Između završenih zaruka i svadbe bilo je još nekoliko sastanaka i pratećih običaja, regionalno različitih. Jedan je od njih ugovor kojemu samo ime govori da se na tom sastanku nešto ugovara, a to je najčešće ugovaranje o vjenčanju, uglavljivanje obveza obiju strana o darovima, čašćenju, svadbenoj proceduri pa i sudionicima na svadbi. Važan je dio ugovora i cjenkanje o novcu koji svekar daje mladenki za nabavu njezine opreme. Ugovor je, kao i svi prijesvadbeni sastanci, u mladenkinoj kući, a i tom se prigodom razmjenjuju darovi uz čašćenje.

Nekoliko prijesvadbenih običaja ne nalazimo svagdje gdje žive Hrvati, nego su regionalnog značaja. To je pletenje vijenca, udavačin posjet rodbine i skupljanje darova, te svečani prijenos udavačina ruha i opreme. Ovo posljednje češće je dio same svadbe važno je da, bez obzira na to kad se obavlja, osim prigode da se javno vidi i komentira djevojačka sprema, ovaj čin prate različiti običajni i magijski postupci.

Običaj da isprošena djevojka posjeti svu rodbinu, bližu i dalju, pitajući za njihovo mišljenje o njezinoj udaji (iako je obično sve već dogovoreno) zabilježen je u sjevernoj Hrvatskoj: uz naziv iti po pitajnu ima i druge značajke ustaljene tradicije. Zanimljivo je da je u Poljicama u Dalmaciji istu obvezu imao i ženik, ali se već početkom stoljeća zanemarila.

Pletenje vijenca ili više njih, kao posljednji prijesvadbeni običaj uoči samog vjenčanja, zabilježen je u nekoliko hrvatskih krajeva, i to međusobno udaljenih, s jedne strane u Lici i u Hrvatskom primorju, a s druge u Slavoniji i Podravini. Događa se u udavačinu domu i ima značaj oproštaja djevojke od vršnjakinja odnosno djevojačkog života. Vijenac se plete za mladenku, za neke od svatova i, negdje, za svatovski barjak. Obično se unaprijed priredi sve potrebno, a to je prije svega biljka odnosno više njih: obvezna je određena vrsta zimzelena, zatim rutvica i ružmarin. Uz ostale običajne pojedinosti valja spomenuti i pjesme koje se tom prigodom pjevaju.

U Lici se vijenac plete od biljke zvane pavenka, a plete ga dobra pjevačica uz pjesmu:

Lipa Mare vinac plela,

Oj divojko, oj jabuko, oj! (pripjev iza svakog stiha!) Odpavenke zelenike,

K sebi svoje druge zvala:

Dođite mi, druge moje,

Pomoz’te mi vinac plesti,

Sutra ću vam odlaziti,

U tuđicu u daljinu,

Tuđu majku majkom zvati,

Svoju moram ostavljati,

Tuđeg rodu rodom zvati,

Svoga moram ostavljati,

Tuđu sestru sekom zvati,

Svoju moram ostavljati,

Tuđeg brata bracom zvati,

Svoga moram ostavljati.

Osim vijenca, uoči svadbe pripremaju se i svadbene kitice, pretežno od ružmarina (koje su negdje i pozlaćivali) te kitice namijenjene su svatovima koji ih moraju barem simbolično otkupiti novcem. Za svatove se priprema i zastava, svatovski barjak, načinjen od šarenih rubaca i vrpci, s jabukom ili narančom, kitom zelenila ili cvijeća na vrhu, ponegdje i s obješenim svatovskim kolačem.

Među prijesvadbene običaje može se uvrstiti i pozivanje na svadbu, bar ondje gdje se ono događa više dana prije, a eventualno ponavlja i dan uoči svadbe. Pozivač je muškarac, napose opremljen: s kiticom za šeširom ili drugdje, s prebačenim ukrasnim ručnikom, štapom, obveznom posudom s pićem koje nudi pozivanima. Ponegdje su i dva pozivača, jedan poziva mladenkine, a drugi mladenčeve goste. Pri pozivanju izgovaraju ustaljene formule, kraće ili dulje, među kojima ima i šaljivih tekstova poput ovoga govora iz Međimurja:

