Ako je neke pojave iz hrvatske seljačke tradicijske kulture obilježavala razmjerna jednostavnost, pa i priprost, odijevanje ne podliježe takvoj kvalifikaciji. Naprotiv, modaliteti odjeće kakvu poznajemo iz 19. i prve polovice 20. st. izrazito su raznovrsni, pa svojim bogatstvom oblika, kolorističkim skladom i dekorativnom profinjenošću predstavljaju visok domet narodnog stvaralaštva.

Ipak, ta se velika raznolikost oblika može svrstati u nekoliko osnovnih tipova ili odjevnih shema, proizašlih jednim dijelom iz prirodnih obilježja pojedinih hrvatskih područja, osobitosti klime i tla, usto i prevladavajućih grana gospodarstva. Tako je npr. odjeća primoraca i otočana morala krojem, oblikovanjem i sastavom biti prikladna blagoj mediteranskoj klimi, pa se razlikovala od teže i toplije odjeće gorštaka koji se morao zaštititi od planinske svježine ili široki opanak kapičar bio je prikladan odgovor na prašnjavu i blatnjavu panonsku ravnicu, a elastični opanak oputaš prilagođen krškim vrletima. Tkanine i ostali odjevni materijali bili su većinom posljetkom domaćega poljodjelstva, pa se od lana i konoplje s plodnih i prostranih ravničarskih oranica proizvodilo platno, a od vune ovaca s planinskih i jadranskih pašnjaka sukno.

Kao i svaka druga kulturna pojava i odijevanje seljaka nije bilo odvojeno od općih civilizacijskih strujanja. I ono je tijekom svojega dugog povijesnog trajanja bilo podložno raznim utjecajima te doticajima s drugim kulturama. Među ostalim, bilo je sklono oponašati i modu viših društvenih staleža. Stoga se u pojedinim odjevnim predmetima ili u cijeloj odjevnoj shemi mogu naslutiti daleki odbljesci povijesnih stilova: antike, prepoznajući u dinarskoj košulji rimsku tuniku gotike, očitovane u kroju istarskoga ruha; renesanse, razvidne u jadranskoj bluzi dekoriranoj bijelim vezom i šivenom čipkom baroka, koji se odražava na ženskim prslucima i u struk krojenim zimskim bundama Posavine rokokoa, kojim odiše slavonski zlatovez. I novija su razdoblja ostavila svoje tragove u ponekom fragmentu koji se uspio uklopiti u postojeću cjelinu ne narušivši opću shemu, poput svilenih marama što su ih dalmatinski pomorci donosili svojim ženama s Dalekog istoka ili nakita u obliku srebrnih britvi podrijetlom s istočnog Sredozemlja. Takvim prožimanjem prirodnih uvjeta i kulturnih tvorevina formirali su se regionalni stilovi odijevanj.

No, prije toga valja još upozoriti na posebni “govor” nošnje. Na prvi pogled odjeća nekog sela može djelovati jednoliko, uniformno, no pažljivije zagledanje otkrit će važne razlike. Određenim – zajednici poznatim – znakom u odijevanju odašilje se određena obavijest o osobi koja je nosi i objašnjava njezino ponašanje, čime se i okolina obvezuje na određeno vladanje. Posebno to vrijedi za iskazivanje pripadnosti dobi ili obilježavanje obiteljskoga položaja. Kad je npr. djevojka u Moslavini nedjeljom stavila na glavu osobitu ukrasnu traku u obliku dijadema, njezini su suseljani znali da je ušla u krug udavača. Kad je momak u Slavoniji vjenčanjem prešao u skupinu oženjenih muškaraca, prestao je nositi odjeću vezenu zlatom i svilom, kako ne bi suseljani pomislili da je …odviše za plesom, a manje za poslom. Kad je mlada žumberačka snaha umjesto dotadašnjeg rupca sa šarenim vezom glavu prekrila bijelim rupcem diskretnijega istobojnog veza, zajednica je primila obavijest da je postala majkom. Zalobna odjeća pak odabranim dijelovima te izabranom bojom nije iskazivala samo opće stanje tuge i boli za izgubljenim članom obitelji već je obavještavala i o stupnju srodnosti s pokojnikom, pa su npr. na srednjodalmatinskim otocima žene za bliskim rođakom nosile posve cm rubac, a crnim rupcem s bijelim točkicama žalile su za daljnjim rođakom.

Uz osobno iskazivanje određenoga stanja odjećom, u nekim prigodama nije nedostajalo ni zajedničko. U bogatijim sredinama, u kojima je bilo moguće osigurati više odjevnih kompleta, seljaci su odijevanje prilagođavali i posebnim namjenama. Tako su npr. za blagdansku odjeću u doba Došašća ili korizme muškarci u Slavoniji odabirali skromnije komplete izrađene od debljeg plama i odijevali ih bez svilene marame pod vratom, koju su inače nosili.

Sve su to znakovi koje je lokalna sredina dobro poznavala i razumjela. U naseljima s etnički ili vjerski miješanim stanovništvom upravo su se odjećom pripadnici zajednica međusobno integrirali, odnosno prema drugima segregirali. Pletenice spuštene niz prsa razlikovale su grkokatolikinju iz Žumberka od njezine rimokatoličke suseljanke, koja je pletenice ovila oko glave. Ženu na Kordunu koja je na donjem dijelu leđa nosila vimenu resastu pregaču odmah se moglo identificirati kao Srpkinju, prema susjedi joj Hrvatici koja je nosila samo prednju plamenu pregaču. Mnoštvo je takvih primjera koji potvrđuju da je u seoskome društvu odjeća bila, uz ostalo, i izražajno sredstvo lokalnog, regionalnog pa i nacionalnog identiteta.

