Za te prve korake djeteta vezan je u gradskim sredinama i jedan običaj koji je značio malu kućnu svečanost. Majka napravi pitu koja se naziva postupaonica preko te pite dijete bi prekoračilo i prešlo, a zatim bi se upriličila kućna svečanost i pita bi se pojela.

U razvoju djeteta još su značajni neki momenti kao što je odbijanje od sise i prvi zubi.

Dijete se doji otprilike godinu dana. Ako majka ponovo ne zatrudni, što se u našim selima događa vrlo često, dijete doji i do četiri godine. Djeca se u tom slučaju vrlo teško odbijaju od sise, pa majke mažu bradavice biberom ili paprikom, tako da se djeca prilikom dojenja opeku i prestanu više dojiti.

Pojava prvih zubi u djeteta često je popraćena manjim bolom i svrbežom pa se djetetu davala korica kruha da žulja i ublaži bol. ikad ispane prvi zub u djeteta, običaj je da se baci preko kuće i kaže: »Bože, evo ti drveni, daj mi novi gvozdeni«. A tko opazi i nađe prvi dječiji zub, dužan je djetetu skrojiti košulju.

Rođendan djece nije se nikako slavio, jedino bi se negdje obilježio kad bi došao dan rođenja djeteta, otac bi ga toga dana potegao za uši onoliko puta koliko mu je godina, da bolje zapamti dan svoga rođenja i da zna koliko je godina navršilo.

The post Običaji za prve korake i rođendane djece appeared first on Narodni.NET.

Župa Islam Latinski je samostojna rimokatolička župa, stara tri stoljeća. Pripadaju joj mjesta: Islam Latinski, Islam Grčki i Rupalj. Od najstarijih vremena ovaj je prostor pripadao Ninskoj nadbiskupiji, a nakon njena ukinuća 1828. god. Zadarskoj nadbiskupiji. Župa je ranije pripadala Ražanačkom dekanatu. Župna crkva sv. Nikole, građena u prvoj polovici 18. st., nalazi se u Islamu Latinskom. Današnji je Islam imao više imena u povijesti, ovisno o tome tko ga je osvajao, a jedno od najpoznatijih je Učitelja Vas. Naziv Islam potječe iz vremena kad Osmanlije na ovim prostorima ruše naselja i uspostavljaju jaku vojnu utvrdu na području današnjeg Islama Latinskog. Ta je utvrda bila druga po redu, odmah iza Udbine, i Turci su joj dali ime Sedd – ‘Islam (Bedem Islama). Islam je od 1993. godine dio općine Posedarje unutar Zadarske županije.

Uskrsni blagdani započinju Cvjetnicom i njima završava korizmeno vrijeme godine. Cvjetnica je nedjelja kojom započinje Veliki tjedan, tjedan Isusove muke i uskrsnuća. Dan prije Cvjetnice bere se proljetno cvijeće koje se navečer potapa u vodu, te se bere maslinova grančica. Na Cvjetnicu je običaj umivati se u cvijeću, a maslinova grančica i kite cvijeća nosile su se u crkvu gdje su se blagoslivljali. Svečanom procesijom s maslinovom grančicom i drugim , grančicama spominjemo se svečanog Isusovog ulaska u Jeruzalem gdje ga je čekala muka i smrt.

Takozvana “velika šetemana” (Veliki tjedan od Cvjetnice do Uskrsa) je bio ispunjen vjerničkom pobožnošću.

Veliki četvrtak je tzv. dan pred Vazam, pa se zato toga dana obavijaju pripreme za njega: posvećuju se sveta ulja za krštenje i potvrdu u vazmenoj noći te ulje za bolesnike. Posvećuje ih biskup. Na Veliki četvrtak odvijala se misa i procesija oko crkve. Ako se iz nekog razloga ne održava procesija oko crkve, ona se odvija u crkvi ispred slika svetog Križnog puta, te se iza svake postaje moli kitica iz pjesme Gospin plač. EuEanstijsko slavlje naziva se Misa Večere Gospodnje kada se slavi i obnavlja Isusova oproštajna večera. Dok se pjeva Slava, svečano zvone zvona, te zvonar nakon zvonjave u četvrtak najčešće sam vezuje zvona, a ponovno se zvoni tek na “slavu vičnju” u Veliku (Krsnu) subotu. Naime, kroz dane Isusove muke i smrti se ne zvoni.