Falen bodi Jezuš Kristuš. Draga moja rodbina, pri meni se nekaj novoga pripetilo. Ženi se moj sin. Preprajli (pripravili) smo se za gosti. Zaklali smo prasca, ki važe s ocom i koćom tri metr (300 kg); janoga vola kakti mola (moljca): janoga pefca kakti vrapca. Za naše gosti bo sega dosti; tak kaj bote meli kaj zabosti. To vam bode čudaj déla, de bo tuljkujela. Vi to dobro znate, da mi to ne mremo sami naprajti, zato bi vas prosil, ako bote tak dobri, ka se toga dneva (kaže datum) k nam potrudite, ka nam pomore te. Falen bodi Jezuš Kristuš.

The post Priprema tradicionalne svadbe i stari običaji uz svadbu appeared first on Narodni.NET.

U Hrvatskome zagorju je traženje bračnoga druga ovisilo o nekoliko okolnosti koje su se njegovale kao stari običaj. Posebna pažnje bila je usmjerena na starosnu dob, zdravlje, kraj iz kojega dolaze, imovinski status i obiteljske odnosi. Mladić i djevojka su najčešće živjeli u istome selu ili kraju, a upoznavali su se na točno određene datume i prilike uz ili bez pomoći tzv. bračnih posrednika ili snubokalja koji su im s negodovanjem ili potvrđivanjem pomagali u potrazi za dobrim i pravim bračnim drugom. I obitelj je imala veliku ulogu u odabiru i savjetovanju. Važno je istaknuti da su se nekada mladići ženili s 18 – 22, a djevojke s 15 – 20 godina. Ako se tada ne bi vjenčali bili bi proglašeni „starim“ curama i dečkima što je predstavljalo sramotu za obitelj i selo u kojemu su živjeli.

Pridržavajući se svih običajnih pravila, Dragica Jakopić i Stjepan Domitran, vjenčali su se 26. travnja 1951. u zagorskome selu Martinščina smještenom između Zlatar i Belca. Tada je baka imala 19, a deda 21 godinu. Svadba se tada u Hrvatskome zagorju sastojala od četiri dijela. Prvi: prošnja drugi:zaruke, treći: svadba kod mladenke, vjenčanje i pir kod mladenke, pir kod mladenca te četvrti:prviči.

Kada je došlo vrijeme ženidbe, roditelji su djeci savjetovali da si nađu dobrog bračnog druga koji će biti dostojan ući u njihovu obitelj. Tako su se Dragica i Stjepan upoznali na putu prema vinogradu u kojemu je Stjepan obrezivao trsove. Kako su se već otprije poznavali, pozdravili su se i započeli razgovor. Stjepan je upitao Dragicu kada će čehati perje kako bi se ponovno vidjeli. Naime, dan kada su mlade djevojke lupile(čistile) kukuruz i čehale (čupale) perje imao je dublji značaj.

Obično se perje čupalo u zimu, a kukuruz se čistio u jesen. Taj dan bi djevojke najavile dečkima i pozvale ih da im se pridruže te da se uz glazbu, muzikaše (svirače) i ples druže i upoznaju. Osim mladih momaka, dolazili bi i stariji, već oženjeni muškarci koji su rado plesali s mladim djevojkama i slušali njihovo pjevanje, a isto tako su bili i njihovi posrednici. U trenutku kada bi jedan od starijih rekao da slijedivulenka, djevojke bi izabrale momka s kojim žele plesati. Naravno da su i mladići pozivali djevojke na ples, ali u tom trenutku su djevojke bile te koje su birale.

Na kraju te večeri, Stjepan je pitao Dragicu hoće li ga uzeti za muža. Odgovor je mogao dobiti tek nakon što je Dragica pitala svoje roditelje i ispričala im o kome je riječ. Zatim je uslijedila prošnja ili snuboki , odnosno predsvadbeni čin koji se obavlja nakon već dogovorenog i odobrenog braka. U prošnju su najčešće išli momak i njegov otac ili stariji bliži rođak, krsni kum, a ponekad i prijatelj koji će biti kum. Važno je da su se za snuboke birali stariji muškarci koji su znali dobro govoriti i koji su u svadbi imali istaknutu ulogu, tj. bili bi dever. Nakon dogovora Stjepan je od Dragice dobio dar, rubec (rubčenjak) kojie je značio njezin pristanak, a ujedno je simbolizirao i jednu vrstu zaruka. Dan nakon snuboka slijedio je zapis.