Tekst: Aleksandra Muraj

The post Narodne nošnje svakodnevne razlike i tradicija appeared first on Narodni.NET.

Dostupnost digitalne tehnologije  je vidiljiva u svim segmentima našeg društva a samo ne u očuvanju naših običaja i tradicije, ni sam nisam uživao u narodnim običajima al me uvjek intrigiralo kada bi mi stariji ljudi pričali o silu kao jedinom sredstvu udvaranja ljepšem spolu i kako je za djevojke valjalo satima pješačiti da bi došli kod njihovih kuća gdje bi sa očevima sjedili i razgovarali prije nego sa djevojkom.

Današnje vrijeme je donijelo caffe barove, disco clubove, facebook i razne druge oblike komunikacije tako da je ovaj običaj kako je vaš djeda upoznao vašu baku skroz zaboravljen.
Tražim vec dosta dugo detaljno opisano silo al bez velikog uspjeha, i molim nekoga tko bi mogao pomoći u ovome da me kontaktira na mail: urednik@narodni.net
Hvala unaprijed.
Vaš narodni.net

The post Tko je krivac za naše zaboravljene običaje? appeared first on Narodni.NET.

U muškoj odjeći nerijetko je jedini vidljivi platneni dio košulja od domaćeg konopIjinog ili lanenog platna. Hlače od valjanog sukna, obično obojenog modro, a rjeđe u prirodnoj, smeđoj boj i, uskih su nogavica i sežu do gležnj a. Spomenuta je već slojevitost u oblačenju gornjeg dijela tijela. Povrh košulje odijeva se sukneni prsluk (krožat), kojemu se prednji dijelovi preklapaju. U svečanim prilikama preko njega se navlači još jedan prsluk (jačerma) koji je izrađen od kupovne čohe i bogato ukrašen srebrnim ili pozlaćenim metalnim aplikacijama. Preko toga još slijedi sukneni smeđi ili modri kaput s rukavima (koporan), većinom samo prebačen preko ramena ili pleća.

Pletene vunene čarape bile su raznih oblika. Mogle su dopirati do koljena, do pola lista, iznad gležanja ili su samo prekrivale prednji dio stopala, a također su ih oblačili u nekoliko slojeva. Vidljivi dio čarapa obično je bio ukrasno ispleten raznobojnom vunom. U cijelom dinarskom području nošeni su opanci oputaši ili pripletnjaci. Preko čarapa, a iznad opanka, stavljali su još i suknene dodatke, koji se s unutrašnje strane nogu kopčaju metalnim kopčicama; često su bili dekorirani vezom i suknenim aplikacijama.

Oko struka muškarci su obavijali dugački pas od crvene ili modre tkanine ili sastavljen od snopa vunenih uzica. U svečanim prilikama stavljali su i širi pojas od svile. Osim tekstilnih, uobičajeni su i vrlo široki kožni pojasovi (pašnjača, bensilah, čemer) koji se sastoje od nekoliko slojeva, a ukrašavali su se utisnutim mjedenim kružićima. U odjeljke pojasa mogli su pohraniti kutiju s duhanom i pribor za paljenje vatre, čime su nadoknadili nedostatak džepova. U najsvečanijim prigodama za takav bi pojas zaticali oružje: nož te jednu do dvije kubure.

Odjeću je dopunjavala crvena suknena kapa ravnog ili, rjeđe, blago stožastog tjemenog oblika, po obodu vezena i opremljena kiticom crnih resa.

Ovim općim i najraširenijim odlikama dinarske muške odjeće dodajmo još nekoliko karakterističnih lokalnih pojedinosti. Tako su npr. na južnom dijelu zone, oko Metkovića i Poljica, hlače još prijelaznog oblika; dugih su nogavica, ali s proširenjem stražnjega dijela (gaće na klišta). Uz svečanu odjeću Neretljani su se, kao i stanovnici Imotskoga i Poljica, zagrtali crvenom kabanicom od domaćega sukna, krojenom poput pelerine s kukuljicom.

U krajevima nekadašnjeg intenzivijeg utjecaja turskog odijevanja bilo je uobičajeno da se oko crvene kape omota šal. Ako je šal bio svilen savili bi ga oko ruba kapice. No, mogao je biti od vunene tkanine, pa bi njime pri oma-tanju zapravo posve prekrili kapicu. Takav je oblik oglavlja bio osobito raširen u Imotskoj krajini.

The post Tradicionalna nošnje Dlmatinske zagore appeared first on Narodni.NET.

Dani od pokladne nedjelje do Čiste srijede zovu se pokladni dani.

>>> Pokladni dani, dani maškara

Pokladna nedjelja, nedjelja prije čiste srijede, na poseban način se obilježavala kod katolika. Misari, posebno djevojke i momci, tada bi se lijepo obukli, jer je to zadnja nedjelja prije korizmenog vremena kada se skromnije odijevalo. Poslije mise u Rami su bile užine. Mnogi bi, koji su se u istoj godini ženili, na pokladnu nedjelju isplanirali užinu na kojoj bi se sabrala sva rodbina i prijatelji iz čitave župe. Svatko bi u torbi ponio pite,ušćipaka, sira, mesa i kolača.

