samostani na brdu Ćokovac kraj Tkona i u mjestu Kraj. Ždrelac je jedno od čak 11 mjesta (Ždrelac, Banj, Dobropoljana, Neviđane, Mrljane, Đarotul, Mali Pašman, Pašman, Kraj, Ugrinić i Tkon) koja su se smjestila na sjeveroistočnoj strani otoka. Prvi put u jednom pisanom dokumentu ime Zdrelac spominje se davne 1396. godine, a taj njam podatak govori o tome kako je mjesto već tad bilo naseljeno i razvijeno. Zdrelac je nastao oko crkve sv. Luke, a poslije se proširio na nekoliko uvala i brežuljaka uključujući i novo naselje blizu mosta.

Moja baka najpouzdaniji je izvor u otkrivanju uskrsnih običaja u Zdrelcu. Naime, dan pred samu Cvjetnicu ona odlazi na jedno malo brdo koje se zove Vršina jer tamo bere grane od posebne masline — puljke, koje će isplesti i nositi na procesiju. Te masline nisu nešto posebno drugačije od drugih, ali imaju uže lišće i dulje staglice pa se jedino one mogu plesti, a da ne puknu. Za isplesti jednu takvu granu, iskusnim rukama kao što su bakine, treba samo desetak minuta pa ona to rado plete, ali ipak ne za cijelu obitelj, već samo za one mlađe, unuke.

Na samu Cvjetnicu, gotovo svi mještani odlaze na misu i na procesiju koja prolazi kroz sami centar mjesta, oko crkve i starog mlina, uz učiteljičinu kuću do Solina i naše ceste do crkve. Svi nose samo maslinove grančice, ispletene ili ne, ali ne cvijeće ili palmine grane kao što je negdje običaj.

Kako se bliži Uskrs, sve više se ljudi priprema na dostojno slavljenje tog dana. Na Veliki četvrtak, osim slavlja u crkvi, kada se peru noge u znak sjećanja na Isusovu poniznost i pranje od grijeha, skupljaju se ljudi za dogovor oko cvijeća i svega ostalog potrebnog za daljnja crkvena slavlja. Svake se godine skupe tri obitelji, tako da pojedina obitelj dođe na red za nekoliko godina. Na Veliki četvrtak te obitelji u crkvi grade Kristov grob, a kolone koje predstavljaju kamenje njegova groba pletu se raznobojnim cvijećem i bršljanom. Cvijeće se skuplja po mjestu, svatko donese koliko može, a ako ga nema dovoljno, kupuje se ono najbolje i najljepše. Čak se i oko velikih svijeća, koje gore cijelu noć od četvrtka na petak, pletu vijenci. Oko groba, osim cvijeća, stavlja se žito posađeno u zdjelicama i bijeli grah. Taj se grah sadi na početku Korizme, kao što se u Došašću sije pšenica, ali se ne stavlja na svjetlo, već sve to vrijeme raste u mraku tako da bude baš bijel. Kao što je rekla moja baka: “Ko ricave kose od starog čovika.” Veliki četvrtak završava tako da se vežu zvona u crkvi, i više se ništa ne pjeva. Umuknu svi zvuci u znak spokoja.

Na Veliki petak slavi se Kristova muka i zbog toga se skida s oltara i od svuda sve cvijeće koje je dan prije donešeno. Ljudi toga dana, posebno na otocima, jedu ribu, dok neki poste na kruhu i vodi kako bi očistili svoje tijelo od ovozemaljske hrane i nasitili se hranom s neba, hranom Božje riječi. Poste, da osjete bar malo Kristova otkupljenja i da imaju udio u njegovoj patnji koja je podnesena upravo zbog njihovih krivica. Navečer se ide na misu na kojoj se odvija poseban obred ljubljenja križa Isusova. Svatko ide pred raspelo, klekne i ljubi slavni križ svog spasenja u znak prihvaćanja Isusa Krista za svog Gospodina i u znak ljubljenja vlastitog križa preko kojeg kršćani jedino mogu doći do života vječnog.

