Svaki pravi vinogradar koji drži do sebe i svog truda, otputit će se za Vincekovo (22. siječnja) u
gorice, svome vinogradu; vrijedi to i za vikendaše koji imaju tek brajdu. Sveti je Vinko danas, jedan od pet
zapovijedanih vinogradarskih blagdana uz kojeg je i precizno propisan obred koji valja obaviti. Pa dakle,
bez obzira na studen, dubok snijeg ili kadkad i raskvašenu zemlju, mora se doći do trsa; tu će gazda
ritualno odrezati nekoliko, uglavnom tri grančice s tri pupa, koje će potom staviti negdje u kući uz prozor
da bi se nagađalo, kad grančice potjeraju, kakva će biti godina.
Orezani se trs potom obredno poškropi – “krsti” starim vinom te se izvjese kobasice, koje znakovito
naznačuju želju za plodnošću i dobrim urodom. Sve je to po pučkoj navadi praćeno pjesmom i svirkom, a kako
pravi domaćini nikada ne idu u vinograde sami, to će odmah počastiti nazočno društvo. Kuša se i staro i mlado
vino, po potrebi i nadolijevaju bačve, priprema slastan zalogaj već prema običajima kraja, od pečene slanine,
preko šarana do srnećeg paprikaša. Jasno da se takva zabava protegne i do duboko u noć.
Novi ciklus
U nas je slavljenje Vinkova, Vincekova, Vincekuše uobičajeno u kontinentalnim vinogorjima, tek ponegdje se
javlja i u primorskim područjima. I valja odmah reći da ima malo uporišta u religiji, odnosno kršćanstvu, jer nisu
nađene nikakve veze sa životopisom sv. Vinka i vinskih poslova i običaja. Bit će da je riječ o kakvom
pretkršćanskom, poganskom običaju, odnosno poganskim svetkovinama poljodjelaca, jer je ovo razdoblje kad
počinje novi ciklus poljoprivrednih radova, kad kreće vegetacija. Kao što je Martinje drevna proslava završetka te
godine.
Sam sv. Vinko uz vino je povezan tek imenom. Bio je ranokršćanski mučenik, đakon Vincentius u Saragozi,
živio je u 4. stoljeću, za vladavine zloglasnog Dioklecijana. Prokonzul Dacijan ga je grozno mučio da bi se
odrekao vjere i svog biskupa Valerija, pokušao je to potom učiniti i raskošću i ljubaznostima. Čim su ga položili u
meku, mirišljav postelju, preminuo je. Dacijan ga je dao baciti zvijerima, ali po legendi je doletio gavran i obranio
mučenikovo tijelo. Tada su ga povezli na morsku pučinu i bacili ga s kamenom oko vrata, no more ga je čudom
izbacilo na obalu. Svetoga se Vinka na slikama prikazuje kao lijepa mladića ogrnuta dalmatikom, odjećom pastira
a u tadašnjoj Dalmaciji, oznakom mučeništva. Moći su mu prenesene u Lisabon gdje se i danas čuvaju.
U hrvatskim pučkim običajima još su zapovijedani blagdani Sv. Juraj 23. travnja, Sv. Ivan Krstitelj 24. lipnja,
Sv. Mihovil 29. rujna i Sv. Martin, 11. studenog. Vidljivo je da je riječ o važnim terminima u vegetativnim ciklusima
i poljodjelskoj godini. U javnosti je dakako najpoznatiji svetac sv. Martina, za kojeg, znaju i oni što s vinom imaju
vezu samo preko konobara.
U skladu s prirodom
Čime se odlikuju ostali vinogradarski sveci?
Po pučkoj navadi, za Jurjevo valja posaditi novi nasad loze, a u starom vinogradu zašiljiti kolje, pognojiti
trsje, okopati ih i završiti rezidbu.
Za Ivanje trsje se mora drugi put okopati, povezati, oplijeviti i poprskati. Poslije Ivanja u vinograde se ide
samo prskati i odstraniti mladice i zaperke.
Ako je godina bila dobra, bez tuča i nevremena, preobilnih kiša u nevrijeme, za Miholje se već vinogradi s
veseljem obilaze. Berba! Ranije se sorte već mogu brati, a sedam dana nakon Miholja može početi prava berba.
Doduše, u nekim je sjevernim vinogorjima, pogotovu za graševinu, bilo pravilom da se bere tek nakon Sv.
Terezije, 15. listopada. Tko je dotle sačekao, jasno da neće imati kiseliše, da će mu vina biti hvaljena.
A od lijepih vinogradarskih običaja nikako ne valja zaboraviti ni Sv. Bartola 24. kolovoza, nadnevak kad se u
vinogradima podiže klopotec koji će tjerati čvorke i nagovijestiti da se bliži berba. I tada se s pajdašima uz
veselicu, sočan zalogaj i staru kapljicu (ta valja već i bačve isprazniti) proslavlja u vinogradu.

