Na Veliki četvrtak zavezuju se zvona u te se kazuje kako zvona odu u Rim.

Majke svojoj djeci kazuju da su veliki četvrtak zvona otišla u Rim žaliti Isusa. A vratit će se tek onda ako djeca budu dobra.

Do tog dana valjalo je pospremiti stan, okrečiti, oprati, a u podne već su pomeli ulicu.Na Veliki tjedan četvrtkom, petkom i subotom održavala se Pilatova litanija. Djevojčice i dječaci odrezali su vrbovo šiblje te su kožu šibe ogulili a to je bila Pilatuška bota. Kada je svećenik u crkvi obavio obred i tri puta udario obrednom knjigom o oltar, to je bio znak djeci koja su prutićima udarali po klupama. Ovaj običaj se je očuvao sve do 1957. godine.

Zvonar ne zvoni crkvenim zvonima, jer je zabranjeno, već rebecka, škrebeta u cirkvi.

Zrcalo u kući omotali su bijelom krpom, a malo ogledalce okrenuli su da se nitko ne može pogledati. Raspelo u kući isto su svezali krpom i samo su u subotu odvezali.

U nekim mjestima dvanaestero mladića čini jednu družinu za klepetanje te obilaze kuće u selu i klepeću. U četvrtak uvečer poslije mise klepeću prvi put, vičući: Na Zdravu Mariju! U petak ujutro u pet sati ministranti ponovo ophode selo vičući: Na Zdravu Mariju, u podne: Na podne!, u 14 sati Na križni put! Prvi i drugi put!, u 15 sati: Na tri ure!, u 17 sati i 15 minuta na svetu misu: Prvi put! te drugi i treci put!, poslije svete mise: Na Zdravu Mariju! U subotu također obilaze selo i u podne skupljaju jaja. Za službu dobijaju jaja.

Uskrsni blagdani počinju Velikim četvrtkom, početkom Isusove muke. Na jedinoj misi najedanput su zazvonila sva zvona i zasvirale orgulje da poslije, do Velike subote, do uskrsnuća osute. Isto tog dana se počela pospremati, očistiti kuća i dvorište. Sto je još ostalo opralo se, jer za subotu sve je trebalo biti spremno. Mještani se umivaju kada u crkvi zazvoni na gloriju. Tog dana u deset sati svezali su zvona. Od tog vremena djeca su klepkala klepkama ujutro, u podne i uvečer.

Voćke su išli podrmati da im mnogo urode. Poslije podne su žene išle na groblje grobove urediti. U crkvi su se ispovjedali za Uskrs.

Bilo je dozvoljeno na polju raditi do 10 sati, a nakon toga svatko se je trebao pripremati za Uskrs.

Kada se je čulo zadnje zvono, tada je trebalo podrmati voćke da bi one dobro urodile.

Uvečer u crkvi na uspomenu zadnje večere održano je skidanje oltara te se bdijelo do 11 sati.

Tog dana radi zdravlja zatikali su za šešir koprivu, a žene su stavljale u rogalj (ženski ukras na glavi) koprivu.

Zabranjeno je sijati sjemenje.

Neki običaji preuzeti su i iz Biblije. Isus je svojim učenicima na Veliki četvrtak oprao noge. Pa tak0 u nekim jestima majke tog dana operu noge svojoj djeci.

Tog dana prepričavaju legendu kako je iznad glave praoca Adama Salamon dao izgraditi most nad rijeci Cedrón. Naime, Isus kada je gonjen pao je s mosta te se kamen mosta omekšao, ali ne i srca njegovih gonitelja. Drže, da se umivanjem mogu s čovjeka i stoke oprati razne bolesti koje potječu od greha.

Kad svećenik počme pivati: “Slava Bogu na visini”, orgulje sviraju, i počmu sva zvona zvoniti. To traje samo par minuta, i posli sve onimi. Zvona i orgulje stanu sve do Uskrsnuća. Ako je tribalo da se zvoni, onda su krepetalom krepetali, nise smilo zvoniti. Na Veliki četvrtak svećenik je pričešćivao oštijom zamočitom u vino. To je označavalo Isusovu poslidnju večeru.

Veliki četvrtak običaji i tradicija

The post Tradicionalni običaji Velikog Četvrtka appeared first on Narodni.NET.

Donosi: Uz gangu i bukaru

The post Običaj čuvanja Kristova groba u Vrlici appeared first on Narodni.NET.

Dušice grišna, budi u viri kripna!
Kada budeš putovati dugim putin, tisnim klancim,
susrist će te Duv nečisti, duv nemili.
Pitat će te, dušo, jesi l’ moja il Božja.
Nisam tvoja, već Božja.
Ja sam Bogu rekla doći na blagdanak, na Veliki četvrtak,
sto Križića, sto Jezusa, sto Amena, sto se puta prikrsti.

The post Stara zaboravljena molitva Velikog četvrtka appeared first on Narodni.NET.

USKRSNA JELA

U Skradinu se mnogo drži do spravljanja tradicionalnih uskrsnih jela. Domaćice u subotu ustaju u ranu zoru da zamijese pogače koje trebaju kvasati cijeli dan, a navečer se nose u crkvu na blagoslov. U košaru se stavljaju pogače, jaja i sol koji se doručkuju na uskrsno jutro. Bojanje jaja nekada je bila prava radost najmlađim ukućanima. I danas se djeca tome raduju, ali ne kao nekada. Dok nije bilo umjetnih boja jaja su se bojala prirodnim bojama koje su se dobivale kuhajući crvenu kapulu ih blitvu. Motivi su se dobivali tako da se oko jajeta omota djetelina, pričvrsti gazom i zatim stavi na obojanu vodu, pa se očekuje kakvo će jaje ispasti. Nama su to naše bake pokazale, ali mi radije jaja boj amo umjetnim bojama i naljepnicama. Skradinjani poštuju post kao izraz pokore, kajanja i priprave za blagdan, a neki poste i na Veliki četvrtak. Tada večeraju beskvasni kruh i blitvu, a pije se i crveno vino jer se vjerovalo da koliko se popije kapi vina, toliko se dobije kapi krvi. Na Veliki petak obvezno se jedu bakalar, riba i zelje, a na Uskrs u kući mora biti svega. Uoči uskrsnih blagdana posebno je važno ispovijediti se i priznati svoje grijehe, da se nakon pokajanja i pokore dobije oprost, a i zapovijed nalaže da se vjernici barem jednom godišnje ispovijede i na Uskrs pričeste.