Na Veliki petak se ne slavi euharistija, a oltar je posve gol: bez križa, bez svijećnjaka, bez svijeća, bez oltamika. Uvečer se u crkvi slavi spomen Kristove muke i to se slavlje naziva Služba muke Gospodnje. Običaj je klanjati se križu koji se postepeno otkriva, nakon što je tokom korizme bio prekriven, uz pjevanje“.. .Puče moj, što učinih tebi ili u čem ožalostih tebe? Odgovori meni!…” (Prijekori). Na Veliki petak također je običaj post i nemrs, čime se prisjećamo Kristove muke. .Velika Subota je dan kad je običaj peći pogače, odnosno “blagoslovnice” i druge slatke poslastice za Uskrs. Navečer se slatka blagoslovnica, jaja, luk i sol stavljaju u košare (sprtvice) i nose na blagoslov u crkvu. Misa koja se održava na Veliku subotu naziva se Vazmeno bdijenje. Na samom početku Euharistije održava se Služba svjetla, kada svećenik ulazi u crkvu pali svijeću uz izgovaranje riječi: “svjetlo Kristovo”, na što puk Odgovara: “Bogu hvala”. Zatim slijedi svečana “procesija ili ophod s uskrsnom svijećom i svijećama upaljenim na njezinu plamenu kroz crkvu. U trenutku pjevanja “Slave” zvonar razvezuje zvona i brzim udaranjem klatna na jednu stranu, tzv. “luncijanjem”, objavljuje Isusovo uskrsnuće. Poslije euharistije slijedi blagoslivljanje vode u kamenici crkve koju puk uzima na kraju službe i nosi kućama. Blagoslovljenom vodom se također blagoslivlja narod i košare s jelom.

U nedjelju poslije Velike, subote slavi se Uskrs dan Kristova uskrsnuća. Na ovaj dan se svečano održava euharistijsko slavlje. Kao i na Veliku subotu, i na Uskrs se zvoni za vrijeme pjevanja Slave. Dan Uskrsa prati veselje, kolači, obilje jela i pića, te druženje u selu. Nekada se igralo kolo, no taj se običaj s vremenom izgubio. Djeca se na Uskrs igraju jajima obojenim u korama luka i drugih trava, i to se naziva “tucanjem”. Za Uskrs je također običaj navečer paliti lumine, kao što se radi na Veliki petak.

Uskrsni običaji u Posedarju i Islamu Latinskom

Tekst napisala: Marina Kolčeg

The post Uskršnja tradicija i običaji u Posedarju i Islamu Latinskom appeared first on Narodni.NET.

Počinje nedjeljom Cvjetnicom, a završava Uskrsom.

U bogoslužju je sav prožet uspomenom na Isusovu muku. Svaki dan toga tjedna zove se veliki, a napose su posljednja tri dana (Veliki Četvrtak, Veliki petak, Velika subota) prožeta najvećim događajima Isusova života i njegovih djela za spasenje svijeta. To su muka, smrt i uskrsnuće.

Veliki tjedan je prolazio u znaku priprema na Uskrs. Žene su kuće pospremale, obijelile, obično su muškarci red napravili oko kuće, u dvorištu i u gospodarskim zgradama.

Veliki tjedan prolazi u dočeku najvećeg kršćanskog blagdana u kojemu se obnavlja uspomena na najveći kršćanski događaj, na pogubljenje Isusa koji se žrtvovao i otkupio grijehe cijelog čovječanstva.

Ovo razdoblje Hrvati nazivaju Velika nedelja, Velika nedilja koja donosi tužan mir kršćanskim dušama.

Mještani su rano ustajali i molili se.

Na Veliki tjedan utorkom, srijedom i četvrtkom popodne u 3 sata išlo na litaniju.

Kada je Veliki post zabranjeno je plesati jer bi u protivnom šljive popadale s voćaka. Nije se išlo u društvo, bilo je zabranjeno pjevati i plesati.

Veliki tjedan i običaji velikog tjedna

The post Veliki tjedan značenje i običaji velikog tjedna appeared first on Narodni.NET.