Sve bi postavili na peškire ili neke druge prostirke, koje bi položili na zemlju, a ako bi bilo snijega ili kiše, onda bi se sklanjali u mogaze ili pojate susjednih kuća ili samostana. Poslije užine bi se zaigralo kolo, zapjevala pjesma, i usput proašikovalo. Time bi se i prekinule zabave ove vrste sve do Uskrsa.
Na pokladni utorak, utorak prije Čiste srijede, bio je običaj ispeći ušćipke koje bi jeli oni što su se brinuli za ovce (zimi bi ih hranili dalje od kuća) i oni koji bi ih vodili na rašćinu (hrana za stoku pripremljena ljeti od hrastovih grana). Kad bi se uvečer kućna čeljad sabrala, poslije večernje molitve počastili bi se ušćipcima, sirom i mesom prije posta. Maškare u današnjem smislu nisu bile prisutne u dalekoj ramskoj tradiciji. Ali, bilo je dosta djece koja bi skrivala svoje lice iza jednostavnih maski, načinjenih od stare odjeće. Bilo je i momaka koji bi pred djevojkama izigravali neke likove preko kojih bi izricali svoje poruke, trudeći se da ne budu prepoznati.

Maškare s posebnim maskama postaju masovnije prihvaćen običaj u Rami tek u drugoj polovici dvadesetog stoljeća. Namaskirani, uglavnom djeca i mladi, išli bi od vrata do vrata razveseljavajući ukućane koji bi ih nagrađivali orasima, jabukama, jajima, krafnama, bombonima, a ponetko i novcem. Kada se običaj toliko omasovio, postao je opterećenje za domaćine pa su neki čak zaključavali vrata pred maškarama. Takvima bi se maškare osvećivale tako što bi im bacali svježa jaja po zidovima kuće ili bi napravile neku drugu manju štetu. Zbog toga sam, početkom ovog stoljeća, uveo običaj u Gornjoj Rami da maškare ne idu od vrata do vrata nego da krenu ispred samostana, iz Podbora, iz Jaklića i susretnu se u Ripcima, gdje bi ih domaćice dočekale mezom, pićem, krafnama i kolačima. Poslije kola i pjesme na Ripačkom raskršću otišli bi u dvoranu u Ripcima, gdje bi igrali i plesali do pred ponoć pokladnog utorka, a onda se razišli svojim kućama.

The post Poklade ili Maškare ili… appeared first on Narodni.NET.

Kako napraviti dobre čvarke, već sam djelomično odgovorio u tekstu o topljenju masti, jer su to povezani procesi i ako se ispravno radi prilikom topljenja masti, najveći dio obaveznih uvjeta je ispunjen. No, moram spomenuti da postoje još neki detalji na koje treba obratiti pažnju, kako bi uz dobru mast, na kraju dobili i dobre i čvarke.
Rezanje slanine u komadiće, koji će na kraju postati čvarci, nije posao za trening radoznale dječice, niti mjesto za smicanje od ozbiljnog posla onih koji su prerano i previše zavirili u čašicu, a bome ni za one nonšalatne, kojima je stalno u ustima rečenica, „Ma sve je to dobro, tu se nema šta pokvariti“. Itekako se ima što pokvariti, jer ako su komadići preveliki, neće se dobro istopiti i kad mast već bude za skidanje, u njima će još ostati prevelik dio neistopljene masti, što je dvostruka šteta. S jedne strane čvarci će biti premasni i previše „sirovi“, a s druge strane, dobit će se manje masti nego je bilo moguće.  Takvi čvarci se neće moći isprešati i bit će previše „gumeni“ pa je propala prilika da se dobije pravi, ukusni i cjenjeni proizvod.
Presitno rezani  komadići postaju potencijalna opasnost da smanje kvalitetu masti, jer će početi izgarati prije nego li je mast gotova i prouzrokovat će promjenu boje masti, povećani pregoreni talog u masti, pretamnu boju i tvrdoću gotovih čvaraka.

I treće, možda veća opasnost od krupnog ili sitnog rezanja,  je nejednako rezanje. U tom slučaju kod topljenja će doći do totalne konfuzije i nedoumice, jer će u isto vrijeme dio čvaraka pregarati, a dio biti „presan“, a kakva će mast biti, to samo dragi Bog zna. Preporučeni oblik i dimenzija komadića slanine za topljrenje je da to budu kockice s bridom 2,5 -3 cm i što se taj uvjet bolje ispuni, to je veća garancija da će konačan posao biti bolji.
Dodavanje mlijeka, po vremenu i količini sam opisao u članku „Topljenje masti“ , a u istom članku sam naznačio trenutak skidanja kotla s vatre i za kraj ostaje još samo cjeđenje, odnosno prešanje čvaraka.
Koliko će se čvarci prešati ovisi o ukusu i to je u nadležnosti samog gazde, a ono što je još važno za spomenuti je mogućnost soljenja čvaraka. Mi čvarke ne solimo i jako ih isprešamo, a  zato što ne solimo, oni trajno ostaju hrskavi pa postaju najbolji „čips“ koji postoji.

Za posta velika zahvala ladica.net bez čije pomoći ovakva delikatesa bi bila bliže zaboravu!

The post Čvarci stara delicija s okusom tradicije! appeared first on Narodni.NET.