VELIKI TJEDAN

Veliki tjedan započinje Cvjetnicom ili nedjeljom Muke Gospodnje, po uzoru na događaj Kristova ulaska u Jeruzalem, gdje su ga Židovi pozdravljali palminim i maslinovim grančicama. Vjernici nose svoje maslinove grančice na blagoslov, te se u procesiji ide prema središnjoj crkvi. Nekada se održavalo četrdesetosatno klanjanje pred Presvetim, za vrijeme kojeg se pjevao psalam 50-51, : “Smiluj mi se Bože” na poznatom skrađinskom napjevu koji se pjeva samo u Skradinu, a danas se to radi na Veliki utorak i Veliku srijedu.

VAZMENO TRODNEVLJE

Vazmeno trodnevlje, odnosno tri dana u kojima se obilježava razapinjanje i smrt Isusa Krista, te njegovo uskrsnuće, započinje Velikim četvrtkom. Na taj dan je misa Večere Gospodnje. Na početku se zapjeva pjesma “Slava Bogu na visini” koja je popraćena zvonjavom crkvenih zvona. Od tog trenutka zvona se vežu i počinje crkvena “šutnja” koja traje do vazmenog bdijenja, kada se ponovno zapjeva “Slava Bogu na visini”. Na misi prisustvuje dvanaest Isusovih učenika. Tada svećenik simboličnom gestom pranja nogu podsjeća na Krista koji je pranjem nogu svojim učenicima ostavio zapovijed ljubavi da i oni tako čine jedni drugima. Obred završava prijenosom Svetog Otajstva na oltar koji simbolizira Kristov grob.

Na Veliki petak crkva ne slavi euharistiju, već se obavlja obred Muke Gospodnje, na kojem se vjernici prisjećaju smrti svojega Gospodina Isusa Krista. Početak obreda nagovješćuje se čegrtaljkama kojima mlađa djeca prolaze kroz grad tri puta prije obreda. To je drveni predmet s drškom na čijem se kraju nalaze zupci, pa se vrtnjom proizvodi glasan zvuk. Crkva je «prazna», nema ukrasa ni sjaja, a liturgija započinje šutnjom služitelja prostrtog pred oltarom u znak žalovanja za mrtvim Kristom. Slijedi pjevanje Muke Gospodnje i ljubljenje svetog križa, a nakon toga procesija preko rive uz pjesmu “Puče moj” koju pjeva muška klapa na starom skrađinskom napjevu. Dugo vremena se pripremaju za taj dan jer je Skradinjanima osobito stalo da taj događaj bude dostojanstven i svečan.

“Puče moj, što učinih tebi

Ili u čem ožalostih tebe?

Odgovori meni.

Puče moj, ja izvedoh tebe

Iz zemlje Egipta,

A ti pripravi križ Spasitelju svome.

Puče moj, ja napojili tebe Vode iz kamena,

A ti mene napoji žuči i octa.”

Nakon procesije križ se stavlja na oltar koji simbolizira Kristov grob, a okićen je palminim listovima, maslinovim grančicama i svijećama. Nekada su uz Kristov grob stajali metalni čuvari po uzoru na žudije, stražare Kristova groba, ali ih danas više nema. Mnogi se vjernici tu večer do ponoći mole ispred Kristova groba.

U subotu navečer vjernici se okupljaju na Vazmenom bdijenju. U toj noći crkva slavili Kristov prijelaz iz smrti u trajni život i zato je ova noćna liturgija’ izvorište svih svetkovina i vrhunac slavljenja Kristova Uskrsnog Otajstva. Ovu liturgiju počinjemo šutnjom u tami pred crkvenim vratima, a zatim svećenik blagoslivlja novi oganj i iz njegova plamena upali uskrsnu svijeću u koju zabada pet kuglica tamjana govoreći: “Krist jučer i danas, početak i svršetak, alfa i omega, njegova su vremena i vjekovi. Njemu slava i vlast po sve vjekove vječnosti.” U procesiji kroz tamnu crkvu, unoseći uskrsnu svijeću, svećenik tri puta zastaje i zapjeva: “Svjetlo Kristovo. “Služba riječi“ sastoji se od sedam starozavjetnih čitanja. U krsnoj službi uzima se obnova krsnih obećanja. Ako se te noći nitko ne krsti, onda ostali nazočni koji su već kršteni odgovaraju na tri pitanja o spremnosti na moralni život u skladu s kršćanskom vjerom, te na tri pitanja o prihvaćanju vjere crkve. Na kraju misnog slavlja svećenik uz posebnu molitvu blagoslivlja vjernike i jela koja su u košarama donijeli na blagoslov.

Na Uskrsno jutro limena glazba kroz cijelo mjesto svira budnicu. Doručkuju se blagoslovljena jela, a crkvena zvona pozivaju na misu.

Na Uskrsni ponedjeljak tradicionalno se brodovima odlazi na Emaus. To je misa koja se održava na otvorenom u Nacionalnom parku Krka. Nose se košare s hranom i u prirodi se boravi cijeli dan, a skupljaju se vjernici iz cijele županije.