Za sv. Ivana apostola, dva dana po Božiću, blagoslivljalo se vino, a spomenimo se i omrznutih nadnevaka u
poljodjelaca, tzv. ledenih svetaca i Sv. Sofije sredinom svibnja kad nagla studen može nanijeti goleme štete.
Pravi blagdan
Zato je Martinje pravi blagdan težaka. Sve što se u polju imalo učiniti, učinjeno je, plodovi su pobrani,
spremljeni, vino je već provrelo. Pa je tako i sv. Martin preuzeo ulogu nekog pretkršćanskog običaja, sam s vinom
i gozbama nije imao puno veze. Bio je prvim kršćanskim svecem koji je to postao a da nije bio mučenikom, jer je
u njegovo doba (4. stoljeće) kršćanstvo bilo dopušteno, štoviše, i sam ga je širio. Po želji oca, visokog rimskog
časnika, školovao se za vojnika, čak mu je i ime dao po bogu rata Marsu. No poznata je anegdota o tome kako je
Martin jašući na konju sreo siromaha u ritama po studeni, te mu odrezao komad svog grimiznog plašta. U snu mu
se potom javio Isus i zahvalio, jer je to njemu pomogao. Nakon toga Martin se posvetio vjeri, čak je i majku
preveo na kršćanstvo, a posebno je bio omiljen medu siromasima i seljacima. Toliko je bio cijenjen da mu se na
pokop 11. studenog 397. godine slio silan puk; ubrzo nakon toga proglašen je svecem, a njegov se kult proširio
cijelom Europom.
No zašto se sv. Martina povezuje s obveznom guskom na stolu uz njegov spomen-dan? Anegdota da se
skrio među guske kad je proglašen biskupom, te da je guska koja ga je odala gakanjem to platila glavom, tek je
zgodna pričica. Pravo tumačenje valja tražiti u ranijem dobu; prvo, imenjak mu Mars atribuiran je guskom,
prikazuje se s kacigom urešenom gušćim perom, a prvotno je bio i – bogom poljodjelstva! Drugo u starih
europskih naroda, poglavito Kelta, na taj se nadnevak završavala poljodjelska aktivna godina, pa je bogata gozba
bila obredna. Taj se običaj srećom prenio do danas, na radost svih ljubitelja slasna zalogaja, dobre kapljice i –
ritma prirode.
22.01. Sv. Vinko iz Saragose
Svetac Mučenik
Sv. Vinko iz Saragose, đakon i mučenik pod Dioklecijanom, 304.g. spominje se u Rimskom Martirologiju
22.01. zajedno sa Sv. Anastazijem Persijskim, poštovan i od Grka 11. prosinca. Taj najpoznatiji mučenik
Španjolske se predstavlja u đakonskoj dalmatici i sa znakom križa, gavran, rešetaka ili plamena. Čašćen je kao
patron Valencije, Saragose, Portugala itd. Uzimaju ga za zaštitnika vinari, staklari i mornari. Ime mu je i u litaniji
svih svetih. Njegov životopis se čitao u crkvama Afrike već od kraja 4 vijeka, kako svedoči sv. Augustin u
Ispovijestima 275. Sadašnja Acta SS, III Jan,6 potiječu iz kraja osmog ili devetog vijeka i sastavljena su iz
tradicije. Anali Boll., I, 259, daju drugačiji životopis. Svi se slažu sa životopisom Prudentisa (P.L.LX, 378). Rođen
je u Saragosi, od oca Eutriciusa (Euthicius) i majke Enole, iz mjesta Osca. Pod vodstvom biskupa Saragose,
Vinko je daleko uznapredovao u studijama. Zaređen je za đakona i dodeljena mu je dužnost da propovijeda po
biskupiji, biskup je imao govornu manu. Po naredbi upravitelja Daciana, on i biskup su dovučeni u lancima u
Valensiju i držani su u zatvoru dugo vremena. Tada je Valerius, biskup, pušten, ali su Vinka zadržali i bio je
podvrgnut surovim mučenjima, razapinjali su ga kukama, pekli, bičevali. Ponovo je bio zatvoren u ćeliju u kojoj je
po podu bilo razbacano polomljeno staklo. Da bi uzdrmali njegovu upornost, nakon tolikih muka, smješten je u
krevet, na kojem je i izdahnuo.
Njegovo tijelo je bačeno lešinarima, ali ga je obranio gavran. Dacijan je potom bacio tijelo u more, ali je ono
isplivalo na obalu i sahranila ga je jedna pobožna udovica. Nakon što je uspostavljen mir u Crkvi, podignuta je
kapela nad njegovim zemnim ostacima izvan zidina Valensije. 1175.g. njegove relikvije su donesene u Lisabon.
Drugi tvrde da su relikvije došle u Castres 864. Kremona, Bari i ostali gradovi tvrde da također posjeduju njegove
relikvije. Kilderik I je donio stopalo i dalmatiku u Pariz 542.g. i podigao je crkvu u čast sv. Vinka. U Rimu postoje tri
crkve posvećene sv. Vinku, jednu blizu bazilike sv. Petra, druga u Trastevereu i ona koju je izgradio Honorije I
(625-38) i koju je obnovio Leo III 796.g.
Jurjevo u vinogradu
Vinogradari 23. travnja slave svetog Jurja, mučenika kao zaštitnika svih težačkih poslova kao što je
okopavanje vinograda, sadnja cjepova te pretok vina. Sv. Juraj je drugi u nizu od pet zapovjednih
vinogradarskih svetace u hrvatskim pučkim običajima.
Jedan je od najtežih poslova u vinogradu okopavanje. U svom ”Vinogradaru” Dragutin Stažimir daleke 1870.
objasnio je kakvim se alatom kopa vinograd:
”Orudje, kojim se kod nas kopa, jest obična motika. Ovim orudjem se znadu naši težaci okretno služiti jer im
je naruk, priviknuti su mu, i kad su trijezni i marljivi, mogu posve valjano kopadvu izvesti. Zato im netreba našim
ljudem u tu svrhu preporučivat druge vrste orudja (halat), jer nepriučeni novoj vrsti orudja, ne samo što bi djelo
lošije učinili, nego i mnogo sporije, pače i s kvarom radili, a to bi bilo samo na uštrb vinogradaru.”
U jurujevskom tjednu počinje se s sijanjem kukuruza, radovi u vinogradu u punom su tijeku. Poslije reza,
popravljanja armature, zatezanja žica i vezanja trsa obavlja se obrada tla u svrhu uništavanja korova, čuvanja
vlage i presušivanja prevlažnih tla.
Mnogi vinogradari čuvaju dijelove odrezanih dijelova trsa do Jurijeva i onda naprave, odnosno zapale jurijevski
krijes. Vrlo je efektno navečer vidjeti kako se pale krjesovi i na ostalim bregima. Ovisno o vremenskim prilikama,
sadnja vinove loze može se obavljati za mirovanja vegetacije u južnim Lijepe naše, pa do završno početka
svibnja, za sjeverni dio.
O terminima sadnje pisao je i Dragutin Stažimir u svom ”Vinogradaru” 1870. godine:
”Što se vremena tiče, to jest, koje godišnje doba je najbolje, da se poduzme i izvede sadba novog nasada, o
tom su razna mnijenja vinogradarah. Jedni tvrde, da je najbolje vrieme za sadbu jesen, da se preko zime oko
nasada slegne zemlja i dovoljno vlaga napije; drugi opet savjetuju, da je najzgodnije vrieme prvo proljeće od
polovine ožujka mjeseca do početka svibnja; pače da je moći resene ključece čak do Ivanja saditi. Nu bilo kako
mu drago, kod nas u lijepoj našoj hrvatskoj domovini neka svaki sadi, kad mu je sgodno, kad ima priredjeno tlo i
priredjenih budi ključedah budi korenjakih. Od pozdne jeseni preko ciele zime sve do Ivanja moći se to djelo
izvede. Kažem, kroz cielo to vrieme moći je saditi, samo kad nije pomržnjena zemlja ili mokra.”
”Vinogradar” Dragutina Stražimira prvo je cjelovitije djelo o vinogradarstvu i vinarstvu napisano u Hrvatskoj.
Autor je djelo napisao na osnovi osamnaestogodišnjeg vlastitog praktičnog iskustva i informacija iz strane
literature. Dakako, tijekom izgorjevanja jurjevskog krijesa vinogradari okupljaju u kletima i kušaju prošlogodišnje
vino, kojeg ima još dosta, te pripremaju pretok. Osnovno je održavati higijenu u podrumu, treba ga prozračiti i
voditi brigu o praznim bačvama.
23.04. Sv. Juraj
Svetac Mučenik
Život je sv. Jurja ovijen mnogim legendama pa je i stručnjacima teško doći do pouzdanih povijesnih
podataka o njemu.
On je prema legendama već od svog začeća bio predodređen za velike stvari. Zato je i njegovo rođenje
ispunilo velikim veseljem oca mu Geroncija, Perzijanca, i majku Polikroniju, Kapadočanku. Pobožni su ga roditelji
odgajali u vjerskom duhu, i to s uspjehom, sve dok nije odrastao i stupio u vojničku službu. Za vrijeme
Dioklecijana poginuo je mučeničkom smrću. Njegovo je štovanje u povijesti svetaca pravi fenomen, kojemu jedva
ima ravna. Neka o tome posvjedoče sljedeći zajamčeni podaci.
U Siriji nalazimo već u IV. stoljeću crkve posvećene sv. Jurju. U Egiptu ima njemu u čast 40 crkava i 3
samostana, a na otoku Cipru nalazilo se čak 60 Jurjevih svetišta. U Carigradu mu je podigao crkvu nitko manji
nego sam car Konstantin Veliki. U grčkoj Crkvi sveti Juraj se slavi uz sv. Demetrija, Prokopija i Teodora kao veliki
mučenik. S Istoka se njegovo štovanje vrlo brzo proširilo i na Zapad, u Rim, u Italiju, na Siciliju, u Francusku, u
Mainz, a onda i u Englesku i Škotsku, gdje se naročito poštuje. Kao svoga zaštitnika slavili su ga srednjovjekovni
vitezovi i križari. Seljaci su ga počeli zazivati kao zaštitnika najprije svojih konja, a zatim i ostalih domaćih
životinja. Još prije II. svjetskog rata hodočastili su s konjima na svečev blagdan slavonsko-podravski seljaci u
Sveti Đurađ kod Donjeg Miholjca.

