Mjesto Kali na otoku Ugljanu, smješteno tek nekoliko kilometara istočnije od trajektnog pristaništa Preko, danas je dobro povezano s gradom Zadrom i ostatkom kopna. Može se reći da su mjesta na otoku Ugljanu odavno izronila iz prokletstva otočne izoliranosti koja ih je godinama i stoljećima prije izgradnje modernih plovila osuđivala na život u siromaštvu škrte dalmatinske zemlje.

Zahvaljujući tom siromaštvu otočna su se mjesta okrenula moru i njegovim plodovima, izgrađujući tako bogatu tradiciju ribarstva koja i danas određuje životne tijekove na ovom prostoru. No, dok je more ostalo važna karika života, povezivanje otoka s kopnom promijenilo je ovisnost egzistencije o škrtoj otočnoj zemlji, a samim tim i običaje stanovnika, u velikoj mjeri određene načinom života. To je jedan od razloga što stariji načini obilježavanja blagdana više ne postoje, a zamijenile su ih nove, modeme i gotovo globalisdčke proslave.

Stari običaji Kaljana, pa tako i uskrsni običaji, u velikoj su mjeri bili određeni njihovom izoliranošću i siromaštvom, pa se s novim promjenama u životu otoka nisu nikako mogli očuvati.

U vrijeme djetinjstva i mladosti moje bake, koja mi je u velikoj mjeri pomogla pri izradi ovoga rada, život u Kalima bio je uistinu bitno drugačiji. Pričajući o uskrsnim običajima svoga rodnog mjesta baka je zašla u prepričavanje događaja iz djetinjstva, atmosfere koja je vladala u to vrijeme, a napose ushićenja koje je prožimalo dane oko Uskrsa. Premda su mi se u početku činili nevažnima, nakon određenog vremena shvatila sam da su popratni elementi važni za razumijevanje događaja o kojima priča, zapravo osnova iz koje su izrastali razni načini proslave Uskrsa.

Veliki tjedan bio je čitav obilježen blagdanskim duhom koji se budio Cvjetnicom i nije nestajao sve do kraja tjedna, tj. do Uskrsa. Cvjetnica se nije kao u nekim drugim mjestima obilježavala umivanjem u cvijeću, nego je započinjala odlaskom na misu s granama maslina posebno pripremljenima za tu prigodu. U Kalima je, naime, bio prisutan otočni običaj pletenja maslina i njihova sastavljanja u križ na čijem su se presjecištu umetali cvjetovi ciklama, u ovom mjestu poznatije pod imenom ruminka. Nastavak Velikog tjedna obilježen je nemrsom, a u petak i postom. Velikim četvrtkom započinje razdoblje posebno svečane atmosfere. Na taj su se dan vezivala zvona crkve pa ona u trodnevnom razdoblju od četvrtka do subote nisu zvonila. Umjesto zvona početak svete mise u četvrtak, službu Velikog petaka i subotu najavljivala je velika grupa djece, njih pedeset do sto, koja je prolazila tri puta oko mjesta i stvarala buku tzv. krčalima, drvenim “glazbalima” ručne izrade, sastavljenim od nazubljenog koluta koji se okreće i drvene letvice postavljene tako da udara o zupce koluta i proizvodi karakteristično klaparanje. Djeca iz mjesta kretala su se u velikim skupinama i proizvodila nevjerojatno glasan zvuk koji je uistinu dostojno zamjenjivao zvuk zvona i pozivao mještane na misu, a završetak svakog kruga bio je obilježen prigodnom pjesmicom:

Muži žene kokoše pečene

Hote dica kod svetog Lovrica

Ovo je prvi

 

Crkveni obredi Velikog Četvrtka i Velikog petka slični su onima iz drugih hrvatskih mijesta i gradova primjerice obred  pranja nogu dvanaestorici izabranih na Veliki Četvrtak ili svečana procesi ja oko crkve s feralima u večernjim satima Velikog petka.