USKRSNA JELA

U Skradinu se mnogo drži do spravljanja tradicionalnih uskrsnih jela. Domaćice u subotu ustaju u ranu zoru da zamijese pogače koje trebaju kvasati cijeli dan, a navečer se nose u crkvu na blagoslov. U košaru se stavljaju pogače, jaja i sol koji se doručkuju na uskrsno jutro. Bojanje jaja nekada je bila prava radost najmlađim ukućanima. I danas se djeca tome raduju, ali ne kao nekada. Dok nije bilo umjetnih boja jaja su se bojala prirodnim bojama koje su se dobivale kuhajući crvenu kapulu ih blitvu. Motivi su se dobivali tako da se oko jajeta omota djetelina, pričvrsti gazom i zatim stavi na obojanu vodu, pa se očekuje kakvo će jaje ispasti. Nama su to naše bake pokazale, ali mi radije jaja boj amo umjetnim bojama i naljepnicama. Skradinjani poštuju post kao izraz pokore, kajanja i priprave za blagdan, a neki poste i na Veliki četvrtak. Tada večeraju beskvasni kruh i blitvu, a pije se i crveno vino jer se vjerovalo da koliko se popije kapi vina, toliko se dobije kapi krvi. Na Veliki petak obvezno se jedu bakalar, riba i zelje, a na Uskrs u kući mora biti svega. Uoči uskrsnih blagdana posebno je važno ispovijediti se i priznati svoje grijehe, da se nakon pokajanja i pokore dobije oprost, a i zapovijed nalaže da se vjernici barem jednom godišnje ispovijede i na Uskrs pričeste.

VELIKI TJEDAN

Veliki tjedan započinje Cvjetnicom ili nedjeljom Muke Gospodnje, po uzoru na događaj Kristova ulaska u Jeruzalem, gdje su ga Židovi pozdravljali palminim i maslinovim grančicama. Vjernici nose svoje maslinove grančice na blagoslov, te se u procesiji ide prema središnjoj crkvi. Nekada se održavalo četrdesetosatno klanjanje pred Presvetim, za vrijeme kojeg se pjevao psalam 50-51, : “Smiluj mi se Bože” na poznatom skrađinskom napjevu koji se pjeva samo u Skradinu, a danas se to radi na Veliki utorak i Veliku srijedu.

VAZMENO TRODNEVLJE

Vazmeno trodnevlje, odnosno tri dana u kojima se obilježava razapinjanje i smrt Isusa Krista, te njegovo uskrsnuće, započinje Velikim četvrtkom. Na taj dan je misa Večere Gospodnje. Na početku se zapjeva pjesma “Slava Bogu na visini” koja je popraćena zvonjavom crkvenih zvona. Od tog trenutka zvona se vežu i počinje crkvena “šutnja” koja traje do vazmenog bdijenja, kada se ponovno zapjeva “Slava Bogu na visini”. Na misi prisustvuje dvanaest Isusovih učenika. Tada svećenik simboličnom gestom pranja nogu podsjeća na Krista koji je pranjem nogu svojim učenicima ostavio zapovijed ljubavi da i oni tako čine jedni drugima. Obred završava prijenosom Svetog Otajstva na oltar koji simbolizira Kristov grob.

Na Veliki petak crkva ne slavi euharistiju, već se obavlja obred Muke Gospodnje, na kojem se vjernici prisjećaju smrti svojega Gospodina Isusa Krista. Početak obreda nagovješćuje se čegrtaljkama kojima mlađa djeca prolaze kroz grad tri puta prije obreda. To je drveni predmet s drškom na čijem se kraju nalaze zupci, pa se vrtnjom proizvodi glasan zvuk. Crkva je «prazna», nema ukrasa ni sjaja, a liturgija započinje šutnjom služitelja prostrtog pred oltarom u znak žalovanja za mrtvim Kristom. Slijedi pjevanje Muke Gospodnje i ljubljenje svetog križa, a nakon toga procesija preko rive uz pjesmu “Puče moj” koju pjeva muška klapa na starom skrađinskom napjevu. Dugo vremena se pripremaju za taj dan jer je Skradinjanima osobito stalo da taj događaj bude dostojanstven i svečan.

“Puče moj, što učinih tebi

Ili u čem ožalostih tebe?

Odgovori meni.

Puče moj, ja izvedoh tebe

Iz zemlje Egipta,

A ti pripravi križ Spasitelju svome.

Puče moj, ja napojili tebe Vode iz kamena,

A ti mene napoji žuči i octa.”

Nakon procesije križ se stavlja na oltar koji simbolizira Kristov grob, a okićen je palminim listovima, maslinovim grančicama i svijećama. Nekada su uz Kristov grob stajali metalni čuvari po uzoru na žudije, stražare Kristova groba, ali ih danas više nema. Mnogi se vjernici tu večer do ponoći mole ispred Kristova groba.

