenom kožom (koridoro). Tako je opat Celsi imao salon i sobu potpuno obloženu kožom. Druga je soba bila samo djelomično obložena, uz napomenu »a me//a vita«, što prema Molmentiju znači polusjaj-na koža. Isto je zabilježeno i u kuci povjesničara Pavla Andreisa u Trogiru.

U prvoj polovici 18. st, zidove su u Splitu i dalje oblagali kožom ali nije uvijek bilo označeno je li to bio baš koridoro. Oblaganje zidova kožom pomalo je u Splitu već izlazilo iz mode, pa u pojedinim kućama uz bilješku o kožom obloženom zidu stoji napomena da je već staro. Ni boja kože nije uvijek zabilježena, ali je ipak poznato da su kože bile crvene i zelene, a zvali su ih »fornimento« i »euori«,

U Evropi su se zidovi oblagali kožom već u doba renesanse, a naročito se upotrebljavala u doba baroka. Ta se moda iz Venecije proširila duž Dalmacije. U Dubrovniku je oblaganje zidova pozlaćenom kožom bilo poznato već u 16. st., ali je u to doba bilo još rijetko. U 17. st. zidove su oblagali kožom ne samo plemići, već i zanatlije, trgovci i drugi.

Među raznim zanatlijama strancima koje su Dubrovčani u drugoj polovici 17. st. pozvali u svoj grad bio je i Leonardo Molino, vjerojatno porijeklom iz Venecije. Bavio se ukrašavanjem i pozlaćivanjem kože (»magister coreorum indoratum«). Taj je zanat u Dubrovnik uveden odlukom Vijeća umoljenih od 25. listopada 1666. Na istoj sjednici primljen je Molino i odobrene su mu beneficije za rad. Upravo u to doba u Dubrovniku je porastao interes za dekorativne kože. Isto je bilo i u drugim zemljama Evrope.

U 17. st., u sobi kuće VuŠčie-Terzago na današnjem Mihovilovu trgu u Splitu, tri su zida pokrivena suknom »panni«, koje je dijelom oslikano, a dijelom obojeno. To su zapravo bili »arrazi«. Nije poznato tko ih je radio, ali nema sumnje da su bili uvezeni. Druga velika soba u istoj kući bila je obložena žutom svilom (»rasetta«) sa zelenim crtama. I u Šibeniku su se u uglednijim kućama zidovi oblagali pozlaćenom kožom ili suknom. Prema proučenim podacima oblaganje zidova suknom bilo je u Splitu poznato već u 16. st. Zidovi sobe u plemićkoj kući Geremia bili su obloženi žutim i crvenim suknom na kojem je bio obiteljski grb. Početkom 18. st. velika soba u kući Šimuna Fanfonje (»sergente general«) u Zadru bila je obložena koridorom. Prema do sada proučenoj građi nema podataka o tome jesu li na Visu zidove oblagali kožom. Tamo su na zidove vješali svilene tepihe.

Krevet, jedan od najpotrebnijih dijelova mobilijara, bio je do polovice 18. st. i jedan od najkićenijih dijelova namještaja u splitskim kućama. Već u 17. st. ima u kućama sve više kreveta, za razliku od 16. st. kada su kreveti u Splitu bili malobrojni. U 18. st. krevet se nalazio gotovo u svakoj sobi, osim u portegu, ili je barem posvud zabilježen dio njegove opreme.

Kreveti 17. i 18. stoljeća u Splitu mogu se po nazivu (a taj je bio vezan za konstrukciju) podijeliti na tri skupine, iako su se ti nazivi u pojedinim slučajevima i miješali. Prvoj skupini pripadaju malobrojne »lettiere« koje u drugoj polovici 18. st. nestaju. Sastojale su se od okvira, a dno je moglo biti od dasaka ili od mreže od konopa. Na toj podlozi bila je slamarica.

U 17. st. kreveti su u Splitu vrlo Često imali nebnice. Najčešće su bile od platna a samo u jodnom pozna tom slučaju od orahovine. Nebnica je sigurno natkrivala samo gornji divo kreveta. Iznad kreveta bili su i zastori i »šatori« (»padigliouon)s vod od svile, platna »bottana« ili pak od zelenog ili crvenog »brochadella. Krevete su pokrivali »tornalettima« od fine svile »cendala« i platna »cambrada«, Ponekad su »tomaletti« bili ukrašeni čipkom.