Subota je obilježena pravljenjem pogana i na čiji se kraj umetalo jaje. Običaj bojenja jaja u mnogim domaćinstvima nije ni postojao jer je siromaštvo uvjetovalo nedostatak ove namirnice, ali bogatije su obitelji bojale jaja uz pomoć crvenog luka (kapule). Siromaštvo je, također, uvjetovalo oskudan popis jela koja su se nosila na blagoslov u nedjeljno jutro, Moja baka prisjeća kako su u njenoj obitelji, ali i u mnogim drugim obiteljima sličnog životnog standarda, na blagoslov odnošene jedino pogače, dok se meso, jaja, sol, mladi luk i druge namirnice, zbog nedostatka zaliha ili običaja nisu blagoslivljale« Uskrsno je jutro započinjalo đoručkovanjem blagoslovljene pogače koju je ranom zorom na blagoslov odnijelo najčešće najmanje žensko dijete ili majka. Nakon toga slijedio je. odlazak na misu te svečani ručak, najobilniji u siromašnoj godini.

Uskrsno je popodne bilo prožeto vrhuncem blagdanskog uzbuđenja i obilježavalo ga je međusobno druženje starih i mladih mještana. No, dok su stariji uživali u čestitanju najvažnijeg kršćanskoga blagdana, djeca i mladi zabavljali su se maštovitim narodnim igrama. Na nekoj Široj kali ili većem prostoru nalik na trg palila se od smilja i suhog drva uskrsna vatra, koleda, koju hrabriji momci i djevojke preskaču u želji za Ženidbom, odnosno udajom, Završetkom uskrsnog tjedna i samog Uskrsa u Kalima su završavali i svi običaji vezani uz ovaj blagdan. Postupno se gasilo uzbuđenje svečarskog ugođaja i otočani su se vraćali svom svakodnevnom mukotrpnom životu.

Na temelju pričanja svoje bake, poglavito iz, ushita kojim i danas govori i danima Uskrsa, mogu zaključiti da su narodni običaji ne samo definirane Činjenice pučkog života, nego i odraz duha jednog vremena. Gubitkom toga duha, one radosti koja je pratila svaki pa i najmanji ritual, gube se i istinski narodni običaji. Mi, stanovnici modernog doba, u proučavanje običaja trebamo krenuti od cjeline života ljudi koji te običaje njeguju ili su ih njegovali, te ćemo u tom slučaju otkriti brojne istine ne samo prošlosti naših predaka, nego i vlastite sadašnjosti i budućnosti.

Tradicionalni Uskrsni običaji na otoku Ugljanu

Teks napisala: Martina Vidaić

The post Uskrs i Uskrsni običaji na otoku Ugljanu i okolici appeared first on Narodni.NET.

Selo Bukovica čije običaje opisujemo tipično je selo zadarskog zaleđa. Narod se u njemu redom bavio uzgojem stoke i ratarstvom. Od toga se živjelo, a i danas je tako za nekolicinu ljudi koji se iz mjesta nisu iselili.

Uskrsni običaji

Zadnjim danima poklada završavale su se igre i sve ostale karakteristike tog dijela godine nakon kojeg nastupa 40-dnevna korizma. Korizma je vrijeme u kojem se zaljubljeni parovi nisu mogli ženiti pa bi

poklade bile zadnji trenuci za to. Većinom bi se ta situacija pratila raznim šaljivim pjesmama poput ovog stiha:

„Poklade, poklade, svaki svoju popade.“

Opravdanje za takav običaj bilo je samo značenje korizme kao razdoblja duhovnog čišćenja i pripreme za najveći kršćanski blagdan. Pripreme su se vršile i u fizičkom smislu, pa su post (jedenje samo kruha i vode) i nemrs (nejedenje mesa) bili česti u vrijeme korizme. I sam početak korizme u tom je duhu. Naime, Čista srijeda bila je posna. Kroz korizmu redovito je srijedom i petkom bio nemrs.