U subotu navečer vjernici se okupljaju na Vazmenom bdijenju. U toj noći crkva slavili Kristov prijelaz iz smrti u trajni život i zato je ova noćna liturgija’ izvorište svih svetkovina i vrhunac slavljenja Kristova Uskrsnog Otajstva. Ovu liturgiju počinjemo šutnjom u tami pred crkvenim vratima, a zatim svećenik blagoslivlja novi oganj i iz njegova plamena upali uskrsnu svijeću u koju zabada pet kuglica tamjana govoreći: “Krist jučer i danas, početak i svršetak, alfa i omega, njegova su vremena i vjekovi. Njemu slava i vlast po sve vjekove vječnosti.” U procesiji kroz tamnu crkvu, unoseći uskrsnu svijeću, svećenik tri puta zastaje i zapjeva: “Svjetlo Kristovo. “Služba riječi“ sastoji se od sedam starozavjetnih čitanja. U krsnoj službi uzima se obnova krsnih obećanja. Ako se te noći nitko ne krsti, onda ostali nazočni koji su već kršteni odgovaraju na tri pitanja o spremnosti na moralni život u skladu s kršćanskom vjerom, te na tri pitanja o prihvaćanju vjere crkve. Na kraju misnog slavlja svećenik uz posebnu molitvu blagoslivlja vjernike i jela koja su u košarama donijeli na blagoslov.

Na Uskrsno jutro limena glazba kroz cijelo mjesto svira budnicu. Doručkuju se blagoslovljena jela, a crkvena zvona pozivaju na misu.

Na Uskrsni ponedjeljak tradicionalno se brodovima odlazi na Emaus. To je misa koja se održava na otvorenom u Nacionalnom parku Krka. Nose se košare s hranom i u prirodi se boravi cijeli dan, a skupljaju se vjernici iz cijele županije.

Uskrs je dan pobjede, dan oslobođenja, svjetla, dan koji rađa puninu radosti i puninu nade u vječni život, dan kada se stvara novi narod, novi svijet, dan kada Božja ljubav ostvaruje jedinstvo između neizmjernog i ograničenog. Uskrs u nama oživljava nadu i vjeru da ćemo jednom uskrsnuti i biti s Gospodinom i zbog toga je važno da uskrsne blagdane proslavimo svečano i dostojanstveno. Svaki grad i svako mjesto njeguju svoje stare običaje, a na nama mladima je da običaje naših starih sačuvamo, da se oni jednog dana ne izgube i ne zaborave. Trebamo biti ponosni na običaje i na tradiciju svoga grada, jer upravo ono čine svako mjesto posebnim.

Tekst napisala: Katarina Pulić

Foto: Dnevnik.hr

The post Tradicionalni Uskršnji običaji u Skradinu i okolici appeared first on Narodni.NET.

Na Mladince ujutro običaj je da se djeca mladičaju — išibaju prutom.

Majka ili netko drugi od starije čeljadi uzme prut i išiba pomalo djecu, a dok ih udaraju prutom govore da rastu:

»U duljinu, u Širinu itd.«

Tako se vjeruje da će djeca bolje narasti, ali bolje i slušati svoje starije.

herodeševo ili mladinci, hrv. pučki običaj izvođen na 28. XII. (Nevina dječica) kada se korbačem “šiba” djecu (mladinčanje) ili mlađi “šibaju” starije, radi budućeg zdravlja.

Običajem se podsjeća na ubijanje djece u Betlehemu, što je prema Bibliji naredio Herod Veliki, a temelj mu je prastari magijski čin kojim se željelo postići pomlađivanje.

Izvor

The post Stari zaboravljeni običaji za mladince, četvrti dan iza Božića appeared first on Narodni.NET.

Običaj je jedan od temeljnih pojmova (hrvatske) etnologije.

Među različitim klasifikacijama običaja preteže podjela na: životne ili obiteljske, godišnje ili kalendarske te radne ili gospodarske.

Životni ili obiteljski običaji vezani su uz značajne događaje u čovjekovu životu:

rođenje djeteta i određene trenutke tijekom njegova odrastanja, značajnije događaje u životu seoske mladeži, sklapanje braka, smrt i pogreb.

Godišnji običaji obilježuju blagdane koji se ponavljaju svake godine, a u Hrvata su najvećim dijelom povezani s istaknutim blagdanima kat. kalendara. Radni ili gosp. običaji pretežito se odnose na početak ili dovršetak važnih poljodjelskih i drugih poslova (npr. oranja, sjetve, žetve, gradnje kuće).

Među običaje mogu se ubrojiti i tradicijski oblici međusobne radne pomoći, odn. solidarnoga pomaganja na razini susjedstva i seoske zajednice  moba.

