Predstavitćemo najvažnije preduskrsne i uskrsne običaje u Sinju. Neki od njih su se zadržali i danas, dok se većina iskorijenila, te tako ostala živjeti tek u sjećanjima naših baka i djedova.

Kada sam počela svoje malo istraživanje običaja u Sinjskoj krajini, znala sam samo ponešto o onim osnovnim koji se održavaju i danas, ali o onima koji su bili značajni još u davno vrijeme i koji su se održavali uglavnom u selima, nisam znala baš ništa. O tome sam zato pitala svoju baku, Ljubicu Šimac, koja se rado prisjetila preduskrsnog i uskrsnog vremena u Sinju dok je još bila mlada. Tako sam od nje saznala da u razdoblju od početka korizme, a to je bilo na čistu srijedu, pa sve do Uskrsa nije smjelo biti nikakvih bučnih i veselih narodnih običaja. Sve narodne igre, npr. poklade, zatim svadbe i druga društvena događanja, morale su se održati prije uskrsnog vremena, kada je nastupalo vrijeme mira i pripreme za najveći kršćanski blagdan.

Te bučne i vesele običaje najprije nije dopuštala crkva, ali ni puk nije mogao mnogo, jer mu je gospodarstvo u to doba godine bilo jako zahtjevno. Ovaj običaj održao se i do danas, tako ni u današnje vrijeme tjedan dana prije Uskrsa nema glasne muzike u kafićima, ali ni u kućama jako religioznih obitelji. Na ovaj su se način ljudi stalno podsjećali na Kristovu muku.

Tjedan dana prije Uskrsa naziva se Cvjetna nedjelja ili Cvjetnica. Kao i u bakino vrijeme, tako i danas djeca dan prije Cvjetnice odlaze u šume ili livade u potragu za cvijećem. Beru raznovrsno cvijeće, a ponajviše ljubičice i jaglace, te mlado žito. Kada dođu svojim kućama cvijeće stavljaju u vodu u širokim posudama.

Prije je još bio običaj da se te posude ostavljaju pred vratima, jer se vjerovalo da, ako bi se donijele u kuću, iz njih bi izlazile zmije. Na Cvjetnicu su se svi ukućani umivali u cvijeću (Danas to rade samo djeca). Svaki ukućanin je želio prvi doći do posude u kojoj je bilo cvijeće i prvi se umiti, jer se vjerovalo da će onaj tko se prvi umije pronaći najviše ptičjih jaja. Tko nije bio prvi, želio je to učiniti bar prije izlaska sunca, jer se vjerovalo da će tako biti marljivi tijekom cijele godine. Cvijeće u posudama je isticalo značenje Cvjetnice kao proljetnog blagdana, djeca su se trudila da uberu što raznovrsnije cvijeće. Uz ljubičice i jaglace, brao se još i trešnjin cvijet. U nedjelju ujutro tj. na samu Cvjetnicu ljudi su nosili u crkve na blagoslov grančice jele, masline ili lovora. Blagoslovljene grančice stavljali su u svoja polja vjerujući da će ih tako sačuvati od suše i krupe. Nakon toga, grančice su se odnosile i na groblja.

Na Veliki četvrtak morala su prestati zvoniti sva zvona. U Sinjskoj krajini stariji ljudi znaju za prutić nazvan baraban kojeg su također nosili na Veliki petak u crkve na blagoslov. Barabanom su vjernici udarali po klupama u crkvi te bi se tako jedan dio prutića odlomio. Dio koji bi ostao čitav nosili su svojim kućama i vješali ga iznad vrata kroz koja je prolazila stoka. Vjerovali su da baraban ima i zdravstvenu ulogu. Ovaj običaj danas više ne postoji i mlađi ljudi sigurno i ne znaju za baraban.

Vjerovalo se da se na Veliki petak prije podne nije smio raditi nikakav posao, a pogotovo nije bio preporučljiv rad u polju te izvođenje stoke na pašu. Bilo je dopušteno orati kod drugoga, jer je to ipak bio jedan oblik pomoći, ali nije se smjelo orati kod sebe. Poslije podne mogli su se raditi svi poslovi, ali ljudi uglavnom ni tada nisu obavljali nikakve poljoprivredne poslove, nego su ostajali u svojim kućama i pripremali se za Uskrs.

Budući da se nisu smjela čuti nikakva zvona, pastiri su ih skidali i sa stoke.