Svetog Jurja slave i mnogi svečani govori te romansirani životopisi, počevši od najstarijih vremena. Njega su
svojim spisima proslavili sv. Grgur Turonski († 594), Venancije Fortunat († 600), pjesnik himana, sv. Andrija
Kretski († 767), sveti Petar Damiani. U srednjem vijeku Sv. Juraj je slavljen i mnogim skazanjima. A njegovim
slikama ne zna se ni broja. Malo je koji srednjovjekovni i kasniji religiozni umjetnik slikar ili kipar koji ga nije
prikazao. Njegov je blagdan u nekim biskupijama spadao u najveće u godini.
Možda bi se čitatelji razočarali kad ne bismo spomenuli zmaja, koga Sv. Juraj probada. Neka se ne
razočaraju ako im moramo reći da je to legenda koja je nastala tek u srednjem vijeku za vrijeme križarskih vojna.
Netko je tada krivo shvatio jednu sliku cara Konstantina u Carigradu koji je, prema povjesničaru Euzebiju,
prikazan kako gazi probodena neprijatelja ljudskoga roda. Pučka mašta tu je sliku pripisala Sv. Jurju i oko njega
razvila legendu kako je spasio djevojku probovši zmaja. U toj se verziji brzo raširila ta legenda te postala opća
svojina, o čemu svjedoče nebrojene slike i kipovi, pa i jedan u Zagrebu u blizini kazališta.
Sv. Ivan Krstitelj
Sv. Ivan Krstitelj kao spomendan javlja se u doba ljetnog solsticija, obrata, što je prigoda za
ponovnoveličanje prirode i njezine magične snage. Ljeti je nešto manje radova u vinogradu, ali treba štititi urod od
bolesti, nepogoda i životinjskih štetnika. Zbog toga se pale blagoslovljene svijeće u trsju (protiv tuče), škropi
metlama i granama (protiv bolesti) i postavljaju se klopci, drvene čegrtaljke na vjetar, te strašila zbog zaplašivanja
ptica i drugih napasnika.
24.06. Sv. Ivan Krstitelj
Rođenje svetog Ivana Krstitelja – Isusova preteče i događaje u vezi s njime opisuje nam sveti
evanđelist Luka u I. glavi svoga evanđelja ovako:
Elizabeti dođe vrijeme da rodi. I rodi sina. Kad njezini susjedi i rodbina doznaše da joj je Gospodin iskazao
veliko milosrđe, radovali su se s njom.
Osmoga dana dođoše da obrežu dijete. Htjedoše ga po ocu nazvati Zaharijom, ali majka njegova reče: Ne
tako, nego neka se zove Ivan! Odvrate joj: Pa nitko se u tvojoj rodbini ne zove tim imenom. Znakovima upitaju
oca njegova kako bi on htio da se zove. On zatraži pločicu i napisa: ’Ivan mu je ime. Svi se tome začude. U isti
čas otvore mu se usta, a jezik mu se razriješi te je govorio i hvalio Boga.
I strah spopade sve žitelje u okolici. I u svoj se planini judejskoj pripovijedahu ti događaji. Svi koji su čuli za
njih pohranjivali su ih u srcu i govorili: ’što će biti ovo dijete?’ I, doista, ruka Gospodnja bijaše s njim.
Tada se Zaharija, otac njegov, napuni božanskog nadahnuća te proročki kaza:’Neka je hvaljen Gospodin,
Bog Izraelov, jer se udostojao da otkupi narod svoj. I da nam podigne silna Spasitelja među potomstvom Davida,
sluge svoga, kao što obeća od davnine na usta proroka svojih svetih, Spasitelja od naših neprijatelja i iz ruke svih
koji nas mrze, da učini milosrđe koje obeća ocima našim i da se sjeti svetoga Zavjeta svoga, zakletve kojom se
zakle Abrahamu, ocu našemu, da nam dopusti da mu bez straha, izbavljeni iz ruke neprijatelja, služimo u svetosti
i pravednosti pred njim u sve naše dane.
A ti ćeš se, dijete, prorok Previšnjega zvati, jer ćeš ići pred Gospodinom da mu pripraviš putove, da narodu
njegovu pružiš spoznaju spasenja, koje biva oproštenjem grijeha njegovih, zahvaljujući milosrdnom srcu Boga
našega, zbog koga će nas pohoditi Sunce s visine, da obasja one koji prebivaju u tami i sjeni smrtnoj, da upravi
korake naše na put mira.
A dijete kako je raslo tako je jačalo duhom. Boravilo je u pustinji do onoga dana u koji se jasno očitovao
Izraelu« (Lk 1,57–80).
Izvještaj svetog Luke o Ivanovu rođenju nije isključivo usredotočen i upravljen na sam događaj rođenja, on
smjera dalje, jer pokazuje na ulogu djeteta u povijesti spasenja. Već je samo njegovo ime puno značenja. Ono
znači: »Bog se smilovao.« Kome? – Svome narodu, poslavši mu nakon duljeg razdoblja opet velikog proroka,
dapače najvećeg između svih proroka, koji će neposredno pripremiti put pojavku Mesije, njegovu javnom nastupu.
Da je Bog milosrdan, osjetio je kod Ivanova rođenja njegov otac Zaharija koji je, nakon devetmjesečne nijemosti,
opet progovorio, a njegov se govor pretvorio u hvalospjev koji svako jutro ponavljamo moleći Pohvale.
Neobičnost toga djeteta, rođena u ljupkom Ain Karinu, pokazala se čim je malo poodraslo. Ivan je još veoma
mlad ostavio toplo obiteljsko gnijezdo, svoje prijatelje i znance te pošao u pustinju da se što bolje spremi za svoje
veliko poslanje. On će se na nj pripremati u Božjoj blizini, u molitvi i razgovoru s njime.
Kod Ivanova rođenja svi su se u okolici pitali što će biti od njega? – Na to je pitanje nama odgovor posve
jasan. On je postao jedna od najznačajnijih ličnosti u Božjem planu o spasenju. štoviše, on je postao tako velik da