Uskrs je dan pobjede, dan oslobođenja, svjetla, dan koji rađa puninu radosti i puninu nade u vječni život, dan kada se stvara novi narod, novi svijet, dan kada Božja ljubav ostvaruje jedinstvo između neizmjernog i ograničenog. Uskrs u nama oživljava nadu i vjeru da ćemo jednom uskrsnuti i biti s Gospodinom i zbog toga je važno da uskrsne blagdane proslavimo svečano i dostojanstveno. Svaki grad i svako mjesto njeguju svoje stare običaje, a na nama mladima je da običaje naših starih sačuvamo, da se oni jednog dana ne izgube i ne zaborave. Trebamo biti ponosni na običaje i na tradiciju svoga grada, jer upravo ono čine svako mjesto posebnim.

Tekst napisala: Katarina Pulić

Foto: Dnevnik.hr

The post Tradicionalni Uskršnji običaji u Skradinu i okolici appeared first on Narodni.NET.

Nadomak smo Uskrsu, a to znači da je korizma pri kraju i ulazimo u Veliki tjedan. Veliki ili Sveti tjedan posljednji je tjedan korizme i počinje Cvjetnom nedjeljom ili Cvjetnicom (Palmina nedjelja). Ime je došlo u spomen trijumfalnog ulaska Židova u Jeruzalem kada su ljudi u povorci koja je ulazila u grad imali vezane grančice palme oko nogu.

Neki hrvatski jezikoslovci riječ Uskrs povezuju s glagolom krsnuti u značenju “oživjeti, dići se”.

    Simboli Uskrsa

Simboli Uskrsa simboli su buđenja proljeća. Jaja i zec, danas nerazdvojivo povezani s proslavom Uskrsa, simbol su rađanja i kruga života kod mnogih pretkršćanskih religija. Čini se da je i običaj ukrašavanja jaja u Slavena stariji od kršćanstva, kao i nastale kršćanske legende. Jedna legenda kaže da je Marija, majka Isusova rimskim vojnicima pod križem dala jaja da bi bili manje okrutni spram njezina sina. Plakala je pritom, pa su njezine suze ostavile na ljuskama točke sjajnih boja. Druga legenda kaže da je druga Marija, iz Magdale ponijela na Isusov grob košaricu jaja, ali kad je stigla tamo i doznala da je Isus uskrsnuo, dotad bijele ljuske na jajima poprimile su od radosti dugine boje.

Jaja, mala i velika, od plastičnih do čokoladnih, umotana  u raznobojne staniole i ukrašena vrpcama u nekoj jarkoj boji preplavljuju uoči Uskrsa zapadni svijet. Naravno ta su jaja uglavnom od čokolade. Dakako, nije “štos” samo u čokoladi. Mnogo je važniji mamac iznenađenja koji se krije u jajetu. Mogu to biti različite igračke, od onih najmanjih, zbog kojih se čuveno Kinder jaje uspješno prodaje cijelu godinu bez obzira na Uskrs. Sve to golica dječju maštu pa je i to jedan od razloga fenomena komercijalnog Uskrsa kakav viri s naših polica.

Nekad i danas

Iako se Uskrs, kao uostalom ni ostali kršćanski blagdani, nije uspio othrvati komercijalizaciji, ipak je njegovo svetkovanje više vezano uz crkvu i slavi se u krugu obitelji. U našim krajevima uz Uskrs su vezani različiti običaji, a većina njih održala se do danas.

Među njima je i običaj posvete grančica te umivanje u proljetnom cvijeću na Cvjetnicu.

Dan uoči Cvjetnice u polju ili ispred kuće bere se proljetno cvijeće, obično ljubičice i jagorčevina koje se stavlja u lavor ili neku drugu posudu te se s tim ubranim cvijećem u nedjelju ujutro umivaju svi ukućani. Ovom običaju uvijek su se najviše radovala djeca i mlade djevojke.

Na Cvjetnu nedjelju najznakovitije je ipak posvećivanje grančica. U našem kraju najčešće se posvećuju grančice crnogorice i to od jelke, koja na završetku svojih grana ima najtipičnije simetrične križiće. Ove bi se grančice posvetile pod svetom misom u crkvi i kao posebne svetinje čuvale po obiteljskim domovima, ponegdje zadjevene ispod krova kuće… Takva grančica obično se naziva “sveta jelica”, a kod nas postoji uvjerenje, da ove posvećene grančice s molitvom ukućana čuvaju dom, obitelji i posjed od svakog zla.

U stara vremena uzorak “svete jelice”  mogao se vidjeti i po zasijanim parcelama te oko obiteljskih kuća. Na njima bi poboli običan štap, koji bi rascijepili pri vrhu i u taj procijep zataknuli grančicu “jelice” u obliku križića. Ovaj se znamen stavlja s vjerom, da čuva posijanu pšenicu i inače svaki usjev od vremenskih nepogoda, korova i svega ostaloga što bi moglo naškoditi usjevu ili obiteljskom domu. Kako je uzoranih njiva sve manje, tako nestaje ovaj stari običaj.

U Velikom tjednu čistile su se kuće i gospodarstva, ali je vrijedila zabrana svih radova ne zemlji i polju, posebno na Veliki petak.

Također na Veliku subotu, neko i ranije,  ukrašavala su se jaja – izrađivale pisanice. Pisati je staroslavenska riječ koja znači i slikati pa su pisanice – oslikana jaja. Nekada nije bilo umjetnih boja za jaja, pa su ljudi na selu upotrebljavali boje koje su pronašli u prirodi. Najčešća boja bila je crvena dobivena od korijena cikle, ljuske luka ili crvenog radiča. Crne su pisanice bojili bobicama bazge, duda ili s čađi, a od kore hrasta dobili su lijepu crno – smeđu boju. Od korijena koprive, špinata ili poriluka dobili su zelenu boju. Nažalost, već početkom prošlog stoljeća za bojenje jaja upotrebljavaju se umjetne boje.