Nekada je ovaj posao bio možda najvažniji dio kolinja i za njega su pozivani specijalisti, provjereni i sigurni, jer se tu nije smjelo omanuti. Temelj seoske kuhinje je bila svinjska mast i nju pokvariti, predstavljalo bi pravu katastrofu za domaćinstvo. Ali onda su nastupila vremena njene posvemašnje degradacije pa su mast topili oni koji nisu bili za nekakav drugi posao i nerijetko se događalo da mast pregori, ili se dovoljno ne ispeče pa se prerano pokvari (užegne). Takva mast bi se bacala ili su se njome hranile nove generacije tovljenika.
Međutim vremena su se promjenila, svinjska mast ponovo zauzima zasluženo mjesto u domaćoj kuhinji,  a nus-produkt masti, čvarci, postaju hit. Opet se kod kotla angažiraju dokazani stručnjaci i opet se tom poslu pridaje pažnja kakvu i zaslužuje.
Početak topljenja masti obilježava dilema, treba li u kotao dodati vodu ili mast i ja sam kao čovjek koji ovaj posao doživljava izuzetno ozbiljno praktično eksperimentirao i s jedim, i s drugim. Moj nedvojbeni zaključak je da je stara mast bolji izbor. Kada se dodaje mast, proces topljenja počinje znatno prije, a mješanje, koje u početku mora biti najintenzivnije, kako ne bi došlo do zagaranja kotla, je znatno lakše.
Bio sam na jednom kolinju gdje je topljenje masti pripalo jednom mlađem članu ekipe. “Stručnjak” za mast je dodao cca 1 l vode, i onda je krenuo s mješanjem. Svuda je on stigao, kuhača je prečesto mirovala i rezultat toga je prigoren kotao na dnu, loš okus masti i dva sata ribanja kotla.
Mješanje izrezane slanine u prvih pola sata mora biti bez prestanka, čvrsto stružući kuhačom po dnu i prelazeći svaki djelić dna kotla, a posebnu pažnju posvetiti dijelu kotla uz dimnjak peći, gdje zbog vuče nastaje najveća temperatura i opasnost od prigaranja na tom mjestu je najveća.
Kada i koliko mlijeka dodati je slijedeća dilema, a i to je isprobano i moje mišljenje u svezi stim je da na 10 kg izrezane slanine, ide cca 1 dcl mlijeka. Dodavanje mlijeka se vrši kako bi čvarci na vrijeme dobili onu poželjnu boju, jer ako bi čekali tu boju bez dodavanja mlijeka, onda bi vjerojatno mast pregorila, a ako bi pazili na mast da bude dobra, onda bi čvarci ostali blijedi. Znači ako dodamo više mlijeka, čvarci će biti tamniji, suprotno, ako dodamo manje mlijeka, čvarci će biti svjetliji.
Vrijeme dodavanja mlijeka je najbolje kad se mast počne pojavljivati na površini, dakle kad je slanina još bijela i kad se još ne govori o čvarcima, nego je to još uvijek rezana slanina. Ovaj trenutak je dobar jer smanjuje opasnost preburnog reagiranja masti u smislu jakog pjenjenja. U ovoj fazi i dalje treba intenzivno mješati, ali opasnost od prigaranja je značajno smanjena i sad mješači mogu malo otpuhnuti.
Vatra u početku treba biti dosta jaka, nastavno može biti za nijansu slabija, ali nikako ju zapustiti i dozvoliti da značajno oslabi.
Završetak topljenja je također bitna faza u cjelokupnom procesu, jer ako se tu pogreši sav trud može biti uzaludan. Odrediti trenutak kada je mast „zrela“, a još da nije pregorila, posebno je važan moment i za to postoje dva detalja na koje treba obratiti pozornost. Prvi znak je „šuštanje“ čvaraka i njihova blago smeđkasta boja, a drugi se odnosi na izgled masti, koja mora biti svjetla i bistra. U tom trenutku se dio masti može odliti, ako čvarci još nisu poprimili željenu boju i nedugo zatim skinuti kotao s vatre te ocjediti ostalu mast.
Treba se imati na umu da čvarci još malo dobiju boju i kad se kotao skine, jer mast još uvijek ima viskoku temperatura, a naročito je to izraženo kod kotlova deblje stjenke (odliveni od alumijija) i kod njih se mora posebno paziti na trenutak skidanja kotla s vatre da ne bude prekasno.
Mast nakon hlađenja treba imati bijelu boju, s vrlo blagom nijansom na sivo, okus mora biti tipičan bez osjećaja pregorenosti i takva mast, u zaklopljenoj emajliranoj kanti i na hladnom mjestu, bez problema traje godinu dana.

The post Priprema i proizvodnja domaće svinjske masti! appeared first on Narodni.NET.

U odjevnoj shemi ženske nošnje ovog područja važno mjesto zauzima košulja koja ovdje ima i značenje gornje odjeće. U ljetnom je modalitetu – uz pojas i pregaču  jedina odjeća koja prekriva tijelo. Izrađena od domaće lanene ili konopljine tkanine zadržala je arhaičan kroj širok kolika je i širina otkanog platna, prednji i stražnji dio sastoji se od jednog komada materijala kojemu je na pregibu urezan otvor za glavu i izrez niz prsa. Na to se prišivaju posve ravni rukavi otvorenih zapešća. Toj se jednostavnoj strukturi uz bočne šavove, od struka naniže, dodaje klin, a uz vratni izrez uski uspravni ovratnik. Zbog svoje funkcije osnovne odjeće košulja se obilno ukrašava vezom na prsnom i vratnom dijelu, rukavima, pa i donjem rubu skuta. Geometrijski motivi ukrasa u tehnici plosnoga boda, križića ili polukrižića, izvezeni su obojenom vunenom, rjeđe svilenom, niti.