Vjerovanja i narodni običaji

Uz običaje se često vežu određena vjerovanja i magijski postupci oslonjeni na predodžbe koje velikim dijelom pripadaju pretkršćanskom svjetonazoru. Osim drugih promjena, običaji su tijekom vremena bili podvrgnuti snažnoj kristijanizaciji.

I sadašnje vrijeme obilježuje potreba za ceremonijalnim i simboličkim ponašanjem u značajnim prigodama osobnoga života i života zajednice (npr. proslave mjesnih i drž. blagdana, početka i dovršetka izgradnje javnih objekata i sl.) te u proslavama vjerskih blagdana u javnoj i obiteljskoj sferi.

U tim se prigodama uz suvremene oživotvoruju i mnogi stari običaji, odn. suvremeni su običaji snažno oslonjeni na tradiciju u tom pogledu postoje velike lokalne, obiteljske, pa i individualne razlike.

The post Što su narodni običaji appeared first on Narodni.NET.

srednjovjekovne kulture.

Blagdan se naziva Grgurovo, Hrvati nazivaju Grgurnovo a negdje i Gergurjevo

Ime Grga, Grgelja, Grša, Gregur, Gerguj, Grga, Grgina, Grga, Gerga, Grgelja

Neka su prezimena izvedena iz imena Grga: Grekša,Gergić, Grgić

Kodeks Erdy sadrži životopis, odnosno legendu pape Grgura. On je u Siciliji od svog očevog nasljedstva dao podići šest samostana. Jedan od njih je sagrađen u Rimu, u čast apostola svetog Andrije. U njemu je Grgur živio jedno vrijeme u krutoj pokori. Dogodilo se je jednom da u svojoj ćeliji čitajući Sveto pismo u liku nekog čovjeka pojavio mu se Božji anđeo, a koji je pretrpio brodolom i zatražio je od Grgura milostinju. On mu je na to podario šest srebrenjaka. Anđeo se ponovo pojavio pa je isto bio darivan. A kada se pojaviše i treći put tada već samostan više nije imao novaca. Grgur mu je poklonio jednu srebrenu tacnu na kojoj mu je majka slala hranu.

Đaci isusovačkog konvikta (doma) u 18. stoljeću proslavljali su razne blagdane, svetog Ignacija, svetog Franje Ksaverskog, svetog Stanislava, svetog Grgura i svetog Alojzija. Na svetim misama đaci su se pojavljivali noseći zapaljene svijeće i u odjeći anđela. Imali su i svoj orkestar a priredbe uveličali su i popratili zvucima trubalja i bubnjeva.

Školska djeca su nekoć u tog dana slavila dan ptica te su od gline pravila figurice i stavljala ih u ptičja gnjezda.

Na Gergujevo žene siju lan, vjerujući da će na veliko narasti. Ako se pojavljuju žabe, te kazuje se: Koliko prede Gregajo, tolko potle mučido, tj. od tog dana ne čuju se.

prede – prije; tolko – toliko; mučiti – šutjeti

Sveti  Grgur se rodio oko god. 540. u Rimu, u krilu jedne stare i ugledne rimske senatorske obitelji. U sebi je nosio najbolje vrijednosti rimske baštine. Kao rođeni Rimljanin osjećao se uvijek duboko vezan i s Rimskim Carstvom. To ga ipak nije smetalo – što je također dokaz da je bio velik duh, čovjek širokih pogleda – da svoj pogled upravi i izvan granica Rimskoga Carstva, na nove germanske narode što su nadirali prema zapadu i jugu.
Svojom je oštroumnošću odmah shvatio da je zadaća rimske Crkve te narode ne samo obratiti i pokrstiti, već i u sebe uključiti, učiniti ih svojima, da se u njoj osjećaju kao u vlastitoj kući. I tako je Rim pod njegovom vladavinom postao misionarsko središte Zapada. Od svog je oca baštinio na Siciliji veliko imanje pa mu je tako bilo moguće osnovati ondje 6 benediktinskih samostana. Jedan je osnovao u Rimu u svojoj rodnoj kući, koju je pretvorio u samostan, posvetivši ga svetom Andriji. Jedno je vrijeme bio visoki državni činovnik, rimski prefekt, a onda se nenadano god. 575. povukao iz javne službe te postao redovnik svoga rimskoga samostana Sv. Andrije.