U 18. st nebnice nad Krevetima su vrlo rijetke. Postojao je samo drveni dio ili su bilo Kompletno sa zastorima (»padiglione«). Rijetki su krevetni zastori kao i »torualottU. najčešće od svile ili platna. Svi su sc ovi dopunski, zapravo ukrasni dijelovi kreveta, uglavnom prestali upotrebljavati, pa su ih u većini kuća čuvali u Škrinjama. Kreveti s nebnicama bili su moderni i u Trogiru, a zabilježeni su i u kući povjesničara Pavla Andreisa.

Bračni Kreveti bili su u>.i i Širi. Jerolim Kapogroso je nabavio širok krevet za kasniji bračni livot jer su, kako kaže, kreveti koje su u kući imali bili uski i predviđeni za prve mjesece bračnog života. Za isti krevet naručio je i svileni pokrivat ukrašen žutim vrpcama. Istom svilom trebalo je biti tapecirano i zaglavlje, a trideset lakata žute vrpce trebalo je služiti da bi se prema crtežu ubrubilo zaglavlje. Za kolijevku je naručen isti pokrivač kao i za bračni krevet. Vrijedno je spomenuti da za navlake (»intime«) kaže da mu je preporučen tekstil koji proizvodi nova manufakturna radionica u U dinama.

Pojedine splitsko obitelji imaju i do 40 plahta od riječkog platna, platna »moneghine« i pamuka. Posteljno rublje ukrašeno je čipkama, vjerojatno domaćim, kao i onima nabavljenim u talijanskom gradu Chioggi.

Kada je riječ o tzv. riječkom platnu, potrebno je spomenuti da su mletačke vlasti poprijeko gledale na uvoz toga platna, jer se time smanjivao uvoz platna iz Venecije. Generalni providur Alvise Mocenigo u svojoj relaciji iz 1702, govoreći o zanatstvu i trgovini u Dalmaciji, kaže da je potakao dalmatinske trgovce da prodaju platna oduzmu riječkim trgovcima, te da uvoze kvalitetnija domaća platna iz venecijanske republike, imajući pri tome dvostruku korist.

U 18. st. posteljno je rublje i dalje prvorazredno, šivano od pamuka, lana i raznih drugih vrsta platna »stopetta«, »tella corame«, »bombasina« pa čak i od svile. Ponekad je bilo i ukrašeno čipkom. Jastučnice su bile od domaćeg platna 1 od »telle nioneghine«. Upotrebljavali su se pamučni i krzneni pokrivači. Krzno je bilo često u splitskim kućama. Životinjske kožice donosile su karavane iz Bosne, a i Dalmatinska zagora obilovala je divljači čije se krzno iskorištavalo. Lov je bio omiljena zabava, što se vidi iz popisa oružja u splitskim kućajma.

Često su zabilježene lovačke puške. Topli pokrivači i topla odjeća bili su prijeko potrebni u slabo grijanim kućama. Peć je u proučenim izvorima, izgleda, zabilježena jedanput, što znači da je glavni izvor topline bio kamin u kuhinji. Nešto malo pomagali su »scaldini« za ugrijavanje ruku i »scaldaletti« kojima su se grijali kreveti. Jorgani su se odavno upotrebljavali u splitskim kućama. Već u 16. st. bili su poznati obični pokrivači (»felzade«), višebojni pokrivači od raše i grubi od kostreti (»schiavine«) za kućnu poslugu uz druge, bolje. Fini pokrivači od damasta, grimiznog »brocadella«, plave čoje, bijele tele, ukrašeni resama, možda su danju pokrivali krevete. Sigurno su neki od tih vrednijih bili uvezeni sa Zapada, dok su one od kostreti donosile turske karavane, a možda su ih izrađivali i u Splitu.

U Visu, gdje je također bila razvijena kultura stanovanja, i gdje su se nastojali slijediti tokovi stilskih zbivanja samo u skromnijim razmjerima nego u Splitu, zabilježeni su kreveti s motkama na kojima su bili zastori, bilo svileni ili od obične tkanine. U dalmatinskim gradovima bio je uopće razvijen osjećaj za ljepotu i želja za pomodarstvom. Plemići i bogati građani nastojali su prema svojim mogućnostima nabavljati i novi mobilijar koji 32 je u to doba bio moderan u svjetskim centrima.