Zadnja nedjelja pred Uskrs – Cvjetnica – (malo opširnije) bila je posebna i u skladu s imenom. Dan prije crkva bi se kitila cvijećem, a na sam dan, rano ujutro djeca bi otišla skupljati cvijeće (poljsko cvijeće, ljubičica, ciklama, cvijet badema…) nakon čega bi se u njemu umivali prethodno ne cijedeći vodu. S obzirom da se u tom kraju maslina, čiju se granu nosilo na blagoslov, rijetko nalazila, većinom bi cijelo selo svoju grančicu uzimalo s jednog od nekolicine stabala koja su rasla upravo ispred crkve. U sklopu mise održavala bi se procesija u kojoj bi vjernici obišli crkvu moleći, pjevajući, slaveći Boga, dok su djeca putem posipala cvijeće. Posebnih običaja za Cvjetnicu nije bilo. Uz tradicionalnu misu i malo bogatiji objed, ljudi su isto radili (čuvali stoku) jer je taj posao obvezan svaki dan.

Na Veliki četvrtak bi se obavljala ispovijed vjernika, a Veliki je petak bio postan i neradan.

Velika subota je najmlađima najdraži dan. Tad su se, naime, bojale pisanice i to većinom u vodi u kojoj se kuhao peršin ili orahova kora, za tamnozelenu, a ljuska crvenog luka za smeđecrvenu boju. Pisanice su se ukrašavale i urezivanjem različitih motiva. Na Veliku subotu domaćica bi detaljno očistila kuću, dvorište (avliju), torove, sjenike… pripremajuće se za veliki dan. Jelo bi se blagoslivljalo u subotu navečer, a košarica bi sadržavala sljedeće:

jaja (po jedno za svakog člana obitelji i dva za svećenika), mladi luk, kruh (pšenični kruh ukrašen narodnim motivima koji su se oblikovali čašom i za razliku od ostalih dana kruh bi prelili razmućenim jajem za postizanje sjaja), sol (nosili su soli koliko je potrebno za soljenje uskrsnog jela, a posebno se ponijela veća količina za stoku), zmijska trava (tzv. Kaloper – vjerovalo se da blagoslovljena štiti od ugriza zmije, na njenom se blagoslivljanju inzistiralo ne toliko zbog zaštite ljudi, koliko stoke). Imućnije obitelji u košaru za blagoslov stavljale bi i pršut. Blagoslivljanje  zmijske trave i soli za stoku pokazuje nam koliko su ljudi ovisili o njoj. Stoka im je bila osnova za život i za vrijeme blagdana na nju se ni je zaboravljalo. Bila je dio svakodnevnog življenja obitelji, neophodan dio.

Ujutro na sam Uskrs jela bi se blagoslovljena hrana nakon čega bi se išlo na svečanu misu. Misa bi počinjala većinom oko podneva, a nakon nje bi narod skupljen oko crkve igrao igre i plesao narodna kola. Plesalo se tzv. biračko kolo. U kolu bi sudjelovao podjednak broj muškaraca i žena. Jedan sudionik kola bio je ujedno i kolovođa, glavni pjevač, koji bi započeo pjesmu, a zatim bi pjevali i drugi. Za to vrijeme jedan bi muškarac započeo biranje, odnosno odabir djevojke koja mu se u kolu svidi. Birač bi ju primio za ruku i zajedno bi šetali sredinom kola, upoznavajući se, dok bi ostatak kola pjevao pjesmu ljubavne tematike. Vremena za upoznavanje imali su toliko koliko je trajala pjesma, nakon čega bi izabrana djevojka birala. Kolo bi se tako igralo dok god su sudionici htjeli. U skladu s pravilom neženidbe, u korizmi se kolo nije plesalo. Isto tako nije karakteristično samo za Uskrs, plesalo se za seoske fešte, sajmove i ostale vrste proslava. Pjesama koje su se u kolu pjevale bilo je mnogo. Priložit ću tek par stihova:

„Biraj mali da si zdravo

Hajde mali(a) izaberi

i vodi je kući pravo

koga tvoje srce želi.“

Osim biračkog kola igrala bi se još jedna plesna igra, tzv. kukulešće. U njoj su se izdržljivi i fizički spremni pojedinci (muškarci i žene) natjecali u brzom plesu uz zvuke usne harmonike. Pobjednik je bio najizdržljiviji plesač.