Na Veliku subotu slijedi iščekivanje i priprava. U domove se unosi živost, peku se slatke torte, pletenice u koje se stavi po jedno jaje, bojaju se jaja u kori od kapule da dobiju lijepu crvenkastu boju. Ponovno se kiti crkva cvijećem i to sada crvenim i bijelim – bijelim u znak otkupljenja i nevinosti krvi Kristove, a crvenim kao znak silaska Duha Svetoga i kao znak ljubavi Božje prema svom otkupljenom narodu. Sve je spremno za Uskrs, i sve što se čini i radi, vezano je za taj dan.

Na uskrsno jutro, središnji događaj je slavljenje svete Euharistije. Na misu ljudi nose jaja, slatke torte, vino, kapulu i ulje, zahvaljuju Bogu na darovima, te mole blagoslov i naredne godine. Na Uskrs u crkvi zvone posebna zvona, puno malih i velih zvona koja imaju jak i prodoran, nagovještajni zvuk uskrsnuća koji se gromovito širi cijelim mjestom kao znak da je tamu pobijedilo Svjetlo i kao znak pozivanja vjernika na euharistijsko slavlje. Nekada su na sam dan Uskrsa stari ljudi uzimali križ iz crkve i nosili ga od kuće do kuće i ljudi bi opet ljubili križ Kristov. Sada više tog običaja nema.

Ovi uskrsni dani vežu ljude, posebno one koji žive u malim mjestima. Uče ih zajedništvu i pomaganju. U svakom mjestu običaji su jedinstveni, ali ih danas ima sve manje i polako nestaju.

Teks napisala: Dubravka Ivuša

The post Uskrsni običaji na otoku Pašmanu i okolici appeared first on Narodni.NET.

Sukošan na wikipediji opširnije informacije. Pogledajte i službene stranice općine Sukošan.

Uskrsu je uvijek prethodila korizma, koja je slijedila nakon poklade.

Kako je običaj da se u tim razdobljima jede određena hrana, tako su se za vrijeme poklade jele svinjske nožice, uši i razna sočiva. A kada bi nastupila korizma koja je trajala 40 dana, odbacivalo se meso srijedom i petkom. U utorak i na čistu srijedu su bili omiljeni bakalar i fritule.

Sve je započinjalo Cvjetnicom (već smo pisali o cvjetnici i običajima na cvjetnicu) kada bi djevojke ujutro brale cvijeće (posebice ljubičice), s čijim su se laticama taj dan umivale da bi mirisale cijelu godinu. Tada se u crkvu na blagoslov nosila maslinova grančica, koja je imala svoje mjesto u kući punih godinu dana, do sljedeće Cvjetnice. Ako bi netko u toj godini umro, onda bi se grančica stavila u blagoslovljenu vodu i njome bi se škropio mrtvac.

Na Veliki četvrtak su se vezivala zvona kako bi zavladala tišina dok traje Isusova muka. U tom periodu nije bilo primjereno pjevati ni igrati kolo tj. nije se tukalo.

Dolaskom Velikog četvrtka škrgučalo se škrgučima napravljenim od drveta. Kad bi ih se vrtjelo, proizvodili bi zvuk koji je podsjećao na škripanje Isusovih zubi u njegovoj muci.

Na Veliki petak govedima su se vezivali papci s krpama, da ne bi oštetili zemlju, jer bi se tako Isusu povećale muke. Tada bi uslijedio cjelodnevni post, koji je dopuštao samo bakalar i bilo je uvriježeno mišljenje da se popije crno vino u znak Isusove krvi.

U subotu u podne odvezivala su se crkvena zvona, mijesile su se pogače od puno jaja. Posebno se pekao kruh na libe (mali kruščići), a za djecu su se radile kolubice (mali kruščići s jajem na vrhu).

Na sam dan Uskrsa, ljudi bi ujutro u svojoj najsvečanijoj odjeći odlazili na misu blagosloviti jaja, kruh, kapulu, vino, sol (za mudrost).

Za vrijeme mise pjevao je zbor sastavljen isključivo od muškaraca.

Nakon mise su svi odlazili u središte sela (odnosno u Sukošan) igrati kolo i pjevati, gdje je bilo dopušteno i ženama se uključiti u pjesmu.

Djevojke se nisu kitile cvijećem u kosi jer su nosile marame na glavi, i to uglavnom bijele.