Na Uskrs,  na ranojutarnju misu, nosila se hrana u košarama prekrivena vezenim ubrusima u crkvu na posvećenje. Poslije mise slijedilo je tradicionalno natjecanje u tucanju jaja. Danima su trajale pripreme, izbor jaja, pokušaj prevare sa drvenim jajetom i slično. Pobjednici su se pamtili. Djeca, a i stariji, kretali su od kuće do kuće da bi se ”potukli”, da se vidi tko zna bolje izabrati i čije je jače. Djeca bi dobijala jaje na poklon od domaćice, a nerijetko su se vračali punih džepova i maramica. Ljubitelji ovog starog uskrsnog običaja doći će na svoje i ove godine. Natjecanje će se održati daleko od rodnog kraja, u Stockholmu, u Švedskoj,  ali u mislima na Zornicu na Taračin Dolu, a stari običaj ne zaboravljaju Čemernjaci ni u Kninu, Zagrebu, Njemačkoj, Canadi, Australiji.. .

Uskrs, drevna proslava proljeća ima korijene mnogo dublje nego ijedna vjera i kultura. Kršćani ga doživljavaju kao središnji događaj povijesti spasenja i kao navještaj vlastitoga uskrsnuća. Proljeće i Uskrs zauvijek će ostati neraskidivo vezani i u njihovu dolasku svi osjećamo novu snagu, novu nadu, vjeru i početak novog proljeća vlastitog života. Svako proljeće podsjeća nas da uvijek iznova imamo priliku ostvariti svoje snove kada hladna zima prođe. Proljeće je poruka zdravlja, humanosti i plemenitosti.

Tekst preuzet sa: Taracin-do.com

The post Narodni Uskršnji običaji appeared first on Narodni.NET.

Osamnaest kilometara sjeverno od Zadra nalazi se mjesto Radovin. Dio je Općine Ražanac. Godišnji običaji u Radovinu posebno su zanimljivi. Danas, iako je napredovala tehnologija ipak stari običaji se gube, jedan dio je ostao sačuvan u narodu i djelovanju KUD-a Radovin.

Završetkom poklada i mjeseca maškara dolazi korizma.

Korizma

Blagoslov vatre i pepela označava početak korizme. Običaj nalaže da se ljudi posipaju pepelom. Tada svećenik izgovara riječi: “Spomeni se čovječe da si prah i da ćeš se u prah povratiti.” Na taj dan je strogi post i nemrs, tj. ne jede se meso i jede se samo jednom, najčešće riba. Oni koji žele strogi post jedu kruh i piju vodu.

Od početka korizme, pa sve do Velikog tjedna ide se u crkvu na misu i križni put. Najčešće se misa i križni put održavaju sredinom tjedna. U obiteljima se svaku večer molila krunica.

Ovdje možete pročitati malo više o korizmi na Wikipediji.

Veliki tjedan

Veliki tjedan prolazi u pripremama za blagdan Uskrsa. Do 1950. godine obredi Mise Večere Gospodnje, Klanjanje križu i Vazmeno bdijenje održavali su se u jutarnjim satima. Poslijepodne i navečer održavanje oflcij – pjevanje Jutrenje(jutarnja) i Pohvala novom danu.

VELIKI ČETVRTAK

S poslovima se na Veliki četvrtak završavalo do dva sata poslijepodne. Svi radovi koji nisu bili završeni do dva sata prekidaju se i ostavljaju za sljedeći tjedan, obično utorak ili srijedu poslije Uskrsa. Zvona od Velikog četvrtka ne zvone i vezana su. Na misu se pozivalo čegrtaljkama. Zvona koja su nosile životinje bi se isto tako vezala.

Drži se strogi post i u crkvi se pjeva Gospin plač.

Gospin plač u cjelosti možete pročitati na stranici Katolici.org (Gospin plač).

VELIKI PETAK

Služba Velikog petka održava se u večernjim satima. Sad već izgubljeni običaj je da se sa štapovima udaralo po klupama u crkvi ili podu te vikalo: “Udrite ge Barabana da mu dođe do moždana.” Pjeva se Gospin plač. Križ stoji ispred oltara te vjernici idu na koljenima do križa

i tri puta ga ljube. Na koljenima se vraćaju u klupe.

VELIKA SUBOTA

Na Veliku subotu spremala se hrana za blagoslov. Janjetina koja se peče i nosi na blagoslov zove se vazmak. Iznutrice nakon klanja se ne bacaju već se zajedno s mladim pršutom stavljaju natrag u utrobu i peku zajedno. Krvlju bi se načinio križ na vratima dvorišta (starozavjetni običaj koji se nalazi u Bibliji). Također se spremao slatki kolač, blagoslovnica. Pravio se od brašna, šećera, dosta limuna, kvasca i jaja.. Ako je korišteno više jaja blagoslovnica je izgledala ljepše. Posebno se i ukrašavala. Napravile bi se tanke pletenice i postavile na blagoslovnicu u obliku križa, a na sredinu bi se stavilo jaje premazano šećerom i žutanjkom.

Za mlađu djecu u obitelji bi se pripremale manje blagoslovnice koje su se nosile na blagoslov. Zadaća djece je bila da sakupljaju grančice. Blagoslovnice su se pekle na peki (crijepnja, čripnja, sač).

Misa na Veliku subotu je misa za mlade. Blagoslov je to mlađeg stanovništva u mjestu i hrane koja se donosi. Hrana se nosila u košarama na glavi. Nosi se mlada janjetina (već pečena), jaja, sir, slatki kolači, kukuruz, luk i vino. Jedan dio hrane s blagoslova ostavljao se svećeniku.

USKRŠNJE JUTRO

U današnje vrijeme hrana se na blagoslov nosi na Uskršnje jutro. U nekim obiteljima zadržan je običaj da domaćin kuće kad se hrana donese s blagoslova izgovara: “Blagoslov kući, svaki smrad iz kuće.” Kuća je obvezno morala biti čista, bez prašine i pepela. Obitelj nakon toga zajednički doručkuje. Kosti koje ostanu nakon jela, ne bacaju se već se zakopaju u zemlju. Jede se samo slatki kruh, blagoslovnica, i to ona koja je blagoslovljena na uskršnje jutro. Na misi se slavi Kristovo uskrsnuće i pjevaju pjesme u Njegovu čast.

