Svojim sadržajem započinje veliku temu Isusove muke smrti i uskrsnuća, takozvano “vazmeno otajstvo”.

Vjernici se saberu pred crkvom. Svećenik blagoslovi maslinove ili druge grančice koje prisutni drže u rukama te navijesti evanđelje koje govori o Isusovom svečanom ulasku u Jeruzalem. Vjernici zatim u procesiji krenu u crkvu.

Misno evanđelje je opis Isusove muke. Pjeva se tako da Isusove riječi pjeva svećenik, a ostale uloge, već prema tekstu, pjevači, odnosno zbor. Ako nema pjevača muka se može čitati.

Običaj je da se grančice ponesu kući i stave za križ na zidu, a dio odnese u staju i polja.

CVJETNA NEDJELJA je pokretni praznik, slavi se tjedan dana prije Uskrsa.

Na Cvitni petak na Dan sedam žalosti Blažene Djevice Marije održavaju klečanje u crkvi. Nakon klečanja nitko nije radio u polju ni u domu. U mjesnoj crkvi održavale su se tri mise i propovijedi.

Ispred crkve bio bi mali pazar,  prodavalo se medene kolače: zečeve, konje, sablje, jaja, iz raznih figura, pa i svijeće. Svijeće su se kupovale za Uskrs u crkvu, a medene kolače su kumovi nosili kumčadima na Uskrs na dar.

Narod bi obično crno žalosno odijelo obukao.

Na Cvitnu subotu pucaju se kokice. Tada se ide po zeleno žito, te se pobačaju po žitu kokice i kazuje se magijska formula:

Nek’ je ‘vako veliko, nek’je ‘vako dobro žito, nek’ ‘vako bude veliko!

Posljednji tjedan korizme zove se Cvitna Nedilja ,  Cvetnica

To je ime motivirano običajem blagoslivljanja cvijeća na taj dan. Taj je običaj najprije uveden u krajevima gdje nema palmi i maslinovih grančica koje se tradicionalno blagoslivljaju na taj dan, a zatim se proširio i drugdje. Naravno, običaj blagoslivljanja palminih i maslinovih grančica puno je stariji, a vezan je uz Isusov ulazak u Jeruzalem.

U nedilju pravi se buket od macica i nosi se posvetiti u crkvu. Poslije mise čuva se buket, u slučaju velikog vihora treba ga spaliti u peći.

Cicamaca (vrba) se blagoslivlja u svim našim selima i nosi kući, gdje služi za zaštitu od udarca groma. Negdje se tim cvijećem okite grobovi, te nosi se malo na polje i u vinograd.

Kada se mještani iz crkve vraćaju kući cicamacu ne unose u sobu, u stan, nego ostave na prozoru i kazuju: Bjeste muhe i buhe, jer ide cicamaca!

Negdje su cicamacu su stavljali u vazu u koju su nalijeli vodu u kojoj se je kuhala šunka.

Na Cvitnu nedelju nosila se je u crkvu cicamaca koju je svećenik blagoslovio. Nakon toga je procesija ophodila crkvu, a vjernici su držali u ruci posvećenu macu. Takva se je maca nosila kući i zatikala iznad svete slike ili ogledala. Vjerovalo se je da zaštićuje od požara i groma, od bolesti, tuče i drugih nepogoda. Kada se je podigla strašna oluja, od mace se je u vatru bacila grančica da bi nevrijeme mimoišlo kuću i ukućane. Nešto se je mace zataknulo i pod strehu te se s njom zapalila vatra na Veliku subotu. U crkvi su preostalu macu skupili pa su ju sačuvali do naredne Pepelnice kada je zapaljena, a s tim pepelom vršio se je obred. Mace koje su zapaljene u domovima na Veliki petak, od njih dobiveni pepeo stavljali su na šunku kuhanu na Veliku subotu. U vodu za kuhanje šunke dolijevala se  je i sveta voda. Ustvari, na taj način se kod kuće posvetila šunka.

Cvjetnica i običaji za cvijetnicu

The post Cvjetnica ili Cvijetna Nedjelja tradicija i običaji appeared first on Narodni.NET.