Na Veliki petak nije se smjelo krvariti i zato se pazilo da se ne ozlijedi. To je bio još jedan razlog zašto ljudi nisu željeli obavljati nikakve fizičke poslove. Vjerovalo se da se dobije onoliko krvi koliko se popije crnog vina pa su najviše pili oni slabokrvni. Danas se također na Veliki petak pije vino, ali nestalo je vjerovanje da se ne smije krvariti. Na Veliki petak jela se riba – bakalar, pilo se vino, bojala su se jaja. Djeca su brala listiće djeteline koji su se onda stavljali na jaje, a ono se vezalo čarapom da se listići ne pomaknu, a potom se stavljalo u vodu u kojoj je bila kapula. Kapula se iskuhavala i tako se dobivala lijepa crvenkasta boja. Ovaj običaj se održava i danas, i vrlo je uobičajen u svim domaćinstvima.

Na Veliku subotu ustajalo se u zoru da bi se što ranije u crkvi blagoslovilo jelo za Uskrs. Ljudi su u košaru stavljali jaja i pogaču i tako ih nosili na blagoslov. Negdje se pogača naziva i posvećenica, jer se vjerovalo daje to jelo stvarno posvećeno.

Na sam Uskrs ljudi prije odlaska na misu jedu blagoslovljenu pogaču i jaja.

Jaje je inače jedan od simbola periodičke obnove prirode, odnosni Simbolizira obnavljanje i ponovo rađanje. Ono je simbol sigurnosti. Na Uskrs, poslije ručka djeca su odlazila na livade noseći svoja obojena jaja. Tada su se tucali jajima na odnos – tko drugome razbije jaje može ga uzeti sebi.

Tjedan dana poslije Uskrsa dolazi Mali Uskrs kada su se ponovo pravile pogače i bojala jaja.

Tekst: Ivana Pavić

The post Uskrs i zaboravljeni Uskršnji običaji Sinja i okolice appeared first on Narodni.NET.

Nadomak smo Uskrsu, a to znači da je korizma pri kraju i ulazimo u Veliki tjedan. Veliki ili Sveti tjedan posljednji je tjedan korizme i počinje Cvjetnom nedjeljom ili Cvjetnicom (Palmina nedjelja). Ime je došlo u spomen trijumfalnog ulaska Židova u Jeruzalem kada su ljudi u povorci koja je ulazila u grad imali vezane grančice palme oko nogu.

Neki hrvatski jezikoslovci riječ Uskrs povezuju s glagolom krsnuti u značenju “oživjeti, dići se”.

    Simboli Uskrsa

Simboli Uskrsa simboli su buđenja proljeća. Jaja i zec, danas nerazdvojivo povezani s proslavom Uskrsa, simbol su rađanja i kruga života kod mnogih pretkršćanskih religija. Čini se da je i običaj ukrašavanja jaja u Slavena stariji od kršćanstva, kao i nastale kršćanske legende. Jedna legenda kaže da je Marija, majka Isusova rimskim vojnicima pod križem dala jaja da bi bili manje okrutni spram njezina sina. Plakala je pritom, pa su njezine suze ostavile na ljuskama točke sjajnih boja. Druga legenda kaže da je druga Marija, iz Magdale ponijela na Isusov grob košaricu jaja, ali kad je stigla tamo i doznala da je Isus uskrsnuo, dotad bijele ljuske na jajima poprimile su od radosti dugine boje.

Jaja, mala i velika, od plastičnih do čokoladnih, umotana  u raznobojne staniole i ukrašena vrpcama u nekoj jarkoj boji preplavljuju uoči Uskrsa zapadni svijet. Naravno ta su jaja uglavnom od čokolade. Dakako, nije “štos” samo u čokoladi. Mnogo je važniji mamac iznenađenja koji se krije u jajetu. Mogu to biti različite igračke, od onih najmanjih, zbog kojih se čuveno Kinder jaje uspješno prodaje cijelu godinu bez obzira na Uskrs. Sve to golica dječju maštu pa je i to jedan od razloga fenomena komercijalnog Uskrsa kakav viri s naših polica.

Nekad i danas

Iako se Uskrs, kao uostalom ni ostali kršćanski blagdani, nije uspio othrvati komercijalizaciji, ipak je njegovo svetkovanje više vezano uz crkvu i slavi se u krugu obitelji. U našim krajevima uz Uskrs su vezani različiti običaji, a većina njih održala se do danas.

Među njima je i običaj posvete grančica te umivanje u proljetnom cvijeću na Cvjetnicu.