Tu se osjećao veoma ugodno, no nije mu bilo dano dugo uživati sveti samostanski mir. Papa Benedikt I. i Pelagije II. uzeše ga u svoju službu. Pelagije II. ga je zaredio za đakona te kao svog apokrizijara – nuncija – poslao god. 579. u Carigrad. Ondje Grgur ostade sve do god. 585. živeći na carskome dvoru u redovničkoj povučenosti i siromaštvu, provodeći vrijeme usred dvorske vreve i meteža isključivo u molitvi i teološkom proučavanju. Nakon povratka u Rim živio je opet jedno vrijeme u svome dragom samostanu, no i dalje je bio Papin savjetnik i vodio brigu o njegovoj korespondenciji s Istokom.

Protiv svoje volje i odlučnog protivljenja izabran je god. 590. za Pelagijeva nasljednika na Petrovoj Stolici. Njegov će pontifikat u povijesti Crkve biti jedan od velikih. Grgur je odmah od početka svoga pontifikata imao jasnu svijest o svojim papinskim dužnostima. Za biskupa je posvećen baš na današnji dan godine 590. Izabran je bio već prije i odmah je počeo djelovati. U Rimu su tada vladale velike elementarne nepogode: poplava, zatim glad i kuga. Novi je papa odredio da se održi svečana pokornička procesija kako bi se izmolilo Božje smilovanje. Kao dobar organizator naredio je da sav Božji narod sudjeluje u procesiji, ali da se pojedine kategorije okupe i svrstaju kod pojedinih rimskih crkava. Tako kler kod Sv. Kuzme i Damjana, redovnici kod Sv. Gervazija i Protazija, redovnice kod Sv. Petra i Marcelina, dječaci kod Sv. Ivana i Pavla, udovice kod Sv. Eufemije, udate žene kod Sv. Klementa, a svi drugi vjernici kod Sv. Stjepana. Iz tih su crkava svi išli moleći u crkvu Sv. Marije Velike. Tom je zgodom Grgur izrekao vjernicima svoju prvu propovijed.
U njoj se kao brižan pastir potrudio da svoje ovce utješi, obodri, upravi im srce prema Bogu, koji pripušta takve nevolje da bi se ljudi obratili. Sve ih je potaknuo također na ustrajnu molitvu i pokoru. Sveti Grgur je bio i veliki obnovitelj bogoslužja. On je dao rimskome kanonu mise, koji još i danas upotrebljavamo, konačan oblik. Od njega potječe i po njemu se zove Grgurov sakramentar. On je obnovitelj liturgijskoga pjevanja. Da li je i u kolikoj je mjeri on i tvorac takozvanoga gregorijanskog korala, to se ne može sa sigurnošću utvrditi. Osnovao je rimsku školu pjevača. Grgur je i kao papa i usred najveće aktivnosti bio velik mistik koji je neprestano žalio za smirenim kontemplativnim redovničkim životom. To je njegovoj pastirskoj službi davalo poseban čar. I nije čudo što su svi njegovi brojni duhovni spisi duboko utjecali na srednjovjekovnu pobožnost. Sveti Grgur je pun zasluga preminuo 12. ožujka 604. Glas svetosti uživao je već za života, a nakon smrti samo se još povećao.

Izvor: Sveci.net

The post 12. ožujka Sveti Grgur Veliki svetac i običaji appeared first on Narodni.NET.

Njegovo ime je veoma popularno u mađarskih Hrvata. Ono se javlja u ovim oblicima: Josa, Joso, Jocika, Joza, Joka, Jokan, Joca, Jozina, Jozip, Jozo, Jozina, Joka, Joška, Joške, Joško, Jozef,  Joza, Jozip, Jožo, Joco

Prezimena izvedena iz imena Josip su: Jozić, Jozin, Jozipović

No u srednjem vijeku sveti Josip nije bio u takvoj velikoj mjeri slavlj« kao kasnije i u naše dane. Tomu ima i više razloga, naime, božićni blagdani i tradicija prvenstveno vezani uz Mariju i Isusa. Pokorni Josij skromno se je povukao u tamni kut betlehemske štalice. Naime, Crkva je smatrala da ne bi misterij Josipa jednostavniji vjernici krivo shvatili, stoga iz srednjovjekovne sakralne umjetnosti malte ne u potpunosti manjkaju prikazi u kojima se uveličava njegova osoba. Razni kodeksi pišu o njemu samo jezgrovito i šturo.

Izuzev sporadičnih inicijacija u ožitvorenju kulta svetog Josipa prednjačili su franjevci. Papa Siksto IV., koji je u papinsku stolicu podignut iz redova franjevaca, imendan sveca službeno je promovirao blagdanom. Nakon papinskog odobrenja i drugi redovi uzimaju učešće u proširenju kulta svetog Josipa. U tomu je najzaslužnija bila sveta Terezija Velika.