Dok se kolo igralo, biralo bi se dvoje mladih koji bi stali u središte kruga te bi im se pjevalo:

„sad se vidi, sad se zna, tko se kome dopada“

Takve pjesme su se pjevale bez glazbene pratnje, a kad bi igra završila odabrana djevojka nije bila dužna poljubiti mladića (što je običaj u nekim drugim krajevima).

Kod kuće bi otac izrekao molitve nakon čega bi se marendala blagoslovljena hrana. Za ručak se pripremalo pečeno pile punjeno kruhom, jajima, slaninom i ljutikom.

Običaj bojanja jaja predstavljao je Isusovu pobjedu nad smrću, njegovo uskrsnuće. Jaja su većinom bila jednobojna, a boja se dobivala od crvene kapule, ljubičasto-plavog balučka (divlji vlasac) i iz čađe. Jedna od najdražih igara tog dana je bila tuckanje jajima.

Uskršnji običaji na Sukošanu. Foto: Zadarski list

Tekst napisala: Ivana Kragić

The post Tradicija i Uskršnji običaji na Sukošanu appeared first on Narodni.NET.

Na svakoj misi se susrećemo sa Isusom. Promatram to kao posljednji susret s Isusom u kojem i meni govori da će ga ove noći netko od nas izdati i razmišljam: Pitamo li se i mi kao što su se zapitali Isusovi učenici: ”Da nisam ja, Gospodine?” Prepoznajemo li se u Judi koji ga izdaje ili Petru koji smatra da on to ne bi ni u kojem slučaju mogao učiniti? Jesmo li u strahu da će Isus i nama reći: ”Jao onome koji izdaje Sina Čovječjega. Bolje bi mu bilo da se ni rodio nije?” Ili smo pak mirni jer vjerujemo Isusu – da je on naš jedini spasitelj?

Na Veliku srijedu poslije podne počinju litanije, koje se održavaju tri dana.

U Santovu s velikom ih radošću pohađaju i djeca. Po završetku litanije, kada svećenik knjigom udari po klupi, tada djeca štapićima udaraju po klupi. Djeca ponesu i čegrtaljke i njima klepeću. Čine to u znak kažnjavanja Pilata koji je izdao Isusa. Običaj je popraćen velikom bukom, dok djeci pruža neopisivu radost i trajan doživljaj.

Običaji na srijedu u Velikom tjednu

The post Tradicionalni običaji na srijedu u Velikom tjednu appeared first on Narodni.NET.

httpv://www.youtube.com/watch?v=qUR_I-0c5NI

Nadam se da vam se članak dopada. Za sve upite i prijedloge možete se javiti na mail urednik@narodni.net ili jednostavno ostaviti u komentaru.

Hvala vam na vašem vremenu i zanimanju za našu tradiciju i naše narodne tradicionalne običaje.

The post Narodni.NET na novoj tv u emisiji InMagazin appeared first on Narodni.NET.

Zamirišite vašu kuhinju i srca vaših najbližih duhom prošlih vremena, kada je jedan komad suhog, tvrdog kolača bez okusa značio više od današnjeg skupog poklona.

Kako se nekada u seoskoj siromašnoj svakodnevnoj prehrani koristilo uglavnom raženo ili kukuruzno brašno, perec je bio simbol obilja, iako bez šećera, ‘ukuvan’ samo od bijelog prosijanog pšeničnog brašna i jaja. Posebnom oblikom pratio je pojedine prigode, a da njegove simbolike i prenesenih značenja seljaci nisu bili niti svjesni. Možda su zato upravo obredni kruhovi i peciva raj za etnologe, koji pronalazeći odgovor na pitanja njihova podrijetla, pokušavaju otkriti najskrivenije zakutke prošlosti postojanja nekog naroda.