Biračko kolo:

httpv://www.youtube.com/watch?v=lO0zc0ZTDNc

Kukulešće plesna igra:

https://www.youtube.com/watch?v=SI1d4b1Pvew

U ranim poslijepodnevnim satima išlo bi se kućama na uskrsni objed, na kojem su bili svi članovi obitelji. Trpeza je bila bogata, puno bogatija od uobičajenih dana (s janjetinom, svinjetinom, mladim lukom, domaćim kruhom…). Odmor nakon ručka u poslijepodnevnim satima bio bi prekinut obvezom čuvanja stada, koje se ni za blagdane nije smjelo zapostaviti.

Uskrsni običaji u Bukovici i bojanje jaja.

Tekst napisala: Maja Kresović

The post Tradicija i Uskršnji običaji u Bukovici appeared first on Narodni.NET.

Otok Iž jedan je od otoka zadarskog arhipelaga. Površinom relativno velik, a brojem stanovnika jako oskudan. Svega je dvjestotinjak starosjedilaca koji tijekom cijele godine tu žive te nebrojeno turista koji tijekom ljeta dolaze. Otok je to velike tradicije pa tako i zapamćenih uskrsnih običaja koji se dugi niz stoljeća prenose s koljena na koljeno.

Uskrs je najvažniji i najveći kršćanski blagdan. Na Uskrs slavimo središnji događaj kršćanstva – Kristovo uskrsnuće.

Ovdje vjernici, ili oni koji tek drže do običaja, uzeli su i ove godine u ruke vrećice s bojama i bacili se na posao bojenja jaja – na radost najmlađih ukućana Uskrs su dočekali košaricama punih crvenih, zelenih i žutih pisanica. Pisanice su oslikana jaja. Davnih dana, dok nije bilo umjetnih boja za jaja, ljudi su koristili boje što su ih našli u prirodi. Najčešća je bila crvena, dobivena od ljuske luka ili crvenog radiča. Pisanica je središnji simbol Uskrsa. Nije, dakako, riječ o bojanju jaja,

narod je umjetnost slikanja pisanica pretvorio u pravu umjetnost Tankim raskoljenim drvcem umočenim u rastopljeni vosak, šaraju se pisanice, a druga tehnika je struganje. Tako nastaju zadivljujući ornamenti, ukrasi, šare. Na ovom predivnom otoku pisanica je dar, često je poklanja djevojka momku, pa nije čudo da su na pisanici nacrtana i dva goluba i slični sentimentalni oblici. Najnoviji motiv je zec.

Blagoslov jela stara je crkvena i pučka tradicija našega naroda. Na Veliku subotu ili rano ujutro na sam Uskrs prema crkvi hitaju svi mještani koji u svojim košarama nose jelo: jaja, kruh, pecivo, šunku. Nose jelo na uskršnji blagoslov. Kao i u svim drugim prilikama i tu ima pretjerivanja: neki se trude pokazati sve što imaju pa jedva nose košare, teže od njih samih. Drugi pak, nose košarice u koje stane tek po jedna pisanica. Ipak, svima je stalo do toga da za uskrsni doručak imaju blagoslovljeno jelo. Davnih dana se govorilo među starijim ljudima kako je grijeh i samo mirisanje blagoslovljena jela prije Uskrsa, a kamoli da ga se jede. Čak se smatralo da takvo jelo ne smije okusiti onaj tko nije bio na ispovijedi. Jedan od vrlo starih običaja je izrada klepetaljki i čagrtaljki koje izgledaju ovako: na kraj oko 30 cm duge daske širine police za knjige privezuju se metalne pločice koje viseći o rubu, podizanjem i spuštanjem klepetaljke proizvode jak zvuk. Ovaj se običaj njegovao od davnina, ali ga stanovnici Velog Iža ni danas nisu zaboravili. Naime, kako se nekada vjerovalo da se vino u tijelu pretvara u krv, jača i ozdravljuje, za Uskrs je bilo poželjno popiti ga što više i okrijepiti se što bolje. Na blagdanskom se stolu zato vina nalazilo u izobilju, a pilo se, naravno, bez vode.