U prošlosti su mještani nakon mise plesali kolo i pjevali (orcali). U popodnevnim satima muškarci su bućali (boćali).

KUD Radovin i uskršnji običaji u Radovinu i okolici

Tekst napisala : Iva Vigan

The post Tradicionalni Uskršnji običaji Radovina (Zadar, Dalmacija) appeared first on Narodni.NET.

obično bi to bio dan oranja kojem siromahu, koji nije u stanju obraditi
svoj posjed. U novije vrijeme, radi užurbanosti i zaposlenosti, pojedinci
nisu u mogućnosti održavati post korizmenih petaka. No, zato postoji
svijest, da trebaju učiniti neko dobro djelo. Nešto udijeliti siromahu,
dati u Crkvu…
U crkvi bi se pjevale korizmene pjesme, koje je narod po selima rado
prihvaćao. Pored tih službenih korizmenih pjesama, narod bi se prepustio
“kantanju”, pjevanju starih, tugaljivih pjesama, tzv. “kantalica”.
Među njima najpoznatije su: “Pođoh spati, Boga zvati”, “Sveti Pejo u raj
pođe”, “Sveti Pejo crkvu gradi”… Mi djeca, znali smo početke i prve
stihove, ali pojedini pobožni kršćani lijepo su znali starinski pjevati
ove korizmene pjesme, koje datiraju iz turskog vremena. Zora Batković
iz Matoševaca, udana Anušić u Kuljane, tako je lijepo znala pjevati ove
pjesme s tugaljivim melosom, što se ne može čuti u izvođenju novijih
skladbi, čak ni u onom fundusu korizmenih pjesama, stvorenom u austrijskom
razdoblju.
Cvjetna nedjelja
Samo ime dobiva po cvatu, cvijetu, kojim obiluje priroda u ovom
proljetnom danu. To je spomen na Isusov slavni ulazak u sveti grad
Jeruzalem, kad su razdragani mještani pred Njega bacali maslinove,
palmine grančice i cvijeće, te prostirali tepihe po putu, kojim je prolazio.
Tako se na ovaj dan poklapa cvjetno stanje vegetacije s Isusovim
kićenim i svečanim ulaskom u sveti grad.
Ovaj se dan svečano slavi u Crkvi kao dan Isusovog kraljevskog dočeka,
kojim počinje tjedan Njegove muke, nakon kojeg slijedi nedjelja
uskrsnuća.
Kod naših katolika Cvjetnica je poseban dan, koji se obilježava umivanjem
cvjetnim laticama i posvetom grančica.
Umivanje ujutro na Cvjetnicu je nešto posebno, gdje kršćanin u vjeri
čini nešto lijepo, koristeći Božji dar prirode, koji mu je pri ruci. Naime,
običaj je u lavor s vodom pomiješati latice raznih cvjetova ili cijele
cvijetove, pa se umivati u tako mirisnoj vodi. Ovakvo jutarnje umivanje
negdje nosi naziv “cvjetanje” a drugdje “ljubičanje”. Prvi naziv

odgovara Cvjetnoj nedjelji a ovaj drugi naziv imamo po ljubičici /ljubici/,
najljepšem proljetnom cvijetu, čije su latice najpoželjnije u lavoru
s vodom za umivanje prilikom uranka na Cvjetnicu. Pri “ljubičanju”
običava se laticama praviti znak križa na licu. To bi bio poseban ritual
u jutarnjim satima, koji sadrži malo igre, malo mirisanja djece Božje,
da bi se sve završilo konačnim umivanjem, kojim bi se odstranile latice
i cvjetovi a zadržao njihov miris na licu. Za one po udaljenim selima
ovo bi uz bila nadoknada za nesudjelovanje u ophodima i procesijama
sa zelenim grančicama.
Na Cvjetnu nedjelju najznakovitije je posvećivanje grančica s cvijećem,
najčešće upletenim u iste grančice. Iz udaljenijih sela manje bi svijeta
došlo crkvi, pa bi oni koji bi došli, nosili i grančice svojih susjeda na
posvetu. U novije vrijeme običaj je da se posvećuju maslinove grančice,
koje se dobave iz Dalmacije. Takva mogućnost u prijašnjim vremenima
bila je malena, gotovo nikakva. Zato su se u našem kraju posvećivale
grančice crnogorice, i to od jelke, koja na završetku svojih grana ima
najtipičnije simetrične križiće. Ove bi se grančice posvetile prilikom
ophoda u crkvi i kao posebne svetinje čuvale po obiteljskim domovima.
Takvu grančicu zvali bi “sveta jelica”. Kod naših katolika postoji
uvjerenje, da ove posvećene grančice s molitvom ukućana čuvaju dom,
obitelji i posjed od svake “nevidovnice”, tj. od svakog zla.
Uzorak “svete jelice” mogao se vidjeti po zasijanim parcelama. Na
njima bi poboli običan štap, koji bi rascijepili pri vrhu i u taj procijep
zataknuli grančicu “jelice” u obliku križića. Ovaj se znamen stavlja s
vjerom, da čuva posijanu pšenicu i inače svaki usjev od vremenskih
nepogoda, korova, snijeti, da pšenicu ne ubije “klja”…
U prijašnjim vremenima po selima se živjelo uglavnom od poljoprivrede,
pa se zasijavao svaki komad zemlje, koji se mogao obraditi. Bilo
je više obrađenog zemljišta, više posijanog žita. Kud god bi krenuli poljem,
prolazili bi zasijanim njivama. Po tim brojnim parcelama redovito
se mogao vidjeti poboden štap sa “svetom jelkom”. U novije vrijeme
ljudi se po našim selima manje bave poljoprivredom a više žive baveći
se drugim djelatnostima. U takvoj situaciji sve se manje nađe površina
zasijanih pšenicom, pa se tako gubi i ovaj lijepi kršćanski običaj. Tek tu
i tamo može se zamijetiti “jelica” na štapu u njivi s klasjem.