Svetom Josipu se puk obraća radi sretne smrti. Franjevac O. Marijan Jaić u molitveniku Vijenac priopćuje:

Molitva sv. Josipu za sretnu smrt

O sveti Josipe! od svih Patrijarha najsretniji i od Boga darovi osobitimi najobilatije nadieljeni svetce, tebi je ta najveća milost darovana, da si mogao medju Isusovom i Marijom veselo umirati i tvoju svetu dušu u ruke Bogu prikazati; molim te ponizno, o moj otče, i odvjetnice osobiti! pomozi me, s predragim Isusom i Marijom, navlastito na mojem samrtnom času, ter mi, što najbolje želim, izprosi: da se ja mogu smrti dobro pripraviti, pravedno izpoviediti, bogoljubno pričestiti, djelo Vjere, Uhvanja i Ljubavi i svršeno pokajanje za griehe ponoviti; u gorućoj Ijubvi božjoj u istih rukuh Isusa i Marije svoju dušu Bogu blaženo izručiti, bogoljubno govoreći ili barem skrušenim srdcem uzdišući; u ruke naše živuć i umiruć preporučujem dušu moju. ISUSE, MARIJO, JOSIPE! Amen.

U Istočnoj Crkvi poznato je da je štovanje Svetog Josipa bilo vrlo rano. Na Zapadu je štovanje sv. Josipa poznato  oko 850. godine u Reinchenau, a kasnije su ga osobito promicali sv. Bernard iz Clairevauxa, sv. Terezija Avilska, sv. Franjo Saleški, Ivan Gerson, Franjevci i papa Siksto IV, koji je uveo blagdan sv. Josipa obveznim za svu Crkvu. U sjevernim krajevima Hrvatske štovanje su mu širili isusovci, a Hrvatski sabor na svom zasjedanju 9. i 10. lipnja 1687. godine proglasio ga je zaštitnikom Hrvatskog kraljevstva. Svijest o tome da nam je zaštitnik nije osobito zaživjela, ali su naši biskupi na svom zasjedanju u Splitu 1972. godine rekli “da je odluka Hrvatskog sabora iz 1687. god. i sada na snazi, jer Sabor nije imao u vidu apstraktno Hrvatsko kraljevstvo, nego hrvatski narod, koji nadživljulje sve peripetije oko svoga suvereniteta…” Nacionalno svetište sv. Josipa je u Karlovcu na Dubovcu.

Sv. Josip je zaštitnik bolesnika i umirućih i uzor obiteljskog života te kako se služi Isusu spasitelju čovjeka.

Sveti Josip Blagdan i običaji

The post 19. ožujka Sveti Josip blagdan i običaji appeared first on Narodni.NET.

Na Veliki četvrtak zavezuju se zvona u te se kazuje kako zvona odu u Rim.

Majke svojoj djeci kazuju da su veliki četvrtak zvona otišla u Rim žaliti Isusa. A vratit će se tek onda ako djeca budu dobra.

Do tog dana valjalo je pospremiti stan, okrečiti, oprati, a u podne već su pomeli ulicu.Na Veliki tjedan četvrtkom, petkom i subotom održavala se Pilatova litanija. Djevojčice i dječaci odrezali su vrbovo šiblje te su kožu šibe ogulili a to je bila Pilatuška bota. Kada je svećenik u crkvi obavio obred i tri puta udario obrednom knjigom o oltar, to je bio znak djeci koja su prutićima udarali po klupama. Ovaj običaj se je očuvao sve do 1957. godine.

Zvonar ne zvoni crkvenim zvonima, jer je zabranjeno, već rebecka, škrebeta u cirkvi.

Zrcalo u kući omotali su bijelom krpom, a malo ogledalce okrenuli su da se nitko ne može pogledati. Raspelo u kući isto su svezali krpom i samo su u subotu odvezali.

U nekim mjestima dvanaestero mladića čini jednu družinu za klepetanje te obilaze kuće u selu i klepeću. U četvrtak uvečer poslije mise klepeću prvi put, vičući: Na Zdravu Mariju! U petak ujutro u pet sati ministranti ponovo ophode selo vičući: Na Zdravu Mariju, u podne: Na podne!, u 14 sati Na križni put! Prvi i drugi put!, u 15 sati: Na tri ure!, u 17 sati i 15 minuta na svetu misu: Prvi put! te drugi i treci put!, poslije svete mise: Na Zdravu Mariju! U subotu također obilaze selo i u podne skupljaju jaja. Za službu dobijaju jaja.