The post Kako su izgledale Splitske kuće u 18. st appeared first on Narodni.NET.

U nekadašnjim vremenima danas normalna boca bilo plastična ili staklena nije bila tako česta pojava, umjesto toga izrađivali su posude od tikava raznih oblika i raznih funkcija.

Zanimljive posude prirodnog porijekla svakodnevno su koristili naši stari za nošenje vode u polje i slične namjene.

Za to su služile tikve zvane Sudovnjača ili Vrg koje su i danas popularne za izradu raznih ukrasa i sl.

Uzgajale su se u baštama u kojima su se sadile i tikve svih vrsta, veličina i oblika. U jesen kad tikve sazriju, oberu se, dosuše, razaberu svaka za svoju svrhu i pripremaju za upotrebu.

Prvo im se napravi otvor na grlu i povadi sjeme i očisti i osuši iznutra.

Zemljani goršov

Cmrk ili tikvena teglica bude najduži s uskim i otvorom i dugačkim za ubore, a gore širokom zapreminom da možeš izvući vina i rakije iz bureta. Velika tikva bude i po nekoliko litara zapremine i svaka je imala i sužen vrat u gornjem dijelu da se može zavezat, kad nosiš sebi vodu u polje.

U tikvama se nije brzo grijala voda, nije ni u koršovima, ali je tikva lagana za nositi naspram „zemljanog koršova“.

Male tikvice služile suda se našara mustra, izvuku crne crte i šatvosiraju se šatvoserim da dobiju lijepu boju. „Koja tikva ide često navodu — brzo se polupa“. Tikvice su šarali pretežno čobani i svinjari, ali i govedari kod marve da im brže „prođe dan“ i vrijeme.

Nekad davno je svaka imala svoju upotrebu.

Lijeva je služila da se pije voda umesto caše,sa presječenim gornjim delom,

ova u sredini je služila za vadjenje vina,a desna za nošenje vode…

The post Cmrk ili tikva za vodu – stara svakodnevna pomagala – appeared first on Narodni.NET.

Tehnika zamatanja nadjeva te kuhanja u soku, poznata je još iz rimskih vremena. No, punjenje kiselog kupusa svoj zamah dobiva u srednjem vijeku u karolinškim samostanima na granici Francuske i Njemačke. U naše krajeve dolazi preko anadolsko-turskog istoka koji ju je baštinio od Bizanta. Osim zamatanja nadjeva u kiseli kupus, rabila se i vinova loza te slatki kupus. Ova je slađa inačica zastupljenija prema istoku, dok je u našim krajevima zastupljenija kiselija.

Pod nazivom “sarma” javlja se prvotno u Mađarskoj i Slavoniji te se odatle širi prema jugu gdje nastaju razne inačice. Jedna od njih su arambaši. Pretpostavlja se da je taj naziv došao tijekom turskih osvajanja kada su arambašići postali sinonim otpora sinjskog puka prema Turcima. Jelu koje su Sinjani preuzeli od Turaka dali su nove primjese te novo ime i to: harambaša-hajdučki vođa.

Priprema

Jelo se pripravlja od 1 kg svježeg goveđeg mesa isjeckanog na sitne komadiće. Posebno se spravlja pešt od dvije kapule, 4-5 češnjeva luka, 15 dkg dimljene svinjske slanine i pola kitice petrisimula. Dodaje se biber, sol, muškatni oraščić ( netko nadodaje  cimet i klinčiće ) te naribana korica jednog limuna. Sve se dodaje mesu te se ono ostavlja da odleži jedan sat. Zatim se zavija u listove kiselog kupusa. Na dno lonca ili bakre stavlja se komad goveđe kosti koja se pokriva usitnjenim kiselim kupusom. Arambaši se poredaju i također se prekriju usitnjenim kiselim kupusom. Stavi se jedna žlica konšerve. Po mogućnosti se stavlja komad pršuta ili suhe junetine, netko nadodaje i nekoliko sudžuka. Zaliju se vodom do visine arambaša i kuhaju dva sata. Ukoliko se čuvaju na hladnom mjestu mogu ostati zdravi i do sedam dana.