U kući bi se “sveta jelica” čuvala na posebnom mjestu. Na nagovještaj
oluje i nevremena iznosili bi je na kućni prag. Dok bi se približavalo
nevrijeme, palili bi je na žeravici tako, da se od nje diže što više dima.
Nazočni bi molili Vjerovanje i preporuke, da nas Bog poštedi od tuče,
poplave, olujna nevremena…, jednostavno, od zla vremena. Sjećam se
takvih prizora iz djetinjstva. Sprema se nevrijeme. Munje paraju nebom
a gromovna tutnjava, s povremenim reskim odjecima potresa kućom.
Baka pali “svetu jelicu” na kućnom ulazu moleći Vjerovanje. Povučen
dublje u kuću virim i preplašeno gledam što se događa. Moleći, baka mi
dobacuje, da i ja molim Vjerovanje. Na njezinu preporuku to i činim u
kutu sobe, do krajnosti preplašen jekom gromova. Slično je doživljavao
i dr. Anto Ćosić, koji u jednoj od pjesama pjeva:
“Vidjet ću opet kako baka
tjera oluju
mašući s križem i svetim moćima”
Ako bi počela padati tuča /led/, onaj koji pali “svetu jelicu” na pragu
doma, dohvatio bi ledeno zrno – obično veličine lješnjaka – da bi
nožem na njemu zarezao znak križa. Sa živom vjerom, pouzdanjem i
molitvom upućenom dragom Bogu, da prestane tuča i vremenska nepogoda.
Veliki tjedan
Dani koji slijede nakon Cvjetnice su dani najviše kršćanske ozbiljnosti,
sabranosti i promišljanja o svetosti vremena i događanja u njemu.
U tim danima najviše se pjevaju prastare pjesme “kantalice”. Na Veliki
četvrtak po crkvama prestaju zvoniti zvona, što traje do obreda bdijenja
u večernjim satima Velike subote. Tada se mjesto zvona u crkvi oglase
čegrtaljke. To su posebne naprave ručne izrade, koje služe za stvaranje
jednostavnih, ali prodornih zvukova. Cijela naprava načinjena je
od drveta. Drška s nazubljenim statorom drži se u ruci a sav preostali
mehanizam, s gipkom daščicom, spretno se okreće. Kod okretanja rub
daščice zapinje o nazubljeni stator, pri čemu se stvaraju jednolični tonovi.

Na Veliki četvrtak i petak bliži i revniji kršćani idu na obrede. Uglavnom,
svatko do tih dana običava obaviti korizmenu ispovijed.
Na Veliki petak uobičajen je strogi post. Dan se provodi s obrocima
kruha, luka, posnoga graha, te jela spravljena od koprive i zelja. Netko
još i strože, o kruhu i vodi.
Velika subota
Kod vjernika po selima banjalučkog kraja uobičajen je stariji naziv,
Crvena subota. Ovaj epitet dobiva po dominantnoj boji, kojom se boje
jaja.
Strogi post Velikog petka nastavlja se i tijekom Velike subote. Iako
se spremaju jela za Uskrs, te posebno za posvetu, ništa se od toga ne
uzima, jer ovaj narod drži strogi post i tijekom ovog dana.
Običaj je u crkvu nositi
jela na posvetu. Donose se raznovrsna jela, nerijetko i pića. Siromašniji
donose pečeni kruh i koje jaje. Nosi se u korpi i izloži u crkvi da svećenik
blagoslovi. Sve što se blagoslovi, zove se “posvećenje”.
Istog dana, pored cjelokupnog spremanja za Uskrs, priprema se najdraže
veselje: “šaraju” se jaja, tj. kuhaju se i boje. Obično u crvenoj boji
a u novije vrijeme koristi se sav spektar boja. Usput se šaraju voskom ili
posebnom kiselinom, tako da postanu dosta lijepe pisanice.
Navečer se ide na službu bdijenja. Po selima, poglavito
onim udaljenijim, nije bilo masovnog odlaska na te obrede. Više
su išli oni bliže crkvi i u gradu. U isto vrijeme, dok traju obredi u crkvi,
pale se vatre pred kućama, slijedeći običaj paljenja ognja pred crkvom,
od kojeg se pali uskrsna svijeća.

Uskrs
Ovaj dan sviće u lijepom proljetnom vremenu, u ambijentu probuđene
prirode, s cvatom i svježinom, koju nosi ovo godišnje doba. Spomendan
Kristovog uskrsnuća i novo bujanje životnih tokova u prirodi

svjedoče o novosti Bogom danog života. Postoje posebnosti u slavljenju
ovoga dana, koje se očituju u uhodanim običajima, kojim se Uskrs slavi.
Kad se ukućani probude, umiju i dotjeraju, slijedi jutarnja molitva,
da bi nakon nje pristupili doručku. Prvo se na stol stavlja “posvećenje”,
jelo blagoslovljeno u crkvi prethodnog dana. Svi ga blaguju. Tek nakon
uzimanja “posvećenja” mogli su se posluživati i drugim jelima. “Posvećenje”
se sve mora potrošiti. Ako što preostane od uskrsnog doručka,
pojede se prilikom sljedećih obroka. Dobro se pazi, da ništa ne propadne,
da ni mrvica ne padne sa stola. Potom djeca obilaze po susjedstvu,
gdje ih daruju lijepo obojenim jajima. Nakon doručka ide se u crkvu.
“Misari” se grupiraju u sve veće grupe i povorke, koje se povećavaju, što
se više bliže crkvi.
Cijelog uskrsnog dana posebnu zabavu predstavljaju pisanice, šarena
jaja. Tko ih je sačuvao? Tko rano razbio? Čije je jaje ljepše? Sve su
to zanimljivosti, koje prate ovu zabavu. Najveću napetost predstavlja
tucanje jajima. Čije će jaje biti jače? Čije najjače? Tuca se oblijim krajem
jajeta. Kad se to riješi, okrene se manje obla strana, “šota”. Dogodi se, da
važnija, šiljasta strana bude slabija i protivnik je razbije. A ona “šota”,
za koju držimo da je inače slabija, razbije i obliju stranu protivnikova
jajeta i njegovu “šotu”. Važno je, čije će jaje na koncu ostati čitavo bar
na jednom, ili po mogućnosti na oba kraja. To su pobjednici a sva ostala
jaja su polupana, pa se gule i jedu na licu mjesta. Dakako, obješenjaci i
tu znaju podvaliti. Netko će nabaviti drveno, gipsano ili plastično jaje.
Pored sve opreznosti, uvijek se ne prepozna čvršći imitat, kojim se lako
razbije naravno jaje, uz gromko likovanje posjednika imitata i smijeh
nazočnih.
Popodnevno vrijeme uskrsnog dana je vrijeme zabava, veselja,
igranki, inače druženja djece, mladeži i starijih.
Po selima se na uskrsne blagdane zabavljaju
djeca i mladež ljuljaškama, u narodu zvanim “gege”. Sam naziv
dolazi od arhaične pučke riječi “gegati se”, što znači, ljuljati se, njihati
se, klatiti se. Dva bi se lanca svezala na stup drveta i dolje spojila. Na
istom spoju stavili bi manju dasku, koju bi prekrili nekim haljetkom i
eto “gege”. Momče sjedne na dasku obloženu komadom odjeće a drugi
ga ritmički potiskuje, pa se ljulja do mile volje.