je sam Isus o njemu izrekao nečuvene riječi: »Velim vam, nije nitko između rođenih od žene veći od Ivana« (Lk
7,28). Sam Ivan sebe je nazvao »Zaručnikovim prijateljem«. Taj je zaručnik Isus Mesija. Njemu se Ivan veseli i
govori: »On mora rasti, a ja se umanjivati!« (Iv 3,30). »Ivan je pripremio svadbu, sve je pozvao na svečanost, sve
doveo u Zaručnikovu blizinu. A on sam je u svatovima nevažan. Zaručnik ne pripada njemu. On tu samo stoji i
raduje se Zaručnikovu glasu. On nije sebičan; on je zahvalan i radostan zbog prijateljstva s njime« (Rainer
Kaczynski). Što traži danas od nas sveti Ivan Krstitelj, Zaručnikov prijatelj? – Ne traži toliko da se u njega
ugledamo, već prstom upire na Krista i poziva nas da njega slijedimo i za njim idemo. Ivan nam kao rijetko koji
svetac želi biti vodič Kristu.
Pokrajinski sabor u Agdi g. 506., govoreći o blagdanima crkvene godine, govori o svetkovini rođenja Ivana
Krstitelja kao o jednoj od većih svetkovina. Takvo se shvaćanje učvrstilo još više u srednjem vijeku, koji je Ivanje
slavio kao »ljetni Božić«. Do XI. stoljeća na taj se dan isto kao i na Božić slavilo tri svete mise. U čast sv. Ivanu
Krstitelju podignute su mnoge crkve počevši od Lateranske bazilike u Rimu, papinske katedrale, te glave i majke
svih crkava na svijetu.
Naš hrvatski glavni grad Zagreb ima lijepu baroknu crkvu s lijepim cintorom, posvećenu sv. Ivanu Krstitelju.
Inače je najpoznatije svetište svetog Ive u našim krajevima ono u Podmilačju, nedaleko od Jajca, kamo svake
godine još i danas hodočasti veliko mnoštvo vjernika preporučujući se toplo i usrdno Isusovu preteči.
U svome sam djetinjstvu često promatrao lijepi barokni pokrajni oltar sv. Ivana Krstitelja u župnoj crkvi u
Valpovu i to bijaše moj prvi susret s tim velikim svecem. Njegov mi je lik uvijek imponirao. U njemu gledam
čovjeka jakoga značaja pred kojim se zadivio i sam naš Gospodin. Za njim su se Ivanu divili i veličali ga toliki sveti
Oci i crkveni naučitelji. U ime svih njih nek nam danas progovori genijalni sveti Augustin.
Crkva promatra Ivanovo rođenje koje je na neki način posvećeno. Među ocima nema nikoga čije bismo
rođenje svečano slavili. Proslavljujemo Ivanovo i Kristovo rođenje. To ne može nedostajati, a ako ga možda zbog
dostojanstva takve stvari manje tumačimo, ipak o tome plodonosno i uzvišeno razmišljamo. Ivan je rođen od
neplodne starice, a Krista je rodila mlada djevica.
Kod Ivana ne vjeruju da će se roditi, i otac postaje nijem. Kod Krista se vjeruje, te je vjerom i začet. Iznijesmo
što bi valjalo istražiti i rekosmo o čemu bi trebalo raspraviti. Ali o tome sam govorio. A ako nam za istraživanje
svih skrovitih mjesta takvog otajstva nedostaje ili sposobnosti ili vremena, bolje će vas poučiti onaj koji u vama
govori, makar mi bili i odsutni, onaj o kojemu pobožno razmatrate, koga ste srcem prihvatili, čiji ste hramovi
postali.
Čini se, dakle, da je Ivan postavljen kao neka međa između obaju saveza, Staroga i Novoga. Sam Gospodin
svjedoči da je Ivan na neki način međaš: Zakon i proroci su do Ivana Krstitelja. On u sebi, dakle, nosi i značaj
drevnosti i nagovještaj novosti. Poradi značaja drevnosti rađa se od ostarjelih, a zbog značaja novosti očitovan je
još kao prorok u majčinoj utrobi. Već tu bijaše označen prije rođenja. Pokazano je čiji će biti preteča prije nego ga
je vidio. Božanske su to stvari i nadilaze mjeru ljudske slabosti. Napokon se rodio i dobio ime: jezik se ocu
razriješio. To što se zbilo, prenesi na slikovito značenje tih stvari.
Zaharija šuti i gubi glas dok se ne bude rodio Ivan, Gospodinov preteča. Tad će početi opet govoriti. što je
Zaharijina šutnja ako ne prikriveno proroštvo, proroštvo koje je prije Kristova propovijedanja na neki način skrovito
i zatvoreno? Ono biva otvoreno njegovim dolaskom i postaje jasno kad bude došao onaj koji je prorican.
Otvaranje Zaharijina glasa kod Ivanova rođenja isto je što i kidanje zastora na Kristovu križu. Jezik se odrješuje
jer se rodio glas. Ivanu, naime, koji već tada naviješta Gospodina, rečeno je: Tko si ti? A on odgovori: Ja sam glas
onoga koji viče u pustinji. Ivan je glas, a Gospodin bijaše u početku Riječ. Ivan je privremena riječ, a Krist vječna
Riječ od početka.«
Prije nego s Crkvom upravimo toplu molbu velikom Krstitelju, spomenimo da ga obično slikaju kako krsti
Isusa ili kao propovjednika pokore obučena u odijelo od kože, sa štapom u obliku križa i natpisom: »Evo Jaganjca
Božjeg!« Prikazuju ga i s janjetom pokraj sebe ili čak na ruci. Slikari koji su željeli prikazati njegovu smrt prikazuju
mu glavu na pladnju. Dakako da su brojni slikari nastojali na platnu dočarati i rođenje Ivana Krstitelja. Tako je
osobito poznata slika Ivanova rođenja u Lodiju, u Italiji, a naslikao ju je u XVI. stoljeću slikar Callisto da Lodi.
Svetom Ivanu Krstitelju kao svome pokrovitelju preporučuju se pastiri, seljaci, razni obrtnici. U pomoć ga zazivaju