Preko košulje stavljale su pojas (tkanica) od raznobojne, ponegdje samo crvene vune, kojim su se višestruko omatale.

Uočljiv je odjevni predmet pregača, tkana od domaće vunene pređe. Razlikuju se dvije osnovne vrste prema načinu tkanja. U području od Konavala do Sinja bila je to glatka tkanina diskretno urešena uskim raznobojnim poprečnim prugama. Pri nošenju su je skupili, pa je padala u mekim naborima. Sjevernije, od Vrlike do Like, tkali su je’ raznobojnom vunom, pa i srebrnom žicom, u ukrasnoj tehnici klječanja i redovno s triju strana opremali gustim vunenim resama.

Toj su osnovnoj odjeći pripadala i dva suknena dodatka: duga zimska haljina s rukavima, sprijeda skroz otvorena, te prsluk različite dužine. U starijoj se praksi za djevojačku haljinu upotrebljavalo bijelo sukno, a za žensku modro, čemu odgovaraju i nazivi bjelača, odnosno modrina.

Krojile su se cijelom dužinom u jednom komadu ili  pod primorskim utjecajem  rezale u struku. Pri odijevanju su se nosile izravno na košulju, a preko njih se stavljala pregača i pojas, čemu bi se zimi dodalo i gornji haljetak bez rukava. Taj je prsluk (sadak, zobunjačerma, koretirui) različite dužine (do bokova, preko njih ili do ruba košulje), ravno krojen i također sprijeda otvoren. Ljeti su ga odijevali preko osnovne odjeće – košulje, pregače i pojasa. Rustikalna ljepota ovih suknenih dijelova u njihovim je ukrasima, širokim i maštovitim aplikacijama od čohe. Oblikovali su se ili kao široki porubi ili kao mozaici sastavljeni od komadića raznobojnog sukna te još vezeni vunom ili svilom bodom lančanca.

Poput muškaraca, i žene su na nogama nosile vunene ili sa suknom kombinirane čarape različitih dužina. Većinom su obuvale opanke.

Crvena kapa, poznata nam dosad iz muškog odjevnog inventara, u ovom je području i djevojačko pokrivalo. Cesto ju je krasio vez, svilene kitice, vrpce pa i paunovo pero. Ponegdje su djevojke preko kapice prebacivale još bijeli pravokutni rubac, pričvršćen nizom ukrasnih srebrnih igala. Žene su nosile rubac kvadratna oblika, složen u trokut, s krajevima koji su im slobodno visjeli niz lice ili su se vezali, katkad i kopčali pod bradom.

U svečanom modalitetu tu je odjeću obilno dopunjavao nakit, u prvom redu srebrni. Osim igala na glavi te naušnica u ušima, djevojke su i krajeve pletenica, spuštenih niz leđa, ukrašavale privjeskom (upletnjak). Nad čelo ili preko prsiju vezale bi traku s nizom listića od tankoga srebrnog lima. Omiljeni je nakit bio kovani novac. Prišivale su ga uz obod kapice, na pojas, a osobito je uočljiv bio prevjes s nanizanim novcem (đerdan, gendar), što ga je udavača u Vrlici nosila u nedjeljnom kolu, a prekrivao je cijelu prednju stranu tijela.

The post Tradicionalna narodna odjeća (nošnja) središnje Hrvatske appeared first on Narodni.NET.

Tako se i u Istri susreću dva modaliteta muške nošnje, kojima osnovni naglasak daje kroj hlača. U zapadnom i južnom dijelu benevreke, izrađene od bijelog sukna, dugih su nogavica, tijesno priljubljenih uz nogu, dok u središnjoj Istri brageše dopiru do pola lista i izrađene su od smeđeg sukna. Kompletu još pripadaju platnena bijela košulja te prsluk (krožet) i kratki kaput (koret) također od smeđeg sukna. Uz vunene čarape i opanke oputaše stavljali su oko gležnjeva bijele suknene gamaše. Glavu su pokrivali niskom smeđom kapom, a u zapadnoj su se Istri zimi ogrtali dugim ogrtačem bez rukava (karmižola).

Hlače (bragaše), kakve su nosili na Krku, također dopiru do pola lista, ali su s visećim središnjem dijelom, a izrađene od modroga kupovnog sukna. Takvim se krojem uklapaju u širi mediteranski krug odijevanja. Bijela je košulja (stomanja) nabrana oko vratnog izreza i bez ovratnika pa se veže uskom vrpcom, a širi rukavi stisnuti su u zapešću. Prsluk (koret) i kratki kaput (alja) od istog su materijala kao i hlače. Obuća je već posve građanskog izgleda. Poseban izgled Krčanina činila je, međutim, kapa (berita), ispletena od modre vune u obliku tuljca s kitom na kraju. Mogla je biti kraća ili je dopirala sve do ramena.