Budući mladenci su u pratnji svojih kumova, koje su oslovljavali kao gospođa pocnuš i gospodin dever, išli k župniku u župni ured kako bi najavili i dogovorili vjenčanje. Tada su se dogovarali kada će doći nažamen, odnosno vjerski ispit i pouku o bračnom životu. Nakon zapisa uslijedila je svečanost i proslava uz piće koje je donio mladić u djevojčin dom, najčešće rakiju, kako bi uz najužu obitelj proslavili svoje zaruke.

Od toga dana mladenci su bili tri nedjelje za redom uzvani. Svećenik bi na misi tri nedjelje za redom javno najavljivao, oglasio i podsjetio na vjenčanja koja slijede kako bi svi stanovnici znali što se novoga događa u njihovu kraju. To je ujedno bila i prilika da se čuje ima li tko kakvu primjedbu koja bi se mogla smatrati zaprekom za sklapanje braka. Za to vrijeme su mladenci obilazili svoju rodbinu i prijatelje te ih pozivali na svoje vjenčanje. U vrijeme uzvanja započele bi svadbene pripreme.

Majke mladenca i mladenke pribavljale su potrebnu hranu koja je trebala biti poslužena na svadbeni dan. Hranu su davale susjede, prijatelji i rodbina, odnosno cijelo selo je na neki način sudjelovalo i pomagalo u pripremanju svadbenih jela. Skupljale su: sir, vrhnje, putar, mlijeko, jaja, meso (piletinu, puretinu, govedinu i svinjetinu), vino, domaće sokove i dr. Uz sve to pekli su se štrukli (štrudla od sira), kraflini(krafne), orahnjača i makovnjača, domaći kruh u obliku pogače u koju je bila utaknuta grančica s ukrasnom vrpcom ili kakav drugi ukras ili reljefni oblik. Vozio se i miraz, tj. selba kada je budući mladenac s prijeteljem došao na kolima koja su vukli posuđeni volovi pred kuću svoje odabranice jer se vjerovalo da konjska zapreka kao i volovi koji su u vlasništvu obitelji u kojoj je svadba donose nesreću i zlo.

Donijeli su pogaču, mladinče, gibanicu i vino, tzv. strošek, kako bi se nakon slaganja miraza na kola svi počastili i odmorili. Miraz koji je mlada ponijela u novi dom sadržavao je plahte, ručnike, posteljinu, ormar, odjeću i kravu. Prilikom utovarivanja miraza na kola, izvodile su se i razne šale. Primjerice, mlada i njezine prijateljice su, dan prije selbe, od plahta i krpica napravile fačkice (male lutkice) ili kakve stvari iz kuće koje nisu dio miraza koje su neprimjetno sakrile unutar stvari i poanta je bila da ih nitko ne vidi, a da ih mladićevi pratitelji u mnoštvu natovarenih stvari pronađu.

Fačkice su bile predmet šale, a vjerojatno se uz njih vezalo i vjerovanje o zlim duhovima protiv kojih su se tako obranili. Važnu ulogu je imala i svadbena odjeća koja je morala biti svečana, a to je ovisilo o materijalnim mogućnostima obje obitelji. Prednost se davala starijim tradicijama kao što je narodna nošnja, ali i novijoj modi. Posebnu pažnju su posvećivali vijencu koji je mlada nosila kao oglavlje. Venčec(vijenac) je predstavljao mladenkin prijelaz iz djevojaštva i nevinosti u zrelu, udanu ženu, a plele su ga njezine vršnjakinje, kao i od ružmarina kojima su se ukrašavali ostali uzvanici. Uz pletenje vijenca i samu odjeću su vezani mnogi magijski činovi.

Vjerovalo se da ona štiti od zli duhova. Dragica je nosila vjenčanicu u bijeloj boji uz koju je imala dugačak bijeli šlajer (veo) i venčec oko glave. Stjepan je svoje odijelo šivao kod seoskog krojača. Imali sukranclere, neudane djevojke i neoženjene mladići koji su mladenace ispraćali iz mladenačkoga života u novi bračni život. Na dan vjenčanja gosti i svatovi prvo su se okupljali kod mladenca. Dever, prvi i drugi svat, krancleri, muzikaši i starešina iz ženikove kuće te njegova obitelj i rodbina. Nakon veselja i čašćenja, krenuli su po mladenku uz prethodno obavljeni roditeljski blagoslov koji su vodili dever i starešina.