Tradicionalni Uskrsni perec

Sastojci za uskrsni perec (za 2 veća pereca):

•  3 cijela jaja
•  Pšenično oštro brašno koliko popiju jaja
•  Prstohvat soli

Priprema Uskrsnog pereca

1. Jaja odvojiti od ljuski, te miješanjem pjenjačom sjediniti bjelanjak i žumanjak

2. Posoliti

3. Dodavati brašno i rukama umijesiti glatko polutvrdo tijesto

4. Razdijeliti ga na dva djela

5. Svaki dio razvaljati u pravokutnik, i razrezati na užim krajevima

6. Jednu dužu stranu narezati na trakice

7. Pravokutnik tijesta posuti brašnom i po dužini presaviti na pola

8. Saviti, te uže razrezane krajeve spojiti sa bjeljanjkom

9. Peći u unaprijed jako zagrijanoj pećnici dok se ne dignu izrezane trakice poput krijeste

 Do kraja pečenja gornji dio se  rascvate (podigne), baš poput velikog nareckanog pereca. Iako imaju u sredini rupu, na vrh im se onako vrućima stavlja tvrdo izlupani snijeg od jednog bjelanjka koji se spljošti utiskivanjem u šećer i vraća natrag u pećnicu na sušenje. 

Na prvi pogled, onakav žut, od domaćih jaja, raširenih, podignutih latica s rupom okruglom poput tučka, perec podsjeća na cvijet, maslačak ili ivančicu. Seljanke će u njegovom krugu pronaći simboliku Kristove trnove krune, a etnolozi komparacijama sa sličnim predkršćanskim pojavama kod Južnih Slavena, ali i u Europi, sunce ili simbol plodnosti.

Slični ‘suvi kolači,’ pečeni u tepsiji od boljeg brašna i jaja, pojavljuju se u brojnim običajima. Ivo Čakalić ih spominje na nekoliko mjesta u opisima svatovskih običaja svoga djetinjstva u Doljanovcima pod Papukom početkom 20. stoljeća. Perece, upravo ovog našeg oblika, nosila je ženikova majka u prošnju sa čuturom vina i rakije. Jednako tako, nosila je buduća svekrva snahi svake nedjelje kroz tri godine, koliko su trajale zaruke, ‘veliki šuplji divojački kolač‘ i na njemu komad mesa. Isti takav, ‘divojački kolač, polak šupalj, nakićen pantljikama sa četiri strane, razrezan učetvero’, prelomio se nad glavom prve buduće udavače, i podjelio djevojkama koje su plele ‘vince’ za svatove. Suvi kolač se obavezno nalazio u ‘prinosu’ kuma ili starog svata trećeg dana svadbe.

Grana je naziv plosnatog, polureljefnog suhog kolača, kružnog oblika sa rupom u sredini, koji se nosio u babinje, i sličan je onome koji je Čakalićev čauš nosio u svatovima na vrpci oko vrata.

Svim ovim kolačima, za koje malo tko zna čak i od naših kazivača, zajednički je okrugao oblik i rupa u sredini, ista vrsta tijesta od bijelog brašna i jaja, te nekadašnja simbolička prisutnost u svim važnim životnim običajima. No, brži tempo života, dolazak bijelog kruha i šećera u svaku kuću poslije Drugog svjetskog rata, nemilosrdno su iz požeškog kraja izbrisali obredne kolače. Obzirom da smo ipak naišli na natruhe nekoliko različitih načina izrade ove vrsta kolača, opravdana je potreba da im pokušamo rekonstruirati oblik, ako ne i točnu namjenu.

Teks preuzet sa : muzejuloncu.com

The post Tradicionalni Uskršnji kolač minulih vremena – Uskrsni perec – appeared first on Narodni.NET.

Dušice grišna, budi u viri kripna!
Kada budeš putovati dugim putin, tisnim klancim,
susrist će te Duv nečisti, duv nemili.
Pitat će te, dušo, jesi l’ moja il Božja.
Nisam tvoja, već Božja.
Ja sam Bogu rekla doći na blagdanak, na Veliki četvrtak,
sto Križića, sto Jezusa, sto Amena, sto se puta prikrsti.

The post Stara zaboravljena molitva Velikog četvrtka appeared first on Narodni.NET.

Na Veliki petak procesija kroz mjesto kanta Muku gorku Gospodinovu. U petak i subotu čuva se Isusov grob. Jaja se bojaju na tradicionalan način, u kuhanoj ljusci od crvenog luka ili kuhanom vinu. Blagosivljaju se na Veliku subotu, a jedu se u uskrsno jutro, prije polaska na misu.