Stari ljudi kažu da Uskrs „oslobađa“ čovjeka iz smrti kao što jaje simbolizira rađanje, stvaranje živog iz neživog. Da bismo tu klicu života doista „preuzeli”, jaje valja pojesti. A kako bismo cijele godine bili vitalni i zdravi, na Cvjetnu će nedjelju vjernici pohrliti u crkvu, da blagoslove grančice masline. Ovdje postoji običaj umivanja na Veliku subotu: u lavor vode stave se ljubičice, cvijeće da bi nam lice bilo svježe

i lijepo. Pletenje grančica je također jedan od običaja Velog Iža. Posto palme nisu uobičajene, u tu svrhu najčešće koriste grančice masline ili ružmarina te cvijeće. Ukrašavale su se križem ili vijencem načinjenim od ukrasnih vrpca i cvijeća, a ova se vještina cijenila toliko da se jedna takva okićena grana razmjenjivala za svečani uskrsni kruh i 20 raznobojnih jaja.

Uskrsna jaja i Uskrsna tradicija na otocima

Zahvale za tekst: Tina Baraka

The post Običaji i Uskrsna tradicija na Velom Ižu appeared first on Narodni.NET.

” Spomeni se čovječe, da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti.”

Poseban osjećaj približavanja Uskrsa osjeti se već četrnaest dana prije blagdana. Ta se nedjelja zove Glušnica (Gluha nedjelja), i tog su se dana u crkvi pokrivale svete slike, raspela i dr… što je bila priprema za skorašnji blagdan muke i smrti Isusa Krista.

Sljedeća nedjelja je Cvjetnica. Tada se u crkvu nose maslinove grančice na blagoslov,  pjeva se Muka Gospodinova, što je poseban doživljaj jer ju pjeva zbor. Cvjetnicom je počinjao Veliki tjedan, u kojem se u ponedjeljak i utorak nije održavala posebna služba Božja, već kao i u obične dane.

Na Veliku srijedu misa se govorila uvečer. Pjevala se Muka Gospodinova. Nakon toga počeo bi baraban, udaranje štapovima i šibama po klupama i po podu. šibom o oltar prvi bi udario župnik, a potom bi ga slijedili svi nazočni. Taj je običaj u narodu značio da treba udariti razbojnika Barabu, a ne Isusa, zbog čega se vjerojatno tako i zove.

U davna vremena se služba Božja na Veliki četvrtak održavala i prijepodne i poslijepodne. Prijepodne su na Slavu Vičnju (Slava Bogu na visini…) zvonila zvona, nakon čega su ih zavezali i više se nije zvonilo do Slave vičnje na Veliku (Krsnu) subotu. Toga bi dana na sv. misi bilo nazočno dvanaest ljudi, što je simboliziralo dvanaest apostola, a svećenik bi im prao noge, kao što je i Isus činio apostolima. Na toj sv. misi svećenik bi prenio posvećene hostije i sveto Otajstvo u Božji grob postavljen za tu priliku na oltaru Srca Isusova. Puk bi pritom pjevao napjev: “Usta moja otpjevajte.”