–    vjerujući kako će zahvaljujući tome ostati zdrave. Pritom je u crkvi dolazilo do nereda te se jedne godine sakristan dosjetio kako bi ga ubuduće možda mogao spriječiti (Širola 1938:130-131):

Kada ponovo zazvone crkvena zvona, sav je narod preporođen. “Zenskinje trču sve blagoslovljenoj vodi, da se peru (peru križa; da je moguće, bi se i okupala unutar).” Vjeruju, da će po tom ostati zdrave i da “ne će prišćina past” na njih. Ženskinje nuđaju vodu i ostalima u crkvi. Kako pri tom nastaje u crkvi strka i žamor, mnogo puta ih opominjahu, ali s malo uspjeha. Zato se pokojni sakristan Josip Kukera jedne godine dosjeti, pa – “da se zneme iz običaja njorancija” – učini šalu: U vodu u škropilnici nasuo je “žuč od sip” (crnilo) i nikome toga nije rekao. Kada su zvona zazvonila, žene su pohitale do škropil-nice i počele se brzo prati, jer to pranje vrijedi samo, dok zvone zvona. Valjalo se dakle požuriti i nijedna se nije ogledala u vodu, već se hitro oprale i sve postale crne. Mnogo su se jedna drugoj čudile, svijet im se – onako namrčenima – smijao.

I dok se ponegdje u srednjoj Dalmaciji na Veliku subotu i u polje nosila blagoslovljena voda da bude pri ruci kad se na zvuk zvona valjalo umiti, dakle nije bilo alternative umivanju u blagoslovljenoj vodi (Milićević 1967/68:480 i 1975:452), drugdje se moglo umiti neblagoslovljenom vodom, uz jednako vjerovanje da to donosi zdravlje, osobito očiju, te ljepotu i čistoću lica. Bilo je dovoljno na zvuk zvona potrčati do bilo koje vode i njome protrljati oči i obraze-, u kontinentalnim krajevima umiti se na bunaru ili u potoku, a u priobalju u moru. O umivanju u moru imademo podatke iz cijeloga priobalja a najstariji je onaj iz Selca u Hrvatskom primorju iz sredine XIX. stoljeća (Kombol 1863:327, Ragužin 1991:248, Bonifačić Rožin 1956:49 i 1966a:27, Milićević 1975:451). U Poljicima su se u tome trenutku kupali napose ljudi koji su imali svrab, a da bi kupanje bilo uspješnije, cijeli su čin izvodili gotovo obredno (Ivanišević 1987:623):

I    na Bilu subotu, kad se proslavi “Gloria” u crikvi, idu se niki okupat u more ili živu vodu u Cetini, da jin se skine srab, ali iđuć amo i tamo ne imaju se obazirat na nikoga.

U kontinentalnim krajevima alternativa moru različite su prirodne vode: tekućice. primjerice na Baniji rijeka Una (Muraj 1992:193) ili potoci u Poljicima,Međimurju 1 Slavoniji (Ivanišević 1987:449, Blažeka 1941:71, Zorić 1991:72). Mogao je to biti i bunar, koji Je obično bio i najbliži izvor vode kraj kuće. primjerice u Poljicima i u Međimurju (Ivanišević 1987:449, Blažeka 1941:71, BonifaČlć Požln 1959a: 12) ili bilo kakva vođa – u Kastvu, na Velom Ižu (Jardas 1957:57, Livijo 1986:23), Moslavački zapis, doduše umivanja na Veliki petak, govori zašto je baš protočna voda bila posebno cijenjena. Opis ujedno sadrži objašnjenje postupka sličnoga učinka kakav Crkva pridaje blagoslovljenoj vodi, s tim što Crkva smjera na duhovna, a puk na materijalna čišćenja (Moslavac 1995:3):

I staro i mlado hrlilo je na potok s kakvom ponjavicom ili ručnikom, a

nemoćnima se donosila voda u kablićima jer se smatralo da protočna voda

ima ulogu odstranjivanja svih nečistoća i prljavština “tijela i duše čovječje”!