Zmijavci, mjesto u Imotskoj krajini, smješteno je uz jugozapadni rub Imotskog polja u Dalmatinskoj zagori, svega nekoliko kilometara zračne linije udaljeno od mora, u zaleđu Biokova. Zmijavci, kao i ostala mjesta, imaju svoju povijest, tradiciju i običaje.

Veliki tjedan započinje Cvjetnicom. Cvjetnicu slavimo kao spomen na dan kada je Isus ulazio u Jeruzalem te bio posipan cvijećem od mnoštva ljudi koji su ga dočekivali s palminim i maslinovim grančicama. Po priči moje bake na Cvjetnicu se umiva u cvijeću. Cvijeće se preko noći stavi u vodu i u toj vodi noću se kupaju anđeli. To cvijeće su pretežno mirisne ljubice, simbol nježnosti i skromnosti. Na Cvjetnicu se slavi sv. misa na koju se ide s maslinovim, palminim i lovorovim grančicama koje se ludu blugosiivljuju. Ide se u procesiji i pjeva Muka, Blagoslovljene grunčice narod zove jelice. U prijašnju vremena, kada bi bilo nevrijeme, ljudi bi jelice iznosili u dvorišta ili pred kućni prag te bi ih zapalili, vjerujući da će zaustavili glad.

Veliki četvrtak je dan posta i molitve. Slavi se sv. misa sa „Slavom“, zvona zvone, a iza „Slave“ utihnu i ne zvone do 23 sata na Veliku (Bilu) subotu. Svećenik pere noge dvanaestorici ministranata, kao što je Isus na posljednjoj večeri prao noge dvanaestorici apostola. Poslije sv. mise pjeva se „Gospin plač“. Na Veliki Četvrtak običaj je jesti zelje, kao sjećanje na posljednju Isusovu večeru na kojoj su jeli gorko zelje.

Prijašnjih godina molilo se:

 „Dušice grišna

Budi u viri kripna

Kada budeš putovala

Dugin putim

Tisnim klancim

Pitat će te duh nečisti

Je si l moja il Božija

A ti njemu odgovori

Nisam tvoja neg Božija

Kada sam bila na onome svitu

Na Božijem cvitu

Ja sam govorila

Na blag danak

Na Veliki četvrtak

Sto križića

Sto Ješusa

Sto amena

Sto se puta prekrstila

U ime Oca i Sina I Duha svetoga“

Na Veliki petak cijelo mjesto utihne zbog sjećanja na muku Gospodnju, Taj dan je strog post i nemrs, a većina posti o kruhu i vodi. Kroz mjesto se ide za križem i kanta se Muka gorka Gospodinova. Toga dana peče se pogača (kruh bez kvasca) i pije se crno vino, uz geslo „Koliko tog dana popiješ, toliko krvi dobiješ“ U svim imotskim župama prije je bio običaj da se na Veliki petak i Veliku subotu čuva Gospodinov grob. Taj običaj zove se kvarantore, četrdesetosatno klanjanje.

Više o crnom vinu za Veliki petak

Za Veliku subotu uvriježio se naziv Bila subota. Riječ „bila“ u starohrvatskom jeziku znači velika, i to se u narodu održalo do danas, Tog dana jaja se nose na blagoslov u crkvu, a uz jaja se nose i druga jela, pogače, sirnice. Na Veliku subotu bojaju se jaja – pisanice

Bojanje jaja je na tradicionalan način – Jaja se bojaju u kuhanoj ljusci od crvenog luka ili u kuhanom crvenom vinu gdje dobivaju kristalnu ljubičastu boju.

Više o tradicionalnom ukrašavanju jaja.

Na Veliku subotu Također je post, U 11 sati oglase se zvona, zvoni „Glorija“.

Prije je bio običaj da se svatko tko ima priliku umije dok zvoni, a kad zvono prestane više se ne umiva. Oni koji bi se tada našli u polju, dok zvono zvoni zaustave rad i iz žbanja se umiju vodom. Na Veliku subotu slavi se vazmeno bdijenje, misa uskrsnuća Gospodnjega.

Na uskrsno jutro, prije polaska na misu, jede se blagoslov, tj, blagoslovljena jaja. Slavi se svečana sv, misa uskrsnuća Gospodnjega, Običaj je da se na Uskrs krste djeca.