Mladenci s kumovima, kranclerima i kranclericama

Nakon slavlja kod mladenca krenuli su pješice i bez sviranja muzikaša prema mladenkinu domu. Kada je povorka, pod vodstvom prvog i drugog svata, stigla, naišli su na zatvorena vrata kuće u kojoj se nalazila mladenka. Tada je dever, koji je predstavljao pridošle svatove, molio kućnog starešinu, koji je predstavljao mladenkine goste, da ih pusti u kuću te im da mladenku po koju su došli. Prije no što su im otvorili vrata, dever je kucao tri puta i molio da ih puste unutra, a tek je treći puta starešina otvorio vrata i u tom trenutku su muzikaši zajuškali, a prvi svat se poklanjao i tražio da im pokažu mladu.

Uslijedila je šala i starešina je rekao da su došli u krivu kuću te da ovdje nema mlade koju traže. Zanimljivo je vjerovanje, koje je ujedno bilo i običaj da je mlada, Dragica, prije no što je izašla iz sobe i pokazala se svatovima, morala skinuti prsten i kroz njega pogledati mladenca čez okno kako bi ga vidjela prije negoli on nju i time im osigurala sretan život. Kod mladenke su se kratko zadržali, goste su okitili svadbenim kiticama, ružmarinom s vrpcom, roditelji su blagoslovili mladu i krenuli su u crkvu do koje su pješačili u svadbenoj povorci uz pratnju muzikaša, a sve to su znatiželjno promatrali susjedi na prozorima i u svojim dvorištima. Na putu su im susjedi postavljali razne zamke i time onemogućavali daljni prolaz.

Dragici i Stjepanu su preko ceste postavili veliku kladu, odnosno komad srušenog bukvinog debla koje su morali maknuti ako su željeli proći. Tada su starešina i dever pregovarali sa susjedima, šaleći se i zabavljajući sve nazočne uz nekoliko čašica vina i rakije kako bi ih zamolil za prolaz. Nakon crkevnog obreda, slavlje se nastavilo u obližnjoj gostionici (birtiji). U to vrijeme su se mladenci fotografirali, a zatim došli u birtiju i tamo se veselili sa svojim gostima uz plešući drmeš ili seljančicu i onda krenuli k mladenkinu domu gdje ih je čekala ih večera i zabava do dugo u noć.

Dragica i Stjepan Domitran na dan vjenčanja

Večera je započela molitvom koju je vodio dever, zatim je poslužena juha koju je mladenka morala prva probati jer se vjerovalo da će im tada prvo dijete biti muško. No kako su mladu željeli zeznuti, prvi je svat pokušao probati juhu prije mladenke, ali ga je Dragica preduhitrila i time si je osigurala muško dijete. Mladenci su sva jela jeli iz jednog tanjura: piletinu, svinjetinu, salatu, krumpir i puricu s mlincima te kolače, gibanicu, štrukle i krafline.

Tijekom večeri su se pojavili mačkari (maškare) koji tjeraju zle sile od mladenaca, a ujedno su zabavljali i uveseljavali sedamdeset gostiju. Nakon njih je dever najavio pobiranje dara koje se odvijalo prema pravilima i redoslijedu koji se morao poštovati. Znalo se tko ga vodi, tko daruje prvi i zadnji te što se i koliko daruje i poklanja. Tada su se najčešće darovali novci, tadašnji dinari.

Pred nedjeljno jutro, Dragica se uz pjesmu i ples opraštala i pozdravljala sa svojim roditeljima i ukućanima te je sa svatovim krenula do Stjepanova doma gdje su mladenci prvo otišli u štalu (staju) kako bi mladenka pogladila krave i blago koje se tamo nalazilo te ubacila nekoliko novčića u sijeno za njihovo zdravlje i plodnost.