U slavonskom Cerniku djeca su trčala da se umiju u potoku, koji u vrijeme kazivanja 1980-ih godina više nije bio čist, pa se niti običaj nije mogao održavati, U prošlosti je radi pospješivanja postupka glavu

trebalo okrenuti niz vodu jer ona jedino tako odnosi svu nečist s očiju i glave.

U požeškom se kraju umivalo na poseban način (Franić 1936.130):

Na Veliku Subotu, kada se prvi puta oglasi u crkvi zvono, baca se voda na krov, a kada s krova natrag curi, dočekuje se u dlanove i s njome umiva.

Uz najčešći razlog – umivanje radi zdravlja posebice očiju, te lijepoga lica s kojega će nestati lišaj ili neka druga kožna bolest, često su se kao razlog tome činu navodila mišljenja povezana sa značenjem koje se u crkvenom kultu pridaje vodi ili
s danima u kojima se umiva: u Šestinama se umivalo “da bi korizma spala s obraza”
(Bakrač 1987:355), u posavskim selima oko Županje da se operu Gospine suze koje su na Veliki petak prolivene pod križem (Bogutovac 1971:129), na Velome Ižu umivalo se uz riječi “oper Bože grihe moje ča učinih do ve dobe” (Livijo 1986:23), u Mošćenicama kod Opatije “da vavek gledamo svetlos nebesku” (Bonifačić Rožin 1952:22).

U Dubrovačkom primorju i Konavlima te u Dalmatinskoj zagori na zvonjavu uskrsnih zvona umivalo se u vodi u koju je prethodno stavljeno cvijeće (Bonifačić Rožin 1961, 1962 i 1963, Buljan 1985). Ante Buljan u svojem opisu običaja “rodnoga kraja Sinja. Imockog, Vrljike, Livna kao i pripadajuće okoline” kaže da je u istome trenutku valjalo pojesti jaje (1985:5), što je vjerojatno u svezi sa starijim propisima o zabrani jedenja jaja u korizmi:Za veliku subotu pripremaju se dvije stvari i to: naberu se ljubičice, pripremi se sa vodom da bude pri ruci da čim Glorija zazvoni da se odmah sa onom pripremljenom vodom u koj su ljubičice što brže operu oči, to je potrebno za zdravlje očiju, jaja su pripremljena da čim zazvoni Glorija po pravilu: Glorija zazvoni, jaja u kljun.

Krajevi gdje je zabilježeno umivanje u cvjetnoj vodi u trenutku obznanjivanja uskrsnuća, ujedno su i krajevi u kojima se isti postupak obavljao i na Cvjetnicu. Umivanje u cvjetnoj vodi na Cvjetnicu u Sinjskoj krajini i u Lici, uz odredbu da ga valja obaviti prije izlaska sunca (Milićević 1967/68:479, Hećimović-Seselja 1985:193). prošireno je s istim vjerovanjem kao i umivanje u vodi u trenutku uskrsnuća I ono donosi zdravlje, mladost i, osobito, ljepotu lica i zdravlje očiju. U Lici. istočnome Srijemu te u Bosni u vodu su se najčešće stavljali drijenak. bršljan i razno cvijeće, osobito ljubice (vlastiti podaci. Hećimović-Seselja 1985:193, Bonifačić Rožin 1955a: 21. Kristić 1956:136, Barun 1956:146. Filipović 1949:133); u bačkih Bunjevaca, u Sinjskoj krajini i Poljicima osim cvijeća u vodu se stavljalo i mlado žito (Sekulić 1986:360, Milićević 1967/68:479, Ivanišević 1987:446). Običaj je bio poznat u hrvatskim i bosanskim područjima tzv. dinarske kulture i u mediteranskim područjima koja su bila pod njezinim utjecajem: u zapadnoj i srednjoj Bosni, Lici, Poljicima, dmiškome, sinjskome i imotskome kraju te u Konavlima (Kristić 1956:136, Barun 1956:146, Filipović 1949:133, Hećimović-Seselja 1985:193, Bonifačić Rožin I955a:2l, 1956a:33 i 1961:74, Ivanišević 1987:446, Milićević 1967/68:479, Buconjić 1908:47, Balarin 1901:318). Može se pretpostaviti da je seobama stanovništva običaj prenesen u panonske krajeve, gdje ga bilježimo u okolici Nove Gradiške, kod Bunjevaca u Bačkoj i u Srijemu (Đanić 1993:114, Sekulić 1986:360, vlastiti podaci). Umivanje u cvijeću u Ivčević Kosi u Lici donosilo je zdravlje i ljepotu (Hećimović-Seselja 1985:193):