Uskrsni ponedjeljak je znak produženog Uskrsa, odnosno to je duhovni ponedjeljak kojim se opečaćuje jačina Uskrsa.

Autor teksta: Barbara Milas

The post Uskršnji običaji Imotske krajne – običaji kroz Veliki tjedan u Zmijavcima – appeared first on Narodni.NET.

Počinje nedjeljom Cvjetnicom, a završava Uskrsom.

U bogoslužju je sav prožet uspomenom na Isusovu muku. Svaki dan toga tjedna zove se veliki, a napose su posljednja tri dana (Veliki Četvrtak, Veliki petak, Velika subota) prožeta najvećim događajima Isusova života i njegovih djela za spasenje svijeta. To su muka, smrt i uskrsnuće.

Veliki tjedan je prolazio u znaku priprema na Uskrs. Žene su kuće pospremale, obijelile, obično su muškarci red napravili oko kuće, u dvorištu i u gospodarskim zgradama.

Veliki tjedan prolazi u dočeku najvećeg kršćanskog blagdana u kojemu se obnavlja uspomena na najveći kršćanski događaj, na pogubljenje Isusa koji se žrtvovao i otkupio grijehe cijelog čovječanstva.

Ovo razdoblje Hrvati nazivaju Velika nedelja, Velika nedilja koja donosi tužan mir kršćanskim dušama.

Mještani su rano ustajali i molili se.

Na Veliki tjedan utorkom, srijedom i četvrtkom popodne u 3 sata išlo na litaniju.

Kada je Veliki post zabranjeno je plesati jer bi u protivnom šljive popadale s voćaka. Nije se išlo u društvo, bilo je zabranjeno pjevati i plesati.

Veliki tjedan i običaji velikog tjedna

The post Veliki tjedan značenje i običaji velikog tjedna appeared first on Narodni.NET.

Predstavitćemo najvažnije preduskrsne i uskrsne običaje u Sinju. Neki od njih su se zadržali i danas, dok se većina iskorijenila, te tako ostala živjeti tek u sjećanjima naših baka i djedova.

Kada sam počela svoje malo istraživanje običaja u Sinjskoj krajini, znala sam samo ponešto o onim osnovnim koji se održavaju i danas, ali o onima koji su bili značajni još u davno vrijeme i koji su se održavali uglavnom u selima, nisam znala baš ništa. O tome sam zato pitala svoju baku, Ljubicu Šimac, koja se rado prisjetila preduskrsnog i uskrsnog vremena u Sinju dok je još bila mlada. Tako sam od nje saznala da u razdoblju od početka korizme, a to je bilo na čistu srijedu, pa sve do Uskrsa nije smjelo biti nikakvih bučnih i veselih narodnih običaja. Sve narodne igre, npr. poklade, zatim svadbe i druga društvena događanja, morale su se održati prije uskrsnog vremena, kada je nastupalo vrijeme mira i pripreme za najveći kršćanski blagdan.

Te bučne i vesele običaje najprije nije dopuštala crkva, ali ni puk nije mogao mnogo, jer mu je gospodarstvo u to doba godine bilo jako zahtjevno. Ovaj običaj održao se i do danas, tako ni u današnje vrijeme tjedan dana prije Uskrsa nema glasne muzike u kafićima, ali ni u kućama jako religioznih obitelji. Na ovaj su se način ljudi stalno podsjećali na Kristovu muku.

Tjedan dana prije Uskrsa naziva se Cvjetna nedjelja ili Cvjetnica. Kao i u bakino vrijeme, tako i danas djeca dan prije Cvjetnice odlaze u šume ili livade u potragu za cvijećem. Beru raznovrsno cvijeće, a ponajviše ljubičice i jaglace, te mlado žito. Kada dođu svojim kućama cvijeće stavljaju u vodu u širokim posudama.