Dan uoči Cvjetnice u polju ili ispred kuće bere se proljetno cvijeće, obično ljubičice i jagorčevina koje se stavlja u lavor ili neku drugu posudu te se s tim ubranim cvijećem u nedjelju ujutro umivaju svi ukućani. Ovom običaju uvijek su se najviše radovala djeca i mlade djevojke.

Na Cvjetnu nedjelju najznakovitije je ipak posvećivanje grančica. U našem kraju najčešće se posvećuju grančice crnogorice i to od jelke, koja na završetku svojih grana ima najtipičnije simetrične križiće. Ove bi se grančice posvetile pod svetom misom u crkvi i kao posebne svetinje čuvale po obiteljskim domovima, ponegdje zadjevene ispod krova kuće… Takva grančica obično se naziva “sveta jelica”, a kod nas postoji uvjerenje, da ove posvećene grančice s molitvom ukućana čuvaju dom, obitelji i posjed od svakog zla.

U stara vremena uzorak “svete jelice”  mogao se vidjeti i po zasijanim parcelama te oko obiteljskih kuća. Na njima bi poboli običan štap, koji bi rascijepili pri vrhu i u taj procijep zataknuli grančicu “jelice” u obliku križića. Ovaj se znamen stavlja s vjerom, da čuva posijanu pšenicu i inače svaki usjev od vremenskih nepogoda, korova i svega ostaloga što bi moglo naškoditi usjevu ili obiteljskom domu. Kako je uzoranih njiva sve manje, tako nestaje ovaj stari običaj.

U Velikom tjednu čistile su se kuće i gospodarstva, ali je vrijedila zabrana svih radova ne zemlji i polju, posebno na Veliki petak.

Također na Veliku subotu, neko i ranije,  ukrašavala su se jaja – izrađivale pisanice. Pisati je staroslavenska riječ koja znači i slikati pa su pisanice – oslikana jaja. Nekada nije bilo umjetnih boja za jaja, pa su ljudi na selu upotrebljavali boje koje su pronašli u prirodi. Najčešća boja bila je crvena dobivena od korijena cikle, ljuske luka ili crvenog radiča. Crne su pisanice bojili bobicama bazge, duda ili s čađi, a od kore hrasta dobili su lijepu crno – smeđu boju. Od korijena koprive, špinata ili poriluka dobili su zelenu boju. Nažalost, već početkom prošlog stoljeća za bojenje jaja upotrebljavaju se umjetne boje.

Na Uskrs,  na ranojutarnju misu, nosila se hrana u košarama prekrivena vezenim ubrusima u crkvu na posvećenje. Poslije mise slijedilo je tradicionalno natjecanje u tucanju jaja. Danima su trajale pripreme, izbor jaja, pokušaj prevare sa drvenim jajetom i slično. Pobjednici su se pamtili. Djeca, a i stariji, kretali su od kuće do kuće da bi se ”potukli”, da se vidi tko zna bolje izabrati i čije je jače. Djeca bi dobijala jaje na poklon od domaćice, a nerijetko su se vračali punih džepova i maramica. Ljubitelji ovog starog uskrsnog običaja doći će na svoje i ove godine. Natjecanje će se održati daleko od rodnog kraja, u Stockholmu, u Švedskoj,  ali u mislima na Zornicu na Taračin Dolu, a stari običaj ne zaboravljaju Čemernjaci ni u Kninu, Zagrebu, Njemačkoj, Canadi, Australiji.. .

Uskrs, drevna proslava proljeća ima korijene mnogo dublje nego ijedna vjera i kultura. Kršćani ga doživljavaju kao središnji događaj povijesti spasenja i kao navještaj vlastitoga uskrsnuća. Proljeće i Uskrs zauvijek će ostati neraskidivo vezani i u njihovu dolasku svi osjećamo novu snagu, novu nadu, vjeru i početak novog proljeća vlastitog života. Svako proljeće podsjeća nas da uvijek iznova imamo priliku ostvariti svoje snove kada hladna zima prođe. Proljeće je poruka zdravlja, humanosti i plemenitosti.

Tekst preuzet sa: Taracin-do.com

The post Narodni Uskršnji običaji appeared first on Narodni.NET.

Osamnaest kilometara sjeverno od Zadra nalazi se mjesto Radovin. Dio je Općine Ražanac. Godišnji običaji u Radovinu posebno su zanimljivi. Danas, iako je napredovala tehnologija ipak stari običaji se gube, jedan dio je ostao sačuvan u narodu i djelovanju KUD-a Radovin.

Završetkom poklada i mjeseca maškara dolazi korizma.