i bolesnici pogođeni raznim bolestima. Dobro je da mu preporučujemo i svoje duhovne potrebe, osobito da bi nam
izmolio milost da Isusa što bolje upoznamo, ljubimo i slijedimo
Miholje u vinogradu
Sveti Mihael arkanđeo četvrti je zapovjedni vinogradarski svetac (29. rujna). Zaštitnik je vinograda od
kradljivaca, štetočina i ptica.
U hrvatskim pučkim vinogradarskim običajima postoji pet zapovjednih vinogradarskih svetaca: sv. Vinko (22.
siječnja), sv. Juraj (23. travnja), sv. Ivan Krstitelj (24. lipnja), sv. Mihovil (29. rujna) i sv. Martin ( 11. studenog).
Sveci nisu vezani uz vinograde i vino kao sveci, već su vinogradari uz mukotrpan rad, odricanje i ostale radove
oko vinograda i vina našli “svoje svece” da se mogu proveseliti, ali i nagovijestiti veće poslove u vinogradu – berbi,
rezidbi, pretoku vina i ostalim poslovima koji se tiču vinograda i vina.
Tako sv. Mihovil (Mihalj) označava u pojedinim vinogorjima početak berbe grožđa dok u drugim
vinogradarskim područjima on je čuvar vinograda. Vinograde treba čuvati od dvonožnih kradljivaca, ptica koje
naprave velike štete te od raznih drugih štetočina.
Ali mi Vam savjetujemo da bez obzira na moguće pojave štetočina u vinogradu:
Ne berite grožđe prerano.
29.09. Mihael, Gabriel i Rafael, arkanđeli
SVETI MIHAEL, GABRIEL I RAFAEL, arkanđeli Iz tajne Božje svetosti proizlazi štovanje triju arkanđela, koje
danas slavimo, kao i svetih anđela čuvara, koje slavimo 2. listopada. Anđeli kao duhovna bića, unatoč njihovoj
službi u povijesti spasenja, već po svojoj biti izmiču svakom povijesnom razmatranju. Zato i ne možemo opisivati
njihov život kao što činimo sa životom svetaca. Unatoč tome, na temelju Božje objave možemo ipak o njima nešto
reći, isto tako možemo opisivati njihovo štovanje. Činimo to rado, što s cijelom Crkvom danas slavimo njihov
blagdan, a i što mnogi vjernici nose njihova imena slaveći danas svoj imendan.
Ime Mihael, u hebrejskom Mi ka el, što znači: “Tko je kao Bog?” spominje se u Svetom pismu pet puta.
Najznačajniji je pak svetopisamski tekst o sv. Mihaelu iz Otkrivenja. “Uto se zametnu rat u nebu koji je
Mihael sa svojim anđelima morao voditi protiv Zmaja. Zmaj i njegovi anđeli prihvatiše borbu, ali je ne mogoše
izdržati. I mjesta za njih više nije bilo u nebu. Bijaše izbačen veliki Zmaj, stara Zmija, koja se zove đavao – sotona,
zavodnik cijeloga svijeta – bijaše zbačen na zemlju i bijahu zbačeni s njime njegovi anđeli” (Dn 12,7-9).
Imajući u vidu te svetopisamske tekstove, ikonografija prikazuje sv. Mihaela kao ratnika u oklopu i s mačem
u ruci. Crkva pak od najstarijih vremena gaji prema svetom Mihaelu naročito štovanje i duboku pobožnost. Ona
ga u borbi što se vodi protiv sila zla, a i vodit će se do konca vremena, promatra kao svoga moćnog zaštitnika,
koji joj je svojom zaštitom trajno prisutan. Velikog arkanđela jednako živo štuje istočna i zapadna Crkva. Razni
staleži štuju sv. Mihovila kao svoga zaštitnika, u Italiji je zaštitnik javne sigurnosti, a Pio XII. proglasio ga je
zaštitnikom radiologa. Njemačka ga također od davnine slavi kao svoga zaštitnika. I kod nas je u Hrvatskoj veoma
razvijen kult sv. Mihovila. Podignute su mu u čast mnoge župne i podružne crkve, a i neka mjesta nose njegovo
ime. Tako imamo Miholjac, Miholec, Mihovljan itd.
Bogoslužje veoma zorno ističe trostruku djelatnost sv. Mihaela u službi Crkve. On je borac, molitelj i pratilac.
Kao borac neka nam pomaže u borbi koju svatko od nas mora stalno protiv zla u sebi i oko sebe voditi! Kao
molitelj nek nas zagovara i naše molitve poput miomirisnog kada prinosi Gospodinu, a kao pratilac neka nas prati
na našim životnim putovima! Sveto pismo poimence na nekoliko mjesta spominje i sv. Gabriela, arkanđela. I
štovanje je sv. Gabriela staro, a naročito je vezano uz blagdan Blagovijesti. Njemu je, kao i sv. Mihaelu, pučka
pobožnost pridavala ulogu čuvara crkvenih vrata; ta dva arkanđela priječe demonu ulaz u crkvu. Kao svoga
zaštitnika štovali su sv. Gabriela glasonoše, teklići i pismonoše.
Papa Pio XII. apostolskim breveom od 1. travnja 1951. proglasio ga je nebeskim zaštitnikom
telekomunikacija: telegrafa, telefona, radija i televizije: Ime Rafael znači “Bog liječi”, a ime je trećega arkanđela,
koga danas slavimo. Njega, kao i dvojicu drugih arkanđela, opširno spominju apokrifne knjige, a od kanonskih
knjiga Rafael je veoma prisutan u Tobijinoj knjizi. Naročito se Rafaelu preporučuju putnici, a pomalo i pečalbari te
iseljenici. Kao duhovnome liječniku počeše mu se utjecati i bolesnici u duševnim i tjelesnim bolestima. A kao
svoga posebnog zaštitnika časte ga apotekari.
Sv. Martin, biskup (316/317-397 g.)
Otac toga popularnog sveca bio je časnik rimske vojske, pa je potkraj svoje karijere dosegao visoki
čin tribuna. Kad mu se rodio sin, nazvao ga je Martinom, što je umanjenica od imena Mars, koji je bio