Božji grob su mladići čuvali dvadeset i četiri sata, i to s puškama na ramenu. Kako su zvona bila zavezana, umjesto zvonjenja se “škrgoćalo” (klepetalo). Djeca bi obično išla kroz mjesto i “škrgoćanjem” pozivala ljude na u crkvu. Ljudi su se pozivali na poseban način kao npr. “prva volta na misu, druga volta na misu, treća volta na misu.” “Skrgoćale” su bile različitih veličina i proizvodile su najraznovrsnije zvukove, a oduvijek su najbolje i najveće bile crkvene “škrgoćale.”

Veliki petak je poseban dan za svakog vjernika. Dan strogog posta i nemrsa. Obično se jede samo riba i pije se vino. Na Veliki petak služba u crkvi bila je posebna – pjeva se Muka po Ivanu. Nakon toga svećenik bi otkrio križ, a vjernici su pjevali: “Evo drvo križa na kojem je spas svijeta visio.” Ljudi su klečeći puzali (lizili) od ulaza u crkvu do oltara, gdje bi svatko poljubio raspelo. Klanjajući se križu, vjernici su pjevali :”Puče moj, što učinih tebi ili u čemu ožalostih tebe? Odgovori meni.” Nakon završetka službe počinjala je procesija. Na čelu procesijske povorke nošen je veliki križ, iza njega išli su muškarci, za njima svećenik koji je nosio sveto Otajstvo i pjevao. Na kraju procesije išle su žene. Ljudi u procesiji brojnim su starinskim svjetiljkama osvjetljavali put. Prozori kuća, zidovi, terase i ulazna vrata pokraj kojih je procesija prolazila bili su osvijetljeni mnogim svijećama, luminima ili vatrama od pepela i petroleja. Nakon procesije u crkvi se pjevao “Gospin plač”.

Na veliku ili Krsnu subotu pred crkvenim se vratima naložila vatra . Na njoj bi se upalila uskrsna svijeća u koju je svećenik utisnuo pet grumena blagoslovljenog tamjana i čitao dvanaest proročanstava. Ljudi su stajali, okupljeni pred crkvenim vratima, držeći u rukama upaljene svijeće. Nakon blagoslova vatre svećenik bi blagoslovio vodu što je za tu priliku, u posebnom “maštelu” (vjedru), donesena na sredinu crkve. Nakon blagoslova ta je krsna voda odnesena u škropionicu kod ulaza u crkvu, koja je bila prazna još od Velikog četvrtka. Iz toga su ljudi uzimali posvećenu vodu i nosili je kući za blagoslov domova i ukućana. Nakon blagoslova vode blagoslivljala se voda za krštenje. U trenutku kad se u crkvi zapjeva: “Slava Bogu na visini “odvežu” se zvona i zvonjavom se naviješta Isusovo uskrsnuće. Na Veliku subotu je i blagoslov hrane. Zene bi ujutro marljivo poranile da bi ispekle “turte” i “kolube”, posebne slatke kruščiće, te obojale jaja prirodnim bojama, najčešće korom kapule. Svaka se kućanica pritom trudila da joj “turte” i “kolube” izgledaju lijepo. Osim njih na blagoslov se nosio kruh, vino, sol, kuhana jaja, mlada kapula i drugo. U prijašnjim vremenima, kada su se stanovnici Ražanca bavili uzgojem stoke, na blagoslov se nosila i janjetina.

Na Uskrs je cijelo selo osobito veselo. Sveta misa je posebne svečana, a za ručak se jelo samo ono najbolje. Nakon mise obično se plesalo poznato ražanačko kolo u kojem je igralo i staro i mlado.

https://www.youtube.com/watch?v=Fkj6FX2RdyI

Tekst napisala : Ana Valjin

The post Tradicija i Uskršnji običaji općine Ražanac appeared first on Narodni.NET.