Kuhanje tradicionalnih arambašića

Da je tradicija spravljanja ovog jela ostala vrednovana i do današnjih dana dokazuje i “Arambašijada” -natjecanje u najboljem spravljanju arambaša, koja se održava svake godine za vrijeme manifestacije “Dani alke i Velike Gospe”.

Kuhanje tradicionalnih arambašića

Tekst iz Rješenja Ministarstva kulture za uspostavljanje svojstva nematerijalnog kulturnog dobra, Klasa: UP-Io 612-08/07-06/0321, Urbroj: 532-04-02-02/1-07-2, Zagreb, 25. rujna 2007.

Izvor podataka Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, HAH Hrvatska agencija za hranu, Muzej Cetinske krajine.

Opis tradicionalnih arambašića

Sinjski arambašići su dalmatinski specijalitet poprilično sličan sarmi, no sa par bitnih razlika: meso za punjenje se ne melje, već se sjecka nožem, a u njega se dodaju i različite vrste sušenog mesa (ali ne i riža). Osim toga, u jelo se stavljaju i cimet, muškatni oraščić i klinčići, što mu daje vrlo specifičnu aromu. Pazite i nikako nemojte pretjerati s klinčićima!

Priprema najboljih arambašića

Junetinu, teletinu i svinjetinu nasjeckamo nožem (ne meljemo) i premjestimo u veliku zdjelu. Dodamo sjeckanu slaninu i luk, protisnuti češnjak, sjeckani peršin, muškatni oraščić, cimet, naribanu koricu limuna, sol i papar, sve zajedno dobro izmiješamo i ostavimo pokriveno da odleži po prilici jedan sat. Od glavice kiselog kupusa odvojimo listove i nožićem stanjimo deblje dijelove pri dnu listova, da ih lakše savijemo. Na listove stavljamo po 1 veliku žlicu mesne smjese i savijemo u arambašiće (sarmice). Na dno nauljene, duboke, zemljane posude s poklopcem položimo nekoliko listova kiselog kupusa, posipamo narezanim kupusom, te na njih složimo arambašiće, suho meso i sudžuk. Sve zajedno prekrijemo narezanim kiselim kupusom, začinimo s nekoliko klinčića, lovorovim listom, prelijemo s toliko vode da prekrije sastojke, poklopimo i stavimo u zagrijanu pećnicu, na 150°C, po prilici 1 sat i 30 minuta.

Izvori:

Selo.hr

Crochef.com

The post Priprema i tradicija Sinjskih arambašića appeared first on Narodni.NET.

Mnogi vjeruju u ta narodna vjerovanja dok drugi odmahuju rukom i govore da su to sve gluposti i besmislice, praznovjerje.

Evo nekoliko više i manje poznatih narodnih vjerovanja s naših područja.

Narodna vjerovanja o kamenu

Simbol stabilnosti, pouzdanosti, trajnosti, vječnosti, besmrtnosti… Vjerovalo se da između duše i kamena postoji neraskidiva veza: kamen i čovjek predstavljaju dvojako kretanje uspona i padova. Vjerovalo se da kamen raste sve dok ostaje netaknut ispod zemlje, a za kamenove što su pali s neba govorilo se da ostaju živi i poslije pada. U staroj se Grčkoj vjerovalo da su se ljudi poslije Potopa rodili iz kamena, a takva vjerovanja nalazimo i u semitskim legendama, čak i u Kini. Kamen je simbol Zemlje-Majke, a prema brojnim predajama drago se kamenje rađa iz stijene nakon što je sazrelo u njoj.

Kamen se koristio i u narodnoj medicini: ako bi se držao na bolnom mjestu, vjerovalo se da će na nj prijeći bolest, a da bolest koja je prešla na kamen nikome više ne bi naudila, ‘bolesni’ se kamen bacao u tekuću vodu – potok ili rijeku – ili bi se ispirao pod mlazom vode. Uz to, osobi koja se tako izliječila, govorilo se da više nikad ne bi smjela vidjeti taj kamen, jer bi se navodno bolest mogla vratiti. I pljuvanje po kamenu navodno je moglo izliječiti svaku bolest.

Posebno su bili na cijeni probušeni kamenovi, koje je isprala i probušila voda: u njih su se – zavisno od veličine otvora – ubacivali novčići ili uvlačile ruke, glava ili cijelo tijelo, vjerujući da štiti od uroka i da ženama daruje plodnost.