Prije je još bio običaj da se te posude ostavljaju pred vratima, jer se vjerovalo da, ako bi se donijele u kuću, iz njih bi izlazile zmije. Na Cvjetnicu su se svi ukućani umivali u cvijeću (Danas to rade samo djeca). Svaki ukućanin je želio prvi doći do posude u kojoj je bilo cvijeće i prvi se umiti, jer se vjerovalo da će onaj tko se prvi umije pronaći najviše ptičjih jaja. Tko nije bio prvi, želio je to učiniti bar prije izlaska sunca, jer se vjerovalo da će tako biti marljivi tijekom cijele godine. Cvijeće u posudama je isticalo značenje Cvjetnice kao proljetnog blagdana, djeca su se trudila da uberu što raznovrsnije cvijeće. Uz ljubičice i jaglace, brao se još i trešnjin cvijet. U nedjelju ujutro tj. na samu Cvjetnicu ljudi su nosili u crkve na blagoslov grančice jele, masline ili lovora. Blagoslovljene grančice stavljali su u svoja polja vjerujući da će ih tako sačuvati od suše i krupe. Nakon toga, grančice su se odnosile i na groblja.

Na Veliki četvrtak morala su prestati zvoniti sva zvona. U Sinjskoj krajini stariji ljudi znaju za prutić nazvan baraban kojeg su također nosili na Veliki petak u crkve na blagoslov. Barabanom su vjernici udarali po klupama u crkvi te bi se tako jedan dio prutića odlomio. Dio koji bi ostao čitav nosili su svojim kućama i vješali ga iznad vrata kroz koja je prolazila stoka. Vjerovali su da baraban ima i zdravstvenu ulogu. Ovaj običaj danas više ne postoji i mlađi ljudi sigurno i ne znaju za baraban.

Vjerovalo se da se na Veliki petak prije podne nije smio raditi nikakav posao, a pogotovo nije bio preporučljiv rad u polju te izvođenje stoke na pašu. Bilo je dopušteno orati kod drugoga, jer je to ipak bio jedan oblik pomoći, ali nije se smjelo orati kod sebe. Poslije podne mogli su se raditi svi poslovi, ali ljudi uglavnom ni tada nisu obavljali nikakve poljoprivredne poslove, nego su ostajali u svojim kućama i pripremali se za Uskrs.

Budući da se nisu smjela čuti nikakva zvona, pastiri su ih skidali i sa stoke.

Na Veliki petak nije se smjelo krvariti i zato se pazilo da se ne ozlijedi. To je bio još jedan razlog zašto ljudi nisu željeli obavljati nikakve fizičke poslove. Vjerovalo se da se dobije onoliko krvi koliko se popije crnog vina pa su najviše pili oni slabokrvni. Danas se također na Veliki petak pije vino, ali nestalo je vjerovanje da se ne smije krvariti. Na Veliki petak jela se riba – bakalar, pilo se vino, bojala su se jaja. Djeca su brala listiće djeteline koji su se onda stavljali na jaje, a ono se vezalo čarapom da se listići ne pomaknu, a potom se stavljalo u vodu u kojoj je bila kapula. Kapula se iskuhavala i tako se dobivala lijepa crvenkasta boja. Ovaj običaj se održava i danas, i vrlo je uobičajen u svim domaćinstvima.

Na Veliku subotu ustajalo se u zoru da bi se što ranije u crkvi blagoslovilo jelo za Uskrs. Ljudi su u košaru stavljali jaja i pogaču i tako ih nosili na blagoslov. Negdje se pogača naziva i posvećenica, jer se vjerovalo daje to jelo stvarno posvećeno.

Na sam Uskrs ljudi prije odlaska na misu jedu blagoslovljenu pogaču i jaja.

Jaje je inače jedan od simbola periodičke obnove prirode, odnosni Simbolizira obnavljanje i ponovo rađanje. Ono je simbol sigurnosti. Na Uskrs, poslije ručka djeca su odlazila na livade noseći svoja obojena jaja. Tada su se tucali jajima na odnos – tko drugome razbije jaje može ga uzeti sebi.

Tjedan dana poslije Uskrsa dolazi Mali Uskrs kada su se ponovo pravile pogače i bojala jaja.

Tekst: Ivana Pavić

The post Uskrs i zaboravljeni Uskršnji običaji Sinja i okolice appeared first on Narodni.NET.

Na Veliki četvrtak zavezuju se zvona u te se kazuje kako zvona odu u Rim.