Korizma

Blagoslov vatre i pepela označava početak korizme. Običaj nalaže da se ljudi posipaju pepelom. Tada svećenik izgovara riječi: “Spomeni se čovječe da si prah i da ćeš se u prah povratiti.” Na taj dan je strogi post i nemrs, tj. ne jede se meso i jede se samo jednom, najčešće riba. Oni koji žele strogi post jedu kruh i piju vodu.

Od početka korizme, pa sve do Velikog tjedna ide se u crkvu na misu i križni put. Najčešće se misa i križni put održavaju sredinom tjedna. U obiteljima se svaku večer molila krunica.

Ovdje možete pročitati malo više o korizmi na Wikipediji.

Veliki tjedan

Veliki tjedan prolazi u pripremama za blagdan Uskrsa. Do 1950. godine obredi Mise Večere Gospodnje, Klanjanje križu i Vazmeno bdijenje održavali su se u jutarnjim satima. Poslijepodne i navečer održavanje oflcij – pjevanje Jutrenje(jutarnja) i Pohvala novom danu.

VELIKI ČETVRTAK

S poslovima se na Veliki četvrtak završavalo do dva sata poslijepodne. Svi radovi koji nisu bili završeni do dva sata prekidaju se i ostavljaju za sljedeći tjedan, obično utorak ili srijedu poslije Uskrsa. Zvona od Velikog četvrtka ne zvone i vezana su. Na misu se pozivalo čegrtaljkama. Zvona koja su nosile životinje bi se isto tako vezala.

Drži se strogi post i u crkvi se pjeva Gospin plač.

Gospin plač u cjelosti možete pročitati na stranici Katolici.org (Gospin plač).

VELIKI PETAK

Služba Velikog petka održava se u večernjim satima. Sad već izgubljeni običaj je da se sa štapovima udaralo po klupama u crkvi ili podu te vikalo: “Udrite ge Barabana da mu dođe do moždana.” Pjeva se Gospin plač. Križ stoji ispred oltara te vjernici idu na koljenima do križa

i tri puta ga ljube. Na koljenima se vraćaju u klupe.

VELIKA SUBOTA

Na Veliku subotu spremala se hrana za blagoslov. Janjetina koja se peče i nosi na blagoslov zove se vazmak. Iznutrice nakon klanja se ne bacaju već se zajedno s mladim pršutom stavljaju natrag u utrobu i peku zajedno. Krvlju bi se načinio križ na vratima dvorišta (starozavjetni običaj koji se nalazi u Bibliji). Također se spremao slatki kolač, blagoslovnica. Pravio se od brašna, šećera, dosta limuna, kvasca i jaja.. Ako je korišteno više jaja blagoslovnica je izgledala ljepše. Posebno se i ukrašavala. Napravile bi se tanke pletenice i postavile na blagoslovnicu u obliku križa, a na sredinu bi se stavilo jaje premazano šećerom i žutanjkom.

Za mlađu djecu u obitelji bi se pripremale manje blagoslovnice koje su se nosile na blagoslov. Zadaća djece je bila da sakupljaju grančice. Blagoslovnice su se pekle na peki (crijepnja, čripnja, sač).

Misa na Veliku subotu je misa za mlade. Blagoslov je to mlađeg stanovništva u mjestu i hrane koja se donosi. Hrana se nosila u košarama na glavi. Nosi se mlada janjetina (već pečena), jaja, sir, slatki kolači, kukuruz, luk i vino. Jedan dio hrane s blagoslova ostavljao se svećeniku.

USKRŠNJE JUTRO

U današnje vrijeme hrana se na blagoslov nosi na Uskršnje jutro. U nekim obiteljima zadržan je običaj da domaćin kuće kad se hrana donese s blagoslova izgovara: “Blagoslov kući, svaki smrad iz kuće.” Kuća je obvezno morala biti čista, bez prašine i pepela. Obitelj nakon toga zajednički doručkuje. Kosti koje ostanu nakon jela, ne bacaju se već se zakopaju u zemlju. Jede se samo slatki kruh, blagoslovnica, i to ona koja je blagoslovljena na uskršnje jutro. Na misi se slavi Kristovo uskrsnuće i pjevaju pjesme u Njegovu čast.

U prošlosti su mještani nakon mise plesali kolo i pjevali (orcali). U popodnevnim satima muškarci su bućali (boćali).

KUD Radovin i uskršnji običaji u Radovinu i okolici

Tekst napisala : Iva Vigan

The post Tradicionalni Uskršnji običaji Radovina (Zadar, Dalmacija) appeared first on Narodni.NET.