Vjerovalo se također da kamenovi složeni na hrpe postaju sveti i da imaju dušu, te da svojom energijom mogu liječiti mnoge bolesti. Sanjati kamenolom – dobre vijesti, dobit, nasljedstvo; bacati kamenje – otkrit će se neka neprijatna tajna, ogovaranje; vidjeti kamenje na hrpi – moguća svadba, ženidba ili udaja.

Zanimljiva vjerovanja naših starih

Sjećate li se da su vam stariji govorili da ne prolazite ispod ljestava, ne darujete prijetalju nož, ne pijete iz tuđe čaše… i slične čudne savjete koje niste razumjeli. Takvih je narodnih vjerovanja na stotine, a nekad su ih smatrali nepisanim načinom ponašanja. Ipak, podsjećamo na neka njihova upozorenja Neka od zanimljivih narodnih vjerovanja: U […] Opširnije

Običaji nakon vjenčanja

Nakon vjenčanja mladenkini se rođaci vraćaju kući, ako su uopće i išli u crkvu, a mladenku se vodi u novi dom . U katoličkim krajevima i djelomice u Vojvodini prevladava običaj da se mladenku još jednom vodi njezinoj kući da bi potom još istoga dana ili sutradan preselila u mladenčevu kuću. U nekim krajevima (primjerice […] Opširnije

The post Kamen u narodnim vjerovanjima appeared first on Narodni.NET.

Ovim putem se želim zahvaliti gsp. Almiru Kasupoviću na ukazano povijerenje i ostvarenu suradnju u nastajanju ovog članka. Tematika i najvažniji cilj je odvagnuti i usporediti kvalitetu života nekada i sada.

Da neduljim pročitajte članak u nastavku.

Posljednja decenija obilježila je nagli porast primjenjivanja virtuelnog, što nekontrolirano prelazi u ovisnost, u svim intervalima starosne podjele. Djeca i mladi ljudi kategorija su na koje se ova komponenta najviše odrazila. Nijemi smo posmatrali novonastale situacije, u kojoj su kriteriji i vrednovanje same ličnosti postali CV-evi s društvenih mreža, maštovite autobiografije, sa zavidnim titulama ispred imena, te imaginarna slika, koja nema nijednu dodirnu tačku s osobom u realnosti.

Suma ovakvih odlika imala je odraza na status tradicionalnih, temeljnih elemenata koji su nas definirali i predstavljali. Postavlja se pitanje je li, po prethodnoj afirmaciji, cijena ipak malo previsoka. Platili smo onim egzistencijalnim epitetima ličnosti, koji se ogledaju u sred, iskrenosti, moralnosti, stvarnoj ispunjenosti te, naposlijetku, prijateljstvu i pripadnosti.

Tradicionalna vrijednost

Ako bismo pokušali izvagati težinu tradicionalnog te pozitivan i negativan doprinos posredstvom modernih tehnologija, zasigurno bi prevagnula strana virtuelnog. Međutim, koliko smo istinski na dobitku, a koliki je individualni gubitak, oslikan kroz ljudske vrijednosti i tradicionalne komponente?

Jasnu, konciznu, prije svega istinitu i realnu sliku relacije tradicionalno – moderno, daje urednik portala Narodni.net Ante Popić “Kroz pogled na međuljudske odnose u prošlosti, najviše nas asociraju zajednički poslovi koji su se grupno obavljali, pomažući susjedima i prijateljima. Tradicionalni običaj, nazvan posao na ‘zajam’ održavao je atmosferu koja je uvijek rezultirala pjesmom i veseljem.
Odrastanje u takvoj atmosferi djed i budućim naraštajima omogućilo je da uživaju u druženju i međusobnoj povezanosti, te privrženosti jedni drugima. Društvene igre su se u tim generacijama odvijale na otvorenom prostoru, u velikom broju, čime su se podsticali prijateljstvo i takmičarski duh. Razvojem, dolaskom modernijih vremena i raznih tehnoloških pomagala, kao što su računari i mobilni telefoni, međusobna druženja su minimizirana, izgubila su svoju čar, što je rezultiralo potpuno drugadjim, ‘tehnološkim’ načinom života.” Popić dodaje da je najved krivac za gubitak tradidonalnih vrijednosti ubrzan način života, u kojem je najviše izgubljena kategorija onog zajedničkog, tako i zajedničkih poslova u kojima se pomagalo drugima, čime se održavala jedna kvalitetna zajednica ljudi prijateljskog odnosa, uvijek spremnih na pomoć, bez gledanja na interesnu i materijalnu korist.