Ni Uskrs nije mogao proći bez pucanja. U jednostavnom narodnom
slavlju, osim pjesme i igre, treba da se puca, trese, da se ori. Uostalom,
ne baš tako davno, bio je običaj pucati prilikom podizanja pod svetom misom.
U težnji da što bučnije provedu uskrsne blagdane, momci bi pravili
svakojake ručne prangije i iz njih pucali. Te imitacije pušaka bile su
prilično nakaradne. No, tko je to gledao? Važan je prasak, pucanje!
Kako priručne prangije nisu davale kakav zaglušujući prasak, efikasnija
buka stvarala bi se na drugi način. Mlađarija bi običavala pucati
limenom konzervom s pomoću karabita. Karabit se mogao dobiti od
željezničara i rudara , koji su ga koristili za osobne
svjetiljke “karabituše”. Momče uzme praznu limenku od laka, pa
je na dnu probuši. Unutra stavi malo karabita i vode, čija smjesa stvara

eksplozivni plin. Začepljen poklopcem u limenci, stvara sve veću koncentraciju.
S malo vatre na rupi plin se aktivira, i uz bučnu eksploziju
izbija poklopac. Sve se to događa u rukama momka!
U novije doba na raspolaganju su i pirotehnička sredstva. I pored
toga, u slavljenju uskrsnih blagdana iščezava taj efekt buke i praska. Poimanje
kršćana o ovim blagdanima mijenja se nabolje. Uskrsno veselje
se svodi na slavljenje suvremenog čovjeka i kršćanina, gdje do izražaja
dolazi profinjenije doživljavanje radosne vijesti o Kristovom uskrsnuću
i nada u naše osobno uzdignuće.

The post Korizmeni i uskršnji običaji appeared first on Narodni.NET.

Obitelljska molitva

Ova molitva molila se na Veliki četvrtak. Ona se i danas moli u gotovo svim mjestima
našeg područja. Vrijedno je spomenuti i to da je od svih prikupljenih molitava Dušo grišna
bila najzastupljenija. Zna ju i staro i mlado.

The post DUŠO GRIŠNA molitva za veliki četvrtak appeared first on Narodni.NET.

Na Veliki petak sjećamo se Isusove smrti na križu. Danas je dan kada je za otkup svakog čovjeka svoj život Isus na križu predao. Na ovaj dan potpunog ljudskog pada i sramote u kojem je ova naša zemlja primila na sebe zločin ubojstva samoga Boga, prisjećamo se Isusova pribijanja, razapinjanja i smrti na križu. Danas nema svete mise na klasičan način, ali obredi Velikog petka su prebogati ganućem i ljepotom molitve za Crkvu i čitav svijet. Moleći, klanjajući se i ljubeći križ danas razmišljajmo o tome kako smo ubojstvom Sina Božjega ubili sami sebe, svoga Stvoritelja i vladara neba i zemlje. Isus koji je uzeo naše grijehe, patnju i smrt i svojom nas smrću toliko uzljubio, darovao nam otkupiteljski vječni život. Bio je na današnji dan najjadniji, najosamljeniji i najžalosniji čovjek ljudske povijesti.

U tom mraku Velikoga petka, moleći i klanjajući se njegovu svetom križu osjetimo silnu utjehu i neka se na nas i u naše duše izliju i urežu njegove riječi
“Oče oprosti im jer ne znaju što čine.” (Lk 23,34).

Izvor: Uz gangu i bukaru

The post Običaji velikog petka u dalmatinskoj zagori appeared first on Narodni.NET.

Liturgija Velikog četvrtka – Misa večere Gospodnje
Toga se dana Crkva spominje niza otajstvenih događaja neposredno pred Isusovu muku. U Misi večere Gospodnje slavimo Kristovu posljednju večeru, kada je u oproštajnoj večeri ustanovio sakramente Euharistije i Svetoga reda.
Euharistiju toga dana slavimo spominjući se svega što je Isus za nas učinio, za nas je živio, umro i uskrsnuo.Posebnost slavlja sastoji se u tome što za vrijeme pjevanja Slave zvone sva zvona u crkvi, a nakon Slave više ne zvoni, niti orgulje ne sviraju do Slave u Vazmenom bdjenju.
Time se želi naglasiti ozbiljnost i drama Kristove muke i njegove smrti. U nekim zajednicama održao se običaj pranja nogu. Ovom slikovitom gestom svećenik ponavlja ono što je Isus učinio svojim učenicima. Gospodin se ponizio kao sluga, te je na početku svoga oproštaja s učenicima ostavio djelo neizmjerene poniznosti i ljubavi. Čim završi Sveta misa, svečano se prenose posvećene hostije, dakle Tijelo Kristovo, u posebno svetohranište za taj dan priređeno. Hostije se čuvaju za pričest na Veliki petak, budući da se na taj dan ne slavi Sveta misa. Kada se posvećene hostije u ciboriju pohrane u predviđeno svetohranište, vjernici se klanjaju u tišini pred tajnom Presvete euharistije. Nakon kraćeg klanjanja s oltara se otklanja oltarnik i svi ukrasi, te oltar ostaje prazan i “gol”. Oltar predstavlja Krista. Kao što je Krist bio na Kalvariji sramotno svučen, tako se u spomen na taj događaj raskićuje oltar.