Većina prirodnih boja koristi se tako što odabrane namirnice treba kuhati zajedno sa jajima i ostaviti da se sve zajedno ohladi. Što jaja budu duže u obojenoj tekućini, to će boja biti intenzivnija ali neće dostići intenzitet kupovnih boja. U tome i nije stvar, zar ne…

Evo zanimljivih prijedloga za…

Bojanje jaja, stari kućni recepti

Ako želite da jaja obojite u žuto možete da sa jajima skuhate koru limuna, naranče. U vodu za kuhanje jaja možete dodati mljeveni kumin ili jaja skuhati u čaju od kamilice.

Za narančasto obojena jaja ljuske crnog luka ili mrkvu skuhajte zajedno sa jajima, u vodu za kuhanje jaja dodajte čili-prah ili mljevenom crvenom paprikom obojite vodu za kuhanje jaja.

Za crveno obojena jaja zajedno sa jajima skuhajte ljuske ljubičastog luka ili jaja obojite sokom od šipka.

Za ružičastu boju, jaja možete kuhati sa ciklom, sokom od brusnica ili sokom od grožđa.

Za plavo obojena jaja listove ljubičastog kupusa kuhajte zajedno s jajima ili jaja obojte sokom crnog grožđa.

Ako biste jaja željeli obojiti u zeleno možete jednostavno listove svežeg špinata skuhati zajedno sa jajima.

Ukoliko želite da jaja budu smeđe boje, vodi za kuhanje jaja dodajte jaku tursku ili instant kavu, ljuske oraha skuvajte zajedno s jajima ili crni čaj dodajte u vodu za kuhanje jaja.

Jednostavno bojanje jaja s korom crvenog luka

Za najbolje rezultate skupljajte ljuskice pravog crvenog luka. Može poslužiti i onaj ljubičasti, ali boja jaja će biti plava i pomalo prljava. Umjesto ljuskica luka mogu se koristiti i druge namirnice – primjerice kopriva ili špinat za zelena jaja,  cikla za crvena jaja, zeleni čaj za žuta jaja. No, naši stari uvijek su koristili baš ljusku luka, a i ona daje najintenzivniju boju kojoj je teško odoljeti. Ono što je prednost ove tehnika jest činjenica da je posve prirodna i kasnije  jaja možete bez problema pojesti, što s umjetnim bojama nikako nije slučaj.

ŠTO ĆE VAM TREBATI?

1. Što više ljuskica crvenog luka
2. Stare hulahopke izrezane na komade
3. Špaga ili konac
4. Travke i cvjetići
5. Voda

1.KORAK

Na jaja pritisnite travke, listiće i cvjetiće. Uberite što ljepše primjerke i raširite listove i latice da lijepo prianjaju uz ljusku jajeta. Što ih ljepše namjestite, to će kasnije otisak biti ljepši. Pozor – dok ovo radite, pazite da ne stisnete jaje prejako, kako ne bi napuklo ili puknulo.

2.KORAK

Uzmite komade hulahopki i pažljivo obložite jaja i biljke te na kraju zavežite špagom ili koncem. Hulahopku napnite i zategnite te tom prilikom također pazite da vam se travke ne zgužvaju ispod čarape. Ako je potrebno, sve maknite pa krenite iz početka dok sve ne sjedne na svoje mjesto.

3.KORAK

Ovakva jaja u hulahopki složite između ljuskica luka. Pripazite da su ljuske i ispod i iznad jaja kako bi se što ujednačenije obojala. Kuhajte oko 10 minuta. Nemojte prekuhati kako jaja ne bi popucala, ali nemojte ih ni prekratko kuhati jer bi se brzo mogla pokvariti.

4.KORAK

Kada su kuhana, jaja ostavite u ljuskicama luka neka se ohlade, najbolje preko noći. Potom odstranite hulahopke i travke, a ispod će vas čekati lijepo iznenađenje – otisci biljaka. Za kraj jaja se mogu premazati komadićem vate umočene u ulje, kako bi se lijepo sjajila. I to je to!

The post Bojanje jaja tradicionalnim prirodnim metodama appeared first on Narodni.NET.