“Fleka” od laptopa

Djeca su naš najved prioritet. Nekada smo mogli gledati djecu odjeću zaprljanu svakakvim materijalima, prekrivenu bojama trave, blata, zemlje, pijeska. Sve ove stavke odjednom su objedinjene u virtuelnoj komponenti u kojoj djeca trenutno uživaju. “Da bismo djed omogućili optimalne uvjete za razvoj, moramo poznavati karakteristike razvoja, redoslijed faza i osobine djeteta u svakoj fazi. Kada govorimo 0 optimalnim uvjetima razvoja, tu moramo spomenuti i materijalnu okolinu djeteta, ali i njegovu sodjalnu okolinu, koja podrazumijeva prisustvo, dostupnost odrade osobe, igru s odraslima i s vršnjacima, itd. Utjecaj virtuelnog ovisi i o količini vremena i izloženosti djeteta tom svijetu. Dok dijete sjedi za računarom i televizorom, ne osjeća svoje tijelo: ne puže, ne skače naokolo, ne balansira, ne penje se po drveću. Zato bi djeca više vremena trebala provoditi u igri s vršnjacima, u bavljenju sportskim aktivnostima i sL Da bi se imao što bolji uvid, da bi se lakše kontrolirali internet i sadržaji koje dijete posjećuje, ograničilo vrijeme provedeno na intemetu, preporučuje se da se računar nalazi u dnevnom boravku, odnosno u prostoriji u kojoj članovi porodice najviše vremena provode zajedno. Nažalost, mali broj djece koristi internet uz nadzor roditelja. Roditelji bi trebali imati funkciju modela dobrih navika i korištenja sadržaja virtuelnog svijeta. Naravno, nijedan virtuelni svijet ne bi smio zamijeniti interpersonalnu komunikadju”, naglašava profesorica na Filozofskom fakultetu u Sarajevu doc. dr. sc. Indira Fako.

Brzina života te atmosfera u kojoj se tradicionalni elementi nalaze u sjeni modernog kreirali su retrospektivni odnos, u kojem se polazi od dijaloga ka monologu.

Virtuelni svijet nas preuzima, downloaduje i posljednje megabajte naše osobnosti.

Ovisna forma online igara

Vrijeme u kojem je igra Super Mario bila atrakcija i razonoda već je daleko iza nas.
Scenu današnjice oslikavaju nove igre, posredstvom intemeta, te igre su skoro poprimile epitete realnog. Student Pravnog fakulteta u Osijeku Darko Bogović objašnjava ovaj fenomen na vlastitom iskustvu.

“Moj put ka ovisnosti o igrama krenuo je još od djetinjstva. Novi računar i internet su svemu dodali novu dimenziju. Znao sam igrati i biti u nekom svom svijetu dvanaest i više sati dnevno, pritom zapostavljajuć školu i društvo. Spavao sam samo tri-četiri sata dnevno. Prijateljima sam često govorio da sam bolestan, izmišljajud izgovor za izgovorom. Roditelji su me doslovno tjerali da izađem van, ali nisam htio. Misli su mi jedino time bile zaokupljene, i po automatizmu su blokirale svaku ‘nepoželjnu’ misao koja se odnosila na sodjalnu tematiku. Svega ste svjesni, ali ste i dalje pasivni. S vremenom, kada se i posljednja domina sruši, shvatite da je vrijeme za akdju i promjene.”

Budi umjeren!

Sredina je polazišna tačka, u kojoj je objedinjeno ublažavanje vrijednosti onog što je označeno kao maksimalno i ekstremno. Težnja ka umjerenosti omogućava postojanje logičke i radonalne komponente. Jedino ovakvo stanje omogudt će simbiozu svih elemenata, neometano koegzistiranje, bez zaboravljanja i zatiranja vitalnih elemenata. Kao što kaže bh. likovni umjetnik Amir Rekić: “Mislim da ustvari ne treba bježati od novih tehnoloških okolnosti našeg vremena, ali je potrebno nauditi kako te prednosti upregnuti u našu korist, da naša interakdja s drugima bude korisna, smislena, i da nas obogati, a ne da iscrpi našu energiju vodeći paralelne živote, jedan stvarni i jedan virtuelni, ili možda više njih…”

The post Kako tehnologija utječe na način života (naš članak u novinama) appeared first on Narodni.NET.