rimski bog rata. Otac je tako nazvao sina da počasti vlastito vojničko zvanje, a ujedno naznači budućnost
djeteta. Nije tada ni mogao zamišljati da će mu sina Martina pamtiti povijest, ali ne kao vojskovođu
okićena ratnim uspjesima, već po jednom skromnom i duboko ljudskom činu dobrote i nesebične ljubavi,
koji će postati simbol djelotvorne pomoći siromašnom čovjeku. Epizoda koju bilježi povijest, a koju je
legenda okitila nekim živopisnim detaljima, dobro je poznata:
Kad je imao nešto više od petnaest godina, Martin je na konju, u gordoj vojničkoj opremi, na kojoj se
posebno isticao veliki crveni ogrtač, jahao dok je studeni vjetar najavljivao dolazak zime. Iznenada, uz rub ceste,
pojavi se neki stari siromah, sav promrzao, u poderanim krpama koje je navukao da zaštiti tijelo od studeni. Taj je
prizor toliko uzbudio mladog konjanika da je stao neodlučan pred starcem koji je tresući se pružio ruku za pomoć.
Martin se dosjetio: mačem je presjekao polovicu svoga crvenog plašta i njime zaogrnuo promrzlog starca. Te noći
je Martin blaženo usnuo, a u snu mu se javio Isus, kojega pravo još nije ni poznavao, te mu zahvalio što ga je
zaogrnuo polovicom svog ogrtača. “Martin još katekumen pokrio me ovim plaštem!”
Legenda još dodaje da je ta gesta dobrote popratilo naglo zatopljenje vremena, kao da se i nebo smilovalo
siromašnim ljudima koji su cvokotali od studeni, pa na spomen toga i danas u mnogim krajevima toplije dane pred
početak zime zovu “Martinje ljeto”.
Povijesni podaci kažu da je Martin rođen negdje u panonskim ravnima oko 316. godine. Kao rodno mjesto
spominje se Sabaria, današnji Szombathely u Mađarskoj. U to doba bili su prestali progoni kršćana, Crkva je
napustila katakombe, a car Konstantin Veliki je svojim glasovitim Milanskim ediktom zajamčio kršćanima slobodu i
ravnopravnost, čak im je dao i neke povlastice. Martinov otac je bio vojni zapovjednik, pa je kao takav često
premještan, a s njim je i Martin dosta putovao, veselo doživljavajući promjene koje omogućuje takav način
selidbenog života. Dio djetinjstva proveo je u talijanskom gradu Paviji, skromnom mjestu bogate kulturne tradicije.
Tu je mladić primio nešto od humanističkog obrazovanja. U Paviji je Martin došao u vezu s kršćanima koji su ga
zanosili i oduševljavali svojom djelotvornom ljubavlju i revnim životom. Roditelji su bili stari pogani, štovatelji
rimskih bogova pa su sina odvraćali od ove, kako su govorili, istočnjačke sekte, čudne i zarazne religije koja se
sve više širila Rimskim carstvom. Unatoč tome, Martin je uspio da bude uvršten u pripravnike za krštenje. Kasnije
će Martin izjaviti da je kao desetogodišnjak postao katekumen. Istodobno, po izričitoj očevoj naredbi, započeo je
vojničku karijeru. U francuskom gradu Amiensu uvježbavao je vojničke vještine. U to razdoblje valja smjestiti i
spomenutu epizodu s plaštem i siromahom, koja je proslavila Martina širom kršćanskog svijeta. U Amiensu je
339. godine, na Uskrs, primio krštenje i postao član kršćanske zajednice. Unatoč tome, morao je sudjelovati u
vojnim operacijama cara Konstanca na Rajni, ali je nakon dvije godine vojnikovanja zatražio da ga otpuste iz
vojske.
Oslobođen od ratničkih obveza, Martin je proveo određeno vrijeme u rodnoj Panoniji, gdje je posjetio stare
roditelje. S velikom radošću uspio je nagovoriti majku da prihvati kršćanstvo, ali nije imao uspjeha kod oca, koji je
ustrajao u svom poganskom uvjerenju. Nakon toga se Martin vraća u Italiju i na jednom ligurskom otočiću,
zvanom Gallinaria, započeo je povučen, samotnički život. S jednim svećenikom osnovao je malu monašku
zajednicu, koja se može nazvati i prvim redovničkim samostanom na Zapadu.
U francuskom gradu Poitiersu upoznao je i zavolio svetog biskupa Hilarija, koji ga je zaredio za svećenika i
ponudio mu boravište u mjestu Liguge, koje je Martin opet pretvorio u samostan, kaneći ostatak života ovdje
provesti u samoći, pokori i molitvi. Ali, 371. sveti biskup Hilarije umire u Toursu, pa izbor za njegova nasljednika
pade upravo na Martina. Tako je ovaj čovjek, vojnik na silu, redovnik po izboru, postao biskup po dužnosti.
Bio je, kažu, vrstan duhovni pastir, postavši velikim širiteljem kršćanstva. Za Crkvu je pridobio mnoga galska
plemena, pomirio je brojne arijevske heretike, odupro se građanskim vlastima koje su već tada počele zadirati na
crkveno područje.
Martin je, za ono doba, kao biskup, uveo velike novosti. Za razliku od većine biskupa, koji su boravili i
djelovali po gradovima i većim mjestima, Martin svoju biskupsku brigu posvećuje selu i seljacima. Dobro je znao
velike duhovne potrebe siromašnih kolona i bijednih kmetova, za koje se malo tko brinuo. Velika ideja njegova
života bila je evangelizacija sela. A da bi to mogao ostvariti, trebao je dobro pripremljene svećenike. U
Marmoutieru, nedaleko od Toursa, otvorio je neku vrst centra za odgoj budućih svećenika, koji bismo mogli