U srednjoj je Dalmaciji zamjetljivo bilo prožimanje  odjevnim stilom kakav je prevladavao u dalmatinskom zaleđu. Uz platnenu košulju koja se navlačila preko glave, hlače (gaće) bile su od smeđeg ili modrog sukna, također s uskim nogavicama, zakopčavanima uz list kopčicama, te s dvama otvorima na trbušnom dijelu. Pripadale su zimskoj garderobi, a ljeti su oblačili modre hlače od tankoga kupovnog materijala. Širok i dugačak pojas (pas), otkan bijelom i crvenom vunom, presavili su i omotali oko struka, zadjenuvši za njeg i nožić u koricama. Sukneni kaput (kaparan) bio je ukrašen usukanim vrpcama i srebrnim pucetima. Obuvali su vunene čarape (bičve), pletene kod kuće, te prepletene opanke, a imućniji su nosili kupovne cipele. Sastavni je dio odjeće bila plitka crvenkapa s resama koja je gdjegdje (Rab, Pag) smanjena tako da posve gubi funkciju pokrivala glave, postajući neka vrsta ukrasa. Tome valja pridodati i naušnicu (rećin)., nošenu u jednom uhu. Dugo se u uporabi zadržala kabanica (kaban, kapot), otkana od grube domaće vunene pređe, pa zatim valjana. Posve jednostavna kroja, sastavljena po rubu tkanine, ravnih rukava, bila je dopunjena kukuljicom, pa su je rado nosili pri ribolovu. Budući da je bila vrlo trajna, neki su otočani u šali govorili da su je prvih 20 godina nosili blagdanom, drugih 20 radnim danom, a sljedećih su se 20 godina još njome pokrivali u postelji.

U južnom jadranskom području opet se susrećemo s vrlo širokim hlačama, skupljenima u struku, pa straga nastaju bogati meki nabori. Kratke su toliko da nogavice samo pokrivaju koljena. Pojas kojim su se omatali oko struka mogao je biti od raznobojne svile ili tkan od domaće obojene vune. Pritom se upravo po boji pojasa mogla odrediti lokalna pripadnost (pa su u okolici Slanog npr. nosili zeleni pas, Stona žuti, a Konavala crn). Uz te kratke hlače na noge su stavljali dokoljenice pletene od domaće bijele vune, a preko njih su još na prednji dio stopala navlačili kratke čarape, pletene od raznobojne vune. I tu su prevladavali opanci oputaši. Osim svilenog materijala podrijetlom iz istočnog Sredozemlja, u odjeći stanovnika okolice Dubrovnika također se pojavljuju odlike odjevnoga stila iz zaleđa, primjetne osobito u slojevitosti odjeće za gornji dio tijela. Naime, na platnenu bi košulju obukli najprije prsluk (presomitaća), kojemu su se prednji dijelovi preklapali, zatim preko njega kratak kaput s rukavima (koret), a onda još jedan prsluk (fermen). Dok su u modalitetu radne odjeće ovi haljetci bili izrađeni od domaćeg sukna modre ili crne boje, blagdanski su od kupovne čohe, ukrašeni vezom, gajtanima ili pozlaćenom žicom. Kadšto su od baršuna ili svile, dopunjeni ukrasnim pucetima od srebra. I Konavljani su glavu pokrivali plitkom crvenom kapom, a u osobito svečanim zgodama zagrtali se crvenom kabanicom od domaćeg sukna s kukuljicom.

Ženska se nošnja duže zadržala u uporabi, pa se uz osnovni tip odijevanja mogu razabrati i lokalne inačice. Osnovna se shema sastoji od vunene gornje odjeće, ispod koje se vidi prsni dio i rukavi platnene košulje. Košulja može biti posve jednostavna ravna kroja s isto takvim rukavima, dugačka preko koljena, uske trake umjesto ovratnika, te uz vratni i prsni izrez vezena. Ili je kratka do pasa, ovalnoga vratnog izreza koji je ukrasno stegnut, a i rukavi su stisnuti u zapešću. Uz takvu kratku košulju nosi se platnena podsuknja. U pravilu je platneni materijal industrijskog podrijetla.

U oba slučaja košulja čini donju odjeću preko koje se oblači gornja, izrađena pretežno od tanje domaće vunene tkanine (sarza, carza). U hrvatskom jadranskom prostoru taj se gornji dio, najčešće pod imenom suknja, javlja u tri oblika. Može biti krojena u klinove, spajana od ramena do donjeg ruba (najzastupljenija u Istri) ili je od ravnih komada tkanine složena u čvrste nabore koji su u gornjem dijelu jako stisnuti, a cijelu suknju pridržavaju poramenice (Sušak, Zlarin, Korčula, Mljet, Lastovo, srednjodalmatinsko priobalje) u trećem obliku donji je dio također složen u čvrste nabore, a gornji je u obliku prsluka (Istra, Pag, Krapanj, Poljica, Dubrovačko primorje). U nekim inačicama nabori nisu toliko čvrsti, a prsluk je krojen poput steznika i opskrbljen vrpcama kojima se priteže (Krk, Cres, Vinodol).

Preko gornje suknje žene se opasuju vunenim ili svilenim pojasom. Te osnovne dijelove dopunjuju još gornjim haljetcima s rukavima ili bez njih, a nekim modalitetima pripadaju i uske pregače od kupovne tkanine (traversa). Uz pamučne čarape pletene rukom uglavnom se nose meke crvene cipele. Udane su žene glavu omatale pravokutnim komadom platna, koji je ponegdje zamijenila bijela kvadratna marama ili kupovni rubac.