Majke svojoj djeci kazuju da su veliki četvrtak zvona otišla u Rim žaliti Isusa. A vratit će se tek onda ako djeca budu dobra.

Do tog dana valjalo je pospremiti stan, okrečiti, oprati, a u podne već su pomeli ulicu.Na Veliki tjedan četvrtkom, petkom i subotom održavala se Pilatova litanija. Djevojčice i dječaci odrezali su vrbovo šiblje te su kožu šibe ogulili a to je bila Pilatuška bota. Kada je svećenik u crkvi obavio obred i tri puta udario obrednom knjigom o oltar, to je bio znak djeci koja su prutićima udarali po klupama. Ovaj običaj se je očuvao sve do 1957. godine.

Zvonar ne zvoni crkvenim zvonima, jer je zabranjeno, već rebecka, škrebeta u cirkvi.

Zrcalo u kući omotali su bijelom krpom, a malo ogledalce okrenuli su da se nitko ne može pogledati. Raspelo u kući isto su svezali krpom i samo su u subotu odvezali.

U nekim mjestima dvanaestero mladića čini jednu družinu za klepetanje te obilaze kuće u selu i klepeću. U četvrtak uvečer poslije mise klepeću prvi put, vičući: Na Zdravu Mariju! U petak ujutro u pet sati ministranti ponovo ophode selo vičući: Na Zdravu Mariju, u podne: Na podne!, u 14 sati Na križni put! Prvi i drugi put!, u 15 sati: Na tri ure!, u 17 sati i 15 minuta na svetu misu: Prvi put! te drugi i treci put!, poslije svete mise: Na Zdravu Mariju! U subotu također obilaze selo i u podne skupljaju jaja. Za službu dobijaju jaja.

Uskrsni blagdani počinju Velikim četvrtkom, početkom Isusove muke. Na jedinoj misi najedanput su zazvonila sva zvona i zasvirale orgulje da poslije, do Velike subote, do uskrsnuća osute. Isto tog dana se počela pospremati, očistiti kuća i dvorište. Sto je još ostalo opralo se, jer za subotu sve je trebalo biti spremno. Mještani se umivaju kada u crkvi zazvoni na gloriju. Tog dana u deset sati svezali su zvona. Od tog vremena djeca su klepkala klepkama ujutro, u podne i uvečer.

Voćke su išli podrmati da im mnogo urode. Poslije podne su žene išle na groblje grobove urediti. U crkvi su se ispovjedali za Uskrs.

Bilo je dozvoljeno na polju raditi do 10 sati, a nakon toga svatko se je trebao pripremati za Uskrs.

Kada se je čulo zadnje zvono, tada je trebalo podrmati voćke da bi one dobro urodile.

Uvečer u crkvi na uspomenu zadnje večere održano je skidanje oltara te se bdijelo do 11 sati.

Tog dana radi zdravlja zatikali su za šešir koprivu, a žene su stavljale u rogalj (ženski ukras na glavi) koprivu.

Zabranjeno je sijati sjemenje.

Neki običaji preuzeti su i iz Biblije. Isus je svojim učenicima na Veliki četvrtak oprao noge. Pa tak0 u nekim jestima majke tog dana operu noge svojoj djeci.

Tog dana prepričavaju legendu kako je iznad glave praoca Adama Salamon dao izgraditi most nad rijeci Cedrón. Naime, Isus kada je gonjen pao je s mosta te se kamen mosta omekšao, ali ne i srca njegovih gonitelja. Drže, da se umivanjem mogu s čovjeka i stoke oprati razne bolesti koje potječu od greha.

Kad svećenik počme pivati: “Slava Bogu na visini”, orgulje sviraju, i počmu sva zvona zvoniti. To traje samo par minuta, i posli sve onimi. Zvona i orgulje stanu sve do Uskrsnuća. Ako je tribalo da se zvoni, onda su krepetalom krepetali, nise smilo zvoniti. Na Veliki četvrtak svećenik je pričešćivao oštijom zamočitom u vino. To je označavalo Isusovu poslidnju večeru.

Veliki četvrtak običaji i tradicija

The post Tradicionalni običaji Velikog Četvrtka appeared first on Narodni.NET.