Uskrsni blagdani počinju Velikim četvrtkom, početkom Isusove muke. Na jedinoj misi najedanput su zazvonila sva zvona i zasvirale orgulje da poslije, do Velike subote, do uskrsnuća osute. Isto tog dana se počela pospremati, očistiti kuća i dvorište. Sto je još ostalo opralo se, jer za subotu sve je trebalo biti spremno. Mještani se umivaju kada u crkvi zazvoni na gloriju. Tog dana u deset sati svezali su zvona. Od tog vremena djeca su klepkala klepkama ujutro, u podne i uvečer.

Voćke su išli podrmati da im mnogo urode. Poslije podne su žene išle na groblje grobove urediti. U crkvi su se ispovjedali za Uskrs.

Bilo je dozvoljeno na polju raditi do 10 sati, a nakon toga svatko se je trebao pripremati za Uskrs.

Kada se je čulo zadnje zvono, tada je trebalo podrmati voćke da bi one dobro urodile.

Uvečer u crkvi na uspomenu zadnje večere održano je skidanje oltara te se bdijelo do 11 sati.

Tog dana radi zdravlja zatikali su za šešir koprivu, a žene su stavljale u rogalj (ženski ukras na glavi) koprivu.

Zabranjeno je sijati sjemenje.

Neki običaji preuzeti su i iz Biblije. Isus je svojim učenicima na Veliki četvrtak oprao noge. Pa tak0 u nekim jestima majke tog dana operu noge svojoj djeci.

Tog dana prepričavaju legendu kako je iznad glave praoca Adama Salamon dao izgraditi most nad rijeci Cedrón. Naime, Isus kada je gonjen pao je s mosta te se kamen mosta omekšao, ali ne i srca njegovih gonitelja. Drže, da se umivanjem mogu s čovjeka i stoke oprati razne bolesti koje potječu od greha.

Kad svećenik počme pivati: “Slava Bogu na visini”, orgulje sviraju, i počmu sva zvona zvoniti. To traje samo par minuta, i posli sve onimi. Zvona i orgulje stanu sve do Uskrsnuća. Ako je tribalo da se zvoni, onda su krepetalom krepetali, nise smilo zvoniti. Na Veliki četvrtak svećenik je pričešćivao oštijom zamočitom u vino. To je označavalo Isusovu poslidnju večeru.

Veliki četvrtak običaji i tradicija

The post Tradicionalni običaji Velikog Četvrtka appeared first on Narodni.NET.

SVETA GENOVEVA(422.-502.) je zaštitnica Pariza, koja je za vrijeme osvajačkih pohoda Huna pružala utjehu svom francuskom narodu. Njezin blagdan u srednjem vijeku, iako s malim zakašnjenjem, bilježe i neke misne knjige.

Ime Genoveva bilo je poznato u našim naseljima.

Puka je slučajnost što se njezino ime podudara s imenom brabantske kraljice Genoveve, popularne u europskim pučkim knjigama.

U pučkoj tradiciji spajanjem dvaju likova širi se kult Genoveve, kao simbola bračne vjernosti i strpljivosti Legenda govori o sumnjičavom mužu Stilfridu i supruzi mu Genovevi koja čuva svoje žensko poštenje kroza sva iskušavanja i neugodnosti, da bi se na kraju sve sretno završilo.

Legenda o Genovevi kazivala se  kao pučka pripovijetka.

Za napuštenu ženu s dugom, neurednom kosom obično se kazuje: Tako izgleda  Genoveva.

Jedva da je prošlo 18 godina od njene smrti, kad je jedan svećenik napisao na latinskom život djevice Genoveve, čiji je ugled u Galiji i cijelom kršćanskom svijetu bio golem.
Ovaj svećenik, čije je ime ostalo nepoznato, i sam je mogao poznavati sveticu; ispitao je svjedoke.
Njegov su rukopis umnožili prepisivači.
Iz jednog rukopisa iz 9. stoljeća koji je sačinio neki redovnik iz opatije Sveta Genoveva iz Pariza, došao nam je „ život “ iz 520. godine.

Sveta Genoveva je velika svetica.
Njezin je zagovor kod Gospodina moćan.
Devetnica sv. Genovevi ne samo da je molitva zagovora za zadobivanje posebne milosti, već ona također vodi na put posvećenje svaku dušu koja se povjerava brizi pariške svetice.

Blagdan Sveta Genoveva i tradicionalni običaji1

The post Blagdan Sveta Genoveva i tradicionalni običaji appeared first on Narodni.NET.