nazvati prvim sjemeništem u Galiji, pa i u Europi.Posebnu je važnost polagao na zajednički život, pa je želio da i njegovi svećenici žive što je više moguće

povezano, u zajednici, slično monasima, kojima je Martin ostavio svoju prvu ljubav. Osim toga, sveti je biskup

znao da bez dolične naobrazbe nema uspjeha, pa je od svećenika tražio da vole pisanu riječ, posebno Sveto
pismo. Zahtijevao je od njih da čitaju crkvene oce i tumače Božje riječi. Martina su posebno voljeli siromašni i
odbačeni ljudi, kojima je uvijek ostao blizak. Nešto manje su ga voljeli bogati ljudi, koje je stalno opominjao i
pozivao na pravdu, poštenje i solidarnost. Zbog toga je Martin doživio mnoga poniženja i vrijeđanja, čak su ga i
klevetali. Ljudi su svetog biskupa cijenili i voljeli zbog neumorne aktivnosti, neutažive revnosti i nesebičnog života.
Još za života smatrali su ga najvećim francuskim biskupom. Umro je 8. studenoga 397. godine, kad je bio u
posjetu jednom selu. Njegov sprovod, tri dana kasnije, bila je prava apoteoza odanosti i poštovanja. U povorci je
stupao bezbrojan puk, nebrojeni seljaci i siromasi pokazali su da znaju tko im je prijatelj, a pokojnikovo tijelo
ispratilo je i oko dvije tisuće redovnika i redovnica.
Blagdan Sv. Martina je 11. studenoga, tri dana nakon njegove smrti. Pučko veselje dugo je pratilo taj
blagdan na Zapadu, pa i u mnogim našim krajevima. Toga dana se pilo mlado vino. U Italiji i danas živi poslovica:
“II nuovo vino si beve a San Martino! (“Mlado vino pije se na Svetog Martina!”). I tako je nastao običaj da se u
nekim vinorodnim krajevima za dan Sv. Martina “krsti” mlado vino. Istog dana u mnogim je mjestima bio sajamski
dan, prigoda za sklapanje velikih poslova i potpisivanje ugovora. Tada je u nekim krajevima počinjala sudska
djelatnost, škole, parlamentarni život. Ponegdje su se o Sv. Martina održavali općinski izbori.
Ubrzo nakon smrti Martina su za zaštitnika uzeli mnogi ljudi i udruženja: vojnici, vitezovi, putnici, gostioničari,
hotelijeri, a posebno vinogradari i svi oni koji se brinu oko berbe i proizvodnje vinske kapljice.