Navedena osnovna shema u pojedinim dijelovima ili detaljima mnogostruko varira, čineći vrlo raznolik skup jadranske ženske odjeće. Budući da nije moguće ponuditi cjelokupni prikaz, upozorit ćemo samo na najhitnije odlike pojedinih lokalnih ili regionalnih vrsta.

U južnom se dijelu Istre suknja (modma) sastoji od gornjeg dijela u obliku prsluka te nabranih skuta koji su uz donji rub često ukrašeni bordurom od sukna u drugoj boji. Uz gornji su dio, ali samo s leđa, prišiveni i rukavi, što ih u zimsko doba navuku, dok ljeti slobodno vise niz pleća. Platnena je košulja ravna kroja i dugačka, a pojas tkan od raznobojne vune. Glavu su pokrivale manjim kvadratnim bijelim rupcem (faco rakamani) presavijenom po dijagonali i vezanim na zatiljku. Ukrašen je bijelom čipkom te kiticama na vršcima. Drugi istarski modalitet sastavljen je od klinaste suknje (gogran, modma na klinove). U ramenima uska, šireći se prema donjem rubu, mogla je biti skroz otvorena (kao kaput) ili djelomice zatvorena, pa se navlačila preko glave, a također su joj dodavali i rukave.

Na Krku i na susjednom kopnu oko Vinodola prevladavao je tip platnene košulje s ovalnim izrezom te suknja s gornjim dijelom u obliku steznika (suknja s kasom), izrađena za radni dan od domaće carze, a za svečanije zgode od tvorničke pamučne tkanine. U zimskim su prilikama, međutim, nosile tešku i topliju suknju od ovčjeg krzna s runom unutra (kotiga). Posebnost odjeće Krčanki bio je način pokrivanja glave dugačkim, relativno uskim povojem (rub). Po tome kakve je rub bio boje, kako je bio na glavi složen, a posebice kako su mu bili prebačeni okrajci, moglo se razabrati je li riječ o udovici ili udanoj osobi, ženi u tuzi za bližim ili daljnjim rođakom.

The post Odjeća i razvoj narodne nošnje u Dalmaciji i okolici appeared first on Narodni.NET.

U sklopu muške nošnje srmom i srmenim vrpcama bogato su aplicirani suknarski kaputi dugački do ispod koljena, koje su za hladnijega vremena u svečanim prigodama nosili mlađi muškarci.

Prema pisanim izvorima, oko godine 1860. u ovim se krajevima počelo vesti zlatnom i srebrnom tanjom metalnom žicom, kasnije zlatnim koncem po ženskim oglavljima udanih žena, koja se na glavi formiraju u obliku kapice, s ukrasnim rubnim ili stražnjim krajevima ili bez njih. “Zlato” je u ove krajeve također stizalo iz Turske preko Bosne i Hercegovine, ubrzo se moglo kupovati po ovdašnjim gradovima, kod Zidova trgovaca, nabavljano iz Italije,a kasnije iz Austrije, posebice iz Beča. Po tome koja je vrsta, odnosno boja zlata bila uporabljena – za predmete se kazalo da su vezeni “žutim ili bijelim zlatom”.

U početnoj fazi vezeni su sitniji, ali i krupniji stilizirani geometrijski ili skromniji vegetabilni ornamenti razbacani po cijeloj površini. Vez je izvođen izravno na podlogu pružanjem žice prema nacrtanom uzorku, ispunjavajući ga. U kasnijoj fazi, potkraj 19. st. vez se počeo izvoditi i drugom, složenijom tehnikom – preko ornamenata izrezanih od debljeg papira, čime su se postizale reljefnost ornamentike i određena plastičnost oblika. Radi ujednačenosti i ljepote izvedbe ovoga ručnoga rada, podloga za vez morala je biti napeta na pačetvorinasti drveni okvir. Skupinom različitih motiva stvarana je određena kompozicija, a međuprostori su gusto ispunjavani različitim blistavim zlatnim i srebrnim dodacima. Ovo žensko pokrivalo za glavu s vremenom je na županjskom, vinkovačkom i vukovarskom području, s obzirom na materijal kojim je omamentirano, dobilo naziv – zlatara. Prema brojnosti i bogatstvu raspoređenosti ornamentike izdvojila su se dva tipa: gusta i rijetka zlatara. U kasnijem razdoblju, na županjskom, dijelu slavonsko-brodskog i đakovačkog područja pod nazivom zlatara razumijevala se kompletna nošnja omamentirana ovim nitima, ali na području Đakova tako je nazivana i sama vezilja zlatom.

Po svemu sudeći, ubrzo nakon primjene ovoga izradbenog materijala za omamentiranje ženskih pokrivala, uslijedila je ista primjena na drugim odjevnim predmetima: tkanoj suknji i bluzi, svilenoj pregači i marami oko vrata, marami za pokrivanje glave u ženskoj nošnji, košulji i gaćama muške nošnje, ukrasnim dodacima za košulju i muško pokrivalo glave – šešir, svilenom muškom prsluku – na zato zadanim mjestima. Kao i na oglavljima zlatarama, tako je i na svim drugim odjevnim dijelovima ženske i muške nošnje ornamentika u početnom razdoblju bila skromnije raspoređena sa sitnijim i manje zbijenim stiliziranim vegetabilnim ornamentima preuzetim s ovoga podneblja: grane, lozice, cvjetovi, ruže, tulipani, pupoljak, suncokret, žitni klas, plodovi šume, motiv žira, hrastova lista, voće, grožđe, kruške…

Uz geometrijsku ornamentiku, bila je u manjoj mjeri zastupljena i zoomorfha na ženskim maramama za vrat  posebice ptice uz stablo života. Kao i kod ženskih oglavlja i na drugim su odjevnim predmetima motivi s vremenom postajali izraženiji, skupno ukomponirani, zbijeniji i bogatije ispunjeni dodacima.