Jel danas moguć život bez mobitela i tehničkih pomagala, nama je to totalno nezamislivo!

Prije samo nekoliko godina su postali svakodnevni oblik komunikacije i totalno su nezamjenjivi, računala u cijeloj suštini pomažu samo daljnjoj komunikaciji između ljudi i traženju i apsorbiraju sve više informacija iz cijelog svijeta.

Koliko nam koristi apsorbiranje tolikog broja informacija, jesu nam te informacije toliko bitne?

U razgovoru sa nekolicinom prijatelja i suradnika u osvrtu na tehnološke i informacijske pomake svi priznaju da se današnje informacije ne čitaju u potpunosti kao prije kada su nam jedine informacije dolazile samo iz dnevnog tiska i televizora, a danas se čitaju dnevno stotine članaka i prati veliki broj prijateljskih facebook profila te raznih drugih generatora informacija.

A dobro kako su naši stari funkcionirali bez tih tehničkih dodataka?

Kako se dogovoriti nekoliko dana prije i ne zakasniti na sastanak? Ne potvrditi isti sastanak nekoliko sati prije preko mobitela? Što raditi cijeli dan bez računala?

To su samo neka od pitanja mlađih generacija koja su u današnje vrijeme jednostavno nezamisliva.

Jedan zanimljivi tekst studentice na ovu temu:

Nezamislivo, ali istinito- prije samo tri godine poznavala sam manje od pet osoba koje su imale mobitel, a danas ih toliko ne mogu nabrojati koje mobitel nemaju!

Ajme, zaboravila sam mobitel, shvatila sam kad sam već ušla u tamvaj i nije bilo vremena da se po njega vraćam kući. Panika, pa nema me do popodne doma, a moram se dogovoriti s Andreom za kavu, čestitati Maji rođendan… Jedan dan bez mobitela i osjećam se odsječena od svijeta. Kako je do toga došlo, pa punih sam 18 godina živjela bez mobitela, a cijela se civilizacija oduvijek snalazila bez tog predmeta?

Prije tri godine taj se fenomen proširio u našim krajevima ali i u svijetu općenito. Prije je mobitel pripadao svijetu poslovnih ljudi, uvijek u pokretu, neuhvatljivih kraj fiksne linije ili jednostavno svijetu bogatih. Danas kad nekoga tražiš broj telefona a on ti izdiktira svoj kućni broj i izvadi olovku i papir da zapiše tvoj, takvu osobu gledamo sa čuđenjem i divljenjem kao ostatke kakve izumrle vrste u nekom muzeju. Danas mobitel svojim funkcijama zamjenjuje velik broj ljudskih sivih stanica. Priznajte, koliko telefonskih brojeva znate napamet? Nekad smo si podsjetnike pisali u rokovnike i tekice, a sada ih jednostavno umemoriramo u mobitel. Svi podaci koje smo čuvali u memoriji ili pisali na papire sada su nam uvijek nadohvat ruke i stanu bez problema u svaki džep ili torbicu.

Cijeli tekst o životu bez mobitela…

Koliko je život mirniji bez mobitela?

Miran život bez mobitela

Jel nam  mobitel ubrazava naš život? Naravno da ubrzava i remeti nam naš mir svakodnevnice, koliko ste samo puta primili telefonski poziv koji vam je cjeli dan okrenuo u drugom smjeru, a to nam i nije bila nužna potreba.

Naši stari su imali puno mirniji život samo zahvaljujući nedostatku tog tehnološkog dodatka, znalo se kada se sastajemo s prijateljima i sve bitne informacije smo doznali u pravo vrijeme, ali ovaj današnji stres i ubrzanost u životu nisu imali.

Javljanje tetki u Njemačkoj samo s pismom i čekanje poštara da nam donese neke informacije iz bjelog svjeta, nezamislivo je danas u vrijeme tehnoških dostignića gdje nam je cijeli svjet nadohvat ruke…

The post Zamislimo nekadašnji život bez mobitela appeared first on Narodni.NET.