Autor teksta: Stjepan Kordek

Uz zahvale urednika za promicanje i čuvanje veinarstva i vinske kulture:

In vino veritas

The post Vinski svetci i njihova uloga u vinarstvu i vinogradarstvu appeared first on Narodni.NET.

Danas se u cijeloj Hrvatskoj osim gorskog područja vinova loza uzgaja na površini od 57 896 hektara. U gorskom području vinogradarstvo kao gospodarska grana danas gotovo i ne postoji, iako ima indicija da je u prošlosti i ovdje imalo značajnu ulogu.

Izuzmemo li gradsku sirotinju vinograde su, kao jedan od najznačajnijih izvora prihoda, posjedovali pripadnici svih društvenih slojeva. Niži su slojevi prodajom vina i grožđa ponajprije osiguravali egzistenciju, a sami su u svečanim prilikama i razdobljima velikih poljodjelskih radova uglavnom pili vino koje zbog slabije kvalitete nisu mogli prodati. Osim što se vino i grožđe prodavalo za gotov novac, ono se i mijenjalo za druge poljoprivredne proizvode i potrepštine.

The post Vinova loza kroz povijest na našim područjima I dio appeared first on Narodni.NET.

Time su dakle ovi krajevi (osim visočine) vinogradarstvu vrlo povoljni, a mogao bi prema naravi zemljišta obseg vino­grada i veći biti. Uz ekstenzivnu težitbu, koja se ponajviše tjera, i uz taj daleki prostor, kojim se vinogradi protežu, ne- može ni proizvod biti jednolik, već dolaze vina najrazličitije vrsti, od najprostije do najfinije vrsti. Ova velika razlika vinske • vrline potiče od više ili manje naprednijega vinogradarenja, ponajviše pako od boljega i lošijega nasada s jedne, a s druge strane od veće ili manje pomnje i vještine u postupanju širom i vinom u pivnici. Pogledom na nasad dolazi medju raznimi vrstom trsovlja (sorti loza), što no se uzgajaju, dosta takvih, koji su za ov­dašnje tlo prikladni, jer daju dobro vino; ali s ovakovimi po- miešane su i takve vrste, koje su se izrodile, da se samo na štetu boljih vrsti razplodjuju. Pomladjivanja vinograda izvadja se obično grebeničanjem, pri kojem se poslu sve do novijega vremena malo obziralo na to da su se izmedju svakojakih trsnih vrsti ne samo dobre grebeničile, već su se i loše vrsti pomladjivale i množile, što je ne samo na količinu, no i na kakvoću priroda vrlo štetno djelovalo.

U red najobičnijih trsnih vrsti broje se: šipelj, ranina, slaščina, bjelina, pušćak, lipovina, lipovina drobna, plavec, plavec žuti, kliešćec, žutabiel, šopatna, ovnek, braničevka biela, smederevka, zelenika, imbrina ili kraljevina, peles, vranek, kapčina, braničevka crna (kadarka), crni klešćec, kosovina, kapčina, crnina, krmežina.

Osim navedenih ima još i drugih vrsti, a izmedju svih tih zastupane su u starijih vinogradih najvećma: bjelina, lipovina, ranina, moslavac zelenika, javor, a mjestimice kraljevina, kosovina, crnina, peles i kapčina. Ostale su pako vrsti medju prije pomenutimi više ili manje pomiešane. Kad se uzme obzir, da su domaće te vrsti koliko po dobi zrienja toliko i po slastnosti i kiselosti groždja vrlo različite, pa da se bere obično kad je groždje najsočnije, te . da se riedko prebira, već se različite boje i vrsti i nejednako zrelo groždje jedno s drugim mieša, time vino iz razne * smješe dobiveno neima pravoga karaktera, i da se prema tomu, kako su bolje ili lošije vinske vrsti u kojem vinogradu zastupane, bolji ili lošiji produkt dobije.

Uz ove mane što nasada, što moštenja, i kraj primi­tivnoga pivničarstva, ostala su hrvatsko-slavonska vina malo ne u inostranstvu nepoznata. To je počelo u novije doba ne samo prosviećene no i iste seljačke vinogradare sve to većma do spoznanja dovoditi, da im valja ovu toli znatnu kulturnu granu većim uvaženjem njegovati, koliko i u vinograde toliko i u pivnice više pomnje i truda ulagati, pa i strukovnoga si znanja nabavljati. I zbilja je vinogradarsto u posljednje doba napredovalo. Jer već i seoski vinogradari krče lošo i izrođjeno trsovje te ga izkusano dobrom vrsti zamjenjuju, a uz rezitbu, okapanje i čišćenje najvećim zanimanjem rade. Vlastela pako stadoše nove vinograde najplemenitijom vrsti saditi, stare pako mješovitoga nasada postupice krčiti i na prerovanoj te na- gnojenoj žemlji takodjer izvrstno trsovje u redove stavljati. Time se sada na sve strane sadi bud dišuća graševina, bud talijanska graševina, traminac, žeravina, dolenka, zatim modra klevanjka, modra kadarka, modra frankovka, modri portugizac i dr. kako gdje koja vrst tlu i položaju prija. S tako ple­menitim trsovjem posadjeni vinogradi množe se u zemlji sva­kom godinom, te sa je u posljednje vrieme u Hrvatskoj i Slavoniji na više tisuća rali šikaija u izvrstne vinograde pre­tvorilo. Kraj toga se jošte većom pomnjom postupa pri berbi, moštenju i vrienju vina.

Medju raznovrstnimi vini najviše su poznata sremska pod imenom dolnjo-karlovačkoga, gušćerovac, moslavac, kalnička, zagrebačka, zagorska i dr., a bakarska vodica i koludar u primorju. Prirod vina u Hrvatskoj i Slavoniji nepokriva samo domaće potrebe, već se izvaža u druge zemlje. Na jednoj rali rodi odsjekom 30, iznimice takodjer 50 i 80 vedara.

The post Povijest vinogradarstva u Zagorju i Slavoniji appeared first on Narodni.NET.