Na dvorištu su ih čekali Stjepanovi roditelji koji su mladoj darovali pogaču i čašu vina koju je Dragica morala prebaciti preko krova. Zatim je ušla u kuću te je pozdravila riječima: Faljen Isus i Marija. Daj nam Bog kruha i vina i božjega blagoslova i mira. Kod mladenca su nastavili veselje do navečer kada je dever najavio skidanje venčeca. Skidanje venčeca bilo je popraćeno pjesmom muzikaša: Jaj, jaj venčec moj. Dugo sam te prosila, mali časek sam te nosila.

Tada su joj kranclerice skinule venčec koji je simbolizirao prelazak iz mladenačkoga u bračni životi, a uz to je najavio i završetak svadbenoga slavlja. Prvu nedjelju nakon svadbe uslijedili su prviči. Na prviče se ponovno okupljala obitelj i najbliža rodbina mladenca i mladenke. Nakon jutarnje mise, obje obitelji i rođaci išli su na ručak u mladenkin rodni dom. Ondje su se, uz jelo i piće, družili, pjevali, veselili, pričali i gledali fotografije sa svadbe te prepričavali svadbene dogodovštine.

Danas je sve manje živih izvora koji mogu svjedočiti prošla vremena i s velikom preciznošću i točnošću prenijeti običaje iz njihove mladosti. Svjesni bogate ostavštine koju posjeduju, Zagorci se ponose svime što ih čini posebnima i drugačijima u odnosu na ljude, sela, mjesta i gradove koji ih okružuju, a tomu svjedoče brojni folklorni ansambli i radionica u kojima se mogu vidjeti i naučiti stari zanati, običaji te kulturno-povijesna ostavština kako nikada ne bi pozabili kak su negda živeli. Novo povezuju sa starim jer još uvijek, u njihovoj nutrini živi onaj okamenjeni i usađeni iskon prošlosti koji ih potiče na očuvanje drevnih običaja predaka jer ipak, kako je i sam Domjanić napisao, pozabiti se nemre, kaj imaš još rada.

Kako je izgledala tradicionalna Zagorska svadba možete pogledati i u priloženom videu!

httpv://www.youtube.com/watch?v=Ah4ncMQSgmA

Literatura

1. Vitez, Z., Hrvatski svadbeni običaji, Golden marketing, Zagreb, 2003.
2. Vitez, Z., Mladenka u hrvatskim svadbenim tradicijama, Etnografski muzej, Institut za etnologiju i folkloristiku, 81.-89. str., Zagreb, 1996.
3. Vitez, Z., Svadbeni običaji između globalnog i lokalnog, Narodna umjetnost 41/2, Institut za etnologiju i folkloristiku, 193.-203. str., Zagreb, 2004.
4. Barlek, Josip, Svadbeni običaji u okolici Zagreba (izvorni znanstveni članak), Etnografska baština okolice Zagreba, Zadružna štampa, Zagreb, 1988.

Velika zahvala Ivani Domitran i portalu rodoslovlje.hr

The post Kako je izgledala svadba u Hrvatskom zagorju! appeared first on Narodni.NET.

12 Jula na Petrovdan u tradicionalnoj Makedonskoj nosnji iz tog kraja, na konjima, i sa svim narodnim instrumentima zurli i tapani.

Galička svadba

Galička svadba

Najpoznatija poruka svih pecalbara je: “Gde god da si, na Petrovdan,kuci da si”. Za ovu Galicku svadbu konkurisu Mladenci od kojih bar jedan mora biti iz Galicnika poreklom, a oboje da su Makedonci. Tako je 2005 god , Austriski konzul hteo da se ozeni nasom zemljakinjom po ovom obicaju i malo je nedostajalo da se tradicija prekine. Mlada je nakicena zlatnim ukrasima i nosnjom sa tradicionalnim vezom, i sama mladina nosnja je jako teska. Mladenci se vencavaju iu crkvi po svim obicajima.
Inace Galicki kraj je poznat i po Galickom kaskavalju-siru, prelepom pejsazu i narodnim pecalbarskim pesmama.

Donosimo vam nekoliko video zapisa tradicionalne Galičke svadbe.

httpv://www.youtube.com/watch?v=FPS5Hw5aO3o

httpv://www.youtube.com/watch?v=cEnM-uMr36I

httpv://www.youtube.com/watch?v=mfXNtcNG2SE

tradicionalna makedonska Galička svadba

Galička svadba

The post Galicka svadba appeared first on Narodni.NET.