Na prjelasku iz 19. u 20. stoljeće uslijedio je opći razmah u maštovitosti, umijeću, primjeni tehnika, boja, vrsta i kombinacija materijala na svakom odjevnom predmetu, posebice na ženskim oglavljima vezan uz osobnost izrađivača. Stvarane su različite kompozicije, pravi umjetnički likovni ostvaraji. Zastupljena je i polikromija u izrazu, vezana uz pučko neobarokno izražavanje. Usto što su spretne žene same sebi vezle “zlatom” – u pojedinim mjestima, razvojem industrijalizacije, migracijama seoskog pučanstva u gradove i pod sve većim utjecajem građanske kulture, oko godine 1940. do 1950. postaje izražena pojava određene specijalizacije pojedinih žena u vezilje za ovu vrstu izradaka, koje su usluge obavljale uz novčanu ili neku drugu dogo^ vorenu nadoknadu.

Narodna nošnja vezena zlatom u odnosu na sve druge – bila je najsvečanija na ovom hrvatskom području. Pripadala je i ženskom i muškom spolu, obilježavajući njihovu dob i status: doba djevojaštva i momaštva ili tek oženjene muškarce i žene. Nošnje zlatom u bogatim obiteljima izrađivane su i za djecu. Imati takvu nošnju mogli su samo oni kojima je to imovno stanje dopuštalo. Uz dukate, najznačajniji nakit ovoga područja, nošene u velikom broju na prsima, djevojačkoj pletenici, ušima, kao prsten, narukvica, u sklopu džepnog sata ili kao nakit muškog šešira – stjecala se prava slika o gospodarskom stanju određene osobe, što je bilo presudno za uspješniju i odgovarajuću udaju i ženidbu.

Nošnje omamentirane zlatom nošene su u najsvečanijim prigodama: za blagdan Uskrsa, Duhova, Tijelovo, za crkveni god, svadbe ili neke druge posebne događaje. Koliko su te nošnje općenito bile osobite, bogate i raskošne, govori i istinita priča o utjecajnom muškarcu iz jednoga vinkovačkog sela koji je oko godine 1870. bio u posjetu kod austro-ugarskog cara Franje Josipa. Bio je odjeven u ruho svojega mjesta, kompletno vezeno zlatom, imao je zlatnu vrpcu oko šešira, ali i zlatni džepni sat na lancu od malih dukatića – što su imali malobrojni muškarci. Pričalo se da je bio toliko posebno i lijepo odjeven te su tamo pitali: “Čiji je to kralj Drugi su kazali: “Kralj jest, samo ne znamo čiji je!”

U skladu sa stečenim iskustvom u vezu “zlatom”, uviđajući problem održavanja tih odjevnih predmeta a da se pritom teško može sačuvati vez – žene su se dosjetile i vez počele izvoditi na posebnim i odvojenim vrpcama od tkanja ili industrijske svile u različitoj boji i veličini, aplicirajući ga na određene predmete i zadana mjesta. Pri održavanju toga odjevnog predmeta vez je, jednostavno, skidan i poslije vraćan na potrebno mjesto. Time je zadovoljena praktična strana u održavanju tih predmeta sve do našega vremena, ali je i estetski dojam ostajao nenamsen i potpun.

Sto se tiče uporabnih i ukrasnih predmeta tkanje i vez “zlatom” primjenjivali su se samo na velikim tkanim ručnicima za najsvečanije prigode, primjerke za svadbene svečanosti.

U današnje vrijeme, kada se obnavljaju tradicijski kostimi i rekonstruiraju novi  ponovno se izrađuje i zlatovez. Sve je više mlađih osoba koje preuzimaju vještinu svojih baka, pokazujući time svoje umijeće i kreativnost, bilo da je riječ o starim uzorcima bilo o unošenju novih iz suvremena života, ali na tradicijskom tragu. I to je način čuvanja, obnove i produženja bogate tradicijske kulture ovoga područja na samom kraju drugog tisućljeća.

The post Tradicionalni Hrvatski “zlatovez” klutura i tradicija našeg naroda appeared first on Narodni.NET.

Ovih dana možemo vidjeti one rijetke koji se još bave stočarstvom kako kose livade, kupe, balaju sijeno i pregone ga u ”pojete” da bi preko zime kada se više ne bude moglo u ispašu mogli prehraniti ”blago”. Zahvaljujući traktorima i ostaloj modernoj tehnologiji danas gotovo da jedan čovjek može posao sa sijenom sam obaviti. Nekada to nije bilo tako. Samo za kosidbu ponekad je ovisno o površini livade bilo potrebno i do deset kosaca, a proces kosidbe trajao bi od sv Ante pa sve do Gospojine (veći dio ljeta).

U našim krajevima jedan od najtežih, najzhtjevnijih i usudili bismo se reći najvažnijih poslova bila je kosidba koju su isključivo obavljali muškarci.

The post Narodni običaji kosidbe! appeared first on Narodni.NET.