Svi članovi obitelji umivaju se u cviću (prije sunca) i vjeruju da im ove biljke donose zdravlje i ljepotu (zdrav ko drinić, lipa ko fijolica, treperi i raste ko bršljan) (…)

U trećoj varijanti umivanja koristila se voda koja je imala neke veze s pripremom jaja za Uskrs, bilo da su se ona u njoj kuhala ili hladila, ili da su u nju stavljene lupine (ne)blagoslovljenih jaja. To je umivanje također u funkciji zdravlja i ljepote lica. U Slavoniji se obavljalo na Veliku subotu na zvuk zvona. Evo što je o tome krajem XIX. stoljeća zapisao Lovretić za Otok u Slavoniji (1990:316):

Koji ostaju na Veliku subotu kod kuće. a ne idu u crkvu, umivaju se, kad se zvona razvežu. u onoj vodi, gdi su se ladila jajca, što su skuvana za svetenje. To čini obično samo mladež pigava i mozuljičava. U toj vodi. gdi su se jaja ladila, posli se jaja i ogule, a ljuske se ostave u vodi, da bude onome, koji se u toj vođi opere. lice bilo ko jajce.
Iz često nepreciznih zapisa moglo bi se zaključiti da su se osobe koje su se umivale razlikovale ovisno o tome je Ii riječ o umivanju blagoslovljenom ili cvjetnom vodom Ili pak vodom s ljuskama jajeta. U prvome slučaju činili su to svi ljudi bez obzira na spol i dob, a u druga dva slučaja djeca i mlađi ljudi, osobito djevojke. Ponegdje su sudionici bili određeni trećim čimbenikom, kao u Poljicima i u Otoku u Slavoniji, gdje su bolesni ili pjegavi ljudi, bez obzira na spol i dob, to činili radi ozdravljenja (Ivanišević 1987:623, Lovretić 1990:598). Ti primjeri kazuju da je umivanje uz preventivno moglo imati i ljekovito djelovanje.

Sva su se tri oblika umivanja, iako ne isključivo, koristila liturgijom određenim vremenom Isusova uskrsnuća za trenutak svoje provedbe. U nekima se, k tome. iskorištavala blagoslovna moć kultnog rekvizita i blagoslovljene vode Ili blagoslovljenih jaja. Umivanje se, dakle, oslanja na religijsko vrijeme i na sličnost u značenju s uporabom vode u crkvenim obredima. U kršćanskoj liturgiji, kao i u mnogim nekršćanskim civilizacijama, voda je simbol očišćenja. Stara rimska liturgija imala je molitvu za posvećenje vode kojoj su se u kršćanskoj starini pridavala čudesna svojstva (usp. Kniewald 1937:119). Očišćujuća i obnoviteljska funkcija blagoslovljene vode razvidna je u molitvi koju je u prvim desetljećima XX. stoljeća svećenik izgovarao pri blagoslovu vode. Iako je očišćenje o kojemu govori duhovno, mogla je potaknuti vjernike na druga, materijalna čišćenja.

Uz postupke s vodom valja još spomenuti i polijevanje vodom, izrazito društveni običaj mladića i djevojaka što se u Bunjevaca odvijao na Uskrsni ponedjeljak i utorak (Sekulić 1986:247). Srodnih je običaja bilo drugdje u Europi, primjerice u Poljskoj (Keler 1980:374). U tome običaju očituju se mogućnosti za igru i zabavu a prema jednome tumačenju i zadovoljstvo da se privremeno nekome našteti.

The post Značenje umivanja u korizmi appeared first on Narodni.NET.