Obredi Velikog petka – Petak muke Gospodnje
Obredima Velikog petka spominjemo se Kristove muke. Pratimo Krista na njegovu putu poniženja, trpljenja, patnje i smrti. Pokora, post, žalost i ozbiljnost daju pečat tome danu. Toga dana Crkva ne slavi euharistiju, već promišlja o smrti puna žalosti i skrušenosti.
Obredi Velikog petka podijeljeni su u tri dijela: služba riječi, klanjanje križu i sveta pričest. Na početku svi obavljaju pokajnički čin u šutnji, klečeći, a svećenici se prostiru u najdubljoj poniznosti pred oltar. Tada priznajemo Bogu sve svoje osobne grijehe, ali i grijehe čitavoga svijeta zbog kojih je Krist podnio muku i smrt na križu. Priznavajući grijehe, izražavamo svoju spremnost na žrtvu pokajnicu, ali i duboku i čvrstu nadu koju crpimo iz Božje riječi. Zato nakon zborne molitve i čitanja biblijskih tekstova sluša se izvještaj o muci Isusa Krista kako ju je zapisao evanđelista Ivan. Nakon homilije u kojoj se objašnjava smisao Kristove žrtve i smrti na križu za naše spasenje, slijedi sveopća molitva. U toj molitvi zajedno s čitavom Crkvom, moli se za sve potrebe svijeta i Crkve, osobito za one koji svojim trpljenjem nastavljaju Isusovu muku i za one koji još ne poznaju neizrecivu Božju ljubav, koju nam je Otac posvjedočio u svome Sinu koji je došao svojom smrću i uskrsnućem spasiti čitav svijet. Nakon službe riječi slijedi klanjanje križu. Svećenik razotkriva i pokazuje križ, sredstvo mučenja i smrti. Poslušnošću i predanjem u Očevu volju Isus to sredstvo preobražava u sredstvo našega spasenja. Križ, dakle, postaje simbolom spasenja, života i nade. Iskazujući poklon križu, zahvaljujemo Kristu za njegovu neizmjernu ljubav prema nama.
Bogoslužje Velikog petka završava pričešću. Pozvani smo sjediniti se s Kristom blaguj ući euharistijski kruh, posvećen na misi Velikog četvrtka. Toga se dana bolje razumije da blagovanje Kristova tijela u svetoj pričesti znači uzeti udjela u njegovoj žrtvi, prihvatiti trpljenje iz ljubavi prema braći i sestrama, te tako s Kristom širiti život u svijetu.
Obredi muke Gospodnje završavaju molitvom nad narodom, a nakon toga vjernici u tišini, bez pjesme, napuštaju crkvu.

Velika subota – obredi Vazmenog bdjenja
Vazmeno bdjenje središnje je bogoslužje u crkvenoj godini. Izabrani narod Staroga zavjeta u toj je noći slavio svoj izlazak iz egipatskog ropstva, a mi kršćani slavimo Kristov izlazak iz grobne tmine u novi život – slavimo njegovo uskrsnuće. Vazmeno bdjenje raspoređeno je u četiri dijela: služba svijetla, služba riječi, krsna služba i euharistijska služba.
Na početku službe svijetla svećenik blagoslivlja vatru. Na toj vatri zapalit će se uskrsna svijeća – simbol uskrsloga Krista. Upaljena uskrsna svijeća, zatim se unosi u mračnu crkvu i na njoj se pale svijeće nazočnih vjernika. Uz povik Svjetlo Kristovo crkva se polako osvjet1juje, dok ne bude potpuno osvijet1jena. Kada se upale sva svijetla, a svećenik u pratnji poslužitelja stigne do oltara, svečano se pjeva Hvalospjev uskrsnoj svijeći – radosna pohvala uskrsnoj svijeći, koja nas poziva da kličemo od radosti jer je Kristovo svjetlo pobijedilo snage mraka i donijelo život.
U službi riječi najprije slijede čitanja iz Starog zavjeta koja nas sjećaju na velika djela koja je Bog kroz povijest učinio za svoj Izabrani narod, no prije svega naglašavaju veliku istinu da smo od Boga i da bez njega ne možemo postojati. Nakon svečane himne Slave slijede novozavjetna čitanja, Poslanica i Evanđelje, koje donosi radosnu vijest o Kristovoj pobjedi za sve ljude.
Na početku krsne službe blagoslivlja se krsna voda, uz molitvu litanija svih svetih i blagoslovnu molitvu. Nakon toga slijedi obnova krsnih obećanja i sam čin krštenja onih koji su se kroz razdoblje katekumenata pripremali za sakramente inicijacije.
Završni dio Vazmenog bdjenja je euharistijska služba. U vazmenoj noći pod posvećenim prilikama kruha i vina primamo najstvarniju prisutnost uskrslog Krista i njegova Duha.
Isusova zajednica u vazmenoj noći ne može ne pjevati, ne slaviti ili ne zahvaljivati mimo euharistijske gozbe, jer euharistija upravo to označuje. Euharistija vrhunac kršćanskoga slavlja i očituje pravo značenje Kristova i našeg Vazma: s Kristom ćemo prijeći iz smrti u život!

The post Obredi velikog tjedna appeared first on Narodni.NET.